- 1 Analiza djela
- 2 Kratak sadržaj, citati
- 2.1 Predgovor
- 2.2 Uvod
- 2.3 Useljenje
- 2.4 Beaucairska poštanska kola
- 2.5 Tajna majstora Cornillea
- 2.6 Koza gospodina Seguina
- 2.7 Zvijezde
- 2.8 Arležanka
- 2.9 Papina mazga
- 2.10 Svjetionik Sanguinairesa
- 2.11 Agonija “Semillante”
- 2.12 Carinici
- 2.13 Župnik iz Cucugnana
- 2.14 Starci
- 2.15 Dauphinova smrt
- 2.16 Predstojnik u polju
- 2.17 Bixiouova lisnica
- 2.18 Legenda o čovjeku sa zlatnim mozgom
- 2.19 Pjesnik Mistral
- 2.20 Tri tihe mise
- 2.21 Naranče
- 2.22 Dvije gostionice
- 2.23 U Miliani
- 2.24 Skakavci
- 2.25 Eliksir časnog oca Gauchera
- 2.26 U Camargui:
- 2.27 1. Polazak
- 2.28 2. Koliba
- 2.29 3. Čekanje
- 2.30 4. Crveni i bijeli
- 2.31 5. Vaccares
- 2.32 Čežnja za vojarnom
- 3 Bilješka o piscu
Pisma iz mog mlina obrađena lektira Alphonse Daudet. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Francuski književnik Alphonse Daudet objavio je 1869. godine potpunu zbirku pripovijetki pod imenom Pisma iz mog mlina. Već u predgovoru saznajemo kako je Alphonse Daudet kupio stari mlin, odnosno, vjetrenjaču “u srcu Provanse”. Mlin je toliko oronuo da nije upotrebljiv, no Daudet ga svejedno kupuje kako bi mu poslužio kao inspiracija za pisanje.
Iako je kao mladić morao napustiti Provansu u potrazi za poslom i boljim životom, u ovim kratkim pričama Daudet bilježi krajolike juga Francuske na pomalo nostalgičan i istovremeno snishodljiv način.
Pisma iz mog mlina je zbirka pripovijetki čija je radnja smještena u Provansi, a u kojima Daudet na šaljiv i pitoreskan način pokušava čitatelju dočarati ljepotu juga Francuske i seoskog života. Pripovjedač svih pripovijetki u zbirci nalazi se u 1. licu i zapravo se obraća pariškim čitateljima.
Nakon što se preselio s juga Francuske u Pariz, Daudet piše kratke alegorijske priče o životu u Provansi te o putovanjima na Korziku i u Alžir. Priče su inspirirane kako svakodnevicom na francuskom jugu. tako i provansalskim narodnim pričama koje često opisuju zanimanja ljudi (kao u priči Beaucairska poštanska kola) te životinjski i biljni svijet Provanse (poput priče Useljenje).
Priče karakterizira mješavina tuge i vedrine, sažaljenja i ismijavanja. Dok prirodu češće opisuje na pastoralni način, u ophođenju s ljudima zna sugovornike ili subjekte pripovijetke prikazati kao karikature.
U zbirci se nalaze sljedeće pripovijetke:
- Uvod
- Predgovor
- Useljenje
- Beaucairska poštanska kola
- Tajna majstora Cornillea
- Koza gospodina Seguina
- Zvijezde
- Arležanka
- Papina mazga
- Svjetionik Sanguinairesa
- Agonija “Semillante”
- Carinici
- Župnik iz Cucugnana
- Starci
- Bixiouova lisnica
- Legenda o čovjeku sa zlatnim mozgom
- Pjesnik Mistral
- Tri tihe mise
- Naranče
- Dvije gostionice
- U Miliani
- Skakavci
- Eliksir časnog oca Gauchera
- U Camargui: Polazak, Koliba, Čekanje, Crveni i bijeli, Vaccares
- Čežnja za vojarnom
Uz navedene pripovijetke u zbirci se nalaze i dvije balade u prozi, Dauphinova smrt i Predstavnik u polju.
Kratak sadržaj, citati
Predgovor
Na samom početku pisac opisuje svoj mlin, okoliš koji ga okružuje te nas upoznaje s prijateljima koji su također pisci. Saznajemo i kako je zbirka nastala. Mlin je bio smješten na cesti koja je iz Arlesa vodila do kamenoloma, a iznad koje se nalazilo i manje brdo.
“…na vrhu su vjetrenjače, ispod uzbrdice je velika bijela građevina posjed Mont”.
U neposrednoj blizini mlina nalazi se i prostor gdje su smještene kokoši i ostale domaće životinje. Autor nas dalje uvodi u priču s detaljnim opisom eksterijera i interijera koje krasi karakteristična bogata fauna Provanse.
Opisuje i obitelj koja je živjela u mlinu prije 20 godina. Riječ je o staroj provansalskoj obitelji od kojih je majka bila “ladanjska gospođa, vrlo stara… sama je vodila taj znatni posjed s maslinama, žitom, vinovom lozom, dudovima.”
Majka je opisana kao mudra žena, čvrstog karaktera i istančana uma. Bila je dobrog pamćenja i često je sa svima dijelila bogate priče iz prošlosti. Pričala je o djetinjstvu, tadašnjim običajima i ljudima, tradicionalnim plesovima, svojoj udaji, ali i smrti njezina supruga. Sve njezine priče podsjećale su stari dnevnik u kojem su opisane obiteljske priče svakodnevnog života.
Prije nego što je kupio mlin, pisac je u njemu provodio odmor. Tražio je mir kojeg nije mogao naći u Parizu. Za njega su to bili lijepi trenuci prepuni mira i opuštanja, kada je uživao u prirodi i sve što je od nje mogao primiti.
Spomenuta obitelj dočekala ga je kao da je njihov sin. Budući da je bio “sklon pustoši i divljini još od djetinjstva” znao je da će jednoga dana kupiti mlin pa premda se on nalazio i u ruševinama. Volio je to mjesto unatoč trošnosti, starosti i bijednom izgledu.
Mlin više nije bio funkcionalan, ali pisac je svejedno maštao da se on pokreće i radi. Volio ga je unatoč trošnosti jer sjedeći ispred njega uživao je u predivnom ambijentu inspirativnom za nove pjesničke misli, ali i besposličarenje.
Uvod
Pisac opisuje kako je otkupio mlin od maloposjednika iz Cigalieresa.
“…smješten u dolini Rone, u srcu Provanse, na brijegu obraslu zelenim borovima i hrašćem, …napušten već više od dvadeset godina”, nadalje priča kako je zarastao “divljom lozom, mahovinom, ružmarinom”, ali i korovom.
Ovim uvodom započinje autorova avantura koju je opisao u pripovijetkama Pisma iz mog mlina, mjesta koje mu služi za opuštanje i stvaranje, za bijeg od užurbanog velegrada i konačno i mjesto o kojem je dugo sanjao da postane njegovo. Ovaj napušteni mlin koji već dugo nije bio u funkciji postao je mjesto koje je u njemu budilo kreativnost
“Bez obzira na to kakav je mlin i u kakvu se stanju nalazi, s prepuklim glavnim kolom, s terasom po kojoj trava raste između opeka, gospodin Daudet izjavljuje da mu rečeni mlin i takav kakav jest u svemu odgovara i da mu može služiti u njegove pjesničke svrhe te ga preuzima sa svim rizikom i sa svim opasnostima…”
Spomenuti citat ustvari je bio spis o kupoprodaji koji služi kao glavni dokaz da je pisca vlasnik mlina.
Useljenje
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: ljeto
Mjesto radnje: mlin, mjesto u dolini
Tema djela: životinjski svijet u dolini
Ideja djela: svi imamo lijepih trenutaka iz prošlosti kojih se rado sjećamo
Autor opisuje u kakvom stanju je bio mlin kada ga je došao preuzeti. Budući da mlin nije bio korišten dvadeset godina i osim same građevine nema naznaka da je ljudska ruka išta drugo napravila u blizini, životinje poput zečeva i sova pronašli su dom u oronulom mlinu.
Zečevi su pobjegli čim su ugledali autora, a sova koja se smjestila u potkrovlju mlina ostala je na svom mjestu te je autor odlučio ostaviti je na miru i smjestiti se u sobičak nalik na blagovaonicu na donjoj razini.
Autor je oduševljen prizorima koje pruža Provansa:
“Cijela ova lijepa provansalska krajina kupa se u moru svjetla. I vi biste da žalim za vašim bučnim i crnim Parizom? Tako mi je dobro u mom mlinu! To je onaj kutić što sam ga tražio, malen, mirisav i topao kutić, tisuću milja od novina, fijakera i magle!… A koliko lijepih stvari ima oko mene! Nema ni osam dana što sam se uselio, a već mi je glava puna dojmova i uspomena…”
Potom opisuje kako se u Provansi ljeti vodi stado na ispašu u Alpe, a na prve znakove jeseni stada se vraćaju s pastirima u dolinu. Njihovom dolasku ne raduju se samo ljudi u mjestu već i sve ostale životinje poput golubova, patki i kokoši. Psi čuvari koji su pratili stado na njihovom usponu i spustu prvo osiguraju da se stado sigurno smjestilo i tek onda odmaraju od uzbudljivih trenutaka provedenih u planini.
Analiza likova
Likovi: autor, sova, psi
autor – oduševljen prirodom u Provansi
“Eto, upravo sinoć sam vidio povratak stada u majur, koji leži podno brežuljka, i kunem vam se da taj prizor ne bih dao ni za sve premijere, što ste ih ovoga tjedna imali u Parizu.”
zečevi – prepadne ih dolazak čovjeka
“U noći kad sam stigao, sjedilo ih je da ne lažem – barem dvadesetak u krugu na trijemu, grijući šape na mjesečini… U času kad se otvoriše vrata, kvrc!, nesta logora i sve se male bijele stražnjice, uzdignutih repića, izgubiše u guštiku.”
sova – mudra, stara
“Momu se dolasku silno začudila i stanarica prvoga kata, stara mrka sovurina s glavom mislioca, koja već dvadeset godina stanuje u mlinu.”
psi – na oprezu, čuvaju stado
“Ipak su najdirljiviji psi, oni dobri ovčarski, zabavljeni oko svoga stada, tako da ne vide ništa drugo u majuru. Uzalud ih pas čuvar zove iz svoje kućice, uzalud ih vabi vedro na bunaru napunjeno do vrha svježom vodom: oni neće ništa da vide, ništa da čuju dok se stado ne smjesti, dok se mala vrata ne zatvore velikim zasunom i pastiri ne posjedaju u prizemnoj prostoriji. Tek onda odlaze u svoju kućicu i tu, pošto obližu svoj tanjur kaše, pripovijedaju svojim majurskim drugovima što su radili gore u planini, u mračnom kraju, gdje ima vukova i velikih purpurnih pustikara, prepunih rose.”
Beaucairska poštanska kola
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: poštanska kola na putu od Beaucairea do mlina
Tema djela: zanimanja i osebujnost ljudi iz Provanse
Ideja djela: uvijek trebamo poštivati različitosti. Niti jedan čovjek nije jednak drugome
Autor putuje poštanskim kolima do svog mlina. Njegovi suputnici su skupina neobičnih likova iz različitih podneblja. Tako se tu nalaze pekar i njegov pomoćnik iz Beaucairea, čuvar iz Camarguea te brusač s velikom šubarom na glavi koji sjedi do kočijaša.
Pekar i njegov pomoćnik počnu se svađati oko razlika u njihovim religijskim vjerovanjima, točnije čija je madona svetija. Svađu prekida kočijaš, no pekar, temperamentan kakav je, nastavlja komentirati te krene zapitkivati brusača o njegovoj ženi i pričati kako brusačeva žena svako malo pronađe novog muškarca s kojim ode u pustolovinu poput časnika iz Španjolske, mornara s Rhone, glazbenika i drugih te se nakon toga vrati mužu koji joj sve oprosti.
