Petar Pan

Petar Pan obrađena lektira J.M. Barrie. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.

Analiza djela

Petar Pan je predstava i najpoznatije djelo dramatičara J.M. Barrie, objavljeno kao kazališna predstava 1904., a 1911. kao roman. U njemu se priča o čarobnom Petru Panu, koji jedne večeri uleti u dom obitelji Darling u Londonu i nagovori djecu da zajedno s njim odlete u Nigdjezemsku, gdje se uhvate u koštac s mnoštvom divljih avantura.

Predstava je, odmah nakon premijere, doživjela ogroman uspjeh i brzo je pronašla svoje fanove u djeci i odraslima, koji su priču o vječno mladom Petru Panu vidjeli kao uvjerljivu alegoriju za melankoliju odrastanja.

Petar Pan jedan je od najznačajnijih likova dječje knjige u modernoj povijesti. Priča o dječaku koji ne želi odrasti postala je središnji dio dječje književnosti, a utjecaj priče proširio se i u kazalište, film i televiziju, uzrokujući brojne adaptacije tijekom 20. stoljeća. Možda je najpoznatija scenska adaptacija mjuzikl izveden 1954. godine na Broadwayu, uz glazbu Marka “Moosea” Charlapa i Jule Stynea, stihove Carolyn Leigh, Betty Comden i Adolph Green. Mary Martin glumila je Petra Pana, a u televizijsku adaptaciju pretvorena je 1955., 1956. i 1960. godine. 1978. godine, Petra Pana je oživjela Sandy Duncan u glavnoj ulozi, a 1990. s olimpijskom gimnastičarkom Cathy Rigby.

Uz to, uslijedilo je niz filmskih adaptacija ove klasične priče. 1953. godine, samo godinu dana prije scenskog mjuzikla, Disney je objavio animiranu verziju. 1976. godine napravljena je televizijska verzija za Miu Farrow i Danny Kaye. U Kapetanu Kuki glavne uloge imaju Robin Williams, Julia Roberts i Dustin Hoffman, a koji su zamišljeni kao srednovječnog Petra Pana koji se vraća u Nigdjezemsku gdje ponovno otkriva svoje čarobne sposobnosti.

Barrie su za pisanje djela inspirirala Daviesova djeca, koju je Barrie usvojio nakon smrti njihovih roditelja, Sylvije i Arthura. Njihova su imena korištena za imena nekih likova u priči, a usvajanje izgubljenih dječaka obitelji Darling smatra se da se temeljilo na Barriejevim iskustvima usvajanja Davisove djece.

Barrie je napisao Petra Pana kao priču da zabavi dvojicu dječaka, Georgea i Jacka. Za razliku od mnogih romanopisaca i dramatičara, Barrie je tijekom života postigao slavu i popularnost. Patriotski Škot koji je živio u Londonu, a kojeg je kralj George V. 1913. godine postavio kao baroneta, što je najveća čast koja se može dodijeliti “običnom stanovniku” svrstava se iznad svih ostalih viteških mjesta.

Kao i Petar Pan, Barrie nije želio odrasti – ali poput bilo kojeg roditelja, nije mogao spriječiti ni svoje pet obožavane djece da isto odrastu. Na 25. godišnjicu predstave Barrie se s nostalgičnom melankolijom osvrnuo na dane kada su prvi George, a potom i svaki od njegove braće odrastali i izrasli iz njihovog zanimanja za “vjerovanje”.

Iako je napisao mnoga druga djela, uključujući Malu bijelu pticu i Petra Pana u Kensingtonskim vrtovima, Barrie je i dalje najpoznatiji po svom stvaranju malog dječaka koji bi mogao letjeti. Neposredno prije smrti trajno nasljeđe autorskih prava na Petra Pana dao je dječjoj bolnici Great Ormond Street.

Književni elementi

Književni rod: epika

Književna vrsta: pustolovni roman, fantastika (fantasy)

Vrijeme radnje: knjiga je napisana u mješavini sadašnjosti i prošlih vremena.

Mjesto radnje: London (kuća obitelji Darling), Nigdjezemska (točna lokacija je nepoznata)

Tema: sukob između djetinjstva (nevinost) i odrastanja (odgovornost); odnos stvarnosti i fantazije

Ideja: samo nešto što postoji u umu može generacijskom snagom mašte pretvoriti u konkretnu stvarnost; ako želite “letjeti”, prvo morate vjerovati da možete.

Kratak sadržaj

Poglavlje 1: Petar je stigao!

Knjiga se otvara proglasom: “Sva djeca odrastu, osim jednog djeteta.”

Narator ne određuje tko je ta usamljena iznimka i čitatelji ga na početku ne upoznaju, nego govori o tome kako je Wendy doznala da će jednog dana ona odrasti. Imala je samo dvije godine kad se igrala u vrtu. Ubrala je cvijet i otrčala ga odnijeti svojoj majci koja je cijelu situaciju smatrala toliko dražesnom da je poželjela da Wendy ostane ovakva zauvijek. “O, zašto ne možeš ostati ovakva zauvijek!” – ta rečenica je bilo sve što je ona rekla, ali tada je Wendy znala da će jednog dana odrasti.

“To uvijek znaš nakon što navršiš dvije godine. Dvije godine su početak kraja.”

Obitelj Darling živjela je na kućnom broju 14, a dok se Wendy nije rodila, njena majka je bila zadužena i glavna za sve. Romantična u duši, lijepa dama koju je gospodin Darling osvojio tako što je prvi stigao do nje kad su svi dječaci istovremeno shvatili da ju vole pa potrčali da ju zaprose. Gospodin Darling je bio snalažljiv i uzeo kočiju. Tako je stigao prvi i dobio ruku gospođe Darling.

Gospodin Darling cijeni novac. Iako je “strašno ponosan” na Wendy Darling, kad se rodi, on se mora uvjeriti da si mogu priuštiti zadržati dijete jer sad ima još jedna usta za hraniti. Tako on zbroji sve šilinge koliko će ga koštati dijete – od hrane do posjete liječniku.

“Ona je željela pokušati, pa neka bude što bude, ali to nije bio njegov stil. Njegov stil je bio uzeti olovku i papir, a kada bi ga ona smela svojim prijedlozima, on bi opet počeo ispočetka.”

Prolazi kroz isti postupak kada se rode njihovi sinovi John i Michael, ali postaje sve teže i teže opravdati svaki dodatni djetetov trošak. Posljednji rođen, Michael jedva se provukao kroz njegovu računicu.

Kako je gospođa Darling uvijek voljela raditi sve baš onako kako treba, gospodin Darling je ipak htio biti poput njihovih susjeda i tako su, naravno, imali dadilju za djecu. Zbog pretjerane količine mlijeka koju su djeca pila, Darlingovi su bili prisiljeni uštedjeti na trošku dadilje, tako se za djecu nije brinula prava dadilja, nego Newfoundlandski pas po imenu Nana. Nana je bila ničiji pas prije nego je došla u dom Darlingovih. Pronašli su ju u Kensingtonovom vrtu gdje je provodila većinu svog psećeg dana zavirivajući u dječja kolica što je ljutilo nemarne dadilje koje su čuvale djecu. Isto tako ih je pratila i do njihovih domova. Darlingovima se učinilo da bi ona mogla biti odlična dadilja za njihovu djecu.

Kako je njena kućica bila u dječjoj sobi, dadilja/pas se budila svaki put kad god bi i jedno dijete Darlingovih i najtiše zaplakalo, a za vrijeme kupanja je bila jako pažljiva, dok za kašalj nije imala razumijevanja. Pratila je djecu u vrtić i na nogomet. Čekala ih strpljivo dok nisu završili svoje aktivnosti ležeći pored drugih dadilja koje su čekale svoje štićenike. To je bila jedina razlika između Nane i drugih dadilja, one su mislile da je Nana nižeg društvenog statusa od njih i zato ju nisu ni primjećivale, a ona je mrzila njihove razgovore.

Unatoč pretjeranom strahu gospodina Darlinga od siromaštva, zabrinutosti za svoj položaj u društvu i toga da mu se Nana ne divi, obitelj uspijeva u svemu – sve dok se ne pojavi naslovni lik knjige. “Nikada na svijetu nije bilo jednostavnije i sretnije obitelji, dok se nije pojavio Petar Pan.”, komentira pripovjedač.

Narator pripovijeda kako je gospođa Darling prvi put čula za Petra Pana “kada je svojoj djeci pospremala glave“, noćni postupak za koji narator satirično tvrdi da je to nešto rade sve majke – dok djeca spavaju, majke “prokopaju” po mislima svoje djece. Ponekad bi, dok je “putovala kroz glave svoje djece”, gospođa Darling tamo vidjela stvari koje nije mogla razumjeti. Kao što je, na primjer, bila Nigdjezemska. A jedna od najnerazumljivijih stvari bila je ime “Petar”. Gospođa Darling nije poznavala nijednog Petra, ali on bi se ponekad pojavio u Michaelovoj i Johnovoj glavi, dok se u Wendynoj glavi posvuda nalazilo jače podebljano, šareno napisano ime Petar.

Ona pita Wendy za njega, a Wendy joj priča o tome kako Petar noću sjedne na nogu njenog kreveta i svira joj svoju sviralu. Sve što ona zna o nekom Petru su priče o Petru Panu koji je živio s vilama.

“O njemu su kružile čudne priče, kao na primjer ta kako kada neko dijete umre, on dio puta putuje s njim da se ne bi bojalo. U to je vrijeme gospođa Darling u njega vjerovala, ali sada, nakon što se udala i opametila, posve je sumnjala u mogućnost postojanja nekog takvog.”

Dok su razgovarale, gospođa Darling na podu dječje sobe ugleda lišće s nekog stabla, a Wendy joj nasmijano odgovara da je to Petar ostavio. Gospođa Darling ne vjeruje, ali pažljivo ispita lišće i spomene sve gospodinu Darlingu.

Jedne večeri gospođa Darling je sjedila u dječjoj sobi, promatrala svoju djecu kako spavaju i šila, ali je uskoro zaspala. Usnula je čudan san – o imaginarnom svijetu koji se zove Nigdjezemska. Sanjala je kako iz svijeta izlazi Petar Pan, koji pokida zastor koji je skrivao njegov svijet, a njena djeca vire kroz prorez na zastoru. Ona se budi misleći da je san bio glupost, ali u tom trenutku ugleda dječaka koji se spušta kroz prozor, a prati ga neobična svjetlost. Odjeven je u suho lišće i sokove koji cure iz stabala. Iako se čini da je iste dobi kao i Wendy, još uvijek ima sve svoje dječje zube.

