Kratki izlet obrađena lektira Antuna Šoljana. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Kratki izlet je roman gdje radnja počinje opisivanjem Roka kao ludog prijatelja koji iz svega izvuče živu glavu pa i sa strijeljanja (“Ali moj prijatelj Roko je od onih legendarnih luđaka koje bogovi čuvaju”). Govori kako je njegov prijatelj Roko postao legenda te da je pred nama sad ovaj svijet i počinje prepričavati jedan njihov kratki izlet.
Tema djela je odnos pojedinca prema autoritetima, a ovu temu je odabrao jer je htio predočiti kako se od književnika u ranim šezdesetim godinama 20. stoljeća očekivalo da se prilagodi tadašnjim socijalističkim vremenima. Iz tog razloga, autor se odlučio za temu u kojoj opisuje malodušnost mladih ljudi u tadašnjem vremenu. Njih ne zanima uključivanje u takvu politiku već se povlače u svoj svijet. Oni su neprilagođeni u vremenu u kojem žive i jako frustrirani te odlaze povlačeći se u svoj svijet i bježeći u divljinu provincija. Tim temama, Šoljan najavljuje prozu u trapericama koja svoj vrhunac doživljava u sedamdesetim godinama 20. stoljeća.
Roman je pripovijest koja je napisana u prvom licu (licu autora). Ovo djelo s jedne je strane pikarski roman što znači da se glavni događaji pojavljuju kao epizode, dok se s druge strane može vidjeti utjecaj proze u trapericama, odnosno likovi su mladi, neprihvaćeni ljudi koji su okarakterizirani kao autsajderi.
Autor je i sam sudionik radnje, a događaje je ispričao s određene vremenske distance pa je razlog tomu poneka rupa u sjećanju. Najviše vremena proveo je kao promatrač radnje jer je na nagovor svog prijatelja Roka krenuo na ekskurziju kao predstavnik tiska. Tako poput novinara bilježi njezin tijek i dijaloge. Ipak, što se radnja više odmiče to je njegov lik u priči ravnopravniji sudionik.
Kratki izlet je napisan urbanim nekolokvijalnim jezikom, a vidi se i uzor Hemingwaya.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: roman, pripovjetka
Mjesto radnje: Istra
Vrijeme radnje: nakon Drugog Svjetskog rata
Tema: izlet grupice studenata u potrazi za starim dvorcima
Ideja: prikaz malodušnosti ljudi koji se nisu uklapali u tadašnje društveno uređenje
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj
Tekst počinje opisom pripovjedačeva neobičnog i ekscentričnog prijatelja Roka. Naime, Roko je, kako kaže njegov prijatelj, lud. Čitavo vrijeme je u pokretu, oko njega se uvijek nešto događa, a u svemu tome prati ga nevjerojatna sreća. Ljudi koji ga prate često se izmjenjuju, ali činjenica je da Roko nikada nije sam. Njegov prijatelj pretpostavlja da je to povezano s činjenicom da Roko jednostavno ima tu energiju koja privlači ljude, izgleda kao čovjek s ciljem i odgovorima.
Kretao se lako i naizgled neokrhnuto svakakvim opasnostima, lošim situacijama i nedaćama. U takvim nepovoljnim prilikama na kraju bi se uvijek činilo da je ispalo bolje nego što je trebalo. Pripovjedač je bio siguran kako njegov prijatelj Roko jednostavno na drugačiji, dublji način shvaća i doživljava sreću. Roko nikada nije bio sam, ali nitko nije poznavao nekoga iz njegove obitelji niti su znali odakle dolazi. Oko njega se s vremenom stvorila svojevrsna legenda, a pripovjedač je odlučio napisati Rokovu pripovijest.
Karaman je u to vrijeme pisao o srednjovjekovnim istarskim freskama pa se okupila mala skupina arheologa, slikara i fotografa koji su odlučili istražiti stanje, možda sistematizirati stare freske i ukazati na njihovu kulturnu vrijednost. Roko je vodio tu ekspediciju, pa je pozvao svog prijatelja iz srednjoškolskih dana koji se bavio novinarstvom. U to vrijeme važno je samo bilo nabaviti potpis i pečat institucije i malo novca pa da pripovjedač bude spreman za put. U svima se budila doza optimizma, činilo im se da se otvara prostor za nove mogućnosti.
