Julije Cezar

“Julije Cezar” je kazališni komad napisan 1599. godine. Napisao ga je slavni dramatičar William Shakespeare. Ovo djelo jedno je od Shakespeareovih najpoznatijih tragedija i temeljen je na istinitom događaju koji se dogodio za vrijeme Rimskog Carstva. Ovo nije jedino takvo djelo koje je napisao Shakespeare.

Priča ove tragedije je smrt Rimskog vladara i generala Julija Cezara, koja se dogodila u 44. godine prije Krista. Zavjera oko Cezarova ubojstva, njegova smrt i hrabra borba prije smrti uključeni su u ovu predstavu kao i mnogi Shakespeareovi najslavniji citati. Iako je tragedija nazvana prema Juliju Cezaru, on zapravo nije glavni lik predstave. Već u trećem činu on umre, ali radnja nastavlja dalje.

Bolje od njega okarakterizirani su likovi koji su sudjelovali u planiranju njegova ubojstva, kao i oni koji njegovo ubojstvo pokušavaju osvetiti. Likovi, kao i većina u Shakespeareovim djelima, nisu crno-bijeli. Nema očitih junaka, kao ni negativaca. Oni su kompleksni karakteri sa svim ljudskim osobinama, a pokreću ih različiti osjećaji, među kojima dominira čast, osveta, bijes, želja za vlašću, ali i snažno prijateljstvo, ljubav i krivnja.

Sve ovo čini djelo i psihološki kompleksnim. Sama radnja, i to povijesna, samo je povod za predstavljanje likova kao predstavnika ljudske kompleksnosti. Upravo zbog toga se ova drama smatra psihološkom. Likovi su rastrgani uglavnom između ljubavi prema pojedincu i patriotizma.

Ova drama napisana je prema predlošku djela “Životi uglednih Grka i Rimljana” koje je 1579. Godine napisao Sir Thomas North, što je zapravo prijevod djela grčkog povjesničara Plutarha. Shakespeare je, poput većine svojih suvremenika, bio jako dobro upućen i povijest Grčke i Rima, zbog čega je jasno zašto je ovo djelo napisano tako vjerodostojno. Povjesničari književnosti smatraju da je njime pokušao povući paralelu između vlasti unutar Rimske republike i tadašnje elizabetske monarhije u kojoj je i sam autor živio, tako da je ovo djelo donekle kritika i njegova vremena, ne samo starogrčkog.

Ovo djelo je svojevremeno postiglo veliku slavu, koja do danas ne jenjava. Smatra se jednom od najvećih Shakespeareovih povijesnih drama, te jednim od njegovih najboljih djela općenito. Drama sadrži brojne slavne citate koji su s vremenom postali poznatiji od djela iz kojeg su potekli. Ipak, to ne umanjuje ni veličinu ni važnost ove tragedije.

Vrsta djela: tragedija

Mjesto radnje: Rim

Vrijeme radnje: 44. godina prije Krista

Tema djela: uzroci i posljedica Cezareva smaknuća

Ideja djela: za svako zlodjelo dolazi kazna

Kratak sadržaj

Djelo započinje s grupom Rimljana koji na ulici slave pobjedu generala Cezara u bitki kod Munda, gdje su porazili Pompejce. Dva tribunala, Flavio i Marul, dolaze na ulice i rugajući se govore građanima da se vrate na posao. Jedan od ljudi koji slave je obućar, pa Marul počne s njim razgovarati, ali krivo protumači njegove sarkastične odgovore, misleći da su ozbilji. Marul se naljuti na obućara, ali Flavije ih prekine i pita obućara zašto nije na poslu. Obućar mu kaže da je uzeo slobodan dan kako bi mogao slaviti gledajući Cezarovu paradu kojom će prolaziti kroz grad.

