Mrtvi kapitali

Mrtvi kapitali je jedno od najpoznatijih djela Josipa Kozarca, objavljeno 1888. godine. Roman opisuje važnost obrađivanja zemlje, mogućnosti razvoja i prihoda koji s time dolaze. Osim toga, kritizira povećan broj pravnika i birokrata u društvu koji nemaju dovoljno posla te stoga žive život iznad svojih mogućnosti u pokušaju da odglume društveni status i bogatstvo koje nemaju.

Važnost ovog romana je u pozitivnim porukama koje nosi, a to je da uspjeh dolazi ljudima koji imaju prave motive za rad, koji rade ono što vole, bez potrebe da im to društvo odobri. Ljudi koji se vode idejom “Misli i radi pošteno” kao lik gospodina Matkovića su ljudi koji ne trebaju u životu ništa što bi im uznemirilo savjest, te je prema tome ovaj lik jedan veoma uzoran i inspirativan čovjek od kojeg svatko može naučiti.

Kao suprotnost njemu je lik gospođe Matković koja ne razumije svog supruga zašto ne teži društvenom statusu i ugledu, zašto voli život u selu, a ne raskoš i sjaj koji grad nosi. Suprotnosti između supružnika su se prenijele i na njihovu djecu, pa su Vinko i Anka bliži ocu, a Nela i Lujo majci. Razlike u mišljenjima i uvjerenjima su odvele njihovu djecu na jako različite putove, te će stoga i njihovi životi biti jako različiti.

Iz biografije samog autora saznajemo da je završio šumarski fakultet te da je tijekom života znatno pomogao razvoju hrvatskog šumarstva. Prema tome možemo zaključiti da se u romanu autor poistovjetio s likom Vlatka Lešića koji je također u Beču studirao gospodarstvene znanosti i želi unaprijediti poljoprivredu u Slavoniji. Ovaj lik je jedan od najvažnijih u romanu, jer unatoč tome što je studirao kao i Lujo, to ga nije promijenilo u smislu da je umislio da pripada visokom društvu i postao pohlepan. Naprotiv, svoja naučena znanja je odmah počeo iskorištavati za dobrobit svoga rodnog kraja i obitelji. To je za primjer svim mladim ljudima koji završavaju fakultet da ne trebaju ići sa svoga ognjišta, nego da bi oni trebali biti ti koji će donijeti promjenu i napredak.

Mrtvi kapitali je roman koji pokazuje i današnje stanje u društvu, unatoč tome što je roman iz 19. stoljeća. Mladi i danas bježe od obrađivanja zemlje i sličnih poslova na razne fakultete, dok zemlja ostaje plodna, a neobrađena. Ljudi iseljavaju zbog toga što nemaju novca ne shvaćajući što bi sve mogli imati kad bi prihvatili da nisu samo “činovnička” zanimanja vrijedna i poštovana.

Kozarac kritizira tu situaciju u državi kroz Lešićev lik nastojeći kao i on pokrenuti i motivirati mlade da se bave i poljoprivredom. U romanu je još na zanimljiv način prikazano da je ta hiperprodukcija pravnika dovela do toga da ni oni nemaju dovoljno posla, te stoga brojni od njih preživljavaju glumeći ugled i bogatstvo. To je najbolje prikazano kroz primjer Nele i Neumayera koji su pokušali živjeti u tim lažima i doveli se do velikih zaduženja. Postavlja se pitanje zašto bi to netko radio i na to pristao, kad postoje bolje opcije, no i mi u današnjem društvu znamo da se ništa nije promijenilo i da su i dalje većini ljudi najvažniji izgled i prividi.

Roman završava tako da svaki lik dobije kad tad ono što je i zaslužio. Pošten trud i rad se u konačnici isplate, neovisno o tome koji posao radimo. Lijenost nije popraćena uspjesima niti će ikada biti, a iskrena ljubav i prijateljstvo su uvijek uzvraćeni onima koji ih i pružaju.

Vrsta djela: Roman

Mjesto radnje: Slavonija, Hrvatska

Vrijeme radnje: 19. stoljeće

Tema djela: Život prosječne slavonske obitelji Matković i različiti životni putovi njihove djece

Ideja djela: Briga o zemlji je jako važan i unosan posao kojeg ljudi ne cijene dovoljno, a društveni status i bogatstvo ne osiguravaju sreću i ljubav u braku

Kratak sadržaj

Djelo započinje opisom gospodina Matkovića, njegovog karaktera, osobnosti ali i posla. Gospodin Matković je upravitelj u jednoj gospoštiji, skroman i pošten čovjek, otac četvero djece. Njegova supruga, gospođa Matković je sušta suprotnost gospodinu Matkoviću jer je ona oduvijek imala velike ambicije gdje da živi i koliko novca da ima budući da je kćer činovnika koja je došla iz grada.

“Njemu su se svi živci na licu i oko usta iskretali i navlačili; kad je s kime tiho i blago razgovarao, te ga je bilo jedva razumjeti, što miješa jezikom; dok, kad je vikao i grdio, tad su mu skakale riječi kao iskre sa nakovala. Nitko mu nije toga zamjerio, samo njegova žena, koja se isprvice stidjela, a kasnije grizla i ljutila s tog njegova svojstva; on, od naravi mrzižena i sangvinik, još je većma podjarivao njenu ljutav. Ona, kći visokog, ali siromašnog činovnika, i danas još lijepa i ponosna udala se za njega da ne ostane neudata, te od prvog časa, otkako je iz lijepe varoši došla k njemu na žalosno selo sa slamom pokrivenim kućicama, ostala je sve do danas nezadovoljna, ne razumijevajući jedno drugo”.

