Knjiga o džungli

Knjiga o džungli obrađena lektira Rudyarda Kiplinga. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.

Analiza djela

Knjiga o džungli zbirka je priča povezane tematike koju je napisao engleski književnik i nobelovac Rudyard Kipling. Objavljivane su u časopisima od 1893. do 1894. godine. U tim izdanjima, priče su uz sebe sadržavale i originalne ilustracije, od kojih je neke radio autorov otac. Nakon toga, 1894. godine objavljena je Knjiga o džungli te godinu dana kasnije, 1894. godine i Knjiga o džungli 2.

Iako su ove priče pisane dok je autor živio u Vermontu, inspiraciju za njih je pronašao u svom djetinjstvu provedenom u Indiji, gdje je živio nekoliko godina i nakon studija. Pretpostavka je da je ove priče pisao za svoju kćerku, koja je nedugo nakon izdavanja prve edicije knjige, preminula u dobi od 6 godina.

Knjiga se sastoji od dva sveska i 12 poglavlja ili 12 priča. Svaki sezak se sastoji od 6 priča. U prvom svesku, odnosno u Knjizi o džungli I nalaze se poglavlja: Mowglijeva braća, Kaaov lov, “Tigre! Tigre!”, Bijeli tuljan, Rikki-Tikki-Tavi, Toomai, Gospodar Slonova, dok se u Knjizi o džungli II, nazale poglavlja: Kako se pojavio strah, Džungla osvaja, Kraljev ankus, Quiquern, Crveni pas, Proljetna trka.

Većina priča su o dječaku Mowgliju koji se kao dječak izgubio u džungli, a pronašla ga je majka vučica i prihvatila kao svoje mladunče. Mowgli je odrastao sa životinjama koje su se brinule o njemu i učile ga Zakonu džungle. Živio je sretno i gotovo bezbrižno, a jedini strah među životinjama i Mowglijem širio je strašni tigar Shere Khan.

Autor nam je ispričao još neke zanimljive priče o životinjama koje se ne nadovezuju na radnju o Mowgliju. U prvoj knjizi to su priče Bijeli tuljan, Rikki, Tikki, Tavi i Toomai, Gospodar slonova.

U priči Toomai, Gospodar slonova pratimo zgode slona Kala Naga i dječaka Toomaia. Kala Nag je bio posebni slon koji je služio indijskoj vladi. Od svih slonova, njega su najviše voljeli. Radio je svakakve poslove, ali nakon nekog vremena radio je samo na pripitomljavanju slonova jer je to radio najbolje. Otkada se rodio, Mali Toomai, je odrastao u društvu Kala Naga. Njih dvoje proživjeli su predivne pustolovine na planini Garo.

U priči Rikki-Tikki-Tavi autor nas vodi u Sugauli, u Indiju, u ljetnikovac jedne engleske obitelji. Maleni mungos Rikki-Tikki-Tavi nakon ljetne poplave jedva preživi te ga zbrine obitelj dječaka Teddyja.  Rikki-Tikki im je neizmjerno zahvalan i odan, a uskoro shvati da se cijela obitelj nalazi u velikoj opasnosti pred najezdom kobre Naga i njegove žene Naigine.

Bijeli tuljan priča je o neustrašivom, hrabrom, odanom i posebnom tuljanu bijele boje imena Kotick. Od malena se znalo da će Kotick biti poseban, a osim što je to odavala njegova boja krzna, bio je i posebne osobnosti.

Jednom prilikom vidio je nevjerojatan prizor. Ljudi su odvodili njegove prijatelje. Ono što nikada niti jedan tuljan nije učinio on je – pošao je za njima. I ugledao je krvav prizor, ljudi su ih ubijali. Od tada je Kotick bio u svojoj misiji. Putovao je morima s nadom da će pronaći mjesto na kojem ljudi još nisu kročili svojom nogom. Tamo će svaki tuljan moći bezbrižno živjeti.

U ovoj knjizi životinje su personificirane. Inteligentne su poput ljudi te su vrlo brižne i privržene malom dječaku kojeg su prihvatile kao svoga. Mowgli može razgovarati s njima pa možemo reći, ili da im je dana osobina čovjekovog govora ili da je Mowgli naučio njihov jezik i tako uspješno komunicirao s njima. Životinje su u djelu visoko moralne. Imaju zakone koje slijede i kojima uče Mowglija, a oni govore da se druga bića moraju poštivati, kao i sama Priroda. Životinje su i jako pravedne, toliko da bi i sami ljudi mogli puno toga od njih naučiti. Osim zloglasnog Shere Khana, koji je ubojica i opasnost svima njima, glavni negativci u djelu upravo su ljudi. Njih se sva bića boje, samo zato što oni Prirodu prisvajaju sebi, nimalo je poštujući niti mareći kako njihovo djelovanje utječe na ostatak živog svijeta.

Knjiga je puna alegorija koje se tiču modernog života i politike koja njime vlada. Likovi iz djela posebno su popularizirani dječjim dugometražnim animiranim filmom “Knjiga o džungli” iz 1967. koji je od Mowglija i njegove družine: medvjeda Balooa, pantere Bagheera, pitona Kaa-a i strašnog tigra Shere Khana, napravio kultne ikone koje svako dijete prepoznaje. Ipak, unatoč poguranom crtiću, svako dijete trebalo bi pročitati i ovu zanimljivu i poučnu knjigu pričica o životu u džungli.

Književni elementi

Književni rod: epika

Književna vrsta: zbirka pripovijetki

Mjesto radnje: Indija

Vrijeme radnje: neodređeno

Tema djela: doživljaji dječaka Mowglija koji je odrastao u indijskoj džungli

Ideja djela: ljudi su često okrutni i nanose drugima zlo, za razliku od životinja i njihovih zakona koji su oličenje dobrote, poštenja i razumnosti. Ipak, čovjek će uvijek pripadati čovjeku jer se svaka rijeka vrati svome izvoru

Kratak sadržaj, citati

Mowglijeva braća

Bilo je sedam sati jedne tople ljetne večeri u brdima Seeonee. Otac vuk se probudio i protegnuo, dok je majka Vučica ležala sa svoja četiri mladunčeta. Na nebu je svijetlio mjesec obasjavajući vučju pećinu.

Kada je otac Vuk htio otići u lov, na ulazu u pećinu ugledao je malenu sjenku čupava repa koja ga je pozdravljala želeći mu sreću. To je bio Tabaqui, šakal, čankoliz. Svi vuci u Indiji prezirali su Tabaquija jer gdje je on, tu su i neprilike. A i jako voli ogovarati i jesti čega god se domogne (dronjci i komadi koža sa smetlišta). No, Tabaquija se boje jer kada ima napadaje bijesa trči šumom i grize sve što mu se stvori pred očima. Čak ga se i tigar boji i bježi kada ga ugleda.

Vuk je, ne baš ljubazno, pozvao Tabaquija da uđe u pećinu, govoreći mu da neće naći ništa za jelo. No, on je bio siguran da će se naći nešto za sebe jer njemu je i kost dovoljna. I nađe kost jelena s još malo mesa i počne zadovoljno jesti. Nakon što je pojeo zahvalio se na gozbi te je zadovoljan zbog neprilike koju je stvorio, počeo dalje pričati.

Spomenuo je kako je tigar Shere Khan ovog mjeseca promijenio lovište i sada će loviti po njihovim brežuljcima. Shere Khan je do sada živio na rijeci Vaingungi što je bilo čak dvadesetak milja od njih.

Otac Vuk bio je jako ljut i smatrao je da Shere Khan nema pravo promijeniti lovište bez da to prethodno ne najavi. Bojao se vuk za divljač koju će mu tigar rastjerati, a on sada mora loviti za dvoje.

Vučica je spomenula kako je majka Shere Khana nazvala hromi jer je bio hrom na jednu nogu i zato je napadao samo goveda. Vjerojatno su ga seljaci s rijeke Wainganga otjerali pa je sada došao u njihove šume. Bojali su se da se i ovdje ne dogodi isto i da seljaci neće pretražiti i zapaliti šumu jer će tada morati bježati.

Tabaqui je pakosno upitao vukove žele li da mu isporuči njihovu zahvalnost na što ga je otac vuk istjerao. Kada je izašao, rekao im je da već mogu čuti Shere Khana kako lovi jer je glasno negodovao. Otac Vuk nije mogao vjerovati da Shere Khan radi toliku buku usred noći.

Mama Vučica bila je uvjerena da Shere Khan lovi čovjeka. Zakon džungle zabranjivao je životinjama da love i jedu ljude, osim u slučajevima kada čovjek želi ubiti životinju. Razlog tomu bilo je to da ako bi se dogodilo da životinja napadne i ozlijedi čovjeka, obično bi došli bijeli ljudi na slonovima ili smeđi ljudi s gongovima i tada bi svi patili. Životinje misle da je čovjek najslabije biće i da ga zato nije sportski napadati. Uz to, smatraju da kada bi pojeli ljudsko meso, svi bi bile šugave i otpali bi im zubi.

Začuo se urlik Shere Khana, a Vuk je istrčao kako bi vidio što se dogodilo. Shere Khan je u lovu ozlijedio šape u vatri nekog drvosječe. S njim je bio i Tabaqui.

Na to je mama Vučica upozorila da se nešto penje uz brijeg pa moraju biti na oprezu. Vuk se već spremao za skok, kada je ugledao čovjekovo mladunče! U zadnji čas se uspravi i vrati s mjesta s kojeg je skočio.

Pred njima je, držeći se za granu, stajalo malo, smeđe, čovjekovo mladunče. Nasmijao se Vuku. Bilo je maleno i bucmasto. Mama Vučica još nikada nije vidjela čovjekovo mlado te je rekla Vuku da ga donese k njoj.

Primijetili su kako je hrabar, ali i gol te se odmah stisnuo uz malene vučiće grijući se uz njihovo krzno.

Tek što se maleni čovjek smjestio, na vratima pećine pojavio se ljutiti Shere Khan, tražeći svoj plijen. Stajao je na ulazu jer je otvor bio premaleni da bi tigar mogao ući. Mama Vučica pokazala je tada svoju veliku borbenost i hrabrost, prijeteći Shere Khanu, na što se on udaljio. Mamu Vučicu zvali su i Vrag jer je bila jako borbena.

Odlučili su zadržati malenog čovjeka, a mama Vučica nadjenula mu je ime Mowgli.

Zakon džungle kaže da se svaki vuk može odvojiti od čopora tek kada se oženi. No, kada dobije mlade, mora ih što prije predstaviti ostalim vukovima na skupštini. Skupština zasjeda jednom mjesečno o uštapu. Od tada mladi vukovi mogu ići gdje požele, a ostali vukovi ne smiju ih dirate sve dok ne ulove svog prvog jelena. Ako bi koji vuk dirao mladog vučića prije, čekala bi ga smrtna kazna.

Kada su naučili trčati, vuk je odlučio predstaviti svoje vučiće i Mowglija na Skupštinskoj Stijeni. To je bilo skriveno mjesto gdje su se vukovi sastajali i gdje su bili u sigurni.

Akela, vuk koji je vodio čopor, ležao je na stijeni, a niže od njega, stajalo je četrdesetak vukova. Akela je već godinu dana vodio čopor, a krasilo ga je veliko životno iskustvo. U mladosti je dva puta upao u stupicu, a jednom su ga i pretukli. Od tada je dobro znao narav ljudi.

Oglasio se Shere Khan vičući da je čovjekovo mladunče njegovo. Akela se obratio vucima govoreći im da dva slobodna vuka moraju govoriti u korist malog Mowglija.

U početku nije bilo odgovora, a onda se oglasio Baloo, mrki medvjed. Rekao je da će se on potruditi poučiti ga i da od njega ne može biti nikakve štete.

Uz Balooa, uskoro se javila i crna pantera Bagheera. Bagheera je bio lukav i jak i nitko se s njim nije volio susretati. Predložio je zamjenu. Ako ostali vuci prihvate malenog Mowglija, čeka ih svježe ulovljeni, masni bik. I vuci prihvatiše ponudu i prime malenog Mowglija u svoj čopor. Većina je pohitala prema biku, a na Skupštinskoj Stijeni su ostali samo Mowglijevi vukovi te Baloo, Bagheera i Akela.

Shere Khan je još dugo nakon toga urlao jer nikako nije mogao preboljeti što nije dobio svoj plijen – malenog Mowglija.

Akela se složio kako će im čovjekovo mladunče u budućnosti možda biti od koristi, razmišljao je danima koji dolaze i o tome kako ga napušta snaga. Rekao je Vuku da dobro odgoji malenog Mowglija. Čopor Seeonee vukova tako je dobio još jednog člana – i to ljudskog.

Sljedećih deset ili dvanaest godina Mowgli je proveo učeći o životu u džungli. Kada nije učio, jeo je i spavao. Baloo i Bagheera su se brinuli za to da Mowgli nauči sve što mu je bilo potrebno. Baloo ga je učio o tome kako su i med i orasi dobri za jelo, a Bagheera ga je pokušavao naučiti kako se penjati po granama. Uskoro je Mowgli postao i ravnopravan član Sabora kod Skupštinske Stijene.

Bagheera ga je učio kako ne smije vjerovati ljudima te mu je pokazao sanduk skriven u travi koji su ljudi postavili kao klopku. Objasnio mu je kako nikada ne smije napasti i pojesti govedo jer je bio zamijenjen za bika. Mowgli je sve to upijao i učio. Izrastao je u snažna dječaka. Majka Vučica rekla mu je da jednoga dana mora ubiti Shere Khana, no Mowgli je to zaboravio jer je bio samo dječak.

Shere Khan je često nailazio na Mowglija u šumi. Otkako je Akela ostario nije više imao tolike ovlasti pa su neki mladi vuci iz čopora potpisali sporazum sa Shere Khanom te su išli s njime po otpatke plijena. Shere Khan im se divio, ali i čudio kako mogu pristati da ih vodi stari vuk i čovjekovo mladunče.