Opominjući obućara na njegovu glupu odluku, Marul ga pita koji je stvarni značaj Cezarove pobjede, budući da ona nije uključivala osvajanje zemlje neprijatelja, stoga nije ni proširila slavu Rimskog Carstva. Marul je podsjetio građane da su nekada slavili pobjede Pompeja, a sada slave njihov poraz. Grdio je građane zbog njihova manjka vjernosti i naređuje im da odu. Nakon što su ostali sami, Flavije kaže Marul da odu u Kapitol i uklone sve krune i ordenje koje su građani stavili na kipove Cezara. Napominje da, ako budu kontrolirali javno mišljenje o Cezaru, da će time kontrolirati i samog Cezara.

U sljedećoj sceni Cezar izlazi na javni trg s grupom svojih general, sa svojom suprugom Kalpurnijom i Prorokom. Prorok opomene Cezara da se čuva “Martovskih Ida”. Cezar mu odgovori “To je neka Sanjalica. Da ga ostavimo. Hajdemo.” Svi su otišli dalje osim Bruta i Kasija. Kasije je primijetio da Brut nije baš priseban u posljednje vrijeme, pa mu Brut kaže da je to zato što se “mršti na samoga sebe”, odnosno da ga u zadnje vrijeme muče neke teške misli.

Kasije kaže Brutu da je jako poštovan i cijenjen u gradu, ponudio se da mu posluži kao ogledalo kako bi ovaj mogao vidjeti sebe na drugačiji način. Brut kaže kako se boji da građani žele Cezara za svoga kralja. Kaže da voli Cezara, ali ga ne smatra sebi nadređenim. Kasije se složi i prisjeti vremena kada je spasio Cezara od utapljanja, kao i vremena kada je Cezar patio od napadaja. Povjerava Brutu da sumnja kako netko tako slabog zdravlja i konstitucije može postati kralj.

Dok Brut i Kasije razgovaraju, Cesar se vraća sa svojim sljedbenicima. Cesar je, vidjevši Kadija, rekao svom drugom generalu, Antoniju, da Kasije izgleda kao čovjek koji previše razmišlja. Antonije odgovori da ga se nema razloga bojati, ali Cezar, iako se Kasija ne boji, nastoji izbjegavati ga.

Brut i Kasije su pozvali generala Kaska sa strane da ga pitaju što se dogodilo dok oni nisu bili u Cezarovoj paradi. Kaska kaže da je Antonije tri puta ponudio Cezaru vijenac (odnosno krunu), ali da ju je ovaj odbio. Također im kaže da su ljudi navijali za Cezara dok je ovaj pao na zemlju. Brut se zapita je li Cezar bolestan. Kaska mu kaže da je Cezar bio vrlo veseo prije nego je pao, a da su ljudi iskazivali ljubav prema njemu i nakon toga. Pad nije umanjio njegov autoritet. Kaska napomene da bi rulja navijala za Cezara čak i da im ovaj izbode njihove majke.

Kasije pita je li veliki Ciceron već održao govor, a Kaska odgovori da nije, ali da ga on ionako ništa ne razumije. Prije nego je otišao, Kaska napomene da su Flavije i Marul “ušutkani”, odnosno smijenjeni sa svojim položaja jer su micali šalove i ordenje sa Cezarovih kipova. Brut je otišao nedugo nakon Kaske, pa je Kasije ostao samo. Pričajući sam sa sobom otkrije da se nada da će uspjeti odvratiti Bruta od njegove časti. Kasije odluči krivotvoriti spise u kojima će pisati da Rimljani podupiru Bruta, a boje se jačanja Cezarove moći, pa će ih ubaciti u Brutovu kuću.

Kasnije, Kaska i Ciceron razgovaraju u Rimskoj ulici. Kaskapriča o mnogim čudnim događajima koje je vidio u posljednje vrijeme. Osjeća neku opasnost, poput lošeg vremena, lava koji luta oko Kapitola i najčudnije, muškarca sa zapaljenim rukama koji izgleda kao da ga ništa ne boli. Ciceron mu kaže da će ljudi protumačiti stvari kako žele i neka se zato ne brine. Pita dolazi li Cezar sutra u Kapitol. Kaska potvrđuje dolazak. Ciceron odlazi kazujući Kaski da “ne treba hodati po uznemirenom nebu”.