Njena sestra, gospođa Vučković se udala u grad za činovnika, te je stoga to dodatno mučilo gospođu Matković jer je konstantno uspoređivala svoj život sa sestrinim i bivala nezadovoljna. Njih dvoje u braku u kojem nije bilo previše ljubavi su dobili četvero djece: Vinka, Luju, Anku i Nelu.

Vinko i Anka su bliži ocu zbog načina razmišljanja i životnih vrijednosti. Oni su oboje zadovoljni životom na selu, Anka je iznimno vrijedna 20-godišnjakinja koja uživa u kućanskim poslovima i životu koji joj je otac pružio. Njezin brat Vinko je napustio školu, nije završio gimnaziju i prema mišljenju njegove majke on je izgubljen slučaj. No, njegov otac to ne smatra jer vidi u sinu vrijednog radnika koji se ne boji posla i spreman je raditi na zemlji.

Lujo studira pravo u Beču, mjesečno mu otac šalje novac koji on brzo potroši, ne shvaćajući koliko mu otac radi da bi mu omogućio školovanje. Na samom početku djela, gospodin Matković je ljut što Lujo ponovo traži dodatne novce, dok ga majka brani koristeći izgovor da je još mlad i da je to normalno ponašanje. Lujo sebe izdiže u visoko društvo, nakon par dana na selu ne zna što bi tu radio, niti ga išta zanima.

Njegova sestra Nela je mlađa djevojka, zaljubljena u sebe, smatra se ljepoticom, zavodi srednjoškolce, svakom daje znak i silno se želi udati. Ne shvaća zapravo pojam braka, ali želi biti supruga nekog činovnika, imati bogatstvo, ići na plesove, nije ni slična svojoj sestri Anki koja ne bi mogla zamisliti život bez nekog posla. Nela provodi dosta vremena i kod svoje tetke, gospođe Vučković koja joj pomaže da pronađe odgovarajućeg muža iz bogatog društva.

Lujo i Nela su naravno majčini mezimci za koje je uvjerena da će uspjeti u visokom društvu, Lujo jer je obrazovan, visok i uspravan, a Nela tako mlada već ima toliko poklonika oko sebe.

Gospođa Matković bi voljela da se starija kćerka Anka uda prije mlađe, no nažalost još nije imala prosca. Često se Anka ne osjeća dovoljno dobrom za majku jer je ona promatra kroz činjenicu da je još nitko nije zaprosio.

Vinkov prijatelj Vlatko Lešić je jedan bistar i vrijedan dečko koji budućnost vidi u obrađivanju zemlje, shvaća da je zemlja kapital koji je zapušten i na kojem se nažalost ne radi. On ne dolazi iz bogate obitelji, radi pošteno i nastoji napredovati, karakterom je sličan gospodinu Matkoviću. Dvije godine je studirao na bečkom sveučilištu i nakon što je izgubio stipendiju, vraća se kući i koristi maksimalno ono što je naučio na fakultetu u poljoprivredne svrhe.

Gospođa Matković je često uspoređivala Lešića sa svojim sinom Lujom i iako bi nekad vidjela sve Lešićeve kvalitete, bilo joj je teško sprijateljiti se s njim jer nije bio činovnik niti je težio tome. Radnja djela se nastavlja kad gospođa Vučković iz grada javi gospođi Matković da je Nela primijećena u društvu, te da se uskoro održava ples na koji su pozvane i ona i Anka.

“Gospođa Matković čitala je vedrim i zadovoljnim licem pismo svoje sestre i mlađe kćeri Nele. Sestra joj pisala, da Nela pravi “furore” u varoši, da se mladi ljudi (ona je voljela izraz “mladi ljudi” nego “gimnazijalci”) natječu, koji će joj bolje ugoditi, te da ne ima ni najmanje dvojbe da će se udati prije, nego bi čovjek pomislio, i da će biti sretna, veoma sretna.. “

Gospođa Matković to vidi kao priliku da pokaže Anku i nada se da će nekome zapasti za oko. Anki taj ples ništa ne predstavlja, sjaj i raskoš nju ne impresioniraju, no odlazi na ples za koji je mama i tetka posebno sređuju. Prije početka plesa, gospođa Matković je primjećuje da se bračni par Vučković čudno ponaša, reklo bi se čak i da je gospodin ljubomoran na gospođu zbog njene dotjeranosti. Početak plesa nije bio onako veličanstven kako je gospođa Matković zamišljala, činilo se da gospodina Vučkovića tu nitko nije posebno primijetio.

Nela je na plesu ponovo zvijezda večeri, pozdravlja i koketira sa svakim dečkom koji joj prilazi, pleše sa svima kako bi svi imali jednak dojam da su izabrani. Na prvom dijelu večeri se činilo da će Anka sjediti cijelo vrijeme, no nakon što je zaplesala s bratom Lujom, brojni su je primijetili. Za vrijeme večeri mladi gospodin Urbanitzky prilazi Anki te oni plešu, čime su mama i tetka jako zadovoljne jer je mladić iz visokog društva, no ipak ne polažu puno nade u Anku. Tom prilikom je gospodin Urbanitzky osjetio privlačnost i zaključio da Anka nije djevojka kao ostale kojima je društveni status primaran.