Družina je bila pod vodstvom Roka čitavo vrijeme. On je nadgledao svaki razgovor, pripremao planove i istraživanja, kao i zabavu. Svako jutro zaputili bi se prema nekoj crkvici ili samostanu, ispostavilo bi se da su one nepostojeće, pa bi završili na travi s bocom vina ili u nekoj lokalnoj krčmi. Pripovjedač je bio novinar po zanimanju pa nije osobito poznavao predmet istraživanja, zbog čega nije mogao sudjelovati u žestokim raspravama tih stručnjaka, ali zato mu je dobro išlo cjenkanje s lokalnim ljudima i vlasnicima krčmi. Tu i tamo napisao bi nešto o stanju u Istri, o razgovoru s izmišljenim istarskim radnicima te o pitanju freski i kulturnom podizanju masa.
Roko ih je neumoljivo naganjao iznova i iznova s novim planovima i ekspedicijama. S vremenom je svima bilo jasno da nema tu puno znanstvenog istraživanja, više se činilo da Roko traga za nečim – ne za freskama, već za nekim dubljim značenjem i smislom. Mnogi su negodovali, ali Roko sa svom svojom silinom i energijom vođe uvijek bi ih uspio pokrenuti za novi izlet.
Jednog dana, pred kraj ekspedicije, Roko je izjavio kako je vrijeme da posjete Gradinu, to se jednostavno ne može preskočiti. Većina ih je, sad već po navici, odmah pristala; nekolicina ih je bila zbunjena – čemu ići tamo? Tko je uopće čuo za to mjesto? Vrlo vjerojatno je razneseno. No, Roko je bio neumoljiv. Kasnije su se pokušavali prisjetiti kako su došli do tog mjesta; neki su ga i pokušali iznova naći, ali bezuspješno.
Sutradan rano našli su se ispred autobusa, ali Roku je trebalo izvjesno vrijeme da ih sve okupi i potrpa u autobus. Vozač se u jednom trenutku sjetio da nema dovoljno goriva. Nekolicina njih već je zalutala u kafić na rakiju, dok su ostali nestrpljivo i s negodovanjem čekali u autobusu. Dio ekspedicije činile su i dvije djevojke koje su studirale povijest umjetnosti, uvijek su se držale skupa i odigravale svoje zamišljene uloge budućih kulturnih radnica. Ostali su voljeli potiho ismijavati njihovu naglašenu moralnu čistoću, jer posebno su se skanjivale na bilo kakve prostote, pa je to momcima često bio jedan od izvora zabave.
Polako su putovali prema svojoj destinaciji, a pred njima su se izmjenjivala mjesta koja su im se polako u svijesti stapala u jedno te isto mjesto. Išli su nekakvim puteljcima, nije bilo oznaka, a cesta je bila razrovana. S vremenom ih se većina jednostavno pomirila sa sudbinom i mirno čekala da stignu do određene destinacije. Njihovu ravnodušnost uskoro je prekinuo neobičan zvuk motora autobusa. Vozač je ljutito izletio van i prtljao po motoru uz pokoju kletvu. Nalazili su se usred nekakve čistine, nigdje ni natruhe civilizacije, a vrućina je postajala sve nesnosnija. Djevojke, ili “Ofelije” kako su ih domišljato prozvali, zabavljale su se branjem cvijeća, dva Slovenca su ostala u autobusu i nastavila s ispijanjem vina dok su ostali nervozno šutali grumenje zemlje i polako očajavali.
Roko je nekoliko trenutaka šutio, a zatim objavio da će dalje morati ići pješke. Mnogi su ostali šokirani, pripovjedača je preplavio osjećaj histerije i pitao se kamo, ali ipak ga je slijedio. Nekolicina je odlučila ostati kod autobusa u nadi da će naići auto i tako pozvati pomoć. Pripovjedač se prisjeća kako su njegovu generaciju tada morila dva ekstrema, strašna apatija ili osjećaji panike koji bi ih vodili do nekakve neobične ekstaze. Dok je tako hodao za Rokom, bio je ljut, ali ni sam nije bio siguran je li to zato što ga budi iz te njegove apatije ili zbog osjećaja panike koji ga je progonio.
Petra je polako počela hvatati panika što su dalje odmicali. Pokušavao ih je zaustaviti naglašavajući da su zalutali. Ostali su mu govorili kako je slabić, pa nisu u pustinji već u Istri koja je itekako nastanjena ljudima. Iako su navodili niz razloga zašto nema razloga za paniku i u njihove se glasove ušuljala natruha straha. U jednom trenu Roko povikne, ugledao je znak kraj ceste na kojemu je pisalo ovdje skreni lijevo.
