Otac Goriot obrađena lektira Honore de Balzaca. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Otac Goriot roman je kojeg je napisao francuski književnik Honore de Balzac. Taj je roman vjerojatno njegov najčitaniji roman, a dio je poznatog Balzacova ciklusa pod nazivom Ljudska komedija. Balzac nije skrivao svoje oduševljenje Danteom pa je i svome ciklusu romana dao naslov koji se izravno referira na Danteovu Božanstvenu komediju. Osim toga, u ovome romanu daju se primijetiti i brojne sličnosti sa Shakespeareovim Kraljem Learom odnosno kćerima Goneril i Regan koje izrazito podsjećaju na Goriotove kćeri Anastase i Delphine.
Balzac je utjecao na mnoge pisce, a između ostaloga i na velikoga pisca realizma, Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga. Vautrin, osim što ima obilježja romantičarskoga junaka, podsjeća na neke Dostojevskijeve likove koji su obilježeni određenim idejama, gotovo cijelim filozofijama kojima utječu na razmišljanja drugih likova, a sličnu situaciju možemo primijetiti između Vautrina i Rastignaca. Vidljiv je i utjecaj Goethea odnosno njegova poznatog romana “Patnje mladog Werthera“, naročito u karakterizaciji nekih likova.
Iako ima neka obilježja romantizma (npr. intrige, nesretne ljubavi, jednostavnost u karakterizaciji pojedinih likova), ovaj se Balzacov roman najčešće smješta u fazu realizma, epohe koja se na više načina očituje u stilu ovoga romana. Jedan je od tih načina svakako sveznajući pripovjedač u trećem licu koji priču pripovijeda “objektivno” i “nepristrano”. Iznimno je bitno i “načelo istinitosti” odnosno pripovijedanje onakvih događaja i na onakav način tako da oni što više odražavaju “zbilju” odnosno “stvarnost”, ali ne tako da se nužno opisuju događaji koji su se zaista dogodili nego oni događaji koji su vjerodostojni odnosno uvjerljivi.
Likovi su socijalno uvjetovani i motivirani što je također obilježje romana u epohi realizma. S obzirom na različita obilježja, može se reći da ovaj roman ima obilježja sentimentalnog romana (njegova romantičarska obilježja), epistolarnog (razmjena pisama između Eugenea i njegove majke te sestara) te pikarskog (većina se Rastignacovih razmišljanja događa dok hoda).
Također, bitno je spomenuti tri fabularne linije koje se daju raspoznati u romanu. Jedna je fabula vezana uz Goriota, oca koji propada u želji da učini svoje kćeri sretnima. Razdjeljuje im svoj imetak, a one zaboravljaju na njega čim nemaju više što od njega uzeti, čak mu ne dolaze ni na pogreb nego šalju prazne kočije. Druga fabula prati Vautrina, odbjeglog i snalažljivog robijaša koji pridobiva simpatije stanara pansiona Vauquer te dolazi u zanimljiv odnos s mladim studentom Rastignacom. Treća je fabula vezana upravo uz Rastignaca, mladoga studenta koji zbog svojih ambicija da se uspne na društvenoj ljestvici prolazi kroz brojne probleme, ali i unutarnje, moralne dvojbe. Fabule je lako pratiti, one se isprepliću i međusobno su povezane, a zahvaljujući Balzacovim opisima, likovi su intrigantni i živopisni.
Raspon tema o kojima ovaj roman progovara izuzetno je širok, a uz neke teme koje su u prvome planu, on manje detaljno, ponekad i neizravno govori o brojnim društvenim problemima kao što su razni poroci, brakovi iz interesa, problemi odgoja i obrazovanja, a svakako i materijalizam te poimanje novca kao glavnoga životnoga pokretača i društvenog mjerila. Zanimljiva je npr. razlika u razmišljanju Bianchona koji se zadovoljava skromnim životom i Rastignaca čije su ambicije za stjecanjem bogatstva njegov glavni pokretač.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: roman
Mjesto radnje: Pariz
Vrijeme radnje: 1819.
Tema: očinska ljubav, odnos roditelja i djeteta, novac, ambicije mladoga čovjeka te dileme koje uz njih dolaze
Ideja: kompleksan prikaz brojnih svevremenih tema kroz prizmu pariškoga života u 19. stoljeću
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Prvo poglavlje: Pansion
Na početku ovoga romana Balzac napominje kako je riječ o istinitoj priči čije elemente svaki čitatelj može prepoznati u svojoj okolini. Opisuje se Kuća Vauquer čija je vlasnica gospođa Vauquer koja vodi spomenuti pansion već 40 godina. Pansion je bio smješten u siromašnoj pariškoj četvrti i bio je u lošem stanju, sobe su bile prašnjave, namještaj star, a mirisi izrazito neugodni:
“Ukratko, tu vlada bijeda bez poezije; štedljiva, prikrivena, otrcana bijeda. Tu doduše još nema blata, no ima mrlja; tu nema dronjaka ni rupa, no sve će se ubrzo pretvoriti u trulež.”
Gospođa Vauquer opisana je jednako groteskno. To je niska žena od pedeset godina koja ima naborano lice i nosi stare haljine. Izrazito joj je bitno koliko će zaraditi, svakom od stanara pažljivo zbraja troškove, a još se uvijek nada i dobro udati za nekog starijeg čovjeka. Ona je siromašna udovica, a o pokojnom gospodinu Vauqueru nikada nije govorila. U njezinoj su kući boravili stalni stanari: debela kuharica Sylvie te sluga Christophe, gospođa Couture, udovica povjerenika za plaće u vojsci Republike Francuske koja je živjela s mladom djevojkom Victorine Taillefer, starac Poiret, bivši trgovac Vautrin, gospođica Miconneau, nekadašnji proizvođač tjestenine kojega su zvali otac Goriot te je u kući trenutno stanovao i mladi student prava Eugene de Rastignac. Rastignac je dolazio iz siromašne obitelji koja mu je slala novac u Pariz kako bi on mogao uredno studirati, navikao je na neimaštinu, na rad te na odricanja. Stanari su dobivali usluge od gospođe Vauquer ovisno o tome koliko su joj plaćali.