Ostatak suputnika smije se pekarovim pričama, dok brusač, vidno potresen i ozlojeđen, govori pekaru da zašuti, no neće izustiti ništa drugo.
U majuru Anglores pekar i njegov pomoćnik te u Arlesu čuvar, napuste kola te dalje putuju autor i brusač.
Autor primijeti kako brusač plače i pokuša vidjeti kako izgleda lice brusača, ali ga brusač preduhitri i kaže:
“Pogledajte me dobro, prijatelju – reče mi muklim glasom, – ako ikad čujete da se u Beaucaireu dogodila kakva nesreća, možete reći da poznajete onoga koji ju je izazvao.”
Analiza likova
Likovi: autor, pekar, pekarov pomoćnik, čuvar, brusač, kočijaš
autor – sažalio se nad brusačem, jedva je čekao da otiđu ostali suputnici iz kola.
“Tu izađoše obojica Bokerana, a ja vam se kunem da ih nisam zadržavao…”
pekar – podrugljiv, nasrtljiv, nemilosrdan:
“Prepirka se svršila, no pekar je osjećao potrebu da iskali i ostatak svoje žestine, te se okrene prema nesretnoj šubari, mučaljivoj i turobnoj u svojem kutu, i dobaci joj podrugljivo:…”.
pekarov pomoćnik – svadljiv:
“…obojica vrlo rumena, vrlo sipljiva, no krasnih profila, kao dvije rimske medalje s likom Vitelija…”.
čuvar – na putu do istražnog suca jer je nekog pastira napao grabljama.
“malen, zdepast čovjek, dlakav poput životinje, velikih krvavih očiju i sa srebrnim kolutima u ušima”
brusač – šuti većinu puta, ožalošćen, tužan, ljutit.
“Ni on, jadnik, nije spavao! S leđa sam vidio kako se trzaju njegova široka ramena i kako mu ruka – duga, blijeda i nezgrapna – na naslonu klupe dršće kao da je staračka. Plakao je…”
kočijaš – drži se postrani:
“Ostavite nas na miru sa svojim madonama – reče s osmijehom Bokeranima – to su razgovori za žene, muškarci se u to ne smiju miješati.”.
Tajna majstora Cornillea
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: mlin
Tema djela: razotkrivena tajna djeda Cornillea
Ideja djela: prolaznost života; stara tehnologija ustupa mjesto novoj
Autor prepričava priču koja se dogodila prije 20 godina, a koju je njemu ispričao stari svirač Francet Mamai, “koji ponekad dolazi k meni da uz čašu kuhanog vina provede večer sa mnom“.
Nekoć je u mjestu u kojem se nalazi mlin autora bilo mnoštvo vjetrenjača i mlinova koji su ljude opskrbljivali kako hranom tako i zaradom. Dolaskom parnih vjetrenjača mlinovi su se počeli zatvarati, a vjetrenjače rušiti. Umjesto njih sadili su vinovu lozu i masline. Jedini mlin koji je opstao upravo je mlin autora, mlin koji je pripadao majstoru Cornilleu.
“Majstor Cornille bio je stari mlinar, koji je šezdeset godina proživio u brašnu i volio svoj posao. Podizanje parnih mlinova gotovo ga dovelo do ludila. Punih osam dana trčao je selom, okupljao narod oko sebe i vikao iz svega grla kako hoće da otruju Provansu brašnom iz parnih mlinova. “Ne idite onamo dolje”, govorio je, “oni lopovi upotrebljavaju paru da prave kruh, a to je vražji Izum, dok ja radim pomoću mistrala i tramontane, koji su dah dobroga Boga…” I tako je mnoštvom lijepih riječi hvalio vjetrenjače, ali ga nitko nije slušao.”
Nakon toga povukao se u svoj mlin i sakrio od cijelog svijeta, uključujući i od unuke Vivette, djevojčice od 15 godina koja nije imala druge obitelji osim njega te je bila primorana skrbiti za samu sebe već u tako mladoj dobi. Majstor ju je posjećivao tu i tamo u majuru u kojem je radila, ali i onda je samo plakao.
Nije htio nikoga pustiti u svoj mlin što je mučilo seljane kojima nije bilo jasno kako njegova vjetrenjača i dalje radi iako već duže vrijeme nije ni od koga dobio žito. Kada je bio upitan kako to da toliko radi, uvijek je tajanstveno odgovarao kako sprema žito za izvoz. S vremenom su se sin svirača i Vivetta zaljubili te je Francet otišao do mlina kako bi isprosio djevojku za svog sina.
Cornille ga je otjerao, a Vivette i Francetov sin odlučili su odmah otići do mlina kako bi porazgovarali s Cornilleom, no njega tamo nije bilo.
Zaintrigirani mlinom odlučili su ući. Iako je mlin bio zaključan uspjeli su ući kroz otvoren prozor uz pomoć ljestvi. Iznenadili su se kada su unutra ugledali zapušteni prostor prekriven paučinom. U kutu su ugledali vreće pune žbuke, vreće koje je majstor nosio i pravio se da u njima nosi žito u mlin.
Tajna djeda Cornillea izašla je na vidjelo, a seljani, budući da su bili dirnuti djedovim djelima, odlučili su žito koje su imali odnijeti u njegov mlin. Kada su svi došli do mlina sa vrećama punih žita, zatekli su uplakanog djeda Cornillea kako plače na ulazu u mlin jer je shvatio da je netko bio u njegovom mlinu i otkrio njegovu tajnu.
“Majstor Cornille razrogači oči. Uzevši pšenicu na dlan svoje staračke ruke, reče smijući se i plačući u isti mah: – Pšenica…! Gospodine Bože. Prava pšenica..! Dajte da je se nagledam! Zatim se obrati nama: – Ah, znao sam da ćete mi se vratiti. Svi su oni iz parnoga mlina lupeži! Htjedosmo ga u slavlju ponijeti u selo. – Nemojte, nemojte djeco; moram najprije nahraniti svoj mlin… Pomislite samo kako dugo nije ništa okusio! A nama svima udariše suze na oči gledajući ubogoga starca kako trči lijevo – desno, prazneći vreće i nadgledajući žrvanj, dok se sitna prašina žita dizala prema stropu.”
I tako su seljani nastavili donositi žito u djedov mlin, a kada je umro posao je stao te su se time zaustavila i krila posljednje vjetrenjače u kraju.
Analiza likova
Likovi: majstor Cornille, Vivette, svirač Francet
Majstor Cornille – tvrdoglavi starac od 60 godina, čangrizav, tužan, tajnovit.
“Zamjeralo se i to što čovjek dobra glasa, kao majstor Cornille, koji je dosad mnogo pazio na sebe hoda danas ulicama kao pravi Ciganin, bosonog, proderane kape i sav u dronjcima…”
Vivette – djevojka od 15 godina, Cornilleova unuka, primorana skrbiti sama za sebe u mladoj dobi.
“Sirotica je bila prisiljena sama se hraniti i raditi svuda po majuru, pomažući svilarima, u žetvi ili pak berbi maslina.”
svirač Francet – dobroćudan:
“Možete misliti kako je u meni uzavrela krv slušajući te ružne riječi. Ipak, bio sam mudar da se svladam.”.
Koza gospodina Seguina
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: farma gospodina Seguina, planina
Tema djela: koza Bijelka koja je bez obzira na sve htjela biti slobodna
Ideja djela: treba pripaziti što se želi, cijena slobode je visoka
Ovu pripovijetku autor je posvetio francuskom pjesniku Pierru Gringoireu u Parizu, kojemu je ponuđeno mjesto kroničara u uglednom francuskom listu u Parizu, no on ne želi raditi kao kroničar jer želi ostati slobodan.
“Što? Ti nećeš? Želiš ostati do kraja slobodan… E pa dobro, čuj pripovijest o kozi gospodina Seguina! Vidjet ćeš što čeka onoga tko želi slobodno živjeti.”
Gospodin Seguin držao je koze, no nije ih mogao održati na životu: uvijek su bježale u planinu gdje bi ih pojeli vukovi. Među njima bila je jedna imena Crnjuša koja je uspjela izdržati cijelu noć boreći se protiv vuka samo da bi je on pojeo ujutro.
Pribavio je još jednom kozu, no ovog puta jako mladu kako bi se sasvim naviknula na njega i ostala uz njega. Nazvao ju je Bijelka. No, i ona se kod njega dosađivala kao i ostale i htjela je otići u planinu.
Kako ne bi pregrizla konop kojim ju je držao na livadi iza kuće, zaključao ju je u staju, ali je zaboravio zatvoriti prozor te je Bijelka iskočila kroz prozor i pobjegla.
“Kad je bijela koza došla u planinu, nastade opće divljenje. Nikad nisu stari borovi vidjeli išta ljepše. Primiše je kao malu kraljicu. Kestenovi se pognuše do zemlje da je poglade krajevima svojih grana. Zlatna žutika otvarala je pred njom svoje čaške i razvijala najljepši miris. Cijela planina priredila joj slavlje.”
Bijelka je cijeli dan provela jureći po livadama, pasući travu i družeći se s divljim kozama, posebice s jednim crnim jarcem s kojim je provela sat ili dva u šumi.
Spustila se večer te se Bijelka na tren prepala vuka i pomislila čak da se vrati gospodinu Seguinu, no kad je ugledala vuka odlučila mu se suprotstaviti poput Crnjuše.
Borili su se cijelu noć, a nakon što je pijetao zakukurikao Bijelka je odustala od borbe te ju je vuk pojeo.
Autor je priču završio s provansalskim narječjem:
“O kozi gospodina Seguina, koja se cijelu noć borila s vukom, a ujutro ju je vuk požderao.”.
Analiza likova
Likovi: gospodin Seguin, Bijelka, vuk
gospodin Seguin – potišten, nema sreće s kozama, brižljiv, očajan:
“Sve ih je na isti način gubio: jednog lijepog jutra one bi prekinule konop, pobjegle u planinu i ondje bi ih pojeo vuk. Ni briga njihova gospodara, ni strah od vuka, ništa ih nije moglo zadržati. Čini se da su to bile nezavisne koze, koje su pošto-poto htjele živjeti u slobodi. Dobri gospodin Seguin, koji nije razumio narav tih životinja, bio je potišten.”.
Bijelka – zaigrana, dosađuje se kod gospodina Seguina, pogiba sigurna u svoja uvjerenja:
“Bijelka se osjeti izgubljenom… Sjeti se pripovijesti o staroj Crnjuši koja se cijelu noć borila, da bi je ujutro vuk pojeo, pa načas pomisli kako bi bilo bolje dopustiti da je vuk odmah pojede, no predomisli se, stane na branik, obori glavu i ispriječi rogove, kako i dolikuje hrabroj kozi gospodina Seguina… Ne možda zato što se nadala, da će ubiti vuka – koze ne ubijaju vukove, – već samo da vidi hoće li moći izdržati koliko i Crnjuša…”.
vuk – uvjeren u sebe, uporan:
“Golem, nepomičan, sjedeći na stražnjim nogama, našao se ondje, gledajući malu bijelu kozu i unaprijed je proždirući. Kako je dobro znao da će je pojesti, nije se vuk žurio; tek kad se okrenula, pakosno se nasmijao.”.
