San ivanjske noći jedan je od najpoznatijih kazališnih komada (drama) Williama Shakespearea ikada. Djelo pripada renesansnom razdoblju i ubraja se u rane drame Shakespeareova opusa. Drama je prvi put objavljena 1600. godine.
U hrvatskim izdanjima moguće je naići i na naslov preveden kao San ljetne noći. Iz naslova se da pretpostaviti kako je vrijeme radnje (okvirno) najduži dan (i najkraća noć) u godini, to jest ljetni suncostaj (solsticij) 21. lipnja.
Pojam ivanjska noć potječe još iz doba Rimskog Carstva kada je car Konstantin Prvi uveo kršćanstvo kao službenu religiju Carstva. Uočivši kako je poganstvo i dalje jako prisutno, i da ono potiče slavljenje suncostaja, kao službeni datum rođenja katoličke figure Ivana Krstitelja car je proglasio baš dvadeset i prvi lipnja pa se tako u narodu ustalio pojam Ivanova ili ivanjska noć.
U raznim mitologijama upravo je to večer kada zli duhovi počinju hodati Zemljom, a otjerati ih se može paljenjem krijesova. Predaje govore da je svaka biljka ubrana ili prikupljena te noći ljekovita, a nekada su se na tu noć održavali i obredi za poticanje plodnosti i sreće u braku.
Značajke ove drame su predstava u predstavi (tipično za Shakespearea, a primjer istog dramskog postupka možemo naći u njegovoj kasnijoj drami “Hamlet”), zatim likovi i motivi iz grčke te ostalih mitologija, koji su odlika renesansnog pisanja, nejasna granica između sna i jave te jasno uočljiva ljubavna tematika.
Ljubav se u drami karikira i postaje predmet apsurda, jer se u gotovo u svakom novom prizoru ljubavni trokuti izmjenjuju, a svi likovi podložni su utjecaju božica i bogova, vila i vilenjaka te čudnovatog bilja i čarolija.
Sretni ishodi ljubavnih veza dogodili su se isključivo voljom viših sila i bića (koji su prikazani kao da kontroliraju svijet) i nemaju nikakve veze sa stvarnošću i s time kako ljubav uistinu izgleda.
Za ovu dramu možemo pretpostaviti da je pisana za izvođenje na vjenčanjima i zabavama te za ne toliko ozbiljnu publiku. Drama obiluje svim tada popularnim i velikim masama zanimljivim motivima (već spomenutom mitologijom i ljubavnim zapletima).
Može se primijetiti kontrast između vojvoda i kraljeva te obrtnika i seljaka. Rečenice aristokrata su pisane u stihu, a rečenice pučana slobodnim stihom. Shakespeare je u drami upotrijebio rečenice iz raznih djela rimske književnosti (npr. Ovidijeve “Metamorfoze“, Vergilijeva “Eneida“), zatim Biblije (“Poslanice Korinćanima) i djela autora svojeg razdoblja (Chaucerove Kanterberijske priče).
Dublja karakterizacija likova ne postoji; oni su okarakterizirani isključivo prema svom izgledu ili statusu (čarobnjak, vila, obrtnik, građanin, vojvoda). U djelu možemo prepoznati suptilnu parodiju na starogrčke vrijednosti kao što su hrabrost, čast, čednost i moral.
Predstava u predstavi izvedena pri kraju drame važna je zato što ju možemo smatrati vrhuncem duhovitosti u ovom djelu. Gledatelji neprestano dobacuju komentare glumcima, a glumci, bez obzira na lošu glumu, domišljatošću osiguravaju uspjeh kod publike.
Ova drama se stoljećima nalazi na repertoarima kazališta diljem svijeta. Razlozi tome su brojni, na primjer, nije potrebno puno rekvizita i scenografija nije zahtjevna (mjesta radnje su šuma i dvor), radnja se relativno brzo odvija, atmosfera (pogotovo u scenama u šumi) je romantičarska, iako će se taj pravac književnosti razviti stoljeće nakon Shakespeareovog stvaranja.
Vrsta djela: drama (komedija) – djelo je napisano kao kombinacija komedije i pastorale. Fabula je jako kompleksna, postoje tri glavna plana, a mogu se podijeliti na onaj na dvoru, priprema za svadbu i čarolija Ivanjske noći.