Balzac opisuje ukratko sve stanare, njihovu povijest, karakter, zanimanja. Na kraju dolazi do Goriota, uplašenog, sitnog starca koji je bio meta šala svih ostalih stanara. Goriot je bio najstariji stanar, imao je šezdeset i devet godina. Ostali su se prema njemu obraćali s mješavinom mržnje i zanimanja te je bio jedna od glavnih tema za razgovor ostalih stanara. Saznajemo kako je gospođa Vauquer čak jedno vrijeme radila na tome da postane Goriotova žena, naime i Goriot je bio udovac, ali je odustala zbog Goriotove neobične nezainteresiranosti, stidljivosti, pomalo i prigluposti. Bitan razlog zbog kojega je gospođa Vauquer htjela njega, bio je njegov novac. Goriot, kad se doselio, izgledao je kao dobrostojeći čovjek, a znalo se i da je nekoć bio vrlo uspješan trgovac. Kad je shvatila da od braka neće ništa biti, svu krivnju je svalila na Goriota i počela ga je mrziti kao i ostali. Kasnije je Goriot tražio sve jeftinije usluge i počeo je štedjeti tako da se moglo primijetiti da iz nekog razloga gubi svoj imetak.
“Dijamanti, zlatna burmutica, lanac, nakit, nestajali su jedno za drugim. Odrekao se svijetlo plavog kaputa, sve one odjeće dobrostojećega čovjeka, te je nosio, ljeti kao i zimi, redingot od grubog smeđeg sukna, prsluk od kozje dlake i sive vunene hlače. Postupno je smršavio; listovi mu se opustili; njegovo lice, nekoć bucmasto od građanske sreće, sada se prekomjerno sasušilo; čelo mu se naboralo, čeljust se počela ocrtavati.
Gospodinu Goriotu u posjetu su često dolazile dvije mlade žene pa se u pansionu počelo govoriti i o tome kako je on razvratnik. On je tvrdio da su mu to kćeri.
Eugene je dolazio iz siromašne obitelji čija su sva primanja bila neizvjesna, a uz to su plaćali gotovo trećinu cijelih primanja za Eugeneov život i školovanje u Parizu. Bio je ambiciozan i marljiv, htio je svojim zaslugama uspeti se na društvenoj ljestvici te pomoći svojoj obitelji. Kako je imao bogatu rođaku, Eugeneova teta sastavila je pismo i rekla mu neka je potraži ako mu zatreba pomoć te neka joj da to pismo. Eugene je to pismo poslao gospođi vikontesi de Beauseant, a ona ga je pozvala na ples. Eugene je bio lijepo primljen, saznao je kako je njegova rođaka izuzetno ugledna, fascinirao ga je svijet otmjenih ljudi, a upoznao je i neke važne ljude. Plesao je s groficom Anastasie de Restaud koja ga je opčinila te koju je odlučio jednom ponovno posjetiti, a saznao je i gdje stanuje.
Kad se vratio u pansion, vidio je kako Goriot u svojoj sobi od skupocjenih pozlaćenih predmeta pravi šipke, vjerojatno s namjerom da ih unovči. Rastignac je uskoro posjetio groficu de Restaud, ali je posjet ispao vrlo neugodan. Eugene je, prije nego je ušao, vidio Goriota kako izlazi na stražnja vrata grofičine kuće. Eugene je to spomenuo grofici te je rekao kako Goriot živi u istom pansionu kao i on, ali to je iz nekog razloga povrijedilo groficu koja je od tada za njega zatvorila svoja vrata. Odlučio je nakon toga ponovno poći svojoj rođaki gospođi de Beauseant i upitati ju za savjet.
Saznajemo neke pojedinosti o Eugeneovoj rođaki. Ona je već neko vrijeme bila u vezi sa slavnim portugalskim plemićem markizom d’Ajuda-Pintom, ali on je isplanirao vjenčanje s gospođicom iz obitelji de Rochefide. Vikontesa to nije znala, a o tome su govorili gotovo svi u visokom društvu. Toga je postala svjesna upravo kad ju je Eugene drugi puta posjetio. Zatekao ju je u takvom rastresenom stanju pa se počeo osjećati vrlo obeshrabreno jer je mislio da će i u njenoj kući doživjeti neuspjeh. Ipak, gospođa de Beauseant pokazala je sažaljenje i razumijevanje te ga je pristala podučiti manirama visokoga društva, biti njegov “mentor” na određeni način. Rastignac se pak dobro snalazio u komunikaciji s rođakom, zadobio je njeno povjerenje te je pokazao snalažljivost i inteligenciju. Grofica Beauseant tada je otkrila Rastignacu kako je Goriot grofičin otac. Goriot ima dvije kćeri, kao što je i tvrdio, a obje su ga se gotovo odrekle. Druga se kći, po imenu Delphine, udala za njemačkog bankara de Nucingena. Anastasie je pak bila udana za gospodina de Traillesa. Gospođa de Beauseant bila je uvjerena kako će obje žene uništiti njihovi muževi, također je znala kako je Goriot kćerima podijeli sav svoj imetak, a sebi je ostavio samo dovoljno da preživi. Očekivao je da je stvorio sebi dvije kuće u koje će biti poželjan i voljen, ali u dvije su ga godine zetovi potjerali, više nije bio poželjan. Sada ga još ponekad posjećuju u njegovoj sobi u pansionu gospođe Vauquer.
Gospođa Beausant tada je dala Eugeneu savjet koji je izrazito bitan za ovaj roman jer najavljuje mnoge dileme s kojima će se mladić suočiti u svojoj namjeri da postane dio otmjenoga svijeta. Vikontesa ovdje pokazuje izrazitu lucidnost, pronicljivost, iskustvo te shvaćanje svijeta kojemu Rastignac teži. Donekle slične savjete dobit će kasnije i od Vautrina, ali s potpuno drugačijim namjerama.
“Pa dobro, gospodine de Rastignac, odnosite se prema ovome svijetu onako kako on zaslužuje. Vi se želite uzdići, a ja ću vam pomoći. Istražit ćete koliko je duboka ženska pokvarenost, izmjerit ćete širine bijedne muške taštine. Premda sam dosta čitala knjigu ovoga svijeta, bilo je stranica koje su mi ostale nepoznate. Sada znam sve. Što hladnije budete računali, tim ćete dalje stići. Udarajte bez milosti, i svi će vas se bojati. Ne prihvaćajte ni muškarce ni žene drugačije nego kao poštanske konje koje ćete ostaviti da crknu na sljedećoj postaji, i tako ćete stići do vrhunca svojih želja. Vidite, ovdje nećete značiti ništa ako ne budete imali neku ženu koja će se zanimati za vas. Treba vam mlada, bogata, elegantna. Ali ako u vama postoji neki stvarni osjećaj, skrivajte ga kao blago; ne dopustite da ga itko nasluti, inače ste izgubljeni. Nećete više biti krvnik, postat ćete žrtva. Ako ikad zavolite, čuvajte dobro svoju tajnu! Nikad je ne odajte prije nego što ste dobro provjerili kome otvarate svoje srce. A da biste unaprijed spasili tu ljubav koja još ne postoji, naučite se čuvati ovoga svijeta.”