Poglavlje 2: Sjena

Gospođa Darling je vrisnula, a Nana uletjela u dječju sobu i skočila na Petra Pana . Kako bi uspio pobjeći, on skoči kroz prozor, a u tom trenutku Nana uspije uhvatiti jedan komad Petra – njegovu sjenu. Gospođa Darling sjenu sprema u ladicu i čeka pravi trenutak da ispriča suprugu sve o ovom incidentu.

Prava se prilika pojavljuje tek tjedan dana kasnije. Dok se par sprema na večeru, gospođa Darling izvadi iz ladice Petrovu sjenu, ali gospodin Darling odbija povjerovati u događaje. On misli da nikad nisu trebali imati psa dadilju i da je sve njegova krivica. Slijedi dugotrajan prizor kada gospodin Darling prigovara Michaelu zbog toga što nije uzimao lijek kao čovjek, nego kao Nana, iz zdjelice, ali on i tada odbija uzeti svoj lijek. Umjesto toga, u onome što će se pokazati greškom koja mijenja život, gospodin Darling ulijeva lijek u Naninu zdjelu s vodom. Zatim, budući da je uznemiren što se obitelj ljuti na njega zbog toga što je to napravio psu, odvodi Nanu van i veže je u stražnjem dvorištu. To će se pokazati njegovom drugom ozbiljnom greškom.

Nana počne lajati, ali samo Wendy shvaća da nije uznemirena zbog vezivanja.

“Nije to Nanin nesretni lavež”, rekla je ona, pomalo predosjećajući da bi se nešto moglo dogoditi. “To je njezin lavež kada nanjuši opasnost.”, kaže Wendy.

Gospođa Darling zaključa prozor, bila je zabrinuta zbog svega. Voljela bi da nije morala ići na večeru nego ostati s djecom. Čak je i Michael osjetio da je majka nemirna. Osjećala je bezimeni strah i zaplakala. Išla je do svakog djeteta i pjevala im uspavanke, a kad je došla do Michaelovog kreveta, on jako stisne ruke oko nje.

“Majko”, zajecao je, “jako te volim.” Bile su to zadnje riječi koje je od njega čula za neko vrijeme.”

Kad su gospodin i gospođa Darling konačno ušli u kuću broj 27 u kojoj se odvijala zabava, zvijezde – koje su se toliko voljele zabavljati – dale signal Petru da može ući u dječju sobu obitelji Darling.

Poglavlje 3: Idemo, idemo!

Najprije Zvončica, a zatim i Petar Pan ulaze u kuću Darlingovih kroz prozor dječje sobe. Petar traži sjenu koju mu je Nana pokidala. Kad ne može privezati sjenu na tijelo, njegova se sreća brzo pretvara u suze. Mislio je da će se on i njegova sjena spojiti zajedno poput kapi vode čim joj se približi, ali kad se to nije dogodilo Petar je bio zaprepašten. Zatim ju je pokušao spojiti za svoje tijelo sapunom koji je pronašao u kupaoni, ali ni to mu nije uspjelo.

Njegovi povici probude Wendy koja, nakon što je saznala da Petar nema majku, pretpostavlja da je zato tužan.

“Nisam plakao zbog majki”, rekao je on prilično gnjevno. “Plakao sam zato što ne mogu pričvrstiti svoju sjenu. Osim toga, nisam plakao.”. U stvari, Petar tvrdi da uopće ne želi majku, smatrajući ih “vrlo precijenjenim osobama”.

Petar kaže Wendy da se uznemirio zbog svoje sjene, a ona mu pomaže tako što ju ponovno prišije za njegovo tijelo.

Petar Pan oduševljen je povratkom sjene, ponašajući se kao da je to učinio sam.“Kako sam pametan!” hvali se. Njegov nedostatak zahvalnosti privlači Wendy, a ona se sakrije od njega ispod svojih pokrivača. No uspijeva je šarmirati navodeći da jedna djevojka vrijedi 20 dječaka, na što mu Wendy odgovara pružajući mu poljubac. Petar nema pojma što je to, ali kad mu Wendy pruži naprstak on pretpostavi da je poljubac poklon, pa joj daje gumb izrađen od žeravice. Wendy stavi gumb na lanac oko vrata – nešto za što nas pripovjedač uvjerava da će joj kasnije spasiti život.

Ona ga pita koliko ima godina, ali on joj odgovara da ne zna.

“Ne znam”, odgovorio je on s nelagodom, “ali sam dosta mlad.” On to zbilja nije znao, samo je nagađao, ali je ipak nasumice odgovorio, “Wendy, na dan kad sam rođen ja sam pobjegao.”

Wendy je bila iznenađena, ali zainteresirana, stoga mu da znak da može sjesti pokraj nje i sve joj ispričati. On joj govori da je pobjegao zato što je čuo majku i oca kako razgovaraju o tome što će biti kad odraste, ali on nije želio odrasti.

“Ja nikada ne želim odrasti”, rekao je uzbuđeno. “Želim zauvijek ostati mali dječak i zabavljati se. Zato sam pobjegao u Kensingtonski vrt i dugo, dugo živio među vilama.”

Ona nije poznavala vile i mislila je koliko divno mora biti poznavati ih. Postavljala mu je mnoga pitanja i, iako su one za njega bila prava napast, ispričao joj je sve o tome kako vile nastaju.

“Vidiš, Wendy, kada se je prva beba nasmijala po prvi put, njezin se smijeh razbio u tisuću komadića. Oni su se razbježali naokolo i bio je to početak vila.” Nije neka priča, ali njoj koja je bila kućni tip jako se je dopala.

“I tako”, nastavio je on dobrodušno, “trebala bi postojati jedna vila za svakog dječaka i djevojčicu.”

“Trebala bi? Zar ne postoji?”

“Ne. Vidiš, djeca danas znaju toliko toga, rano prestaju vjerovati u vile, a svaki put kada neko dijete kaže ‘Ja ne vjerujem u vile’, jedna vila negdje padne mrtva.”

Govori joj da je u njenoj sobi upravo jedna vila, Zvončica, ali ona ju ne vidi. Slučajno ju je zatvorio u ladicu kad je tražio svoju sjenu, a kad ju pusti, ona počne vikati na njega na vilinskom jeziku. Petar joj govori da bi Wendy htjela da Zvončica bude njena vila, ali Zvončica mu odgovori nešto bezobrazno.

Petar joj priča o Nigdjezemskoj i izgubljenim dječacima. To su djeca koja su ispala iz dječjih kolica kad dadilje nisu gledale i ako ih nitko ne traži tjedan dana, šalju ih u Nigdjezemsku kako bi oslobodili roditelje od troškova. Petar joj objašnjava da je on kapetan izgubljenih dječaka. Wendy ga pita kako to da nema djevojčica, a on joj odgovara da su djevojčice prepametne da bi ispale iz kolica.

Petar laska Wendy i ona na kraju mu daje pravi poljubac. Kao odgovor, Zvončica povlači Wendynu kosu. Wendy shvaća da je ona ljubomorna, ali Petar ne. Čini se da se njegovo zanimanje za Wendy ne tiče nje osobno, već kao da je pronašao surogat majku. Petar joj obeća da će je naučiti letjeti ako će doći s njim u Nigdjezemsku i pričati priče njemu i “izgubljenim dječacima”.

 “Wendy, Wendy! Umjesto da spavaš u svom glupom krevetu, mogla bi letjeti naokolo sa mnom i pričati smiješne stvari zvijezdama.”

U tom trenutku su se probudili i John i Michael, a Nana, koja je lajala cijelu noć, sad je bila čudno tiha. Nana se oslobađa lanaca i utrči na zabavu kako bi dovela gospodina i gospođu Darling. Ali je prekasno. Petar je troje djece digao vilinskom prašinom i naučio ih letjeti. Već su otplovili kroz prozor u trenutku kad se Darlingovi vraćaju kući.

Poglavlje 4: Let

Djeca lete nekoliko dana. Iako Petar Pan tvrdi da zna put do Nigdjezemske, Wendy Darling počinje sumnjati u to. Narator se slaže s tim da nitko nije mogao doći do Nigdjezemske slijedeći njegove upute. “Petar je, vidite, samo bio rekao prvo što mu je palo na pamet.”, prepričava pripovjedač.

Oni kradu i jedu hranu usred leta iz kljuna ptica. Umorni kakvi jesu, ne usuđuju se zaspati, a trenutak kada to čine, lete prema moru. Ovo plaši Wendy, ali Petar misli da je smiješno. Uvijek ih štedi prije nego što udari u vodu. “Činilo bi vam se da je to radio samo zato što se divio svojoj spretnosti, a ne zato da spasi ljudski život.”, primjećuje narator. U ovom trenutku, Wendy shvaća da trebaju tretirati Petra s oprezom i pristojnošću.

Konačno nakon “mnogih mjeseci” stižu do Nigdjezemske. Čudno, djeca ju prepoznaju. Čini se kao da su u vlastitim fantazijama i, u početku, to ih to čini sretnima. Ali Nigdjezemska postaje strašnija kako pada mrak. Petar im govori o gusarima i poziva Ivana da mu pomogne da ih ubije. Tada Petar otkriva da se ispod njih nalazi njegov neprijatelj, najgori gusar od svih. Vijest da je tamo kapetan Kuka paralizira Johna i Michaela od straha. Osobito ih je strah kad im Petar kaže da je razlog što gusar ima kuku zato što mu je Petar odsjekao desnu ruku.

Još gore, Zvončica im govori da su ih gusari vidjeli nakon što su vidjeli njezino vilinsko svjetlo. Djeca ga mole da ju makne, ali Petar odano odbija. “Ne mislite valjda da bih joj rekao da ode potpuno sama kada je uplašena!”.

Odluče je sakriti pod šeširom koji je nosio John Darling, iako Wendy uzima šešir i ona ga nosi umjesto brata. Letjeli su u najtišoj tišini koju su ikad iskusili, a čulo se samo neko nekakvo laptanje u daljini, koje je Petar objasnio da su to “divlje zvijeri koje piju na pojilu”, a nakon toga se začuo i neki reski zvuk, koji je mogao biti struganje grana drveća, ali je on rekao da “to crvenokošci oštre svoje noževe”. Michaelu je tišina postala stravična i želio je čuti barem neki zvuk.