Tim puteljkom pratio ga je jedino pripovjedač dok su drugi odustali. Na kraju puta, koji je prije očito bio prohodna staza, dočekala ih je ogromna provalija. Roko je počeo psovati, a ostale je polako ponovno ispunjavala ravnodušnost prema svemu. Roko kao da je bio gonjen nekom posebnom energijom, samo ih je sve potjerao dalje. Hodao je ne zaustavljajući se niti dopuštajući ikome od njih da iznese svoje mišljenje o putu. Ponašao se kao da tim stazama prolazi svaki dan i u njemu kao da nije bilo prisutno ni trenutka nedoumice kad bi naišao na račvanje puta.
Naišli su na jedan svježi otok, na oduševljenje svih osim Roka koji ih je čekao kraj ceste desetak minuta pa ih sve ponovno potjerao na put na opće negodovanje. Pratili su ga i dalje, šutke, s pogledom uprtim u prašnjavi pod, dok se u njima rasplamsavala sve veća mržnja prema vođi ekspedicije. Oko podneva su uspjeli dopješačiti do nekakvog naselja.
Ispred njih su se razvlačila dva reda gotovo identičnih kuća, gotovo svi prozori bili su čvrsto pozatvarani skrivajući svoje ukućane od žege. Počeli su sumnjati da je ovo mjesto napušteno, kad u daljini, na prozoru jedne kuće ugledaju tri žene. Bile su odjevene u široke košulje, snažne i naglašenih oblina. Iz nekog razloga, možda zato što su tu bili samo prolaznici, u ekspediciji je njihova pojava potaknula izljev raznih prostota, dobacivanja i namigivanja, dok su ih žene samo šutke promatrale, a na licima im se miješala drskost s pohotom. Roko je nekoliko trenutaka čitavu tu predstavu promatrao u nevjerici, a kad je došao k sebi od čuda, počeo ih je tjerati dalje što je bilo popraćeno kletvama i kritikom takvog ponašanja.
Polako su kretali dalje jedan po jedan, vrućina je bila nesnosna. Petar se u jednom trenutku zaustavi, obriše naočale i objavi kako on ne ide dalje. Roko ga je bezuspješno pokušao zaustaviti. Kasnije je svatko imao reći nešto o Petru koji je postupio tako nekolegijalno, ali zapravo je svatko od njih barem malo želio sada biti na njegovom mjestu.
Očajno su hodali dalje kroz naselje, kućama nikada kraja, već su počeli misliti da se vrte u krug. Roko je oko njih šutke hodao, pokušavao ih animirati, ali na njemu su bili vidni tragovi očajanja zbog njihove tromosti i nezainteresiranosti. Odjednom Roko poskoči kad je ugledao stepenice koje vode u konobu. Istog trena su se sjatili u podrum, na oduševljenje vlasnika koji je samo točio i točio vino. Ubrzo su svi bili pripiti, vlasnikova žena je iznosila sir i pršut. Pripovjedaču se na tren učini da je na starčevom licu ugledao trag zlobe, ali nije mu bilo jasno zašto bi to bilo tako, uostalom već je popio i sad je važnija bila rasprava u kojoj je sudjelovao.
Atmosfera u konobi je odjednom postala mračnija i kao da su svi toga postajali svjesni. Vladimir se ustao i počeo udarati po bačvi vina kao po bubnjevima, a u ostalima se prikradao strah. Tad nastupi scena u kojoj Vladimir gotovo vrišteći objavi da je on slobodan čovjek i da ga Roko više neće vodati i tjerati uokolo. Roko ga pokuša smiriti i zaustaviti, ali nije mu uspjelo. Ostali se polako ustanu, postiđeni i u strahu te krenu iz konobe dok je starčić nastavio nalijevati vino u Vladimirovu čašu.
