U jednom od svojih putopisa, “Oko Lobora”, autor Antun Gustav Matoš s puno osjećaja i pomalo romantičarski piše o hrvatskom kraju. Putopis je nastao 1907. godine, a upravo se te godine Matoš vratio kući nakon višegodišnjeg izbivanja. Kroz cijeli tekst naglašava izraženu nacionalnu komponentu. Iako nije u potpunosti zadovoljan hrvatskim krajem te ga uspoređuje s “tuđinskim”, nikada ne prelazi granicu naturalizma.
U ovom lirskom putopisu Antun Gustav Matoš se, prolazeći Loborom, prisjeća hrvatske prošlosti, daje kritiku sadašnjosti i opisuje propast i demoraliziranje plemstva. Autor je i jedini lik u ovom kratkom putopisu u kojem je podijelio isključivo svoja razmišljanja i to kako vidi Hrvatsku toga vremena.
Kroz cijeli putopis može se primijetiti njegovo uzbuđenje koje proizlazi iz zapaženih pejzaža te potom izražava svoje emocije i raspoloženje koji se kod njega javljaju pogledom na pejzaž. S čitateljem dijeli osobne stavove oko onoga što vidi, ali ne zaboravlja uključiti i kritiku na ljude koji žive u tom kraju, a to su u ovom slučaju Hrvati.
Matoš naglašava harmoniju onoga što vidi, a to su hrvatske zemlja, Hrvati i on sam koji se nalazi u ulozi promatrača. Cijelo vrijeme pokušava doći do idiličnih arkadijskih uvjeta u zemlji koji trenutno ne postoje.
Smatra da je Hrvatska trebala izgraditi svoj identitet i da ne treba ovisiti o nikome. Kritizira Hrvate koji su izgubili svoj obraz i svoj identitet te nisu povezani s hrvatskim pejzažom i njezinom poviješću. Spomenuto je pokušao naglasiti biblijskim elementom:
“Jer Hrvatska si bio, i u Hrvatsku se moraš obratiti, neharni sine hrvatski!”
Ovim citatom pokušao je doprijeti do Hrvata za koje smatra da su zanemarili zemlju u kojoj žive, a upravo bi ona trebala biti izvor njihove energije i moći. No, Matoš smatra da još uvijek nije kasno. Poziva ljude da se odluče za pravi put jer će na kraju ostati sami sa sobom i hrvatskom zemljom.
“Prah si bio i u prah ćeš se okrenuti. Tvoje tijelo, duša, srce, tvoje biće past će kao zrelo sjeme na starinu ove naše grude, i teško onome tko ostavlja jalov grob!”
Često se koristi ironijom kako bi naglasio nedaću koja je zadesila hrvatsku zemlju i Hrvate koji u njoj žive te kako bi se obranio od marginalizacije. Ograđuje se od teških sudbina i zaobilazi ih cinizmom te često poticajnim citatima pokušava čitatelja navesti da pročita cijeli putopis.
Možemo zapaziti da do izražaja dolaze motivi oblaka koje spominje kroz cijeli tekst, a koristeći se impresionističkim opisima dodatno pojačava tmurno raspoloženje putopisa.
“Oblaci teški, crni zabrinuti oblaci. Oblaci kao misli.”
“Sivi i mutni, mutni i sivi oblaci.”
“mutni, uzburkani oblaci”
“hladni, sivi, opasni oblaci”
Oblacima dodatno naglašava lutanje i pronalaženje identiteta. Njima uokviruje opise Oštrc-grada i Lobora što kod čitatelja izaziva određenu dozu mističnosti. Njihovim čestim isticanjem istaknuo je lirski element, a pridonose i ritmičnosti teksta.
Dvorci obitelji Keglevića i Babonića nositelji su povijesti. Na romantičarski način opisao je Babonićev dvorac koristeći zbilju i fikciju, konkretne događaje i one apstraktne. Nadalje, opisuje Keglavićev dvorac kao nositelj povijesti, a dijelom ga opisuje iz očiju običnog putnika koji je fasciniran njegovim izgledom i bogatom poviješću.
Razgovor sa sjenom ustvari je njegov razgovor sa sobom samim te ispitivanje samog sebe o mišljenju o političkim i društvenim problemima Hrvatske toga doba. Kroz krajolik koji promatra daje svoje mišljenje o događajima koji su obilježili Hrvatsku te o onome kako bi ona trebala izgledati. On teži za boljom Hrvatskom, daje rješenja i poziva građane da oni sami pridonose nužnim promjenama.
Često kroz tekst uspoređuje Hrvate i Srbe, no iako nam se ponekad čini da Srbe opisuje isključivo negativno, na kraju možemo zaključiti da ustvari ne ističe pozitivne značajke niti jedne strane, već želi jednostavno naglasiti ono dobro i loše te tko je u datim primjerima bolji.