Također je upozorila Rastignaca na suparništvo dviju sestara koja je gora čak i od odricanja vlastita oca. Došla je i do plana uz pomoć kojega bi se Eugene mogao približiti gospođi de Nucingen. Kako ona užasno zavidi svojoj sestri Anastasie što je predstavljena na dvoru, učinila bi sve kako bi bila primljena u salon vikontese de Beauseant. Ako pak Eugene odigra ulogu posrednika, ona će ga obožavati. Kad osvoji naklonost jedne žene, odmah će ga htjeti i mnoge druge te će tako steći ugled u svijetu plemstva.
“U Parizu, uspjeh je sve, on je ključ moći. Ako žene u vama nađu duha i dara, muškarci će također vjerovati da ste takvi, ako ih ne budete uvjeravali u suprotno. Moći ćete tada sve htjeti, imat ćete pristup posvuda. Saznat ćete tada što je otmjeni svijet, skup budala i lupeža. Ne budite ni među jednima ni među drugima. Dajem vam svoje ime kao Arijadninu nit koja će vas uvesti u taj labirint. Nemojte ga uprljati.”
Kad se vratio u pansion, Eugene se zauzeo za čiču Goriota (“Tko bude gnjavio čiču Goriota, odsada će imati posla sa mnom”) te je tako ugrozio svoj odnos s ostalim stanarima, a napose s Vautrinom, neobičnim čovjekom koji je istovremeno bio simpatičan, ali i zastrašujuć. Nakon toga poslao je pismo majci i sestrama, tražeći od njih da mu pošalju svoje ušteđevine. Rekao im je kako se nalazi u situaciji u kojoj bi brzo mogao steći bogatstvo, ali mu za početak treba još novca kako bi se mogao približiti otmjenom društvu. Također im je rekao da ne govore ocu ništa o tome. Ispričao im je i kako ga je vikontesa uzela pod svoju zaštitu, ali mu treba novca npr. za pristojne rukavice i izlaske s bogatim ljudima. Posebno mu je teško bilo tražiti to od svojih sestara koje je mnogo volio i znao je koliko one njega vole. Premišljao se treba li poslati pisma, ali ih je na kraju ipak poslao.
Eugene je u tri navrata pokušao ponovno posjetiti gospođu de Restaud, ali nije bio primljen. Zapostavio je studije, dolazio je samo da bi se javio na prozivkama, a nakon toka je odmah odlazio. Upisao je odmah predmete druge i treće godine te je naivno mislio kako će sve naučiti odjednom. Tako si je oslobodio petnaest mjeseci za lov na bogatstvo i uspon na društvenoj ljestvici. Gospođa Beauseant uspjela je odgoditi vjenčanje gospođice de Rochefide s markizom d’Ajuda-Pinom, ali to je bilo samo odgađanje neminovnoga. Ipak, vikontesa je ovako duže ostala na raspolaganju svome mladom rođaku.
Balzac nakon toga opisuje Goriotovu poslovnu povijest. Zanimljivo je što mu u njegovom poslu nitko nije bio ravan, činilo se kao da je rođen za njega, ali u ostalim životnim stvarima bio je zbunjen i pomalo glup. Ono što ga je, pak, naviše obilježilo jesu nevjerojatna privrženost prvo svojoj ženi, a nakon njene smrti svojim kćerima.
“No čim bi se našao izvan svoje struke, svoje jednostavne i nepoznate radionice na čijem je pragu, oslonjen o dovratak, stajao u trenucima dokolice, pretvarao se ponovno u tupog, neotesanog radnika, čovjeka nesposobnog razumjeti bilo kakvo umovanje, neosjetljivog za sva duhovna zadovoljstva, čovjeka koji bi zaspao na predstavi, jednoga od onih pariških Dolibana čija je jača strana jedino glupost. Takvi su ljudi gotovo uvijek nalik jedni drugima. Gotovo kod svih njih naći ćete neki uzvišen osjećaj u srcu. Dva isključiva osjećaja ispunila su srce proizvođača tjestenine, upila sve njegove sokove, kao što je trgovina žitom zaposlila svu njegovu pamet. Njegova žena, jedina kći bogatog seljaka iz Brie, bila je za njega predmet pobožnog divljenja, ljubavi bez granica…
Svu svoju odanost koju je osujetila smrt, prenio je na svoje dvije kćeri i one su bile sasvim dovoljne njegovom srcu.”
Goriot je sreću nalazio u tome da udovoljava svim hirovima svojih kćeri. Zbog nagovora zetova i kćeri Goriot se prestao baviti prodajom tjestenine te se povukao s novcem kojeg je zaradio.
Drugo poglavlje: Ulazak u otmjeni svijet
Rastignac je uskoro dobio novac koji je tražio od majke i sestara. Iz vrlo dirljivog majčinog pisma saznajemo da se ona boji za svoga sina, ali ga bezuvjetno podržava i želi mu mnogo sreće. Njegova teta je čak prodala neke predmete koji za nju imaju iznimnu sentimentalnu vrijednost kako bi namakla novca za Eugenea. Jednako je dirljivo i pismo njegove sestre koja mu piše o tome kako su mu s užitkom poslale svu svoju ušteđevinu, ona se trudi da se Rastignac ne osjeća krivo zbog toga što je od njih tražio što potvrđuje njegovu tezu o čistoj i nepatvorenoj prirodi njegovih sestara. Eugene je dobio tisuću i petsto franaka što je tada za njega bio velik novac te je odmah dobio i određeno samopouzdanje.
Vautrin je odmah znao što se događa s Rastignacom, zašto mu treba novac te od koga ga je dobio. Odnosi su se između njih konstantno zaoštravali uslijed Vautrinovih provokacija te se Eugene u jednome trenu hrabro suočio s njim. Vautrin mu je uvjerljivo rekao kako je iznimno dobar u pucanju iz pištolja te kako bi Rastignac u dvoboju sigurno izvukao deblji kraj, ali nakon toga mu je počeo otvoreno izražavati simpatije.
“Vi ste dobar momčić kojemu ja ne želim nikakvoga zla. Zbilja vas volim, časti mi Laži… (grom i pakao!) Vautrinova časna riječ. Već ću vam reći zašto vas volim. U međuvremenu vam kažem da vas poznajem kao da sam vas sam napravio i to ću vam dokazati.”