Vrijeme radnje: 21.06. – ljetni solsticij
Mjesto radnje: Atena i okolica (šuma)
Tema djela: ljubavni jadi, pripreme za svadbu i Ivanjska noć
Ideja djela: Ljubav na kraju uvijek pobjeđuje
Kratak sadržaj
Prvi čin
Prvi prizor
U prvom prizoru na pozornici se prvi pojavljuju Tezej i Hipolita, a radnja se odvija na Tezejevom dvoru. Tezej je u mitologiji atenski junak božanskog podrijetla koji je ujedinio Grke. Hipolita (u hrvatskom prijevodu još i Antiopa) je kći boga rata Aresa i nimfe Otrere te kraljica Amazonki, ženskog ratničkog naroda kojeg je Tezej porazio u bitci za Atenu.
Tezej i Hipolita su zaljubljeni i planiraju vjenčanje sutra uvečer:
“Hipolita: A tad će mlađak ako srebrn luk, / Na nebu zapet, svadbenu nam noć / Promatrat.(…) Tezej: Uz drukčiju te pjesmu vjenčati – / Sa sjajem, s gozbom i sa igrama.”.
Međutim, na pozornicu dolazi starac Egej sa svojom kćeri Hermijom i mladićem Lisandrom te mladićem Demetrijem. Egej se žali vladaru Tezeju kako je svoju kći Hermiju obećao Demetriju, ali Hermiji se sviđa Lisandar i ne želi se udati za mladića kojeg joj je otac namijenio. Želi Lisandra koji ju je očarao pjevanjem i poklonima:
“Egej:…Ti, Lisandre, si davao stihove / Mom djetetu i dare ljubavne – / I ona tebi…”. Egej od Tezeja traži dopuštenje da, ako se ne uda za Demetrija, “izručit će ju smrti”.
Egej smatra da je njegova kći njegovo vlasništvo te da ima potpuno pravo odlučiti tko će biti njezin muž. Tezej daje mogućnost Hermiji da se odluči do dana njegovog vjenčanja (sutra uvečer) želi li umrijeti, udati se za Demetreja po želji svoga oca ili otići živjeti u manastir i više nikada ne vidjeti ljudskog društva:
“Tezej:…I na taj dan se spremite: il umrijet, / (…) Il vjenčat se po želji očevoj / S Demetrijem, il ispred žrtvenika / Dijanina učinit vječni zavjet / Neokaljanog, samotnog života.”
Lisandar zatim tvrdi kako je Demetrije zaveo Nedarovu kćer Helenu, zaručio se s njom te raskinuo zaruke i slomio joj srce, što Demetreja čini nelojalnim, neozbiljnim i nečasnim mladićem. Helena i dalje voli Demetrija te ga neprestano opsjeda. Tezej zbog toga poziva Demetrija i Egeja da razgovaraju o tome. Oni odlaze s pozornice.
Na pozornici ostaju Lisandar i Hermija, koji se međusobno tješe zbog Tezejeve zabrane sklapanja njihovog braka:
“Lisandar: Sve veli, da u vjerne ljubavi / Još nikad nije glatkog tijeka bilo…”,
Obećaju jedno drugom da će se sutra navečer vjenčati u kući Lisandrove tetke koja živi daleko od Atene, i kod koje atenski zakoni (dakle zabrana sklapanja braka) ne vrijede.
Na pozornicu dolazi Helena, sva očajna jer Demetrije ne voli nju nego Hermiju. Ona jako zavidi Hermiji; smatra ju prekrasnom i idealom ljepote. Hermija i Lisandar govore Heleni za svoj planirani bijeg, ali ona to ne misli čuvati za sebe, već će reći Demetriju kako bi mu se umilila, iako su Hermija i ona bliske prijateljice:
“Helena: O bijegu tom sve ću njemu reći, / I on će, znam, za Hermijom poteći / U potjeru – a njegova će hvala / Za trud moj biti nagrada mi mala…”.
Drugi prizor
Kako bi im se umilili, građani nižeg sloja u kolibi građani nižeg sloja Atene planiraju izvedbu predstave za vjenčanje vojvode Tezeja i vojvotkinje Hipolite. Planiraju izvesti tragediju “Piram i Tizba” iako nitko od obrtnika nije načitan i upoznat s radnjom tragedije.
