“Knjiga o džungli” zbirka je priča povezane tematike koju je napisao engleski književnik i nobelovac Rudyard Kipling. Objavljivane su u časopisima od 1893. do 1894. godine. U tim izdanjima, priče su uz sebe sadržavale i originalne ilustracije, od kojih je neke radio autorov otac.
Iako su ove priče pisane dok je autor živio u Vermontu, inspiraciju za njih je pronašao u svom djetinjstvu provedenom u Indiji, gdje je živio nekoliko godina i nakon studija. Pretpostavka je da je ove priče pisao za svoju kćerku, koja je nedugo nakon izdavanja prve edicije knjige, preminula u dobi od 6 godina.
Knjiga se sastoji od dva sveska i 12 poglavlja ili 12 priča. Svaki sezak se sastoji od 6 priča. U prvom svesku, odnosno u Knjizi o džungli I nalaze se poglavlja: Mowglijeva braća, Kaaov lov, “Tigre! Tigre!”, Bijeli tuljan, Rikki-Tikki-Tavi, Toomai, Gospodar Slonova, dok se u Knjizi o džungli II, nazale poglavlja: Kako se pojavio strah, Džungla osvaja, Kraljev ankus, Quiquern, Crveni pas, Proljetna trka.
Bijeli tuljan priča je o neustrašivom, hrabrom, odanom i posebnom tuljanu bijele boje imena Kotick. Od malena se znalo da će Kotick biti poseban, a osim što je to odavala njegova boja krzna, bio je i posebne osobnosti.
Jednom prilikom vidio je nevjerojatan prizor. Ljudi su odvodili njegove prijatelje. Ono što nikada niti jedan tuljan nije učinio on je – pošao je za njima. I ugledao je krvav prizor, ljudi su ih ubijali. Od tada je Kotick bio u svojoj misiji. Putovao je morima s nadom da će pronaći mjesto na kojem ljudi još nisu kročili svojom nogom. Tamo će svaki tuljan moći bezbrižno živjeti.
Vrsta djela: kratke priče
Vrijeme radnje: prije nekoliko godina
Mjesto radnje: “prije nekoliko godina na mjestu zvanom Novastošna, ili Sjeveroistočna Točka, na otoku Svetog Pavla, tamo daleko na Beringovu moru”, otvoreno more, Tunel Morske Krave
Tema djela: Kotickova putovanja s ciljem pronalaska boljeg života.
Ideja djela: U životu nikada ne valja odustati, uvijek treba težiti ka boljim i višim ciljevima.
Kratak sadržaj
Sljedeća priča dogodila se “prije nekoliko godina na mjestu zvanom Novastošna, ili Sjeveroistočna Točka, na otoku Svetog Pavla, tamo daleko na Beringovu moru”. Cijelu priču ispričala je malena čudna ptica, zimski carić, Limeršin. Limeršina je vjetar nanio na uže parobroda koji je bio na putu za Japan. Pisac ga je odnio u svoju kabinu i tamo se brinuo o njemu dok nije osnažio kako bi ponovo mogao odletjeti na otok Svetog Pavla.
U Novastoshnah nitko ne dolazi ako nema posebnog posla, a jedini koji bi mogli imati tamo posla su tuljani. U ljetne mjesece dolazi mnogo tuljana iz hladnog mora i tamo se svaki bori za najbolju stijenu. Sve to znao je i Sea Catch koji je u Novastoshnahu proveo mjesec dana.
Sea Catch je bio veliki sivi tuljan od petnaest godina. Imao je dugačku dlaku i duge zube. Bio je prepun ožiljaka iz raznih borbi, ali uvijek se borio pošteno.
Jednog proljeća, Sea Catch je upravo završio svoju četrdeset i petu borbu kada se pojavila njegova žena Matkah u lijepoj bundi. Sea Catch joj je rekao da kasni, kao i obično, a Matkah se nije obazirala na njegov zajedljiv ton. Komentirala je kako je zauzeo lijepo mjesto. Sea Catch je bio toliko ranjen da na jedno oko gotovo da i nije vidio.