Anka je do kraja večeri plesala i s otmjenijim plesačima nego što su bili Nelini, no njena majka i tetka su mislile da je to zato što je gospodin Vučković nagovorio plesače da je pozovu na ples, a zbog Ankinog šarma i jednostavnosti s kojom je zračila i osvajala.

Nakon kratkog vremena što se Anka vratila na selo kamo pripada, vidjela se i s Lešićem, u čijoj se blizini osjeća drugačije i posebno. Osjećaji su obostrani, Lešić iako ne zna kako da razgovara s djevojkom svaki put nastoji pogledom ili nekim znakom pažnje dati joj do znanja kako se osjeća. Jednom je prilikom dogovoren izlet na gumno “Čardačine”, gdje je išla gospođa Matković s obje kćeri i Lujom, a tamo su ih čekali Vinko i Lešić.

Nela se tad iz dosade udvarala i Lešiću, on je na to šaljivo i odgovarao, dok je cijelo vrijeme Anku promatrao, čega je ona bila svjesna. Na tom je izletu Nela poželjela okrenuti vjetrenjaču, a poslije nje su to učinilo Lujo, Anka i Lešić. Naravno ispostavilo se da Nela nije uspjela nijednom okrenuti kolo, dok je Lujo uspio jedva sedam puta, a ni Lešić ni Anka nisu ni uzdahnuli nakon deset puta, čime je bilo jasno tko je tu radnik.

Taj je izlet Lešić iskoristio da pita Anku kako joj je bilo na zabavi u gradu, na što je ona odgovorila da joj je ovakav izlet draži nego tisuću takvih zabava. Nakon što su pogledali Lešićevu kuću, gospođa Matković je primijetila da velik dio zemlje nije poorana i posijana, nakon čega joj je Lešić strastveno objasnio da se strukovni i obrtnički zanati podcijenjeni u odnosu na činovničke, što je i sama gospođa Matković radila.

“Da vam razjasnim, milostiva, ja ću se – ako mi dozvolite – opet morati zadjeti u one vama neugodne teme o nerazmjeru staleža i strukovnih zanimanja u našoj zemlji, a činim to samo zato, ne biste li htjeli uvidjeti da nemate pravo što gospodarski i obrtnički stalež onako omalovažavate pred činovničkim. Ta će zemlja ovdje sve dotle samo svake treće godine bacati kamate, dokle god hrvatska inteligencija bude svoje sinove slala samo u profesore, pravnike itd., a prezirala trgovačke i gospodarske škole, i dokle god ti sinovi budu voljeli životariti s onih devet stotina forinti godišnje plaće, dokle god budu voljeli biti proletarci i kruhoborci, dokle god budu prezirali ovaj kapital ovdje, koji jedva čeka ljudskih ruku da pod njima oživi i zlatom urodi… Kad bi se samo polovica onih, koji hrle činovništvu, posvetila gospodarskoj struci, naša bi domovina bila za dvadeset godina druga zemlja, jer niti bi tada bilo ovoga mrtvoga kapitala ovdje, to jest neobrađene zemlje, niti bi jedna polovica činovničkih mjesta bila također mrtvi kapital…. “

Gospođa Matković je djelomično razumjela što je Lešić govorio i shvaćala njegove argumente, no nikako nije mogla reći da bi postojalo neko zanimanje vrjednije od činovničkog. Anka je nakon tog dana shvatila da su ona i Lešić jedno za drugo, da  razumije i poznaje njegove misli i kad ih on ne izgovori. Jednog dana je stigla gospođa Vučković s viješću da je mladi gospodin Urbanitzky pitao može li doći tražiti Ankinu ruku nakon čega nastaje opće veselje, koje dijele majka i tetka.

Nela osjeća ljubomoru koju pokušava prikriti jer joj se sestra možda udaje prije nje, no majka je ipak sumnjičava jer zna Ankinu narav, da je položaj i status ne zanimaju, te da će Anka donijeti sama svoju odluku. Tetka je pokušava nagovoriti govoreći joj kako je on već tako mlad činovnik, te da će u budućnosti i napredovati, a osim toga je i obožava, te da ona ne vidi zašto Anka ne bi pristala. Gospođa Matković je razgovarala i s Matkovićem pokušavajući utjecati na njega kako bi on nagovorio Anku, no bilo je jasno da se on ne želi miješati u kćerinu odluku jer vjeruje njenoj prosudbi, što joj je i rekao.

Gospodin Matković je znao da između njega i njegove supruge nikad nije postojala ljubav i toplina, iako su proveli sve te godine skupa i odgojili djecu, ali znao je i da su se neslaganja među njima prenijela na djecu, te nije želio istu sudbinu i Anki.

“On je znao da ga njegova žena nije nigda ljubila, ali zašto ju je kraj svega toga uzeo, toga nije znao – tako, došlo je nekako, kao što u svijetu svaki dan biva. No oni su ipak, živjeli, oni su odgojili krasnu djecu, ali među njima nije nigda bilo one obiteljske topline, oni nijesu bili dva tijela s jednom dušom, oni su bili dva protivna tabora – a prva posljedica toga bila je, da su i njihova djeca postala takova: dvoje ih otišlo u materin tabor, a dvoje u očev. “

Gospođa Vučković je tad prva posumnjala da između Anke i Lešića postoji ljubav te je čak i predložila da pošalje Anku na dva mjeseca u grad, tetako da zavaraju Urbanitzkog govoreći mu da je djevojci potrebno vrijeme za upoznavanje.

