Camao obrađena lektira Antuna Gustava Matoša. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Novela Camao autora Antuna Gustava Matoša jedna je od njegovih najsloženijih tekstova. Riječ je o modernističkoj pripovijetki koja za temu ima jednu nesretnu i kobnu ljubav. Gledajući estetiku, u djelu se može primijetiti sukob između lijepog i ružnog kod opisa likova, glazbe i krajolika (naglašena je ljepota Fanny i Alfreda te je ona u sukobu s opisom Foresta, Fannynog supruga).
Antun Gustav Matoš je novelu stvarao tri tjedna, a započeo ju je pisati u hotelskoj sobi u Parizu, 23.8.1899. godine. Kada ju je priveo kraju, poslao ju je u časopis Nada koji je novelu i objavio 1900. godine u dijelovima, u prva tri broja.
Nastajanje Camaa može se podijeliti u dva dijela. U prvom dijelu novele autor nam, između ostalog, prenosi i priče o svom domaćem kraju, o životu u Hrvatskoj, dok se drugi dio novele bavi pomalo neobičnim i malograđanskim događajima i posebnim u upečatljivim ljudima. Prvi dio pripovijetke nastao je u vrijeme prve faze realizma i karakterizira ga domoljublje, dok u drugoj fazi prevladavaju nijanse polemičkih borbi.
Sve novele Antuna Gustava Matoša prožete su izvornim događajima i dolaze iz hrvatskih krajeva. Novela Camao, isto kao i Cvijet sa raskršća, temelji se na portretima najcijenjenijih majstora slikarstva.
U Camau se radnja vrsti oko glavnog lika Alfreda Kamenskog i njegovog života od početka školovanja. U prvom dijelu romana, ničim se ne daje naslutiti da će glavna tema novele biti ljubavna priča. U početku je opisan njegov težak život i seljenje po brojnim europskim državama dok na koncu upoznaje Fanny i u njemu prvi puta primjećujemo osjećaje ljubavi.
Kamenski je opisan poput Adonisa i u njemu se krije simbol Hrvata, a Fanny poput Venere sa simbolom Poljaka. Njih dvoje se uspoređuje s likovima opere Tannhäuder, Richarda Wagnera. U središtu priče je papiga Camao po kojoj je novela i dobila ime. Papiga je ključna u razotkrivanju ljubavnika i preokreta cijele priče. Ova mistična ptica u samo nekoliko rečenica mijenja tijek radnje i uzrokuje pravu tragediju. Ona je simbol ironije i izdaje te je na kraju i jedina preživjela od aktera priče.
Papiga razotkriva cijelu priču nesretnih ljubavnika ponavljajući riječi koje su si oni međusobno izgovarali. Camao pomalo podsjeća na Gavrana Edgara Allana Poea koja se pojavljuju i u Matoševom djelu Put u Ništa.
U ključnim trenucima Camao je opisan kao bijela ptica koja “sleti na otoman, digne pandžama nekakvu lepršavu crnu vratnu maramu…”. Time je prikazan kontrast crnog i bijelog. “Forest se davni crnim okovratnikom, darom baruna Diamanta…”.
Saznajemo da Fanny nikada nije voljela svoga supruga, koji je prikazan kao pijanica. On je toga svjestan, ali ne želi priznati da je njihova ljubav nije stvarna i prava. U trenucima potpunog ludila, kada shvaća da ga je supruga prevarila ubija nju, Alfreda, slugu i dva psa, a nakon toga se i sam ubija crnim okovratnikom.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Video lektira
Video lektira Camao, simbolističke novele Antuna Gustava Matoša, u kojoj glavni lik doživljava tragičnu sudbinu zbog ljubavi!