Hodali su tiho i snuždeno, ali upravo ih je taj osjećaj samoće i izmorenosti povezao, pa su sada bili kao mala družina. U jednom trenu Ivan poviče kako je vidio kuću i gotovo kao očaran počne veselo koračati, čak i pjevušiti. Govorio je kako je to njegov kraj, kako ima posebnih prostora koji te primaju i daju ti na raspolaganje sve svoje ljepote. Ostali nisu uspjeli vidjeti kuću, niti podijeliti njegovu novootkrivenu ekstazu. Ispostavilo se da je riječ o poprilično oronuloj kući, gotovo posve razrušenoj, ali to nije smanjivalo Ivanovo oduševljenje koji je tvrdio da se tu rodio. Roko je negodovao zbog stajanja, a Ofelije su se smjestile kraj puta na travi. Kraj kuće je stajao natpis da je kuća za prodaju, a detalji se mogu provjeriti kod susjeda. Ivan je hitro odlepršao do susjedne kuće.
Roko je otišao provjeriti što se događa. Ivan je kupio kuću koja nema niti prozore, za dvadeset tisuća dinara. Sav novac koji je imao na sebi dao je za predujam. Ofelije su odlučile da se vraćaju, jer ih je sad ostalo samo četvero i nisu htjele da netko pomisli da su one išle u parovima, uostalom čitava ekspedicija je ispala tako beskorisna. Ivan je Roka i pripovjedača s druge strane pokušao nagovoriti da ostanu kod njega, ima mjesta u njegovoj kući, uostalom ima još napuštenih kuća u naselju. Ekspedicija se tako raspala i svela na pripovjedača i Roka koji su krenuli dalje.
Roko je u jednom trenu upitao svog prijatelja kako to da je još uvijek uz njega, a pripovjedač odgovori kako osjeti lagano zadovoljstvo jer je ostao s njim, nastavio put i nije odustao. Unatoč tome, dok su hodali kroz grmove i šipražje, osjetio je kako ga ispunjava već poznat osjećaj očajanja. Činilo mu se da se sad već vječno penju uzbrdo kad se pred njima razlila čistina i zidine starog samostana.
Pripovjedač je bio očaran pločama koje su se protezale na zemlji, česmom kojom je tiho tekla voda. Nikako se nije mogao otresti osjećaja da je ovdje već bio. Kad su se približili samostanu ugledali su starog fratra. Roko ga je zamolio da im dopusti da tu negdje prenoće jer je već pao mrak i čitav dan su pješačili. Kad su ušli u samostan otkrili su još jedno četvrtasto dvoriše unutar zgrade. Roko je sve promatrao sa sjajem u očima. Iako je dosta toga bilo porušeno, bilo im je jasno koliko je građevina nekada bila impozantna.
Stigli su do cisterne oko koje se stvorila jama. Fratar im je ukazao na rupu koja je vodila u hodnik. Vjerovao je da su to izgradili još u 11. stoljeću, kako bi bježali od neprijatelja, ali nije bio siguran tko su ti neprijatelji točno bili, takve stvari odlaze u zaborav. U pripovjedaču se promoli novi osjećaj nade. Pogleda Roka, možda bi tamo mogli, eto, ipak se ima gdje ići, ali Roko mu ravnodušno odgovori kako su to bila druga vremena. Nadu mu je dokrajčio fratar kad je objasnio kako je u svojim mlađim danima iz znatiželje ušao u hodnik, ali nije išao daleko, bilo je previše kostura i slijepih puteva. Uostalom čemu tražiti taj kraj, i ovdje na površini je dobro kao i bilo gdje drugdje.
Roko je vidno klonuo. Od sve one silne energije kao da je u njemu ostao samo umor. Pripovjedač je sažalijevao Roka, na kraju on sam je bio samo suputnik, ali Roko je u tu ekspediciju uložio nešto više. Sjetio se freski, iako su im stručnjaci putem odustali, mogli bi ih oni sami proučiti kad su već prešli toliki put. Nadao se da će to malo razbuditi Roka.
Fratar ih je odveo do kapelice i freski. Isprva ih nisu vidjeli, a prostor je bio u ruševnom stanju, strop je izgledao kao da bi im se svakog trena mogao srušiti na glave. No, tad ugledaju crteže, kad su prinijeli lojanice pripovjedaču se činilo kao da je jedan čitav novi svijet oživio pred njim. Boje kao da su poigravale pred njegovim očima stvarajući magičan prizor. Ipak ekstaza i mistični trenutak su počeli jenjavati, probila se njegova unutarnja tmina, iskustvo mu je govorilo da slijedi pad. Upitao je Roka vidi li se što, dok se svijet koji je pred njim do maloprije tako veličanstveno poigravao polako počeo gasiti i nestajati. Roko je bio siguran da je na zidovima nešto bilo, ali obrisi su se jedva nazirali.