Matkah nije razumjela muškarce. Rekla mu je da izgleda kao da se borio s kitom. Nije joj bilo jasno zašto se moraju voditi tolike borbe oko mjesta, umjesto da to riješe mirnim putem.
Uskoro im se rodio i maleni Kotick. Bio je poput svakog drugog tuljana, osim što je njegova koža bila bijela. Takvog tuljana još nitko nije vidio!
Kotick je lijepo napredovao, a ubrzo je bio spreman da otpuže drugoj djeci na Igralište. Tamo su sve mame tuljani ostavljale svoju djecu dok su one bile u lovu. Maleni tuljani nisu znali još plivati, a mama Matkah je uvijek govorila Koticku da mu se nema što loše dogoditi ako ne ide u prljavu vodu, ako mu pijesak ne uđe u ranu i ako ne ode plivati dok je more nemirno. Jednom prilikom kada se Kotick odvažio otići na plivanje skoro se utopio! Nakon toga nije se više udaljavao već je vrijeme provodio ležeći u plićaku i veslao perajama. Dva tjedna učio je kako upotrebljavati peraje. Ponekad bi ugledao peraju morskog psa što bi ga jako uplašilo.
Krajem listopada tuljani su počeli napuštati otok Sv. Pavla. Odlazili su s obitelji u široko more i na obali više nije bilo borbi. Holušici su se mogli igrati gdje žele. Holušici su bili mladi tuljani koji još nisu osnovali svoju obitelj, neženje.
Ove godine Kotick je morao naučiti kako se lovi riba, a sljedeće godine i on će biti holušik. Majka Matkah Koticka je naučila kako plivati i kako znati da se sprema oluja. Kada mu voda bridi po koži mora se skloniti jer oluja dolazi. Mnogo je naučio i od morskih praščića koji su bili jako mudri. Šest mjeseci proveo je učeći uz svoju majku i naučio je mnogo o lovu. U tom vremenu nije niti jednom došao do kopna.
Jednoga dana dok je ležao u vodi oko otoka Juan Fernandez obuzeo ga je osjećaj nemoći. Sjetio se obala Novastoshnah i lijepog vremena koje je tamo proveo. Okrenuo se prema sjeveru i počeo plivati. Putem je sreo mnoge svoje prijatelje koji su se čudili kako ima bijelu kožu. Kada su stigli na mjesto svog rođenja, Kotick je s jednogodišnjim tuljanima plesao vatreni ples. Svaki od njih ostavio je sa sobom brazdu ulja, a kada skoči za njime lete plamteće iskre. Valjali su se po mladoj pšenici i pričali što su radili dok su bili na moru. Susretali su i starije tuljane koji su im često davali odlične savjete.
Jednoga dana Kotick je prvi put ugledao čovjeka. Tuljani su se odmah udaljili. Bili su to lovci na tuljane, poglavica Kerick Booterin i njegov sin Patalamon. Gledali su koje će tuljane otjerati u klaonicu zbog prodaje krzna, kada su ugledali bijelog tuljana Kotika. Kerick je problijedio i rekao svom sinu da nikako ne dira takvog tuljana jer ga nikada još nije vidio. Bijeli tuljan mogao bi biti duh starog Zaharrova koji je godinu prije nestao u buri, a Kerick mu je još dugovao za galebova jaja.
Potjerali su čopor mladih tuljana, njih stotinu, i nastavili su s njima do klaonice. Svi ostali tuljani, nastavili su svoju igru kao da se ništa nije dogodilo. Kotick je bio prvi tuljan koji je pošao za njima. Sada su bili uvjereni da se radi o Zaharrovom duhu.
Sporo su se kretali do klaonice jer se tuljani nisu smjeli previše ugrijati. Tada njihova koža nije dobra i trga se kod deranja. Uskoro Kotick više nije raspoznavao svoje prijatelje jer im je koža bila oderana. Bio je užasnut. Okrenuo se i otišao nazad. Kod Vrata Morskog Lava gdje morski lavovi sjede bacio se u vodu. Sea Lion ga je upitao što radi ovdje jer morski lavovi se nisu s nikim družili, samo međusobno.
