Cvijet sa raskršća obrađena lektira Antun Gustav Matoša. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Cvijet sa raskršća, novela hrvatske moderne, objavljena je unutar djela Hrvatska smotra 1908., a 1909. u zbirci Umorne priče. Također, ova se novela može svrstati u krug novela s bizarnom tematikom, tj. u simbolističke novele, s djelima Camao i Moć savjesti.
Novela započinje bogatim lirskim opisima pejzaža:
“…mramorne Gorgone među visokom papradi, zapalim duhan, pružim se preko zelenog mekanog puta, naslađujući se poljima, zaseocima i salašima, gradićem N-om sa sivom bazilikom i jezerom koje sniva zelenim, sjajnim, podnevnim snom...”
karakterističnim za impresionistički stil, a posebnu modernističku karakterizaciju likova daje preneseno značenje i simbolika njihovih imena, te ime samoga djela (Solus, cvijet, raskršće).
Matoš u ovoj noveli često koristi figuru sinestezije, posebno važan element impresionističkog stila:
“Cvijeće pjeva mirisom tratinčica i ivanjskog cvijeća šaren pastorale...”
Ne znamo je li pravo ime glavnog lika zaista Solus, kako se on predstavlja, a solus u prijevodu s latinskog jezika znači sam, samotnjak, osamljenik. Tom simbolikom ističe se boemski način života, potreba za lutanjem i nemogućnost sjedilačkog načina života glavnog lika:
“Ko nauči na oblak mjesto na krov, na gore mjesto na stube, na šume mjesto na sobe, ko ču glas Gospodnji nad vodama, taj ne može živjeti u kućama.”, zbog čega se na kraju djela rastaje sa slijepom djevojkom Izabelom u koju se zaljubio.
Želja za nastavkom lutanja po svijetu i fotografiranja jača je od njegove iznenadne zaljubljenosti u djevojku Izabelu, iako Solus u njoj vidi ostvarenje savršenog života i idealne ljubavi. Ona je njegov cvijet s raskršća.
“Ljubav! Tu je, dakle, ovdje preda mnom, ljubav bjelja od lijera, čišća od glečerskog snijega, pjanija od vina! Na cesti, između dvije noći bez konaka! Ljubav – lijepa kao boginja, slijepa kao slučaj!”
Izabela je simbol savršenstva, nevinosti i čistoće, Solusov cvijet, što je posebno naglašeno njenom bijelom odjećom i mirisnim, mekim prstima. U naslovu novele pojavljuje se riječ raskršće koja simbolizira Solusovo životno raskršće na kojem mora odabrati između dva puta, dvije ulice. Jedan od tih putova, konvencionalan način života, sjedinio bi ga s Izabelom, no morao bi se odreći svoje istinske naravi i boemskog načina života, a to je jedino kako on zna živjeti. Shodno tome, Solus odlučuje nastaviti živjeti bez ikakvog vezanja za ljude i mjesta. Izabelina sudbina potpuno je suprotna od Solusove. Ona ne zna za život izvan visokih zidova dvorca u kojem odrasta i u kojem je, metaforički rečeno, zarobljena. Stoga Solus, u kojega se Izabela zaljubljuje, za nju predstavlja pustolovinu i izazov.
Njihova romansa, iako izrazito kratka, puna je osjećaja i teških, dubokih odluka:
“I bez tebe će mi teret uspomene ovog sastanka tištati ranjava leđa na besciljnom putu...”
Slijepa Izabela oduvijek je okružena učiteljima, obitelji i stražom koji brinu za njenu sigurnost, no ugrožavaju joj slobodu i potrebu za mladenačkim životom.
Specifično razdoblju hrvatske moderne, tema ove novele bavi se psihologijom likova koji su sada karakterno podignuti na jednu sasvim novu razinu te predstavljaju duhovna i emotivna bića s vlastitim unutarnjim borbama, a ne samo društvene pojedince. Često je pejzaž u funkciji što boljeg oslikavanja njihova psihološkog stanja, a fabula je stavljena u drugi plan (primjer: Izabela je slijepa, bogata, a nesretna djevojka zarobljena u otmjenom dvorcu; Solus je pustolov i samotnjak koji svakodnevno uživa u prirodi i arhitekturi koja ga okružuje).