Zvijezde
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: jedan dan i jedna noć u srpnju
Mjesto radnje: planina Luberon
Tema djela: priča o jednom provansalskom pastiru
Ideja djela: ljepota prirode ocrtava se u ljudima
Ova pripovijetka priča je jednog provansalskog pastira. Pastir je nekoć znao u pratnji psa Labrija čuvati stado ovaca na planini. Tada je bilo uobičajeno da nikoga nije sretao u visinama iz obližnjih sela ili gradova osim tete Norade ili majurskog sluge koji su na mazgi nosili hranu pastiru za drugu polovicu mjeseca. Od njih bi pastir ujedno saznao i novosti iz njihovog sela, a najviše bi ga zanimala Stefaneta, “najljepša djevojka na deset milja unaokolo”.
Jednom prigodom mazga se nije pojavila na vrijeme, a kada je došla na njoj se nalazila upravo Stefaneta jer je sluga bio bolestan, a teta Norada morala je u posjet svojoj djeci. Pastir je bio oduševljen i nervozan pa se nije uspio snaći u razgovoru s njom.
Netom nakon što su se rastali, Stefaneta se vratila pastiru jer je bila upala u nabujalu rijeku te ju nije mogla prijeći. Kako pastir nije mogao ostaviti stado, predložio joj je da ostane kod njega preko noći što Stefaneti nije bilo po volji, ali nije imala druge mogućnosti.
“Međutim, približila se noć. Na planinskim vrhuncima na zapadu titrao je još samo posljednji tračak sunca, posljednji dašak danjega svjetla. Želio sam da naša gospođica uđe u tor na počinak. Pošto sam preko svježeg sijena stavio novu novcatu ovčju kožu, zaželjeh joj laku noć i pođoh van i sjedoh pred vrata… Bog mi je svjedokom da mi unatoč ljubavnom plamu koji mi je grijao krv, nije na um pala nikakva zla misao. Prožimao me samo silan ponos što u jednom kutu tora, u neposrednoj blizini radoznaloga stada, koje je gleda kako spava, počiva pod mojim budnim okom kći mojih gospodara – dragocjenija i bjelja od svih ostalih ovčica.”
No Stefaneta nije mogla zaspati u toru pa se pridružila pastiru kod vatre. Zapazili su zvijezdu padalicu te je pastir počeo pričati o silnim zvijezdama na nebu i njihovim imenima i položajima. Ona je uskoro zaspala, naslonivši glavu na njegovo rame.
“Oko nas su zvijezde nastavljale svoj tihi put, poslušne kao kakvo veliko stado, a meni se na trenutke činilo kao da je jedna od tih zvijezda, ona najljepša i najblještavija, zalutala na svom putu i spustila se na moje rame…”
Analiza likova
Likovi: pastir, Stefaneta
pastir – ima 20 godina, čuva stado ovaca na planini, brižljiv, susretljiv, zaljubljen, opčinjen Stefanetom
“I ne bih lagao, ali sam se tako zbunio da nisam mogao doći do riječi.”
Stefaneta – pomalo ohola, lijepa, znatiželjna, nesigurna
“…i sama je bila nalik na vilu sa svojim dražesnim osmijehom, zabačenom glavom i s hitnjom da što prije ode, kao da je njen pohod neko priviđenje.”
Arležanka
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: seljačka kuća blizu mlina
Tema djela: nesretna ljubav
Ideja djela: ponekad se moramo pomiriti sa sudbinom i krenuti dalje
Autor na putu od mlina do sela prolazi pokraj jedne seljačke kuće koja djeluje zapušteno, no jednog dana primijeti starog čovjeka u dvorištu kuće te gospođu i malenog dječaka kako ulaze u kuću. Sluga mu kaže kako su to gospodar i gospodarica čiji se sin, devetnaestogodišnjak imena Jan, ubio.
Autor potom saznaje potpunu priču od kočijaša. Jan se bio zaljubio preko ušiju u jednu djevojku, Arležanku, koja nije bila iz istog sela.
Nakon što je zaprijetio da će se ubiti ako se neće moći oženiti njome, njegovi roditelji odobre zaruke te to proslave u dvorištu bez nazočnosti mladenke.
Uto dođe jedan čovjek i kaže Stjepanu, Janovom ocu, kako se Arležanka ne može udati za Jana jer su on i ona već u vezi i ona je bila obećana njemu. Kao dokaz pokaže mu pisma između njih dvoje.
Stjepan nakon proslave kaže sve sinu koji je neutješan što se ipak ne može oženiti Arležankom.
“Jan nije više govorio o Arležanki. Još ju je uvijek ljubio, pa i više nego ikad otkad je vidje u naručju drugoga… No bio je previše ponosan da išta o tom govori i to je nesretnoga mladića ubilo… Često bi provodio cijele dane sam u nekom kutu, ne mičući se. Ponekad bi pak radio kao mahnit te obavio posla za desetoricu nadničara… Uvečer bi se uputio prema Arlesu i išao tako dok ne bi ugledao gradske zvonike u rumenilu sunca na zalazu. Tada bi se vratio. Nikad ne bi išao dalje.”
Kako prolazi vrijeme, Jan je i dalje neutješan, tužan, plače po noći i nije pričljiv kao prije. Uvidjevši da to muči roditelje, pokuša se praviti da je sretan, no nakon blagdana svetog Ilije kada se slavilo, plesalo i pjevalo cijelu noć, Jan se popne na tavan. Majka ga slijedi, no ne stigne ga uhvatiti prije nego što on zaključa vrata.
“Prozor se otvori, začuje se udar tijela o ploče na dvorištu i ništa više… Nesretni je mladić odlučio: – Previše je ljubim… Odlazim… Ah, kako su bijedna ova naša srca! Ipak je strašno da čak ni prezir ne može ubiti ljubav…! Tog su jutra ljudi pitali tko tako plače dolje kraj Stjepanova majura… Bila je majka, koja je u dvorištu za kamenim stolom, oblivenim rosom i krvlju, stajala sva naga i naricala držeći u naručju svoje mrtvo dijete.”
Analiza likova
Likovi: Jan, Stjepan, majka
Jan – beznadno zaljubljen u Arležanku, dotučen nakon spoznaje da ju ne može oženiti.
“Bio je divan mladić devetnaestogodišnjak, čedan kao djevojka, umjeren i otvoren. Kako je bio vrlo lijep sve su ga žene gledale, no za njega je postojala samo jedna”
Stjepan – staložen, brižan:
“Iste večeri pođoše gazda Stjepan i njegov sin zajedno u polja. Dugo su se zadržali vani, a kad se vratiše, majka ih je još čekala. – Ženo – reče gazda privodeći joj sina, – poljubi ga! Nesretan je…”.
majka – brižna, pažljiva:
“No majka se još uvijek bojala i više nego ikad pazila na sina.”.
Papina mazga
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: neodređeno, više od 7 godina
Mjesto radnje: Avignon, papinski dvor
Tema djela: priča o mazgi koju je papa Bonifacije jako volio
Ideja djela: ne treba biti okrutan prema drugima
Ova pripovijetka je priča nadahnuta provansalskom uzrečicom: “Čuvajte se toga čovjeka! On je kao papina mazga koja se sedam godina pripremala za osvetu”.
Autor je htio odgonetnuti izvor te uzrečice te je tako proveo tjedan dana u knjižnici “Cvrčak” u blizini mlina gdje je uspio saznati priču iza papine mazge.
Davno se u Avignonu slavilo kada su pape bili prisutni jer su se pape štovali, a pogotovo papa Bonifacije kojeg su mnogi oplakivali kada je umro.
Bonifacije je malo izvan grada imao vinograd u kojem je volio sjediti sa svojom mazgom i ispijati crveno vino. Druga ljubav nakon vinograda bila mu je upravo mazga. Za nju se brinuo sam papa, što njegovim kardinalima nije bilo po volji.
Jednog dana papa je naišao na Tisteta Vedenea, “nevaljalo derište koje je otac, zlatar Guy Vedene, morao otjerati od kuće jer nije htio raditi i samo je kvario šegrte” te se šuljao oko palače planirajući nešto napraviti papinoj mazgi. Papi se predstavio kao ljubitelj mazge te je papa, ganut, uveo Tisteta u papinsku službu.
Kako se pred papom nastavio praviti kao da se brine za mazgu, papa ga je postavio za nadzornika staje. No uvečer, kada je po običaju bilo vrijeme za odnijeti mazgi posebnu mješavinu s vinom, Tistet i pet-šest dječaka iz dvora ušli bi u staju i mučili mazgu, navlačeći je za uši, rep, penjući se nju… No, mazga nije krivila nikoga osim Tisteta koji je poticao ostale da se tako ponašaju.
Jednoga dana Tistet je odveo mazgu na dvorski zvonik na samom vrhu palače gdje ju je ostavio samu. Ona, naravno, nije mogla sama sići te je bilo potrebno mnogo ruku i vremena da je spuste.
Nakon toga mazga je imala osjećaj da je ljudi u gradu ne gledaju s istim poštovanjem kao prije, a i da papa nije više siguran u nju. Smislila je plan osvete: idući dan udarit će Tisteta kopitom. Ali budući da je Tistet otišao u Napulj na dvor kraljice Ivane, nije ga bilo sedam godina.
Kada je čuo kako se otvorila pozicija za prvog papinog priređivača slačice, odmah je pohitao natrag u Avignon te zamolio papu da ga postavi na tu poziciju. Papa je popustio jer se Tistet prema njegovom sjećanju uvijek dobro brinuo za njegovu mazgu.
Na tu večer ceremonije, kada mu je trebala biti dodijeljena titula, potapšao je mazgu kako bi ga papa vidio i u tom trenutku ga je mazga opalila kopitom.
“I ona ga udari tako žestoko kopitom da se prašina vidjela čak iz Pamperigustea, kao i oblak modrikastog dima u kojom se vidjelo jedno ibisovo pero, sve što je ostalo od nesretnog Tisteta Vedenea…”
Analiza likova
Likovi: Bonifacije, mazga, Tistet Vedene
Bonifacije – naivan, dobroćudan
“Bio je tako ljubazan, tako dobrostiv vladar; on bi ti se tako blago smiješio sa svoje mazge, a kad si prošao mimo njega – pa bio ti siromašni tkalac ili gradski načelnik – on bi ti tako ljubazno dao svoj blagoslov! Bio je to pravi provansalski papa, s nečim profinjenim u osmijehu, s grančicom majorana na svom kardinalskom klobuku, bez trunke oholosti.”
mazga – umiljata, pametna, strpljiva
“Bila je lijepa, crna, s riđim pjegama, čvrsta hoda, sjajne dlake, širokih i punih sapi, gordo je držala svoju malu glavu svu urešenu nakitima, vrpcama, kićankama i srebrnim praporcima… Uz to mila kao anđeo, bezazlena pogleda i dugih ušiju koje su se uvijek micale, što joj je davalo dobroćudan izgled. Cijeli ju je Avignon štovao, te kad bi prolazila ulicom, svi bi je častili i mazili, jer svatko je znao da je to najbolji način da se dođe do milosti na dvoru te da je papina mazga svojim bezazlenim izgledom mnoge usrećila.”
Tistet Vedene – ohol, bezobrazan, lukav:
“Taj nitkov Tistet poticao je na te nedostojne igre. Kad bi se napio, na um su mu padale tako okrutne misli!”.
Svjetionik Sanguinairesa
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: tri godine prije nego što je autor kupio mlin
Mjesto radnje: svjetionik Sanguinaires na Korzici
Tema djela: prisjećanje na vrijeme provedeno u svjetioniku na Korzici
Ideja djela: lijepo se prisjetiti uspomena iz prošlosti
Usred noćne oluje autor se prisjeća na vrijeme koje je prije tri godine proveo u svjetioniku Sanguinairesa na Korzici.