“Tamo tiranija lažnih patriota, ovdje tiranija laži i tuđinskih izmećara. Tamo militaristički zavjerenici i krvavi 29. maj,1 tu civilni nagodbenjaci i suhe odgode Sabora. Tamo aktivna, tu pasivna opozicija. Tamo odviše političkog nereda, tu odviše reda. Tamo revolucije, kod nas demonstracije. Tamo više blagostanja, proze i novaca, kod nas više komfora, poezije i stare kulture. Oni su bogati seljaci, mi smo siromašni plemenitaši. Oni – bizantinci, mi – jezuite.”
Ističe i mnogo dobrih strana srpskog naroda, posebice u smislu kada ih uspoređuje s Hrvatima koji se često pokoravaju drugima. Autor želi naglasiti da Hrvati moraju biti više samouvjereni i čvrsti, moraju cijeniti sebe i svoje vrijednosti jer jedino tako zemlja može opstati kroz povijest.
Rečenice su većinom kratke i bezglagolske. U početku ne ostavlja dojam pripovjedača već se dobiva dojam isključivo osjetila i doživljaja koji se javljaju pogledom na krajolik.
Vrsta djela: lirsko-feljtonistički putopis
Vrijeme radnje: stanje u Hrvatskoj 1907. godine
Mjesto radnje: Lobor
“…a dobra cesta me vodi dolinom među brdima prama Loboru, grofovskom dvoru…”
Tema djela: autorovo putovanje oko Lobora (Ivanščica, Oštrc-grad, Lobor)
Ideja djela: trebamo više cijeniti svoj kraj i osvijestiti vrijednosti koje imamo i koje možemo ponuditi
Kratak sadržaj
Djelo počinje opisivanje krajolika koji je u funkciji prikazivanja emocionalnog stanja lika. Donosi nam tmurnu atmosferu koja je puna čežnje. Pokušava Hrvatima objasniti da su iz hrvatske grude izašli i kako će se tu vratiti te ističe potrebu za poštivanjem Hrvatske.
“Teško onome tko majci ne vrati više no što od nje primi! I trava i drač i zimzelen i vrba žalostinka će sa cipresima pričati da je to mjesto prokleto i da tu leži luđi čovjek od kralja kozjih ušiju. Jer Hrvatska si bio i u Hrvatsku se moraš obratiti, neharni sine hrvatski!”
Kroz djelo pisac razrađuje razlike Srbije i Hrvatske gdje raspravlja o problemima hrvatskih seljaka, plemića i hrvatske poezije uspoređujući ih sa srpskim. Unatoč tome što je proveo velik dio života u Beogradu Matoš pokazuje najveću naklonost Hrvatskoj, iako je i kritizira te ukazuje na problem Srbije koja ponekad gleda Hrvatsku kao svoj teritorij. Niže usporedbe jedne za drugom i naposljetku završi zaključkom kako su oni slobodniji, a mi sretniji.
“Ali koja razlika između srpskog i hrvatskog ladanja! Tamo turovi, tu gaće; tamo previše, tu premalo slobode. Tamo hajduci, tu žandari. Tamo crkve prazne, tu – pune kao košnice. Tamo plemstvu ni traga ni glasa, tu plemstvo još uvijek gospoduje.”
Njegovo opisivanje seli se na Oštrc-grad te počinje prelaziti slavnu povijest Babonića promatrajući stari grad. Razmišlja koliko se djece tu rodilo na toj visini toliko blizu glasu gospodnjem i koliko je djevojaka tu sanjalo o velikoj ljubavi dok je Hrvatskoj prijetilo ropstvo- nekrst – Turčin!
“Gospodar ovakve kule moraše imati ponosa neslućenog u naše masivno i antiindividualistično doba. Na ovim visinama bliži su nebu; tu je glas gospodnji jasniji. Samo izvanredne duše, samo junačka čeljad mogaše stremiti uvis na tim samotnim, zdravim i tvrdim visovima.”
Po njegovu mišljenju ti ostaci nekadašnje velike kraljevine su motiv plačljivim dušicama za ponavljanje švapskih sentimentalnosti i romantičnih hamletizama dok su za ljude novih poslova to spomenici i upozorenje predaka od kojih primaju energiju za novo djelovanje koje im plitka sadašnjost ne može pružiti.
Kritizira hrvatsku sadašnjost smatrajući kako bi jedan Zrinjski sa genijem Gundulića i karakterom Marulića u hrvatskoj književnosti i politici samo našao mlakonje u većini zbog kojih se treba pokloniti glasu božjem, glasu većine tj. glasu gluposti.