U videu donosimo najvažnije elemente – kratak sadržaj, temu, ideju ili pouku te važan zaključak uz zanimljive simboličke motive i pojašnjenja o ulozi egzotične ptice Camao u priči.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka, novela
Vrijeme radnje: potkraj 19. stoljeća
Mjesto radnje: Zagreb, Beč, Ženeva, Pariz
Tema: život Alfreda Kamenskog i njegova nesretna ljubav prema Fanny
Ideja: nikada ne valja kriti istinu jer se na kraju sve može dodatno zakomplicirati i prouzročiti još veću štetu
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj
Nakon što je nekom sviraču skladao pjesmu i primio honorar uputio se na stanicu i upitao kamo ide sljedeći vlak. Kada je saznao da je to Švicarska, Alfred Kamenski je bez puno razmišljanja sjeo u vlak i drugo jutro dospio u Ženevu.
Alfred je u Hrvatskoj imao ujaka Petra Tkaleca koji je bio svećenik i koji ga je jako volio. Njegova ljubav prema nećaku je bila tolika da su mu, kada je postao biskupom, drugi prigovarali zbog toga.
Alfred je imao privatne učitelje, ali “Alfred bijaše tako rđav đak te ga privatni učitelji držahu izmeđ sebe idiotom”. Ipak, uspio je naučiti pjevati psalme, a kada ga je biskup pitao za što bi se želio školovati, ovaj izjavi da bi volio učiti svirati glasovir.
Malo nakon toga ode u Beč i zadivi tamošnje profesore. Jednom prilikom ujak mu je došao u posjetu i iznenadio ga, nakon čega su obojica otišli u Peštu.
Na početku posljednje godine konzervatorija izgubio je na jednom natjecanju preferansa, briznuo u plač i odjurio kući gdje ga je dočekalo pismo majke koja mu je javlja da je njegov dobrotvor iznenada umro i da se hitno mora vratiti kući jer nema novac kojim bi plaćala njegov život u inozemstvu. To se dogodilo na samom kraju mjeseca kada Kamenski, ne samo da nije imao novac, već je imao i dug od nekoliko stotina.
“Proda namještaj, dva piana i harmonij, sve haljine osim onih na sebi, plati dugove i padne u bolnicu otkale iziđe za tri mjeseca kao sjena.”
Nakon toga je dvije noći prespavao na ulici, a treću odluči provesti u “sumnjivom ćumezu” gdje je svirao polke i valcere od 10 navečer do 4 ujutro za dva forinta, večeru i pivo. Dane je provodio spavajući i svirajući u svom kabinetu. Sve to potrajalo je godinu dana
“Neke noći banu u lupanar njegovi druzi koje nekada častijaše. Srećom te ga odmah ne raspoznaše, on pobježe i pade i opet na pločnik. Treći dan, pošto već sasvim smalaksa, kucne ga po leđima njegov nekadanji profesor, poznati F-f.”
Kamenski je htio pobjeći, ali ga je profesor zadržao te mu je ovaj bio prisiljen sve ispričati. Profesor je pozorno slušao, a nakon toga odlučio ga je odvesti svojoj kući:
“- Odsada sam vam ja skrbnikom. Grehota bi bila u Boga da tolik talenat propadne. Pošto ste slabi i bolesni, njegujte se i svirajte kod mene do jeseni, a u jesen na konzervatorij pa svršite.”
Budući da se lijepo oporavio, u jesen je bio unovačen. No, kako se bojao da ga nakon što završi vojsku ne bi čekala ista teška sudbina, odlučio je svom dobrotvoru napisati pismo i otići k majci u Zagreb. Ubrzo nakon toga ode ponovo u Beč gdje ga angažira neki agent za rad u londonskom klubu. No, klub brzo propadne i Kamenski se nađe u Norveškoj.
“U Kristijaniji se pobrati sa čudakom i novelistom Dybfestom, a pošto se ovaj od sramote ubi jer je dao da se na njegove oči utopi neki njegov poznanik, Kamenskoga to tako potrese da iza polugodišnjeg lutanja sa ženskim orkestrom dođe u Berlin gdje se smiri, postane pravi “Fatzke” (vrkoč) i ciganski kapelnik.”
I taman kada se u Varšavi pripremao za prvi koncert, policija ga, s prijateljem Majevskim, protjera u Belgiju. Nakon toga, stigao je u Pariz gdje je ne znajući ni riječ francuskog jezika i bez ijednog groša u džepu živio godinu dana.