No sutradan kad je gospodin Urbanitzky došao, Anka mu je odmah objasnila da osjećaji nisu obostrani i da se ona nije mogla zaljubiti u njega u jednoj noći. Gospodin Urbanitzky je bio sličan Anki, on je također želio pravu ljubav i vidjevši da između njih nema tih emocija, razumio je sve što mu je ona rekla i prijateljski se oprostio. Tad je u posjet došao s gospodinom Neumayerom kojeg je Nela u kratkom roku uspjela zavesti, on je prosi i taj se dan ipak slave zaruke, ali mlađe kćerke.

Gospodin Matković je tu večer razgovarao sa Urbanitzkyjem koji mu je objasnio situaciju i rekao da je Anka žena koja će se udati isključivo iz ljubavi i da ne želi da gospođa Vučković zna za njihov dogovor kako ne bi dalje pritiskala situaciju.

Kad je Lešić čuo da je Anka isprošena, bio je u velikom strahu, no nakon što mu je Vinko rekao da ga je Anka odbila, a da je Nela ta koja se udaje, njegovo srce je ponovo bilo mirno. Vinko je jedini tad sa sigurnošću znao za tu veliku ljubav između sestre i prijatelja i bio je istinski sretan zbog njih dvoje.

“Nela je zaručena… – hukne sav uzrujan i uhvati Lešića za ruku. – A ona… – Ona nije…! – jedva izgovori Vinko od veselja. Nato pođoše velikim koracima kao dva luđaka hodati po vrtu, ne mogavši ni riječi jedan drugom kazati. “

Nakon toga Lešić i Anka su sve više primjećivali osjećaje koje gaje jedno za drugo. Majka je počela sumnjati da postoji ljubav između njih, no nije joj bilo jasno kako to kriju, nije shvaćala da to što su osjećaji skriveni imaju veću čar i moć.

Dvije gospođe su nekoliko puta pokušale izvući iz Anke zašto do zaruka nije došlo, ali s vremenom su to pustile. U tom periodu je ravnatelj gospoštije preminuo, te je gospođa Matković očekivala da će njen muž biti unaprijeđen, no to se nije dogodilo što joj je teško palo. Novi ravnatelj je zbog većeg obrazovanja dodijelio Lešiću Matkovićevu kuću, a njemu “Čardačine” koje se gospođi nisu nikako sviđale.

Međutim, Lešić je rekao da on ostaje gdje je i bio, te da nema potrebe da se oni iseljavaju iz kuće u kojoj cijelog života žive, zbog čega gospođa Matković nije znala kako reagirati. Nakon tog saznanja otvoreno je pitala Anku vole li se oni i je li Lešić razlog zbog kojeg je odbila prošnju. Tad joj je Anka iskreno rekla kako se osjeća u vezi s Lešićem, a da je Urbanitzky to sam primijetio i da je potom nije ni zaprosio.

Prvi put je majka osjetila da je Ankina ljubav iskrena i da ona to ne može spriječiti iako Lešića nije smatrala pravim muškarcem za svoju kćer, prihvatila je njihove zaruke. Njeno majčinsko srce je ušutkalo ideje o tome kakav treba biti muž njenih kćeri te se ona tad iskreno radovala zbog kćerkine sreće.

“Ja sam s njime govorila možda manje nego vi, ali ono što govori iz njega, i ono što govori u meni, to je govor jednoga bića, jedne duše… Sad sam vam, majko, rekla sve što znadem, a vi ako mislite da ću vas unesrećiti, budem li njegovom ženom, onda ću vam ja žrtvovati svoju sreću, ja ću ga zaboraviti i tiho trpjeti – neću se za njega, ali niti za jednoga drugoga udati… Pa kao što se njena ljubav nije ničim odavala, tako je i te teške riječi izgovorila s divnim mirom, neuzburkanim čuvstvom, koje je samo sebe vodilo i dobro znalo kuda ide. Gospođa Matković proplakala je i zagrlila svoju kćer grčevito k sebi, te ne mogav ni riječce prozboriti, ode ganuta u svoju sobu. “

Pismom je obavijestila gospođu Vučković o Ankinim zarukama koja je bila šokirana da je to njena sestra prihvatila, te naredne odgovore gospođa Matković nije ni čitala jer je već znala što joj sestra misli o tome. Dogovoreno je da će oba vjenčanja biti isti dan, ali su pripreme za Nelino vjenčanje zahtijevale velike novčane izdatke, za razliku od Ankinih.

Nakon što je Lešić sve uredio kako bi gospođa i gospodin Matković ostali u svom domu na koji su se navikli, Ankinoj sreći nije bilo kraja. Nela je vjenčanje očekivala jer joj je to bila prilika za pokazivanje, te je stalno tetki pisala kako bi saznala što se u gradu priča o njenoj udaji.

Neumayer je bio šokiran kako je lako osvojio srce te prekrasne djevojke koju su svi htjeli, a on im ju je oteo, ne shvaćajući da je Neli jedino bitno bilo da se uda za činovnika, pa tko god taj činovnik bio.