Bagheera je nekoliko puta opomenuo Mowglija da ga Shere Khan želi ubiti, ali Mowgli se nije bojao. Znao je da iza njega stoje vuci iz čopora i Baloo iako je bio lijen. No, Bagheera ga je upozorio na to da je Akela sada star, kao i svi oni vuci koji su ga prihvatili na Skupštini. A mladi vuci su priklonjeni Shere Khanu. Rekao mu je da za njega više neće biti mjesta u džungli. Mowgli se s time nije slagao, vjerovao je da je njemu mjestu u džungli pošto je odrastao u njoj i slušao njezine zakone.

Bagheera je tada ispričao Mowgliju o svom životu prije nego što su se upoznali. Mowgli je ispod Bagheeraine brade napipao jedno golo mjesto. To je bio trag ogrlice – ožiljak koji je Bagheera nosio iz svog prošlog života. Naime, Bagheera se rodio u kavezu palače u Udaipuru, mjestu gdje je radila i umrla njegova majka. Jedne noći Bagheera je odlučio pobjeći jer više nije htio biti samo igračka za ljude. Došao je u džunglu i postao strašniji nego ikad, upravo zbog toga što je bio upoznao ljude.

Bagheera mu je objasnio da će se i on jednoga dana vratiti ljudima, isto kao što se on vratio među svoje, u džunglu. Osim ako ga netko prije ne ubije na Skupštini. Mowgli nije mogao vjerovati da bi ga netko mogao ubiti. No, pantera mu i sada otvori oči. Objasni mu da mu nitko ne može pogledati u oči jer je čovjek, jer svi misle da je mudriji. Mowgli se jako rastužio jer to nije znao.

Bagheera se dosjetio kako bi se Mowgli mogao zaštititi. Rekao je Mowgliju da otrči do kolibe gdje žive ljudi koji imaju crveni cvijet i neka ga donese kako bi ga imao u zaštiti ako mu se približi bilo kakva opasnost. Crveni cvijet ustvari je bila vatra, a nitko od stanovnika džungle nije ju se usudio tako zvati, svi su izmišljali neka svoja imena.

Mowgli je poslušao Bagheeru i trčeći se uputio prema dolini, do kolibe. Gledao je kako ljudi pale vatru i kako je održavaju, a onda je pomislio da će i on to moći, ako to može raditi i čovjekovo mladunče, dječak iz kolibe. Zaletio se prema dječaku, uzeo mu lonac s vatrom i izgubio se u šumi.

Uskoro je susreo Bagheeru koji mu je rekao da je Akela promašio jelena i da su ga htjeli ubiti, ali tražili su i njega pa to nisu učinili. Mowgli mu je rekao da ima vatru i da zna kako će ona gorjeti. Održavao ju je suhim grančicama i korom od drveta. Rekao je Bagheeri da se sjeća još iz dana kada nije postao vuk kako je ležao pored crvenog cvijeta.

Cijeli dan Mowgli je proveo u pećini brinući se za vatru. Posjetio ga je Tabaqui i rekao da mora doći na Skupštinu. Mowgli se smijao jer je znao da je siguran.

Kada je stigao na Skupštinu, Akela je ležao sa strane, a Shere Khan se spremao za govor. Mowgli je viknuo svojim vucima kako može Shere Khan držati govor kada nije u čoporu. No, nije naišao na odobrenje čopora. Vikali su mu da ušuti, a oni stariji u čoporu zahtijevali su da govori “mrtvi vuk”, misleći na Akelu. Mrtvim vukom nazivao se vođa čopora koji bi promašio plijen.

Akela im se obratio govoreći kako im je dvanaest godina bio vođa čopora, a sada su ga neki od njih iznevjerili. Namjestili su mu bijesnog jelena od kojeg se nije mogao obraniti. Rekao im je da je spreman da ga ubiju, ali zahtijevao je da idu jedan po jedan na njega jer samo jedan će ga ubiti. Tada je nastala tišina jer nitko nije imao hraborsti ubiti Akelu.

Oglasio se Shere Khan govoreći im da nema potreba da se muče s Akelom, nazivajući ga bezubom budalom, već se moraju orijentirati na čovjekovo mladunče. Rekao je da ga mrzi i da je njegov plijen još od dolaska u džunglu. Vuci su vikali neka ide kamo spada, no Shere Khan nije bilo zadovoljan ni time. Rekao im je da će dići pobunu protiv njih.

Akela nije imao ništa protiv Mowglija. Zavolio ga je tijekom svih tih godina. Rekao je čoporu da ga poštede, a on se neće boriti kada dođe njegov trenutak da umre. Tako će poštedjeti bar dva do tri vuka. No, vukovi nisu imali razumijevanja. Većina je bila na Shere Khanovoj strani.

Tada se ljutito oglasio Mowgli. Nije mogao vjerovati koliko vukova je protiv njega. Bacio je lonac s vatrom na zemlju i rekao da je želio biti s njima u čoporu do kraja života. No, toliko su mu puta već rekli da je čovjek da se i sam uvjerio u to. Vukovi su ostali zapanjeni.

Bagheera poluglasno šapne Mowgliju da poštedi Akelu. Mowgli im dalje ljutito vikne da će on biti bolji od njih i da ih nikada kao čovjek neće iznevjeriti. Obratio se i Shere Khanu, pustio ga je, ali mu je rekao da ako će ikada doći ponovo na Skupštinu, to će biti s njegovom kožom na glavi.

Vukovi su se razbježali zbog straha od vatre. Ostali su samo Bagheera, Akela i desetak vukova koji su bili na Mowglijevoj strani. Mowgli je tada prvi puta u životu briznuo u plač. Nakon toga otišao je do majke Vučice i oca Vuka koji su obećali da ga nikada neće zaboraviti i da će se često s njim susretati na podnožju brda.

Stigla je zora. Mowgli se uputio prema novom životu, životu sa svojom braćom po krvi, životu s njemu tajanstvenim bićima, ljudima.

Kaaov lov

Dok još nije bio protjeran Mowgli je morao učiti mnogo više od vukova. Baloo ga je učio o zakonima šume i vode, a Mowgli je postao jako vješt. Znao se odlično penjati po drveći i plivati. Naučio je lovačku lozinku koju svaki stranac u džungli mora znati kako bi mogao uspješno loviti na tuđoj zemlji. Ona je glasila:

“Dopustite mi da ovdje lovim jer sam gladan”, a odgovor je glasio:
“Lovi hrane radi, ali ne iz obijesti”.

Mowgli je često bio pun modrica koje su bile rezultat Balooovih šapa. Baloo ga je tijekom učenja znao udariti šapom kako bi bolje savladao gradivo. Bagheera se nije s tim slagao i da se njega pita on bi Mowglija sasvim razmazio. No, Baloo je bio strog i sve što je radio, radio je iz ljubavi prema Mowgliju. Samo je tako mogao opstati u džungli.

Mowgli je uskoro naučio sve lozinke, lozinke ptica, zmija i ostalih divljih životinja, i bio je siguran da mu nitko od njih neće učiniti ništa nažao.

Jednom je Mowgli, kako bi zadobio pažnju svojih učitelja, rekao kako će jednoga dana imati svoj narod koji će voditi. Priznao je svom učitelju da je proveo neko vrijeme u društvu sa Bandar-lozima. Oni su majmunski narod koji ima vrlo nizak status u džungli. Nemaju ni vođu, niti se drže ikakvog zakona. Čitave dane samo brbljaju i urliču neke besmislene pjesme pokušavajući na taj očajan način privući pažnju na sebe.

Jedan od majmuna iz naroda došao je na ideju da bi bilo vrlo dobro da im se Mowgli pridruži jer on zna plesti kolibe od grančica. Pomišljali su da bi s njim kao vođom postali najmoćniji narod u džungli. Naime, majmune nitko od stanovnika iz džungle nije doživljavao. Nisu mogli ništa zapamtiti duže od jednog dana, a kada bi vidjeli ranjenog vuka, medvjeda ili tigra, još bi ga više mučili.

Nakon što su ga Bagheera i Baloo upozorili da se ne smije družiti s majmunima, Mowgli se osjetio postiđenim i odlučio je da to više nikada neće učiniti. Otišao je spavati i legao je između pantere i medvjeda.

U taj čas majmunski narod se spustio i oteo ga. Pobjegli su vrišteći i noseći Mowglija sa sobom. Bili su ponosni što je sada sva pozornost cijenjene pantere Bagheere na njima. Iako su medvjed i pantera krenuli za njima, nisu se mogli mjeriti s majmunskom brzinom kretanja krošnjama.

Mowgli se bojao, ali u isto vrijeme osjećao se uzbuđeno. Kada je stigao do najviših krošnji ugledao je i jastreba Chila. Pošto je znao lozinku, obratio mu se i rekao mu da prenese poruku Baloou i Bagheeri.

Za to vrijeme, Baloo i Bagheera su bili očajni. Nisu znali kako će spasiti Mowglija. Tada se Baloo dosjetio koliko se majmuni boje zmije Kaa. Odlučili su ga pronaći i zamoliti ga za pomoć.

Kaa je ležao na kamenjaru, a netom prije je promijenio svoju košuljicu. Bio je gladan. Baloo i Bagheera su mu se obratili rekavši mu da su u lovu, a Kaa im se odlučio pridružiti. Rekli su mu da trebaju njihovu pomoć jer je Mowgli otet od majmuna. Kako bi Kaa još manje volio majmune, rekli su mu kako ga majmuni nazivaju beznogom žutom glistom. Kaa im je odlučio očitati lekciju.

U taj čas stigao je jastreb Chil kako bi im prenio Mowlgijevu poruku. Mowglija su majmuni odveli u stari i napušteni grad Hladnu Jazbinu. Tamo su se divlje životinje rijetko kada zadržavale jer to je bilo mjesto na kojem su nekada živjeli ljudi. Jedino su majmuni boravili tamo.

Do Hladne Jazbine im je trebalo pola noći brzog hoda. Pošto je Baloo bio jako spor, Bagheera i Kaa su odlučili sami poći jer su bili brzi, a Baloo će im se pridružiti kada stigne.

Za to vrijeme Mowgli je u društvu majmuna boravio u Hladnoj Jazbini. To je bio stari, razrušeni indijski grad. Iako se grad tek nazirao jer većina ulica je bila u ruševinama, Mowgliju je grad bio jako lijep.

Mowgli je ubrzo postao gladan, a nije imao ništa za jesti. Majmuni su odlučili kako će mu donijeti oraha i papaje, no putem su se potukli i nisu donijeli ništa. Mowgli je sve više razmišljao o svom prijašnjem životu s Baluom i sam je sebe krivio za situaciju u kojoj se nalazio.

Jedan od majmuna ponosno je održao govor u kojem je objavio kako Mowglijeva prisutnost označava novi početak za narod Bandar-loga. Mowgli ih je i pokušao naučiti kako se pletu zakloni od grančica, ali uvidio je da majmuni vrlo brzo gube interes. Počeli su se potezati za repove i divljati uokolo i postalo mu je jasno da je Baloo bio u pravu. Odlučio je da se mora pokušati vratiti u svoju Džunglu.

Razmišljao je o bijegu, ali majmuni nikada nisu spavali. Jedina utjeha mu je bila bijeg kada oblak prekrije mjesec.

I kada je oblak konačno prekrio mjesec, Mowgli se pitao što će se sada dogoditi. Naime, već su neko vrijeme u zasjedi čekali Baloo i Kaa i kada je oblak prekrio mjesec, Bagheera odluči skočiti na terasu staroga grada.

Majmuni navale na Bagheeru, a jedan vikne kako ga moraju ubiti jer je samo jedan. Za to vrijeme petorica ili šestorica su odvukla Mowglija na zid ljetnikovca i gurnula su ga kroz rupu krova. Mowgli se dočekao na noge kako ga je Baloo naučio da treba pa nije bio ozlijeđen. Majmuni su mu rekli da ih ovdje čeka, ako ga zmije otrovnice ne pojedu, a oni će dotle razderati njegove prijatelje.

Mowgli je znao lozinku za zmije pa je zaustavio kobre kojih je tamo bilo jako puno. Viknuo je Bagheeri da se otkotrlja do bazena s vodom. Bagheera ga je čuo i to mu je dalo još veći poriv u borbi protiv majmuna. Uskoro se Bagheeri pridružio i Baloo koji je konačno stigao. Njih dvojica su se odlično borili protiv grupe majmuna, a Mang, slijepi miš, javljao je džungli o velikoj borbi.

Kada se borbi pridružio i Kaa, majmuni su u strahu počeli bježati. Bagheera i Baloo bili su oslobođeni, sada je samo trebalo spasiti Mowglija.

Kaa je srušio zid i Mowgli je bio oslobođen. Svi su zahvalili Kaau na pomoći jer bez njega teško da bi mogli osloboditi Mowglija.

Tada je Kaa izveo svoj hipnotički ples, radio je osmice, trokute, spirale… A majmuni su mu prilazili sve bliže. Bagheera i Baloo su odlučili brzo otići, noseći Mowglija. Složili su se da će Kaa ove noći imati dobar ulov i da se moraju kloniti Kaaa zbog njegovih hipnotičkih moći. Mowgli nije ništa razumio, samo se smijao plesu koji je Kaa bio izvodio.

Mowgli je znao da je pogriješio i da je zaslužio batine. Bagheera mu je uputio par udaraca, za panteru laganih, no Mowgli ih je itekako osjetio. Nakon toga, Mowgli kihnu i podigne se bez riječi, skoči Bagheeri na leđa i upute se kući. Mowgli je putem čvrsto zaspao, a nije se probudio čak ni kada su stigli do pećine majke Vučice.

“Tigar! Tigar!”