Tkalac Niko Vratilo dobiva ulogu Pirama, kao najistaknutiji i pametniji od svih, a krpač mješina Franjo Frulo ulogu Tizbe (u Shakespeareovo vrijeme žene nisu smjele glumiti u kazalištu pa su sve ženske uloge izvodili muškarci pod krinkom).
Roco Gladnica dobio je ulogu Tizbine majke, a Petar Dunja ulogu Tizbina oca. Podijeljene su i ostale uloge, i to obrtnicima iz grada. Međusobno su komentirali likove iz tragedije te se dogovorili da će probu izvesti sutra uvečer u dvorskoj šumi.
Drugi čin
Prvi prizor
U šumi u blizini Atene sreli su se vilenjak Puk i vila. Otkriva se kako su nadređeni Puka i vile, kralj Oberon i kraljica Titanija (muž i žena), u sukobu zbog toga što je Titanija otela dječaka indijskom kralju, kojeg je Oberon htio za svog paža:
“Puk: Gdjegoder kralj i kraljica se nađu, / Zapodjenut će odmah ljutu svađu…”.
Nedugo nakon toga, na pozornicu dolaze kralj i kraljica. Nakon što su se porječkali oko dječaka kojeg oboje žele za paža, kraljica odlazi, a Oberon naređuje svom slugi Puku da mu nađe cvijet koji se zove “Hir ljubavi”.
“Oberon:…Kad staviš sok njen ženi il muškarcu / Na očne kapke u snu, svako će / Poludjeti za prvim živim stvorom, / Što ugleda ga, kad se probudi.”.
S tim cvijetom planira navesti Titaniju da se zaljubi u bilo što prvo vidi kad se probudi, a tako omamljena neće biti svjesna da joj Oberon otima dječaka indijskog kralja.
Kralj Oberon i Puk se sklanjaju s pozornice te iz prikrajka prisluškuju razgovor Helene i Demetrija koji su upravo došli na pozornicu. Demetrije uporno odbija Helenu, a ona ljuta odlazi. Vraća se Puk s cvijetom i Oberon mu naređuje da čarobni sok od cvijeta naspe Titaniji u oči. Isto tako mu kaže da dio da i Demetriju kako bi se zaljubio u Helenu jer prema njoj osjeća sažaljenje:
“Oberon: …Potraži mi Atenjanina mlada, / Što zaljubljenoj djevi srce gazi, / I namaži mu oči, ali pazi, / Da prvu smotri nju.”
Drugi prizor
U drugom djelu šume, na pozornicu ulazi Titanija s pratnjom. Ona liježe na počinak:
“Titanija: U sanak pjesmom uspavajte me, / A onda svako na svoj posao / I ostavite me da počivam.”.
Vile odlaze s pozornice, a ulazi Oberon koji izlijeva sok čarobnog cvijeta Titaniji u oči:
“Oberon: Kad se preneš, prvo biće, / Koje spaziš, tvoje bit će…”.
Hermija i Lisandar u šumi prolaze u blizini mjesta gdje je Titanija usnula. Njih dvoje ostvaruju svoj plan bijega iz Atene kako bi se vjenčali. Umorni od puta, liježu na počinak.
Dolazi Puk kojem je Oberon dao zadatak da nađe Atenjanina Demetrija i ukapa mu cvjetni sok da se zaljubi u Helenu. Međutim, Puk je izabrao krivog Atenjanina (jer su oba mladića imala isti atenski plašt) te dodao sok u oči Lisandru:
“Puk: Ha, atensko to je ruho! / Da, za ovog kralj je reko / Da djevojče mrzi neko. (…) Klipane, u oči tvoje / Sipam evo čari svoje.”.
Na pozornicu dolaze Demetrije i Helena. Helena opsjeda Demetrija, a on joj pokušava pobjeći. Helena ugleda Lisandra kako spava i probudi ga. Zbog djelovanja soka od cvijeta, Lisandar se zaljubljuje u Helenu:
“Lisandar: I Hermiju, tu crnu gavran-pticu / Zamijenih za Helenu, grličicu…”.