U tom trenutku, gusari pucaju po njima iz Dugog Toma, zastrašuju djecu i pomažu im da iz prve ruke nauče razliku između stvarnosti i otoka iz mašte. Nitko od djece nije ozlijeđen, već ih propuh od pucnja odnosi na različite strane. Zvončica je sama s Wendy i ona koristi ovu priliku kako bi namamila Wendy u propast.

“Zvončica nije bila sasvim zločesta, ili, bolje rečeno, bila je sasvim zločesta sada, ali je, s druge strane, ponekad bila sasvim dobra. Vile moraju biti ili jedno ili drugo, jer budući da su tako malene imaju mjesta za samo jedan osjećaj istovremeno. Dopušteno im je, međutim, da ga mijenjaju, s tim da ta promjena mora biti potpuna. Trenutno je bila puna ljubomore na Wendy. Ono što je tada rekla svojim umilnim zveckanjem Wendy, naravno, nije mogla razumjeti, i vjerujem da su neke od tih riječi bile ružne, ali zvučalo je lijepo, a ona je letjela naprijed-natrag, što je očito značilo: “Slijedi me i sve će biti dobro”.”

Wendy pokušava dozvati braću i Petra, ali nitko joj ne odgovara, stoga odluči slijediti Zvončicu.

Poglavlje 5: Otok postaje stvarnost

Pripovjedač opisuje čarobne osjećaje otoka u prvom odlomku ovog poglavlja. Kaže da otok spava u nedostatku Petra Pana , ali se budi nakon njegova povratka. Buđenje otoka pojačava ono što se čini trajnom igrom skrivača.

“Za vrijeme njegovog odsustva stvari su na otoku obično mirne. Vile ujutro spavaju sat vremena duže, zvijeri se brinu o svojoj mladunčadi, crvenokošci se šest dana i noći prežderavaju, a kada se gusari i izgubljeni dječaci susretnu, samo jedni drugima pokazuju šipak. Ali s Petrovim dolaskom, a on mrzi mrtvilo, sve bi se ponovno pokrenulo: da tada staviš uho na zemlju čuo bi kako cijeli otok kipti životom.”

Broj dječaka na otoku varira, ovisno o tome koliko ih je poginulo ili koliko ih je odraslo. Ali trenutno ih je šest, a Petar im je zabranio da izgledaju poput njega, stoga su se oblačili u kože medvjeda koje su sami ubili. Tako su bili debeljuškasti i okrugli i samo su se mogli otkotrljati kada je to trebalo.

Prvi dječak je Bezubi koji je najveći nesretnik i najmanje hrabar od cijele družine. Nije bio u mnogo pustolovina jer se uvijek nekako dogodilo da je bio na nekom drugom mjestu kad se akcija odvijala.

“Sve bi bilo mirno, on bi iskoristio priliku da ode sakupiti koji komad drva za vatru, a onda kada bi se vratio ostali bi već čistili krv.”

Ta nesreća (ili sreća) uzrokovala je da njegova narav da bude mekša pa je tako postao najskromniji dječak u družini. Sljedeći je Gospodičić, nonšalantan i veseo dječak, a zatim i Mrvica koji voli izrađivati svirale i plesati dok svira. Mrvica je najumišljeniji od svih dječaka. Četvrti je Kovrčavko koji je često nestašan, a peti i šesti su blizanci koje pripovjedač ne može opisati jer ne može biti siguran da opisuje dobrog dječaka. Petar Pan nije mnogo znao o njima, a kako izgubljeni dječaci nisu smjeli znati više od njega, tako ni sami dječaci nisu znali mnogo toga o sebi. Jedino su se uvijek držali zajedno.

Šest izgubljenih dječaka traže Petra, ali i gusari ih traže. Domorodačko pleme, koje J.M. Barrie naziva “crvenokošcima”, traže gusare. Divlje životinje na otoku traže domoroce. Iza njih sve vreba ogroman krokodil.

Izgubljeni dječaci čuju kako gusari pjevaju i kao zečevi nestaju u svom podzemnom domu u koji se ulazi kroz rupe u krošnjama šupljih stabala. Kapetan Kuka sprječava svoju posadu da puca na izgubljene dječake. Ono za čim kapetan Huka žudi je krv Petra Pana, a ne njihova.

“Više od svega, govorio je Kuka strastveno, “želim njihovog kapetana, Petra Pana. On mi je odrezao ruku.” Prijeteći je zamahnuo kukom. “Predugo već čekam da se s njim ovime rukujem. O, rasporit ću ga!”

Mržnja kapetane Kuke prema Petru pojačana je činjenicom da je Petar njegovu odsječenu ruku  dao strašnom krokodilu koji ga sad stalno slijedi. Krokodilu se toliko svidio ukus njegove ruke da je otada slijedio Kuku – “Toliko mu se svidjela moja ruka, Smee, da me od tada stalno prati, od mora do mora i od kopna do kopna, oblizujući se za ostatkom mene.”

Srećom za kapetana, zvijer je također progutala sat pa može čuti kad je blizu. Sat koji se čuje tik-tik-tik-tik! je zvuk kojeg se Kuka plaši najviše na svijetu.

Dječaci opet izlaze sa svojih stabala. Tada jedan od njih, Gospodičić, na nebu vidi ono što on smatra velikom bijelom pticom. To je Wendy Darling , glasno uzdišući svoje ime dok ju je Zvončica neprestano mučila štipanjem svaki put kad bi se zaletjela u nju. Zbog toga Gospodičić misli da vidi pticu zvanu “Wendy”. Kad Zvončica primijeti dječaka, ona mu laže i govori da Petar Pan želi da dječaci upucaju pticu “Wendy”. Želeći ugoditi Petru pod svaku cijenu, dječak Bezubi cilja i pogađa Wendy jednom strelicom u prsa.

Poglavlje 6: Kućica

Izgubljeni dječaci okupljaju se oko tijela Wendy Darling, a njihov duh je potonuo kad shvate da ju je Bezubi ubio. Upravo tada Petar Pan sleti pred njih, govoreći: “Odlične novosti, dečki”, povikao je. “Konačno vam dovodim majku.”. Nesretno mu pokazuju Wendyno tijelo. Petar uklanja strelicu iz prsa i pokušava je, poput bodeža, upotrijebiti da ubije Bezubog, ali ne može se prisiliti da to učini.

Upravo tada, ostali dečki primjećuju kako se Wendy Darling kreće. Samo se onesvijestila, a strijela joj nije pogodila tijelo, već Petrov gumb koji je značio “poljubac”, a koji je nosila na lancu oko vrata. Zvončica odozgo ispusti žalobni zvuk kad vidi da je Wendy još uvijek živa. Dječaci ispričaju Petru Panu Zvončicinu podrugljivu izdaju i Petar je isprva duboko bijesan.

“Slušaj, Zvončice”, povikao je, “ja ti više nisam prijatelj. Odlazi od mene zauvijek.”

Ali u trenutku kad Wendy digne ruku, Petar smanjuje protjerivanje iz vječnosti na samo jedan tjedan.

Wendy Darling je vrlo slaba i iz poštovanja prema njoj izgubljeni dječaci ju neće pomicati ​kako bi je odveli u njihov podzemni dom. Umjesto toga, oko nje grade malu kuću gdje ona leži. Wendy je oduševljena svojim novim domom. “O, damo Wendy, budi nam majka!”, mole ju dječaci. Brine se da nema dovoljno iskustva, ali pristaje dati sve od sebe. Ona započinje odmah.

“Odmah ulazite unutra, nestašna djeco! Sigurna sam da su vam noge mokre.” Ispriča im priču o Pepeljugi i gura ih u njihove krevete.

Poglavlje 7: Podzemni dom

Sljedećeg dana Peter Pan ne gubi vrijeme i mjeri Wendy Darling i njezinu braću kako bi i njima napravili šuplja stabla. Svako dijete ima svoje stablo, ali svi se nalaze u jednoj zajedničkoj sobi ispod, gdje jedu i spavaju. Unatoč zategnutim odnosima između Wendy i Zvončice na zidu se nalazi i udubina, ne veća od kaveza za ptice, u kojoj Zvončica živi.

Wendy Darling stalno radi nešto po kući. Šije, čisti i kuha za sve. Unatoč želji da bude majka, neprestan posao joj ponekad ide na živce. “O Bože, sigurna sam da se ponekad može zavidjeti usidjelicama!” žali se ona. A ipak se smiješi kad to kaže, kao da je duboko u sebi sretna što su je toliko Petar i dečki trebali.

“No bojim se da se Wendy baš i nije brinula zbog oca i majke. Bila je apsolutno sigurna da će oni stalno držati prozor otvorenim, kako bi se kroz njega mogla vratiti, i zbog toga joj je bilo lakše.”

Ono što ju brine i plaši je to što ona i njezina braća zaboravljaju roditelje. Pokušavala je u njihovim malim glavama učvrstiti sjećanje na roditelje i život tako što im je svaki dan dala zadaće u kojoj su morali odgovarati na pitanja kao što su je li majka imala plavu ili crnu kosu, koje su boje bile majčine oči, itd.

Poglavlje se završava zamršenim popisom avantura Petra Pana koje neobično uključuju i fazu kada se njegove avanture sastoje od glume da se neka avantura događa. Spominje nekoliko avantura koje uključuju i domorodačko pleme, uključujući spašavanje života Tigrastom Ljiljanu u laguni. Spominje i kako se Zvončica uporno pokušava riješiti Wendy.

Poglavlje 8: Sirenska laguna

Jednog dana, u obližnjoj laguni, djeca se nakon ručka sunčaju na stijeni. Wendy Darling donijela je beskrajnu gomilu odjeće i užurbano šivala pretvarajući se važnom. Međutim, to je nerazumno mjesto za sjedenje jer se stijena potopi kad plima raste. Odjednom Wendy čuje prigušeni zvuk vesla, a Petar Pan nanjuši opasnost. “Gusari!” vikne on i svi se zarone u laguni da se sakriju.

Gusari Smee i Starkey dolaze na obalu, a Tigrasti Ljiljan je bila vezana tako da ne može pobjeći sa stijene i ostavit će ju da se utopi. Koji je bio njezin zločin? Ukrcala se na gusarski brod s nožem u ustima.