Sada se vraćamo na nastavak prve priče. Nakon što je protjeran iz džungle, Mowgli se nije zaustavio kod prvog sela jer je ono preblizu džungli u kojoj živi toliko njegovih neprijatelja. Prošao je tridesetak kilometara kada je stigao do jedne seoske ograde i susreo čovjeka koji se toliko uplašio ovog neobičnog dječaka da je potrčao u selo dozvati svećenika. Mowgli je bio umoran i gladan.

Okupilo se mnoštvo ljudi i su zapanjeno gledali u malenog dječaka. Većina ga se i bojala. Mowgli je pomislio da su jako nepristojni i da su slični sivim majmunima.

Svećenik je okupljenima rekao da se ne moraju bojati jer je dječak vjerojatno pobjegao vukovima iz džungle pošto je sav pun vučjih ugriza. No, Mowgli je znao da su ti ugrizi nastali u igri.

Žene su ga sažalijevale i upitale Messuu nije li to njezin sin kojeg je tigar odnio u džunglu. Messua ga je pogledala i zaključila da to nije on jer je puno tanji, ali jako nalikuje njezinom sinu.

Messua je bila žena najbogatijeg seljaka u selu, a svećenik je bio mudar čovjek. Rekao je:

“Što je džungla uzela, to je džungla vratila. Uzmi dijete u svoju kuću sestro, i ne zaboravi na poštovanje prema svećeniku koji je tako duboko upućen u živote ljudi”.

Mowgli je zaključio da je ovo nalik primanju u čopor. Uskoro se našao u Messuinoj kolibi. Messua ga je prvo nahranila, dala mu je mlijeko i kruh. Razmišljala je o svom sinu Nathoou. Mowgliju nije bilo ugodno. Ništa nije razumio niti je znao kako se treba ponašati u kojoj prilici.

Kada je trebao ići spavati, Mowgli se nikako nije mogao priviknuti na spavanje u krevetu. Messuin muž je zaključio da je bolje da Mowgli spava gdje želi jer sigurno nikada nije spavao u krevetu. I tako Mowgli ode do visoke trave u polju i smjesti se za spavanje. No, tek što je sklopio oči, osjeti nečiju njuškicu. Bio je to njegov brat vuk – Grey brother. Obavijestio ga je o novostima iz džungle. Rekao mu je kako Shere Khan i dalje razmišlja o osveti, ali prvo mu se mora oporaviti krzo od vatre. Zakleo se da će Mowglijeve kosti baciti u Waingangu. Grey brother je upitao Mowglija hoće li ga zaboraviti, na što je Mowgli rekao da se to nikada neće dogoditi.

Sljedeća tri mjeseca Mowgli je proveo u učenju. Toliko je učio da nije izašao ni do kućne ograde. Najteže mu je palo što mora nositi maramu oko bokova. Učio o novcu, o kopanju… Teško je shvaćao nove navike ljudi. Djeca su mu se često smijala kada bi krivo izgovorio koju krivu riječ.

Mowgli nije ni slutio koliko je jak. U džungli među životinjama je bio među slabijima, a sada nije ni slutio koliko je jak. Jednom prigodom lončaru je magarac upao u jamu prepunu ilovače. Mowgli je izvukao magarca za rep te je pomogao lončaru ponovo staviti stvari na magarca. Nakon toga svećenik se na njega jako naljutio jer lončari spadaju u nisku kastu, a Mowgli mu je zaprijetio da će i njega staviti na magarca.

Ubrzo su Mowgliju našli posao i on je zbog toga bio jako sretan. Njegov novi posao bio je da vodi bivole na pašu. Prisustvovao je i seoskom klubu na kojem su još bili brijač, noćni stražar, seoski starješina i lovac Buldeo. Na drvetu su sjedili majmuni, a u jednoj kamenoj rupi stanovala je kobra kojoj su donosili svake noći mlijeko jer je bila sveta. Pričali su priče o bogovima, duhovima i ljudima. Pričao je džungli, a tim se pričama Mowgli najviše smijao. Nije se mogao suzdržati te je rekao Buldeu da su mu priče izmišljotina. Buldeo se malo naljutio govoreći mu da je drzak. Mowgli je rekao da mu ne može vjerovati jer sve što je do sada čuo, bilo je izmišljeno. Kako bi spriječio daljnju raspravu, seoski starješina je rekao da je vrijeme da Mowgli ode čuvati bivole.

U indijskim selima dječaci vode goveda i bivole svakoga dana ujutro na pašu, a navečer ih vraćaju. Iako se radi o snažnim životinjama, one nikada ne naude dječacima dok god se oni nalaze uz njih. A tada ih ni ne mogu napasti tigrovi.

U zoru je Mowgli otišao u lov na leđima bivola Rame. Svima je pokazao da je on gospodar, a životinjama je upravljao dugačkim bambusovim štapom. Naredio je jednom od seljaka da odvojeno pase goveda. Mowgli je otišao s bivolima dalje, do močvarnog djela jer su takva područja voljeli. Tamo ga je čekao Grey Brother kako bi ga obavijestio o novostima. Shere Khan ga je jedno vrijeme čekao, ali je odustao jer više nije bilo divljači za loviti. Dogovorili su se da će ga jedan od braće uvijek čekati na stijeni, a kada se Shere Khan vrati, sastat će se u jaruzi u dolini.

I tako je Mowgli svakoga dana ležao u hladu i spavao dok je stado paslo. Znao je da je siguran jer je Grey Brother uvijek bio na istom mjestu kao prvoga dana.

Jednoga dana Grey Brother je bio na drugom mjestu, a Mowgli se nasmijao i stado odveo do drveta prekrivenim zlatno-crvenim cvjetovima. Grey Brother mu se sav zadihan obratio govoreći da ga je Shere Khan vrebao s Tabaquijem već mjesec dana, ali to nitko nije znao. Mogli se nije bojao Shere Khan, ali Tabaqui je bio podmukao i lukav.

Grey Brother je uspio saznati od Tabaquija da će Shere Khan dočekati Moglija ove večeri na ulazu u selo. Mogli se raspitao gdje se Shere Khan sada nalazi i je li jeo. Velika je razlika lovi li gladan ili sit. Shere Khan je bio sit i odmarao je na isušenom rukavcu Waingange.

Mowgli je imao plan kako će ga napasti. U pomoć mu je priskočio i Akela i zajedno uz pomoć životinja su uspjeli svladati Shere Khan koji je iz ove borbe izašao mrtav. Mowgli je uz pomoć vukova sat vremena pokušavao oderati kožu Shere Khanu i to mu je odlično išlo pošto je znao koja životinja ima kakvu kožu.

Radio je kada je najednom na svom ramenu osjetio nečiju ruku. Bio je to Buldeo koji je stajao pored njega s puškom. Djeca su razglasila što se događa, a Buldeo je brzo pohitao k njemu da ga kazni zato što ne čuva stoku.

Kada je ugledao starog tigra za čiju kožu se nudila nagrada od 100 rupija u Kanivaru, Buldeo mu ju je odlučio uzeti. Zapalio je tigrove brkove kako ga duša ne bi pratila. To su radili svi indijski lovci. Nakon toga odlučio se obračunati s Mowglijem. No, Mowgli se nije dao samo tako. Pozvao je Akelu i zaprijetio mu. Naposljetku ga je Mowgli ostavio na miru i dao mu da ode. Upozorio ga je da se ne miješa u njegove poslove.

Kada je konačno oderao kožu, odlučio je skupiti stoku uz pomoć Akele i vratiti se u selo. No na ulazu u selo stajala je okupljena gomila i kamenovala ga. Buldeo je o svemu obavijestio cijelo selo, a Mowglija su sada smatrali čarobnjakom i vukom. Sve to ga je jako iznenadilo i zaključio je da je jednom prognan zato što je čovjek, a jednom zato što je vuk.

Uz pomoć Akele je potjerao sve bivole u staje, a kada su oni krenuli trčati, razbježali su okupljeno mnoštvo. Samo je Messua znala da je Mowgli čovjek i zahvaljivala mu se što je osvetio njezina sina. Mowgli se pozdravio s njome i uputio s Akelom na Skupštinu kako bi tamo priložio Shere Khanovu kožu. Putem je sreo Bagheeru i s njime se izgrlio.

Kada su stigli do Skupštinske Stijene, Mowgli je kožu Shere Khana postavio na mjesto gdje je nekada ležao Akela. Pojavio se i on te je pozvao vukove da im se pridruže. Otkada im Akela nije bio vođa, vukovi su lovili bez vođe i živjeli su slobodno. No, takav im život nije godio. Neki su bili jako ranjeni, neki bolesni, a često su jeli i trulo i pokvareno meso.

Vukovi su poželjeli da im ponovo Akela i Mowgli budu vođe, što su oni odbili. Mowgli je odlučio da će sada loviti sam, uz svoju četvoricu braće. No, nije zauvijek ostao sam. Nekoliko godina kasnije, Mowgli se oženio.

Vrijeme radnje: neodređeno (život dječaka Mowglija)

Mjesto radnje: džungla (brda Seeonee), selo

Tema djela: Život Mowglija u džungli sa životinjama i među ljudima.

Ideja djela: Treba poštivati prijatelje i činiti dobra djela bez razmišljanja o tome hoće li nam to biti vraćeno.

Analiza likova

Likovi: Mowgli, majka Vučica, tata Vuk, Tabaqui, Shere Khan, Baloo, Bagheera, Akela, vukovi, Kaa, majmuni, svećenik, ljudi, Messua, Grey brother, Buldeo…

Mowgli – maleni dječak koji je odrastao u džungli uz mamu Vučicu i oca Vuka. Kada ga je otac Vuk spasio od opasnog tigra Shere Khana, obitelj vukova odlučila ga je zadržati i odgajati uz svoja četiri malena vuka.

“Ravno pred njim, držeći se za nisku granu, stajalo je golo smeđe dijete koje tek što je prohodalo – tako nježno i bucmasto majušno biće,…”

Dječak je odrastao i primljen je u čopor, a Baloo i Bagheera su se obvezali da će ga odgojiti. Životinje su ga zvale ljudsko mladunče, a on je bio zaista poseban. Baloo i Bagheera su ga jako voljeli. Baloo ga je smatrao najboljim, najpametnijim i najhrabrijim, a Bagheera ga je samo htio razmaziti.

“…Još nikada nije bilo tako divnog čovjekova mladunčeta – reče Baloo. – To je najbolje i najpametnije i najhrabrije od sve ljudske mladunčadi; moj učenik,…”

Bio je dobrodušan, hrabar i pomalo naivan. Vjerovao je da će jednoga dana voditi svoj narod, a pošto je povjerovao majmunima upao je u njihovu stupicu. Kada su ga Kaa, Baloo i Bagheera spasili, priznao je svoju grešku.

Kada su ga prognali iz džungle, odlučio je otići živjeti među ljude, ali ni tamo ga nisu prihvatili iako se trudio naučiti sve ljudske običaje. Na kraju je ispunio obećanje, ubio je Shere Khana i njegovu kožu donio na Skupštinu. Tada su svi vukovi željeli da Mowgli uz Akelu ponovo vodi čopor, ali Mowgli to nije htio. Sada je odlučio živjeti sam, bez ljudi i bez vukova. Lovio je samo uz četiri vuka, vukove uz koje je odrastao kod majke Vučice i oca Vuka. Kasnije se oženio.

Shere Khan – opasni tigar koji nije lovio po zakonima džungle. Bio je jako glasan i svojim glasom je svima ostalima htio utjerati strah u kosti. Bio je hrom na jednu nogu pa je lovio ono što mu je bilo lakše uloviti, a to su često bila goveda. Ljudi su zbog toga bili posebno ljuti na njega. Bez objave je promijenio lovište i stigao na područje gdje se našao i maleni Mowgli. Više od ičega htio ga je uloviti, no cijeli život Mowgli je imao zaštitu čopora. Na kraju je od Mogwlija i ostalih životinja nastradao, a Mowgli je priložio njegovu oderanu kožu na Skupštini.

Baloo – mrki medvjed koji je jako volio Mowglija. On je dao svoj glas da Mowgli ostane u čoporu i bio je njegov učitelj. Sve što je Mowgli naučio o zakonu džungle naučio je upravo od Balooa. Kada su Mowglija oteli majmuni, učinio je sve kako bi ga spasio.

“U tom se trenutku Baloo uspravi na zadnje šape i zamumlja – Baloo, sanjivi mrki medvjed, koji je učio mlade vukove zakonima džungle, jedini tuđinac u savjetu vukova, stari Baloo koji se može kretati kako ga je volja, jer jede samo orahe, korijenje i med.”

Bagheera – crna pantera. Uz Balooa i ona je dala svoj glas da Mowgli ostane u čoporu vukova.  Voljela je Mowglija više od svega i često su se zajedno družili. No, kada je Mowgli pogriješio i bio otet od majmuna, ona ga je morala par puta udariti što je bilo za njegovo dobro.

“Sav kao tinta crn, ali s panterskom šarom, koja bi u svjetlosti pokatkad zasijala kao šara u svili, što se prelijeva. Svi su poznavali Bagheeru i nitko se nije rado sretao s njim, jer je bio lukav kao Tabaqui, jak kao divlji bivol i bezobrazan kao ranjeni slon. Ali mu je glas bio blag poput divljeg meda što kaplje s drveta , a krzno mekše od paperja”

Jednom prilikom ispričao je Mowgliju svoju sudbinu. Rodio se u kraljevskoj palači među ljudima. Majka mu je umrla, a on je pobjegao u džunglu. Znao je običaje ljudi pa je i to bio jedan od razloga zašto su ga se životinje bojale.

Akela – veliki sivi, stari, osamljeni vuk, vođa čopora. Bio je snažan, hrabar i lukav. Pomogao je Mowgliju da ga prihvati čopor što je Mowgli zapamtio i bio mu je zahvalan. Pomogao je Mowgliju da zaustavi Shere Khana.