Ovdje, kao i kasnije u drami, može se primijetiti kako su Helena i Hermija potpuno drukčije djevojke te kako su sreća i ljubav relativni. Helena misli da se Lisandar s njom ruga, osjeća sramotu i odlazi. Lisandar ugleda pokraj sebe Hermiju koja mu se zgadila i također odlazi, ostavljajući Hermiju samu.
Treći čin
Prvi prizor
U šumu dolaze obrtnici kako bi uvježbali izvedbu “Pirana i Tizbe” za vojvodino vjenčanje. Dogovaraju se kako će ublažiti strašne scene u predstavi kako se gospođe u publici ne bi prepale. Primjerice, planiraju napisati prolog kako bi gospođe u publici upozorili da u predstavi ne sudjeluje pravi lav, već maskirani glumac. Dolazi Puk i sluša probu.
Iz poruge pretvara Vratilovu glavu u magarčevu. Kada ju je družina vidjela, svi su se prepali i pobjegli, ali su se ubrzo vratili. Gubac i Dunja čude se Vratilovoj novoj glavi, ali Vratilo ne razumije da je pretvoren u magarca i da se njegovi prijatelji ne izruguju već su ozbiljni.
Titanija se budi i ugleda Vratila kako pjeva. Omamljena sokom cvijeta, zaljubljuje se u Vratila:
“Titanija: Na prvi pogled ja se, duše mi, / Zaljubih u te…”, pa naređuje slugama da ga dvore i poslužuju.
Vratilo se upoznaje sa slugama: Grašom, Grinjom, Gorušicom i Paučinom (neke vile su nazvane po biljkama poznatima po uspavljujućim svojstvima što je aluzija na san koji su likovi usnuli u šumi).
Odvode Vratila ga do Titanijine sjenice.
Drugi prizor
Puk prenosi vijest Oberonu da se Titanija zaljubila u bijednog obrtnika Vratila s magarećim likom, koji se u tome trenutku našao u šumi jer je s ostalim Atenjanima uvježbavao predstavu za vojvodino vjenčanje.
Oberon shvaća da je Puk namazao oči sokom cvijeta krivom mladiću, Lisandru, a ne Demetriju, kako mu je naredio.
Ulaze Hermija i Demetrije. Hermija ne može pronaći Lisandra pa strahuje da ga je ljubomorni Demetrije ubio. Demetrije uvjerava Hermiju da je Lisandar živ. Hermija odlazi, a Demetrije zaspi.
Da bi ispravio Pukovu grešku, Oberon kapa sok na Demetrijeve kapke. Oberon želi da se obojica mladića, Demetrije i Oberon zaljube u Helenu koju na početku drame nitko nije htio za ženu:
“Puk: Dva će se za jednu klati, / Zabavu nam sjajnu dati! / Darmar, zbrka, smutnja mnoga / To je radost srca moga.”.
Ovdje možemo primijetiti kako su smrtnici nemoćni pred nadnaravnim bićima i bogovima (u grčkoj mitologiji, kao što možemo primijetiti i ovdje, ljudi su bogovima služili za zabavu).
Dolaze Lisandar i Helena. Lisandar ju uvjerava da joj se ne izruguje već da je stvarno zaljubljen u nju. Helena mu ne vjeruje jer je donedavno i Hermiji nudio svoju ljubav i bio očaran njome. Lisandar pokušava uvjeriti Helenu da mu Hermija više ne znači ništa.
I Demetrije se budi iz sna zaluđen Helenom. Sada su obojica mladića zaljubljena u Helenu. Ona im ne vjeruje jer smatra da su se mladići udružili kako bi se ismijavali njenom jadu zbog toga što ju nitko ustvari ne želi.
Lisandar nudi Demetriju Hermiju u zamjenu za Helenu, ali pod djelovanjem čarolije, Demetrije ne želi nikog osim Helene. Helena također smatra da se u porugu udružila i Hermija:
“Helena: Da raskineš i da se udružiš / S muškarcima pa da se rugaš bijednoj / Drugarici.”
Hermija ne može vjerovati da Lisandar i Demetrije više nisu zaljubljeni u nju pa optužuje Helenu za nelojalnost i pokvarenost. Helena i Hermija se svađaju, dovode u pitanje svoje prijateljstvo, školske dane i zajednički provedeno vrijeme.