“Zamislite crvenkast otok divljeg izgleda. Na jednom kraju svjetionik, a na drugom neki stari đenoveški toranj u kojem se u moje doba ugnijezdio orao. Dolje, na samoj obali, razvalina nekog lazareta, obrasla korovom, zatim jaruge, šikare, goleme litice, nekoliko divokoza, korzikanskih konjića, koji kaskaju, a vjetar im leluja grive i napokon, gore visoko, sasvim na vrhu, u vrtlogu morskih ptica, kuća svjetionika s bijelo obzidanom terasom po kojoj se gore-dolje šeću čuvari. Zelena, nadsvođena vrata, mali željezni toranj, a iznad svega velika uglasta svjetiljka koja se ljeska na suncu, te čak obdan svijetli…”
Na žalu je po mirnom vremenu većinom dane proveo gledajući u more. Kada je pak bilo nevrijeme, povukao bi se u lazaret te u pet sati otišao na večeru u svjetionik. Tamo su ga čekali čuvari, jedan Marseljac Bartoli i dva Korzikanca.
Bartoli je ispričao autoru priču o tome što mu se dogodilo jednom kada su on i kolega čuvali svjetionik. Kolega zvan Tcheco odjednom je umro za stolom što je izbezumilo Bartolija. Pokopao ga je tek nakon tri dana jer je čekao priliku da oglasi uzbunu, no kako je nevrijeme bilo u punom mahu, nitko se nije odazvao.
“Tako su naši objedi prolazili u dugim razgovorima o svjetioniku, moru, brodolomima i korzikanskim razbojnicima… Čim bi se počelo smrkavati, pripalio bi čuvar prve četvrti svoju malu svjetiljku, uzeo lulu, bocu, debeli svezak Plutarha sa crvenim rubom – svu knjižnicu na svjetioniku – te bi nestao. Malo poslije čulo bi se po cijelom svjetioniku škripanje lanaca, kotača i teških utega sata koji se navijao.”
U međuvremenu je autor promatrao zalazak sunca. Kada bi se u potpunosti smračilo, upalili bi svjetionik te bi autor s čuvarom koji je preuzimao prvu smjenu sjedio podno same svjetiljke. U ponoć bi započela druga smjena te bi se autor i prvi čuvar spustili dolje gdje bi čuvar u knjižicu upisao zapis događanja u njegovoj smjeni.
Analiza likova
Likovi: autor, Bartoli, Korzikanci
autor – voli uživati u prirodi i biti sam
“I to je bio divan kutak što sam ga pronašao da sanjarim i budem sam.”
trojica čuvara – “…sva trojica maleni, bradati, svi preplanula i ispucala lica, u kožusima, ali po držanju i naravi sasvim različiti.”
Marseljac Bartoli –“…vrijedan i pun života, uvijek zaposlen i uvijek u pokretu, trčao je otokom od zore do mraka, radio u vrtu, lovio ribu, skupljao jaja morskih ptica, zavlačio se u grmlje da usput pomuze koju kozu, i uvijek je spremao riblju juhu ili kakvo drugo jelo.”
Korzikanci – “…nisu izvan službe upravo ništa radili; oni su se smatrali činovnicima, te su cijele dane sjedili u kuhinji i igrali beskrajne partije karata koje su prekidali samo onda, kad je trebalo pripaliti lulu ili rezati škarama velike listove zelenog duhana…”
Agonija “Semillante”
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: dvije ili tri godine prije autorova useljenja u mlin
Mjesto radnje: brod koji plovi Sardinskim morem, obala na otočju Lavezzi
Tema djela: prisjećanje na stradale u potapanju broda “Semillante”
Ideja djela: kroz sjećanja na tužne trenutke i tragedije možemo izvući pouku
Prije dvije ili tri godine autor je plovio Sardinskim morem sa sedmero ili osmero carinskih mornara. Za vrijeme oluje bili su primorani potražiti utočište među stijenama u Bonifacijevom tjesnacu. Nakon što su se iskrcali, kapetan Lionetti pozvao je autora da mu se pridruži u šetnji do groblja na kraju otoka na kojemu je pokopano svih šesto stradalih u potapanju broda “Semillante” prije deset godina.
Nakon što su se pomolili na groblju, kapetan i autor vrate se do usidrene barke u čijoj su blizini ostali suputnici već naložili vatru i uspjeli skuhati lonac riblje juhe. Nakon večere poveo se razgovor o “Semillanti”. Na autorovo pitanje kako je došlo do te nesreće, kapetan je odgovorio:
“…e, gospodine, to vam nitko na svijetu ne bi mogao reći. Znamo samo da je “Semillanta”, sa četama upućenim na Krim, krenula predvečer, po lošem vremenu iz Toulona. Noću se vrijeme još pogoršalo. Puhalo je i kišilo, a more se uzburkalo kao nikad… Ujutro se vjetar malo stišao, no more je još uvijek bjesnilo, a osim toga, spustila se prokleta magla, te se svjetlo nije moglo vidjeti ni na dva koraka. Nitko ne bi vjerovao, gospodine, kako su te magle podmukle… Uostalom, ja mislim da je “Semillanta” ujutro izgubila kormilo, jer magla, i nije mogla biti u pitanju; da nije bilo kvara, kapetan ne bi dopustio da mu se razbije brod. Bio je to iskusan pomorac, svi smo ga poznavali. On je zapovijedao tri godine korzikanskom postajom, te je poznavao njene obale jednako dobro kao i ja, koji drugo i ne znam.”
Smatra se kako se nesreća dogodila ravno u podne, a to je i potvrdio pastir Palombo koji se tada našao u blizini posade uz vatru te koji je svjedočio kako “Semillanta” brzo plovi uz stijene i kasnije uz prasak tone. Raštrkani ostaci i mrtva tijela ostavili su veliki dojam na pastira koji je zbog toga od tada pogubljen u mislima.
Kapetan nastavi pričajući o posadi jednog broda koju su uspjeli spasiti tri tjedna prije nesreće na istom mjestu. Brod je plovio za Krim, a nakon što se posada oporavila, vratili su se u Toulon gdje su ih opet poslali na Krim i to na “Semillanti”.
Tu posadu su kapetan i njegovi mornari potom pronašli među ostacima “Semillante”. Nakon što svi legnu spavati, autor ostaje sam uz vatru i zamišlja kako je ta cijela situacija na “Semillanti” morala izgledati.
Analiza likova
Likovi: autor, kapetan Lionetti, pastir Palombo
autor -znatiželjan, pod dojmom priča o brodolomima i morskim putovanjima.
“Tako sam u sanjarenju proveo cijelu noć, oživljujući poslije deset godina uspomenu na brod, ostaci kojega su me okruživali…”
kapetan Lionetti – pričljiv, susretljiv.
“Tu dobri Lionetti, sav potresen, otrese pepeo iz svoje lule, uvuče se u kabanicu i poželi mi laku noć…”
pastir Palombo -bojažljiv, nije priseban, bolestan:
“Bio je to stari gubavac, gotovo potpuni idiot. Bolovao je od neke skorbutne bolesti od koje su mu usne zadebljale pa ga je bilo strašno pogledati.”.
Carinici
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: brod “Emilija”
Tema djela: život mornara carinika
Ideja djela: najveći junaci prepoznaju se u muci
Autor je put do otočja Lavezzi prešao brodom “Emilija” na kojemu su mu suputnici bili mornari carinici.
“S lica im se cijedila voda, mokre košulje pušile su se na njima kao rublje u sušionici, i ti jadnici provodili su tako dane, pa i noći, i po najvećoj zimi dršćući u toj nezdravoj vlazi, zgrčeni na vlažnim klupama, jer vatru nisu mogli naložiti na brodu, a često je bilo teško stići do obale. Pa ipak nitko se od njih nije žalio. I za najvećeg nevremena vidio sam ih uvijek jednako mirne i dobro raspoložene. A kako je ipak tužan život tih mornara carinika!”
Mornari su zarađivali samo pet stotina franaka na godinu što nije bilo dovoljno za njihovu obitelj koja je živjela na kopnu dok su oni provodili mjesece i mjesece na brodu. No, mornari se nikada nisu žalili na teške okolnosti u kojima su se nalazili, čak su bili zadovoljni i veseli unatoč nevremenu. Najveseliji među njima bio je mornar imena Palombo koji je uvijek pjevao. No jednog dana Palombo se razboli.
“Tmurno i olovno nebo, brod preko kojega se slijevala voda, taj jadnik u groznici umotan u staru gumenu kabanicu koja se blistala na kiši poput tuljanove kože, sve to bilo je tako tužno da nikad nisam vidio ništa tužnije. Uskoro hladnoća, vjetar, udari valova, pogoršaše njegovo stanje.”
Brod je zbog toga morao pristati u luku. Kada su pristali, na obali su ugledali samo jednu kućicu i to carinarnicu. Unutra su se nalazili carinik i njegova obitelj, svi omršavjeli od takozvane “močvarne groznice”. Budući da su svi bili preslabi da otiđu po liječnika koji je bio šest do osam milja udaljen od njihove kuće, carinikova žena rekla je svome rođaku, koji se jako dobro snalazi u tome kraju i po nevremenu, da on dozove doktora.
U međuvremenu u kući su bdjeli nad Palombom koji je samo tu i tamo uzdahnuo od muke. Autor je pomislio na to kako mornari ni kada umiru, ne pokazuju nezadovoljstvo, no jedan od njegovih suputnika napomenuo mu je kako ima i mnogo patnje u njihovom poslu.
Analiza likova
Likovi: Palombo, rođak carinikove žene
Palombo – “…mladić iz Bonifacija, preplanula lica, zdepast (…) Uvijek je pjevao, čak i za najvećeg nevremena.”
rođak carinikove žene – “…visok, vitak momak, prava slika i prilika zvjerokradice ili bandita, sa smeđom vunenom kapom i kabanicom od kozje dlake.”
Župnik iz Cucugnana
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: crkva u Cucugnanu, raj, čistilište, pakao
Tema djela: autorova sjećanja na župnika iz Cucugnana
Ideja djela: za nagradu se treba potruditi
Autor prepričava priču koju je pročitao u knjižici koju objavljuju provansalski pjesnici za vrijeme Svijećnice. Opat Martin bio je župnik u Cucugnanu i volio je to mjesto, no stanovnici nisu redovito išli u crkvu. Kako bi pridobio ljude da redovno idu u crkvu, ispovijedaju se i slave blagdane, jednog je dana stao propovijedati kako je noć prije završio pred rajskim vratima gdje je upoznao svetog Petra.
Na njegov upit koliko Kikinjanaca se nalazi u raju, sv. Petar odgovorio je da nema nijednog te da su sigurno u čistilištu. Opat nato zamoli sv. Petra da ih posjeti u čistilištu te mu sv. Petar odobri želju. Kada dođe u čistilište, veliki anđeo s crnim krilima mu odgovori da ni u čistilištu nema nikoga iz Cucugnana te da ako ih nema ni u raju ni u čistilištu onda su sigurno u paklu. Opat se uputi potom u pakao.
“Dugo sam tako posrtao, ovamo-onamo a onda opazim na lijevoj strani vrata…, ne vrata, već snom otvoreno ždrijelo, kao otvor velike peći. Oh, djeco moja, kakav strašan prizor! Tu me nitko ne upita za ime, tu nisu imali knjiga ni popisa. Tu se ulazi u gomilama kroz širom otvorena vrata, u vrevi, kao što vi nedjeljom idete u krčmu.”
Nakon što mu jedan demon kaže kako je cijeli Cucugnan u paklu, opat krene svojemu stadu nabrajati koga je sve od njihovih poznanika vidio tamo. Cijela priča je vidno potresla njegove slušaoce.
Opat je propovijed zaključio nalogom da od idućeg dana će svi po redu doći na ispovijed, prvo starci i starice, onda djeca, pa momci i djevojke, potom muškarci, nakon toga žene i zadnji dan mlinar. Tako je i bilo, a opat je napokon mogao sanjati lijepe snove u kojima sa svojom župom ide u raj.