Bijeli tuljan

Sljedeća priča dogodila se “prije nekoliko godina na mjestu zvanom Novastošna, ili Sjeveroistočna Točka, na otoku Svetog Pavla, tamo daleko na Beringovu moru”. Cijelu priču ispričala je malena čudna ptica, zimski carić, Limeršin. Limeršina je vjetar nanio na uže parobroda koji je bio na putu za Japan. Pisac ga je odnio u svoju kabinu i tamo se brinuo o njemu dok nije osnažio kako bi ponovo mogao odletjeti na otok Svetog Pavla.

U Novastoshnah nitko ne dolazi ako nema posebnog posla, a jedini koji bi mogli imati tamo posla su tuljani. U ljetne mjesece dolazi mnogo tuljana iz hladnog mora i tamo se svaki bori za najbolju stijenu. Sve to znao je i Sea Catch koji je u Novastoshnahu proveo mjesec dana.

Sea Catch je bio veliki sivi tuljan od petnaest godina. Imao je dugačku dlaku i duge zube. Bio je prepun ožiljaka iz raznih borbi, ali uvijek se borio pošteno.

Jednog proljeća, Sea Catch je upravo završio svoju četrdeset i petu borbu kada se pojavila njegova žena Matkah u lijepoj bundi. Sea Catch joj je rekao da kasni, kao i obično, a Matkah se nije obazirala na njegov zajedljiv ton. Komentirala je kako je zauzeo lijepo mjesto. Sea Catch je bio toliko ranjen da na jedno oko gotovo da i nije vidio.

Matkah nije razumjela muškarce. Rekla mu je da izgleda kao da se borio s kitom. Nije joj bilo jasno zašto se moraju voditi tolike borbe oko mjesta, umjesto da to riješe mirnim putem.

Uskoro im se rodio i maleni Kotick. Bio je poput svakog drugog tuljana, osim što je njegova koža bila bijela. Takvog tuljana još nitko nije vidio!

Kotick je lijepo napredovao, a ubrzo je bio spreman da otpuže drugoj djeci na Igralište. Tamo su sve mame tuljani ostavljale svoju djecu dok su one bile u lovu. Maleni tuljani nisu znali još plivati, a mama Matkah je uvijek govorila Koticku da mu se nema što loše dogoditi ako ne ide u prljavu vodu, ako mu pijesak ne uđe u ranu i ako ne ode plivati dok je more nemirno. Jednom prilikom kada se Kotick odvažio otići na plivanje skoro se utopio! Nakon toga nije se više udaljavao već je vrijeme provodio ležeći u plićaku i veslao perajama. Dva tjedna učio je kako upotrebljavati peraje. Ponekad bi ugledao peraju morskog psa što bi ga jako uplašilo.

Krajem listopada tuljani su počeli napuštati otok Sv. Pavla. Odlazili su s obitelji u široko more i na obali više nije bilo borbi. Holušici su se mogli igrati gdje žele. Holušici su bili mladi tuljani koji još nisu osnovali svoju obitelj, neženje.

Ove godine Kotick je morao naučiti kako se lovi riba, a sljedeće godine i on će biti holušik. Majka Matkah Koticka je naučila kako plivati i kako znati da se sprema oluja. Kada mu voda bridi po koži mora se skloniti jer oluja dolazi. Mnogo je naučio i od morskih praščića koji su bili jako mudri. Šest mjeseci proveo je učeći uz svoju majku i naučio je mnogo o lovu. U tom vremenu nije niti jednom došao do kopna.

Jednoga dana dok je ležao u vodi oko otoka Juan Fernandez obuzeo ga je osjećaj nemoći. Sjetio se obala Novastoshnah i lijepog vremena koje je tamo proveo. Okrenuo se prema sjeveru i počeo plivati. Putem je sreo mnoge svoje prijatelje koji su se čudili kako ima bijelu kožu. Kada su stigli na mjesto svog rođenja, Kotick je s jednogodišnjim tuljanima plesao vatreni ples. Svaki od njih ostavio je sa sobom brazdu ulja, a kada skoči za njime lete plamteće iskre. Valjali su se po mladoj pšenici i pričali što su radili dok su bili na moru. Susretali su i starije tuljane koji su im često davali odlične savjete.

Jednoga dana Kotick je prvi put ugledao čovjeka. Tuljani su se odmah udaljili. Bili su to lovci na tuljane, poglavica Kerick Booterin i njegov sin Patalamon. Gledali su koje će tuljane otjerati u klaonicu zbog prodaje krzna, kada su ugledali bijelog tuljana Kotika. Kerick je problijedio i rekao svom sinu da nikako ne dira takvog tuljana jer ga nikada još nije vidio. Bijeli tuljan mogao bi biti duh starog Zaharrova koji je godinu prije nestao u buri, a Kerick mu je još dugovao za galebova jaja.

Potjerali su čopor mladih tuljana, njih stotinu, i nastavili su s njima do klaonice. Svi ostali tuljani, nastavili su svoju igru kao da se ništa nije dogodilo. Kotick je bio prvi tuljan koji je pošao za njima. Sada su bili uvjereni da se radi o Zaharrovom duhu.

Sporo su se kretali do klaonice jer se tuljani nisu smjeli previše ugrijati. Tada njihova koža nije dobra i trga se kod deranja. Uskoro Kotick više nije raspoznavao svoje prijatelje jer im je koža bila oderana. Bio je užasnut. Okrenuo se i otišao nazad. Kod Vrata Morskog Lava gdje morski lavovi sjede bacio se u vodu. Sea Lion ga je upitao što radi ovdje jer morski lavovi se nisu s nikim družili, samo međusobno.

Kotick mu je ispričao što se dogodilo s njegovim prijateljima, a Sea Lion mu je rekao da to nije nikakva novost. Ljudi znaju da oni svake godine dolaze ovdje i dok je to tako, oni će ih loviti. Predložio mu je da nađe neki otok gdje nema ljudi no nije mu znao reći gdje se takav otok nalazi. Predložio mu je da ode do Sea Vitch koji će mu možda moći pomoći, ali prije toga neka odmori, jer put do njega je dug.

Kada je stigao, lijeni i arogantni Sea Vitch mu nije pomogao. Riješio ga se brzo i rekao mu neka potraži morsku kravu. Kotick se vratio u Novastoshnah, no tamo se nitko nije slagao s njim da otkrije neko novo mjesto za tuljane. Rekli su mu da je lov na tuljane posao ljudi i da on to neće moći spriječiti. No, nitko osim njega nije vidio što ljudi rade s tim tuljanima. Majka mu je rekla da zaboravi na to i da se ide igrati.

Te jeseni, Kotick je odlučio otplivati i potražiti Sea Cow. No, nigdje je nije pronašao. Susreo je na putu albatrosa koji mu je rekao da je okot Kerguelen idealno mjesto na kojem će naći mir. Kada je došao tamo, gotovo je poginuo na crnim stijenama zbog oluje koja je tutnjela. Kotick je narednih pet godine proveo istražujući otoke, a četiri mjeseca svake godine odmarao se Novastoshnah gdje su mu se drugi holušici rugali zbog ideje o otoku. No, on nije odustajao. Opet je preplivao mnoga mjesta, ali uvijek bi se razočarao jer na svim otocima su ljudi ubijali tuljane.

Na svom putu jednom se zaustavi na otoku punom zelenila i sretne starog tuljana kojem je Kotick ulovio ribe. On je bio posljednji tuljan iz Izgubljenog Stada s Masafuere. Ispričao mu je kako oduvijek kruži priča o bijelom tuljanu koji će ih spasiti te mu je predložio da pokušava i dalje.

Tog ljeta se obeshrabren vratio u Novastoshnah. Majka mu je rekla da se mora oženiti jer već je dovoljno velik i jak. Molio ju je da mu da još godinu dana. Igrom slučaja te je godine upoznao tuljanicu koje je također odgađala udaju. Ona ga je odlučila čekati. Nakon što je otplesao vatreni ples s njom uputio se ponovo na put, sada je išao na zapad.

Kada se umorio, legao je kako bi odspavao ne jednom djelu kopna koji pripada Bakrenom otoku. Probudio se i sav u čudu ugledao neka čudna bića. Najsmješnija mu je bila njihova glava, a perajom su se ljuljala u vodi. Kada ih je nešto pitao, ona nisu odgovarala, samo su se klanjale. Kotick pomisli da su to najružnija bića koja je ikada vidio te je zaključio da se radi o Sea Cows.

Odlučio ih je slijediti na njihovom putovanju. Ispočetka su se morske krave kretale jako sporo uz obalu i svaki su čas stajale, no kasnije su počele tako brzo plivati da se Kotick čudio otkuda sada tolika promjena. Plivale su do grebena, a kada su došle do njega zaronile su prema pećini i plivale jako dugo. Kada su konačno stigli i izronili, Kotick nije mogao vjerovati što vidi. Ugledao je predivnu obalu gdje čovjek još nikada nije kročio. Morao se uvjeriti ima li dovoljno ribe pa je krenuo put Novastoshnaha po ostale tuljane. Morao ih je dovesti na mjesto gdje nema ljudi i nema više ubijanja.

Kada je stigao, njegova tuljanica ga je sretna dočekala. Pohvalio se svima kako je našao mjesto gdje čovjek još nije kročio, ali nitko mu nije vjerovao. Kako bi mu tuljani povjerovali, odlučio se sa svima upustiti u borbu. Ako pobijedi, tuljani će poći za njim. I to se i dogodilo. Otac i majka su bili jako ponosni na svog tuljana jer se borio hrabro i pobijedio. Njegovo tijelo sada više nije bilo bijelo, već crveno od krvi.

Tjedan dana kasnije gotovo deset tisuća tuljana uputilo se na put do Tunela Morske Krave. Tuljani koji su ostali nazivali su ih budalama. No, kako su Kotickovi tuljani pričali predivne priče o novim obalama, tako se sve više tuljana odvažilo na put do Tunela. A Kotick je uživao i svake godine bivao je sve jači, na mjestu gdje nikada nije kročio čovjek.

Vrijeme radnje: prije nekoliko godina

Mjesto radnje: “prije nekoliko godina na mjestu zvanom Novastošna, ili Sjeveroistočna Točka, na otoku Svetog Pavla, tamo daleko na Beringovu moru”, otvoreno more, Tunel Morske Krave

Tema djela: Kotickova putovanja s ciljem pronalaska boljeg života.

Ideja djela: U životu nikada ne valja odustati, uvijek treba težiti ka boljim i višim ciljevima.

Analiza likova

Likovi: Kotick, Sea Catch, Matkah, Kerick Booterin i njegov sin Patalamon, Sea Vitch, Sea Cow, tuljani, Kotickova tuljanica…

Kotick – neobični bijeli tuljan, sin Sea Catcha i Matkahe. Roditelji su ga jako voljeli, a majka ga je naučila svemu što jedan tuljan mora znati. Od malena je učio plivati, loviti, morao je znati što je opasnost na moru i kada prijeti oluja. Volio je učiti i bio je iznimno hrabar. Razlikovao se od drugih tuljana ne samo po boji kože, već i po svojoj originalnoj osobnosti. Ono što nikada nije niti jedan tuljan vidio – on je vidio, a to je kako ljudi ubijaju tuljane. To mu se toliko urezalo da je odlučio pronaći mjesto gdje će svi tuljani živjeti bezbrižno bez straha od ljudi. Na čestim putovanjima morem bio je umoran, a ponekad je i njegovo samopouzdanje slabjelo, ali ipak, bio je ustrajan i nije odustajao. Na kraju je pronašao mjesto gdje su svi tuljani mogli živjeti bez straha od ljudi.

Sea Catch – Kotickov otac koji se jako dobro brinuo za svoju obitelj. Svake se godine tradicionalno upuštao u borbu s ostalim tuljanima kako bi njegova obitelj imala najbolju mjesto u Novastoshnau. Nikada se nije upuštao u borbu s pobijeđenim tuljanima jer je to bilo protiv zakona obale.

“Sea Catchu je bilo petnaest godina, bio je veliki sivi, dlakavi tuljan, s dlakom na ramenima dugačkom gotovo poput grive, i imao je duge opasne zube. Kada bi stao na prednje peraje, bio je više od četiri stope visok, a njegova bi težina, da je netko bio dovoljno hrabar da ga je izvagao, iznosila oko trista i pedeset kilograma. Bio je sav izbrazdan ožiljcima iz divljih borbi, ali je uvijek bio spreman za novu borbu.”

Matkah – Kotickova majka. Nije shvaćala zašto se muški tuljani svake godine bore za svoja mjesta na stijenama. Smatrala je da bi se mogli i dogovoriti. Voljela je svoga sina Koticka i učila ga je svemu što je bilo potrebano kako bi postao dobar tuljan.

Rikki-Tikki-Tavi

Ovo je priča o mungosu Rikki-Tikki-Taviju koji je vodio rat u kupaonici ljetnikovca u Sugauli. Pomagala mu je ptica-krojačica Darzee, a savjetnik mu je bio bojažljivi štakor Chuchundra koji nikada nije izašao dalje od sredine sobe. Ipak, sve zasluge idu Rikki-Tikkiju.

Rikki-Tikki bio je mungos, ali je po krznu i repu sličio mački, a po glavi je bio ista lasica. Mogao se počešati gdje je htio, a nos i oči su mu bili ružičaste boje. Živio je s roditeljima u jednoj jami sve dok ga velika ljetna poplava nije odnijela. Kako ga je poplava nosila, on se uspio uhvatiti za snop trave. Tako se držao sve dok nije izgubio svijest. Kada se osvijestio nalazio se na vrtnoj stazi dok ga je sunce grijalo. Začuo je malenog dječaka Teddyja koji govori kako je našao mrtvog mungosa. No, majka mu je odgovorila da mungos možda nije mrtav i da ga trebaju odnijeti u kuću da se osuši.

