Personifikacija je stilska figura koja spada u figure riječi ili tropi, što znači da utječu na promjenu značenja riječi na koju se primjenjuje. Ta stilska figura označava davanje ljudskih osobina životinjama, stvarima, pojavama, neživom svijetu ili bilo čemu što nije čovjek. Neljudska bića stvari i pojave tada dobivaju sposobnost najčešće govora, razmišljanja, pokreta, ali i osjećaja. Tako se naglašava njihova usporedba s čovjekom i ističe ljudskost koja je često veća i od čovjekove.
Personifikacija je kao figura nastala spajanjem dvije stilske figure: prozopopeje i antropomorfizacije. Prozopopeja je stilska figura koja se koristila pri obraćanju publici, tako da se govornik obraćao publici kao prema nekome drugome, nekoj osobi ili stvari koja nije nužno prisutna.
Antropomorfizacija je stilska figura davanja ljudskih osobina stvarima, pojavama, životinjama ili nekim drugim fenomenima koje inače te osobne ne posjeduju. Primjenjivala se još u djelima grčke mitologije u kojima su se bogovima i božanstvima davale ljudske osobine. Kasnije su se po istom načelu primjenjivala i u religijskim tekstovima ili djelima s religijskom tematikom ili motivima, kada su se ljudske osobine davale Bogu, anđelima i ostalim biblijskim motivima.
Primjere personifikacije najčešće srećemo u bajkama ili basnama i to ne samo u prozi, već i u poeziji slične tematike, pogotovo u pejzažnim pjesmama. Često se koristi i u dječjim pjesmicama ili pričama.
Primjer personifikacije možemo pokazati na nekim stihovima najvećih hrvatskih pjesnika, primjerice u pjesmi “Jesenje veče”, Antuna Gustava Matoša:
“Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri, kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.”
Odgovori