Analiza likova
Likovi: opat Martin
Opat Martin – dobroćudan, lukav:
“Bio je dobar kao kruh, čestit kao zlato, a očinski je volio svoje Kikinjance”.
Starci
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: od dva sata popodne do navečer
Mjesto radnje: Eyguieres
Tema djela: posjet baku i djedi
Ideja djela: ne smijemo zaboraviti baku i djeda, trebamo ih redovito posjećivati
Autor jednog dana dobije pismo prijatelja Mauricea koji ga u pismu moli da posjeti njegove baku i djeda koji ga već deset godina nisu vidjeli jer je on u Parizu, a oni su pak prestari za toliko daleki put do njega. Autoru se ne sviđa ideja što sada mora ići u drugo selo, no ipak odluči otići.
Oko dva sata popodne stigne u Eyguieres, pusto selo. U smjeru kuće bake i djeda uputi ga stara vještica pred vratima te se odjednom stvori sirotište iza kojega se nalazi njihova kuća. Kada uđe u kuću, naiđe na djeda koji drijema i djevojčicu iz sirotišta koja čita knjigu.
Čim autor uđe nastade komešanje; autor pozdravi djeda i predstavi se kao Mauriceov prijatelj, a djed ga nato zagrli i oduševljeno krene dozivati baku Majčicu. Baka uđe u sobu s još jednom djevojčicom iz sirotišta te čim joj djed kaže tko je autor počne plakati od sreće.
Nakon što posjednu autora pričaju satima o Mauriceu sve dok ne primijete da autor nije ručao. Ponovno nastane komešanje te mu posluže vrlo malo, ali više nego što oni sami jedu. Potom mu daju da proba trešnje u rakiji koje su čuvali za Mauricea, pa iako nisu bile pošećerene, autor ih pojede sve. Nakon toga autor se oprosti od svojih domaćina, a djed ga odluči otpratiti do trga.
Baka mu pomogne navući kaput i ostane na pragu gledati autora i svog muža kako se udaljavaju dok ih je izdaleka slijedila jedna od djevojčica kako bi ga mogla vratiti kući.
Analiza likova
Likovi: autor, Azan, Mauriceovi baka i djed
autor – bezobziran:
“A ja sam je uistinu slistio a da to nisam ni opazio jer sam bio zaokupljen promatranjem one tihe i svijetle sobice, u kojoj se osjećao miris starina…”.
Azan – poštar, dobroćudan:
“Bio je sav ponosan taj dobričina Azan, što mi donosi pismo iz Pariza.”.
Mauriceovi baka i djed – stari par, žive u Eyguieresu pored sirotišta, dugo vrijeme nisu vidjeli unuka
“Dobri starci! U njihovim je žilama samo kap krvi, i ona im pri najmanjem uzbuđenju udari u lice.”
- baka:
“Ništa draže od te sitne starice s kapicom i vrpcama, u karmelićanskoj haljini i s izvezenim rupčićem, koji je držala u ruci, meni u čast, po starom običaju…”.
- djed:
“Oh, da ste sada vidjeli, tog jadnog starca, da ste ga vidjeli kako mi raširenih ruku prilazi, kako me grli, kako mi steže ruku…”.
Dauphinova smrt
Književni rod: epika
Književna vrsta: balada u prozi
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: kraljevski dvor Dauphin
Tema djela: smrt malog kraljevića
Ideja djela: bogatstvo i moć ne mogu sve kupiti
Kraljevsko dijete umire u krevetiću na dvoru. Kralj se povukao u sobu na kraju dvora, a kraljica sjedi uz maloga Dauphina i plače.
Dauphin je pokušava utješiti govoreći joj da on neće samo tako umrijeti te zapovijedi da ga od smrti štite kopljanici i topovi.
Kraljica ugodi toj djetetovoj želji, a dijete prepozna jednog od kopljanika koji također plače zbog njegove skore smrti. Potom svećenik dolazi malome Dauphinu i dugo govori tihim glasom.
“- Neka mi donesu najljepše odijelo, moj plašt od bijelog hermelina i cipele od baršuna! Želim se lijepo urediti za susret s anđelima i ući u raj u odjeći Dauphina.”
Na početku mu mali Dauphin pokušava reći kako on to sve razumije, no na kraju se naljuti, okrene prema zidu i počne gorko plakati.
Analiza likova
Likovi: Dauphin, majka, svećenik
Dauphin – kraljevsko dijete, pomalo uobražen, borbena duha:
“Ne plačite, gospođo kraljice! Vi zaboravljate da sam ja Dauphin i da Dauphini ne umiru samo tako…”
majka – žalosna, neprestano plače i jeca
“Ona sjedi na krevetu maloga Dauphina, lijepo joj je lice obliveno suzama, ona plače pred svima, kako bi to učinila svaka obična žena.”
svećenik – uporan, tiho govori
“I treći se put svećenik naginje prema malom Dauphinu i dugo mu je govorio tihim glasom…”
Predstojnik u polju
Književni rod: epika
Književna vrsta: balada u prozi
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: kočija na putu do Combe-aux-Fees, hrastova šuma
Tema djela: predstojnikova oduševljenost mirnoćom šume
Ideja djela: priroda može biti najbolja inspiracija
Kotarski predstojnik vozi se kočijom na skupštinu u Combe-aux-Fees i razmišlja o govoru koji mora održati pred stanovnicima Combe-aux-Feesa. Zbog užegle vrućine unutar i izvan kočije, predstojnik zaustavi kočiju kad ugleda hrastovu šumicu na dnu brežuljka. Odluči u njoj sastaviti govor.
“Tu ima ptica, ljubica i izvora pod mekanom travom… Opazivši gospodina predstojnika u njegovim lijepim hlačama, s kožnom torbom, zamuknuše preplašene ptice, izvori prestadoše žuboriti, a ljubice se posakrivaše u travi… Sav onaj mali svijet nije nikad vidio predstojnika, pa se tihim glasom pita tko bi mogao biti taj krasni gospodin koji hoda u srebrnim hlačama.”
Nakon što ih stari slavuj uvjeri kako predstojnik nije nikakva opasnost za njih, život u šumici nastavi dalje svojim tokom. Iako se na početku nije obazirao na svoju okolinu, odjednom ga obuzmu mirisi ljubičica i glazba slavuja. Skine kaput, legne u travu i tu se u potpunosti preda čarima šume.
Prođe jedan sat da se predstojnik ne vrati do kočije pa su ga njegovi suputnici krenuli tražiti u šumi. Kada su ga pronašli, predstojnik je ležao potrbuške u travi, žvakao ljubičice i sastavljao stihove.
Analiza likova
Likovi: predstojnik
predstojnik – nervozan zbog svečanog govora, zamišljen, tužan, obuzet šumom.
“Za taj dan gospodin predstojnik obukao je svoj lijep vezeni frak, hlače sa srebrnom vrpcom, stavio na glavu cilindar i pripasao svoj svečani mač s drškom od sedefa… Na koljenima drži veliku torbu od šagrenske kože, koju tužno gleda.”
Bixiouova lisnica
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: jedno jutro u listopadu
Mjesto radnje: Pariz
Tema djela: priča o Bixiou, francuskom karikaturistu
Ideja djela: vrijeme prolazi i ništa nije vječno
Prije nego što je otišao u Pariz, autora je jednog jutra u listopadu posjetio Bixiou, francuski karikaturist. Bixiou je oslijepio, što autor nije odmah primijetio. Zajedno doručkuju i pritom Bixiou priča kako je nekoć (dok je imao vid) bio netko i nešto, no sada ne može više biti karikaturist i time traži svoje novo mjesto u društvu koje ne može pronaći jer ga nitko ne želi zaposliti niti gledati.
Stalno se povlači po raznoraznim ministarstvima. Opominje mlade ljude iz provincija koji žive u zabludi kako je divno biti književnik. Lakomo krene jesti dok ga autor tugaljivo promatra. Malo kasnije Bixious nastavi pričati kako mu je najgore to što više ne može čitati novine.
“Ponekad uvečer, vraćajući se kući, kupim novine, samo da osjetim onaj miris vlažnoga papira i svježih vijesti… Kako li je to ugodno! A nikoga nemam da mi ih pročita.”
Njegova žena mu ne želi čitati novine jer tvrdi kako ima i nepristojnih vijesti u novinama. Devetogodišnja kći mu ne može čitati jer ju je poslao dalje od kuće da je ne mora hraniti.
Bixiou želi krenuti dalje, no onda uzima rakiju i nazdravlja deset minuta umjetnosti, književnosti i tisku. Potom odjuri.
Autoru je ostavio gorak okus u ustima. Počne bijesno koračati po sobi, ali odjednom primijeti kako je Bixiouu ispala lisnica, a njezin sastav se rasipao po sagu. Podigne papire jedan po jedan i shvati kako mu je lisnica puna pisama njegove kćeri, uvojaka njene kose te recepata za dječje bolesti.
“Parižani, svi ste vi jednaki! Gnušanje, ironija, paklenski smijeh, surove šale, a onda, na kraju: Celinina kosa, odrezana 13. svibnja.”
Analiza likova
Likovi: autor, Bixiou
autor – sažalio se nad starcem, istovremeno je u njemu potaknuo bijes i gađenje
“…znam da nikad u životu nisam bio tako tužan i neraspoložen kao poslije odlaska toga strašnog slijepca. Tintarnica mi se gadila, a pera sam se užasavao. Želio sam otići nekamo daleko, trčati, gledati drveće i osjećati nešto ugodno…”
Bixiou – starac, slijep, karikaturist
“…starac u otrcanom odijelu, grbav, prljav, poguren, dršćući na dugim nogama kao kakav očerupani noj…”
Legenda o čovjeku sa zlatnim mozgom
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: neodređeno
Tema djela: priča o čovjeku koji je imao zlatan mozak
Ideja djela: nije dobro davati od sebe šakom i kapom
Ovu pripovijetku autor posvećuje “gospođi koja želi vesele pripovijetke”, budući da su njegove pripovijetke ponekad odveć crne. Autor zapravo nema razlog za pisanje tmurnih pripovijetki jer živi u Provansi gdje je okružen suncem, glazbom i prirodom.
No, do njega je dospjela vijest o smrti Charlesa Barbare te on tuguje. Zato će gospođa umjesto vesele priče dobiti sjetnu legendu o čovjeku koji je imao zlatni mozak. Za tog čovjeka nitko nije vjerovao da će poživjeti jer se rodio s teškom i velikom glavom, a kamoli jednog dana moći hodati. No on je hodao, ali često je i padao.
Roditelji su uvidjeli da ima zlatan mozak kada je pao niz stepenice i zadobio ranu iz koje su procurile dvije ili tri kapljice zlata. Roditelji su to tajili od njega sve do njegove osamnaeste godine kada su ga zauzvrat za njihovu brigu i ljubav zamolili za malo njegovog zlata. On im je ponosno dao komad lubanje od čistog zlata i krenuo u svijet rasipajući svoje blago.
Nakon što je primijetio kako ga to iscrpljuje počeo je živjeti mirnim životom, povučeno od ostatka svijeta. No, jedan prijatelj ga je jedne noći slijedio i ukrao mu komad zlatnog mozga. Nedugo nakon toga, zaljubio se u djevojku koja je prema njemu gajila iste osjećaje, ali je voljela i bogatstvo. Tako joj je on davao i davao od svog mozga bez da joj je rekao otkud mu to silno bogatstvo.
Dvije godine ju je tetošio sve dok ona jednog dana nije umrla bez objašnjenja. Potrošio je zadnje komade svog mozga da joj priredi najljepši sprovod.