Veliki čovjek, Englez, uzeo ga je u ruku i rekao svojim ukućanima da ga ne plaše kako bi vidio što će učiniti. Mungosi su se rijetko kad nečega bojali jer su bili jako znatiželjni. Njihova lozinka je bila “Idi pa vidi”.

Rikki-Tikki se ubrzo sprijateljio s cijelom obitelji i dao se u istraživanje kuće. Volio je spavati s dječakom iako se Teddyjeva majka tome protivila jer se bojala da ga ne ugrize. Za doručak je dobio bananu i jaje i nadao se ako će se lijepo ponašati da će postati domaći mungos.

Nakon doručka izašao u vrt koji ga se dojmio. Zaključio je da će ovo mjesto biti odlično lovište. Upoznao je pticu-krojača Darzee i njegovu ženu. Njih dvoje su bili jako nesretni jer im je jedno dijete ispalo iz gnijezda, a Nag ga je pojeo. Nisu mu odgovorili jer su u travi čuli šuštanje od kojeg je čak i Rikki-Tikki poskočio. Bila je to kobra Nag.

Rikki-Tikki se samo na trenutak uplašio, a Nag nije htio priznati da se i on boji njega. Nag je znao da mungos u vrtu znači smrt za njegovu obitelj pa mu je predložio razgovor. Kada su započeli razgovor, najednom se iza Rikkija stvorila Nagaina, Nagova žena. Kada je htjela skočiti na njega, Darzee je upozorio Rikkija pa je on odmah skočio što više može uvis. Skočio je Nagini na leđa i kada bi se radilo o starijem mungosu, on bi to i iskoristio. No, Rikki nije pa su Nag i Nagina brzo nestali u travi.

Rikki je bio jako ljut, toliko da su mu se oči zacrvenjele od ljutnje. Ipak, ostao je sjediti u travi i odustao je od kobra. Vjerovao je da se ne može boriti s dvije zmije odjednom. Znao je da je mlad i da će postati bolji, a to mu je ulijevalo samopouzdanje.

Odlučio je sada malo odmoriti kada je začuo malenu zmiju Karaita. Karait je bio otrovan poput kobre, ali bio je jako malen pa ga nitko nije uzimao za ozbiljno. Ponovo su mu se zacrvenjele oči i navalio je na Karaita. Borio se s njime i pobijedio. Teddyjevi roditelji bili su mu jako zahvalni jer je Teddy ostao zaštićen. U početku je Rikki htio pojesti zmiju, ali se sjetio kako je onda trom pa je odustao. Odmorio je malo, a za to vrijeme je Teddyjev tata udarao po mrtvom Karaitu, iako Rikkiju nije bilo jasno zašto kada je već mrtav.

Te večeri Rikki je mogao jesti sve što je poželio. Nakon što se najeo, Teddy ga je poveo na spavanje i zahtijevao od njega da mu spava ispod brade. Kada je Teddy zaspao, Rikki je odlučio pogledati što se događa po kući. Sreo je Chuchundra koji ga je plačljivim glasom molio da ga ne ubije. Chuchundra je bio štakor i otkrio mu je tajnu da je Nag svuda oko njih. Rikki je zahtijevao od Chuchundra da mu on ispriča što se događa.

Chuchundra se rasplakao i počeo pričati o tome kako je jedan, a tada su začuli šumove. Rikji-Tikji je odmah znao da su to Nag i Nagina. Rikji je odmah shvatio što se događa, Nag se pokušavao popeti po odvodu u kupaonicu. Rikji je provjerio Teddyjevu sobu i kada tamo nije ništa našao, znao je da se Nag pokušava dočepati kupaonice Teddyjeve mame.

“Na dnu glatkog gipsanog zida bila je izvađena jedna cigla i napravljen odvod za vodu iz kupaonice i kada se Riki-Tiki ušulja kroz zidanu ogradu gdje stoji kada, ću kako Nag i Nagaina šapću na mjesečini”.

Njihov plan je bio da se kuća isprazni jer će tada i mungos nestati, a oni će opet postati glavni u vrtu. Uskoro će dobiti i djecu u polju lubenica pa im slobodan prostor još više treba. To su planirali postići tako što će Nag ubiti majku, oca i Teddyja, a mungos će onda sam otići.

Rikki-Tikki je to sve čuo i odlučio je čekati u zasjedi dok Nag zaspi, a Nagaina ode kako bi ga napao. I to se i dogodilo. Rikki-Tikki je skočio na Naga, a u pomoć mu je tada došao i Teddyjev otac koji je puškom pogodio Naga. Majka Alisa bila je blijeda, ali sretna. Teddyjevi roditelji bili su zahvalni Rikkiju jer ih je ponovo spasio.

Kada se odmorio i osvijestio da je čitav, Rikki je počeo planirati kako će se riješiti Nagaine. Znao je da će borba s njom biti još teža. Tada je začuo Darzeeja kako pjeva pobjedničku pjesmu na što se jako naljutio jer je smatrao da sada nije vrijeme za pjesmu. Upitao ga je zna li gdje je Nagaina, a Darzee mu je rekao da tuguje za Nagom na smetlištu gdje je Nag bačen. Saznao je Rikki i da je jaja sakrila na sunce kod gredice lubenica, a i to je saznao od Darzeeja.

Rikki je Darzeeju predložio da glumi da mu je krilo slomljeno kako bi Nagainu namamio što dalje od polja lubenica gdje su se nalazila njezina jaja. Darzee se pomalo rastužio kada je čuo što će Rikki učiniti s jajima jer i on i njegova žena su imali jaja iz kojih su se trebali izleći mladunci. Darzeejeva žena je bila pametnija od njega pa je otišla do smetlišta pred Nagainu i glumila da joj je krilo slomljeno. Nagaina je odmah pošla za njom vjerujući kako ima lak plijen. Za to vrijeme Rikki je našao svih dvadeset i pet jaja u polju lubenica i uništio ih je skoro sve, ostala su mu samo tri kada je naišla Darzeejeva žena. Bila je u panici i rekla je Rikkiju da je Nagaina već u kući.

Rikki je brzo slomio još dva jaja, a treće je ponio sa sobom. Kada je došao do kuće, roditelji i Teddy su sjedili u kuhinji, blijedi i mirni. Nagaina im je prijetila da će ih ubiti. Tada je ušao Rikki i predložio joj borbu, a kada ona na nju nije htjela pristati, pokazao joj je njezino jaje, jedno jedino koje preostalo.

Nagainu je to jako pogodilo i pomaknula se, što je Tedijev otac iskoristio kako bi spasio Teddyja. Rikki i Nagaina su nastavili borbu vani, a nakon nekog vremena Rikki je zaboravio na jaje kada je Nagina krenula prema njemu. Zgrabila je jaje i uputila se prema stazom prema svojoj rupi. Darzeejeva žena ju je malo usporila mahanjem krila pa ju je Rikki sustigao. Netom nego što se ući s jajetom u rupu, Rikki je uhvati za rep. Ušao je za njom u rupu gdje se vodila borba. Stanovnici vrta su mislili da Rikki to neće preživjeti, a Darzee je već počeo pjevati pokajničku pjesmu. No, tada je Rikki izašao iz rupe i rekao da je sve gotovo. Nakon toga spavao je do kasnog popodneva. Crveni mravi su ga čuli i odlučili su provjeriti govori li stvarno istinu.

Rikki je rekao Darzeeju da obavijesti Bakrenog kovača koji će obavijestiti cijeli vrt, da je Nagaina mrtva.

Bakreni kovač bila je malena ptica koja koje se glasala kao da netko čekićem lupa o bakreni lonac. Malo kasnije Rikki je čuo kako Bakreni kovač obavještava cijeli vrt što se dogodilo. Tada su i žabe veselo zakreketale jer su Nagaina i Nag jeli i žabe.

Kada je Rikki stigao do kuće cijela obitelj mu je bila zahvalna, a posebice Teddyjeva majka. Rikki je obilno večerao, a nakon toga je otišao spavati s Teddyjem. Spavao mi je na ramenu kada je ugledao Teddyjevu majku. Rekao joj je neka se ne brine jer on će ih uvijek čuvati. Rikki nikada nije posao ohol radi toga što je učinio, a više niti jedna kobra nije ušla u vrt.

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: Indija, Sugauli (ljetnikovac i vrt)

Tema djela: Život mungosa Rikki-Tikki-Tavija nakon što je postao član jedne indijske obitelji.

Ideja djela: Odanost i velika požrtvovnost prema onima koje volimo na kraju uvijeki budu nagrađeni.

Analiza likova

Likovi: Rikki-Tikki-Tavi, indijska obitelj (Englez, mama Alisa i sin Teddy), Darzee, Chuchundra, Nag, Nagaina, Karait, Darzeejeva žena…

Rikki-Tikki-Tavi – maleni mungos koji je zbog zahvalnosti prema jednoj obitelji čuvao je od zmija. Živio je s roditeljima dok ga ljetna poplava nije odnijela daleko iz jame. Jedva je preživio, a novi dom pružila mu je Teddyjeva obitelj. Bio je znatiželjan, sve je volio vidjeti i jako hrabar. Spasio je svoju novu obitelj dva puta od zmija. Bio im je zahvalan što su mu pružili novi dom. Kada je sve završilo, i kada su zmije bile ubijene, nije bio ohol iako je mogao biti jako ponosan na sebe. I dalje je čuvao vrt svoje obitelji.

“Rikki-Tikki je bio mungos, po krznu i repu sličniji mački, ali po glavi i naravi potpuno lasica. Njegove oči i vrh njegova nikad mirnos nosa bili su ružičast; mogao se počešati, gdje god je htio, ma s kojom nogom, prednjom ili stražnjom, koju bi baš izabrao; mogao je rasteretiri svoj rep tako da je nalikovao na četku za pranje boca, a njegov je ratnički poklik, kada je jurio kroz visoku travu, bio: Tikk-tikk-tikki-rikki-tik!”

Toomai, Gospodar Slonova

Slon Kala Nag što znači Crna Zmija služio je indijskoj vladi više od četrdeset i sedam godina. Sada je imao gotovo sedamdeset godina, a uhvatili su ga kada je imao samo sedamnaest. Još kada nije bio u punoj snazi gurao je topove koji su zaostali u blatu, a to je bilo davno, prije Afganistanskog rata 1842. godine.

Majka Rada Pajari ili kako su je od mila zvali Rada ljubimica još mu je kao malom govorila da oni koji se boje, uvijek stradaju. Ubrzo se i sam Kala Nag uvjerio u to. Kada je u njegovoj blizini eksplodirala granata, on se toliko prepao da je udario u piramidu pušaka, a bajuneti su ga izboli po osjetljivim mjestima. Od tada se više nikada nije bojao. Bilo je to prije nego je navršio dvadeset i pet godina. Iz to razloga postao je omiljeni slon koji je služio indijskoj vladi. Najčešće je vukao balvane no iskazao se i u ostalim poslovima. Pomogao je pri prenošenje topova, nosio je šatore…

No, uskoro je počeo raditi na novom poslu. S desetak izvježbanih slonova lovio je divlje slonove u brdu Garo. Oni su se pripitomljavali i slali gdje god je zatrebalo.

Kala Nag bio je tri metra visok, a zubi iako su mu bili skraćeni na metar i pol, i dalje su bili iznimno oštri.

Kala Nag bi s ostatkom slonova lovio divlje slonove po nekoliko tjedana pa bi njih trideset ili četrdeset potjerali u jedan ograđeni prostor. Dobio je naredbe da ulazi u taj prostor i tuče najdivljije slonove. To se obično događalo navečer.

Ako se radilo o borbi, nema što nije znao. Podigao je surlu u zrak da se ne ozlijedi i navalio je na protivnika. Nije se bojao nikoga pa čak ni tigra. Sve to potvrdio je i njegov čuvar Veliki Toomai koji je bio uvjeren da se Kala Nag ne boji nikoga osim njega. Veliki Toomai bio je sin Crnog Toomaia, a unuk Toomaia Gospodara Slonova koji je vidio kada su uhvatili Kala Naga. Pohvalio se i Mali Toomai da se Kala Nag boji i njega. Mali Toomai trebao je jednoga dana naslijediti svoga oca i postati čuvarom Kala Naga. Mali Toomai bio je najstariji sin Velikog Toomaia i imao je svega deset godina. Odrastao je s Kala Nagom te on nije mogao pomisliti da ga ubije. Mali Toomai se kao mali igrao s njegovom njuškom, a nazivao ga je i starim debelim prasetom. Mali Toomai je često pričao Kala Nagu kako će ga od vlade kupiti neki radža i on će postati kraljevski slon.

Mali Toomai je volio logorski život, volio je penjati se po uskim stazama, spuštati se u uvale i promatrati slonove na paši. A više od svega volio je gledati istjerivanje slonova. Tada bi se popeo na stup i navijao iz sveg glasa. No, jednog dana se spustio u prostor s divljim slonovima i pomogao jednom o lovaca da priveže malenog slona. Kala Nag ga je surlom predao Velikom Toomaiu koji ga je par puta udario i dobro se na njega izderao. Naime, Veliki Toomai se bojao da će sve to sada lovci ispričati Petersenu Sahibu.

Malog Toomaia to je jako uplašio. Gospodin Peterson bio je najveći bijeli čovjek. Znao je sve o slonovima i bio je glavni za lov na slonove za indijsku vladu. Mali Toomai se pitao što će se sada dogoditi, a njegov otac je bio jako ljut. Rekao mu se da se boji da i njega, Malog Toomaia, ne pošalju u lov na slonove, a njegova obitelj je ipak puno više vrijedi i niti jedan njegov član ne može pasti tako nisko da bude lovac. On će svoju mirovinu zaslužiti kao čuvar Kala Naga.

Veliki Toomai se nikako nije mogao smiriti, bio je jako ljut na svog sina. Poslao ga je da vidi je li s Kala Nagom sve u redu, treba li ga očistiti ili možda izvaditi trn iz nogu.