Priznao mu je također kako mu nije problem ubiti čovjeka te kako zna biti veoma zao s ljudima koji mu žele zlo ili mu nisu po volji. Iznosi svoju zanimljivu filozofiju:
“Ja ću vam objasniti položaj u kojemu se nalazite; no učinit ću to s nadmoćnošću čovjeka koji je ispitao kako stoje stvari na ovome svijetu i shvatio da postoje samo dvije mogućnosti: glupa pokornost ili pobuna.”
Vautrin je izrazito pronicljiv, on pogađa Rastignacovu želju da se domogne bogatoga društva, da postane dio njega. Uvjerava kako će biti nesretan ako se oženi zbog novca, ali odvjetnički posao također nije naročito unosan. Zato mu predlaže “pobunu protiv ljudskih konvencija”. Drugim riječima, treba znati beskrupulozno postupati i steći prednost nad ostalima, a sva ljudska pravila, uključujući zakon, zanemariti u potpunosti.
“To je život kakav jest. Nije on ništa ljepši od kuhinje, jednako toliko smrdi, i treba zaprljati ruke ako želite zgotoviti paprikaš; morate se samo znati dobro izvući: u tome je sav moral našega vremena.”
“Čovjek je nesavršen. Može biti više ili manje dvoličan, a budale onda govore da ima ili nema morala. Ne okrivljujem bogate za ljubav običnom puku: čovjek je isti, gore, dolje, u sredini. Na svaki milijun primjeraka te uzvišene stoke nađe se deset odvažnih koji se postave iznad svega, pa čak i iznad zakona; ja sam jedan od takvih. A vi, ako ste nadmoćan čovjek, pođite ravno, uzdignute glave.”
Tada mu Vautrin iznosi svoj plan. On naime ima želju obogatiti se dovoljno da se preseli u Ameriku gdje će imati svoju plantažu, živjeti od poljoprivrede i imati robove. Za početak mu treba dvjesto tisuća franaka. U pansionu živi gospođica Victorine koja ima bogatoga oca koji je se odrekao. Kako svi znaju da je Victorine bacila oko na Eugenea, Vautrin je planirao ubiti njenoga brata kako bi njezin otac bio primoran ponovno ju prihvatiti kao nasljednicu. Eugene bi onda oženio Victorine koja bi imala milijun franaka miraza, sebi bi ostavio osamsto tisuća, a Vautrinu bi dao njegovih dvjesto tisuća. Na kraju izgovara sljedeće riječi koje su također bitne za razumijevanje Vautrinovih razloga za ovakve postupke:
“Nema načela, postoje samo događaji; nema zakona, postoje samo okolnosti: nadmoćan čovjek prihvaća događaje i okolnosti kako bi njima upravljao.”
Eugene je ostao zgrožen takvom ponudom. Vautrin je očekivao takvu reakciju te mu je rekao da je i on bio takav te da razmisli, dao mu je petnaest dana. Vautrin tvrdi kako iza svih velikih bogatstava kojima se ne zna izvor stoji kakav zaboravljeni zločin. Eugenea se dojmio ovaj razgovor, u njemu se javljaju prve sumnje u vlastite motive te prve dvojbe koje će se kasnije intenzivirati u njegovim unutarnjim monolozima. U ovome je trenu još uvijek siguran u ispravnost vlastitih ciljeva.
“Želim raditi plemenito, sveto; želim raditi danju i noću, dugovati svoju imovinu samo svojemu radu. Bit će to najsporije stečen novac, no moja će se glava svakoga dana spustiti na jastuk bez ijedne teške misli. Što je ljepše nego promatrati svoj život i vidjeti ga čistog poput ljiljana?”
Rastignac je nabavio novo odijeli i rukavica te je osjećao da ga ljudi, naročito žene, više primjećuju. Počeo je manje misliti o svojim sestrama i teti. Ubrzo se Eugene sa svojom rođakom našao u kazalištu gdje je bila i gospođa de Nucingen. Markiz d’Ajuda pristao je upoznati Rastignaca s njom. Eugene joj je odmah počeo laskati i udvarati joj se vrlo uvjerljivo. Dogovorio je i novi susret. Kad se vratio u pansion, pričao je znatiželjnom Goriotu o svom susretu s njegovom kćeri, priznao mu je i kako se zaljubio u nju. Goriot se oduševio jer je vjerovao kako Eugene ima dobre namjere za razliku od većine drugih muškaraca s kojima je bila, a u tom trenutku zavolio ga je kao pravoga prijatelja. Rastignac je lagao Goriotu da je s njegovom kćeri razgovarao o njemu. Istina je bila da gospođa de Nucingen uopće nije mislila na svoga oca.
Idućega dana Rastignaca su sve više mučile dvojbe. U šetnji parkom sreo je svoga prijatelja Bianchona, studenta medicine. U njihovom dijalogu, ali i u ostatku romana, uočavamo kako je Bianchon lik koji je najbliži Eugeneu po godinama te po životnim odlukama koje valja donijeti. Razgovaraju o Rousseaueu, ali suštinski o tome treba li gaziti preko zakona, preko tuđih života kako bi poboljšao nečiji drugi.
“Imam dvije sestre koje su anđeli ljepote i nedužnosti, i želim da budu sretne. Gdje u sljedećih pet godina uzeti dvije stotine tisuća franaka, njima za miraz? Ima, vidiš, situacija u životu u kojima treba igrati veliku igru i ne trošiti sreću na sitne uloge.”
“Ali ti postavljaš pitanje koje se postavlja na pragu svakog života, želiš mačem presjeći gordijski čvor. Da bi se tako radilo, dragi moj, treba biti Aleksandar, ili se ide u zatvor. Ja ću biti zadovoljan skromnom egzistencijom koju ću stvoriti za sebe u provinciji gdje ću jednostavno naslijediti oca. Ljudske se sklonosti mogu zadovoljiti unutar najmanje kružnice, jednako kao u najvećem krugu. Napoleon nije večerao dvaput, i nije mogao imati više ljubavnica nego student medicine kad živi kao internist u kapucinskoj bolnici. Naša sreća, dragi moj, uvijek se odvija između naših tabana i našega zatiljka; a unutarnji doživljaj u nama isti je, koštao milijun ili stotinu zlatnika godišnje. Glasam za Kinezov život.”