Petar je ljut što se gusari ne igraju pošteno jer su se namjerila dvojica na jednu osobu. “On je zapravo manje žalio Tigrastog Ljiljana od Wendy, ali kako su bila dvojica protiv nje same, to ga je razljutilo pa ju je odlučio spasiti. Najlakše bi bilo pričekati dok gusari odu, ali on nikada nije bio osoba koja bira najlakši način.”, kaže pripovjedač. Prekriva glas i pretvara se da je Kuka, govoreći Smeeju i Starkeyju da oslobodi Tigrasti Ljiljan. Oni to i urade taman u trenutku kad se pojavljuje pravi kapetan Kuka.

Kuka je depresivan jer je upravo saznao da Petar i izgubljeni dječaci sada imaju majku. Kako bi ga razveselio, Smee savjetuje da otmu Wendy i učine ju vlastitom majkom. Natjerat će sve dječake da hodaju daskom, ali će Wendy ostati živa kako bi se mogla brinuti za njih.

Tek se taj trenutak Kuka sjeća Tigrastog Ljiljana. Smee kaže da su je pustili po njegovoj zapovijedi, zbog čega se Kuka boji da u laguni postoji neki duh. Obraća se duhu, a budući da je Petar toliko drzak, ne može se suzdržati a da ne odgovori. Na kraju, to vodi do bitke između gusara i izgubljenih dječaka.

Petar zgrabi nož iz kapetanovog pojasa i krene ga ubiti, ali odlučuje da to nije pošteno jer Kuka nije na istoj razini stijene kao on. Petar pruža ruku Kuki da mu pomogne i Kuka ga ugrize. Petra sve boli, ali osjeća i ljutnju zbog nepravednosti. Jedino što ga spašava je to da krokodil odjednom upliva u lagunu, tražeći svoj omiljeni plijen. Užasnut, Kuka napušta borbu i kreće natrag do svog broda.

Kuka je toliko ozlijedio Petra da on ne može ni plivati ​​ni letjeti. I Wendy je previše iscrpljena da bi to učinila. Tako njih dvoje leže na stijeni i čekaju smrt dok se plima diže. Zmaj kojeg je Michael izgubio prije nekoliko dana čini se kao dobra prilika za bijeg, ali može nositi samo jednog od njih. U rijetkom trenutku nesebičnosti, Petar inzistira na tome da Wendy pobjegne i ostavi ga da umre. Napokon se boji. Zadrhti, samo jednom – a onda hrabro najavljuje najpoznatiji redak u cijeloj knjizi: “Smrt će biti strašno velika pustolovina!”

Poglavlje 9: Nigdjeptica

Petar Pan vidi nešto što isprva izgleda kao papir koji pluta lagunom. Prolazi neko vrijeme prije nego shvati da je to u stvari Nigdjeptica koja se bori da ga spasi. Gurne svoje gnijezdo napunjeno jajima do stijene koju bi Petar koristio kao splav. To iznenađuje pripovjedača, jer kaže da je Petar mučio pticu onoliko često koliko je bio drag prema njoj.

“Doista se čudim toj ptici, jer iako je on bio dobar prema njoj, ponekad ju je i gnjavio. Mogu pretpostaviti samo to da je, baš kao gospođa Darling i ostali, bila očarana time što je imao sve mliječne zube.”

Doista, njih dvoje nisu baš ugodni jedno prema drugome u sljedećoj komičnoj sceni. Iako Nigdjeptica ne može govoriti, a Petar ne može razumjeti njezin jezik i ona ne može razumjeti njegov. Tako je frustrirana kad on ne učini kako mu ona kaže i uđe u gnijezdo. “Što to kvačeš?”, Petar ju upita nepristojno. Iako ne razumije značenje njegovih riječi, Petrova nepristojnost jasno dolazi kroz njegov ton glasa – “Ti praznoglavi gusane”, vrisnula je. “Zašto ne napraviš što ti govorim?”

Gurne gnijezdo na stijenu, a zatim leti u zrak. Napokon Petar shvati što Nigdjeptica želi od njega i zakorači u gnijezdo. Lebdi u zraku i promatra što će učiniti s njezinim jajima. Uzima šešir koji je gusar Starkey ostavio na stijeni i pretvara ga u čamac, pažljivo stavljajući jaja u njega. Ptica se smješta u novo gnijezdo koje je Petar napravio za nju i odlazi. Na kraju se Petar sigurno vrati kući.

Poglavlje 10: Sretni dom

U spašavanju života Tigrastog Ljiljana, Petar Pan je osvojio zahvalnost i odanost cijelog njenog plemena. Ona i njeni ljudi svakodnevno sjede na straži dok Petar Pan, Wendy Darling i izgubljeni dječaci spavaju sigurno pod zemljom u svojoj kući, ali svi znaju da će ih na kraju kapetan Kuka i gusari napasti.

Jedne večeri Wendy i dečki imaju bučnu večeru, a Tigrasti Ljiljan i njeni ratnici su iznad zemlje na straži dok je Petar u potrazi za krokodilom. To je bio jedini način da otkriju vrijeme. Sat otkucava u trbuhu zvijeri.

Vraća se s orasima za dječake, a on i Wendy razgovaraju i ponašaju se kao stari bračni par s velikom obitelji. Petar Pan isprva djeluje kao da voli da ga se smatra ocem, ali onda želi da Wendy jasno shvati da se on to samo pretvara.

 “Vidiš”, nastavio je on kao da se ispričava, “izgledao bih baš star kada bi im bio pravi otac.”

To izaziva uzdah i čudno pitanje od Wendy. Ona pita Petra kakvi su njegovi osjećaji prema njoj, a kad joj on kaže da ima prema njoj osjećaje odanog sina, ona se udaljava od njega da sjedne sama. Ne razumije zašto ju je njegov odgovor uznemirio, ali očito je imao sličan razgovor s Tigrastim Ljiljanom. Kaže Wendy da i ona i Tigrasti Ljiljan kao da nešto žele od njega i da on ne zna što je to.

“Ona mi nešto želi biti, ali kaže da mi ne želi biti majka.”, kaže on.

Svi žele romantičnu vezu s Petrom Panom, a ne majčinsku ili platonsku. Wendy ne koristi ove riječi, ali to jasno znači. Svaka sumnja o tome briše se kad Petar sugerira da možda Zvončica želi biti njegova majka. “Ti glupo magare!”, odgovori Zvončica ljutito.

Unatoč napetim trenucima, Petar, Wendy i dječaci pjevaju i plešu. Imaju jedan posljednji “veseli sat”, u sretnom neznanju mračne sudbine koja će ih zadesiti.

Poglavlje 11: Wendyna priča

Wendy Darling priča dječacima priču za laku noć – o njezinoj vlastitoj obitelji i o tome kako su ona i John Darling i Michael Darling došli u Nigdjezemsku, a roditelje i Nanu su ostavili iza sebe. Ali petogodišnji Michael počeo je sve ovo zaboravljati.

“Ja sam ih poznavao”, rekao je John da bi ozlovoljio ostale.

“I ja mislim da sam ih poznavao”, rekao je Michael posve nesiguran.

Odjednom se Wendy pita oplakuje li njihova majka njihovu odsutnost, pa kad John i Michael kažu da žele ići kući, ona pristaje. Pita Petra Pana i nakon što se malo uzruja, on spremno pristane. Ni jedni ni drugi ne žele pokazati koliko su tužni na pomisao na ovo razdvajanje. Ali u stvari je Petar duboko uznemiren.

“No, naravno da mu je bilo žao. I bio je pun gnjeva prema odraslima, koji su, kao i obično, sve pokvarili, da je, čim je ušao u svoje stablo, namjerno disao brzim kratkim udisajima, brzinom od oko pet u sekundi. To je napravio zato što u Nigdjezemskoj postoji izreka da svaki put kada izdahneš jedna odrasla osoba umre. A Petar ih je osvetnički ubijao što je brže mogao.”

No, uznemireni su i izgubljeni dječaci koji reagiraju prijetnjama da će Wendy zadržati zarobljenikom, da neće dopustiti da izgube majku.  Bezubi se zalaže za nju, rekavši da će napasti prvu osobu koja se prema njoj ne ponaša kao prema “engleskom gospodinu”. Petar se slaže. Kaže kako ne bi zadržao nijednu djevojku u Nigdjezemskoj protiv njezine volje.

Svi – osim Zvončice koja je oduševljena time što Wendy odlazi – toliko su tužni da im Wendy nudi da ih sve povede sa sobom, obećavši da će ih njeni roditelji sve usvojiti. Petar odbija ići. Tada oni čuju zvukove bitke koja se odvija iznad njih. Gusari su došli oteti Wendy, a pleme Tigrastog Ljiljana bori se žestoko da to spriječi. Petar zgrabi svoj mač i krene im se pridružiti u borbi.

Poglavlje 12: Odnesena djeca

Gusari su napali dok je pleme spavalo, hvatajući ih nespremne. Tigrasti Ljiljan i nekolicina njezinih ratnika preživljavaju, ali bitka je pokolj koji desetkuje njeno pleme i ubija najmanje pet gusara.

Bitka je završena, sve se smiruje. Gusari slušaju šuplja stabla, pokušavajući čuti što Petar Pan govori izgubljenim dječacima ispod. U međuvremenu, Petar ne želi riskirati da napusti sigurnost svog podzemnog doma dok ne sazna da je pleme pobijedilo. Kaže da će znak pobjede biti ako čuju da crvenokošci zabubnjaju u tam-tam. Budući da su gusari oteli tam-tam, kapetan Kuka daje signal Smeeju da udari u bubanj. To čini dva puta, a gusari čekaju da Petar Pan i izgubljeni dječaci povjeruju ovoj podvali.

“Na njegovo iznenađenje, Kuka mu je naredio da počne udarati u tam-tam, a Smee je polako shvatio stravičnu pokvarenost te zapovijedi. Taj se jednostavni čovjek vjerojatno nikada nije divio Kuki kao sada.”

“Ukleta djeca su odgovorila veseljem koje je za crna srca iznad njih bilo prava glazba”, kaže pripovjedač. Gusari odlaze svatko na svoje mjesto iza šupljeg stabla i čekaju trenutak kad će se pojaviti izgubljeni dječaci.