Jedne večeri hodao je lutajući kroz grad i naišao na dućan s tkaninom i nakitom. U izlogu je ugledao cipelice koje bi mogao kupiti svojoj ženi te je ušao u dućan, zaboravivši da mu je žena mrtva.
“Iz stražnjega dijela dućana začu odjednom prodavačica vrisak; ona dotrča i ustuknu od straha kad ugleda čovjeka koji se naslonio na tezgu i gleda je žalosnim i tupim pogledom. U jednoj ruci držao je modre cipelice obrubljene labuđim paperjem, a drugu ruku, svu krvavu sa zlatnim tragovima na noktima, bijaše ispružio…”
Analiza likova
Likovi: čovjek sa zlatnim mozgom i njegova žena
čovjek sa zlatnim mozgom – velikog srca, davao svoje zlato svima, sumnjičav, zaljubljen, žalostan.
“Ta što će mu sada njegovo zlato… On ga razdijeli crkvi, nosačima, prodavačima vijenaca; na sve je strane davao bez pogađanja… I tako kad se vratio s groblja, nije mu od onog čudesnog mozga ostalo gotovo ništa, jedva nekoliko mrvica po stijenkama lubanje.”
žena čovjeka sa zlatnim mozgom – voli skupocjene tkanine i nakit:
“Svom dušom svojom volio je neku malu plavojku, a i ona njega, ali još je više voljela nakit, bijela pera i lijepe crvenkaste rese na cipelama.”.
Pjesnik Mistral
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: nedjelja prije nego što je pripovijetka napisana
Mjesto radnje: put od mlina do sela Maillane, Maillane
Tema djela: priča o pjesniku Mistralu i ljepotama Provanse
Ideja djela: svatko se sa sjetom prisjeća svoga rodnog kraja
Autor se jednog hladnog, kišnog dana odlučio ugrijati kod pjesnika Frederica Mistrala u selu udaljenom tri milje od njegovog mlina. Krenuo je na put, no kako je kišilo nije mogao čitati. Tri sata je hodao i napokon došao do sela Maillane. Budući da su svi bili na misi, ulice su bile puste.
Uputio se prema Mistralovoj kući. Tamo je i pronašao Mistrala kako zaneseno sastavlja stihove. Mistral ga pozove na slavlje koje se priprema u selu, a autor uoči pjesnikovo novo djelo na njegovom stolu, “Calendal”.
Dok je autor bio očaran novim djelom, stigli su svirači u Mistralovu kuću te su počeli piti kuhano vino. Nedugo zatim Mistralova je majka postavila stol te poslužila ručak.
Tijekom deserta autor nije htio dopustiti pjesniku da otiđe na slavlje već da mu otpjeva “Calendal”, što je pjesnik i napravio. “Calendal” je pjesma o istoimenom ribaru koji zbog ljubavi čini velika djela kako bi osvojio odabranicu svog srca.
“Jednom pošto je uvrtio sebi u glavu da se mora obogatiti, izmislio je strahovitu ribarsku mrežu i pohvatao svu morsku ribu. Drugi je put strašnog razbojnika Ollioulskih klanaca, grofa Severana, satjerao u njegovu jazbinu među ostale razbojnike i ljubavnice… Kakav junak taj mali Calendal! Jednog dana, naiđe on u Sainte-Baumeu na dvije grupe ljudi koji su došli da toljagama završe svađu na grobu majstora Jacquesa, Provansalca koji je, zamislite, sagradio krovište za Salamonov hram. Calendal se baci među zavađene strane i umiri ih riječima… Nadljudska djela! Visoko gore, među stijenama Lure, bila je nepristupačna cedrova šuma, kamo se nijedan drvosječa nije usudio uspeti. Samo je Calendal otišao tamo. Ostao je u njoj sam samcat trideset dana. Trideset dana odzvanjali su udarci njegove sjekire, koja je zasijecala u stabla. Šuma stenje; stara divovska stabla padaju i ruše se u ponor a kad je Calendal sišao s planine, u njoj nije ostalo ni jedno cedrovo drvo… Napokon, kao nagradu za tolika junačka djela, mali ribar srdela zadobiva ljubav Esterelle a građani Cassisa imenuju ga svojim konzulom.”
Autoru je od same priče najljepši dojam ostavila Provansa koju Mistral dočarava u poemi. Mistral ipak natjera autora da pođu na slavlje. U zadnji čas uhvate povratak procesije drvenih svetaca, cvijeća i raspela. Zatim pođoše na borbu s bikovima te svakojake igre. Kasnije je uslijedio ples oko velike vatre na trgu.
Umorni nakon cijelog dana autor i Mistral su se povukli u njegovu sobu gdje je autor uspio nagovoriti pjesnika da mu otpjeva još jedan dio poeme.
Ponovno čar pjesme leži u Provansi i njenoj povijesti, u provansalskom jeziku koji ima više od tri četvrtine latinskog, jeziku kojim su nekoć govorili dvorovi, a sada ga razumiju samo pastiri.
Autor odluta u mislima u provansalsku prirodu iz davne povijesti. Ruševine Provanse uspoređuje s provansalskim jezikom, a Mistrala sa seljačkim sinom koji se zaljubio u te ruševine i odlučio ih obnoviti.
Analiza likova
Likovi: autor, Frederic Mistral
autor – uzbuđen u prisustvu pjesnika Mistrala:
“Sav uzbuđen, položih ruku na bravu. Srce mi lupa. On je tu. Radi. Da pričekam dok završi strofu…? Svejedno, ulazim!”.
Frederic Mistral – pjesnik.
“Imao je na glavi filcani šešir, nataknut do ušiju, bio je bez prsluka, u dugačkom kaputu opasan katalonskim pojasom, blistavih očiju, s izrazom nadahnuća na licu, s blagim osmijehom, lijep poput grčkog pastira; koračao je velikim koracima, držeći ruke u džepovima i sastavljajući stihove…”
Tri tihe mise
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: Badnja večer tisuću šesto i neke godine
Mjesto radnje: dvor Trinquelage
Tema djela: legenda o svećeniku i njegove tri mise
Ideja djela: lakomost je jedan od smrtnih grijeha
Ovo je božićna priča s tri kratka poglavlja.
U prvom poglavlju prikazan je razgovor na Badnju večer između svećenika don Balaguerea, odnosno tadašnjeg kućnog kapelana markiza Trinquelagea i njegovog malog ministranta Garrigoua. Raspravlja se o osebujnosti pripremljene večere te o uzvanicima koji su pozvani na večeru u dvorac markiza. Velečasni se priprema za ponoćnu misu, a pritom ga njegov ministrant pokušava dovesti u napast i navesti ga da bude lakom jer je zapravo sam vrag prerušen kao ministrant.
“…velečasni je u maloj sakristiji navlačio svoje misno odijelo, a kako mu je duh već bio pomućen opisom svih onih divnih jela, neprestano je u sebi ponavljao: – Pečeni purani…, zlatni šarani…, goleme pastrve…!”
Uzvanici polako pristižu.
U drugom poglavlju počinje ponoćna misa. Markiz, vlastelini, načelnik, bilježnik i posluga su prisutni u dvorskoj kapeli. Ministrant zvoni zvoncem, a svaki put kad se oglasi, velečasni pomisli na raskošnu večeru koja ih upravo čeka.
Uz par manjih grešaka, velečasni uspije svečano i elegantno održati prvu misu, a čekaju ga još dvije jer na Božić svećenik mora održati tri uzastopne mise.
Kako je ministrant i dalje zvonio, druga misa protekla je brže jer velečasni nije gubio vrijeme na potpuno izgovaranje riječi, već je pola njih promrmljao.
“- I druga je gotova! – reče kapelan, sav zadihan, žalim bez predaha, sav crven i znojan skotrlja se niz stube oltara i…”
Treća misa počne, ovog puta još brže prođe. Velečasni je preskakivao redak pa zatim dva, prestao je riječi izgovarati i sve je to dovelo do pomutnje u redovima uzvanika koji više nisu znali na kojem su stavku niti što trebaju raditi. Pa ipak su svi bili sretni kada je velečasni završio misu.
U trećem poglavlju svi se nalaze u velikoj dvorani s velečasnim na čelu. Velečasni je toliko lakomo jeo i pio da je te noći umro od kapi, a ujutro, kad je stigao u nebo, odbio ga je Bog te ga osudio na služenje još tristo misa sa svima koji su s njim zgriješili.
Iako su se događaji te legende davno zbili, autor je susreo jednog od potomaka tadašnjeg ministranta. On mu je ispričao kako je jedne Badnje večeri pripit zalutao blizu starog dvora markiza te primamljen svjetlosti što izvire iz stare crkvice pošao vidjeti što se događa.
Tamo je ugledao veliki broj ljudi koji su kao u legendi sjedili u klupama i slušali nečujnu misu velečasnog s ministrantom koji je nečujno zvonio na dnu crkve.
Analiza likova
Likovi: velečasni Balaguere, ministrant Garrigou
Velečasni Balaguere – dobroćudan, ali lakom
“Treba načiniti još samo nekoliko koraka do svečane dvorane, no što se više približavala večera, to nesretnog Balaguerea sve više obuzimala nestrpljivost i lakomost. Priviđenje mu se pojačava: zlatni šarani, pečeni purani su pred njim… On ih dodiruje…, on ih… Oh, Bože…! Jela se puše, vino miriše…”
Ministrant Garrigou – opsjednut vragom
“Velečasni je barem mislio da govori s malim Garrigouom, jer te je večeri sam vrag poprimio okruglo lice i neodređene crte maloga sakristana da bi lakše velečasnoga uveo u napast i naveo ga na strašan grijeh lakomosti.”
Naranče
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: alžirski grad Blida, vrt Barbicaglia na Korzici
Tema djela: autorove uspomene na naranče u njegovom životu
Ideja djela: ponekad nam okus jela može vratiti uspomene
U Parizu po zimi naranče obuzmu grad: nema gdje ih nema, u izlozima trgovina, na ulazima u plesne dvorane, u paketima s biskvitom… Pogotovo prije siječnja kada izgledaju kao slatkiši, onako omotane u svileni papir.
No, te naranče su samo iluzija, djeluju nestvarno. Prave naranče, tvrdi autor, mogu se vidjeti u njihovoj domovini – na Sardiniji, Korzici, Balearima, u Alžiru.
Autor se sjeća jedne noći u alžirskom gradu Bildi kada je pao snijeg. Naranče su se posebno isticale poput zlata u toj silnoj bjelini. Najljepša autorova uspomena na naranče potječe iz jednog velikog vrta na Korzici.
“Kako li sam lijepe trenutke proveo u tom vrtu! Iznad glave širile su naranče svoj opojni miris. S vremena na vrijeme poneka bi zrela naranča pala kraj mene, kao da ju je omamila žega, te muklo, bez odjeka, udarila o zemlju. Trebalo je samo da pružim ruku. Bilo je to izvrsno voće, purpurnocrveno iznutra. I vidik je bio divan!”
Autor je iz pozicije svog smještaja mogao vidjeti svakakve prizore: bubnjare na ulici, grobnicu neke korzikanske obitelji te starca koji se ujutro brinuo o vrtu, a navečer išao u kapelicu.
Analiza likova
Likovi: autor
autor – oduševljen narančama s juga Francuske i životom ljudi na Korzici:
“Zatim ono gibanje, valova koje bi s vremena na vrijeme uskomešalo zrak, onaj melodični šum koji vas ljulja kao da ste u nevidljivoj barci, ona vrućina, miris naranača… Ah, kako se slatko spavalo u vrtu Barbicaglie!”.
Dvije gostionice
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: jedno popodne u srpnju
Mjesto radnje: gostionica u Saint-Vincentu
Tema djela: život krčmarice
Ideja djela: ne smijemo bježati od života
Autor se jednog popodneva u srpnju vraćao iz Nimesa i nakon dva sata hoda došao do Saint-Vincenta gdje su bile dvije gostionice, jedna nasuprot drugoj. Jedna je bila puna života, a druga kao napuštena.
