Gavran

Ovo djelo kruna je Poeove poezije. Nije samo njegova najpoznatija pjesma već, uz Crnog mačka, i njegovo najpoznatije književno djelo.

Pjesma Gavran Edgara Allana Poea osim gotičkih ima i elemente realizma, jer događaji koji su se zbili prikazuju realnost; učenjak-ljubavnik sjedi nad knjigom; otvaranje okna na lupetanje ptice; gavran slijeće na kip; i određeno je mjesto događaja – soba.

Ne samo da je Gavran realističko djelo, već je i preteča simbolizma. Gavran simbolizira sudbinu i smrt. Elementi simbolike odražavaju se i u versifikaciji: izražajna i ritmička forma i strofa s nejednakim brojem slogova.

Pjesma govori o smrti lijepe žene Lenore. Zbog svoje tematike, pjesma u nama budi neke čudne osjećaje. Na početku pjesme javlja se strah koji se provlači kroz cijelu pjesmu, da bi taj isti strah u nama na kraju izazvao izrazitu tugu.

Osebujno zbivanje u pjesmi pjesnik je izgradio u 18 strofa i 108 stihova. Svaka strofa završava refrenom koji je zvučan i posebno naglašen, a u skladu je s melankoličnim tonom pjesme. Najčešći refren što ga monotono ponavlja zloguka ptica je: “Nikad više“.

Gavran – analiza pjesme

Pjesma poput priče započinje prozaičnim opisom situacije u kojoj se pjesnik našao. Već prvi stih uspostavlja atmosferu pjesme koja će do kraja ostati ista – jeziva, mračna i zloslutna – a njezine odlike kroz strofe samo će se pojačavati. Početni stih glasi:

“Jednom jedne strašne noći, ja razmišljah u samoći“.

Vrijeme događaja nije definirao, već šturo opisano motivom “Jednom”. Ali vrijeme događaja nije ni važno, važno je kakva je bila ta jedna noć. Noć je opisana epitetom “strašna”. U kombinaciji sa motivom samoće na kraju stiha, stvorena je ta jeziva atmosfera koja budi nemir kod čitatelja. Situacija postaje još mračnija u sljedećem stihu, kada pjesnik motiv “knjige” opisuje kao “crne” i “prašne”. Podsjećaju na starost, neka davna vremena, zaboravljena, mračna znanja, koje pjesnik opisuje “starim”, a ta znanja skrivaju upravo one.

U toj strašnoj atmosferi pjesnički subjekt je zadrijemao. Probudilo ga je kucanje. Iako je ono bilo tiho, osjećamo da je zlokobno. Čitatelja ne umiruju ni stihovi:

“To je putnik” ja promrmljah, “koji bježi od ispred kiše”,
Samo to i ništa više”

Iako je lirski subjekt spokojan, čitatelj sluti da to ne bi trebao biti.

Druga strofa ponovo započinje prisjećanjem. Sada saznajemo da se ovaj događaj zbio u prosincu. Ovaj motiv naglašava osjećaj hladnoće, dugotrajne noći i neprolazne tamu. Primjećujemo personifikaciju kojom ugarak – žar vatre koji niti pruža svjetlost, niti toplinu “duhove na podu riše”. Onaj spokoj kod lirskog subjekta je nestao i on odjednom jedva čeka da svane. Ali ne zbog straha, već zbog boli:

“Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od nje rastaviše.”

Rastrgan od boli, pjesnik počinje osjećati užas. Užas je potakao šum baršunastih zastora. Lirski subjekt nastavlja se tješiti da je to samo putnik, ali ovoga puta i on osjeća da nije tako. Ali onda, u sljedećoj strofi, vidimo preokret, jer razum je nadvladao bojažljive osjećaje:

“Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada…”

Pjesnik zazove koga god da se tu skriva. On ne samo da ih zaziva, nego i ispovijeda svoje osjećaje i strašnu sudbinu:

“Gospodine ili gospođe,izvinjenje moje stiže!
Mene teško snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prste vrata biše…”

Već po ovim stihovima čitatelj sumnja da gost nije nitko s ovoga svijeta, već nekakav duh, lagan kao perce, koji ne može glasno kucati jer niti nema tijelo. Nakon ovoga slijede stihovi kao vrhunac jeze:

“…- Tu se vrata otvoriše –
Mrak je tamo, ništa više”

U ovom trenutku kao da se miješaju san i java. Preneražen, lirski subjekt najprije pomišlja da je to došao duh njegove umrle, još uvijek voljene Leonore. Ipak, kao odgovor dobije samo jeku svog glasa. Ovaj događaj duboko je potresao lirskog subjekta:

“Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtah”

… a onda se jeza ponovo vraća:

“Nešto jači nego prije udarci se ponoviše”

U ovom trenutku ni lirski subjekt ni čitatelj ne znaju da li zvukove proizvodi neko nezemaljsko biće – pa priča time dobiva elemente nadrealnog – ili je lupanje na vratima logički objašnjivo. Ova dvojba jasan je element fantastike u pjesmi. Pjesnik još jednom pokušava racionalno objasniti ovaj događaj, zato odlazi na prozor sumnjajući da odatle dolazi lupanje. Opet se tješi:

“Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da vidimo, kakve se tu tajne skriše –
Vjetar to je, ništa više.”