“Oblaci mutni, uzburkani oblaci, a nadesno, prama Ivančici, na puškomet pored glavne ceste, velika gospodska kuća u aristokratskoj savršenosti, žuti ponosni dvor pod zavjetrinom brda i u tišini mirnih, intimnih, nepomičnih borova. To je Lobor, kuća starih Keglevića.”
Vidjevši Lobor, kuću starih Keglevića pisac se osvrće na život seljaka koji upravo tu dolaze do ”gospodskog”. Opisuje kako sadašnji vlasnik prodaje tu zemlju seljacima koji se samo sve više i više zadužuju zaokružujući svoj posjed.
Kad je krenuo prema gradu i sam piše kako je u čudnim slutnjama što kasnije i izražava opisujući dva tiranska oka koja ga gledaju, škripanje, sjenu koja prelazi preko njega i tišinu koja bunca na dvoru. Razmišlja što će biti od te stare kuće i sa svojom sjenom ulazi u raspravu o tome što bi on učinio kad bi bio njen posljednji vlasnik.
Opisuje park iza Lobora u kojem se našao i uživao u miru zapuštenih gradina te potom odlazi i ostavlja crni, nesretni Lobor.
“Oblaci, hladni, sivi, opasni oblaci, a ja i moja zabavna sjena pod crnogoricom malog parka iza Lobora. Nadesno žubor potoka sa žutim jaglacem i modrom jetrenkom. U parku samo jedan put, u polukrugu, bez klupa i polupanih, izlišnih kipova. Ima li što ugodnije i samotnije od zapuštenih starih gradina, gdje sa granja pada tišina kao tuga sa trepavica?”
Ponovo ulazi u razgovor sa svojom sjenom. Vraća se na uspoređivanje Srbije i Hrvatske te shvaća kako Srbi nemaju romantike jer nemaju žive veze s prošlošću. Osvrće se na tužnu činjenicu što ne postoje uspomene ove zemlje koja se oduprla Turcima te obrađuje i temu propadanja plemstva.
“- Sada razumijem zašto Srbi nemaju romantike. Osim manastira, carskih zadužbina, kamo hodočasti ogorčeni Đura Jakšić kao mi na hrvatska gospodska proštenja, nemaju oni nikakve vidljive i žive veze sa prošlošću.”
Govori kako se naše plemstvo demoralizira, propada i postaje tuđinsko, dok jakog građanstva još uvijek nismo stvorili zbog oskudice trgovine. Za njega je trgovina izvor napretka Srbije i ističe sve njihove velike trgovce koji su ostavili znatna financijska sredstva školama ili su sudjelovali u politici.
Raspravlja sa sjenom o moralu trgovaca i moralu hrvatskog plemstva koji je bio samo na papiru jer su kukavice živjele, a velikani su umirali.
Na putu ga je zatekla noć koja doprinosi još tmurnijoj i mračnijoj atmosferi. Pozdravlja se sa starim, plemenitim, nesretnim Loborom.
“Zbogom, Lobore, stari, plemeniti, nesrećni Lobore!”
Likovi: autor
Bilješka o piscu
Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 1873. – Zagreb, 1914.) hrvatski je pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac. On je bio književni boem. Polazio je gimnaziju u Zagrebu, pokušao studirati na Vojnom veterinarskom fakultetu u Beču, otišao u vojsku i dezertirao te pobjegao u Srbiju.
Još je živio i u Parizu te se naposljetku vratio u Zagreb gdje je i umro od karcinoma grla. Kao književnik se pojavio pripoviješću Moć savjesti koja je uz Leskovarevu Misao na vječnost najavila modernu te je bio središnja ličnost hrvatske moderne.
Njegov pripovjedački opus možemo podijeliti na dva dijela: tematika zagrebačko-zagorske sredine sa stvarnim likovima koje je sreo u životu i novela bizarnog karaktera s dominacijom likova individualnog karaktera (utjecaj E. A. Poea i Baudelairea).
Proza mu je obilježena dodirivanjem aktualnih društvenih problema, motivima misterija ljubavi, nokturalnih stanja i atmosfera. Ističe psihološku motivaciju dok sociološku stavlja u drugi plan. U putopisnoj prozi on je bio najveći inovator uvodeći motiv pejzaža kao samostalnu temu i izražavajući pejzažom promišljanja o raznim problemima i emocionalno stanje.
Kao pjesnik javlja se relativno kasno kada se već formirao kao osoba i književnik. Pjesme je pisao pod utjecajem Baudelairea i možemo u njegovoj poeziji pronaći sinteziju, profinjeni ritam i izmjenu govorne i pjevne intonacije. Kao kritičar on autorov stil uzima kao osnovni kriterij za vrednovanje djela te zbog toga ne radi razlike između pojedinih književnih vrsta. Djela: Iverje, Novo iverje, Umorne priče, Oko lobora…
Autor: A.I. i M.L.
Odgovori