Kotick mu je ispričao što se dogodilo s njegovim prijateljima, a Sea Lion mu je rekao da to nije nikakva novost. Ljudi znaju da oni svake godine dolaze ovdje i dok je to tako, oni će ih loviti. Predložio mu je da nađe neki otok gdje nema ljudi no nije mu znao reći gdje se takav otok nalazi. Predložio mu je da ode do Sea Vitch koji će mu možda moći pomoći, ali prije toga neka odmori, jer put do njega je dug.
Kada je stigao, lijeni i arogantni Sea Vitch mu nije pomogao. Riješio ga se brzo i rekao mu neka potraži morsku kravu. Kotick se vratio u Novastoshnah, no tamo se nitko nije slagao s njim da otkrije neko novo mjesto za tuljane. Rekli su mu da je lov na tuljane posao ljudi i da on to neće moći spriječiti. No, nitko osim njega nije vidio što ljudi rade s tim tuljanima. Majka mu je rekla da zaboravi na to i da se ide igrati.
Te jeseni, Kotick je odlučio otplivati i potražiti Sea Cow. No, nigdje je nije pronašao. Susreo je na putu albatrosa koji mu je rekao da je okot Kerguelen idealno mjesto na kojem će naći mir. Kada je došao tamo, gotovo je poginuo na crnim stijenama zbog oluje koja je tutnjela. Kotick je narednih pet godine proveo istražujući otoke, a četiri mjeseca svake godine odmarao se Novastoshnah gdje su mu se drugi holušici rugali zbog ideje o otoku. No, on nije odustajao. Opet je preplivao mnoga mjesta, ali uvijek bi se razočarao jer na svim otocima su ljudi ubijali tuljane.
Na svom putu jednom se zaustavi na otoku punom zelenila i sretne starog tuljana kojem je Kotick ulovio ribe. On je bio posljednji tuljan iz Izgubljenog Stada s Masafuere. Ispričao mu je kako oduvijek kruži priča o bijelom tuljanu koji će ih spasiti te mu je predložio da pokušava i dalje.
Tog ljeta se obeshrabren vratio u Novastoshnah. Majka mu je rekla da se mora oženiti jer već je dovoljno velik i jak. Molio ju je da mu da još godinu dana. Igrom slučaja te je godine upoznao tuljanicu koje je također odgađala udaju. Ona ga je odlučila čekati. Nakon što je otplesao vatreni ples s njom uputio se ponovo na put, sada je išao na zapad.
Kada se umorio, legao je kako bi odspavao ne jednom djelu kopna koji pripada Bakrenom otoku. Probudio se i sav u čudu ugledao neka čudna bića. Najsmješnija mu je bila njihova glava, a perajom su se ljuljala u vodi. Kada ih je nešto pitao, ona nisu odgovarala, samo su se klanjale. Kotick pomisli da su to najružnija bića koja je ikada vidio te je zaključio da se radi o Sea Cows.
Odlučio ih je slijediti na njihovom putovanju. Ispočetka su se morske krave kretale jako sporo uz obalu i svaki su čas stajale, no kasnije su počele tako brzo plivati da se Kotick čudio otkuda sada tolika promjena. Plivale su do grebena, a kada su došle do njega zaronile su prema pećini i plivale jako dugo. Kada su konačno stigli i izronili, Kotick nije mogao vjerovati što vidi. Ugledao je predivnu obalu gdje čovjek još nikada nije kročio. Morao se uvjeriti ima li dovoljno ribe pa je krenuo put Novastoshnaha po ostale tuljane. Morao ih je dovesti na mjesto gdje nema ljudi i nema više ubijanja.
Kada je stigao, njegova tuljanica ga je sretna dočekala. Pohvalio se svima kako je našao mjesto gdje čovjek još nije kročio, ali nitko mu nije vjerovao. Kako bi mu tuljani povjerovali, odlučio se sa svima upustiti u borbu. Ako pobijedi, tuljani će poći za njim. I to se i dogodilo. Otac i majka su bili jako ponosni na svog tuljana jer se borio hrabro i pobijedio. Njegovo tijelo sada više nije bilo bijelo, već crveno od krvi.
