Bajka je posebna književna vrsta u koju smještamo sve priče koje sadrže neke čudesne, nadnaravne elemente. Ti elementi prkose zakonima stvarnoga svijeta kakvog poznajemo, ali se u također miješaju s elementima zbilje, tako da u bajci ne možemo odrediti gdje završava čudnovato i čudesno, a započinje stvarnost. Bajka se od sličnih književnih vrsta, primjerice fantastične priče, razlikuje po tome što se likovi unutar priče nimalo ne čude tim nezemaljskim elementima. Oni ih prihvaćaju kao nedvojbenu svakodnevicu, nisu im nepoznanica. Likovi žive u čudnovatom svijetu bajke kao domaćini i čak ako oni sami nemaju odlike nadrealnog; oni svejedno prihvaćaju to nadrealno kao prirodno.
Interpretiranjem bajke, djeca odlaze u svijet prepunih nadnaravnih bića za razliku od basne u kojoj se upoznaju s raznim osobinama životinja.
Ono što je također karakteristično za bajku je da su u njoj jasno izraženi dobri i loši likovi. Taj polaritet je nedvojben i često služi za dublju karakterizaciju likova. Dobri likovi su najčešće oni koji neko vrijeme trpe u radnji, a loši pokušavaju steći ili održati moć. Na kraju upravo ti likovi donesu pouku bajke, njen vrhunac, bez kojeg se priča ne bi mogla nazvati bajkom. Bajka mora biti pravedna i njena pouka mora upućivati na pobjedu dobra i morala, stoga dobri likovi u bajci po zasluzi završe dobro, a loši, ponovo po zasluzi – nastradaju.
Iako danas bajke povezujemo s pričama namijenjenima djeci, one su u početku pričane uglavnom među odraslima. Prije nego su u novije vrijeme prilagođene mlađim uzrastima, bajke su u svojem originalom izdanju nerijetko bile okrutne, krvave, obilovale su nasiljem i stravom, baš kako bi izazvale zainteresiranost, pa i šok čitatelja i tako ostvarila temelj za uspješno prenošenje pouke.
Današnje najpoznatije bajke preuzete su iz usmene i narodne književnosti. Zato imamo nekoliko najpoznatijih skupljača narodnih priča koji su ih zapisali u bajke, pa se često dogodi da više od jednog prepriča istu narodnu priču. Jedan od prvih skupljača narodnih priča i bajki bio je francuski pisac Charles Perrault. Neke njegove zapisane bajke kasnije su preradila slavna braća Grimm, koji su i sami skupljali njemačke narodne priče i zapisivali ih u bajke. Tu je i jedan od najpoznatijih pisaca bajki Hans Christian Andersen, a kasnije i Oscar Wilde.
Bajke nisu služile samo za zabavu. One su bile jedne od prvih priča pisanih na narodnim jezicima, pa su uvelike služile za pravopisne reforme mnogih jezika, kao što se dogodilo sa srpskim jezikom, čiji je reformator Vuk Stefanović Karadžić upravo preko bajki prenio na narod neke novopostavljene standarde svog jezika. Najpoznatije bajke hrvatske književnosti zasigurno su one Ivane Brlić-Mažuranić, koja je inspiraciju za svoje likove i radnje također tražila u hrvatskoj narodnoj i usmenoj predaji, te u našim legendama i mitovima.
I sama riječ bajka u sebi nosi okultni prizvuk; dolazi od staroslavenske riječi “bajati”, što znači “vračati” ili “čarati”.
Sve najpopularnije bajke možete pročitati ovdje >>
Odgovori