Pripovjedač se približi Roku i fratru kako bi ga njihova blizina vratila u stvarnost. Počne se histerično smijati govoreći kako tu nema ničega, same mrlje od vlage i ostatci farbe na zidovima. Fratar tiho odgovori kako je bilo fresaka, predivnih slika i prizora, pokušao je paziti na njih jer je znao da će ih netko doći vidjeti, ali svakim danom su nestajale, ima mnogo vlage na tom području. U fratru se nazirala lagana tuga. Kao da se pokušao opravdati pred posjetiteljima. Govorio je kako se trudio sve to očuvati, pazio je i na jednu biblioteku, ali nije mogao protiv kiše i vremena. Gotovo sve to se sada pretvorilo u prah, ali ipak nastavio je to čuvati jer je bio siguran da će doći netko i htjeti to vidjeti. A sada kad su ga oni posjetili može u miru umrijeti.
Nakon toga okupili su se za stolom u knjižnici kako bi večerali. Fratar nije imao mnogo, na stol je iznio vode, malo kruha i ovčjeg sira. Pripovjedaču je bilo neugodno pojesti i to malo što je fratar skupio, ali on mu odgovori kako se već navikao na male količine hrane i ne treba mu mnogo za život. Pripovjedača je ljutila Rokova vidna ravnodušnost, kao da je odustao i odlučio da za nikoga od njih više nema dalje.
U pripovjedaču je na kraju uskiptao bijes. Upitao je Roka zašto je onda uopće vodio sve te ljude. Roko je navodio da je on samo bio organizator, svi oni htjeli su ići na to putovanje, nitko ih nije natjerao. No, pripovjedača je ljutilo što im je govorio kako zna gdje ih vodi, oni su mu vjerovali kad se pozivao na njihovo zajedništvo, da bi ih na kraju sam napustio. Trebao im je reći da na kraju zapravo nema ništa.
Roka nisu dirale njegove riječi i optužbe, nije se osjećao odgovornim niti za jednoga od njih, njega je nešto gonilo na putovanje, u tim trenutcima putevi su im se poklopili i to je sve. Pripovjedač tad uvidi da oni zapravo nikad nisu bili u zajednici, nije postojao nekakav sporazum, putevi su im bili čitavo vrijeme odvojeni. Roko će dalje nastaviti tražiti, putovati, ravnodušno dočekujući bilo kakav ishod. Za ostale je bilo malo drugačije, njih je ovo putovanje dublje promijenilo i pripovjedač odluči krenuti dalje. Nakon te večeri, on i Roko se više nikada nisu vidjeli. Fratra i samostan je pokušao ponovno pronaći, ali bez uspjeha.
Pripovjedač je krenuo dalje, jednostavno nije imao izbora. Spuštao se hodnikom držeći u ruci lojanicu. Osjećao se strašno osamljenim. Dok je tako hodao u mraku tog dugačkog hodnika, osjećao je kao da se polako udaljava od svega mu poznatog, pa naposljetku i od samoga sebe. Čuo je tapkanje životinja, isprva se uplaši, ali zatim mu je bilo drago, neka mu se pridruže na ovom njegovom samotnjačkom putovanju. Zatim začuje korake, ugleda sjene, to su bili njegovi preci koji ga prate.
Kad je ugledao svjetlo potrčao je, bacio lojanicu i zaurlao, ili zapjevao, ni sam nije bio siguran. Kad je izletio van, stao je kao ukopan. Pred njim se nalazio sivi kamenjar i ništa više, nikoga i ničega u blizini. Kao da se čitavo njegovo postojanje u tom trenutku stopilo u pitanje “gdje sam i što je sa mnom?”. Osjetio je duboko razočaranje, zar mu je doista preostalo samo da odživi svoj život, dočeka svoj fizički kraj i to je sve? Ipak nema drugog svijeta, i pomisli kako mu je jedino preostalo prihvatiti to kako je, pa krene dalje, unatoč bolovima, kako bi pronašao sljedeće naselje.
Pripovjedač završava pripovijest tako što se obraća čitatelju i govori kako se nikako nije mogao sjetiti imena mjesta kojega su posjetili. Tražio ga je, ispitivao ljude, ali nitko nije znao o čemu priča. Njegovi prijatelji s ekspedicije su se svi negdje razišli, možda ih je uzeo rat ili su jednostavno otišli negdje dalje svojim životom. Nije mogao pronaći ni Roka, on bi se možda sjećao imena.
