Pjesnik, pripovjedač, kritičar, esejist Antun Gustav Matoš najznačajnija je osoba hrvatske moderne. Njegovo djelo “Moć savjesti”, tiskano 1892. godine, zajedno je uz Leskovarovu “Misao na vječnost” označilo početak modernističkih strujanja u hrvatskoj književnosti. Cijelo njegovo djelo usmjereno je na potragu za novim shvaćanjem umjetnosti.
Poeziju je od svih književnih žanrova počeo najkasnije pisati, tek oko 1906., kada je on već zreo pisac. Veliki uzor njegovom poetskom radu bio je Charles Baudelaire, od kojeg je preuzeo sinesteziju (sklad svih osjetila – boje, zvuka, mirisa), formalne elemente (Matoš je u sonetu vidio savršenost muzikalnosti stiha i mogućnost povezivanja osjetila u profinjenom ritmu). Izmjenjuju se pjevne i govorne intonacije, što je u hrvatskoj poeziji na prijelazu stoljeća zbilja bila velika novost.
Teme mu se protežu od domoljubnih (Pjesme 1909., Mora), pejsažnih (Jesenje veče), misaonih (Srodnost, Maćuhica), do onih misaono-ljubavnih (Djevojčici mjesto igračke, Utjeha kose). Poetski motivi smrti, ljubavi, pejsaža svrstavaju ga među pjesnike koji s lakoćom životnu zbilju pretvaraju u poetsku viziju, kako bi ostvarili čistu ljepotu kroz umjetnost.
Matoševa poezija često je izraz sukoba koji leže negdje između intimnih i društvenih polazišta. Zato u njegovoj poeziji ima i dosta patriotskih i satiričnih motiva. Od Baudelairea je preuzeo simbol “cvijeta” kao nečeg neizrecivog i tajnovito lijepog, čemu svaki čovjek teži. No takve težnje dovode do razočarenja koja se osjećaju u njegovim pjesmama – razočarenja što takva ljepota nikada neće biti dosegnuta.
Notturno – analiza pjesme
“Nokturno” ili “Notturno” umjetničko je djelo koje kao središnji motiv uzima noć, noćne prizore i raspoloženja. U hrvatskom pjesništvu motiv noći je rašireni lajtmotiv, a u 20. stoljeću posvećene su mu mnoge pjesme, od kojih su najpoznatija tri “Nokturna” – Matošev, Ujevićev i Krležin.
Promatrajući Matošev sonet “Notturno” usporedno s Ujevićevim i Krležinim doživljajem ovog motiva, primjećujemo da je za Matoša noć idilično ozračje u kojem neizrečeni lirski subjekt doživljava smiraj i blaženstvo. Kao i većinu svoje poezije, i ovu pjesmu gradi na akustično-vizualno-olfaktivnim motivima, a posebno se ističe njihova gradacija.
Prvi katren donosi mnoštvo motiva, koje promatramo na svim osjetilnim razinama. Vizualni motivi sela, ćuka, netopira, cvijeća stapaju se s akustično-olfaktivnim motivima laveža, mirisa cvijeća i tajnog pira. Pejsaž i u ovoj pjesmi postaje humaniziran i odražava raspoloženja, stanje duše i čovjekov doživljaj svijeta.
Gradacija zvukova ostvarena je pomoću motiva laveža i pjesme s pira, koji se u drugoj strofi pretvaraju u tek jedva čujno cvrčanje cvrčka. Sve se stišava u prirodi, a čovjekove “teške oči sklapaju se na san”. Smiraj prirode i njena tišina donosi mir i ravnotežu u duši. “Teške oči” koje se sklapaju na san metafora su za čovjekovo opiranje i životne borbe, koje mu ne dopuštaju da pronađe svoju nirvanu. Trudi se ostati budan i držati sve pod kontrolom, ali duša mu traži utjehu u snu.
Prva tercina narušava takvu sliku mira i tišine motivom “bata” sata, koji s mrkog tornja otkucava sate. Simbolički gledano motiv sata govori o prolaznosti života, na koju nas vizualno curenje vremena podsjeća. No, ni ovakvo narušavanje akustične konstante tišine ne unosi nemirni ugođaj pjesme, naprotiv, “blaga svjetlost sipi sa visina”. Zvuk se pretvara u tišinu, tišina ponovno u zvuk, a zvuk u svjetlost. Sinestezija zvukova, mirisa i svjetla sinestezija je čovjekovog uma, tijela i duše.
Posljednja strofa sadrži snažan kontrast: samoća i muk tišine skrivaju zvuk željeznice koju guta već daljina. “Željeznica” kao simbol prolaznosti i odlaska noći života sadrži dvostruko značenje. Njena zvučna pojavnost unosi nemir u tišinu noći, ali podsjeća i na protočnost vremena i ljudski život koji je svake sekunde sve dalji od sadašnjeg trenutka. Umjesto pesimističnog nagovještaja kraja života, motiv “željeznice” ostavlja snažan utisak o boljem sutra, novom danu i novoj prilici koja nas čeka u daljini.
Matoš je melodioznost pjesme postigao rimom (katreni abab abab, tercine aab ccb) i figurama dikcije – aliteracije onomatopejske funkcije (u selu lavež; kasan ćuk i netopir; s mrkog tornja bat broji pospan sat). Ritmičnosti i zvučnosti pridonose i opkoračenja (“Ljubav cvijeća – miris jak i strasan/ Slavi tajni pir.”), koja su čest postupak ovog pjesnika.
Bilješka o autoru
Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 1873. – Zagreb, 1914.) hrvatski je pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac. On je bio književni boem. Polazio je gimnaziju u Zagrebu, pokušao studirati na Vojnom veterinarskom fakultetu u Beču, otišao u vojsku i dezertirao te pobjegao u Srbiju.
Još je živio i u Parizu te se naposljetku vratio u Zagreb gdje je i umro od karcinoma grla. Kao književnik se pojavio pripoviješću Moć savjesti koja je uz Leskovarevu Misao na vječnost najavila modernu te je bio središnja ličnost hrvatske moderne.
Njegov pripovjedački opus možemo podijeliti na dva dijela: tematika zagrebačko-zagorske sredine sa stvarnim likovima koje je sreo u životu i novela bizarnog karaktera s dominacijom likova individualnog karaktera (utjecaj E. A. Poea i Baudelairea).
Proza mu je obilježena dodirivanjem aktualnih društvenih problema, motivima misterija ljubavi, nokturalnih stanja i atmosfera. Ističe psihološku motivaciju dok sociološku stavlja u drugi plan. U putopisnoj prozi on je bio najveći inovator uvodeći motiv pejzaža kao samostalnu temu i izražavajući pejzažom promišljanja o raznim problemima i emocionalno stanje.
Kao pjesnik javlja se relativno kasno kada se već formirao kao osoba i književnik. Pjesme je pisao pod utjecajem Baudelairea i možemo u njegovoj poeziji naći sinseteziju, profinjeni ritam i izmjenu govorne i pjevne intonacije. Kao kritičar on piščev stil uzima kao osnovni kriterij za vrednovanje djela te zbog toga ne radi razlike između pojedinih književnih vrsta. Djela: Iverje, Novo iverje, Umorne priče, Oko lobora…
Autor: I.D.
Odgovori