Mali Toomai bio je jako tužan i sve je ispričao slonu Kala Nagu dok ga je pregledavao. Nadao se ipak da bi mogao raditi kao lovac na slonove.

Sezona je jenjavala pa je gospodin Petersen došao na leđima svoje slonice Pudmine kako bi isplatio plaću lovcima. Prilikom isplate Velikom Toomaiu, uz njega je stajao i njegov sin Mali Toomai, a kada ga je spazio glavni lovac, odmah ga je pohvalio gospodinu Petersonu i ispričao o nedavnom događaju. Peterson mu je rekao da se primakne, a tada ga Kala Nag uzme u svoju surlu i stavi pred gospodina Petersona koji je i dalje sjedio na svojoj slonici.

Gospodinu Petersonu se to učinilo simpatičnim pa je upitao malog Toomaia zašto je naučio slona ovom triku, nadodajući da je razlog tomu sigurno da mu pomogne kod krađe kukuruza. Mali Toomai, kao i svako dijete, iskreno odgovori da ga je to naučio zbog krađe lubenica. Na to se svi od srca nasmijaše.

Tada se javi Veliki Toomai i predstavi ga kao svoga sina. Bio je jako ljut jer nije mogao dopustiti da njegov sin bude lovac. Peterson je pričao s Malim Toomaiem i činio mu se zanimljivim jer se radilo o malenom hrabrom dječaku koji je ušao u prostor sa slonovima. Dao mu je nešto novca i rekao da više ne ulazi u taj prostor jer djeca tamo ne smiju ulaziti. Mali Toomai je bio nesretan i upitao ga je znači li to da nikada ne smije ulaziti u taj prostor na što mu je Peterson odgovorio da može kada vidi ples slonova. Tada se ponovo svi nasmijaše jer to je lovcima značilo – nikada. Postojala je legenda da negdje postoji mjesto gdje slonovi plešu, ali to mjesto nitko nikada nije vidio pa su se lovci tako šalili s time.

Kala Nag je spustio Malog Toomaia i on ode s ocem. Svi su se popeli Kala Nagu na leđa i u povorci krenuli prema logoru za prihvat novih slonova. U koloni su bili i lovci te su stalno nastajale razmirice s Velikim Toomaiem. Naime, Veliki Toomai je bio čovjek iz ravnice i imao je uvijek visoko mišljenje o sebi. S druge strane Mali Toomai je bio neopisivo sretan jer je pričao s Petersonom.

Kada su stigli u logor, privezali su nove slonove. Spustila se večer, a kada je nahranio Kala Naga, Mali Toomai je otišao potražiti tam-tam. Tam-tam su bili bubnjevi, a njima je Mali Toomai pokušavao izreći kako je sretan. Čuo je kako njegova majka u kolibi uspavljuje njegova malenog brata, a naposljetku je i on zaspao na sijenu pored Kala Naga.

Slonovi su polako išli na spavanje, samo je Kala Nag zamišljeno gledao u daljinu. Kada se Mali Toomai probudio, sijao je mjesec. U jednom trenutku začula se truba divljeg slona i svi slonovi poskočiše i uznemire se. Jedan novi slon je skoro iščupao svoj kolac. Tada je sve riješio Veliki Toomai i rekao svom sinu da pazi na njih, a on ide spavati.

Kala Nag se oslobodio kolčića i krenuo u šetnju šumom. Mali Toomai je to vidio i molio ga da ga povede sa sobom. Uzeo ga je svojom surlom, stavio ga na leđa i uputio se prema šumi. Penjali su se uzbrdo, išli preko rijeke i naišli na hrpu divljih slonova. Mali Toomai nije mogao vjerovati svojim očima!

Čuli su se njihovi glasovi, a uskoro je oblak prekrio mjesec i nastao je mrak. Mali Toomai više ništa nije vidio. Kala Nag je podigao jednu pa drugu nogu, a i svi ostali slonovi su toptali. Nastala je nesnosna buka. Kada se Mali Toomai osvijestio od buke više ničega nije bilo, ni traga slonovima.

Zora je svitala i Mali Toomai je bio jako umoran. Predložio je Kala Nagu da se drže slonice Pudmine i da krenu prema logoru. Tamo je stajao još jedan slon koji ih je vidio kako odlaze te je i on otišao na drugu stranu.

Dva sata kasnije, kada su stigli u logor, Kala Naga su jako boljele noge, a Pudmina je bila jako prljava. Peterson je upravo doručkovao kada su ostali slonovi počeli trubiti. Mali Toomai je prišao Petersonu i na izmaku snaga rekao da je vidio ples slonova. Nakon toga se onesvijestio.

Kada se osvijestio bio je jako dobro zbrinut. Ležao je u Petersonovoj mreži s njegovim lovačkim kaputom ispod glave. Lovci su već bili poredani u tri reda oko njega i čekali su da se osvijesti i da im ispriča sve o plesu slonova. Rekao je samo da mu moraju vjerovati, a dokaz je i Kala Nag koji je jako umoran. Nakon toga se naslonio i ponovo je zaspao. Spavao je sve do sumraka.

Dok je spavao Peterson se u društvu Makua Apa uputio pronaći mjesto o kojem im je dječak govorio. Ubrzo su ugledali ugaženo mjesto što je bio dokaz da Mali Toomai govori istinu. Bili su zaprepašteni.

Kada su se vratili u logo, Peterson je naredio da se zakolju dva ovna kako bi obilježili veliki dan.

Veliki Makua Apa koji je bio desna ruka Petersona odlučio je odati veliku počast Malom Toomaiu. Podigao ga je visoko iznad svoje glave i rekao da se od danas on zove Toomai, Gospodar slonova kako se zvao i njegov pradjed. Pozvao je sve da odaju počast novom Gospodaru Slovona, a počast su mu odali i slonovi tako što su podigli svoje surle i počeli njima glasno trubiti.

“A ovog puta je pozdrav bio u čast Malog Toomaia koji je vidio ono što nijedan čovjek nikada nije vidio – ples slonova u noći, sam u srcu planine Garo”.

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: Indija (planina Garo, logor za pripitomljavanje slonova)

Tema djela: pustolovine slona Kala Naga i dječaka Malog Toomaia-

Ideja djela: Uvijek trebamo vjerovati u svoje snove jer samo tako će se oni i ostvariti.

Analiza likova

Likovi: Kala Nag, Veliki Toomai, Mali Toomai, Peterson Sahib, Makua Apa, lovci, slonovi

Kala Nag – neustrašivi indijski slon koji je godinama služio indijskoj vladi i u tome je bio najbolji. Pomagao je u lovu i u pripitomljavanju divljih slonova koji su se dalje slali gdje god je to bilo potrebno. Izrazito hrabar i odan svom čuvaru Velikom Toomaiu i njegovom sinu Malom Toomaiu. Prije nego što su mu ispali mliječni zubi majka mu je rekla da slonovi koji se boje uvijek stradaju. Zato je nakon dvadeset i pete godine odlučio postati neustrašiv. Odrastao je s Malim Toomaiem kojeg je jako volio i nikada mu ne bi mogao učiniti ništa na žao, njih dvojica bili su veliki prijatelji.

“Kala Nag, što znači Crna Zmija, služio je indijsku vladu na sve moguće načine, na koje slon može služiti u toku četrdeset i sedam godina. Kako mu je bilo dvadeset, kad su ga uhvatili, znači da je sada imao gotovo sedamdeset godina – a to je zrelo doba za jednog slona.”

Bio je omiljeni slon indijske vlasti i na njega su najviše pazili. Pomagao je tako da je nosio šatore, nosio je balvane… No, ubrzo je dobio novi i od sada jedini zadatak – da sudjeluje u lovu i na pripitomljavanju slonova.

“Kala Nag bio je dobra tri metra visok, a zubi su mu bili skraćeni na dužinu od metra i pol, te na vrhovima zaštićeni bakrenim prstenovima kako se ne bi lomili; ali i s ovako krnjim zubima on bi mogao učiniti više nego koji neizvježbani slon svojim cijelim, zaoštrenim zubima.”

Mali Toomai – maleni dječak, neustrašiv, zaigran i veseo. Jedva da je bio više od jednog metra, a bio je odjenut samo u krpicu.

“Malom Toomaiu je bilo deset godina. Bio je najstariji sin Velikog Toomaia. Po običaju, jednom kad poraste, on je trebao zauzeti očevo mjesto na vratu Kala naga i uzeti u svoje ruke teški gvozdeni amkus, štap za gonjenje slonova kojim su tako vješto rukovali njegov otac i njegov djed i njegov pradjed.”

“Znao je što govori; jer on se rodio u sjeni Kala Naga, igrao se njegovom surlom, još prije no što je prohodao i vodio ga je na vodu, čim je prohodao. Kala Nag nije mogao pomisliti da ga ubije onoga dana, kada je Veliki Toomai podnio svoje mlado smeđe djetešce pod kljove Kala Naga i naredio mu da pozdravi svog budućeg gospodara.”

Volio je logorski život i nije volio sjediti i ništa ne raditi. Jednom prilikom pomogao i lovcu kod pripitomljavanja slona i od onda je sanjao o tome da i on postane lovac, što mu se u konačnici i ostvarilo. Jedini je čovjek koji je vidio ples slonova.

Kako se pojavio strah

Ova priča najprije oslikava kako je zakon džungle najstariji zakon na svijetu koji je predvidio gotovo sve nevolje koje mogu pogoditi narode džungle. Kada je zavladala velika nestašica i suša, zakon je nalagao da piće uvijek dolazi prije jela: ako je nestašica u lovu, svatko se može snaći, ali kada ostane samo jedan izvor, prestaje svaki lov dok narod džungle ne ode tamo i podmiri svoje potrebe.

Stanje je postajalo sve gore i svi su se najviše zabrinuli za Moglija. Mogli nije znao što znači prava glad i bacio se na med star tri godine koji je vadio iz napuštenih košnica u stijenama. Taj je med bio crn kao trnjina i sav ušećeren. Mogli je lovio i larve i osama krao njihova svježa jaja.

Sva je divljač u džungli bila još samo kost i koža dok je vrućina rasla i sisala svu vlagu. Stanovnicima džungle najgora je bila potreba za vodom jer se moraju dobro napojiti. Osim toga, te godine mohvino drvo, koje je Balu toliko volio, nije uopće cvalo. Zelenkasto-žuti voštani cvjetovi osušili su se još prije nego što su se rodili; džungla je požutjela, potamnila i pocrnjela. Zelenilo u jarugama sažeglo se i pretvorilo i polomljene suhe peteljke i savijeno mrtvo lišće. Ptice i majmuni te su godine rano otišli na sjever, znajući što će se dogoditi. Jeleni i divlje svinje upadali su daleko u propale njive sela i ponekad umirali pred očima ljudi koji nisu dovoljno snage da ih ubiju.

Mogli je svake večeri dolazio na Stijenu Miru kako bi se rashladio. Ni najgladniji njegov neprijatelj ne bi tada poželio dječaka. Zbog svoje gole kože izgledao je bjedniji i slabiji više nego bilo koji stanovnik džungle, od sunca mu je kosa izblijedjela kao lan, a rebra su mu ispala kao pruće na košari. Ono što je Mogliju odavalo snagu bilo je njegovo oko koje je bilo hladno i mirno.

Bagira mu je u tim teškim vremenima bio savjetnik i govorio mu da se mora mirno kretati, polako loviti i nikada ne gubiti nadu. Mogli je pitao Bagiru misli li da su ih kiše zaboravile i da se više nikada neće vratiti, na što mu je Bagira odgovorio da ne misli tako jer će opet jednom vidjeti mohvu u cvijetu i male srndaće ugojene od mlade trave.

Saznalo se kako je Šir-Kan ubio čovjeka iz hira, što zakon džungle strogo zabranjuje, a ujedno je  uprljao i izvor vode. Šir-Kan se pozvao na svoje pravo, a Hati, gospodar slonova, objasnio je da je to zato što je prvi tigar u početku stvaranja džungle ubio jelena i čovjeka i u džunglu doveo Smrt, a s njom i Strah.

U vrijeme stvaranja džungle, nije bilo ni žita, ni dinja, ni papra, ni šećerne trske. Narodi džungle nisu ništa znali o ljudima, već su svi živjeli u džungli kao jedan narod i jedna zajednica. Tada su se počele događati svađe oko hrane, iako je bilo dovoljno paše za sve. Tigar je, prije ubojstva čovjeka i jelena, bio lijep i bez ikakvih pruga po sebi i jeo je voće i travu. Prvi slon, Ta, imao je previše posla oko stvaranja nove džungle pa je prvom tigru dao dužnost da bude gospodar i sudac džungle. Pred njim su se trebali iznositi svi sporovi.

Jednoga se dana dogodila svađa između dva jelena. Posvađali se oko paše i pričalo se da je jedan od jelena gurnuo prvoga tigra rogovima, a prvi tigar, zaboravivši da je gospodar i sudac džungle, skočio je na jelena i slomio mu vrat. Zatim se prvi tigar izbezumio od mirisa krvi i pobjegao u sjeverne močvare.

Tako je džungla ostala bez suca i svi su se počeli međusobno boriti. Ta, onaj prvi slon, vidio je mrtvoga jelena u cvijeću i pitao je tko ga je ubio. Stanovnici džungle nisu htjeli reći, trčali su u krug, propinjali se, vikali i tresli glavom. Ta zatim naredi drveću koje se duboko povija da obilježi jelenovu ubojicu kako bi ga mogao prepoznati.