Helena vrijeđa Hermijin niski stas i tamnu kosu, a Hermija Helenu naziva motkom, posprdno aludirajući na njezin visok stas. U ovoj se svađi uočava kontrast između Hermije i Helene; kako u fizičkom izgledu tako i po osobinama. Mladići u svađi očekivano staju Heleni u obranu.
Lisandar i Demetrije se svađaju koji od njih više voli Helenu i planiraju ići u boj za njeno srce.
Dolaze Oberon i Puk. Oberon naređuje Puku da napravi noć u šumi, pa kada se spusti mrak, a mladići se približe jedan drugom kako bi krenuli u boj, da obojica padnu u duboki san. Tada će Puk nakapati u Lisandrove oči protuotrov kako bi se on ponovno zaljubio u Hermiju i kako bi skupina mladića i djevojaka mislila da je svaki događaj u šumi ustvari bio san:
“Puk: …Spavaj, dok / Ovaj sok / Ne uspem u oči tvoje, / Kad se preneš, / Da se kreneš / I da vjernim / Srcem smjernim / Slijediš stope drage svoje.”
Puk napravi kako mu je rečeno, a veza između oba zaljubljena para postaje neraskidiva.
Četvrti čin
Prvi prizor
Titanija sjedi s Vratilom i vilama u šumi. Vile i vilenjaci Vratilu ugađaju svaku njegovu želju: donose mu sijeno i sačmu (sad je magarac pa ne jede ljudsku hranu), češkaju ga i maze po njegovoj dlaci. Titanija zaljubljeno miluje Vratilovo magareće lice i krasi mu glavu ružama.
Dolaze Oberon i Puk. Oberon govori kako se malo prije posvadio s Titanijom jer ju je sreo u šumi kako traži darove za svog ljubljenog Vratila. Kako bi smirila bijes, Titanija je predala indijskog dječaka Oberonu.
Oberon kazuje kako će sada maknuti čaroliju cvjetova soka s nje i, dakako, ukloniti magareću glavu s Vratila, iako Titanijinu zaljubljenost u siromaha s magarećom glavom smatra jako komičnom i već je pomalo žali.
Oberon skida čaroliju s Titanijinih očiju. Ona kao da se budi iz sna potpuno zbunjena. Oberon i Titanija se pomire i dogovaraju odlazak na vojvodinu zabavu kako bi posvetili dom mladenaca.
Dolaze Tezej, Egej, Hipolita i pratnja. Došao je dan kada se Hermija treba odlučiti pred vojvodom i ocem hoće li se udati za Demetrija. Vojvodina pratnja zvukom lovačkog roga budi Helenu, Hermiju, Lesandra i Demetrija koji su ostali spavati u šumi.
Demetrije im priznaje da više ne želi Hermijinu, već Heleninu ruku jer se (na njemu neobjašnjiv način) njegova ljubav prema Hermiji istopila kao snijeg. Tezej prihvaća novonastalu situaciju u kojoj su svi dobili što su htjeli i nema nesretne strane te odobrava brak dva para.
Svi odlaze u hram u Atenu kako bi započeli obred vjenčanja. Putem mladići i djevojke komentiraju događaje u šumi i još uvijek nisu sigurni što je san, a što java.
Drugi prizor
Radnja se zbiva u Dunjinoj kući. Obrtnici ne znaju gdje je Vratilo, ne mogu ga pronaći. Boje se da, ako se Vratilo ne pojavi, propada predstava za vjenčanje vojvode i vojvotkinje jer nitko drugi od obrtnika nije pametan kao on. On je jedini u Ateni kadar glumiti Pirama.
Majstor Spretko obavještava ostale kako se u hramu nisu vjenčali samo vojvoda i vojvotkinja, već i druga dva bračna para, Hermija i Lisandar te Helena i Demetrije.
Vratilo ulazi u kuću pod dojmom događaja koji su mu se zbili u šumi. Najavljuje svom društvu kako im ima svašta za ispričati, ali kako ne smije jer onda ne bi bio pravi Atenjanin.
“Vratilo: Majstori, imam da vam pričam čudesa – ali ne pitajte me što, jer ako vam kažem, nisam pravi Atenjanin.”