Ubrzo se pojavi Kasije. Kaska ga pita zašto je bio van i šetao po oluji. Kasije uspoređuje oluju s Cezarom i kaže da vjeruje kako Bogovi preko oluje pokazuju što misle o Cezarovom usponu na vlast te o njegovoj nedostojnosti. Kaska kaže Kasiju da senatori sljedeći dan planiraju Cezara učiniti kraljem. Ljutit, Kasije izvuče svoju oštricu i zaklinje se Bogovima, rekavši da, ako mogu od tako slabog čovjeka kao što je Cezar učiniti kraljem, onda mogu i njemu dati snage da ga porazi. Nazove Rim smećem zbog davanja moći Cezaru, kojeg on smatra zlom.

Kaska se složi i to Kasije vidi ovo kao priliku da mu kaže kako je već pridobio određeni broj visokopozicioniranih Rimljana da se pridruže pokretu za svrgavanje Cezara. Tada ulazi jedan od njegovih urotnika, čovjek po imenu Cina. Kasije ga upoznaje s još dvojicom ljudi i tada im kaže o svom razgovoru s Brutom. Kasije daje Cini pisma koja je krivotvorio kako bi ih stavili u Brutovu stolicu u Senatu i na kip u njegovoj kući. Cina izlazi, a Kasije kaže Kaski da su “tri dijela” Bruta već s njima. Kaska se nada da će Brutovo sudjelovanje u njihovoj muljaži pomoći u pridobivanju više Rimljana na njihovu stranu, budući da je on vrlo popularan i voljen među građanima.

Drugi čin započinje Brutovom šetnjom u njegovom voćnjaku. Svađa se sam sa sobom u vezi Cezara, znajući da će kralj morati umrijeti. Priznaje da, iako nikada nije vidio Cezara zaluđenog moćima, nema šanse da netko može posjedovati toliku moć bez da je zloupotrijebi. Ulazi Lucije, Brutov sluga, i donosi mu pismo koje je pronašao pokraj prozora. U pismu se napada Bruta što “spava” dok je Rim u opasnosti.

Brut shvati da je pismo napad na Cezara i vjeruje da je to potvrda kako cijeli Rim želi skinuti Cezara s prijestolja. Lucije se vraća i kaže Brutu da ima posjetitelja – Kasija i njegove urotnike. Kasije upozna ljude s Brutom, pa kratko porazgovara s njim o njegovom pristupanju grupi. Tada urotnici započinju planirati kako ubiti Cezara. Brut kaže da on želi ubiti Cezarov duh, bez da ga mora zapravo ubiti. Kaže da bi ga trebali ubiti hrabro ali ne i gnjevno, kako bi bili krvnici, ali ne i koljači. Kasije se pita trebaju li ubiti i Antonija, ali Brutus odbije prolijevati toliko krvi. Jedan od muškaraca, Decije, kaže kako će moći zaobići Cezarove proroke.

Nakon što su muškarci otišli, uđe Brutova žena Procija i pita supruga zašto se ponaša tako čudno. On joj kaže da se ne osjeća dobro. Ona se pita zašto joj ne želi reći u čemu je stvarno problem, pa kaže da bi joj kao supruzi to trebao reći. On joj samo odvrati kako bi volio da zaslužuje tako plemenitu ženu kao što je ona. Netko pokuca na vrata, pa Brut kaže Porciji da ode. Uđu dva muškarca, Ligarije i Lucije. Ligarije izgleda kao da je bolestan, ali kaže Brutu da neće biti bolestan ako će Brut iskoristiti njegove vještine u ime časti. Brut kaže da hoće i odvede Ligarija dalje da mu ispriča sve o tome.

U sljedećoj sceni vidimo Cesara kako usred noći u svojoj spavaćici tumara kroz kuću. Noćne more njegove žene drže ga budnim cijelu noć. Tri puta je vidjela njegovo ubojstvo, pa on pošalje sluge svećenicima da im narede da prinesu žrtvu bogovima i jave mu kako je ona primljena.