Gospodin Matković je shvaćao veliku razliku između svojih kćeri, odnosno da Nela nije spremna za pravi život i da zaista ne zna što je očekuje. Anka je za razliku od Nele cijeli život radila i ozbiljno shvaćala brak i obaveze, a uz Lešića njena sreća je bila sigurna. Za Ankino vjenčanje je Lešić “Čardačine” uredio tako da se sve bijelilo i iako skromno, to vjenčanje je bilo ispunjeno istinskom ljubavlju.

Prije nego je izašla iz kuće, Anka je pozdravila majku koja joj je dala blagoslov. Nakon kratkog obreda u crkvi kojem su prisustvovali mladenkin brat i otac, mladenci odlaze u svoj novi dom, gdje su Anku Lešićevi radnici dočekali s radošću.

Njihova sreća je bila beskrajna nakon što su se uselili i napokon započeli toliko očekivani zajednički život. Nelino raskošno vjenčanje se održalo isti dan na kojem su mladenci bili pomalo izgubljeni jer su zbog nepoznavanja jedno drugog oboje očekivali neke postupke koji se nisu dogodili, primjerice ona je htjela stalne komplimente i divljenje, a on izljeve ljubavi jer je postala njegovom ženom.

Cijela obitelj je bila dirnuta, no Anku i Lešića nitko nije spomenuo, do trenutka kad im je Vinko u zdravici zaželio svu sreću, a te su riječi posebno ganule gospođu Matković koja je plakala zbog ljubavi koju brat ima za sestru. Nakon udaja obje kćeri, gospođa Matković se osjećala pomalo isprazno i nije znala što dalje raditi jer su njena dva cilja ostvarena.

Anka joj se svakodnevno javljala i slala pozdrave, dok je Nela poslala jedno pismo u mjesec dana. Vremenom se gospođa Matković počela približavati mužu shvativši da joj je on vjerni oslonac i suputnik. Život u gradu za Nelu i Neumayera nije bio idiličan, jer je Neumayer očekivao da će se Nela brinuti za njega, njegove košulje i kuću, dok je Nela očekivala da uživa, da naređuje i ide na plesove.

Jednom prilikom ih je gospođa Matković posjetila, jer se Nela nije nikako javljala, te je tad majka shvatila da u tom domu nema sreće, a ni bogatstva. Iako je bio činovnik, Neumayer nije puno zarađivao, dok je Nela puno trošila.

“Ona je posve drugačije shvatila zadaću žene, nego što je on pomišljao; ona si je utvarala da je sada gospođom, pa da ima samo zapovijedati, da se ne mora za ništa brinuti, to da je posao služinčadi, a ne njezin. Ona je mislila da sada ne ovisi o očevoj i materinjoj volji, pa da sada može po želji ugađati svojim navikama i hirima. Bilo joj je upravo nepojmljivo, kad joj on jednom reče, da je ovo i ono preskupo, pa da on nema za to novaca; i to je on i nehotice rekao nekako tvrdo i otresito, da je ona pala na stolac i briznula u plač… “

U tom periodu koji je provela kod njih, gospođa Matković im je pokušala pomoći kako da rasporede financije, no nakon što je otišla, Nela je nastavila po starom. Priča o njima završava tako da gospodin Matković dobiva pismo od njih u kojem javljaju da im je zaplijenjen namještaj zbog duga te da im je hitno potreban novac, koji on potom skuplja.

U Beču, vječni student Lujo i dalje je sebe smatrao višom klasom, čak i nakon posjete zetu Lešiću koji je imao velike planove za zemljište koje je obrađivao, dok on nije imao ništa. Lujo nije shvaćao da je Lešić zapravo svoj čovjek i gospodin, kvalitetno društvo za koje je sebe smatrao, a koji je zapravo cijelo vrijeme trošio očev zarađeni novac.

Lujina priča završava tako što saznajemo da nikako ne uspijeva pronaći posao. Vinko je međutim uz trud i rad postigao puno, radeći s Lešićem je napredovao i počeo ponovo učiti.

“Mladi Vinko gutao je upravo svaku Lešićevu riječ, kad bi se o takovim stvarima govor poveo; on se nije nigda mogao skučiti pod jaram ukočenih gimnazijskih nauka, ali zato je pokazivao puno smisla za ostali vanjski svijet i život. On bi se za ona dva mjeseca praznikovanja uputio u sav gospodarski posao, te se otac mirne duše mogao u njega pouzdati; on je znao baratati i sa volovima i svinjama, i s pšenicom i otavom, jer mu je sav taj posao išao od srca. “

Lešićeva i Ankina priča ima naravno sretan kraj. Lešić je otkupio močvarno zemljište, koje je potom isušio i time započeo veliki posao koji su podržali i Vinko i gospodin Matković. Kupili su i dovezli velike mašine čime se veliki Lešićev san o obradi zemlje koja više neće biti mrtvi kapital počeo ostvarivati. Isti dan kad je kupio zemljište i sav sretan došao kući, dočekala ga je još sretnija vijest o Ankinoj trudnoći, te je mlada obitelj je osim uspješnim poslom i ljubavlju, uskoro nagrađena i sinom.