Glumci obrtnici pripremaju svoje rekvizite i ponavljaju tekst. Vratilo ih upozorava da se pojave čisti i uredni pred svatovima – da se okupaju, odrežu nokte i ne jedu luka ili češnjaka prije predstave jer moraju ostaviti dobar i ozbiljan dojam pred publikom te impresionirati vojvodu. Odlaze pred dvor.
Peti čin
Prvi prizor
Radnja se zbiva u sobi u Tezejevoj palači. Hipolita i Tezej komentiraju zgode koje su im djevojke i mladići prepričali da su se zbile u šumi:
“Hipolita: Baš čudesno je, dragi Tezeju, / Što ljubavnici kažu.”
Vojvoda i vojvotkinja smatraju njihovu priču bajkom i ne vjeruju im. U ovom odlomku pisac kroz lik Tezeja opisuje ulogu i talent pisaca i pjesnika; kako u mašti rađaju likove i razne pjesničke slike.
Ulaze parovi: Lisandar i Hermija, Demetrije i Helena. Svi se vesele svadbenom slavlju; jelu, piću i predstavi.
Iako mu je ponuđeno da nas svom slavlju bira što će se izvesti (ponuđeni su bili i “Kentaurska bitka” i oplakivanje mudrosti od strane muza) Tezej bira da se igra predstava o Piramu i Tizbi:
“Tezej: Ja hoću / Da čujem komad. (…) Dovedite ih.”
Filostrat ga upozorava kako je to najkraća predstava koju je ikada vidio i također dosta dosadna. Kaže i to da su glumci jako loši i da je, kada je pogledao predstavu, lio suze od smijeha, a ne od tuge (gledajući tragediju “Piram i Tizba” od gledatelja se očekuje da će biti dirnuti i tužni zbog ljubavne priče) .
Predstava počinje
Tezej nije zadovoljan kako je obrtnik Dunja izrecitirao prolog. Kroz cijelu predstavu postoji neprestani dijalog glumaca i publike – glumci publici objašnjavaju koji lik glume te im se neprestano ispričavaju za lošu izvedbu.
Za vrijeme predstave gledatelji nisu zadovolji kvalitetom izvedbe, ali im se sviđa domišljatost glumaca. Primjerice, kako su imali improvizirani zid koji je glumio jedan od obrtnika. Dvojica obrtnika plešu talijanski narodni ples, bergamasku.
Predstava završava
“Tezej: Budalasta je gluma ta baš dobro / Zaludit znala teški korak noći. / U postelju sad, prijatelji dragi – / Četrnaest dana trajat će nam slava / I noćne igre i veselja prava.”
Ulazi Puk s metlom. Govori kako večeras svaki grob napuštaju dusi, ali blagoslivlja vojvodin dvor od svih nedaća.
Dolaze Oberon i Titanija s pratnjom kako bi blagoslovili vojvodin dvor te novosklopljene brakove mladih parova i poželjeli im potomke.
Puk ostaje sam na pozornici. Obraća se direktno publici. Zahvaljuje se ako je predstava stekla simpatije kod publike, ispričava se ako nije, želi svima laku noć i potiče publiku na pljesak, jer će on popraviti sve mane ove predstave.
Analiza likova
Hermija – Egejeva kći; iako ju je otac obećao Demetriju, ona je zaljubljena u Lesandra. Kroz djelo se najviše ističu njene fizičke karakteristike, i to tijekom svađe s Helenom. Hermija je niska, crnokosa i temperamentna djevojka – potpuna suprotnost Heleni:
“Idi crna Ciganko!”…”Idi, patuljče, ti maljo…”. Na kraju se ipak udaje za svog Lesandra.
Helena – Nedrova kći, vitka, visoka, plava djevojka; bivša Demetrijeva zaručnica koju ju on ostavio ali ona ga i dalje voli i opsjeda. Potpuna je fizička i psihička suprotnost svojoj prijateljici Hermiji:
“Zavela ga je, ističući svoju visinu, te je svojim stasom ga, dabome, svojim stasom visokim osvojila.”.
Usprkos tome što je Demetrije u početku nije htio, pod utjecajem Oberonovih čarolija, Demetrije i Helena se ipak vjenčaju.
