Tajna djeda Cornillea pripovijetka je koja se nalazi u zbirci ostalih priča Pisma iz mog mlina. Cijela zbirka je objavljena kao knjiga 1869. godine, a u svakoj od njih može se prepoznati ljubav koju je Daudet gajio prema svom rodnom kraju, Provansi. U većini pripovijetki postoji samo jedan središnji lik, a umjesto razvijene radnje pažnja se posvećuje najviše ugođaju.
Tajna djeda Cornillea je priča o ljudskoj časti, ali i ponosu. Baš kao i ostale priče tako se i ovdje nalazi samo jedan glavni lik, djed Cornille. Prikazan je kao osoba koja će radije propasti nego da se odrekne onoga što voli, a to je posao koji je radio dugo vremena.
U priči se nastoji istovremeno skrenuti pozornost na to koliko je važno da ljudi koji nas okružuju, imaju potrebnu solidarnost i sućut prema onima kojima je to najviše potrebno te istaknuti važnost socijalnog motiva kao što je dolazak novih tehnologija.
Čitatelj može doći do još nekih zaključaka čitajući spomenutu pripovijetku. Ponekad nesnalažljivost i ponos mogu dovesti do propadanja ljudi jer se nisu uspjeli nakviknuti na novonastalu situaciju. Uvijek će biti onih koji će riskirati i do kraja ostati vjerni svojim snovima i idealima.
Postavlja se pitanje: Trebaju li se ti ljudi na kraju prilagoditi ili im treba dozvoliti da ostanu jedinstveni i pomalo strše poput svjetionika među svima ostalima? Daudet je procijenio da treba cijeniti ljudske vrline kao što su razumijevanje, tolerancija i sućut te da uvijek treba postojati dobra volja, jer jedino uz njenu pomoć jedni drugima možemo pomoći i olakšati teške trenutke.
Mjesto radnje je mlin, a vrijeme nije jasno određeno iako se da zaključiti kako se radnja odvija po ljeti. Cijelu priču odlikuje jednostavnost, a prilikom oslikvanja ugođaja vidljiva je Daudetova ljubav prema prema zavičaju gdje je rođen. Kompozicija priče je kao i kod ostalih, a to je da se u uvodu može saznati od koga je Daudet čuo pripovijest. Na taj način priča dobiva realne okvire i čitatelj na neki način ne može vjerovati ništa drugo nego da je priča zapravo stvarna. Ali to na kraju ni nije toliko važno koliko da se uoče važne poruke o životu.
Kraj pripovijetke nudi poantu baš kao i ostale priče jer svakog čitatelja usmjerava na razmišljanje o životu. Daudet je mnogo puta upotrijebio zankove poput uskličnika i trotočja, a to pokazuje da je Daudet bio emotivna osoba, koja je svoje emocije nastojala prenijeti na stranice papira.
Vrsta djela: pripovijetka
Vrijeme radnje: ljeto
Mjesto radnje: mlin
Tema djela: razotkrivena tajna djeda Cornillea
Ideja djela: prolaznost života; stara tehnologija ustupa mjesto novoj
Kratak sadržaj
Priča započinje zahvaljujući starom frulašu Francetu Mamai, koji je jednom prilikom piscu Daudetu uz miris finog vina ispričao zgodu koja se dogodila prije dvadeset godina. Jednom je u Provansi postojalo mjesto koje se smatralo carstvom vjetrenjača. Uz toliko mlinova bilo je teško izbrojati ih, a ljudi koji su boravili u tom kraju bili su sretni i živjeli su dobro od onoga što su radili.
Sve se promijenilo dolakom parnih vjetrenjača jer je stari zanat počeo izumirati, a mjesta gdje su se nekada nalazili mlinovi sada su oslikavala polja masline i vinova loza. Mlinovi više nisu radili, pa nije postojala potreba za njima. Ali ipak se jedan mlin uspio održati. Bio je to mlin djeda Cornilla.