“U isti taj čas – tamo na Čardačinama – igrao se na tratini jednogodišnji sin Lešićev, junačić od pete do glave; a mati njegova kao ruža rascvjetana u svojoj ljepoti smiješila se i drhtala od radosti nad svakim njegovim kretom… “

Analiza likova

Gospodin Matković – pošten i vrijedan otac i suprug koji je cijelog života radio kako bi pružio najbolje svojoj obitelji. Otac koji poznaje svoju djecu i njihove mogućnosti, poštuje njihove odluke i vjeruje da su ispravne, kao što je primjerice vjerovao Ankinoj odluci da se ne treba udati za Urbanitzkog. Gospodin Matković je također ispunjavao svojoj djeci želje i kad to nisu zaslužila, jer je Luji uvijek slao novac i kad je padao ispite, a Neli pružio svadbu kakvu je uvijek zamišljala. Bio je i velika podrška Vinku, koji nije imao plan što biti i raditi u životu i naposljetku dobar muž koji je uvijek poštovao suprugu, čak i kad mu to nije bilo uzvraćeno.

“Kraj sveg velikog gospodarstva, koje je bilo njegovoj upravi povjereno, pošteni i tačni Matković malo je stekao; on, doduše, nije oskudijevao, al nije se ni rasipalo u njegovoj kući. Nikad nije vjerovao da su se drugi upravitelji obogatili, jer on je sav svijet mjerio svojim poštenjem. Odgojio je dva sina i dvije kćeri, u kojima je uživao kao rijetko koji otac, radi djece ustezao si je on svaku udobnost, svaki bolji zalogaj, nosio se kao prosjak, sve u onoj divnoj roditeljskoj požrtvovnosti da će tim bolje njegovoj djeci biti. “

Gospođa Matković – majka koja nije uvijek imala razumijevanja za svu djecu jednako, jer je nažalost u Nelu i Luju polagala više vjere i nade nego u Anku i Vinka. Gospođa Matković je kćerka siromašnog činovnika koja je uvijek osjećala da se trebala i udati za činovnika i time dobiti bogatstvo za koje je mislila da joj pripada, kao što je i sama za sebe mislila da pripada visokom društvu. Time joj je životni cilj postao da barem njena djeca dobiju to što ona nije mogla, a ako ne sva djeca, barem Lujo i Nela koji su prema njenom mišljenju imali predispozicije za to. Iz tih razloga, nije mogla razumjeti Anku, njenu ljubav prema selu, skromnom životu i naposljetku Lešiću, jer joj se sve to činilo tako nedovoljno. Istinsku majčinsku ljubav prema Anki je ipak pokazala u trenutku kad joj Anka priznaje da voli Lešića i ona joj daje svog blagoslov. Vinko je dobio najmanje majčinog razumijevanja i ljubavi, jer je on imao posve različit put od onog što je ona imala ispravnim. Pred sami kraj djela vidimo da se  gospođa Matković polako mijenja, jer je vidjela da je vršila pritisak na pogrješnu djecu te da je sve ispalo onako kako je gospodin Matković predviđao, pa tako ona prvi put u svom suprugu vidi oslonac.

“Ona, kći visokog, ali siromašnog činovnika, i danas još lijepa i ponosna udala se za njega da ne ostane neudata, te od prvog časa, otkako je iz lijepe varoši došla k njemu na žalosno selo sa slamom pokrivenim kućicama, ostala je sve do danas nezadovoljna, ne razumijevajući jedno drugo. “

Anka – mlada djevojka koja prati svoje srce, shvaća prave vrijednosti u životu i ne zanosi se prolaznim stvarima. Anka može biti primjer svim djevojkama, jer prije svega poštuje svoje roditelje u svim situacijama, čak i kad se ne slaže s njihovim mišljenjem. Samouvjerena je u smislu da zna što želi, a što ne i ne dozvoljava da drugi utječu na njene odluke. Iako je majka i tetka uvjeravaju da bi se trebala udati za bogatog činovnika da bi imala lagodan život, nju to ne zanima. Veliki je radnik, ne želi život provesti sjedeći i razgovarajući o idućem plesu. Nije ni čudno da jedna ovako jaka i stabilna ličnost na kraju dobije sve ono što je željela. Samo ljudi koji ne razmišljaju o rezervama dobiju ono što su željeli, jer nikad nisu bili spremni pristati na nešto manje.

“To je bila njezina zadaća, otkako je počela svojom glavom misliti i svojim srcem ćutjeti; njezin značaj kao da je bio stvoren za to, njezin meki i pomirljivi glas, njezin mudri, otmjeni pogled, cijelo njezino ponašanje bilo je takovo, da čovjek ni u najvećoj ljutavi ne bi mogao njoj žalosne riječi nabaciti. Mekoća njena bića, stalnost i otvorenost njezinih misli, pribavile su joj štovanje kako oca, tako matere, s tom razlikom, da ju je otac poput svetice obožavao, i do nje više držao nego do sve ostale okoline. “

Nela – mlada, neiskusna i hirovita djevojka koja nažalost zanesena sjajem i  bogatstvom donosi odluku da se uda za potpunog stranca, prije nego je otkrila sama tko je i što želi. Nela je pod pritiskom majke i tetke, ali i djevojačkim zanosom o vlastitoj ljepoti i poželjnosti postala plitka, ne shvaćajući što zapravo treba cijeniti u životu ali i u muškarcu za kojeg se udaje. Udala se naivno vjerujući da će život biti bajka kakvu je zamislila, ne razmišljajući o obvezama koje je čekaju, jer tih obaveza kod kuće nije imala i nikad nije naučila ništa raditi. Pred kraj djela vidimo kako je život ne mazi i kako će morati naglo odrasti i izaći iz svojih ružičastih snova u stvarni svijet gdje je čekaju računi, poslovi i dužnosti, pojmovi za koje ona nikad nije marila.