“I opet poče raditi iznova, raditi dan i noć u mansardi u šestom katu u kojoj bijaše sve pokućstvo, osim glasovira, jedna slamnjača!… Živi se od čaja sa malo hljeba – samo u subotu se pije šampanjac kod grofice Branicke…”
No, Brankica uskoro otputuje, a Kamenski se opet nađe na ulici.
“Srećom otvori u Batignollesu Weisse na nekom tavanu atelier, a Kamenski mu poziraše dva mjeseca za neku simbolističku sliku, sanjareći, provodeći s inijem modelima ljubav, svirajući, bančeći i gladujući.”
I on zbog dugova otputuje u Alžir, a Kamenski se ponovo nađe na ulici usred zime. Na kraju završi opet u bolnici, a na proljeće otputuje u Švicarsku. U Ženevi je našao malo sobu i već treći dan svog boravka tamo, u kavani upoznao “austrijskog bankira kojemu pade u oči čitajući Hanslickov feljton u N. S. Presi i kojemu poče svirati svako veče”. Baron Diamant ga je često nagrađivao te se Kamenski uskoro spremao za svoj prvi koncert. No, iako je bio financijski zbrinut, čist i sit, bez ijedne brige, čudio se kako ga to ne može zadovoljiti. Nije bio zadovoljan svojim životom, a razmišljajući o samoubojstvu shvatio je kako bi za njega to bila još veća sramota. Ipak, razlikovao se od drugih tako što nije mrzio, već se osjećao kao neka iznimka, kao bijela vrana. Mislio je da će u Europi otkriti nešto novo, a nije otkrio ništa.
Prošlo je i ljeto, a Kamenski se još uvijek nije mogao smiriti. Primio je pismo majke čije su ga rečenice još više uzrujale. Naime, saznao je da je njegov znanac Š. u nekom gaju u blizini Zagreba ubio J-ovu, mladu učiteljicu koju je također poznavao jer su njezini roditelji živjeli u istoj kući kao i njegova majka. Naposljetku je ubio i sebe. Kamenski je bio u šoku jer to od Š. nikada ne bi mogao očekivati. Kada mu nije uzvratila ljubav, potegnuo je revolver i ubio je. Iako se zabrinuo, duboko u sebi i sam je želio iskusiti takvu ljubav i smrt.
“Jedne večeri ode u svratište Metropolu svome meceni i, skidajući u predsoblju ogrtač, čuje barona šaptati kroz pritvorena vrata:
– Ha, gospođo, ovo je moj pijanista, koji vas toliko zanimaše danas poslije podne, te me počastiste svojom dragom posjetom! Odmah će svirati: to će biti nešto za vas! Samo se, molim vas, ne pokazujte, jer moj “tip” pred nepoznatima svira konvencionalno, slabije.”
Kamenskog štrecne nešto u grudima, uđe i pozdravi domaćina te ga upita tko se skriva iza vrata. Ovaj mu odgovori da je to jedna napola luda i ekscentrična aristokratkinja iz Beča te ga uputi da svira. Kamenski sjedne za glasovir, na njemu opazi bijelu rukavicu i osjeti miris slatkog ženskog parfema.
“…i umah zabruji strasna Lisztova rapsodija i mahnit Schumannov Carneval.”
Iako ništa ne vidi, osjeti na sebi dva oka kako ga promatraju. Ustane, ispije čašu burgonjca te se baci na kauč. Diamant ga zamoli da pođe za njim, ali on se ogluši na njegovu molbu.
“- Samac sam, u mene ćete živjeti dobro, platit ću vam koliko želite. Vi niste za koncerte, vi niste za nikakovu vrst praktičnog života. Vas će ubiti takozvana publika i moda. Vi niste da svirate na daskama!”