“Majstor Cornille bio je stari mlinar, koji je šezdeset godina proživio u brašnu i volio svoj posao. Podizanje parnih mlinova gotovo ga dovelo do ludila. Punih osam dana trčao je selom, okupljao narod oko sebe i vikao iz svega grla kako hoće da otruju Provansu brašnom iz parnih mlinova. “Ne idite onamo dolje”, govorio je, “oni lopovi upotrebljavaju paru da prave kruh, a to je vražji Izum, dok ja radim pomoću mistrala i tramontane, koji su dah dobroga Boga…” I tako je mnoštvom lijepih riječi hvalio vjetrenjače, ali ga nitko nije slušao.”
Opisan je kao čovjek od nekih šezdeset godina, koji je cijeli svoj život radio kao mlinar. Za razliku od ostalih koji su prihvatili promjenu u načinu života, dolaskom parnih vjetrenjača u djedu se probudio inat i prkos pa je odlučio nešto poduzeti.
Neko vrijeme je nastojao uvjeriti seljane da će ih parne vjetrenjače s vremenom sve zatrovati. Toliko je volio svoj posao da nije htio odustati od onoga na čemu je gradio cijeli svoj život. Njemu je promjena jednostavno bila nepojmljiva.
Kada je napokon shvatio da neće uspjeti u svojoj borbi, povukao se u sebe i udaljio od svih seljana. Zatvorio se u svoj mlin i odlučio izolirati od ostatka svijeta. Među njima je bila i njegova unuka Vivetta, djevoka koja je ostala bez roditelja i jedino joj je djed ostao od rodbine. Djed se jako promijenio pa je u njemu bilo teško vidjeti čovjeka koji je prije s tolikom radošću radio svoj posao. Zabranio je bilo kome da uđe u njegov mlin.
Seljanima već neko vrijeme nije jasno kako to da djedov mlin radi, a zna se da već dugo nema žita za mljevenje. Djed je imao tajnu koju je dugo uspješni skrivao od svih seljana, pa i od svoje unuke Vivette. Na svako pitanje on bi odgovarao kako ima posla zbog izvoza. Ali kako je vrijeme prolazilo tako je napokon nastupio trenutak da se otkrije dugo čuvana tajna, zahvaljujući Vivetti i sinu frulaša
Sin frulaša Francet se zaljubio u djevojku Vivettu, koja je radila na drugim majurima. Otišao je kod djeda da isprosi njenu ruku, ali ga je on odbio. Zaljubljeni par je odlučio pričekati i otići zajedno kod djeda. Tako je jedan dan mlin bio prazan jer je djed bio odsutan. Vivetta i sin frulaša nisu mogli ući jer je bilo zaključano, ali onda su primijetili otvoreni prozor kroz koji su ušli uz pomoć ljestvi.
Kada su ušli u mlin bili su iznenađeni. Unutra je sve bilo zapušteno, a umjesto vreći s brašnom, naišli su na vreće pune žbuke. Djed je očito svaku večer prenosio žbuku da bi ljudi mislili kako je to žito i kako djed radi kao i prije.
“Majstor Cornille razrogači oči. Uzevši pšenicu na dlan svoje staračke ruke, reče smijući se i plačući u isti mah: – Pšenica…! Gospodine Bože. Prava pšenica..! Dajte da je se nagledam! Zatim se obrati nama: – Ah, znao sam da ćete mi se vratiti. Svi su oni iz parnoga mlina lupeži! Htjedosmo ga u slavlju ponijeti u selo. – Nemojte, nemojte djeco; moram najprije nahraniti svoj mlin… Pomislite samo kako dugo nije ništa okusio! A nama svima udariše suze na oči gledajući ubogoga starca kako trči lijevo – desno, prazneći vreće i nadgledajući žrvanj, dok se sitna prašina žita dizala prema stropu.”
Svi su bili šokirani ovom viješću, a nakon što su otkrili djedovu tajnu odlučili su mu pomoći. Bio je to logičan korak jer ih je dirnula predanost djeda prema starom poslu.
Odlučili su prikupiti žito koje su imali i krenuti prema mlinu. Dočekao ih je očajan djed jer je primijetio da je netko bio u mlinu dok ga nije bilo i da je tajna otkrivena. Rapoloženje se odmah popravilo kada je vidio donešeno žito. Posao je opet pokrenut, a djed je do kraja života radio ono što je volio. Radio je sve do smrti, a kako ga nije imao tko naslijediti i posljednja je vjetrenjača prestala s radom. Ipak sve na ovom svijetu ima svoj početak, ali i kraj.