“U njoj je bilo nešto, čim te je tako reći prisilila da se baš u nju prvi put zaljubiš. Ona te je gledala i mamila svojima sveđer igrajućim velikim očima, kao da te nudi svojom ljubavlju. Ona je s melankolikom bila melankolična poput mjesečine u jezeru, sa šaljivcem vragoljasta poput mačeta, a kad je trebalo, znala je biti i ozbiljna i sućutna poput dobre sestre. Tko je u nju zaljubljen bio, taj nije imao smisla za druge žene; za svu okolinu bio je gluh i slijep. No to su bili samo oni, koji su prvi put u svom životu bili zaljubljeni. Kod onih, koji su prvu ljubav već preboljeli, vrijedila je ona jedino još kao ugodna brbljavka, s kojom se čovjek može pol sata pozabaviti da se riješi zle volje ili drugog kojeg čuvstva. “

Vinko – mladić koji nije imao plan u životu što želi biti, no nije bio lijen i nije ga bilo strah raditi. Vinko nije volio učiti jer ga vjerojatno to što je tada učio nije zanimalo. No, kroz djelo vidimo Vinkov napredak i razvijanje interesa za obrađivanje zemlje kad on pronalazi motivaciju i ono što ga zanima, tad i počinje njegova priča o uspjehu. Nemaju svi jednake interese, niti bi svi trebali proći isti put obrazovanja da bi nešto postigli u životu, a Vinkova priča je dokaz za to.

“Gospođi Matković nije muževo mnijenje išlo u glavu; ona si nije mogla predstaviti da će od Vinka – pošto je napustio gimnaziju – ikada štogod biti. Vinko je bio zadnje dijete u kući; od mladosti krupan i nezgrapan, nije nikako bio slika ljepuškastomu Luji; u školi se je pokazivao veoma tvrdoglavim, bježao je od nje, kad god je samo mogao, te trkao po lovu za pticama i ribama; osim oca nije nitko za njega puno mario, nigda nije dobio nove odjeće, nego uvijek iznošene Lujine, pa je već i u tom odijelu izgledao kao pribjeglica, kao tuđe dijete u kući. Baš to, što je bio zanemaren, pridonijelo je da je prije upoznao dobre i zle strane svijeta negoli stariji brat Lujo. Kao đak bio je pravi sluga u Vukovićevoj kući: on je tamo i drva cijepao, i živad hranio, i po dućanima hodao – no njemu je sve to poćudno bilo, samo da ne mora sjediti uz knjigu koju je iz dna duše mrzio. “

Lujo – sin koji je imao sve predispozicije za uspjeh, uspješan gimnazijalac koji upisuje pravo u Beču. No, nije dovoljno upisati fakultet, potrebno je učiti redovno, truditi se i davati najbolje od sebe. Prije svega toga, Lujo je trebao cijeniti očev trud i rad koji mu je omogućavao to studiranje, no Lujo  je pod majčinim utjecajem mislio da njemu to sve već pripada. Vjerovao je i da će posao samo njega čekati i da je život druženje s prijateljima uz čašu vina. Lujo na kraju djela ne uspijeva naći posao, dok su oni koje je ismijavao cijelo vrijeme uspješni u svojim strukama i zanatima.

“Premda je Lujo bio sustezljiv u priznavanju i odgaljivanju svojih misli – svojstvo ljudi, koji puno, ali i onih, koji jako malo razumiju – ipak je iz njegovih nazora prosijevala ona đačka lakomišljenost, koja još nije shvatila svoje zadaće. Prosijevalo je da Lujo puno radije govori i mašta o ugodnijoj nego o ozbiljnijoj strani života; prosijevalo je da je bio Nelina slika i prilika, samo u muškom okviru. “

Vlatko Lešić – mladi gospodin koji je svoje studije iz Beča odlučio iskoristiti u svojoj rodnoj Slavoniji, kojeg visoko društvo nije impresioniralo jer je ostao skroman i jednostavan. Lešić je jedan ambiciozan mladić koji vidi brojne mogućnosti u Slavoniji i ne bježi od teškog rada, od toga da on prvi nešto krene jer vjeruje u ono što radi i vjeruje u zemlju kao najveći prirodni resurs. Njegove dobre namjere prema Anki se vide u tome s koliko pažnje i ljubavi je pripremao kuću za njezin dolazak, te da nije želio prijeći u novu kuću kako bi njezini roditelji mogli tu i dalje živjeti. Ono što je još važno naglasiti jest da je Lešić temeljit i odgovoran jer je sve svoje poslove analizirao i planirao prije donošenja velikih odluka.