Drveća su prvoga tigra pokazala ubojicom, doživio je sramotu i nikada više nije htio jesti plodove drveća. Ubio je i čovjeka, misleći kako će time opet suditi narodima džungle, a Hati mu je na to rekao:

“Nikada više narodi džungle neće doći k tebi. Neće se nikada nalaziti na tvom putu, niti će spavati u tvojoj blizini, niti će ići za tobom, niti pasti kraj tvog loga. Samo će Strah biti s tobom i udarcem, koji ti nećeš vidjeti, činit će s tobom što ga bude volja. Učinit će da se zemlja otvara pod tvojim nogama i da ti se povijuše obaviju oko vrata i da stabla drveća srastu oko tebe više nego što ti možeš skočiti, i na kraju će ti skinuti kožu da u nju zavije svoju mladunčad kada im je hladno. Ti nisi imao milosti prema njemu, neće je ni on imati prema tebi.”

I tako je prvi tigar naučio ubijati bezdlakoga (čovjeka), a to je džungli donijelo mnogo zla: klopke, zamke, stupice, leteće štapove, mušice koje peku i izlaze iz bijeloga dima puške. Ipak, Ta je tigru dao pravo na jednu noć kada se čovjek boji tigra jer ga tigar ubije gdje god ga nađe iz osvete što ga je zauvijek osramotio.

Te noći ode na selo i ubije jednoga čovjeka, ali svi su stanovnici džungle znali kako Šir-Kan čovjeka ubija i dva i tri puta u mjesecu. Hati na to odgovori da tada čovjeka napada s leđa i okreće glavu u stranu jer se boji. Mogli je uvrijeđen upitao Balua zašto prije nije saznao za ovu priču, a Balu mu odgovori:

“Zato što je džungla puna takvih priča. Kada bih počeo, nikada im ne bi bilo kraja. Pusti moje uho, mali brate!”

Džungla osvaja

Ova priča se vraća na radnju kada je Mogli otišao u pećinu sa Šir-Kanovom kožom. Majka Vučica htjela je kazniti sve seljane osim Mesue dok se Akela pitao što će napraviti ako ljudi ne ostave Moglija na miru. Saznalo se da Buldeo s puškom traži Moglija u šumi. Mogli bi se silno naljutio kada bi ga netko nazvao čovjekom:

“Idući put – mirno reče Mogli vraćajući nož u korice – ne spominji mene i ljudski čopor u jednom dahu.”.

Kako bi uplašili Buldea, Mogli je naredio čoporu vukova da počnu plesati oko njega, što ga je silno uplašilo. Mogli je za to vrijeme stajao skriven i slušao kako Buldeo ugljenarima priča izmišljotine. Buldeo je s ostalim ugljenarima sjeo i zapalili su lule. Buldeo je počeo pričati priču o Mogliju, đavoljem djetetu, od početka do kraja. Rekao je kako se Mogli pretvara iz vuka u dječaka i da je začarao Moglijevu pušku te da je selo, znajući da je on najhrabriji seoski lovac, poslalo njega da ubije đavolje dijete.

U isto vrijeme, nastavit će Buldeo, uhvatili su Mesuu i njezina muža koji su bez sumnje bili Moglijevi roditelji. Zatvorili su ih u njihovu kolibu, gdje će ih staviti na muke i nagovoriti na priznanje da su vještica i vještac, a potom će ih spaliti.

Ugljenari su pitali Buldea kada će ih spaliti jer su htjeli prisustvovati, a on odgovori kako seljani neće ništa poduzimati dok se on ne vrati jer su svi željeli da prvo Mogli bude ubijen. Zemlju i bivole Mesue i njezina muža podijelit će međusobno. Buldeo je mislio kako je uništavanje vještica dobra stvar, a ljude koji su se spremni brinuti o vučjoj djeci iz džungle smatrao je najgorom vrstom.

Mogli je svim stanovnicima džungle zapovjedio da počnu pjevati pjesmu kako bi uplašili seljane, a on će za to vrijeme otići spasiti Mesuu i njezina muža. Čuo je kako se glasovi iza njega dižu i u sebi se smijao dok je jurio niz džunglu. Opazio je kako su se ugljenari skupili u gomilu i kako Buldeova puška poput lista banane u isti mah treperi u svim pravcima. Tada Sivobrat viknu: Jalahi! Jalaha!, doziv za lov na bivole.

Ostala su mu tri vuka odgovarala i Mogli se mogao zakleti da cijeli čopor urla iz svega glasa, a onda zapjevaše divnu jutarnju pjesmu džungle sa svim njezinim refrenima, prijelazima i ukrasima. Ne postoji način na koji bi se mogao dočarati dojam koji je ta pjesma proizvela.

Mogli je, s druge strane, prevaljivao milje po devet na sat, žurio se i bio zadovoljan što je tako pokretan poslije dugih mjeseci ukočenosti među ljudima. Mislio je samo na to kako će osloboditi Mesuu i njezina muža iz klopke. Zarekao se da će se poslije toga odužiti selu za to što su im napravili. Bio je ljut na cijeli ljudski rod, ali nešto ga je steglo u grlu i morao je duboko udahnuti kada je ugledao krovove kuća. Zatim, primijetio je da su se svi neobično rano vratili s polja kući i da su se, umjesto da se bave pripremanjem večere, skupili u gomilu i pod seoskim drvetom pričali i vikali.

Mogli stade puzati izvana pored zida, sve dok ne dođe do Mesuine kolibe i kroz prozor poviri u kolibu. Tu je ležala Mesua začepljenih usta i vezanih ruku i nogu, teško dišući. Njezin muž bio je privezan za šareno obojeni krevet. Vrata kolibe, koja su vodila na ulicu, bila su zabravljena, a tri ili četiri čovjeka sjedila su s leđima okrenutim vratima.

Mogli je dobro poznavao običaje i navike seljaka. Znao je da sve dok mogu jesti, govoriti i pušiti, neće raditi ništa drugo, ali čim se nahrane, postat će opasni. Mogli uđe kroz prozor, oslobodi Mesuu i muža i izvadi im čepove iz usta. Zatim je potražio ima li u kolibi mlijeka. Mesua je bila izvan sebe od bola i straha jer su je cijelo jutro tukli i kamenovali. Mogli joj onda brzo stavi ruku na usta kako bi je spriječio da vrisne. Njezin je muž bio zbunjen i ljut i stao je čistiti svoju raščupanu bradu od prašine i svakojake prašine.

Mesua je jecajući rekla Mogliju kako je znala da će doći i da sada zna da je on njezin sin. Pritisnula je Moglija na srce, a on je počeo intenzivno dahtati. Mesuin muž objasnio je Mogliju da su ih seljani vezali zato što su ga uzeli za sina i da su smatrali da zaslužuju smrt. Mesua i muž pobjegli su u Kanivaru, a stanovnici džungle čuvali su im leđa. Mogli je za to vrijeme razmišljao o kazni za seljane. Rekao je da su lijeni, nerazumni, okrutni i da ubijaju slabije od sebe. Ne samo što ubijaju slabije od sebe, već to rade iz obijesti. Kada su siti, bacili bi i rođenu djecu u crveni cvijet.

Mogli je smatrao da nemaju pravo živjeti u selu i da ih mrzi. Najmlađi od Hatijevih sinova predložio je Mogliju da ubije seljane. On je na to odgovorio sljedeće:

“Ne bih želio ni da njihove kosti leže na našem čistom tlu. Neka sebi nađu novi log. Ovdje ne mogu ostati! Vidio sam i osjetio miris krvi žene koja mi je dala hranu – žene koju su htjeli samo zbog mene ubiti. Samo miris nove trave na njihovim pragovima može otkloniti taj miris. Gori mi u ustima. Pusti džunglu na njih, Hati!” Hati je na to rekao Mogliju: “Neka tvoj rat bude naš rat. Neka džungla osvoji selo!”.

Jedne crne noći siđoše iz džungle Hati i njegova tri sina pa surlama polomiše grede mačana koji padoše kao biljka u cvatu kada joj se polomi stabljika; a ljudi, koji su s njim pali, čuli su duboko krkljanje slona u svojim ušima. Tada nahrupi predstraža uplašenih jelena i pregazi seoske pašnjake i poorana polja; a s njima dođoše divlje svinje oštrih papaka. Zavijao je i čopor vukova koji bi uzbunio stado.

Stabo bi tada u očajanju pojurila na sve strane gazeći mladi ječam i zatrpavajući male prokope za navodnjavanje. Kada su seljaci ujutro pogledali, vidjeli su da im je žito propalo, a to je značilo smrt ako se ne sklone. Mnogo je seljana pobjeglo, ali neki su ostali sve dok im je dostajalo ljetine. Što su se više zadržavali, to su drskija postajala stvorenja iz džungle, sve dok nisu potjerali i zadnjega čovjeka:

“Mjesec dana kasnije to je mjesto bilo valoviti humak, prekriven mekim, zelenim, mladim biljem.”.

Kraljev ankus

Kaa, udav kamenjar, mijenjao je svoju košuljicu. Kada zmija mijenja košuljicu, uvijek je neraspoložena i zlovoljna, sve dok nova koža ne počne sijati i lijepo izgledati. Kaa se više nije rugao Mogliju, nego ga je kao i ostale zvijeri, priznao gospodarem džungle i pričao bi mu novosti koje je mogao saznati. Svaku večer bi se s Moglijem uhvatio ukoštac i hrvali bi se; to je bilo mjerenje hitrine oka i snage.

Naravno da je Kaa mogao smožditi desetak Moglija da je htio, ali on se pažljivo igrao s Moglijem i nikada nije upotrebljavao ni desetinu svoje snage. Otkako je Mogli postao dovoljno snažan da podnese nešto jače udarce, Kaa ga je naučio toj igri koja je više nego bilo što drugo razvijala gipkost Moglijevih udova.

Ponekad bi Mogli stajao do vrata zavijen u Kaaovim pokretnim prstenovima, mučeći se da se oslobodi jednu ruku kako bi ga uhvatio za vrat. Tada bi Kaa lako okliznuo, a Mogli bi objema hitrim nogama pokušavao stići taj golemi rep, koji se bacao unazad napipavajući stijenu ili panj. Ljuljali bi se ovamo-onamo, oči u oči, vrebajući zgodnu priliku, sve dok se ta kao kip lijepa grupa ne bi stopila u kovitlac crno-žutih krugova, ruku i nogu.

Kaaova i Moglijeva igra uvijek bi se završavala na isti način – ravnim udarcem glave iz zaleta od kojega bi se Mogli svaki put prevrnuo. Mogli nikako nije mogao naučiti kako izbjeći taj munjeviti udarac, a Kaa mu je govorio da nije vrijedno ni pokušavati. Kaa je pitao Moglija pruža li mu džungla sve što je ikada poželio, a Mogli je na to odgovorio da bi se trebao pojaviti novi Šir-Kan kako bi ga ponovno mogao ubiti.

Istakne kako sada može ubiti vlastitim rukama i da ne bi trebao tražiti pomoć bivola. Mogli kaže i kako je poželio da sunce sija usred kiša i da kiše prekriju sunce usred ljeta. Još nije bio gladan, a da nije poželio kozu; a još nije ubio kozu, da ne požali što nije jelen. Štoviše, Mogli kaže kako nema što drugo željeti jer ima džunglu i njezinu blagonaklonost.

Kaa kaže Mogliju kako je prije par mjeseci vidio čudnovato stvorenje koje je pobjeglo u zemlju. Bijeli Klobuk je rekao Kaau da dovede čovjeka jer će on znati što se tu događa. Tako se Mogli s Kaaom uputio do Hladnih Jazbina. U rupi su vidjeli Tuua, bijelu kobru, koji je čuvao kraljevo blago i trebao zadati smrt onima koji ga pokušaju ukrasti.

Osim toga, Tuu je rekao kako postoji kraljevski grad za koji nitko ne zna, pokazavši Mogliju i Kaau blago za koje se ne bi mogao pronaći novac kojim bi se mogla platiti njegova vrijednost. Pod podruma bio je prekriven pet do šest stopa dubokim naslagama zlata i srebra. Ovdje su se nalazila sedla za slonove od kovanoga srebra, ukrašena zlatnim pločama i tirkizima. Bilo je i snopova mačeva, bodeža i lovačkih noževa od dijamanata, četvrtasto rezanih dijamanata i rubina te drvenih kutija. Drvene su kutije bile trostruko okovane željezom i pune nebrušenih safira, opala, rubina, dijamanata, smaragda i granata.

Mogli nije shvaćao značenje blaga. Donekle su ga zanimali noževi, ali nisu bili tako zgodni kao njegovi vlastiti. Privukao ga je  pola metra dugačak ankus, štap za tjeranje slonova, sličan maloj lađarskoj kuki. Na vrhu je bio okrugli, sjajni rubin, a na deset centimetara niz dršku bili su poredani, jedan uz drugi, nebrušeni tirkizi, tako da se štap mogao lijepo držati.

Ostatak drška bio je od čiste slonove kosti, a vrh je bio ukrašen slikama iz lova na slonove. Te su slike privukle Moglija jer je vidio da imaju nekakve veze s njegovim prijateljem Hatijem. Mogli je želio ponijeti ankus sa sobom, ali Tuu to nije dopustio i  htio ga je ubiti:

“A što se tiče tvoga odlaženja ili neodlaženja, eno rupe u zidu. Miran budi, ti debeli lovče majmuna! Treba samo da dodirnem tvoj vrat i džungla neće više znati za tebe. Još nije bilo čovjeka koji je došao ovamo i otišao s dahom u grudima. Ja sam čuvar riznice kraljevog grada!”.

Mogli ga je uspio nadmudriti tako što je bacio ankus okrenut nadolje i on se zabio Tuu baš iza klobuka, prikovavši ga za zemlju. Mogli nije htio ubiti Tuua:

“Ne – reče Mogli izvlačeći oštricu – više neću ubijati osim za hranu.”.

Pokazao je Kaau kako je Tuu izgubio otrov. Tuu je htio da ga Mogli ubije jer je bio osramoćen, ali Mogli je krenuo iz rupe s ankusom, na što ga je Tuu upozorio da ankus predstavlja smrt i da može ubiti sve ljude pa tako i onoga koji ga uzme.