Uđe Cezareva supruga, Kalpurnija, inzistira da Cezar ostane doma i drži se što dalje od Kapitola, budući da su im se ukazivali toliko loši znakovi. Cezar odbija i kaže da je uzaludno pokušavati promijeniti božje planove. Zbog toga se on i Kalpurnija svađaju sve dok ne uđe sluga i kaže Cezaru da mu je jedan svećenik preporučio da ostane kod kuće. Ali Cezar i taj savjet odbije, ne želeći se prepustiti strahu. Na kraju Kalpurnija preklinje Cezara da pošalje Antonija na svoje mjesto u Senatu, a Cezar napokon pristane kako bi joj udovoljio.

Uđe Decije kako bi odveo Cezara u Senat. Ovaj mu govori kako neće ići, pa neka kaže Senatu da je jednostavno odlučio ostati kod kuće. Cezar prizna Deciju da mu je žena sanjala njegov kip iz kojeg se slijeva krv i puno Rimljana kako se s osmjesima na licu kupaju u toj krvi. Dacije mu kaže da su krivo protumačili san i da to zapravo znači da će Rimljani ojačati zbog životnosti Cezarove krvi. Također mu kaže da je Senat taj dan odlučio okruniti Cezara, ali ako se ne pojavi tamo, možda će posve odustati od te namjere. Cezar se na to predomisli i pristane otići.

U sljedećoj sceni prvi uđe čovjek zvani Artemid, čitajući poruku koja upozorava Cezara na urotnike. Stao je uz cestu kojom bi Cezar trebao proći na putu za Senat i odlučio predati mu je.  Porcija i Brut pošalju slugu u Senat da vidi što je s Cezarom. Uđe prorok i Porcija ga pita je li Cezar već stigao u Kapitol. Ovaj joj kaže da još nije, ali da bi on volio popričati s njim, pa će ga presresti na njegovom putu u Kapitol, kako bi popričali prije nego stigne tamo.

U trećem činu Artemid i prorok zajedno priđu Cezaru dok je išao prema Senatu. Artemid mu pruži poruku, ali Cezar je odbije. Uđe sa svojim generalima u Senat, kad jedan od urotnika odvuče Antonija iz sobe. Cezaru priđe Metel sa zahtjevom da dopusti njegovom bratu, koji je bio protjeran iz Rima, da se vrati. Cezar ga odbije govoreći da nema razloga povući tu zabranu.

Brut i Kasije kleknu pred Cezareve noge i ponovo zamole Metelov zahtjev, ali Cezar ne želi promijeniti mišljenje. Kaže im da će ga uspjeti nagovoriti isto kao što bi uspjeli podići Olimp u zrak. Zatim i svi ostali urotnici kleknu pred Cezarove noge. Prvi ga nožem ubode Kaska, a zatim i svi ostali. Posljednji je to učinio Brut. Tako izdan, Cezar izgovori svoje posljednje riječi: “Zar i ti, sine Brute?!”, a onda umre.

U kaosu koji je uslijedio urotnici su proglasili trijumf slobode i najavili smrt tiraniji. Mnogi ljudi su pobjegli iz sobe, a među njima je bio i Antonije. Brut je nagovorio urotnike da operu ruke u Cezarovoj krvi, a onda odu do tržnice i tamo proglase slobodu i mir. Prvi se s time složi Kasije, govoreći da će se ova tradicija nastaviti kroz povijest.

Uđe Antonijev sluga noseći poruku. Kaže da, iako je Antonije volio Cezara, spreman je prisegnuti na vjernost Brutu ako ovaj obeća da ga neće kazniti kao Cezara. Brut pristane, pa uđe sam Antonije kako bi se obratio prisutnima. Kaže urotnicima da ako ga žele ubiti, neka to odmah učine, jer nema boljeg mjesta za umrijeti nego pored Cezara. Brut ga uvjeri da ga žale, kao i sve ostale Rimljane. Antoniju lakne i kaže da niti ne sumnja u njihovu razboritost, pa se rukuje s njihovim krvavim rukama.