U trenutku kada lirski subjekt otvori prozor, u sobu uđe Gavran. Motiv gavrana napisan je velikim slovom, što mu daje posebno značenje. On više nije bilo koji gavran, već jedan veoma poseban. Mističnost se, u tom noćnom ugođaju, povećava u trenutku kad gavran, crn kao noć, ulijeće u sobu kroz otvoren prozor i sjeda na kip Palade (božice Atene). U ovom dijelu pjesme nailazimo na kontraste: olujna noć – spokojnost sobe, mramor kipa – perje ptice. Ulaskom ptice atmosfera je fantastična, ali i pomalo smiješna:

“Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže…”

Pjesnik personificira gavrana, njegovo perje metaforički nazvavši “crnim plaštom”. Lirski subjekt ga opisuje poput neke važne ličnosti:

“Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu Hadske noći otkud stiže?”

A onda se personifikacija gavrana upotpunjuje kada on progovori:

“Reče Gavran: “Nikad više”.”

U daljnjim stihovima pjesnik uvodi dijalog između ljubavnika i Gavrana. Ptica dobiva atribute: ona je mrka, gadna, grobna, sumorna, kobna, drevna… Lirski subjekt osjeća njene žarke oči, koje ga pale do u srž srca. Slijedi gradacija boli. Ljubavnik oblikuje pitanja tako da od očekivanog odgovora ptice: “Nikad više” (ili u originalu “Nevermore”), dobije onu bol, koja je najdivnija zato što je i najviše neizdržljiva. I u 16. strofi, na konačni upit, upit kojem će “Nikad više” biti zbiljski odgovor, riječ “Nevermore” donosi najveću bol i očaj.

“Neba ti, i Boga, po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l’ ću u Edenu
Grlit ženu posvećenu, Lenora je okrstiše,
Djevu divnu, jedinstvenu, koju anđeli mi skriše
Reče Gavran: “Nikad više” ”

U tim pitanjima i odgovorima može se vidjeti morbidnost pjesme. Ljubavnik uživa u mučenju sebe sama. Dvije posljednje strofe svojom sugestivnošću prožimaju čitavu priču tj. pjesmu.

“U samoću mene pusti! – nek ti trag se s biste zbriše
Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun, što srce siše!
Reče Gavran: “Nikad više” ”

U posljednjoj strofi, gavran ostaje okamenjen na božici Paladi, kao simbol tužne i beskrajne uspomene na jednu prelijepu ženu. Još je jednom ovaj motiv postao nadrealan. Tokom pjesme se puno puta činilo i da je on plod mašte lirskog subjekta i da je stvarna ptica. Ipak, ptica kao motiv je poslužila kao materijalizacija pjesnikove podsvijesti ili čak savjesti. Lirski subjekt praktički razgovara sam sa sobom, a od ptice samo traži potvrdu koja bi donijela utjehu. Budući da mu gavran ne daje ni jedno od toga, lirskog subjekta obuzima sve veći očaj. Čini se da za njega nema utjehe ni spasenja i to je zapravo najjezovitiji element ove pjesme. Čini se da je sva tama u ljudima, a vanjska tama samo je odraz one unutarnje.

Bilješka o piscu

Edgar Allan Poe rođen je 1809. godine u Bostonu, kao srednje od troje djece. Otac mu je bio odvjetnik, koji se počinje baviti glumom, oženivši se engleskom glumicom. Oba roditelja mu umiru 1811. godine od tuberkuloze.

Kada su mu bile tri godine, Edgara je u svoj dom primio imućniji škotski trgovac John Allan, čije je prezime Edgar kasnije pridodao svojemu. Od 1815. do 1820. godine, Allanovi žive u Engleskoj. Vrativši se u SAD, Edgara upisuju na Virginijsko sveučilište, gdje se Edgar počinje opijati, kartati i zaduživati. Saznavši to, očuh ga ispisuje sa sveučilišta i zapošljava kao činovnika.

Ne želeći taj posao, Edgar bježi u Boston, gdje objavljuje svoju prvu zbirku pjesama Tamerlan (1827.). Zbog neimaštine stupa u vojsku, ali ga očuh otkupljuje i upisuje u West Point, odakle je Edgar, svojom zaslugom, vrlo brzo izbačen. Dolazi do nesuglasica između Edgara i očuha, pa Edgar biva izbačen iz kuće. 1831. godine Allan umire, ne ostavljajući Edgaru nikakvo naslijeđe.

Ostavši na ulici, Edgar pokušava zaraditi izdavanjem zbirke pjesama Pjesme. No, to mu ne uspijeva, pa se seli u Baltimore k svojoj tetki. Počinje se baviti novinarstvom, a 1835. godine ženi se svojom sestričnom od 13 godina, Virginijom Clemm.

Seli se u New York, Philadelphiu, pa se, ne postigavši mnogo, opet vraća u New York. 1847. godine umire njegova žena Virginija. Vjerojatno osjećajući svoj skori kraj, Edgar zapada u misticizam koji kulminira djelom Eureka – transcendentalnim tumačenjem svemira. 1849. godine obećava brak trima ženama. Ne oženivši se ni jednom, odlazi u Baltimore. Tamo i umire. Pokopan je na lokalnom groblju uz svoju dragu Virginiju i svoju punicu.

Poe je strahovito pogriješio kad je svoju književnu ostavštinu povjerio Rufusu Griswoldu, osrednjem antologičaru i piscu članaka, koji je Poea mrzio i bio mu zavidan. Griswold je nakon Poeove smrti učinio sve kako bi ga ocrnio, čak je krivotvorio njegova pisma. Tek je stotinjak godina kasnije Arthur Hobson Quinn utvrdio netočnost Griswoldovih tvrdnji o Poevom životu.

Autor: F.V., V.B.