Poglavlje 13: Vjerujete li u vile?

Izgubljeni dječaci izlaze iz svojih stabala jedan po jedan, a svaki pada direktno u ruke po jednom gusaru, sve dok ne slijeću pred noge kapetanu Kuki. Wendy Darling, međutim, tretiraju kao damu. Kapetan Kuka podiže kapu prema njoj i pruži joj ruku.

Sva su djeca bačena u malu kuću koju su sagradili za Wendy, a četvorica gusara nose je na ramenima prema svom brodu. Kuka ostaje iza, ulazeći niz šuplje stablo kako bi napao Petra Pana.

Petar spava, a Kuka se na trenutak smiluje pogledu na usamljenog dječaka.

“Tiho je stajao na dnu stabla gledajući preko sobe u svoga neprijatelja. Nije li mu osjećaj samilosti uznemirio mračne grudi? Taj čovjek nije bio posve zao.”

Kuka gotovo da ode, a da ne naudi Petru. Ali čak i u snu, Petar uspijeva izgledati drsko – i ta drskost ponovno budi bijes kod Kapetana Kuke.

“Otvorena usta, spuštena ruka, izvijeno koljeno: sve je to bilo utjelovljenje takve napuhanosti koja se, sa svim tim znakovima, više nikad, nadamo se, neće prikazati pogledu koji je toliko osjetljiv na njezinu uvredljivost. Zbog toga je Kukino srce otvrdnulo. Da ga je bijes razbio u stotinu komada, ni jedan od njih se ne bi ni na što obazirao, nego bi navalio na spavača.”

Uočavajući bocu lijeka na kojoj Wendy inzistira da Petar svake večeri, Kuka u nju stavlja otrov. Zatim se vraća na svoj brod.

Petar Pan prespava sve. Zvončica pokuca na vrata i kaže mu da je kapetan Kuka oteo Wendy i dečke. “Ja ću je spasiti”, kaže Peter, ali prvo odluči uzeti svoj lijek. Zvončica, koja je čula kako Kuka glasno hvali otrov, zaustavlja Petra govoreći mu da je lijek otrovan. Kad ju Petar upita kako može biti otrovan i da on nikad ne zaspe, ona mu ne zna odgovoriti jer čak ni ona nije znala za mračnu tajnu koju skriva Mrvičino stablo. No, ipak je znala da je lijek otrovan.

Dok se sprema uzeti ga i popiti, Zvončica se ispriječi između lijeka i njegovih usana, pa ga ispije do dna. Kad se Patar naljutio na nju zato što se usudila popiti njegov lijek, Zvončica počne teturati po zraku. Kad ju upita što joj je, ona mu ponavlja da je lijek bio otrovan.

“Bio je otrovan, Petre”, rekla mu je tiho, “a ja ću sada umrijeti.”

“O, Zvončice, popila si ga da spasiš mene?”

“Da.”

Ona je odteturala do svog malog kreveta, a Petrova glava je skoro zauzela cijelu njenu udubinu u zidu u kojoj je živjela. Plakao je, a njoj su se njegove suze toliko svidjele da je pružila svoj mali prst i pustila da se preko njega slijevaju.

Postoji samo jedna stvar koja bi joj mogla spasiti život: ako djeca vjeruju u vile. Petar se okreće, ali ne nalazi djecu nigdje. Zatim se obratio svoj djeci koja su možda sanjala o Nigdjezemskoj, djevojčicama i dječacima koja sanjaju kako spavaju u košarama koje vise s drveća.

“Vjerujete li?”, povikao je. “Ako vjerujete… pljesnite rukama; ne dopustite da Zvončica umre.”

Mnoga djeca su počela pljeskati kako bi spasila život Zvončici, ali neki nisu. Neki su čak i zazviždali. U jednom trenutku pljeskanje je prestalo. Činilo se kao da su sve majke u istom trenutku pojurile u sobe svoje djece da pogledaju što se događa, ali Zvončica je već bila spašena. Glas joj je postao mnogo jači, iskočila je iz svog malog kreveta i počela letjeti po sobi drskija i veselija nego prije. Naravno da se nije sjetila zahvaliti djeci koja su vjerovala u vile, ali razmišljala je kako bi rado dohvatila onu djecu koja su zviždala.

Petar kreće u spašavanje Wendy. Izrekao je svoju strašnu zakletvu: “Ovaj put ili Kuka ili ja!”

Zna da bi ga gusari mogli proganjati, a samo mu zvuk otkucaja sata može pomoći. On reagira na tipičan način: “Bio je jezivo sretan.”

Poglavlje 14: Gusarski brod

Kapetan Kuka korača palubom svog broda Jolly Roger, trebao bi biti trijumfalni trenutak. Smatra da je uspješno ubio Petra Pana i da će mu uskoro Wendy Darling biti kao majka. Ipak, kapetan Kuka je depresivan, a ne sretan.

“No u njegovim koracima, koji su pratili tijek njegovih mrkih misli, nije bilo poleta. Kuka je bio duboko potišten. Često je bio takav kada bi u tišini noći sam sa sobom razgovarao na palubi broda. Bilo je to zato što je bio strašno sam. Taj zagonetni čovjek se nikada nije osjećao toliko sam kao kada je bio okružen svojim psima. Oni su na društvenoj ljestvici bili ispod njega.”

Pripovjedač otkriva da mu Kuka nije pravo ime i da bi cijela zemlja planula kad bi znali tko je zapravo kapetan Kuka. Ali, oni koji znaju čitati između redaka bi mogli pogoditi. Kapetan Kuka je išao u slavnu školu, a zbog tradicije lijepog odijevanja još uvijek je čuvao ljubav prema dobrom držanju i stilu. Bilo bi mu nezamislivo biti u onoj odjeći u kojoj je bio onog trenutka kad je napao brod.

Zamišlja kad bi ga samo mladići iz više klase s kojima je nekad išao u školu vidjeli. Optuživali bi ga da se ne ponaša na “dobar način”.

Kuka naređuje da se svi dječaci povuku iz brodskog skladišta. “Šestorica među vama večeras će hodati po daski, ali za dvojicu imam mjesta u posadi. Koji će od vas to biti?”. Na Wendyn nagovor da se ne ponašaju nepristojno, prvi istupi Bezubi koji kaže da njegova majka sigurno ne bi voljela da bude gusar, zatim namigne Mrvici koji isto potvrdi, a zatim i blizanci odbijaju ponudu.

Tako se kapetan Kuka okreće Johnu i Michaelu Darlingu koji isprva misle da bi bilo zabavno pridružiti se kapetanovoj posadi. Ali John odbije kad mu Kuka kaže da ne može istovremeno biti gusar i odan kraljev podanik. “Ovim ste zapečatili svoju sudbinu. Dovedite njihovu majku. Pripremite dasku!”

Wendy odbija dopustiti kapetanu Kuki da ju vidi uznemirenu. Dječacima poručuje da njihove prave majke žele da umru hrabro. Ljut, Kuka naređuje da se Wendy priveže za jarbol gdje će ona biti prisiljena gledati svakog dječaka kako hoda na putu do svoje smrti. Taman kad se čini da je sve gotovo, svi na brodu čuju zvuk kojeg se kapetan Kuka najviše boji – sat unutar krokodila koji gladuje za više mesa kapetana Kuke.

“Sakrijte me!” zareži i sramotno puzi po palubi koliko god brzo može da se makne od zvuka koji ga golica. Iako još uvijek vezani, dječaci se mogu prebaciti na ogradu broda, naprežući se da vide krokodila. Ali nema ga nigdje. Nije im pomogao krokodil. Bio je to Petar Pan.

Poglavlje 15: “Ovaj put ili Kuka ili ja!”

Čitatelje se moli da sad saznaju kako je Petar Pan naišao na krokodila dok se provlačio kroz šumu prema gusarskom brodu. Kada smo ga zadnji put “vidjeli” u djelu, prikradao se s nožem u ustima kroz otok. Vidio je kako pored njega prolazi krokodil, ali nije primijetio ništa čudno. Polako je shvatio da iz krokodila ne čuje sat, ne čuje se tik-tik-tik. Prvo je pomislio kako je to jezivo jer je već navikao na tiktakanje, ali je uskoro došao do zaključka da je sat bio toliko dugo u krokodilu da se sigurno pokvario.

Petar Pan počne sam tiktakati kako bi uplašio sve ostale divlje životinje koje bi mogao susresti. Sve prolazi dobro, osim jedne stvari: krokodila privlači poznati zvuk i on slijedi Petra. Stigao je do obale bez ikakve nevolje, pa je nastavio dalje. Kad je ušao u vodu, plivao je i razmišljao samo “Ovaj put ili Kuka ili ja”. Toliko je dugo tiktakao da je nastavio proizvoditi zvuk da nije ni bio svjestan da to radi. Da je shvatio da to radi, sigurno bi prestao, jer nije htio zbog kapetana Kuke proizvoditi ikakve zvukove, ali mu se kasnije učinilo kao odlična ideja koju je planirao iskoristiti za penjanje na jedrenjak.

Kad se popne, Petar Pan počinje s rješavanjem gusara, jednog po jednog. Prvo ubija Ed Teynetea, upravitelja, a četvorica izgubljenih dječaka dižu njegovo tijelo pa prebacuju preko ograde broda.

U međuvremenu, kapetan Kuka pokušava se oporaviti od štete koju je njegovo panično ponašanje nanijelo njegovoj neustrašivosti, pa prema dječacima postupa još gore nego ikad. Prijeti im da će ih bičem primorati da hodaju preko daske koju je sad zvao Johnny Daska. Kuka šalje tetoviranog gusara po imenu Jukes u kabinu i on donosi bič. Svi čuju grozno grakanje praćeno onim što samo izgubljeni dječaci znaju da je Petrov pijevac. Sada su dva gusara mrtva, a kad kapetan Kuka naredi zgodnom talijanskom gusara Ceccu da uđe u kabinu kako bi otkrio što je tamo, uskoro i on biva mrtav.

Starkey odbija slijediti naredbu kapetana da uđe sljedeći. Kuka ga optužuje za pobunu i ponudi Starkeyju svoju ruku, kuku, ali Starkey bi se radije utopio nego tako umro, pa skoči na Dugog Toma i baci se u more. Napokon, kapetan Kuka sam odlučuje istražiti kabinu, ali Petar odluči da se još ne otkrije.

