Fantastika je književni žanr specifičan po tome što se u njemu miješaju natprirodni elementi s onim realističnim, ali za razliku od bajke i sličnih formi, u fantastici se to natprirodno se shvaća i prihvaća kao normalno. Subjekti unutar radnje svjesni su natprirodnih elemenata kao nečeg nadrealnog, pa ga često teško prihvaćaju i sumnjaju u njih kao stvarne. Upravo ta sumnja je karakteristična za fantastiku.
Mnoge teorije književnosti govore da je neko djelo fantastično dokle god u njemu postoji jednaka mogućnost da su nadrealni elementi posljedica natprirodnog, kao i da su posljedica priviđenja glavnih likova – bilo zbog njihova stanja uma, bolesti, utjecaja opojnih droga ili samo snoviđenja, halucinacija ili slično. Dokle god u djelu postoji opravdana sumnja u oba slučaja, djelo je fantastično. Jednom kada se otkrije da je ono nadrealno doista natprirodno, djelo iz fanatičnog prelazi u horor žanr, a ako se otkrije da je posljedica nekih psiholoških stanja lika, ono postaje psihološki roman, triler ili neki drugi žanr..
Fantastično djelo također odlikuje i osjećaj čuđenja i začuđenosti kod čitatelja. To čuđenje ne možemo pronaći i npr. bajki ili basni, jer likovi u tim žanrovima prihvaćaju nadrealno kao normalno, ono je dio njihova svakodnevnog života, pa i čitatelj te elemente prihvaća kao normalne. U fantastičnom djelu, s druge strane, nadrealni elementi nisu dio svakidašnjice, pa lik ostaje začuđen njima. Ta začuđenost prenosi se i na čitatelja. Osjećaj jezivosti i strave pojačava se i kod lika i kod čitatelja, pogotovo jer okruženje u kojem se radnja fantastičnih djela zbiva je realistično okruženje. U fantastičnim pričama normalna svakodnevica biva uzurpirana nesvakidašnjim, jezivim, često strašnim događajima ili pojavama kojima nema realnog objašnjenja. Dokle god se to objašnjenje traži, a prije nego postane realno ili ostane nadrealno, djelo je fantastično.
Uzmimo za primjer djela Edgara Allana Poea, jednog od najvećih pisaca fantastike. U njegovim kratkim pričama vidimo kako realnu svakodnevicu počinju uznemiravati neka nadrealna zbivanja. Ona se javljaju neprimjetno, pa početno nijekanje situacije zamjenjuje strah, jeza i potpuno gubljenje kontrole glavnih likova. Mračna atmosfera i bujajuća nelagoda glavne su odlike djela, jer ni čitatelj ni glavni lik nisu sigurni da li je glavni uzrok straha nadrealni element ili samo uznemireni um likova. Strah kulminira otkrivanjem fantastičnog elementa kao nadrealnog, što priču odvodi u žanr horora.
Fantastične elementi u književnim djelima pronalazimo još u antičkim književnostima, ali prva prava fantastična djela u književnosti javljaju se u 19. stoljeću, te se ubrzano razvijaju u dvadesetom. Fantastika kao žanr doživjela je procvat s razvojem filmske industrije, a kasnije i televizije, video-igara i stripova. S vremenom se fantastika kao žanr podijelila u mnoge podžanrove. Najpoznatiji među njima je znanstvena fantastika, a tu su još i fantasy, horor, spekulativna fikcija, distopija, apokalipsa i postapokalipsa i mnoge druge.
Najpoznatiji fantastični pisci svjetske književnosti su Edgar Allan Poe, H.P.Lovecraft, Bram Stoker, Charles Dickens, Lewis Carroll, a kasnije i C.S. Lewis, J.R.R. Tolkien, Stephen King, J.K. Rowling i mnogi drugi.
Odgovori