Kasije sumnja u Antonijevu vjernost, ali Antonije potvrdi da im želi biti saveznik jer je uvjeren da će urotnici već opravdati ono što su učinili. Zamoli smije li uzeti Cezarovo tijelo i odnijeti ga n Forum, pa održati kratak govor na njegovom sprovodu. Kasije se najprije ne slaže s tim, ali Brut ipak odobri, smatrajući da će tim činom privoljeti građane i učiniti se milosrdan u njihovim očima.

Urotnici odu i ostave Antonija samog s Cezarovim tijelom. Antonije moli Cezara da mu oprosti što je tako nježan i krotak prema njegovim ubojicama. Kaže mu da je bio najplemenitiji čovjek koji je ikada živio, pa prorekne da će prokletstvo pasti na sve one koji su sudjelovali u njegovom svrgavanju. Antonije se kune da će Cezarov duh proći zemljom u potrazi za osvetom. Tada izgovara slavne rečenice:

“Doći s Atom još vrelom od pakla,
Pa će u međama ove zemlje reći
Vladarskim glasom: Nema milosti”
I pustit će pse rata s lanca…”

Uđe sluga i Antonije mu kaže da se vrati svome gospodaru, Cezarovom posvojenom sinu Oktaviju i neka ga drži dalje od grada. Kaže mu da je tu previše opasno za dječaka otkako je Cezar mrtav, ali mu također napomene da se što prije vrati kako bi čuo njegov govor, pa će tako na temelju reakcije publike moći odlučiti što će dalje.

U sljedećoj sceni Brut se obraća svjetini na Forumu. Kaže im da nije ubio Cezara jer ga nije volio, već zato što mu njegova ljubav za Rim znači više od ljubavi prema Cezaru. Poruči im da bi živjeli kao robovi pred Cezarovom vlasti. Upita ljude da li ih je ovim riječima uvrijedio, a oni odgovore da nije. Uđe tada Antonije sa Cezarovim tijelom, a Brut kaže svjetini da će Antonije sada biti dio vlasti iako nije sudjelovao u Cezarovom ubojstvu. Svjetina počne zadovoljno klicati.

Antonije se popne na pozornicu i započne svoj govor riječima da nije ovdje kako bi hvalio Cezara, već kako bi ga sahranio. Prizna da je Brut u pravu kada govori o Cezarovoj prevelikoj ambiciji, ali onda podsjeti svjetinu da je Cezar tri puta odbio ponuđenu krunu. Napomene da je suosjećao sa siromašnima i da bi ga zbog toga svi oni trebali oplakivati. Antonije počne plakati. Svjetina je ganuta njegovim govorom, pa počne preklinjati Antonija da pročita Cezarovu oporuku. Ovaj odbije govoreći da će biti previše dirnuti njegovom ljubavlju prema običnim ljudima, pa napomene da je previše dugo pričao, čime se ogriješio od ove časne ljude koji su izboli Cezara. Svjetina postaje sve više uznemirena, inzistirajući da se pročita oporuka. Počinju vikati da su urotnici izdajice i ubojice. Antonije popušta, najprije im pokazujući Cezarovo tijelo i strašne ubode kojima je prekriveno. Napominje da ne pokušava rasplamsati bijes publike koja je počela pokazivati znakove pobune.

Ljudi u svjetini počinju pozivati na pobunu i prijete da će zapaliti Brutovu kuću. Antonije im kaže da pričekaju jer još nije pročitao Cezarovu oporuku. U oporuci piše da Cezar ostavlja 75 drahmi svakom pojedinom građaninu, baš kao i svoje privatne vrtove i voćnjake, u kojima će svi smjeti uživati. Svjetina je bila toliko ganuta da su se počeli kleti u osvetu za Cezarovu smrt. Oformili su rulju i krenuli prema gradu raditi nerede. Jednom kada je ostao sam, Antonije se zapitao kakvu li je to štetu prouzročio Rimu.

Oktavijev se sluga vratio kako bi obavijestio Antonija da je Oktavije već došao u Rim. Antonije mu kaže da će ga poći vidjeti. Sluga mu kaže da su Brut i Kasije već odvedeni iz Rima. U njihovoj blizini pjesnik Cina hoda ulicom, a rulja ga pita kako se zove. Kada im ovaj kaže ime, rulja ga zamjeni za urotnika Cinu, pa ga obore i istuku do smrti.