Demitrije – bivši Helenin zaručnik, zaljubljuje se u Hermiju i prosi njenu ruku, što Hermijin otac prihvaća:
“Egej: Ja ljubim ga (Demetrija), i moja će mu ljubav sve dati, što je moje”, u šumi mu Puk kapa čarobne kapi te se on zaljubljuje ponovno u Helenu: “Helena, nimfo, ti božanstveno moje, o s čim bih oči poredio tvoje?”.
Ostaje zaljubljen u Helenu i oni se vjenčaju, iako je prema njoj prije bio jako grub. U Ateni je na glasu kao veliki zavodnik koji ostavlja djevojke i slama im srca.
Lisandar – zaljubljen u Hermiju, iako to njezin otac ne prihvaća. On i Hermija planiraju bijeg, ali neuspješno zato što ga Puk začara čarobnim cvijetom da se zaljubi u Helenu:
“A ti (Demetrije) Helenu ćeš mi dati, i ja ću ju do groba milovati.”.
Kao što je već rečeno, Oberon skida s njega čaroliju i on se opet zaljubljuje u Hermiju s kojom se na kraju i vjenča.
Bilješka o piscu
William Shakespeare je vjerojatno najpoznatiji pisac na engleskom jeziku, poznat po svojim dramama i po sonetima. Iako mnogo toga o njegovom životu ostaje otvoreno za raspravu zbog nepotpunih dokaza, sljedeća biografija objedinjuje najčešće prihvaćene činjenice o Shakespeareovom životu i karijeri.
Sredinom 16. stoljeća, otac Williama Shakespearea, John Shakespeare, preselio se u idilični grad Stratford na Avonu. Tamo je postao uspješan zemljoposjednik i trgovac vunom te poljoprivrednim dobrom. 1557. godine oženio se Mary Arden.
U njegovo vrijeme, britanska srednja klasa širila se i po veličini i u bogatstvu, omogućavajući svojim članovima više slobode i raskoši, kao i jači kolektivni glas u lokalnoj vlasti. John je iskoristio promjenjiva vremena i postao član Stratfordskog vijeća 1557. godine, što je označilo početak njegove slavne političke karijere. Do 1561. godine izabran je za jednog od četrnaest gradskih vijećnika. Na svim položajima koje je obnašao stariji Shakespeare upravljao je imovinom i prihodima. Godine 1567. postao je izvršitelj – najviše izabrane dužnosti u Stratfordu i ekvivalent modernog gradonačelnika.
Gradski zapisi govore da je William Shakespeare treće dijete Johna i Mary. Njegovo rođenje nije registrirano, ali legenda navodi datum 23. travnja 1564., vjerojatno zato što se zna da je na isti datum umro 52 godine kasnije. U svakom slučaju, Williamovo krštenje registrirano je u gradu Stratfordu 26. travnja 1564. Malo se zna o njegovom djetinjstvu, premda se općenito pretpostavlja da je pohađao lokalnu gimnaziju. Kasnije se zaposlio na Oxfordu gdje je predavao matematiku, prirodne znanosti, logiku, kršćansku etiku, te klasične jezike i književnost.
Shakespeare nije pohađao sveučilište, što za to vrijeme nije bilo neobično. Sveučilišno obrazovanje rezervirano je za bogate sinove elite, pa čak i tada, većinom samo one koji su željeli postati svećenici. Mnogobrojne klasične i književne reference u Shakespeareovim dramama svjedoče, međutim, o izvrsnom obrazovanju koje je stekao u gimnaziji i govori o njegovoj sposobnosti. Njegove rane drame posebno su se pojavljivale o djelima Seneke i Plauta. Još impresivnije od Shakespeareova formalnog obrazovanja jest bogatstvo općeg znanja koje izlaže u svom radu. Njegov vokabular nadmašuje glasnoću bilo kojeg drugog školovanog engleskog pisca njegova vremena.
Godine 1582. godine, u dobi od 18 godina, William Shakespeare oženio se dvadesetšestogodišnjom Anne Hathaway . Njihova prva kćer Susanna je krštena tek šest mjeseci nakon rođenja – činjenica koja je pokrenula nagađanja o okolnostima braka. Anne je 1585. godine rodila blizance i krstila Hamneta i Judith Shakespeare. Hamnet je umro u dobi od 11 godina, a tada je William Shakespeare već bio uspješan dramatičar. Oko 1589. godine, Shakespeare je napisao djelo Henry VI – 1. dio, koje se smatra njegovom prvom dramom. U međuvremenu se preselio u London, gdje je nastavio karijeru kao dramatičar i glumac.