Autor je ušao u drugu gostionicu koja je iznutra djelovala još sumornija. Unutra je bila samo jedna osoba, stara krčmarica koja zapravo nije bila stara već samo izmorena i uvela od suza. Isprva ga je začuđeno pogledala, a kad je shvatila da je gost, brže-bolje se potrudila nabaviti mu nešto za pojesti i popiti.
Potom se vratila na mjesto pokraj prozora. Ispričala je autoru kako je prije nego što je došla nova gostionica sve bilo bolje. Uz to je ona bolesna, obje kćerkice su joj umrle pa je tako njena gostionica isto tužna i sumorna.
U drugoj gostionici, koju vodi neka Arležanka, je uvijek veselo. U toj gostionici pjeva i krčmaričin muž koji ne podnosi plač svoje žene te tako odlazi u drugu gostionicu piti i pjevati.
Analiza likova
Likovi: krčmarica
Krčmarica – tužna, uvela od suza, usamljena, izgubila kćerkice.
“I sva uzdrhtala, ispruženih ruku, s krupnim suzama u očima koje su je činile još ružnijom, stajala je kao u zanosu pred prozorom i slušala kako njezin José pjeva Arležanki…”.
U Miliani
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: jedna nedjelja
Mjesto radnje: alžirski grad Miliana
Tema djela: život ljudi u Alžiru
Ideja djela: lijepo je upoznati druge kulture i običaje
Autor prepričava doživljaje jedne nedjelje u alžirskom gradu Miliani. Taj dan padala je kiša, a autor se u svratištu osjećao previše tužnim te je odlučio izaći. Na trgu je bilo živo unatoč kiši, glazbenici treće pukovnije su svirali, djeca su se igrala.
Autora je glazba ražalostila te je otišao dalje. Naišao je na Sid’Omarov dućan. Sid’Omar bio je princ koji je nekoć imao palaču, mnogo konja, žena i naranči, ali se onda zavadio s Emirom koji mu je opljačkao palaču, uzeo žene i konje, sasjekao naranče te ubio majku.
Sid’Omar je potom postao francuski vojnik i borio se protiv emira. Nakon toga se vratio u Milianu te ima šezdeset godina. Siromašan, s tri sina koje sam odgaja, Sid’Omar je i dalje bio visoko cijenjen.
“Kad nastane kakva prepirka, uzimaju ga rado za suca i njegova se odluka smatra gotovo uvijek zakonom.”
Autor prisustvuje zasjedanju Sid’Omara kao suca. Dva čovjeka, Arapin i Židov, zavadila su se zbog komada zemlje te došla Sid’Omaru kako bi riješio situaciju. No, onda se pojavio Židov i rekao da ipak ne želi da im Sid’Omar sudi.
Tada jedan Španjolac izvrijeđa Židova i na ulici ga dva puta udari po licu. Židov se vratio u dućan i tražio svjedoka toga što je Španjolac napravio, ali kako su svi bili puni mržnje prema Židovima nitko nije htio biti njegov svjedok. Autor je izašao iz dućana, a Sid’Omar ga je pozvao na večeru na što je autor pristao.
Autor je prošao kroz židovsku četvrt gdje je Židov kojega je Španjolac natukao skupljao svjedoke i išao k odvjetniku. Na odlasku iz židovske četvrti autor je prošao pokraj arapskog ureda gdje je odlučio popušiti cigaretu s tumačem arapskog. No, tumač je usred rasprave o ukradenoj krunici te se autor odlučuje nastaviti dalje.
Čim je stupio na ulicu, autor se našao u oluji. Sklonište je pronašao u dvorištu punom Cigana. Nakon što je oluja popustila, autor se uputio na večeru k Sid’Omaru. Na putu tamo sreo je Židova, njegove svjedoke i njegovog odvjetnika koji će tražiti odštetu od suda.
Autor je došao na obilnu i raskošnu večeru kod Sid’Omara. Nakon večere ispili su kavu i popušili lulu, a autor se zatim zaputio dalje.
“Gdje ću završiti ovu večer? Još je prerano da pođem na počinak, spahijine trube još nisu navijestile počinak, a osim toga, fantastične plesove plešu mi pred očima Sid’Omarovi zlatni jastučići, te mi ne bi dopustili, da usnem. Preda mnom je kazalište, uđimo na trenutak!”
Kazalište je nekoć bilo skladište stočne hrane te su tako u galeriji slamnati stolci. Predstava je već bila počela kada je autor ušao. Po autorovom mišljenju glumci nisu bili loši, ali glumice su bile neprirodne. Autor je napustio kazalište i čuo krikove na uglu trga. Naposljetku se vratio u svratište.
Analiza likova
Likovi: autor, Sid’Omar, Židov, tumač arapskog
autor – zadubljen u svoje misli, ne podnosi kišu
“No mene, na žalost, koji ne spadam među glazbenike, ispunja ta glazba bolom, te se udaljujem…”
Sid’Omar -starac od 60 godina, vlasnik trgovine
“Unatoč starosti i tragovima od kozica, njegovo je lice ostalo lijepo: velike trepavice, ženski pogled, umilan osmijeh, pravo lice princa.”
Židov – “Židov može vikati, moliti, preklinjati… Nigdje ni jednog svjedoka, nitko ništa nije vidio…”
tumač arapskog – “…plavokos, crven, kovrčaste kose; krasan modri husar, pun fantazije i vedrine, pomalo brbljiv – ta govori toliko jezika! – pomalo sumnjičav…”
Skakavci
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: Alžir
Tema djela: najezda skakavaca
Ideja djela: važno je ustrajati u teškim situacijama
Autor nije mogao spavati jedne noći u Alžiru te je kroz prozor promatrao krajobraz. Kao da vidi u prošlost, autor može uz svaki komadić zemlje povezati djelovanja ljudi koji su nekoć živjeli na tom prostoru.
U majuru Sahel, gdje je autor tada bio odsjeo, ujutro su uvijek vlasnici bili prvi na nogama. Gazda je svakom radniku podijelio određeni posao. Cijelo jutro je vladala sparina koju je ublažio obilan doručak. No netom nakon doručka začuli su se povici:
“Skakavci! Skakavci!”
Tada su se sve ruke u majuru oboružale svakojakim oružjem za tjeranje najezde skakavaca koja se u obliku oblaka brzo primicala. Ništa ih nije uspjelo potjerati te su se svalili na glave i polja poput kiše. Potom su svi počeli metlama, sjekirama, bilo čime gnječili skakavce koji su sletjeli na pod.
Nedugo zatim u pomoć su im došle dvije satnije Turaka koji su počeli paliti skakavce. Autor se vratio u kuću, no i tamo je bio roj skakavaca. Tu noć nije ni oka sklopio jer nisu uspjeli ubiti sve skakavce u njegovoj sobi. Također, nitko od ukućana nije mogao spavati. U međuvremenu su Turci i dalje palili skakavce.
Iduće ujutro je iza skakavaca ostala samo pustoš.
Analiza likova
Likovi: autor
autor – umoran, očaran prirodom
“Umoran od ubijanja, prezasićen trulim zadahom, vratih se u kuću.”
Eliksir časnog oca Gauchera
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: dvadeset godina prije autorovog posjeta župniku
Mjesto radnje: mlin, samostan premontrejaca nedaleko od mlina
Tema djela: priča o eliksiru časnog oca Gauchera
Ideja djela: neumjerenost u jelu i piću kao jedan od smrtnih grijeha
Autor je kod župnika iz Gravesona i pije liker koji je eliksir oca Gauchera i koji se pravi u samostanu nedaleko od autorovog mlina. Župnik odluči ispripovijedati povijest tog eliksira. Prije dvadeset godina samostan premontrejaca bio je u očajnom stanju, gotovo u ruševinama.
Fratri su razmišljali o tome da bi najbolje za sve njih bilo da se svi raziđu na svoju stranu, no brat Gaucher, samostanski govedar, imao je prijedlog za njih.
Tetka koja se brinula za njega kada je bio dijete znala je pripravljati pripravke od različitih planinskih trava te je tako napravila jedan eliksir od pet-šest vrsta planinskih trava.
Uz malu pomoć svetog Augustina i ostale braće, Gaucher je bio siguran kako bi mogao otkriti sastav tog eliksira pa bi ga onda samostan mogao prodavati i tako se obogatiti. Svi okupljeni bili su dirnuti prijedlogom te ga zagrlili i pružili mu ruku.
“Kako je dobri brat uspio pronaći recept tetke Begon? Koliko se mučio, koliko je neprospavanih noći proveo – to priča ne govori. Sigurno je samo to, da je za šest mjeseci eliksir bijelih fratara bio već vrlo poznat. U cijelom okružju, u cijelom kotaru Arlesu nije bilo majura, kuće, gdje se u smočnici među bocama kuhanoga vina i staklenkama maslina ne bi našla i mala boca od pečene zemlje, zapečaćena provansalskim grbom, sa srebrnom naljepnicom, na kojoj je bio naslikan redovnik blažena lica. I premontrejski se samostan s pomoću eliksira vrlo brzo obogatio. Kula sv. Pacomea obnovljena je. Opat je dobio novu mitru, crkva lijepe šarene prozore, a u vitkom izrezbarenom zvoniku stvori se jednog uskrsnog jutra mnoštvo malih i velikih zvona, koja su u sav glas zvonila i brujala.”
Nakon toga, brat Gaucher postao je prečasni otac Gaucher koji je kuhao eliksir od trava koje je trideset redovnika skupljalo po planini. Sav ponosan na svoj rad gledao bi promjene u zdanju samostana i odjeći redovnika.
Jedne večeri za vrijeme mise pojavio se sav zbunjen i zajapuren te je odjednom počeo pjevati:
“U Parizu jedan bijeli otac, tra-la-la, tra-la-la…”
Redovnici su ga morali silom iznijeti van dok je on još jače pjevao. Idući dan se Gaucher ispovjedio prioru kako je za to bio kriv eliksir koji mora kušati jer se oslanja na svoj jezik da pogodi okus.
Prior mu je nato naložio da pažljivo broji kapi koje će kušati i da ne mora dolaziti u crkvu dok god bude uspješno stvarao eliksir. No uzalud je Gaucher brojio kapi. Svakom kapljicom pomahnitao bi kao opsjednut demonom te svaku večer pjevao nepristojne pjesme tetke koja ga je odgajala.
U međuvremenu se broj narudžbi za eliksir strašno povećao te se samostan sve više pretvarao u tvornicu.
Jednog dana Gaucher je obznanio kako više ne želi proizvoditi eliksir jer ne želi završiti u paklu, na opće nezadovoljstvo jer bi samostan ponovno osiromašio. Prior je predložio da u crkvi svake večeri, kada Gaucher spravlja eliksir, braća mole molitvu svetog Augustina kako bi ga zaštitili od grijeha.
Gaucher je bio zadovoljan tim prijedlogom te je tako pjevao svoje nepristojne pjesme na kraju samostana u pecari dok su njegova braća molila za njegovu dušu.
Analiza likova
Likovi: župnik, Gaucher, prior
župnik – “- To je eliksir oca Gauchera, radost i zdravlje naše Provanse, – reče mi taj čestiti čovjek sav ponosan.”