Kad se vratio u stan, od Goriota je obio pozivnicu od gospođe de Nucingen. Pozvan je u njenu ložu slušati talijansku glazbu. Eugene je obukao novo odijelo, a ostali stanari su ga zadirkivali zbog njegovog elegantnog izgleda.
Kad je stigao, gospođa de Nucingen bila je tužna, gotovo očajna zbog određenih bračnih svađa o kojima nije htjela govoriti s Rastignacom. Nakon mnogo nagovaranja, obećala je da će mu se povjeriti. Od njega je tražila da s njenih sto franaka ode u kockarnicu i igra rulet. Neka joj donese šest tisuća franaka ili neka sve izgubi pa nek se vrati, a ona će mu se povjeriti. Nevjerojatnom srećom, Rastignac osvaja sedam tisuća franaka te se vraća u kočiju. Delphine (gospođa de Nucingen) mu priznaje kako joj gospodin de Nucingen ne dopušta da raspolaže novcem te da ju drži u bijedi unatoč tome što je s velikim mirazom došla u brak. Drugim riječima, ona (tj. Goriot) opljačkani su brakom. Novac joj je trebao kako bi ga dala čovjeku koji ju je prevario, njezinom ljubavniku gospodinu de Marsayu. Eugene ju je tješio, a ona ga je na kraju prisilila da uzme pola iznosa, dakle tri tisuće franaka. Rastignac je bio sve zaljubljeniji, proveli su cijelu večer zajedno te dogovorili i novi susret. Kad se vratio, Eugene je opet Goriotu sve prepričavao, a starac je odlučio već sutra otići kod odvjetnika i izboriti se za to da Delphine uživa prihod od svoje imovine. Eugene Goriot daje njegov dio zarade iz kockarnice.
Eugene dolazi u svoju sobu i misli da je riješio svoju dilemu:
“Tako mi svega,” mislio je Eugene liježući u postelju, “vjerujem da ću cijeli život biti pošten čovjek. Ima zadovoljstva u tome kad čovjek slijedi nagovor svoje savjesti.”
Eugene je počeo primjećivati da ga ostali muškarci gledaju sa zavišću jer se pročuo njegov uspjeh s barunicom de Nucingen. Mnoge žene također su se počele zanimati za njega, a sve je to Rastignacu godilo. Počeo se redovito družiti s otmjenim ljudima te voditi “neuredan” život. Izlazio je, kockao i živio neumjereno. Od prvih je zarada na kocki vratio novac sestrama i majci uz skupe poklone, ali ubrzo je zapao u dugove te je počeo shvaćati da neće moći nastaviti tako živjeti bez stalnih i stabilnih primanja. Uviđajući bezizlaznost situacije, Eugenea su ponovno počele mučiti stare dvojbe: odabrati moralan život ili gaziti po svim pravilima na putu do cilja odnosno pokušati s Vautrinovim planom koji je značio ženidbu s gospođicom Taillefer. Njegova veza s gospođom de Nucingen također nije napredovala onako kako je on planirao, ona je počela upravljati njihovim odnosom.
“Koji god bili njezini razlozi, Delphine se igrala Rastignacom, i uživala je u toj igri, nedvojbeno jer se osjećala voljenom i jer je znala da će po svojoj kraljevskoj ženskoj volji jednom prekinuti muke svojega ljubavnika.”
Kad je Vautrin opazio da se Eugene počeo udvarati Victorine, pristupio mu je pomalo neobično. Ponudio mu je novce za otplatu dugova jer ne želi da Eugene na njegov plan pristane iz očaja. Također mu je izjavio ljubav i rekao mu je da će mu ostaviti svoju imovinu (“Ne znači li to biti nekome prijatelj? Ali ja vas volim. S užitkom se žrtvujem za drugoga.”). Osim što je u ovome razgovoru ponovno potvrdio svoje makijavelijanske nazore (“Djela smatram sredstvima i vidim samo cilj. Što je za mene čovjek? Ovo!” rekao je pucnuvši noktom palca o zub.”), svojim izjavama prisnosti prema Eugeneu dao je njihovom odnosu dozu misterije. Želi li Vautrin nagovoriti Rastignaca na nešto? Voli li ga on uistinu i želi li mu dobro? Treba li mu vjerovati kad se kune u snagu prijateljstva između muškarca i muškarca?
“Ali slušajte” za mene koji sam dobro proučio život, postoji samo jedan pravi osjećaj, prijateljstvo muškarca prema muškarcu.”
Nakon Vautrinove tirade, Eugene je opet bio odlučan u tome da odbije njegov plan. Rastignac se užasavao Vautrina, ipak, uzeo je od njega novce za podmirenje duga. Istu je večer dobio na kocki, a u jutro je odmah Vautrinu vratio posuđeno jer se bojao ostati mu dužan.
Treće poglavlje: Lažismrt
Bianchon, Rastignacov prijatelj, student medicine, već je neko vrijeme viđao kako se dva stanara kuće Vauquer, Poiret i gospođica Michonneau, u gradu nalaze sa sumnjivim čovjekom. Taj je čovjek bio gospodin Gondureau, policajac odnosno agent, koji je od Poireta i gospođice Michonneau tražio da izdaju Vautrina. Vautrin je, naime, opasni zločinac koji je u bijegu iz zatvora. Vautrin je njegovo lažno ime, pravo mu je ime Jacques Collin, a u zatvoru je poznat pod imenom Lažismrt. Lažismrt je izvanredna ličnost, zbog svoje hrabrosti i požrtvovnosti prema drugim zatvorenicima, stekao je veliku čast. Sada dok je na slobodi, on se bavi čuvanjem i ulaganjem novca ostalih robijaša. Taj novac onda stavlja na raspolaganje zatvorenicima koji pobjegnu ili njihovim obiteljima. U toj blagajni ima mnogo novca kojim se financiraju brojni zločini te je zbog toga hvatanje Vautrina odnosno Lažismrti i njegove blagajne postala velika akcija.
Problem je u tome što policija nije stopostotno sigurna da se upravo Lažismrt krije iz Vautrinova imena, a velika bi sramota bila uhititi pogrešnoga čovjeka. Zato agent traži od Poireta i gospođice Michonneau da otruju Poireta nekakvom tekućinom koja izaziva stanje slično moždanome udaru, ali koje je privremeno te bez opasnosti. Dok Vautrin bude u nesvijesti, treba ga razodjenuti i udariti po ramenu gdje bi se trebala pojaviti slova koja dokazuju da je on uistinu odbjegli robijaš Lažismrt. Poiret i gospođica Michonneau dobit će, naravno, nagradu za obavljeni posao, ali još nisu pristali jer im treba vremena da razmisle.