Intelektualnu stranu glavnog lika Solusa možemo primijetiti kada se čudi Izabelinoj ljepoti, nazivajući je čedom Anthonis van Dycka i Jean-Baptistea Greuzea, slavnih slikara:
“Ovako ne razbirah ništa i pitah se koje čedo Van Dycka ili Greuzea dođe pred grozničavu moju fantaziju iz starog gospodskog okvira...”
Djelo završava Solusovom rečenicom:
“Vodila me slobodna i maglovita vila, lijepa i slijepa Avantira, moja gospođa”, koja potvrđuje njegovu konačnu odluku da nastavi živjeti samotnjački i potpuno slobodno.
Prozna kompozicija, jasna kronološka radnja i psihološka karakterizacija likova svrstavaju ovo djelo u epiku, dok bogato opisivanje pejsaža raznim epitetima te uporaba stilskih figura, onomatopeje, asonance i polisindetona, djelu daju elemente lirike – “vrelo pišti, cvili, žubori… mrmore, bruje, tutnje kroz san, a onda ustaju, jezde nad oblacima i tutnje kao topovi”.
Kao što je karakteristično za bizarno-mistični krug Matoševih novela, u noveli Cvijet sa raskršća prevladavaju motivi ljubavi, mistike i simbolike, a likovi su snažno psihološki karakterizirani. Jasna kronološka fabula isprepletena je s bogatim opisima prirode, Izabeline ljepote i Solusovim unutarnjim osjećajima.
Video lektira
Video lektira pripovijetke Cvijet sa raskršća Antuna Gustava Matoša ispričana u samo 5 minuta! U njemu ćete pronaći kratak sadržaj, najvažnije književne elemente i zaključak za ponavljanje! Što je zapravo cvijet sa raskršća saznajte u zanimljivoj video lektiri! 🌻
Književni elementi
Kompozicija djela
Kompozicija je kronološka, opisuje jedan događaj u kojem se susreću Solus i Izabela, radnja se zbiva tijekom jednog dana, novela završava brzim i naglim rastankom dvaju glavnih likova.
- Solus dolazi u odmorište i tone u san
- Solusa iz sna bude Izabelini nježni dodiri po licu
- Ljubav na prvi pogled između likova; potpuno različiti načini života
- Dolazak Izabelina oca i Solusova realizacija da mora nastaviti samotnjačkim načinom života
Književna vrsta: lirsko-epska novela (karakterizirana jednim zanimljivim i neobičnim događajem, te najčešće ima jednoga ili dva glavna lika)
Pripovjedač: subjektivno pripovijedanje u prvom licu (Solus); nepouzdan pripovjedač, suviše subjektivan
Vrijeme radnje: 20. stoljeće (čitava radnja zbiva se unutar jednog dana; karakteristično za novele)
Mjesto radnje: odmorište pored ljetnikovca u francuskom gradiću N.
Tema: susret i ljubav dvaju likova koji imaju potpuno drugačije poglede na svijet i već određene sudbine
Ideja: ljudski karakter značajno oblikuju okolina i ljudi prisutni tijekom odrastanja
Kratak sadržaj
Radnja novele počinje kada umorni pustolov Solus dođe u južni francuski gradić N., te se odluči odmoriti u aleji pored ljetnikovca. Nakon što je ručao, napio se svježe vode i zapalio duhan, legne na zapušteno mjesto, ostatak lovačkog puta, blizu dvorca. Solus je izgubio kalendar pa ne zna koji je dan, no sumnja da je nedjelja s obzirom na to da osjeća “svečani mir blagdana“.
Dok se divio prirodi koja ga okružuje, bjelini ljetnikovca, okolini prožetoj sjajem popodnevnog sunca i modrom nebu, utonuo je u san.