U taj čas izađe gospođa i sjedne pored Kamenskog. No, on ostane sjediti, ne pomaknuvši se, kao začaran. Gospođa se prva oglasi govoreći mu da ga poznaje. Zaključi da i on poznaje nju, ali ne zna otkuda. Nazove je imenom Fanny, a ona ga upita zove li se uistinu Fanny. Kamenski joj odgovori da joj jedino to ime pristaje.
Diamant je sada već počeo nervozno kašljucati, a ona se glasno smijala prolazeći prstima po dugoj svilenoj kosi Kamenskog. Kamenski se tada oglasi:
“- Bože moj, Fanny, ja te već odavna poznajem, a tek danaske vidim kako si lijepa. Oprostite, gospodine barone, ali ona je lijepa, tako strašno lijepa!”.
Kamenski je morao zaklopiti oči koliko ga je očarala njezina ljepota, a dama se najednom ustane i krene prema izlazu, pozdravivši bankara samo kimanjem glavom. No, bankar je viknuo i potrčao za njom, upitavši je gdje stanuje kako bi joj mogao isplatiti novac. Odgovora nije bilo.
Kamenski ga upita tko je bila ta dama, a bankar mu odgovori da ni sam ne znam. Po naglasku je mogao zaključiti da je Poljakinja.
“- Vjerujte mi da ni ja zapravo ne znam. Poljakinja, mogoste poznati po akcentu. Kćerka propalih koljenovića, pa joj namriješe renticu koju joj ja isplaćujem. Upoznah je u Beču gdje je divno gudila u violončelo. Danas je sastadoh slučajno, idući lađom u Montreux, gdje mi reče da je udata za nekakog novčara Forsta, Fürsta, Förstera, kako li? Ne sjećam se imena momentano, iako joj čovjeka lično poznajem. Što je htjela od mene, ne znam; tek to je jasno da nije došla zbog novca! Ej, dječko, vi imate grdnu sreću kod žena, kako mi se čini. Samo šteta da je ova potpuno, na moju časnu riječ, potpuno luda, i čudim se kako je muž pušta da se skita.”
Kamenski se počeo raspitivati o gospođi, a Diamant se začudio da ga to uopće zanima. Zaključio je da ga ustvari ne poznaje. Nakon što mu je platio za to što je svirao, upitao ga je hoće li ići s njim preksutra u München.
“Ako niste, žalim sebe i… vas, a ako se odlučite, pišite mi. Vi ste veliko dijete, vi ćete propasti ostavljeni sami sebi. Ali kada god vam zatrebam, javite se samo, i ja vas neću zaboraviti.”
Kamenskog je pomalo išao na živce iako se trudio da su sebi probudi zahvalnost. Izašao je na ulicu i osjećao se puno bolje. Bila je noć, a on je sjeo na klupicu. Pored njega se stvorila ona. Bila je to Fanny. Znao je da će ga čekati. Osjetio je njezine ruke oko vrata, a ona mu priznaje da je oduvijek čeznula za njim. Zaključio je da je ona ta zbog koje se rodio i zbog koje će umrijeti. U daljini se spremala oluja, a oni odluče poći. Kamenski je upita ima li muža, na što mu ona odgovori da ga je imala do danas. Zatraži od njega da je ništa ne pita, barem ne danas. A neće ni ona pitati njega. Pozove ga da je otprati do stana da uzme svoje stvari i ode zauvijek s njim. Naglasi kako nije bogata, a njezin muž, gusar, je daleko, u Parizu. Kamenski se zaprepasti kada mu pogodi ime.
“- Zar sam ja odista Alfred?
– Ne. Ti nisi Alfred, barem noćas nisi. Ja sam gospođa Venus, a ti si moj slađani vitez Tannhäuser…”
Već su daleko otišli od grada, a idući sve dalje vodili su razgovor. Na jednom mjestu Kamenski joj je ubrao ružu. Fanny ga je molila da joj priča o svojim putovanjima kada su konačno stigli do njezine kuće koja se nalazila pored šumarka, u tišini. Iza Kamenskog se najednom stvori mršavi stariji čovjek noseći stol i fotelje te naglašavajući kako će gospođa odmah doći.
