Pjesnik, pripovjedač, kritičar, esejist Antun Gustav Matoš najznačajnija je osoba hrvatske moderne. Njegovo djelo “Moć savjesti”, tiskano 1892. godine, zajedno je uz Leskovarovu “Misao na vječnost” označilo početak modernističkih strujanja u hrvatskoj književnosti. Cijelo njegovo djelo usmjereno je na potragu za novim shvaćanjem umjetnosti.
Poeziju je od svih književnih žanrova počeo najkasnije pisati, tek oko 1906., kada je on već zreo pisac. Veliki uzor njegovom poetskom radu bio je Charles Baudelaire, od kojeg je preuzeo sinesteziju (sklad svih osjetila – boje, zvuka, mirisa), formalne elemente (Matoš je u sonetu vidio savršenost muzikalnosti stiha i mogućnost povezivanja osjetila u profinjenom ritmu). Izmjenjuju se pjevne i govorne intonacije, što je u hrvatskoj poeziji na prijelazu stoljeća zbilja bila velika novost.
Teme mu se protežu od domoljubnih (Pjesme 1909., Mora), pejsažnih (Jesenje veče), misaonih (Srodnost, Maćuhica), do onih misaono-ljubavnih (Djevojčici mjesto igračke, Utjeha kose). Poetski motivi smrti, ljubavi, pejsaža svrstavaju ga među pjesnike koji s lakoćom životnu zbilju pretvaraju u poetsku viziju, kako bi ostvarili čistu ljepotu kroz umjetnost.
Matoševa poezija često je izraz sukoba koji leže negdje između intimnih i društvenih polazišta. Zato u njegovoj poeziji ima i dosta patriotskih i satiričnih motiva. Od Baudelairea je preuzeo simbol “cvijeta” kao nečeg neizrecivog i tajnovito lijepog, čemu svaki čovjek teži. No takve težnje dovode do razočarenja koja se osjećaju u njegovim pjesmama – razočarenja što takva ljepota nikada neće biti dosegnuta.
Gnijezdo bez sokola – analiza pjesme
Ova pjesma pridružuje se nizu Matoševih soneta, a pripada domoljubnoj lirici. Matoš ovim sonetom nastavlja poznatu temu hrvatske poezije 19. stoljeća, a to je nacionalno buđenje i hrvatski narodni preporod. Pjesma opjevava pjesnikovu ljubav prema gradu Zagrebu, a s druge strane odraz je Matoševog divljenja hrvatskim velikanima koji su u tom gradu živjeli i djelovali. Lirski subjekt u prvom licu unosi osobnu, intimnu notu u pjesmu, što je naznačeno već uvodnom posvetom: “mom ocu”. U prvoj strofi pjesnik svojom muzikalnom aliteracijom dočarava ugođaj čemera i očaja.
U prva tri stiha izdvajaju se motivi magle, zvijezda i sjene. U njima vidimo igru svjetla i boja: sive magle, žute zvijezde i crne sjene. Sinestezija boja, svjetla i zvuka odraz je pjesnikove boli i ogorčenosti zbog situacije u gradu i domovini. “U meni jeca sjena tvojih dvorah,/ Moj otrcani, kraljski, banski Griču!”: Sinegdohom “Grič” pjesnik referira na zagrebačku povijest i stari slavni Gradec, od kojeg je Zagreb nastao. No njegova slava je izblijedila i od njega ostaje samo jecajuća sjena. Poistovjećivanje pjesnika s bolnom sudbinom grada i pjesnikova povezanost sa Zagrebom izraženi su u zamjenici “moj”, te u epitetima koji su pridani Griču. Grad je personificiran, a njegova davna, slavna prošlost suprotstavljena je onom osjećaju “čemerne magle” s početka pjesme.
Pjesnik donosi “staromodnu priču” i “pjesmu” koju su pjevali đaci preporodnih zora. Naglašavanje starine o kojoj priča postiže se arhaističnim genitivnim završetkom -ah, kojeg u cijeloj pjesmi nosi sedam imenica: gorah, zvijezdah, dvorah, Morah, zorah, uzah, Ilirah. Ovakvo izražavanje ima i ritmičku i zvučnu ulogu, koja ide u prilog Matoševoj glazbenoj opredijeljenosti shvaćanja poezije. Motivi koji se ovim arhaizmima uzdižu kao nadmotivi oni su koji pripadaju nacionalnim budnicama i poetici Preradovića ili Demetra.