“Sunce grije, gori tako zlatno i sjajno da kamenje i krute hridi dođoše od tog sjaja mekani i puni života kao bilje. Zemlja, šuma, modre planine dršću, trepere kao da će se probuditi, uskrsnuti. Sve je tako prožeto sjajem da bi svijet, čini mi se, sijao kao dragulj u pomrčini, da sunce iznenada ugasne. Cvijeće pjeva mirisom tratinčica i ivanjskog cvijeća šaren pastorale. Jezero šumi srebrnu himnu, iz tamnih šuma bruje crni koralji. Nebo šušti zastavom od modre svile.”
Probudili su ga meki i mirisni prsti djevojke Izabele koja ga je oprezno dodirivala po licu.
“Po čelu, po kosi, po nosu, po ustima pipaju me prsti mirišljavi i mekani, pipaju oprezno kao da modeluju.”
Dok se nalazio u polusnu, bojao se buđenja koje bi moglo zaustaviti njegovo uživanje u milini djevojčinih dodira. Tek kad mu je na lice pala njena čista i namirisana marama, Solus se potpuno probudio. Nije se htio pomaknuti jer se bojao da će preplašiti i otjerati ljupku slijepu djevojku koja mu je slatko mirisala. Kad je konačno svratio pogled na djevojku koja ga je milovala, ostao je zatečen njenom bjelinom i nježnošću.
Rumenozlatni pramenovi pružali su se niz njezin nježni vrat. Pored djevojke bio je bijeli slamnati šešir s dugačkom modrom vrpcom, a na nogama joj čiste, bijele cipelice. Na uzici je držala psa, bio je to njen vjerni pratitelj hrt Fido. U jednom trenutku, njenu desnicu je obasjala sunčeva zraka i otkrila rubin na kažiprstu.
Solus je čitavo vrijeme razmišljao odakle se pojavila ova tajnovita, nježna i prekrasna djevojka, a dok je bio u njenoj prisutnosti, imao je osjećaj da više nema nikakvih briga i nemira.
“Ostavila me svaka briga i nemir.”
Njihov nijemi susret prekinuo je lavež psa, kojega je djevojka brzo ušutkala strahujući da će netko iz dvorca doći po nju i ponovno je zatvoriti u sobu.
“Pst, Fido! Čut će nas u kući i zatvoriti u dosadnu sobu.”
Izabela je Solusu otkrila da je njegovo lice podsjeća na njezinog dragog, pokojnog brata. Nastavili su razgovor zaklonivši se, kako ih ne bi vidjeli iz dvorca. Sjeli su na Solusov stari ogrtač, a on je tad shvatio da se zaljubljuje u lijepu djevojku.
“Bijaše lijepa, slijepa kao sreća, kao sudbina. Crno mi ogranulo sunce!”
Izabela je prvi put u svojemu životu napustila dvorac. Iskoristila je činjenicu da je njena paziteljica Miss Maud zadrijemala, pa se iskrala u vanjski svijet. Nakon što joj je Solus rekao svoje ime, objasnio joj je da putuje po svijetu i fotografira, te da je to jedino što zna raditi.
“Ja sam putnik. Putujem pješke oko svijeta. Što je lijepo, uhvatim fotografskim aparatom. To je jedini zanat koji znam.”
Usporedio se s vukom i otkrio joj da, iako je nesretan, živjeti s ljudima bilo bi mu još gore. Izabela mu se nakon toga požalila na svoju zarobljenost, sljepoću i žudnju za slobodnim životom, za planinama, rijekama i morima.
“Zašto, zašto puzem u tom mraku? Što sakrivih, te ispaštavam?”
Solus je Izabeli rekao da kad stvarno nešto želi gledati, zatvara oči i gleda u sebe. Lijepa i plaha djevojka bila je za njega najljepše što je do tada vidio. Solus je počeo ljubiti Izabeline bijele cipelice i svilene modre čarape, a ona mu je pružila svoju krhku i hladnu ruku kako bi nastavio. Nakon Solusova poljupca u Izabelin obraz, djevojka ga je pozvala u dvor. Njena zamisao bila je da otac otjera guvernantu kako bi joj Solus čitao priče.