Eugene je gubio živce s gospođom de Nucingen te se sve više bližio Victorine. Vautrine je to prepoznao te mu je rekao:
“Sutra, u šancu Clignancourt. U osam i po gospođica Taillefer će naslijediti ljubav i bogatstvo svojega oca, dok bude ovdje mirno namakala komadiće kruha s maslacem u kavu.”
Rastignac je odlučio iste večeri otići i upozoriti oca i sina Taillefer. U pansion je ušao Goriot i pozvao Egugenea u svoju sobu. Tamo mu je otkrio kako su mu on i Delphine uredili mali stan u kojemu će živjeti. Trebalo je to biti iznenađenje, ali Goriot nije izdržao da ga ne otkrije. Goriot je također isplanirao da živi iznad Eugenea u jednoj sobi koja je povezana sa stanom. Tako će mu Eugene svakoga dana moći govoriti o njegovim kćerima. Rastignat je dobio i jedan poklon, skupocjeni sat s njegovim grbom, a i rekao je Goriotu da od kod Tailleferovih i najavi ga. Za večerom je Vautrin ulio otrov u vino koje su pili Goriot i Rastignac tako da nisu uspjeli upozoriti obitelj Taillefer na tragediju koja im se sprema. Vautrin je jednom šalom povrijedio gospođicu Michonneau koja je konačno odlučila da će ga izdati.
Idući dan gospođica Michonneau prva je sišla u zajedničku blagovaonicu i ulila otrov u Vautrinovu šalicu. Eugene se ustao i dobio pismo od Delphine koja je zabrinuta jer se Eugene sinoć nije pojavio (spavao je pod utjecajem otrovanog vina). Uskoro je u pansion ušao sluga gospodina Taillefera koji je donio vijest o velikoj nesreći. Victorinein brat poginuo je u dvoboju od poteza kojeg je Vautrin ranije najavio- udarac mačem u čelo. Ubrzo je Vautrin pao u nesvijest jer je popio otrovanu kavu. Gospođica Michonneau pljesnula ga je po ramenu na kojemu su se pojavila slova. Nije bilo sumnje, Vautrin jest Lažismrt. Eugene je otišao u šetnju jer je bio šokiran događajima. U šetnji je razmišljao svemu što je dobio od Goriota i Delphine i o tome je li u redu prihvatiti takve poklone. Bianchon se bavio Vautrinom te je sumnjao u otrov.
Kad se Vautrin probudio, Bianchon je rekao kako je gospođica Michonneau spominjala nekog čovjeka kojega zovu Lažismrt. Vautrin je problijedio i krenuo je prema njoj. U tome su se trenutku začuli koraci naoružanih ljudi ispred pansiona. Vautrin odnosno Lažismrt potražio je izlaz, ali bio je opkoljen. Priznao je svoj pravi identitet, ali nije napravio nikakav eksces jer je znao da to policija želi kako bi imala razlog da ga na mjestu ubiju. Od Eugenea se oprostio nježnim riječima te mu je rekao da mu ostavlja na raspolaganju čovjeka koji će mu pomoći ako se nađe u nevolji (to je čovjek koji je ubio brata gospođice Victorine).
Nakon što su odveli Vautrina, u kući Vauquer zavladala je neobična atmosfera. Ukućanima je bilo žao opasnoga kriminalca koji se krio pod maskom gospodina Vautrina. Prema njemu su ukućani još uvijek gajili simpatije iako su saznali da je odbjegli zatvorenik. Bianchon je prvi rekao da će se iseliti ako gospođica Michonneau ostane živjeti u kući. Njegov primjer stali su slijediti i ostali uz otvorenu osudu, smatrali su je izdajicom. Osim Poireta koji je štitio gospođicu Michonneau, jedino Rastignac nije otvoreno izražavao prijezir prema njoj. Na kraju su se ona i Poiret pristali odseliti, a ubrzo je stiglo i pismo u kojemu je gospođa Vauquer obaviještena da se i Victorine te gospođa Couture sele. Naime, uslijed smrti sina, gospodin Taillefer prihvatio je svoju kćer. Kako su se i Goriot i Eugene također planirali odseliti, a i Vautrina više nema, gospođa Vauquer zapala je u očaj jer je izgubila stanare koji su joj redovno plaćali.
Stan koji su Goriot i Delphine uredili za Eugenea bio je otmjen te ga Eugene nije htio prihvatiti. Ali, Delphine ga nagovara. Rekla mu je da mu je uspjeh zagarantiran te da će jednoga dana biti dovoljno bogat da joj vrati ono što mu ona sada “posuđuje”. Na kraju Eugene pristaje ako će mu Goriot napisati priznanicu na zajam. Goriot će tobože posuditi Rastignacu novac koji je uložen u stan, a koji će Rastignac vratiti (Goriot je rekao mnogo manju sumu od one koju je uložio). Saznajemo kako je sve platio Goriot koji je ostao gotovo bez imalo novaca, sve je dao za sreću svoje kćeri.
Gospođa Beauseant pozvala je Rastignaca na veliki bal. Tamo će se dogoditi planirani susret između vikontese i Delphine koji je potonja toliko očekivala. Kad je saznala za pozivnicu plakala je od sreće. Rekla je Rastignacu kako će tamo biti i njezina sestra de Restaud o kojoj kruže svakakve glasine. Njen muž u dugovima je, a ona je prodala svoje dijamante kako bi mu pomogla da ih podmiri. Dala si je načiniti prelijepu haljinu protkanu zlatom kojom će na balu demantirati sve glasine i zasjati. Kako je Delphine uvijek bila ljubomorna na nju, smatrala je da ne smije zaostajati za sestrom.
Četvrto poglavlje: Čičina smrt
Malo je kasnije Eugene prisluškivao razgovor između Goriota i Delphine iz kojega je saznao da je Delphine potpuno upropaštena. Njen muž uložio je sav njegov, ali i njezin novac u različite poslova te ako ga ona bude tražila da joj vrati njezin dio (kao što je Goriot planirao), oni će oboje propasti. Obećao je pak ako ona još neko vrijeme bude živjela kao i do sada, bez prava da raspolaže ikakvim novcem, da će joj vratiti sav novac. Goriot je uvjeren da Nucingen laže, da je stjeran u tjesnac te da iskorištava Delphine. Shvaćaju da je Nucingen običan lopov, da je cijela ženidba učinjena iz koristoljublja. Slično kao što je Vautrin predlagao Eugeneu da učini. Delphine je krivila svoga oca što ju je udao za takvoga čovjeka, ali je onda to povukla. Rekla je Goriotu i za glasine koje kruže o Anastasie.