Simbol zore, zvijezda, direktno spominjanje ilirskog imena govore o Matoševoj čežnji za prošlim vremenima. Ali na ovaj način pjesnik želi povezati nedavne borbe narodnog preporoda i nove političko-društvene promjene usred kojih se on našao. U prvoj tercini nastavlja se još preporodni zanos i ton budnice: “Za orlom, strofo!” Sugerira svojoj pjesmi da raširi krila i poleti tragom slavne tradicije. Spominje Zrinske, Lisinskog, Vraza i Gaja, svojevrsne heroje hrvatske prošlosti. Referencom na ove poznate ličnosti hrvatske i zagrebačke povijesti Matoš uvodi u obrat posljednje strofe. U njoj depatetizira hrvatsku domoljubnu poeziju. Ova strofa odraz je i kritičkih pjesnikovih odnosa prema takvoj tradiciji. Spominje uzde na kojima “bje krv Ilirah” i suza Matije Gupca.
Dakle, osim uzvišenog tona i pjevanja samo o slavi i velikim djelima, govori se i o mračnoj strani prošlosti, u kojoj je mnogo ljudi umrlo, štoviše pogubljeno zbog slične političke situacije. Oksimoron “žuhka suza, slatka kao kaj” upravo je taj začudni moment u kojem pjesnik objašnjava umiranje ljudi za neke više ideale, kao što je za preporoditelje bila jezična borba. Njihove suze i patnja, a za neke i prolivena krv slatki su tek potomcima, koji će osjetiti rezultate takvih borbi.
Na indirektan način Matoš upućuje na potrebu za ponovnom borbom i oslobađanjem “gnijezda za sokola”, gnijezda koje istovremeno predstavlja i domovinu i Matošev dragi Zagreb, za sokola koji treba doletjeti kao nova nada i donijeti novu slavu domovini.
Matoševa muzikalnost stihova u pjesmi je postignuta u figurama dikcije. Učestale su aliteracije, a pronalazimo i anaforu (U gradu tom – U gradu tom). Toj zvučnosti pridonose i već spomenuti arhaizmi na -ah, koji imaju i smislenu ulogu te odražavaju i temu. Rima u katrenima je abab baba, a u tercinama abc dec.
Bilješka o autoru
Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 1873. – Zagreb, 1914.) hrvatski je pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac. On je bio književni boem. Polazio je gimnaziju u Zagrebu, pokušao studirati na Vojnom veterinarskom fakultetu u Beču, otišao u vojsku i dezertirao te pobjegao u Srbiju.
Još je živio i u Parizu te se naposljetku vratio u Zagreb gdje je i umro od karcinoma grla. Kao književnik se pojavio pripoviješću Moć savjesti koja je uz Leskovarevu Misao na vječnost najavila modernu te je bio središnja ličnost hrvatske moderne.
Njegov pripovjedački opus možemo podijeliti na dva dijela: tematika zagrebačko-zagorske sredine sa stvarnim likovima koje je sreo u životu i novela bizarnog karaktera s dominacijom likova individualnog karaktera (utjecaj E. A. Poea i Baudelairea).
Proza mu je obilježena dodirivanjem aktualnih društvenih problema, motivima misterija ljubavi, nokturalnih stanja i atmosfera. Ističe psihološku motivaciju dok sociološku stavlja u drugi plan. U putopisnoj prozi on je bio najveći inovator uvodeći motiv pejzaža kao samostalnu temu i izražavajući pejzažom promišljanja o raznim problemima i emocionalno stanje.
Kao pjesnik javlja se relativno kasno kada se već formirao kao osoba i književnik. Pjesme je pisao pod utjecajem Baudelairea i možemo u njegovoj poeziji naći sinseteziju, profinjeni ritam i izmjenu govorne i pjevne intonacije. Kao kritičar on piščev stil uzima kao osnovni kriterij za vrednovanje djela te zbog toga ne radi razlike između pojedinih književnih vrsta. Djela: Iverje, Novo iverje, Umorne priče, Oko lobora…
Autor: I.D.
Odgovori