Tjedan dana kasnije gotovo deset tisuća tuljana uputilo se na put do Tunela Morske Krave. Tuljani koji su ostali nazivali su ih budalama. No, kako su Kotickovi tuljani pričali predivne priče o novim obalama, tako se sve više tuljana odvažilo na put do Tunela. A Kotick je uživao i svake godine bivao je sve jači, na mjestu gdje nikada nije kročio čovjek.
Likovi: Kotick, Sea Catch, Matkah, Kerick Booterin i njegov sin Patalamon, Sea Vitch, Sea Cow, tuljani, Kotickova tuljanica…
Analiza likova
Kotick – neobični bijeli tuljan, sin Sea Catcha i Matkahe. Roditelji su ga jako voljeli, a majka ga je naučila svemu što jedan tuljan mora znati. Od malena je učio plivati, loviti, morao je znati što je opasnost na moru i kada prijeti oluja. Volio je učiti i bio je iznimno hrabar. Razlikovao se od drugih tuljana ne samo po boji kože, već i po svojoj originalnoj osobnosti. Ono što nikada nije niti jedan tuljan vidio – on je vidio, a to je kako ljudi ubijaju tuljane. To mu se toliko urezalo da je odlučio pronaći mjesto gdje će svi tuljani živjeti bezbrižno bez straha od ljudi. Na čestim putovanjima morem bio je umoran, a ponekad je i njegovo samopouzdanje slabjelo, ali ipak, bio je ustrajan i nije odustajao. Na kraju je pronašao mjesto gdje su svi tuljani mogli živjeti bez straha od ljudi.
Sea Catch – Kotickov otac koji se jako dobro brinuo za svoju obitelj. Svake se godine tradicionalno upuštao u borbu s ostalim tuljanima kako bi njegova obitelj imala najbolju mjesto u Novastoshnau. Nikada se nije upuštao u borbu s pobijeđenim tuljanima jer je to bilo protiv zakona obale.
“Sea Catchu je bilo petnaest godina, bio je veliki sivi, dlakavi tuljan, s dlakom na ramenima dugačkom gotovo poput grive, i imao je duge opasne zube. Kada bi stao na prednje peraje, bio je više od četiri stope visok, a njegova bi težina, da je netko bio dovoljno hrabar da ga je izvagao, iznosila oko trista i pedeset kilograma. Bio je sav izbrazdan ožiljcima iz divljih borbi, ali je uvijek bio spreman za novu borbu.”
Matkah – Kotickova majka. Nije shvaćala zašto se muški tuljani svake godine bore za svoja mjesta na stijenama. Smatrala je da bi se mogli i dogovoriti. Voljela je svoga sina Koticka i učila ga je svemu što je bilo potrebano kako bi postao dobar tuljan.
Bilješka o autoru
Rudyard Kipling engleski je književnik rođen 30. prosinca 1865. u Bombaju. Otac mu je radio kao profesor na umjetničkoj školi. Iako je svoje najranije djetinjstvo proveo u Indiji na školovanje odlazi u Englesku. Po završetku školovanja put ga je odnio natrag u Indiju gdje je provodio vrijeme radeći kao novinar.
Vodio je uzbudljiv život ispunjen putovanjima i napetim situacijama. Jedno je vrijeme čak kao ratni dopisnik sudjelovao u bratu protiv Bura. 1894. po prvi puta objavljuje svoje najpopularije djelo Knjiga o džungli, koje je naredne godine dobilo i svoj nastavak kao Druga knjiga o džungli.
Od 1902. nadalje njegov život je bio vezan za Englesku u kojoj je igrao bitnu ulogu u političkom i kulturnom životu svoga doba. 1907. dobiva Nobelovu nagradu i bio je i nositelj zlatne medalje Kraljevskog društva za književnost.
Bio je zagrižen pobornik, reda i discipline i unosio to kao pouke u mnoga svoja djela. Smatrao je da zakon koji Britanci donose u kolonizirana područja može služiti samo dobru. Stoga iako mu se ne može osporiti književna veličina zamjera mu se što je bio pobornik britanskog imperijalizma.
Autor: M.L.
Odgovori