Gaucher – samostanski govedar, priprost, star
“…što znači da je provodio dane među arkadama samostana, tjerajući pred sobom dvije mršave krave koje su grickale travu između kamenih ploča. Do dvanaeste godine živio je kod jedne lude starice iz Bauxa, koju su zvali tetka Begon, a zatim među redovnicima, ali jadni govedar naučio je samo pasti svoju stoku i moliti svoj Pater noster i to na provansalskom jeziku jer je bio tvrde glave i duha tupa kao nož od olova. Inače gorljiv kršćanin, iako malo zanesenjak, dobro se osjećao pod mantijom i trapio se u čvrstom uvjerenju i još čvršćim rukama!…”
prior – gleda samo svoju korist
“Sad ustane prior. – Prečasna gospodo – reče, ispruži svoju bijelu ruku na kojoj se blistao pastirski prsten – ima načina, da se sve to uredi…”
U Camargui:
1. Polazak
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: mlin, Arles, rijeka Rhona, Mas-de-Giraud, Camargua
Tema djela: put do Camargue gdje će loviti ptice
Ideja djela: bogatstvo su lijepo provedeni trenuci s prijateljima
Autor kreće u lov na ptice sa susjedima. Rano ujutro su ga susjedi pokupili te su se uputili prema Camargui. Prvo prolaze kroz Arles gdje se ukrcavaju na parobrod koji je jedina poveznica s Camarguom. Plove Rhonom te nakon nekoliko zaustavljanja stižu do Mas-de-Girauda, majura plemića Barbentane.
“S vremena na vrijeme zaustavlja se brod kraj drvenih mostića, sad na carskoj, sad na kraljevskoj strani, kako se govorilo u srednjemu vijeku, u doba kraljevstva Arlesa i kako stari brodari na Rohni još i danas govore. Kraj svakog pristaništa može se vidjeti bijela seljačka kućica i drveće. Iskrcavaju se radnici noseći svoj alat, i žene s košaricama u ruci. Sad u carstvu, sad u kraljevstvu, brod se pomalo prazni i kad stiže do Mas-de-Girauda, gdje i mi izlazimo, nema već gotovo nikoga na palubi.”
Tamo su pričekali upravitelja imanja. Kada je on došao, uputili su se prema ravnici Camargui gdje će loviti ptice.
Analiza likova
Likovi: upravitelj imanja
Upravitelj imanja – šutljiv
“…čovjek kopna i vode, ribar i lugar, kojega zovu “lou Rondeirou” (smucalo) jer ga svuda ima; viđaju ga i ujutro i navečer među trskama, kako skriven u šikari, skutren u svom čamcu, nadgleda mreže u ribnjacima i kanalima.”
2. Koliba
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: koliba
Tema djela: koliba gdje se sastaju lovci
Ideja djela: vrijedni su trenuci provedeni s prijateljima
Koliba je sastajalište lovaca koja se sastoji od jedne jedine velike sobe bez prozora. U sobi je pet-šest kreveta i kamin. Autor voli zimi sjediti sam uz kamin dok vani puše vjetar, a najljepše mu je u sumrak kada se vjetar stišava. Kada izađe, može vidjeti plamen koji proizvode lovačke puške u daljini.
“Malo zatim začuje se strašan topot, nalik na šum pljuska. Na tisuće ovnova, uplašeni i u neredu, žuri se prema toru. Odazivaju se glasu pastira. Jasno se razabire dahtanje pasa koji ih u trku tjeraju. I sad me zahvatio i okružio vrtlog vune i blejanja; prava bujica koja na svojim valovima nosi pastire i njihove sjene…”
Potom se vraćaju lovci i koliba je puna smijeha i napjeva. Nakon večere samo autor i upravitelj ostaju budni i malo razgovaraju uz kamin dok upravitelj ne pođe spavati.
Analiza likova
Likovi: autor
autor – uživa u samoći, oduševljen prirodom i životinjskim svijetom u ravnici
“Za lijepih zimskih dana rado sjedim sam kraj visokog kamina, u kojem gori nekoliko korijena tamarisa.”
3. Čekanje
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: između jutra i noći
Mjesto radnje: Camargua
Tema djela: vrijeme provedeno u čekanju tijekom lova
Ideja djela: nije bitno kakvi smo u nečemu, bitno da u tome uživamo i volimo ono što radimo
Čekanje označava razdoblje u kojem se lovac skriva i nišani plijen koji mu može svaki tren izletjeti.
“Katkad se čeka na “negochinu”, malenom uskom čamcu koji se uzgiba na svaku kretnju. Pokriven trskom, vreba lovac patke iz dna svoga čamca, što nadvisuje samo rub kape, cijev puške i glava psa koji njuška, hvata komarce ili svojom debelom šapom naginje cijeli čamac, u koji navire voda. Kako sam neiskusan, čekanje mi je pomalo neugodno. Zbog toga često idem pješice na čekanje, te gacam u velikim čizmama po močvarama, skrojenim. Oprezno se i polako probijam, izbjegavajući trske pune žaba…”
Autor napokon pronalazi mjesto gdje će se smjestiti. U pratnji ima psa upravitelja, vrsnog lovca i ribara.
No, autor nije dobar lovac te radije čeka na svoj način: promatra kako se priroda oko njega mijenja i mjesečevu sjenu. Ubrzo padne noć te je čekanje gotovo.
Analiza likova
Likovi: autor
autor – nije dobar lovac
“Za mene čekanje znači zalazak sunca, svjetlo koje se gubi i u vodi nestaje, blistave bare koje pretvaraju i sivu boju tamnoga neba u srebrno blještavilo: ja volim onaj miris vode, ono tajanstveno zujanje kukaca između lišća i nježno drhtanje dugog lišća.”
4. Crveni i bijeli
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: jednom u kolovozu
Mjesto radnje: Camargua
Tema djela: život u močvari
Ideja djela: trebamo premostiti sve razlike i biti ljudi
Do kolibe u kojoj su smješteni autor i lovci nalazi se koliba u kojoj živi upravitelj sa svojom ženom i dvoje djece, sinom i kćeri. Dvoje mlađe djece živi u Arlesu kod bake jer život u močvari nije prigodan za malu djecu.
Jednom u kolovozu autor je bio ondje u lovu i primijetio koliko je tada krajolik tužan i ružan. Malo dalje od upravitelja živi čuvar konja, no on je sam te je svoju kolibu sam izgradio. On i upravitelj se izbjegavaju zbog toga što se ne slažu:
“On je crven, a ja sam bijel.”
Analiza likova
Likovi: čuvar konja, upravitelj imanja
čuvar konja – nepovjerljiv, šutljiv
“Spada u soj šutljivih filozofa i iza gustih čupavih obrva probija mu seljački, nepovjerljiv pogled.”
upravitelj imanja – živi u kolibi u močvari, ne podnosi čuvara konja
“Tužan je i jadan život upravitelja u Camargui! No on ima kraj sebe barem ženu i djecu…”
5. Vaccares
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: jezero Vaccares
Tema djela: ljepota prirode i život životinja na jezeru
Ideja djela: treba cijeniti ljepotu i moć prirode
Jezero Vaccares jako privlači autora zbog svoje posebnosti. To je slano jezero nalik na maleno more koje okružuje obilje biljaka. Najljepše je oko pet sati popodne kada sunce zalazi i sve je mirno. Na obali pasu bikovi i konji. Većina tih bikova uzgojena je za borbe i utakmice te se među njima uvijek može naći jedan vođa koji upravlja krdom.
“Kad na Camargu navali oluja, koja je u ovoj velikoj ravnici to strašnija jer je ništa ne može zadržati niti skrenuti treba vidjeti kako se bikovi stišću iza svoga vođe, kako spuštaju glave i okreću prema vjetru svoje široko čelo, u kojemu se usredotočila sva snaga bika. Naši provansalski pastiri nazivaju ovo: “vira la bano augisele” – okretati rogove prema vjetru. I jao si ga krdu, koje se tomu ne prilagodi. Zaslijepljen kišom, tjeran olujom, okreće se upropašteni “manado” oko svoje osi, plaši se, propinje i bjesni, a osamljeni se bikovi, da izbjegnu oluji, bacaju u Rhonu, u Vaccares ili u more.”
Čežnja za vojarnom
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: od zore do osam sati ujutro
Mjesto radnje: mlin
Tema djela: autorova sjećanja na vojarnu
Ideja djela: nostalgija za prošlošću
Autora u ranu zoru probudi žestoko bubnjanje. Otvori vrata, ali nikoga ne vidi isprva. Potom ugleda tko to buči u rano jutro: bubnjar 31. pukovnije, Francois Gouguet zvan Pistolet. Pistolet je na dopustu, a kako se dosađuje u selu, posudi općinski bubanj, odlazi u šumu i lupajući po bubnju sanja o vojarni princa Eugena.
Autor vidi Pistoleta kako bubnja naslonjen na bor i ne primjećuje ništa što se događa oko njega već samo sanjareći čezne za danima provedenim u vojsci i promatra kako njegovi brzi štapići udaraju o bubanj.
“Sanjaj, sanjaj, jadni čovječe! Neću ti smetati… Udaraj po bubnju, udri iz sve snage! Nemam prava da ti se podsmjehujem. Ako tebe mori čežnja za tvojom vojarnom, ne čeznem li i ja za svojom? Mene moj Pariz sve dovde progoni, kao i tebe tvoj. Ti, bubnjaš pod borovima, a ja pišem. Ah, kakvi smo ti mi Provansalci! Ondje, u pariškim vojarnama, ginuli smo od čežnje za svojim bregovima i mirisom lavande, a ovdje u sunčanoj Provansi nedostaje nam vojarna i drago nam je sve, što nas na nju podsjeća.”
Osam je sati te se Pistolet vraća u selo i dalje udarajući ritam o svoj bubanj. Autor sluša kako se zvuk bubnja udaljuje i čezne za Parizom koji se isto tako sve više udaljuje.
“Ah, Pariz…! Pariz…! Uvijek samo Pariz!”
Analiza likova
Likovi: autor, Francois “Pistolet” Gouguet
autor – čezne za Parizom
“Mene moj Pariz sve dovde progoni (…) meni se, dok ležim u travi, bolestan od čežnje, čini, da, uza zvuke bubnja što se udaljuje, vidim cijeli svoj Pariz kako odmiče kroz borove…”
Francois “Pistolet” Gouguet – bubnjar 31. pukovnije, čezne za vojarnom
“Potpuno predan svom sanjarenju i glazbi, on nježno gleda, kao kakav zaljubljenik, svoje brze štapiće i pritom mu se široko budalasto seljačko lice blaženo smiješi.”
Bilješka o piscu
Alphonse Daudet je francuski književnik koji je većinu svog djetinjstva proveo u Provansi, odakle je najviše crpio inspiraciju za svoja brojna djela. Alphonse se smatra najistaknutijim na području oslikavanja napuštenih ljudi s periferije.
Alphonse Daudet je rođen 13. svibnja 1840. godine u Nimesu. Otac se bavio proizvodnjom svile, a unatoč raznim nesrećama s kojima se susreo u životu, nikada nije odustajao. Tijekom školovanja Alphonse je mnogo puta izostajao iz škole, a kroz sve biografije vidljivo je kako je tijekom djetinjstva bio depresivan.
Godine 1856. odlazi u Lyon gdje je proveo većinu školskih dana. Kada je napokon završio sa školovanjem, zaposlio se kao učitelj u gradu Alesu na jugu Francuske. Na poslu mu nije bilo lako, a nekoliko je puta priznao da bi svaki put kada bi se probudio, imao noćnu moru da se još uvijek mora boriti s neposlušnim učenicima u Alesu.
Godine 1857. napustio je učenje i pridružio se bratu Ernestu da bi mogli raditi kao novinari. Alphonse se tada ozbiljno prihvatio pisanja. Od djela treba izdvojiti “Tartarinovu trilogiju”, koja se smatra najboljim djelom humoristične proze. Ne treba zaboraviti na djelo “Arležanka” te “Pisma iz mog mlina”. Umro je 16. prosinca 1897. godine u Parizu.
Autor: L.K.
Odgovori