U četvrtom činu Antonije se u svojoj kući sastane se Oktavijem i Lepidom. Razgovaraju o tome tko bi trebao umrijeti, pregledavajući listu imena muškaraca koji su izdali Cezara. Lepid pristane na smrt svog brata, a Publije i Antonije učine isto za svoje nećake. Lepid ode, a Antonije pita Oktavija misli li da je Lepid dovoljno vrijedan da bude dio Senata. Oktavije misli da jest, ali Antonije i dalje sumnja. Antonije spomene da Brut i Kasije koriste svoju moć da oforme vojsku.

U sljedećoj sceni, u svom kampu Brut primi vijest da Kasije nije zadovoljan njime. Uskoro dođe i sam Kasije pa kaže da se Brut ogriješio od njega. Brut ga uvjerava da nije i pita ga mogu li nasamo razgovarati u njegovom šatoru. U šatoru Kasije optuži Bruta da je osudio jednog od njihovih ljudi za primanje mita, iako ga je Kasije u pismu tražio da to ne čini. Brut kaže da je i sam Kasije nekada primao mito, pa ga podsjeti na Cezarovu smrt i pita bi li trebali gledati na drugu stranu dok se oko njih događa korupcija koju su pokušali uništiti Cezarovom smrću. Kasije je naljuti i kaže Brutu nek se brine za sebe i neka ga više ne izaziva. Muškarci su se nastavili svađati sve dok Kasije nije izvukao svoj bodež i rekao Brutu da ga izbode kao što je izbo Cezara. Napokon popustivši, Brut kaže Kasiju da skloni bodež. Dvojica muškaraca se zagrli i oprosti jedno drugome. Dozovu poslugu da im donesu bokal vina kako bi nazdravili. Brut tada prizna da je u zadnje vrijeme pod velikim emocionalnim stresom nakon što je njegova žena počinila samoubojstvo.

Uđe vjesnik s novim vijestima iz Rima. Nova vlada koju su činili Oktavije, Antonije i Lepid je osudila na smrt stotine senatora. Brut predloži da odmarširaju u Filipu kako bi se sastali s neprijateljskom vojskom, ali Kasije misli da je pametnije pustiti neprijatelje da potraže njih jer će tako više potrošiti svoje zalihe. Brut ipak inzistira da odmarširaju s vojskom, pa se Kasije naposljetku složi. Svi izađu, ostavivši Bruta samog u njegovom šatoru kako bi mogao malo odspavati. Dok je budan ležao u krevetu, pojavi se Cezarov duh i kaže mu da će se ponovno vidjeti na Filipi.

U posljednjem činu Oktavije i Antonije stoje na bojišnici na Filipi, spremni da se susretnu s neprijateljem. Dolazi i Kasijeva i Brutova vojska, pa vojskovođe priđu jedni drugima kako bi se izvrijeđali. Oktavije se kune da će osvetiti očevu smrt i dvije vojske pripreme se za bitku. Nakon što Oktavije i Antonije odu, Kasije jednom svom vojniku kaže da je u zadnje vrijeme viđao neka loša pretkazanja. Kaže Brutu da mu budućnost ne izgleda dobro i da bi mogao izgubiti. Muškarci se slože da će radije umrijeti na bojištu nego da ih uhvate i pogube u Rimu. Bitka počne i Oktavijeva vojska brzo porazi neprijatelje. Čim su ušli u Kasijev kamp, zapalili su njegov šator.

Kasije vidi da im približava vojska pa pošalje dvog sekundanta Titinija da izvidi čija je to vojska. Ubrzo shvati da će zasigurno izgubiti tu bitku, pa jednom svom vojniku dade mač, pokrije si oči rukama i naredi mu da ga ubije kako ga neprijatelj ne bi uhvatio i zarobio. Svojim posljednjim riječima kaže da se to Cezar osvetio istim mačem kojim ga je Kasije ubio.