Likovi: djed Cornille, unuka Vivetta
Analiza likova
Djed Cornille – glavni lik jedne od pripovijesti iz zanimljive zbirke “Pisma iz mog mlina”. Djed je u priči opisan kao časna osoba koja je cijeli svoj život bila predana onome što je radila. Imao je šezdeset godina, a velik dio svog života proveo je u brašnu. Bio je to posao koji je volio.
U priči je pokazao nekoliko karakternih osobina, a osim upornosti i predanosti, djed je dokazao da može biti i poduzetan. Najbolji primjer je situacija kada su se pojavili parni mlinovi. On nije samo sjedio i čekao nekog drugog da nešto poduzme. Cijeli tjedan je okupljao narod da bi ih upozorio kako novi vlasnici tih zlih mašina zapravo žele otrovati Provansu.
Odbijanje nove tehnologije na vidjelo je iznijelo još jednu osobinu djeda, a to je neprilagodljivost na sve promjene. Spomenuta karakterna osobina može se shvatiti na dva načina; jedan od njih je da je djed bio previše ograničen i tvrdoglav ili da je ipak bio star čovjek, koji nije mogao samo tako napustiti način života, što ga je prakticirao skoro cijeli svoj život. Ipak je u pitanju bio njegov opstanak jer mlin je predstavljao izvor zarade za starog čovjeka.
Poput svakog drugog čovjeka tako je i djed ipak shvatio da se ne može boriti s “vjetrenjačama” i kada je mislio da više ne postoji ništa što bi mogao učiniti, odlučio se povući unutar svog mlina i odvojiti se od ostalih. Nije htio s nikim komunicirati, pa ni sa unukom Vivettom. Ovaj zadnji čin bi se mogao shvatiti kao sebičan jer se ipak radilo o djetetu od 15 godina, koje je ostalo bez roditelja i nije imalo više nikoga osim djeda. Da bi zaradila za život morala je odlaziti raditi na druge majure.
Djed je pokazao još jednu osobinu, a to je snalažljivost. Već su duže vrijeme seljani bili začuđeni kako to da djedov mlin radi, a znali su da nije dobio žito već dugo. Djed se pobrinuo da svi misle kako je on i dalje u poslu, dok je istina bila posve drugačija.
Zadnjih par stranica u knjizi najbolje prikazuju djeda i kakav je zapravo čovjek. Jasno je kako se radi o osobi kojoj je čast važna baš kao ponos, ali i rad. Nije postojalo sretnije osobe od tog starog mlinara jer je opet dobio priliku da radi ono što voli.
Unuka Vivetta – djevojka od 15 godina, koja je ostala bez roditelja i jedini čaln obitelji bio je djed Cornille. Unatoč tome što ju je odgurivao od sebe, ona uz pomoć sina od frulaša pronašla način kako da mu pomogne.
Bilješka o piscu
Alphonse Daudet je bio pripovijedač iz Francuske i jedan od poznatijih pisaca, koji je iza sebe ostavio velik trag. Rodio se 13. svibnja 1840. godine u malom mjestu usred Provanse, Nimesu. Prekrasna okolica Provanse na Daudeta je ostavila velik trag i na kraju mu poslužila kao nadahnuće za književno stvaralaštvo.
Otac je imao vlastiti posao, a nakon što je došlo do propasti svilare, cijela obitelj se seli iz Nimesa u Lyon, da bi Alphonse na poziv svog brata kasnije otputovao u Pariz. Bilo je to 1857. godine.
Dolakom u Pariz za Alphonsa nisu odmah počela lijepa vremena. Budući da je živio u teškim uvjetima, odlučio se posvetiti književnosti. Tako je počeo pisati pjesme, romane, pripovijetke i drame.
“Pisma iz mog mlina” su zbirka pripovijetki koja se smatra njegovim najcjenjenijim djelom. Alphonse je nekoliko puta svjedočio kako je spomenuto djelo njemu najdraže. Pisma iz mog mlina su u obliku knjige prvi put objavljena 1869. godine.
Alphonse Daudet je napisao i druga djela kao što su: “Risler stariji”, “Mališan”, “Fromont mlađi” i “Tartarinova trilogija”. Umro je u Parizu 1897. godine.
Autor: S.Š.
Odgovori