“Je l’ te, vi ćete sa mnom u dvor. Kazat ću ocu da otjera guvernantu i da mi vi čitate lijepe priče vašim poznatim, jakim glasom.”
Svjestan da se zaljubio iako mu to kvari samački i pustolovni način života, Solus razmišlja kako će mu biti mučno napustiti Izabelu, iskrasti se poput krivca. Naziva je jedinim darom kojeg mu je život darovao.
“Moram odlunjati kao krivac, kao zlikovac pred jedinim darom koji mi mogaše dati mučni put, počinjući u ludoj kolijevci, svršavajući u nijemom, slijepom grobu!”
Izabeli je sumnjiva njegova tišina i držanje za glavu, pa ga i dalje nagovara da pođe s njom u dvorac i bude joj muž. Objašnjavajući joj da je navikao na slobodu i da su oblaci njegovi krovovi, Solus je iznenađen Izabelinim prijedlogom da ona pođe s njim putovati po svijetu. Nažalost, glavni lik ubrzo shvaća da nema mjesta na kojem se njih dvoje mogu skrasiti.
“… kamo, kamo da se skrasimo? Oni, oni drugi su gospodari svih prisojnih utočišta, svih toplih gnijezda.”
Kad je pas Fido zalajao, Solus je primijetio da dolazi gospodin s lovačkom puškom i slugama s dvora. Bio je to Izabelin otac, zgrožen činjenicom da se ona iskrala iz dvorca potpuno sama. Otac je preplašio djevojku pričama o vampiru Vacheru i Žaku Trbosjeku, istrgnuo ju je iz Solusova zagrljaja i odvukao natrag u dvorac.
Nakon nekoliko koraka, Izabela se počela opirati vraćanju u dvorac inzistirajući da njen otac povede i Solusa jer je on jako podsjeća na pokojnog brata. Uskoro je bjelina djevojke nestala iza ograde dvorca, a Solus je kao i donedavno ostao stajati u tišini.
Napio se ledene vode i krenuo prema zelenoj šumi, nastavljajući svoju avanturu.
“A kad utrnuše osvijetljeni prozori, napih se ledene vode iz mramornog ždrijela zmijokose Gorgone i pođoh u zelenu šumu, u planinu pogruženu u crnu tišinu.”
Likovi: Solus, Izabela, pas Fido, Izabelin otac
Analiza likova
Solus – vječni putnik, zaljubljenik u prirodu i arhitekturu koji putuje Europom i bavi se fotografiranjem.
“Ja sam putnik. Putujem pješke oko svijeta. Što je lijepo, uhvatim fotografskim aparatom. To je jedini zanat koji znam.”
Nezadovoljan je životom i svime što ga okružuje pa uvijek putuje i traži nešto više, nešto novo. Njegovo ime u prijevodu s latinskog jezika znači sam čime Matoš, koristeći simbole, dodatno naglašava njegovu potrebu za boemskim životom.
Kad upozna slijepu djevojku Izabelu, u njemu se bude razni osjećaji i unutarnja borba o tome treba li ostati s njom, a odreći se načina života kojeg je do tad poznavao.
“Ljubim, a ne smijem! Moram odlunjati kao krivac, kao zlikovac pred jedinim darom koji mi mogaše dati mučni put, počinjući u ludoj kolijevci, svršavajući u nijemom, slijepom grobu!”
Ipak, prvotnu zaljubljenost jasno nadjača osjećaj potrebe za lutanjem, putovanjem po svijetu i potpunom slobodom.
Izabela – slijepa, bogata djevojka naviknuta na život u dvorcu. Izabela je okružena vojskom ljudi koji joj cijele dane i noći služe i brinu o njoj.
“Danas je prvi put u mom životu te se odšuljah iz dvora. Miss Maud, moja čitateljica i paziteljica, zadrijemala, otac nekamo otišao, a ja izađoh prvi put u svijet sa vjernim mojim Fidom.”