“U takovim zanosnim trenucima bio je Lešić upravo krasan. Blijedo njegovo, dosta mršavo lice, koje je već prema utiscima časovito mijenjalo boju – od zelene do crljene – veoma energično čelo sa oštrim izrazitim nosom, bili su jasan znak da se osobiti svijet u toj glavi vrze. Dok nije počeo govoriti, nije bio lijep; istom kad bi mu počela svaka žilica bujati, istom kad bi mu tamne poluzatvorene oči oživjele, te sad poraznim sjajem, sad najslađim milinjem sjevuckale, tad kao da se sa svakom riječcom i simpatija iz njega izlijevala. “

Gospodin i gospođa Vučković – ljudi iz tzv. visokog društva, koji sebe smatraju boljim i vrjednijim jer imaju više novca i žive u gradu. Ne shvaćaju zašto bi netko želio obrađivati zemlju ili baviti se fizičkim poslovima jer su to “drugorazredna” zanimanja, a ti ljudi nisu kvalitetno društvo. Ovaj bračni par je idealan jedan za drugo jer oboje imaju jednako plitke misli i želje.

“Usuprot opet naduveni Vuković nije htio ni da čuje da je Matković izdaleka kadar ocijeniti njegovu vrijednost, on je njega držao prostim divljakom, na koga se ne bi nitko ni obazreo da mu nije žene i da nema za pašanca kraljevskoga činovnika Vukovića. On, njegova i Matkovićeva žena živjeli su u nekoj umišljenoj veličini koju su jedino praznim riječima gradili. Njima nije bilo veće slasti, nego kad su razgovarali o stvarima i idejama koje su bile od istine i ispunjenja daleke kao zemlja od neba. “

Neumayer – mladić kojeg je Nela u vrlo kratkom roku uspjela zavesti i navesti na prošnju, što pokazuje njegovu naivnost i neiskustvo. Neumayer je mladi činovnik koji još ne zarađuje dovoljno novca i u braku u kojem ga Nela ucjenjuje i troši više od njihovih mogućnosti on se potpuno izgubi i mašta o svom samačkom životu.

“Bio je to čovjek u dvadeset i šestoj godini, tek nedavno imenovan činovnikom kod financijalne struke, te njegovoj vanjštini nije ništa nedostajalo, a da ga vrpoljiva Nela ne bi držala galantnim i zanimljivim; ona ga je zaokupila svom snagom svoga jezika; a njemu, koji je, kao tek naimenovani činovnik, mnogo do sebe držao, bila je prva pomisao da je u prvi mah osvojio Nelino srce, držeći njeno neprestano naivno čavrljanje za iskrenu ispovijest mladoga, nepokvarenoga srca, koje mu se je posve odalo… “

Urbanitzky – gospodin iz visokog društva koji je zaista intelektualac. Njegov pristup Anki i način na koji je prihvatio njeno objašnjenje govori o tome da je on čovjek koji zna prihvatiti poraz na jedan kavalirski način ali i da traži u životu partnericu koja ima određene vrijednosti i stavove u životu.

“Urbanitzkoga zaboljelo je u duši ne bolju odbijenoga prosca, nego bolju onoga, koji gubi polak vlastitog svoga bića; ta je bol doduše slična onoj, koju oćuti čovjek odbijen od bogate zaručnice, jer si je ona izabrala drugoga – samo što ta bol prelazi u mržnju, a Urbanitzkomu se pretvorila u obožavanje. Njemu je bilo kao čovjeku, koji je u skromnoj jednoj trgovini našao onaj rijetki, željno traženi predmet, on je našao i u tom trgovcu čovjeka, koji potpuno shvaća vrijednost toga predmeta, oni se ne bi ni začas za cijenu pogađali – ali na tomu predmetu je već bila ceduljica, koja je kazivala da taj dragocjeni predmet već ima svoga vlasnika… Sad mu je još teže bilo, jer bogzna, kad će opet tu dragocjenost naći. “

Bilješka o piscu

Josip Kozarac (1858.-1906.) rodio se u Vinkovcima gdje je pohađao i osnovnu školu i gimnaziju. Iako je jedva završio gimnaziju, nakon što je upisao u Beču studij šumarstva, diplomirao je već 1879. godine i to kao najbolji student. Iako je po zanimanju bio inženjer šumarstva, već je s 18 godina počeo objavljivati književna djela.

Stvarao je u doba realizma, a bio je romanopisac i pripovjedač. U pripovijetkama i romanima pisao je o tome kako su živjeli ljudi u slavonskim selima, a posebnu pozornost posvetio je ljudima i prostoru koji je opisivao.

U početku je radio kao šumarski stručnjak te je tada vidio u kojoj mjeri na život seljaka utječu ekonomija i politika. Vidio je pred svojim očima kako umire tradicija, kako se ljudi nisu snašli u novom ekonomskom poretku. Posebnu pozornost pridavao je tome koliko napuštanje sela i zemlje može biti pogubno za čovjeka.

U svojim književnim djelima često je prikazivao crno bijelu sliku sela i grada. Grad je za njega značio nešto strano i zastranjeno, čovjek koji je odlučio živjeti u gradu nije bio častan niti moralan. S druge strane njegovao je patrijarhalni život, ali isticao je da je bitna modernizacija poljoprivrede tj. same obrade zemlje.

Njegovo pisanje baziralo se na veličanju seoskog života, na tradiciji i običajima, za koje je smatrao da su cilj života. U pisanju se najviše isticao njegov opis likova, posebice ženskih slavonskih ljepotica. Isto tako, vrlo dobro je opisivao pejzaže, predivne slavonske šume i ravnice.

Njegova najpoznatija djela su: “Slavonska šuma”, “Tena”, “Tri ljubavi”, “Tri dana kod sina”, “Oprava”, “Mrtvi kapitali”, “Među svjetlom i tminom”.

Autor: Ž.Č.