Kamenski uđe u kuću, a i dalje ga prati tišina. Tada se pojavi gospođa s dvjema čašama vina koje oni odmah iskape uz međusobno izjavljivanje ljubavi. Položi njegovu glavu u svoje krilo i zamoli ga da joj ispriča o patnjama svojih putova kako bi mu laknulo na duši.
Pričao joj je kako je bio u Londonu gdje joj je bio nevjeran jer je s Kamilom živio pod istim krovom, a brinuo se i o njezinom djetetu. Nakon toga, otputovao je u Španjolsku s gimnastičarom Griffithom. Tamo je gledao streljanje anarhista. U Bruxellesu se družio s Majevskim s kojim je živio. U Pariz je otišao s nekim “”trimardeurom” (potucalom)”, a tamo je naišao na Morque ili žalosnu kuću gdje je pronašao dvojicu mrtvih veselnika. Završi u bolnici, a nakon toga uputi se u Lourdes te dalje u neki stari grad podno Pirineja gdje je plemićkog sina učio svirati u orgulje svake nedjelje u crkvi u selu. Tada mu sine, da je i nju tamo prvi put ugledao! Krene je oduševljeno ljubiti:
“Munja bljesnu u njegovim očima, a ona klonu kao da ju sprži grom.”.
Obuzeo ih je neki čudan umor. Upute se u salon, odnosno kraljevski atelier prepuno bogatih sagova, posuda i slika.
“Kamenskoga je najviše privlačio jedan originalan portrait Whistlerov. Prikazivaše čovjeka krupna, obrijana, duguljasta lica, sa kičicom i paletom u nervoznim, koštunjavim rukama. Izraz je lica slikar divno pogodio: oko ustiju sa kratkom lulicom posmijeh sit i preziran, oči malacko pritvorene, tavnosive i ne gledaju u jednu tačku nego široko.”
Osjećao je da to njezin muž i najednom mu je postalo jako nelagodno. Ona osjeti što bi mogao biti razlog tomu pa odlučiti pred portret spustiti zastor. Kamenski vikne njezino ime, a ona mu odvrati:
“- Ćuti, budalo, ćuti! – nasmija se gospođa, hraneći šećerom papigu koja stajaše između portraita i mramornog poprsja Ludwiga II.
I Kamenski se grohotom nasmija, ali kada se bijela papiga sa zelenom perjanicom stane kostriješiti i buljiti u nj krupnim, izbuljenim očima, tvrdim i crnim kao od crne smole, osvoji ga potajni ijed i želja da joj priđe i zaokrene vratom.”
Kamenski je oduvijek mrzio papige.
Fanny je sjela za violončelo te stala svirati. Savršene note u njemu su još više pobuđivale sumornost. Naime, imao je prijatelja virtuoza violončelistu koji je u Luganu preminuo od sušice. Nije mogao čuti violončelo, a da se njega nije sjetio.
Fanny ga je upitala kako mu se sviđa njezina svirka. Bilo joj je neugodno svirati pored njega. No, on joj je rekao da svira predivno i da ne može vjerovati da jedna žena može ovako savršeno svirati muški instrument. Tada joj ispriča sve o sjećanju na prijatelja na kojeg su ga i podsjetile ove note. Upitala ga je ima li u Hrvatskoj takvih ljudi i voli li svoju zemlju. Odgovori joj da mu se činilo kao da je ne voli, ali se uvjerio da to nije istina. Ispriča joj jednu anegdotu kojom se uvjerio da gaji osjećaje ljubavi prema svojoj zemlji.
Jedne noći u Parizu umoran je zaspao na klupi. Kada je svanulo i on se probudio, u prvi tren nije znao gdje se nalazi, a misli su mu odlutale do kuće njegove majke, u Hrvatskoj. Protrljao je oči i ugledao prijatelja Ličanina. No, kada je on odlučio krenuti za njim, on se već bio udaljio i nestao iza ugla.
Fanny je zaključila da su Hrvati kao Poljaci.
“- Oh, vi ste Hrvati kao Poljaci; ti si Poljak kao i ja! Sutra idemo, je li, dragane moj?”