Mogli je otišao pokazati Bagiri ankus, a on mu je rekao da je to sprava koju su ljudi napravili kako bi zabadali u glave Hatijevim sinovima, slonovima. Zatim je Mogli ankus bacio i rekao da su mu sada ruke čiste od krvi. Tuuvo upozorenje pokazalo se istinitim jer su Mogli i Bagira otkrili da je ankus prouzrokovao šest smrti. Mogli je istaknuo sljedeće:

“Nama dvojici ne može nanijeti nikakvo zlo jer mi ne želimo ono što ljudi žele. Ako ostane ovdje, nastavit će ubijati ljude, jedne za drugima, ali čak ni ja ne bih volio da njih šestorica umre za jednu noć.”.

Mogli je bio svjestan da je sve to njegova krivica i obećao je da nikada više u džunglu neće unositi strane stvari,premda bile lijepe kao cvijeće.

Dvije noći poslije Moglijeva obećanja, dok je bijela kobra sjedila žalosna u mraku svoga podruma, osramoćena, pokradena i usamljena, tirkizni anus uletio je kroz rupu na zidu i zveknuo o pod od zlatnika. Mogli se obratio ocu svih kobri:

“Oče svih kobri (iz opreza ostao je s druge strane zida) – nađi nekog mladog i sposobnog iz svog roda, koji će ti pomoći u čuvanju kraljeva blaga tako da više nijedan čovjek ne iziđe živ odatle.”.

Na to mu ovaj odvrati da ga je upozorio na to da ankus izaziva smrt i pitao se kako je Mogli uopće ostao živ, a Mogli mu odgovori:

“Tako mi bika, kojim sam okupljen, ne znam. Ta je stvar ubila šestoricu za jednu noć. Ne daj joj više da iziđe.”.

Kvikvern

Kadlu, njegova žena Amorak i četrnaestogodišnji sin Kotuko pronašli su psa koji će kasnije pripasti Kotuku. Amorak je pripremila večeru koja se sastojala od kuhanoga mesa, čorbe od krvi i komadića smrznutoga tuljanovoga mesa. Kotuko je pse znao bičevati kada bi previše lajali i sve ih je prozivao po imenu. Sve se to događalo na dalekom sjeveru.

Kadlu je bio inuit, što znači eskim. Njegovo pleme sastojalo se od tridesetak ljudi i pripadalo je Tununirmiutu, zemlji koja leži “iza ničega”. Na tom tmurnom području mrak traje šest mjeseci i stalno vlada surova zima.

Kotuko je sa svojih četrnaest godina htio raditi sve što rade odrasli i bio je sretan što mu je otac poklonio psa, a inuit ne poklanja psa svome sinu dok ovaj ne zna nešto o upravljanju psima. Kotuko je prema psu bio poprilično grub i to je za njega bilo teško razdoblje. Upravljati psećom zapregom bio je zahtjevan posao.

Kada je Kotukov pas porastao, uživao je i borio se za svoj položaj u zaprezi. Imao je razne povlastice, a čak se upuštao u borbu s mršavim polarnim vukom kojega se svi psi boje. Obitelj je živjela sretnije nego ikada prije i pripadali su blagoj rasi koja ne zna lagati ni krasti.

Jednoga dana, neprekidne oluje lomile su led tuljana i nastala je nestašica hrane. Inuit nikada ne odbija dati strancu jelo jer nikada ne zna kada će doći red na njega da prosi. Štoviše, pojavila se pseća bolest koja se raširila poput požara. Kotuko je žalio za svojim psima koje je morao ubiti i više se nitko nije usudio izići sa psima.

Psi su bili potrebni za nešto drugo i to su i znali. Ubrzo nakon toga, Kotuko je upao u kamenu stijenu, a vjerovao je da tu živi jednooko žensko biće nazvano tornak. Kada je tornak htjela pomoći nekom čovjeku, kotrljala bi se za njim u svojoj kamenoj kući i pitala ga hoće li je primiti kao svog anđela čuvara.

Tornak je obećala Kotuku da će ga odvesti do dobrih rupa tuljana, a seoski vrač angekok složio se s tim. Kotuku je s djevojkom krenuo na put, ali nisu imali dovoljno zaliha hrane. Pojavio se Kvikvern, duh divovskoga, bezuboga i bezdlakoga psa za kojega se vjerovalo da tjera pse u ludilo.

Kotuko i djevojka sakrili su se u kuću koju je Kotuko sagradio, a ona mu je savjetovala da potraži pomoć svoga tornaka. Mislili da će oboje otići u Sednu (zemlju smrti), ali Kvikvern im je pomogao da se izvuku na sigurno, a vidjeli su i da su Kotukov pas i ostali psi ozdravili od pseće bolesti i da im nose zalihe hrane.

Kotuko je vjerovao da mu je njegov tornak pomogao. Sa zalihama hrane, Kotuko i djevojka vratili su se na selo gdje su ispričali svoje doživljaje, a vrač angekok rekao je da sve je to bilo njegovo djelo jer je pjevao čarobne pjesme. Kotuko je urezao slike svih doživljaja u dugačak, plosnat komad riblje kosti s rupom na jednom kraju i s djevojkom otišao u Ellesmerovu Zemlju. Slika je kasnije bila prodavana.

Crveni pas

Priča opisuje najljepši dio Moglijeva života koji se dogodio nakon što su seljani otišli i nakon što se džungla proširila. Bio je spokojan, ali otac Vuk i majka Vučica umrli su te je on dokotrljao veliki kamen na ulaz u pećinu i otpjevao pjesmu smrti.

Akela je sve više stario, ali mladi su se vuci razmnožili. Odjednom se u šumi začuo zvuk šakala koji su ubijali. Međutim, bio je to čopor crvenih pasa, dola. Neki su predložili da se čopor iseli, ali Mogli je želio da ostanu i da se bore. Čak se i tigrovi boje njih, a one nikoga. Bilo je jasno da žele ubiti Moglija:

“Mogli je najviše volio, kako je on to zvao, “povući smrt za brk”, i pokazati džungli da je on vrhovni gospodar.”.

Mogli je namjerno huškao dole i namazao se bijelim lukom, znajući da one to ne podnose.

Mogli je počeo trčati prema mjestu smrti, a one su krenule za njim i pola ih je bilo ranjeno, a pola ih je umrlo. Glavni dio bitke bio je slijepo udaranje i davljenje u mraku. Čopor je još više pobjesnio kada su dole ranile Akelu i tražile su osvetu. Akela je znao da mu je ovo posljednja borba i htio je umrijeti uz Moglija. Rekao mu je da je on čovjek, na što je Mogli odgovorio:

“Ne, ne, ja sam vuk. Ja sam od iste kože sa Slobodnim Narodom – Nisam ja po svojoj volji čovjek.”

 Akela je rekao Mogliju da je on čovjek jer bi inače čopor pobjegao pred dolama i da je danas spasio čopor baš kao što je on nekada njega spasio. Istaknuo je kako su svi dugovi isplaćeni i neka se vrati svom vlastitom narodu.  Mogli je odbijao otići, rekao je da nikada neće otići i da će sam loviti. Akela mu je rekao da će sam sebe potjerati. Zatim je počeo pjevati pjesmu smrti koju je svaki vođa morao pjevati kada umire te pade mrtav. Mogli je prosjedio cijelu noć.

Mogli je dvije godine nakon velike borbe s dolama napunio sedamnaest godina. Bio je iznimno snažan i razvijen za svoje godine. Narod džungle bojao ga se, ne više zbog mudrosti, već i zbog njegove snage. Kada bi mirno išao svojim putem, šumski bi putovi opustjeli:

“Ali, pogled njegovih očiju je uvijek bio blag. Čak i kada se borio, njegove oči nikada nisu sijevale kao Bagirine. Postajale bi samo pažljivije i sve uzbuđenije, a to je bilo nešto što čak ni Bagira nije mogao razumjeti.”.

Proljetna trka

Stiglo je proljeće – doba Novoga Govora. Mogli se počeo osjećati nelagodno, ali nije znao zašto. Čak je bio spreman nožem ubiti dvojicu vukova samo zato što su se borili kada je on htio da budu mirni. Osjećao se kako gubi snagu i mislio je da se otrovao. Krenuo je u proljetnu trku i toliko je žalio samoga sebe da je skoro zaplakao. Poželio je umrijeti na Skupštinskoj Stijeni.

Otišao je do sela gdje je vidio Mesuu koja je ostarjela, ali se njezine oči i glas nisu promijenili. Rekla mu je da su se vratili iz Kanivare, ali da je njezin muž umro prije godinu dana, a dijete koje drži u rukama rodilo se pretprošlih kiša. Osim toga, zatražila je od njega, ako je božanstvo, da mu da blagoslov džungle kako bi bio zaštićen među njegovim narodom.

Mesua je Mogliju jecajući rekla ako je Natu kojega je odnio tigar, da je to njegov brat i da mu da blagoslov starijega brata. On je rekao da mu je teško srce i osjećao se kao da je otrovan, a Mesua mu je dala toploga mlijeka i rekla mu da je on najljepši čovjek.

Spavao je cijelu noć i cijeli idući dan, a ona mu je donijela nekoliko tvrdih kolača, nešto riže i komada ukiseljene tamarinde. Mesua je češljala Moglijevu dugu, crnu kosu i pjevala mu smiješne dječje pjesmice. Ubrzo se na vratima pojavio Sivobrat i Mogli je krenuo poći s njim, ali Mesua ga je počela grliti:

“Vrati se! – šaputala je. – Sine ili nesine, vrati se jer te volim – a pogledaj i on je žalostan. Dijete je plakalo, jer je odlazio čovjek s blistavim nožem. – Vrati se opet.”.

 Moglija je nešto steglo u grlu i rekao je Mesui da će se svakako vratiti. Zatim se obračunao sa Sivobratom i pitao ga zašto nije došao kada je zvao njega i četvoricu vukova. Sivobrat je objasnio da su u šumi pjevali nove pjesme jer je vrijeme Novoga Govora, ali čim su otpjevali, krenuo je za njegovim tragom. Kada se pojavila djevojka u bijelom odijelu, Sivobrat je iščeznuo, a Mogli se sakrio između visokoga klasja u njivi. Ona je vrisnula jer je mislila da je vidjela neku sablast.

Zatim je Mogli pitao Sivobrata hoće li ići s njim u ljudski čopor. On mu na to odgovori kako je istina da se čovjek na kraju vraća ljudima, ali da su mu oni učinili puno zla i da je protiv njih pjevao pjesme. Štoviše, istaknuo je kako je svaka njegova borba i njegova. Sivobrat je trčao od jednoga do drugoga i vikao kako se gospodar džungle vraća ljudima i neka svi dođu na Skupštinsku Stijenu.

Mogli se popeo do mjesta na kojem je bio primljen u čopor. Tamo su bila četiri njegova vuka, Balu, gotovo slijep od starosti i hladnokrvni Kaa. Mogli se požalio kako je izgubio snagu i da bi bilo bolje da ga je Crveni Pas rastrgao na komade. Balu ga je podsjetio na to što mu je Akela, najmudriji od svih, rekao prije nego što je umro: da će Mogli potjerati Moglija i da je to zakon. Balu mu kaže:

“Mala žabo, pođi svojim putem; osnuj svoj dom sa svojim rodom, iz svog čopora i naroda, ali ako ustreba noga, ili zub, ili oko ili riječ, da se brzo javi po noći, zapamti, gospodaru džungle, džungla je tvoja čim je zovneš.”.

Kaa se složio, a Mogli je plakao i jecajući dizao ruke:

“Ne znam, što znam, ne bih htio ići, ali me obe noge vuku. Kako da napustim ove noći?”.

Balu ohrabri Moglija da podigne glavu gore, a Kaa mu reče da, kada zbacimo košuljicu, ne možemo se ponovno uvući u nju – to je zakon. Bagira kaže Mogliju kako je bik koji ga je otkupio mrtav i da su time svi računi riješeni te mu poruči:

“Sjeti se da te Bagira volio! – viknu i pobježe. Na podnožju brda vikao je opet otegnuto i glasno: – Dobar lov na novom putu, gospodaru džungle! Sjeti se da te Bagira volio. – Čuo si! – Nema ništa više. Idi sada; ali prvo dođi k meni. O, modra moja žabo, dođi k meni!”.

Naposljetku, Mogli je zagrlio Balua, Kaa je jecao, a Sivobrat se upitao gdje li će danas stanovati jer od danas idu novim tragom:

“I ovo je posljednja priča o Mogliju.”.

Bilješka o piscu

Rudyard Kipling engleski je književnik rođen 30. prosinca 1865. u Bombaju. Otac mu je radio kao profesor na umjetničkoj školi. Iako je svoje najranije djetinjstvo proveo u Indiji na školovanje odlazi u Englesku. Po završetku školovanja put ga je odnio natrag u Indiju gdje je provodio vrijeme radeći kao novinar.

Vodio je uzbudljiv život ispunjen putovanjima i napetim situacijama. Jedno je vrijeme čak kao ratni dopisnik sudjelovao u bratu protiv Bura. 1894. po prvi puta objavljuje svoje najpopularije djelo Knjiga o džungli, koje je naredne godine dobilo i svoj nastavak kao Druga knjiga o džungli.

Od 1902. nadalje njegov život je bio vezan za Englesku u kojoj je igrao bitnu ulogu u političkom i kulturnom životu svoga doba. 1907. dobiva Nobelovu nagradu i bio je i nositelj zlatne medalje Kraljevskog društva za književnost.

Bio je zagrižen pobornik, reda i discipline i unosio to kao pouke u mnoga svoja djela. Smatrao je da zakon koji Britanci donose u kolonizirana područja može služiti samo dobru. Stoga iako mu se ne može osporiti književna veličina zamjera mu se što je bio pobornik britanskog imperijalizma.

Autor: M.L. i A.Ž.