Upravo u tom trenu Anastasie je ušla u Goriotovu sobu. Stala je priznavati sve što se pričalo. Istina je, a priča je glasila vrlo slično kao od Delphine, muž je neko vrijeme bio turoban a onda je priznao kako je očajan zbog toga što je u dugovima (gotovo ista priča kao i ona koja je bila dio Vautrinova plana). Dakle, obje kćeri ostale su bez ičega i došle su Goriota tražiti još novca iako im je dao sve što je imao i ostao gotovo siromah. Goriot je posljednje novce potrošio na uređivanje Eugeneova stana. Sestre su se počele i svađati, a Goriot je postao očajan, gotovo da mu je pozlilo. Eugeneu je bilo teško slušati izljeve očajanja pa je potpisao mjenicu na dvanaest tisuća franaka i odnio ju u sobu. Anastasie je uzela mjenicu, ali se naljutila jer je mislila da su ostali znali kako Eugene prisluškuje, rekla je sestri kako ju mrzi te kako joj nije sestra. Starac se od muke onesvijestio, a kad se probudio imao je jaku glavobolju. Anastasie se vratila, tobože kako bi se zahvalila Eugeneu i ispričala ocu, ali u stvari je došla jer Goriot nije potpisao mjenicu, a Eugene je to shvatio. Otišla je odmah nakon što je od Goriota dobila potpis.
Sutradan je Bianchon ustanovio da je Goriot teško bolestan, da mu prijeti moždana kap. Posljedica je to velike brige i šoka koje je doživio zbog svojih kćeri. Eugene je bio užasnut načinom na koji su se odnosile prema Goriotu, ali još je vjerovaio da Delphine voli svoga oca. Ipak, kad je bio kod Delphine, shvatio je da ona ne misli mnogo na svojeg oca nego da joj je stalo samo do nadolazećega bala. Goriot je taj dan još bio pokretan, ali ponovno ga je posjetila Anastasie nakon čega je išao prodati svoj pribor za jelo. Kad se vratio, stanje se naglo pogoršalo, a Bianchon je ustanovio kako se dogodio izljev. Naime, Anastasie je došla oca tražiti novac za haljinu koju je naručila jer joj krojačica nije htjela dati na kredit. Zbog toga je Goriot išao prodati svoj pribor za jelo te je tako potrošio svoje posljednje snage i dodatno ugrozio svoje zdravlje. Rastignac i Bianchon dogovorili su se da će brinuti za Goriota, a Delphine je Eugeneu uskoro poslala poruku u kojoj iskazuje tugu jer ju on “zanemaruje”. Rastignac joj je odgovorio sljedećim riječima:
“Čekam liječnika kako bih saznao hoće li vaš otac još živjeti. On je na umoru. Doći ću da vam donesem presudu, ali bojim se da će biti smrtna. Razmislite možete li ići na bal. Tisuću nježnih pozdrava.”
Nešto kasnije kad je došao kod Delphine shvatio je da ona također uopće ne mari za oca, ona se spremala za bal te se ljutila na Rastignaca što nije došao odjeven za bal. Eugene je bio zgrožen njenim postupanjem koje je pripovjedač nazvao “elegantnim ocoubojstvom”, ali dok je odlazio u mislima ju je opravdavao. Možda ona nije znala koliko je Goriot teško bolestan. Kad se vratio obučen, ponovno je rekao Delphine kako je njezin otac na umoru, a u kolima joj je ukazao na nemilosrdne postupke Anastasie. Delphine se rasplakala i obećala kako će njegovati Goriota, ali naravno poslije bala.
Na balu se skupilo mnogo ljudi. Svi su došli vidjeti konačan pad gospođe de Beausant uslijed markizove ženidbe. Kad je Rastignac došao obradovala se i iskazala mu je veliko povjerenje, čak mu je rekla da je on na tom balu jedini u koga se može pouzdati. Kasnije ju je vidio kako plače u svojoj sobi, rekla mu je kako odlazi iz Pariza i poklonila mu je njezinu kutiju za rukavice, ali na balu se držala ponosno i hrabro. Oproštaj nakon bala bio je vrlo dirljiv i pokazao je kako je gospođa Beausant iskrena i puna plemenitih osjećaja, napose prema Eugeneu (“… i najuzvišeniji ljudi ne stoje izvan zakona srca i ne žive bez žalosti, kao što bi htjeli uvjeriti narod neki njegovi udvorice.”)
Kad se Eugene vratio u pansion, Bianchon ga je obavijestio kako je Goriota nemoguće spasiti. Rastignac, pogođen zbivanjima, odgovorio mu je sljedećim riječima:
“… idi, slijedi skromnu sudbinu na koju se ograničio svoje želje. Ja sam u paklu i tu moram ostati. Kakvo god zlo ti pričali o otmjenom svijetu, možeš u njega vjerovati! Nema Juvenala koji bi mogao oslikati užas što ga prekrivaju zlato i svjetlucavo kamenje.”
Njega za Goriota bila je sve skuplja, a Rastignac i Bianchon, iako obojica susjedi, jedini su plaćali troškove. Goriot je u bunilu samo ponavljao imena svojih kćeri i dozivao ih je. Eugene je išao objema kćerima kako bi im rekao da dođu i ispune očevu želju, ali nije mogao doći do njih. Jednostavno im nije bilo stalo. Prije smrti, Goriot je imao trenutak prisebnosti u kojemu je govorio Rastignacu. On je sada uviđao stvarnu sliku, znao je da je svojom prekomjernom ljubavlju toliko razmazio kćeri da njima više nije stalo do njega. One su ga trebale dok je imao novaca, a kad mu je nestalo novaca više a nisu trebale.
“Obje imaju srca od kamena. Ja sam imao previše ljubavi za njih, a da bi je one imale za mene. Otac mora uvijek biti bogat, treba držati svoju djecu na uzdi kao podmukle konje. A ja sam bio na koljenima pred njima.”
“Moje su kćeri bile moj porok; bile su moje gospodarice, jednostavno sve! Objema im je stalno trebalo nešto, nekakav nakit; doznao bih od njihovih sobarica što žele, pa ja sam ih darivao ne bi li me bolje primile! A one su mi ipak držale lekcije o ponašanju u društvu. Oh! Nisu se mogle strpjeti. Počinjale su crvenjeti zbog mene. Eto što znači dobro odgojiti djecu.”