Titinije se vrati i, iako je najprije zbunjen Kasijevim mrtvim tijelom, shvati da je Kasije očito pogrešno shvatio kad ga je vidio s Brutovom vojskom i mislio da ga je neprijatelj zarobio. Titinije počinje oplakivati Kasijevi tijelo i od tjeskobe se ubije. Brut čuje što se dogodilo, pa ode vidjeti Kasijevo tijelo. Naredi da se tijelo odnese, usput proklinjući Cezarov grob.

Brut na bojišnici postaje svjestan da gubi, pa mu i moral počinje opadati. Kaže nekolicini svojih preostalih vojnika da drže mač kako bi se on zaletio u njega i ubio se. Kaže im da mu se ukazao Cezarov duh i rekao kako mu je vrijeme da umre. Njegovi ljudi ga pokušaju uvjeriti da pobjegne, ali on im odgovori da se povuku, a on će im se pridružiti kasnije. Nakon što odu, pita posljednjeg vojnika da stane iza njega i drži mač, kako bi se mogao nabosti na njega i časno umrijeti. Dok je umirao, Brut je izrekao svoje posljednje riječi:

“Cezare, umiri se sad;
Ne ubih tebe ni upola tako
Rado kao sebe.”

Oktavije i Antonije uđu na bojište sa svojom vojskom i pronađu Brutovo tijelo. Oktavije odluči preuzeti Brutove vojnike i pridružiti ih svojoj vojsci. Zaključio je da je Brut ubio Cezara samo zato što je mislio da tako čini dobro za svoje ljude. On je ipak bio najplemenitiji od svih Rimljana. Oktavije odluči sahraniti ga sa svim počastima, a ostali počnu slaviti svoju pobjedu.

Analiza likova

Julije Cezar – iako je drama nazvana pi njemu, Cezar je najmanje okarakteriziran lik u cijelom djelu. Prisutan je u samo nekoliko scena i umire u polovici trećeg čina. Ipak, njegova smrt je vrlo važan motiv oko kojeg se gradi cijela priča. Cezar je kao lik vrlo ambiciozan, tvrdoglav, vrli čvrstog karaktera. On je čovjek koji želi moć čak i ako će ga ona koštati vlastitog života. Pokušava se suprotstaviti svojoj praznovjernoj prirodi, pa odlazi u Senat unatoč upozorenjima, jer je to značilo da će dobiti krunu. Ali rezultat svega bila je samo njegova smrt. Ipak, njegova ostavština i veliki utjecaj bili su veliki, što se najbolje vidi na kraju priče, kada njegov sin preuzme vlast.

Antonije – odličan je govornik i možda bolji urotnik od bilo koga tko je sudjelovao u smaknuću Cezara. Njegova moć improvizacije i uvjeravanja pomogla mu je pridobiti građanstvo Rima na svoju stranu. Tako je uspio pokrenuti osvetu za Cezarovu smrt, što mu je pomoglo i da dobije bitku na kraju tragedije. Nikada nije pokazao da to čini kako bi stekao neku moć, već samo iz ljubavi prema svom prijatelju Cezaru, kojeg je volio i nakon njegove smrti.

Brut – teško je definirati Brutov karakter kroz cijelu predstavu. Do polovice djela čini se kao da je negativac, ali na kraju njegova smrt ispadne herojska, s obzirom na to koliko se borio protiv toga da bude uhvaćen od strane neprijatelja. Njegovo prijateljstvo s Kasijem je iskreno, pa se čini da su njih dvojica bliži jedno drugome netko itko drugi u drami. Brut je ubio Cezara jer je mislio da time čini dobro cijelom Rimu. On iskreno misli da Cezar ne bi bio dobar kralj i da bi svojom vlašću samo onesposobio grad. Zato je odlučio da bi njegovo ubojstvo bilo najbolje što mogu učiniti. Ali on ne želi preuzeti tron nakon Cezarove smrti, što je glavni pokazatelj njegova karaktera.

Oktavije – iako je posvojen, Oktavije je vrlo sličan svome ocu. On je poput njega vrlo tvrdoglav, jakog karaktera, nikada ne posustaje niti se predaje. Čitatelj nije upoznat s njegovim karakterom skoro sve do kraja djela, ali jednom kada se pojavi, ostavlja jak dojam. Čini se kao netko tko čini sve samo da bi osvetio oca, a o preuzimanju vlasti razmišljao je tek kasnije.

