Pjesnik, pripovjedač, kritičar, esejist Antun Gustav Matoš najznačajnija je osoba hrvatske moderne. Njegovo djelo “Moć savjesti”, tiskano 1892. godine, zajedno je uz Leskovarovu “Misao na vječnost” označilo početak modernističkih strujanja u hrvatskoj književnosti. Cijelo njegovo djelo usmjereno je na potragu za novim shvaćanjem umjetnosti.
Poeziju je od svih književnih žanrova počeo najkasnije pisati, tek oko 1906., kada je on već zreo pisac. Veliki uzor njegovom poetskom radu bio je Charles Baudelaire, od kojeg je preuzeo sinesteziju (sklad svih osjetila – boje, zvuka, mirisa), formalne elemente (Matoš je u sonetu vidio savršenost muzikalnosti stiha i mogućnost povezivanja osjetila u profinjenom ritmu). Izmjenjuju se pjevne i govorne intonacije, što je u hrvatskoj poeziji na prijelazu stoljeća zbilja bila velika novost.
Teme mu se protežu od domoljubnih (Pjesme 1909., Mora), pejsažnih (Jesenje veče), misaonih (Srodnost, Maćuhica), do onih misaono-ljubavnih (Djevojčici mjesto igračke, Utjeha kose). Poetski motivi smrti, ljubavi, pejsaža svrstavaju ga među pjesnike koji s lakoćom životnu zbilju pretvaraju u poetsku viziju, kako bi ostvarili čistu ljepotu kroz umjetnost.
Matoševa poezija često je izraz sukoba koji leže negdje između intimnih i društvenih polazišta. Zato u njegovoj poeziji ima i dosta patriotskih i satiričnih motiva. Od Baudelairea je preuzeo simbol “cvijeta” kao nečeg neizrecivog i tajnovito lijepog, čemu svaki čovjek teži. No takve težnje dovode do razočarenja koja se osjećaju u njegovim pjesmama – razočarenja što takva ljepota nikada neće biti dosegnuta.
Srodnost – analiza pjesme
Naslov ovog soneta podsjeća na Baudelaireovu pjesmu “Suglasja”. To odražava Matoševu poetsku opredijeljenost ka francuskom simbolizmu. Oni u svijetu prirode vide simbole, koji se otkrivaju poniranjem u njihovu tajanstvenost. Umjetnici otkrivaju značenje tim simbolima, a priroda i sve što se u njoj nalazi u svojevrsnoj su srodnosti/suglasju.
Baudelaireovi “Cvjetovi zla” govore o idealu nedostižne ljepote i podvojenosti čovjeka između te ljepote kojoj teži i svakodnevnog zla s kojim je čovjek suočen. Tema Matoševog soneta je usporedba ljepote cvijeta đurđice s ljepotom ljubavi koju pjesnik osjeća prema voljenoj osobi. Motiv đurđice personifikacija je skromnog, tihog i uglađenog živog bića, simbol duhovnosti i bogatstva unutrašnjih stanja. U katrenima nalazimo i simbol bijele boje izražen u više metafora: “Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima”, “Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima”. Prisutnost bijele boje odražava nevinost, čistoću i savršenstvo. To je odraz ideala i težnje savršenstvu i ostvarenju čiste ljepote. Zbog toga je ton pjesme uzvišen i govori o ljubavi i sreći koju mladi ljubavnici slute iz cvijeta đurđice.
Slutnja “višega života” pobuđena je mirisom cvijeća, koji odjekuje kao glazba. Boja, miris i zvuk su ravnopravne osjetilne dimenzije, koje dovode do srodnosti o kojoj Matoš pjeva. Sinestezija je jedan od najčešćih Matoševih stilskih postupaka. Simboli iz prirode kriju “tajnu duše” i na taj način stvaraju povezanost pojavnog svijeta i onog oku nevidljivog, ali osjetilnog. Povezuju se olfaktivni (miris cvijeća), akustični (dršće, zvoni, glazba) i vizualni motivi, koji su najčešći. Povezanost motiva đurđice i ljubavi otkriva se u posljednoj tercini.
U prve tri strofe lirski subjekt je “mi”, a odražava i općeljudsko u pojedinačnom pjesnikovom doživljaju i obratno, a pozicija subjekta se u posljednjoj strofi mijenja u “ja” i izravno iskazivanje pjesnikovih impresija i osjećaja koje u njemu izaziva đurđica. U mirisu, boji i izgledu tog cvijeta pjesnik osjeti “miris tvog bića, moja Ljubavi”. Đurđica je “cvjetić ubavi”, što odražava doživljaj ljudskih osjećaja i njihovih usporedbi s ljepotom prirode.
Ritam pjesme je umjeren. Rima je u katrenima obgrljena (abba abba), a u tercinama aba bcc. Stih je dvanaesterac. Pjesma obiluje epitetima i usporedbama koji se vežu uz đurđicu, metaforama u kojima se pojavljuje simbol bijele boje, a nalazimo i retorička pitanja, od kojih je sastavljena prva tercina.
Bilješka o autoru
Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 1873. – Zagreb, 1914.) hrvatski je pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac. On je bio književni boem. Polazio je gimnaziju u Zagrebu, pokušao studirati na Vojnom veterinarskom fakultetu u Beču, otišao u vojsku i dezertirao te pobjegao u Srbiju.
Još je živio i u Parizu te se naposljetku vratio u Zagreb gdje je i umro od karcinoma grla. Kao književnik se pojavio pripoviješću Moć savjesti koja je uz Leskovarevu Misao na vječnost najavila modernu te je bio središnja ličnost hrvatske moderne.
Njegov pripovjedački opus možemo podijeliti na dva dijela: tematika zagrebačko-zagorske sredine sa stvarnim likovima koje je sreo u životu i novela bizarnog karaktera s dominacijom likova individualnog karaktera (utjecaj E. A. Poea i Baudelairea).
Proza mu je obilježena dodirivanjem aktualnih društvenih problema, motivima misterija ljubavi, nokturalnih stanja i atmosfera. Ističe psihološku motivaciju dok sociološku stavlja u drugi plan. U putopisnoj prozi on je bio najveći inovator uvodeći motiv pejzaža kao samostalnu temu i izražavajući pejzažom promišljanja o raznim problemima i emocionalno stanje.
Kao pjesnik javlja se relativno kasno kada se već formirao kao osoba i književnik. Pjesme je pisao pod utjecajem Baudelairea i možemo u njegovoj poeziji naći sinseteziju, profinjeni ritam i izmjenu govorne i pjevne intonacije. Kao kritičar on piščev stil uzima kao osnovni kriterij za vrednovanje djela te zbog toga ne radi razlike između pojedinih književnih vrsta. Djela: Iverje, Novo iverje, Umorne priče, Oko lobora…
Autor: I.D.
Odgovori