Kuka dobiva ono za što misli da je sjajna ideja: može se riješiti izgubljenih dječaka i svega što je u kabini prisiljavajući ih da uđu unutra. Ili će svi biti ubijeni ili će nadvladati uljeza. Bilo kako bilo, Kuka pobjeđuje – ili barem on tako misli. Umjesto toga, Petar Pan pronalazi ključ za oslobađanje dječaka iz njihovih lanaca. Oslobodi Wendy Darling i umota se u njezin ogrtač, tako da Kuka ne zna da je to on. Tada zakukuriče najjače što može.

Gusari su prestravljeni i tvrde da je u skladu sa starim mornarskim praznovjerjem da je Wendy – kao ženska osoba na brodu – donijela lošu sreću. Kapetan Kuka naređuje da Wendy bace s broda. Petar skida njen ogrtač i otkriva se, a Kuka dršće do srži svog bića. “Mislim da je u tom strašnom trenutku njegovo junačko srce puklo.”, kaže pripovjedač. Petar i dječaci napadaju, a gusari bježe u panici. Neki od gusara preskaču preko ograde, dok su se drugi skrivali u mračne kutke broda gdje ih je pronašao Mrvica.

Jedanaest gusara je ili ubijeno ili preskočilo ogradu: svi osim kapetana Kuke. Bori se neustrašivo, iako jednog od izgubljenih dječaka koristi kao ljudski štit. Ali napokon Petar Pan naređuje dječacima da odlože mačeve kako bi se mogao sam suočiti s Kukom. Nakon dugog dvoboja, Petar uspijeva probiti Kuku kroz rebra. Petar odbija zadati posljednji udarac dok je Kuka nenaoružan, pa rukom pokazuje Kuki da uzme svoje palo oružje.

Kuka se i dalje bori, ne s nadom da će preživjeti, ali do posljednjih trenutaka svog života preokupiran pokazivanjem da on, a ne Peter ima “dobar stil”.

“Kuka se sada borio bez nade. Taj strastveni duh više nije žudio za životom, nego je čeznuo samo za jednom zadovoljštinom: da, prije nego što se zauvijek ohladi, vidi kako Petar pokazuje loš stil.”

Napušta borbu i odlazi u skladište baruta koje odluči zapaliti, misleći kako će brod eksplodirati sa stilom. Ali Petar Pan odlazi u skladište i uzima granatu, hladnokrvno ju bacajući preko ograde.

 “A kakav je stil pokazivao sam Kuka? Premda je posve zastranio, treba nam biti drago, bez potrebe da s njime suosjećamo, što je na koncu ipak bio vjeran tradicijama svojeg roda. Drugi su dječaci sada letjeli oko njega, prezrivo mu se rugajući, a on je posrtao po palubi nemoćno ih pokušavajući dohvatiti mačem. Njegove misli više nisu bile s njima, vukle su se po igralištima iz davnih vremena, ili su možda već bile zauvijek otišle u nebeske visine, ili su na onom slavnom zidu gledale igru s loptom. A njegove su cipele bile kako treba, i njegov je prsluk bio kako treba, i njegova je kravata bila kako treba, i čarape su mu bile kako treba.”

Konačno Kuka odlazi u smrt, skačući preko broda kako bi uspio pobjeći od Petrovog mača, ali umjesto toga pada u čeljusti krokodila.

Čim se bitka završi, Wendy ih tjera da odmah odu u krevet. Petar dugo korača palubom prije nego što konačno ode spavati uz bok Dugog Toma. Te je noći sanjao jedan od svojih snova, a Wendy ga je čvrsto grlila.

Poglavlje 16: Povratak kući

Sutradan, Petar Pan i izgubljeni dječaci prihvaćaju ulogu gusara, isprva više u igri nego ozbiljno. No, dječaci brzo shvaćaju da ne mogu predvidjeti da će Petar Pan otići ako preuzme kormilo kao novi kapetan broda. Ne znaju koliko će on “postati kapetan Kuka”. Osobito su uplašeni kad savija prste ruke kao da ima kuku.

Petar Pan okreće brod prema Azorima. Riječ je o lancu pravih otoka u vlasništvu Portugala u sjevernom Atlantskom oceanu. Iako su udaljeni 1.500 milja od Engleske, Petar Pan kaže da će do Azora stići oko 21. lipnja, a nakon čega planira letjeti kako bi uštedjeli vrijeme. Wendy Darling i njezina braća vraćaju se natrag u London.

Umjesto da pratimo avanture brodom, pripovjedač nas vraća u kuću Darlingovih.

Gospođa Darling je svake je noći spremala krevete za njih misleći da će se djeca vratiti, čak je držala i prozor spavaće sobe otvorenim. Jedina je razlika što je gospodin Darling preselio Naninu kućicu u dvorište u kojoj sad živi iz osjećaja krivnje. Smatra da je on kriv što su djeca odvedena jer je naredio da se pas veže vani. Čak radi i u uzgajivačnici, a svako jutro pseću kućicu s gospodinom Darling prevozili su kočijom do ureda. Kući se vraćao na isti način.

Zbog ismijavanja zato što je živio u psećoj kućici, gospodin Darling je postao slavna osoba. O njemu pišu novine, za njim jure ljudi koji traže autograme i pozivaju ga na otmjene večere – sve dok dođe u psećoj kućici. Gospođa Darling je zabrinuta što njen muž previše uživa u tome, do te mjere da je zaboravio da bi život u psećoj kućici trebao biti dio pokore, kazne.

U međuvremenu, gospođa Darling ostarjela je od tuge zbog svoje nestale djece. Čeka ih svake večeri sjedeći u stolici u dječjoj sobi, usta su joj se “osušila”, a ruke je trljala o prsa kao da ju boli srce. Nana ostaje pokraj nje, sa šapama u krilu gospođe Darling, dok sluškinja Liza pomaže gospodinu Darlingu da izađe iz pseće kućice. Hladno joj je i zatraži da se prozor u dječjoj sobi zatvori, ali gospođa Darling to zabranjuje. “Prozor se mora ostaviti otvoren, uvijek, uvijek”, kaže ona.

Oni zaspu i tada Petar Pan i Zvončica ulete kroz otvoren prozor. Prvo je stigao s planom da zadrži Wendy Darling za sebe.

“Brzo, Zvončice”, šapnuo je, “zatvori prozor, zakračunaj ga! Tako! Sada ti i ja moramo pobjeći kroz vrata, a kada se Wendy vrati, mislit će da je se majka odrekla, pa će se mora- ti vratiti meni.”

Ali se predomisli kad vidi koliko je tužna gospođa Darling. Otvori prozor i odleti, baš na vrijeme kad Wendy i njezina braća stignu kući.

Ispunjena krivnjom, Wendy odluči da ne mogu tek tako provaliti i uplašiti majku. Bilo bi to previše za nju. Stoga ona predlaže da se svi samo vrate u svoje krevete, kao da nikad nisu otišli.

Kad ih vidi, gospođa Darling isprva misli da još sanja. Konačno shvaća da su oni stvarno kod kuće. Nana i gospodin Darling upadaju i svi su ispunjeni radošću nakon ponovnog okupljanja: osim Petra Pana. “On je već u životu doživio toliko nebrojenih lijepih trenutaka o kojima druga djeca ništa nisu mogla znati, ali sada je gledao kroz prozor u jedinu radost koja će mu zauvijek ostati nedostupna.”, komentira pripovjedač.

Poglavlje 17: Kada je Wendy odrasla

Izgubljeni dječaci čekaju dolje, sa šeširima u ruci, nadajući se da će ih Darlingovi usvojiti onako kako je Wendy Darling obećala. Gospođa Darling se odmah složi s idejom, ali gospodin Darling se mora uvjeriti da je to dobra ideja

Wendy s majkom odlazi do prozora pozdraviti se s Petrom Panom. Gospođa Darling također nudi da i njega posvoje, ali on to odbija govoreći da će ga poslati u školu i kasnije će morati ići na posao. “Nitko me neće uhvatiti i učiniti muškarcem.” Pokušava privući Wendy natrag u Nigdjezemsku prisjećajući se koliko su se zabavljali. Govori im da bi mogli živjeti u krošnjama i igrati se s novim vilama. Wendy traži dozvolu da opet ode s Petrom, ali majka to odbija.

Gospođa Darling daje Petru ponudu: može doći jednom godišnje kako bi odveo Wendy na tjedan kad je proljetno čišćenje. Petar je oduševljen, ali on nema “osjećaj za vrijeme”, a Wendy će se zabaviti igrom.

Petar joj je, naravno, obećao da ju neće zaboraviti, a onda odletio.

Sada svi dječaci idu u školu i nakon tjedan dana, požalili su što nisu ostali u Nigdjezemskoj. Ali postupno se navikavaju na svoje nove živote i zaboravljaju letjeti. “Manjak prakse, govorili su, ali je to zapravo značilo da više ne vjeruju.”, kaže pripovjedač.

Michael Darling vjerovao je duže od bilo kojeg drugog dječaka zbog čega su ga zafrkavali, a isto je bilo i s Wendy koja je otišla posjetiti Nigdjezemsku još jednom kad se Petar Pan vratio po nju.

Ali stvari više nisu bile iste. Petar se ne sjeća njihovih zajedničkih pustolovina – čak ni Zvončice koja je zbog kratkog života vila umrla u posljednjih godinu dana. Wendy je šokirana, ali i dalje se zabavlja i s nestrpljenjem čeka Petrov povratak sljedeće godine.

Nikad se nije pojavio. Vraća se posljednji put godinu dana poslije, ni ne shvaćajući da je preskočio godinu dana. U međuvremenu, Wendy se trudi da ne odraste, ali naravno da ne može – i nakon nekog vremena, proces odrastanja joj se sviđa. Na kraju se udaje i ima vlastitu kćer, Jane Darling. Jane voli ispitivati o Petru Panu i Nigdjezemskoj, a Wendy joj rado odgovara. Iako se svega sjeća, njeni su osjećaji za Petra postali samo sjećanje.

Zatim jedne noći Petar ponovno uleti kroz prozor dječje sobe u kući Darling. Ne izgleda ni dan stariji od onog dana kad ga je Wendy prvi put upoznala, još uvijek je dječak. Petar isprva ne primjećuje da je Wendy žena, mada je odjednom svjestan koliko je narasla. Zamoli Wendy da odleti s njim na proljetno čišćenje koje je zaboravio desetljećima. Wendy upali svjetlo kako bi je jasno vidio. Petar plače od boli kad vidi da je Wendy odrasla osoba.