A on zanijemi. Čulo se samo ljuto kostrušenje papige i pijetlovi koji su nagoviještali dan.
Fanny naredi sluzi, doušniku svoga muža, da kola iz grada budu točno u 11 ispred ulaza. Ovaj joj je nešto htio reći, na što se ona ogluši i zatvori salonska vrata za sobom. Naredi Alfredu da se požure jer bi njezin muž svakoga trena mogao stići. Odlučila je ponijeti samo najnužnije stvari i zlatninu pokojne majke. S tim i s njezinom rentom mogli bi živjeti dobro i pripremati se za koncerte. Bilo joj je svejedno gdje će otići – “u Kairo, Mletke ili u Ameriku”.
Kamenski joj je ljubio ruke i oči i pomagao u pakiranju. Kada je htio njezine haljine položiti u putni kovčeg, papiga je počela vikati i kostriješiti se, podržavajući Fannyinom mužu:
“- Fanny, Fanny, my dear Fanny! Fanny, ma mignonne, douce minette Fanny”.
Fanny ju je pokušala umiriti, naređujući joj da ušuti i hraneći je šećerom, ali Camao je bio neumoljiv:
“- – Fanny, mignonne, ma minette Fan-ny-y!”.
I skoro je već sve bilo spremno za put, kada su se začuli psi iz parka. Fanny je zaprepašteno graknula da je to sigurno njezin muž te naredila Kamenskom da uzme njezinu novćarku i nakit i brzo pobjegne kroz prozor. Rekla mu je da se odveze fijakerom i da je čeka na istom mjestu na kojoj joj je noć prije ubrao ruže. Fanny ga je požurivala jer muž se već nalazio na stepenicama.
“Pas dotrči i stane grepsti šapom po vratima, a to Kamenskoga tako smete da naleti na zatvoren prozor. Tek što posegnu da ga otvori, čuje vrata kako škrinuše. Pritisnu se uza dugačak zastor i – dušu u se.”
Forest se nasmije i govori Fanny kako ju je sigurno iznenadio jer ga nije očekivala. Izvadi revolver i počne tražiti njezina ljubavnika. Dođe do zastora i podigne samo desni, a gledajući kroz prozor, nasloni lakat na Kamenskog. Tada se udalji, a Kamenskom lakne. Primi Fanny za ruku te je baci na pod. Fanny mu prigovara da se tako gospođama ne ulazi u kuću i da je prostak, što je ne čudi jer mu je otac “amerikanski mesar”.
U svađi, Forest joj priznaje da mu je prošlu noć Petar poslao telegram i obavijestio ga da je u društvu mladog ljubavnika. Tada njegov glas zagromi prostorijom. Forest zahtijeva on nje da mu kaže istinu jer ga neizvjesnost boli. Govori joj kako joj neće ništa napraviti i kako zna da ga ona ne voli. Može podnijeti i to da voli drugoga, ali da taj drugi voli i nju i da ga ona prevari, to ne može trpjeti – ubio bi ga i rastrgao.
Fanny se nasmije i zaključi kako je to mogla i očekivati od Petra. Upita ga kakav je on to čovjek kada vjeruje takvima kao što je on. Kaže mu da je noć prije uistinu bio muškarac u njihovoj kući, ali riječ je pijanistu Čehu, kojoj ga je poslao njezin bečki bankar iz Ženeve.
“…Povedem Čeha kući da mi razbije sviranjem dosadu. Pošto nema stana, spavaše tu na divanu, a pošto dobro svira, pratio me i danas na glasoviru. Zar ti sa tvojim lakejskim doušnikom držiš da sam tako glupa pa da bih svoje ljubavnike dovodila ovamo i odvodila ih javno od tvojih poznanika?…”
Forest ispije ostatak konjaka, izjavi joj ljubav i zamoli je za oprost i primirje. Uđe i Petar te zamoli gospodara za oprost. Spomene kako mu je gazdarica već oprostila toga jutra.