U noveli simbolizira Solusov cvijet s raskršća njegova života; primjer je čistoće, nevinosti, ljepote i netaknutosti. Solus za nju predstavlja izazov, pustolovinu i novost u njezinom dosadnom i zarobljenom životu, stoga se u njega zaljubljuje:
“Što vam je? Vjerujte da vas ljubim… Što ućutaste, putniče? Pođite sa mnom u dvorac...”
Izabelu uvijek prati njen pas, hrt Fido. Ona je primjer osobe koja ima bogatstvo i obilje materijalnog, no nedostaju joj pustolovine, iskustva, doživljaji i sloboda karakteristična za mlade ljude:
“Čudno, čudno. Znala sam da me moji kod kuće varaju. Aj, da i ja mogu ovako u svijet, na sunce, na vjetar, spavati na cvijeću, prolaziti kroz strana sela, gaziti rijeke i planine!.”.
Piščev impresionistički opis Izabele:
“Prsti, mekani i mirišljavi, digoše se sa mojih usta.”
“Za glavom mi sjelo na mahovinu djevojče tako bijelo i nježno kao da vidje samo bijelu mjesečinu…”
“Kosa se raskošljala u rumenozlatnim pramovima niz nježni, snježni, goluždravi vrat, tresući se u dugačkim, teškim zavojcima na pupoljastim, mladim i slabačkim grudima. Pored nje širok, bijel slaman šešir sa dugačkom modrom vrpcom. Na nogama joj bijele cipelice koje nikad blata ne vidješe. Na kaišu drži hrta koji leži pruživši tanku glavu među ispružene noge. Preko krila joj dugačak, visok štap s omašnim, starinskim zlatnim dugmetom i lijepo svezanom svilenom bijelom vrpcom. Jedan sunčan zrak joj kroz granje pao na desnicu, bijelu i elegantnu sa rubinom na kažiprstu. Sklopila sjenaste vjeđe kao da spava. U mirnom tempu joj podrhtavahu tek nježne nosnice i prsa pod bijelim čipkama i medaillonom na zlatnom lancu.”
Bilješka o piscu
Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 1873. – Zagreb, 1914.) je hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac. On je bio književni boem. Polazio je gimnaziju u Zagrebu, pokušao studirati na Vojnom veterinarskom fakultetu u Beču, otišao u vojsku i dezertirao te pobjegao u Srbiju.
Još je živio i u Parizu te se naposljetku vratio u Zagreb gdje je i umro od karcinoma grla. Kao književnik se pojavio pripoviješću ”Moć savjesti” koja je uz Leskovarevu ”Misao na vječnost” najavila modernu te je bio središnja ličnost hrvatske moderne.
Njegov pripovjedački opus možemo podijeliti na dva dijela: tematika zagrebačko-zagorske sredine sa stvarnim likovima koje je sreo u životu i novela bizarnog karaktera s dominacijom likova individualnog karaktera (utjecaj E. A. Poea i Baudelairea).
Proza mu je obilježena dodirivanjem aktualnih društvenih problema, motivima misterija ljubavi, nokturalnih stanja i atmosfera. Ističe psihološku motivaciju dok sociološku stavlja u drugi plan. U putopisnoj prozi on je bio najveći inovator uvodeći motiv pejzaža kao samostalnu temu i izražavajući pejzažom promišljanja o raznim problemima i emocionalno stanje.
Kao pjesnik javlja se relativno kasno kada se već formirao kao osoba i književnik. Pjesme je pisao pod utjecajem Baudelairea i možemo u njegovoj poeziji naći sinesteziju, profinjeni ritam i izmjenu govorne i pjevne intonacije. Kao kritičar on piščev stil uzima kao osnovni kriterij za vrednovanje djela te zbog toga ne radi razlike između pojedinih književnih vrsta. Djela: ”Iverje”, ”Novo iverje”, ”Umorne priče”, ”Oko lobora”…
Autor: M.S.
Odgovori