Jane se probudi i pita ga zašto plače. I čini se da je u tom trenutku Petar zaboravio na Wendy i usredotočio se na Jane kao svoju novu majku. Ona odmah uči letjeti i kreće s Petrom u pustolovinu. Wendy žudi otići s njima u pustolovinu, ali Jane ju podsjeća da je zaboravila letjeti.

Jednog dana Jane također zaboravlja kako letjeti. Do tada ima kćer Margaret Darling koja također s Petrom Panom odlazi u Nigdjezemsku. Kako se knjiga završava, pripovjedač poručuje čitateljima da će to uvijek biti tako. Uvijek će nova kći postati Petrova majka.

“Kada Margaret odraste, i ona će imati kćer koja će tada biti Petrova majka, i to će se tako nastaviti dok su god djeca vesela i nevina i bezdušna.”

Analiza likova

Likovi: Petar Pan, Wendy Darling, Kapetan Kuka, Zvončica, John Darling, Michael Darling, Smee, gospođa Darling, Tigrasti Ljiljan, gospodin Darling, Cecco, Cookson, Murphey, Kovrčavi, Bezubi, Blizanci, Bill Jukes

Petar Pan

Petar Pan želi majku. Tako uvjerava Wendy Darling da dođe u Nigdjezemsku i bude majka njemu i njegovoj posadi izgubljenih dječaka. Ona se ne suočava s lakim zadatkom. Petrovo ponašanje je impulzivno i ponekad bezobzirno. Pripovjedač ga neprestano opisuje kao zamišljenog, ali i kao  duhovitog. Petar često napušta svoje prijatelje, podvrgava ih skoro fatalnim šalama ili ih u potpunosti zaboravlja. Ali Petar također može biti zabavan i on vodi Wendy, njenu braću i njegove izgubljene dečke na niz avantura.

Također pokazuje fascinantnu sposobnost da potpuno vjeruje u sve što zamisli da, barem za njega, izgleda stvarno. Sretan je jer dobiva ono što želi, ali tada se sve raspada. Uznemirena što je Petar može vidjeti samo kao majku, Wendy se odluči vratiti kući. Kuka otima Wendy i izgubljene dječake, Tigrasti Ljiljan i njezino pleme gotovo su izbrisani pokušavajući to spriječiti, a Zvončica umalo umire sprečavajući Petra da popije otrov. Petar ubija mnoge gusare i prisiljava kapetana Kuku na smrt, spašavajući Wendy i sve dječake. Ali Wendy i dalje želi ići kući.

Petrovo srce slomljeno je kad lebdi ispred njenog prozora i promatra kako se ona ponovno grli sa svojom majkom, što on nikad neće moći imati sa svojom majkom. Ali Petar se brzo oporavlja. Možda je njegova sposobnost da zaboravi zapravo dar. Prvo će zaboraviti Wendy, zatim njezinu kćer Jane, a potom i njezinu unuku Margaret kad svatko postane prestar da bi se mogao brinuti o njemu.

Wendy Darling

Iako u Wendy postoje iskre mašte i odlučnosti, glavni pokretač koji je oživljava kroz cjelokupni roman je njezina želja da bude surogat majka – ne samo Petru Panu, već i svojoj braći i izgubljenim dječacima. Ta joj želja omogućuje da prevlada svoju početnu nevoljkost da napusti svoje roditelje, i ono što je tjera da ostane u Nigdjezemskoj dok se situacija od nesretnog stanja i opasnosti ne smiri. Ipak, čak i kad je toliko iscrpljena beskrajnim zadacima kao majka, ona izražava žaljenje zbog svog izbora, ali to traje samo trenutak. Wendy voli biti dječacima majka – ali ona čezne za Petrom na drugačiji način. Ona želi da on bude otac/muž, ali kad joj on kaže da su njegovi osjećaji prema njoj kao osjećaji sina prema majci, ona biva razočarana i slomljena. To uzrokuje razdor u njihovoj vezi koji potiče Wendy da se vrati kući. Čak i nakon što je Wendy oteo Kuka i Petar je spasi, ona još uvijek želi otići.

U Londonu, Wendy opet drugačije razmišlja. Ona pristaje da se s Petrom vratiti u Nigdjezemsku jednom godišnje. Međutim, kad je on zaboravi, ona može, bez žaljenja ,odrasti i vjenčati se. Tek kad se Petar neočekivano pojavi i zamoli njenu kćer Jane da mu bude majka, Wendy se osjeća “krivom” i “odraslom”. Omogućuje Petru da povede Jane u Nigdjezemsku, osjećajući duboku bol za danima kad je bila djevojčica i još uvijek dovoljno vjerovala da može letjeti.

Kapetan Kuka

Narator nagovještava da bi ljudi bili iznenađeni kad bi im otkrio pravi identitet kapetana Jamesa Kuke kao poznatog člana engleske aristokracije koji je pohađao Eton. Kapetan Kuka je doista opsjednut prikazom vrste “dobrog stila” kultiviranog u Etonu. Jedna od mnogih stvari koje Kuka prezire o Petru Panu je da, iako je “duhovit”, Petar ipak može pokazati bolji stil nego što ga Kuka ima.

Kuka ili investira sve svoje vrijeme u borbu protiv Petra ili bježeći od krokodila koji mu je pojeo ruku i želi dovršiti obrok. Kad Kuka sazna da je Petar doveo Wendy u Nigdjezemsku kao majku, namjerava je oteti za sebe i pobiti sve izgubljene dječake. Unatoč ovom drskom ponašanju, Kuka je ponekad i tragična figura. Osjeća se usamljeno i izolirano među svojom bijednom posadom. Zna da mu nedostaju vlastiti ideali i živi u stalnom strahu od smrti. Jednom je čak i plakao kad je mislio da ga djeca ne vole.

Na kraju knjige ne dobiva ništa za čim je žudio. Poražava ga Petar Pan tako što Peter pokaže “dobar stil” za koji sam Kuka zna da mu nedostaje. Kuka je skočio preko broda, misleći da je pobjegao od Petrovog mača – samo kako bi se našao u čeljusti krokodila. To je sudbina koje se Kuka bojao više nego bilo čega.

Zvončica

Zvončica je toliko vezana za Petra Pana da se gotovo čini kao da je ona njegova druga sjena. Duboko zamjera Wendy i pokušava je više puta ubiti. Ali ona se otkupljuje kad pije otrov koji je kapetan Kuka namijenio Petru, spasivši mu život i prouzrokovavši svoju vlastitu. Spašava se tek kad Petar apelira na djecu koja vjeruju u vile da plješću rukama. Međutim, njezin povratak ne traje dugo. Vile žive samo godinu dana, tako da kad se Wendy sljedećeg proljeća vrati u Nigdjezemsku, Petar kaže da se uopće ne sjeća Zvončice, tako da ona mora biti mrtva.

Gospođa Darling

Prilično šarmantne, ali ponekad vesele, riječi i postupci gospođe Darling ne ostavljaju sumnju da duboko voli svoju djecu. Ona čini sve za njih, uključujući “kopanje” po svakoj misli, tako da im ništa loše ne ostaje u sjećanju sljedećeg jutra. Wendy misli da gospođa Darling zna da je Petar Pan posjećivao dječju sobu, iako je isprva to odbacila kao san. Čak i nakon što na podu zatekne lišće, a na prozoru Petrovu sjenu, gospođa Darling odgađa reći mužu za to dok nije prekasno. Troje djece polako počinju zaboravljati majku dok su u Nigdjezemskoj.

Gospođa Darling se ne pojavljuje sve do posljednja dva poglavlja. Vidno je ostarjela od tuge i sudbine svoje djece. Inzistira na tome da svake večeri sjedi u dječjoj sobi s otvorenim prozorima, a ruka se “nemirno” kreće po grudima kao da tamo osjeća bol. Presretna je kad joj se djeca vrate, a ona uvjeri muža da usvoji svih šestoricu izgubljenih dječaka. Petar Pan, međutim, odbija ovu ponudu i moli da Wendy ponovno pođe s njim u Nigdjezemsku. Srce njezine majke dovoljno je veliko da uključuje i Petra, jer se gospođa Darling sažalila nad njim i omogućuje Wendy da ga posjećuje jednom godišnje kako bi mu pomogla u proljetnom čišćenju. Prolaze godine prije nego što se Petar napokon vrati, a Wendy je odrasla i ima vlastitu kćer.

Tigrasti Ljiljan

Iako bi bilo koji od ratnika u njenom plemenu bio oduševljen da se oženi njome, Tigrasti Ljiljan odbija sve. Ona se brine za Petr Pana, ali on prema njoj nema više romantičnih osjećaja nego što ih ima za Wendy ili Zvončicu. Petrovo potpuno nerazumijevanje njezinih osjećaja uzrokuje napetost među njima. Ipak, Tigrasti Ljiljan je zahvalna Petru Panu što joj je spasio život kad su je gusari Smee i Starkey uhvatili nakon što se ona ukrcala na njihov brod nožem. Zahvaljujući njoj i njenom plemenu svake večeri stražare nad Petrovim podzemnim domom i žrtvuju se kako bi zaštitili djecu kad gusari neminovno napadnu. Tigrasti Ljiljan preživljava sa šačicom svojih ratnika.

Gospodin Darling

Gospodinu Darlingu, čije je ime George, pripovjedač prigovara zbog svoje gotovo paranoične zabrinutosti da neće imati dovoljno novca za uzdržavanje svoje obitelji, ali i što je također stalno zabrinut što drugi ljudi misle o njemu.

Unatoč tome, smatra da je sam temelj razuma i zdravog razuma. Ta sljepoća prema vlastitoj gluposti dovodi ga do niza nerazumnih odluka koje u konačnici omogućavaju Petru Panu da uđe u dječju sobu i odvede djecu u Nigdjezemsku. Gospodin Darling se zbog toga osjeća toliko krivim da počne živjeti u psećoj kućici, doslovno oživljavajući kliše o tome da se nalazi u kući za pse. Čak ima i kućicu koja se svaki dan transportira u njegov ured, praksa koja ga stječe tako poznatom, da ga bogati ljudi počinju pozivati ​​na večeru u svoje domove – sve dok dolazi u psećoj kućici. Gospođa Darling se žali da previše uživa u svojoj kazni.