Iako su preživjeli mnogi zapisi o Shakespeareovom životu kao građanin Stratforda, uključujući njegove vjenčane i matične knjige, postoji vrlo malo podataka o njegovom životu kao mladi dramatičar. Legenda karakterizira Shakespearea kao bezobraznog mladića koji je jednom prilikom bio prisiljen pobjeći iz Londona pod sumnjivim okolnostima što teoretičari povezuju s njegovim ljubavnim životom, ali mala količina pisanih informacija ne mora nužno potvrđivati taj aspekt njegove osobnosti.
U svakom slučaju, mladi Will nije dobio neposredni svjetski uspjeh. Najraniji pisani zapis o Shakespeareovom životu u Londonu potječe iz izjave njegovog suparnika dramatičara Roberta Greena. U Groatsworthu iz Wittea (1592), Greene naziva Shakespearea “uznemirenom vranom … [koja] pretpostavlja da je u stanju izbaciti prazan stih kao najbolji od vas.” Iako je ovo jedva veliko hvale, ipak sugerira da je Shakespeare razigrao kazališnu hijerarhiju Londona od početka karijere. Retrospektivno je Grinov prigovor moguće pripisati ljubomori na Shakespearove sposobnosti pisanja, ali nedostatak dokaza čini komentar dvosmislenim.
S djelima Rikard III, Henrik VI., Komedija zabluda i Tit Andronik od njegovim pojasom, Shakespeare je postao popularan dramatičar do 1590. godine. Međutim, 1593. godina obilježila je veliki skok naprijed u njegovoj karijeri kada je objavio djelo Grof iz Southamptona. Uz to su objavljeni i Venera i Adonis ; bilo je to jedno od prvih Shakespearovih poznatih tiskanih djela, a koja su polučila ogroman uspjeh. Do ovog vremena Shakespeare je također ostavio svoj pečat u engeskoj književnosti, jer se većina učenjaka slaže da je napisao većinu svojih soneta 1590-ih godina.
Godine 1594. Shakespeare se vratio u kazalište i postao poseban član. Do 1598. godine, Shakespeare je imenovan “glavnim komičarem” za postavu, a do 1603. godine bio je i “glavni tragičar”. Ostao je povezan s kazalištem do svoje smrti. Iako se gluma i igrani film u to vrijeme nisu smatrali plemenitim zanimanjima, uspješni glumci relativno su se cijenili. Shakespearov uspjeh osigurao mu je priličnu svotu novca, koji je uložio u nekretnine u Stratfordu. 1597. godine kupio je roditeljima drugu najveću kuću u Stratfordu. Godine 1596. Shakespeare je izradio grb za svoju obitelj, čime se zapravo učinio džentlmenom.
Iste godine kada se pridružio lorda Chamberlainu, Shakespeare je napisao djelo Romeo i Julija, Uzaludni ljubavni trud, Ukroćena goropadnica i nekoliko drugih predstava. 1600. godine napisao je dvije svoje najveće tragedije, Hamleta i Julija Cezara. Povjesničari i znanstvenici smatraju Hamleta prvom modernom predstavom zbog svog višestruke kompleksnosti glavnog lika i neviđenog prikaza ljudske psihe.
Prvo desetljeće 17. stoljeća svjedočilo se debitantskim izvedbama nekoliko Shakespeareovih najslavnijih djela, uključujući mnoge njegove takozvane povijesne drame: Otelo (1604. ili 1605.), Antonije i Kleopatra (1606. ili 1607.) i Kralj Lear (1608.) Posljednja Shakespeareova predstava izvedena tijekom njegovog života bila je najvjerojatnije kralj Henrik VIII 1612. ili 1613. godine.
William Shakespeare umro je 1616. godine. Njegova supruga Anne umrla je 1623. godine, u dobi od 67. Shakespeare je sahranjen u crkvi u Stratfordu.
Autor: L.P.
Odgovori