No, tada se Camao uzleprša. Počne mahnito mahati krilima, sleti na otoman, pandžama diugne crnu vratmu maramu i počne vikati na poljskom, njemačkom i francuskom:
“- Dragi… slatki… Alfrede… Tan… Tannhäuseru… nov život… dušo…”
Fanny blijeda kao krpa skoči kako bi dohvatila pticu, no ona sleti Forestu na crnu kravatu i ponovo počne vikati:
“- Srce… moje… dušo… misterijo života… moga… hahaha… putujmo… brzo, Fanny… draga Fanny…”.
Fanny se zgrozila, a Forest ju je počeo vući za kosu po sagu.
“Kamenski zapomogne, ispadne iz busije na široka Amerikančeva leđa i kuči ga vrhom svog tupog periša u glavu.”.
Forest počne prijetiti i Kamenskom i Fanny kako će ih ubiti. Slomi Kamenskom ruke te ga strmoglavi niz kamenu terasu smijući se i urlajući neka joj sada svira.
“Kamenski, mičući modrim usnama, vidje još kroz raspaljena vrata mahnitog kobnika kako ubija revolverom nju, začuđenog lakeja, uplašena dva vjerna psa i kako se davi crnim okovratnikom, darom barona Diamanta, o bakarni stup ispod papige.”.
Tada ugleda svoju majku kako leži na crnu krevetu, a svuda oko nje su ljiljani. Htio ju je poljubiti, ali bila je nekako jako malena. Kamenski pobjegne do kamenih stepenica u crkvi kada mu priđe čovjek govoreći mu da pođe za njim u kraljestvo nebesko.
Nedugo zatim dođe svijesti, a oko njega je mrak. Boli ga cijelo tijelo, a krv iz glave slijeva mu se niz leđa. Počeo se moliti Mariji te je malo nakon toga i preminuo.
Graktanje gavrana probudilo je susjede koji su s policijom razbili vrata zapuštene vile i pronašli pet mrtvih tijela i papigu koja je pakosno vikala:
“- Fanny, Fanny, moja draga Fanny! Fanny, moje gondže, Fanny, slatka mačkice!”
Analiza likova
Likovi: Alfred Kamenski, Fanny, Diamant, Forest…
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 1873. – Zagreb, 1914.) je hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac. Bio je književni boem. Polazio je gimnaziju u Zagrebu, pokušao studirati na Vojnom veterinarskom fakultetu u Beču, otišao u vojsku i dezertirao te pobjegao u Srbiju.
Još je živio i u Parizu te se naposljetku vratio u Zagreb gdje je i umro od karcinoma grla. Kao književnik se pojavio pripoviješću “Moć savjesti” koja je uz Leskovarevu “Misao na vječnost” najavila modernu te je bio središnja ličnost hrvatske moderne.
Njegov pripovjedački opus možemo podijeliti na dva dijela: tematika zagrebačko-zagorske sredine sa stvarnim likovima koje je sreo u životu i novela bizarnog karaktera s dominacijom likova individualnog karaktera (utjecaj E. A. Poea i Baudelairea).
Proza mu je obilježena dodirivanjem aktualnih društvenih problema, motivima misterija ljubavi, nokturalnih stanja i atmosfera. Ističe psihološku motivaciju dok sociološku stavlja u drugi plan. U putopisnoj prozi on je bio najveći inovator uvodeći motiv pejzaža kao samostalnu temu i izražavajući pejzažom promišljanja o raznim problemima i emocionalno stanje.
Kao pjesnik javlja se relativno kasno kada se već formirao kao osoba i književnik. Pjesme je pisao pod utjecajem Baudelairea i možemo u njegovoj poeziji naći sinesteziju, profinjeni ritam i izmjenu govorne i pjevne intonacije. Kao kritičar on piščev stil uzima kao osnovni kriterij za vrednovanje djela te zbog toga ne radi razlike između pojedinih književnih vrsta. Djela: “Iverje”, “Novo iverje”, “Umorne priče”, “Oko lobora”…
Autor: M.L.
Odgovori