Takvi trenuci izmjenjivali su se s trenucima u kojima im je sve opraštao i opravdavao ih. On je i sebe krivio zbog toga što ih je tako odgojio. U jednome ih je trenutku pravdao, a u drugome proklinjao. Nakon te faze, stanje se naglo pogoršalo. Goriot se smirio i bio jedva svjestan. Bianchon i Eugene odlučili su prodati sat koji je Rastignac dobio na poklon kako bi platili pokop i sahranu. Ponovno je otišao kod gospođe de Restaud. Ona se gušila u suzama zbog problema s mužem, on ju nije puštao iz kuće. Otišao je i kod gospođe de Nucingen koja nije htjela ići ocu jer zbog obične prehlade. Upitala je Eugeneu gdje mu je sat koji mu je poklonila. Kad joj je objasnio da ga je prodao kako bi njenom ocu mogao osigurati sahranu, pristala je poći.
Kad su došli u pansion, gospođa Vauquer od Eugenea je tražila novac za sve sitne stvari koje su im trebale za njegu. Goriot je krikovima dao do znanja da želi da mu dodaju njegov lančić napravljen od kose njegove pokojne žene i medaljona na kojemu je s jedne strane pisalo Anastasie, a s druge Delphine. Goriot je uhvatio Bianchona i Eugenea za kosu i šapnuo im: “Ah! Moji anđeli!”. To su bile njegove posljednje riječi. Sobarica gospođe Delphine došla ih je obavijestiti kako je Delphine pala u nesvijest od muke jer je htjela posjetiti svoga oca. Došla je i Anastasie koja je nad očevim tijelom priznala sva svoja zla i tražila ga za oprost, ali on je bio bez svijesti. Eugene se spustio u blagovaonicu, a uskoro je začuo krik gospođe de Restaud. Goriot je bio mrtav. Bianchon je sišao i potvrdio. Ostali su ukućani bezbrižno večerali, a Bianchon i Eugene s užasom su to promatrali. Ustanovili su da neće imati dovoljno novca za pogreb, a Bianchon je došao na ideju da donese lijes iz bolnice u kojoj je radio, tamo ga je dobio jeftinije.
Kasnije je Eugene primijetio Goriotov medaljon u rukama gospođe Vauquer, ona ga je uzela. Rastignac joj ga je uzeo i položio ga u lijes, na starčeva prsa. Na kraju je od sluge Christophea morao posuditi novce kako bi grobarima dao napojnicu koju su tražili. Na sahrani se nisu pojavile Goriotove kćeri nego su poslale prazne kočije. Nakon sahrane, Rastignac se popeo na vrh groblja odakle se vidio Pariz te je izrekao sljedeće riječi:
“A sada smo ti i ja na redu!”.
Analiza likova
Likovi: Eugene de Rastignac, otac Goriot, gospođa Vauquer i stanovnici pansiona, kćeri oca Goriota; Delphine i gđa Restaud i njihovi zetovi
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Honore de Balzac je dramatičar, pripovjedač i francuski romanopisac te začetnik realizma. U svojim se djelima posvetio analizi svih slojeva društva u Francuskoj, a puno je pisao o političkim, socijalnim i ekonomskim problemima iz svog vremena. Jedan je od onih koji su pisali realistične romane.
Rođen je 20. svibnja 1799. godine u mjestu Tours u Francuskoj u građanskoj obitelji. Ubrzo je shvatio kako želi studirati pravo, pa je tako počeo planirati odvjetničku karijeru. Ali kako odnosi u obitelji nikada nisu bili dobri te nije dobivao dovoljno podrške i topline od najbližih članova obitelji, 1820. godine odlučio je udaljiti se i krenuti svojim putem.
Nakon što je donio odluku da raskine sve veze s obitelji, donio je odluku da se preseli u Pariz i posveti najvećoj ljubavi književnosti koja je nakon toga obilježila njegov život, a zbog čega se danas smatra jednim od najvećih romanopisaca koji se u jednom trenutku dotaknuo erotskog primjera tragikomike najviše vidljivo u djelu “Škakljive priče”.
Roditelji su uvijek željeli da jednog dana postane bilježnik, a kako je njegova želja išla u drugom smjeru, počeo je pisati romane pod drugim imenom. Nažalost ni to mu nije pružilo previše zadovoljstva jer nakon prvih radova Honore de Balzac se nije uspio nametnuti u književnom svijetu.
Nakon početnih neuspjeha počeo je nizati dugove radi investicija koje nisu uspjele i tako je krenuo raditi kao štampar što mu je donijelo nove dugove, a s kojima je živio do kraja života. Sve ga to nije pokolebalo da ostane čvrst i uporan, a zahvaljujući vjeri od koje nikada nije odustao, njegova djela su pokazala kako ne treba omalovažavati život običnog čovjeka.
Balzac je odlučio pozabaviti se svakidašnjim životom i prikazati surovu realnost gdje su seljaci potlačeni od strane zemljoposjednika i gdje moćnici imaju sve ovlasti da postignu što god žele, pa bilo to i na teret slabijih.
Pripovijetke i romane koje je pisao nazvao je ljudskom komedijom u kojoj je opisao pravo stanje francuske aristokracije. Iako je želio postati plemić to ga nije sprječavalo da u svojim djelima prikaže pravo stanje stvari gdje se aristokracija nameće pred svima sa svim povlasticama.
Balzac je svojim djelima označio razdoblje između realizma i romantizma, pa se tako s jedne strane pojavljuju dramatična fabula s elementima strasti dok su s druge strane dokumentirane studije sa stvarnim podacima.
Najvažnijim djelom koje je napisao smatra se “Ljudska komedija”, epopeja sastavljena od 92 romana. Godine 1829. izdaje roman “Šuani” i to je jedan dio koji je činio “Ljudsku komediju”. U “Ljudskoj komediji” opisao je svoje viđenje francuskog društva početkom 19. stoljeća.
U vrlo kratkom razdoblju od samo dvadeset godina stvorio je više od stotinu djela. “Otac Goriot” smatra se prvim realističnim djelom. Njegovi najpoznatiji romani su: “Izgubljene iluzije”, “Otac Goriot”, “Rođak Pons”, “Seljaci”, “Rođaka Bette”, “Louis Lambert”.
Umro je u Parizu, potpuno iscrpljen radom i vraćanjem dugova 18. kolovoza 1850. godine u 51. godini života.
Autor: B.Č.
Odgovori