Iako je njegova supruga umrla kad se Wendy udala i rodila svoje dijete, gospodin Darling je još uvijek živ iako pati od nemoći starosti. Prodao je kuću suprugu Wendy jer mu je preteško uspinjati se stepenicama.

Bilješka o piscu

James Matthew Barrie rođen je 9. svibnja 1860. godine u malom škotskom selu Kirriemuir. Njegov otac David bio je marljiv, ali siromašan tkalac skromnih sredstava. Njegova majka Margaret, s kojom je bio vrlo blizak, bila je pobožna članica jedne od strožih prezbiterijanskih sekti.

Margaret je trebala utjehu svoje vjere, jer je dvoje od njezine 10 djece umrlo u dojenačkoj dobi. Kad je Jamesu bilo samo šest godina, izgubila je još jedno dijete u nesreći na klizanju – svog 13-godišnjeg sina Davida. Ova treća smrt bila je više nego što je mogla podnijeti i povukla se u krevet i pustila svoju kćer da se brine za mladog Jamesa. Opustošen gubitkom majčine ljubavi i pozornosti, pokušao je sve kako bi se osjećala bolje, uključujući odijevanje u odjeću njegovog mrtvog brata. Ali Barrie nikada nije mogao zamijeniti svog brata u Margaretinom srcu. Međutim, učinio je sljedeću najbolju stvar. Pridružio se majci uvjeren da rana smrt sadrži jedan blagoslov: to je značilo da će David zauvijek ostati dječak. David je bio preteča lika Petra Pana, “dječaka koji nikad nije odrastao”.

Unatoč obiteljskim i osobnim gubicima te nesigurnoj financijskoj situaciji, David i Margaret potaknuli su svu svoju preživjelu djecu na obrazovanje. U dobi od osam godina Barrie je poslan na Akademiju u Glasgow, iako se na kraju vratio kući kako bi pohađao lokalnu seosku školu u Kirriemuiru. Kad mu je bilo 13 godina ponovno su ga poslali na školovanje, ovaj put na Dumfries Akademiju na jugozapadu Škotske.

Potraga za boljim obrazovanjem značila je da je Barrie značajan dio djetinjstva proveo daleko od obitelji. Možda je baš zato toliko dugo čekao da napusti dom kako bi pohađao sveučilište. Imao je 22 godine prije nego što se preselio u Edinburgh i konačno upisao tamošnje sveučilište. Tu je prvi put iskusio kazališne daske. Poslije je razvio zanimanje za kazalište, a ne svoj akademski rad. Dok je još bio na sveučilištu, počeo je ostvarivati ​​male prihode pišući kritike o predstavama. Nastavio je to raditi nakon što je napustio školu i preselio se u Nottingham u Engleskoj, gdje je dvije godine radio kao novinar.

Do 1885. godine očito je pregledao dovoljno predstava od kojih je naučio kako pisati drame i romane. Barrie je ubrzo iza sebe ostavio svoju novinarsku karijeru i preselio se u London gdje je počeo pisati drame za pozornicu. Tako je započeo dugu i plodnu karijeru koja je uključivala nekoliko desetaka predstava i romana. Za sebe je stekao reputaciju kao autor s nizom sentimentalnih priča pod nazivom Thrum romani (1888.-1991.) postavljenih u ruralnoj Škotskoj. Otprilike u to vrijeme započeo je i komunikaciju s poznatim autorima, uključujući kolege Škote, Sir Arthura Conana Doylea (1859.-1930.) i Roberta Louisa Stevensona (1850.-1994.).

Ali njegova najveća slava i bogatstvo i dalje su pred njim, više od desetljeća, i to dijelom zbog slučajnog susreta s dva dječaka i njihovom dadiljom u Kensington Parku. Barrie je do tada bio u braku tri godine s mladom glumicom Mary Ansell (1861.-1945). Prema svemu sudeći, brak je bio nesretan. Nekoliko Barriejevih biografa tvrdi da taj brak nikada nije bio sretan, iako to nije moguće dokumentirati.

Barrie je kao poklon za vjenčanje poklonio Mary štene bernardinca koje su nazvali Porthos, po liku svetog Bernarda u najprodavanijem romanu Peter Ibbetson koji je napisao satiričar i karikaturist George du Maurier (1834.-1996.). Jednog poslijepodneva 1897. godine, Barrie i Mary su šetali Porthosom u Kensington Parku u blizini njihove kuće u Londonu. Njihov pas privukao je pažnju dvojice mladih dječaka, Georgea i Jacka Llewelyn Daviesa, te njihovog maloljetnog brata Petera, koji su u parku bili sa sestrom. Dječaci su obožavali psa, a Barrie je obožavao dječake. Ubrzo su se svi igrali u parku nekoliko puta tjedno.

Potom je nekoliko mjeseci kasnije Barrie prihvatio poziv na večeru na kojoj je slučajno sjedio pored njihove majke, Sylvije, supruge odvjetnika, Arthura. Sylvia i Barrie otkrili su da imaju mnogo toga zajedničkog. Bila je sestra poznatog glumca Geralda du Mauriera – i kći Georgea du Mauriera, autora Petera Ibbetsona. Sina je imenovala po Peteru Ibbetsonu. Bio je to još jedan niz slučajnosti koji su činili kao da je sudbina spojila Barrie i obitelj Llewelyn Davies.

Barrie je stalno posjećivao njihovo domaćinstvo, čak je dolazi pomoći dječake spremiti za spavanje svake večeri. Obitelj se odmarala u Berrievom seoskom domu, gdje je započeo s pisanjem Petra Pana. Kazališni producent, Barrie je dobivao rekvizite i kostime i pomagao je dječacima da igraju igre gusara i “Indijanaca”.

Slične će se scene kasnije pojaviti u Petru Pana. Tek nekoliko godina nakon što je upoznao dječake, Barrie je počeo zapisivati priče o ovom liku. Petar se prvi put pojavio u šest poglavlja romana za odrasle pod nazivom Mala bijela ptica (1902). No svoj je najveći uspjeh napravio dvije godine kasnije u popularnoj predstavi Petar Pan (1904). Predstava je bila toliko uspješna da su korištena poglavlja iz starije knjige i ponovno objavljena kao dječja knjiga pod nazivom Petar Pan u Kensingtonskim vrtovima (1906.). Ilustrirao ga je poznati Arthur Rackham (1867.-1939.). Potom je Barrie predstavu pretvorio u roman, prvotno naslovljen Petar Pan i Wendy, koji je objavljen 1911. godine.

Obitelj Llewelyn Davies i gotovo cijeli London zaljubili su se u Petra Pana. Barriejeva karijera dosegla je visine koje više nikada neće vidjeti.

Za razliku od Petra Pana, Barrie i svi ostali u njegovom životu nisu mogli prestati odrastati, a godine su mu tragično oduzele ljude koje je volio. Godine 1907. Arthur Llewelyn Davies umro je od raka čeljusti. Barrie je počeo financijski se brinuti za pet dječaka, nešto što će nastaviti raditi do kraja života. Kako su postali dovoljno stari, poslao ih je čak u Eton, najprestižniju školu u Engleskoj.

Tada se 1910. godine, Barrie razveo od supruge koja je bila upletena u aferu s drugim muškarcem. Četiri mjeseca kasnije, Sylvia je umrla od raka pluća, ostavivši svojih pet sinova iza sebe. Barrie je izmijenio oporuku koju je Sylvia ostavila o skrbi o svojoj djeci. Iako je napisala da želi da ih Jenny, njezina sestra, odgaja, kad je Barrie kopirao oporuku, promijenio je “Jenny” u nadimak Jimmy. Bez obzira je li to učinio nenamjerno ili namjerno, Barrie je postao dječakov službeni skrbnik.

Prema svemu sudeći, Barrie i Sylvia nikada nisu bili romantično povezani. Unatoč nagađanjima o prikladnosti Barriejevog zanimanja za pet dječaka iz Llewelyn Daviesa, većina ljudi – uključujući najmlađeg sina Nicholasa – kaže da je njegovo ponašanje s njima bilo potpuno prikladno. Iako je Barrie bio posvećen dječacima, u mjeri koja se danas čini gotovo opsesivnom, to je bila čisto ljubav roditelja. Čak su ga zvali i ujak Jim.

Barrie i dječaci živjeli su sretno još pet godina. Tada ga, 1915. godine, ponovno pogodila tragedija. Njegov 21-godišnji brat George poginuo je u Prvom svjetskom ratu. Šest godina kasnije, njegov 20-godišnji mlađi brat Michael utopio se na Sveučilištu Oxford, gdje je studirao. Iako je mrtvozornik presudio da je riječ o nesreći, nagađalo se da je riječ o samoubojstvu. Barrie se nikad nije potpuno oporavio od ove smrti, oplakujući ih do kraja života.

J.M. Barrie postao je sir James Barrie 1913. godine kada mu je dodijeljena titula baroneta. Godine 1922. nagrađen je kraljevskim ordenom zasluga za doprinos britanskoj kulturi. Napisao je i producirao desetak romana i predstava, ali nijedan od njih nikada nije postigao uspjeh ili slavu kakvu ima Petar Pan .

Iako je Barrie nastavio raditi sve do svoje smrti – umro je od plućne bolesti 19. lipnja 1937. godine, njegova posljednja glavna predstava Mary Rose, prikazana je 1920. godine. Zaplet je gotovo inverzija Petra Pana. Mary Rose je mlada majka koja nestaje na tajanstvenom otoku gdje se nikad ne stari. Petar se uvijek vraća otkrivajući da je niz djevojčica-majki odraslo. Međutim, u ovoj se predstavi majka vraća kući i otkriva da je njen sin desetljećima stariji od nje.

Barrieja možda više neće biti, ali njegovo najpoznatije stvaranje nastavlja oduševljavati djecu i obogaćivati njihov život. Barrie je to potvrdio u svojoj volji, kad je dao prava na sav novac zarađen od lika Petra Pana dječjoj bolnici Greater Ormond Street u Londonu. Engleski je parlament čak stvorio posebnu iznimku od zakona o autorskim pravima kako bi bolnica mogla zauvijek posjedovati ta prava.

Autor: M.Z.S.