Bilješka o piscu

William Shakespeare bio je poznati glumac, redatelj te pisac dramatičar čija su djela prevedena na svim jezicima. Mnogi ga smatraju najvećim piscem engleskog jezika koji je ikada živio. Iza sebe je ostavio remek-djela u kojima su mnogi uživali, a koji će ostati kao podsjetnik na slavna vremena književnosti i generacijama koje dolaze.

William se rodio u mjestu Stratford na Avonu 26. travnja 1564. godine, iste godine kada je umro jedan od najvećih umjetnika, Michelangelo. Wiliam je rođen u velikoj i imućnoj obitelji kao treće dijete i najstariji od braće. Sveukupno je bilo osmero djece.

Unatoč tome što ne postoji puno podataka o njegovom privatnom životu, postoji nekoliko informacija na temelju kojih se može zaključiti kako u djetinjstvu nije oskudijevao. Otac John Shakespeare bio je bogati trgovac koji je imao toliko novaca da je mogao tražiti da se njegovoj obitelji dodijeli grb sokola i koplja.

Godine 1571. John je izabran za gradonačelnika Stratforda. Majka Wiliama zvala se Mary djevojačkog prezimena Arden. Wiliam je u rodnom gradu pohađao školu gdje je čitao djela Terencija, Plauta, Cicerona i Ovidija.

Pretpostavlja se kako je 1582. godine napustio školu kada je njegov otac zapao u financijske probleme. O tom se periodu malo zna, osim da se 18. rujna 1582. godine vjenčao s Anne Hathaway. Ubrzo nakon vjenčanja dobili su kćer Susan te blizance Hamleta i Judith.

Zbog djela u kojima je pisao protiv ranih brakova, može se zaključiti kako nije bio sretan u braku sa ženom starijom osam godina od njega. Do 1592. godine ne zna što je radio, a smatra se kako je u to vrijeme najviše vremena posvetio pisanju i glumi. Iz tog perioda su poeme “Silovanje Lukrecije” te “Venera i Adonis”. Godine 1596. umire sin Hamlet, a 1601. godine i otac John.

Nakon vjenčanja kćeri Susan umire majka Mary, a 1613. godine umire brat Richard, iste godine kada je u požaru nestalo kazalište “The Globe” čiji je bio suvlasnik. U zadnjim godinama života odlučuje se vratiti u Stanford gdje 23. travnja 1616. godine umire.

Stvaralaštvo Williama Shakespearea dijeli se na nekoliko faza: rane drame, zrelo doba s velikim tragedijama i kasnija faza stvaralaštva.

Razdoblje poznatije pod nazivom rana drama bilo je vrijeme kada su Wiliamova djela bila prožeta poznatim humorom renesanse i bujnog jezika, a u kojima se miješa vulgarni način izražavanja i umjerena retorika. Iz tog perioda najpoznatije djelo je “Romeo i Julija”.

Zrelo doba se moglo nazvati tragičnom fazom kada je Wiliam pokazivao unutarnji sukob prema odbojnosti i seksualnosti od potvrde do poricanja. Iz tog perioda treba izdvojiti “Hamleta”.

U kasnijoj fazi stvaralaštva Wiliam piše mračne komedije i drame. Iz ove faze ističu se djela: “Mjera za mjeru” te “Trilo i Kresida”.

Shakespeare je napisao čak 37 drama, a one se dijele na romantične igre, kraljevske drame ili historije tragedije i komedije.

Njegova najpoznatija djela su “Henrik IV”, “Rikard III”, “Romeo i Giulietta”, “Ukroćena goropadnica”, “Komedija zabluda” , “Dva veronska plemića”, “Uzaludan ljubavni trud”, “Mletački trgovac”, “Hamlet”, “Otello”, “Kralje Lear”, “Mjera za mjeru”, “Zimska priča”, “Oluja”.

Autor: V.B.