Analiza likova
Likovi: Roko, Ante (pripovjedač), znanstvenici, starac – vlasnik konobe
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Antun Šoljan bio je poznati hrvatski pjesnik, pripovjedač, dramatičar, književni kritičar, esejist, feljtonist, prevoditelj, priređivač antologija i urednik triju časopisa. Smatra se jednim od najznačajnijih predstavnika generacije poznatije kao krugovaši.
Antun Šoljan je svojim djelovanjem obilježio šezdesete i devedesete godine 20. stoljeća, a zahvaljujući brojnim djelima koje je napisao i ostavio u naslijeđe generacijama koje su došle iza njega, spomenuto vrijeme ostalo je zapamćeno kao Šoljanovo vrijeme.
Pored toga što je većinu vremena posvetio pisanju, Antun je ostao zapamćen i kao intelektualac koji se trudio istaknuti slobodu stvaranja svakog pojedinca u želji za isticanjem umjetnosti.
Obitelj Antuna Šoljana porijeklom je iz mjesta Stari Grad na Hvaru, ali zbog određenih okolnosti Antun je rođen u Beogradu, 1932. godine. Djetinjstvo je proveo u rodnom gradu, a nakon toga se seli s obitelji u Slavonski Brod.
Godine 1945 seli u Zagreb, a u to je vrijeme povremeno živio i u Rovinju. Osnovnu školu pohađao je u Pančevu i Slavonskom Brodu, a gimnaziju je završio u Zagrebu gdje je i diplomirao engleski i njemački jezik.
Književno stvaranje prošlo je u znaku ironije, eskapizma, angažiranosti i društveno-moralne preokupacije. Prevodio je s raznih stranih jezika poput njemačkog, ruskog jezika i engleskog jezika.
U vrijeme dok je radio kao prevoditelj Antun je djelovao i kao urednik raznih književnih časopisa poput “Književnik”, “Krugovi”, “Međutim”.
Na početku djelovanja više se koncentrirao na pjesme pa je tako objavio dvije zbirke: “Izvan fokusa” i “Na rubu svijeta”. Pjesmama se vraćao nekoliko puta pa tako i pred kraj života kada je oporučno ostavio pjesmu “Vukovarski arzuhal” u kojoj je naglasak bio na ratu u Hrvatskoj.
Pored toga što je pisao pjesme Antun je autor i nekoliko drama koje su često bile izvođene na pozornici. Od toga treba istaknuti: “Romanca o tri ljubavi”, “Galilejevo uzašašće” i “Dioklecijanova palača”.
Kao zagovornik tradicionalizma bio je zagovornik estetike umjesto političkih i ideoloških paradigmi, a budući da se smatra predstavnikom krugovaške generacije, nije ni čudno što je krenuo s egzistencijalnim iskustvima održavajući vezu s književnom tradicijom i postmodernom, ostvarivši tako značajniji izražaj u pjesmama.
Napisao je četiri romana od kojih je najvažniji “Kratki izlet”, a njegov prvi roman “Izdajice” je jedna od najznačajnijih proznih knjiga krugovaške generacije. U romanima je nastojao prikazati socijalističku realnost i tako se udaljiti od crno-bijele karakterizacije.
Antun Šoljan se smatrao stručnjakom i za kraće romane, novele i pripovijetke, pa ne treba zaboraviti na “Specijalne izaslanike”, prva zbirka pripovijesti koju je objavio.
Djelujući kao književni kritičar dokazao se kao prava osoba za realan prikaz tadašnje situacije. Napisao je brojne studije o M. Slavičeku, S. Mihaliću i J. Pupačiću.
Velik dio njegovih djela nadovezuje se na grad Rovinj što pokazuje roman “Izdajice” iz 1961. godine u kojem se može osjetiti mediteranski duh i način života.
Šoljan je zaista bio poseban, a tome svjedoči činjenica što je u isto vrijeme pokazivao koliko njeguje i poštuje hrvatski jezik i književnost, a s druge strane je bio priznati modernista koji je nastojao slijediti stečevine Zapada. Bio je iznimno talentiran, a što se moglo vidjeti kroz cijelo vrijeme stvaranja.
Umire u Zagrebu 09. srpnja 1993. godine kao profesionalni književnik.
Autor: A.I. i M.L.
Odgovori