Zločin i kazna obrađena lektira književnika Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Pročitajte kompletno djelo Zločin i kazna online >>>
Analiza djela
Roman Zločin i kazna Fjodora Mihajloviča Dostojevskog vrhunac je visokog ruskog realizma uz romane Ana Karenjina i Rat i mir Lava Nikolajeviča Tolstoja. Radnjom podsjeća na drugi roman F. M. Dostojevskog, Braća Karamazovi gdje se dio romana također bavi motivom ubojstva. Uz ta dva romana, Dostojevski je poznat i po romanu Idiot.
Zločin i kazna ne može se svrstati u samo jednu kategoriju i vrstu, već ga karakteriziramo kao kriminalistički i psihološki roman. Kriminalistički zato što zaista obrađuje temu ubojstva i potragu za ubojicom, ali za razliku od ostalih romana te vrste, čitatelju se ne otkrivaju tragovi koji će postepeno dovesti do ubojice, već nam je počinitelj poznat od samog početka, a pratimo njegovo psihički stanje nakon ubojstva.
Međutim, inspektor Porfirij Petrovič ne zna tko je ubojica pa pratimo i njegovu istragu te postepeno sužavanje kruga oko Raskoljnikova. Doduše, možda bi ipak bilo točnije kategorizirati ovaj roman kao psihološki, s obzirom na to da dobivamo uvid u psihičko stanje glavnog lika kroz devet dana, od ubojstva lihvarice do njegove predaje policiji.
Radnja prati siromašnog studenta Rodiona Romanoviča Raskoljnikova koji ima teoriju o tome da postoje “neobični” ljudi kojima su suđene velike stvari i koji mogu napraviti bilo što da bi ispunili svoju sudbinu, čak i “prelaziti preko leševa” te “obični” ljudi kojima je svrha isključivo reprodukcija i time nastavljanje ljudske vrste. Sebe smatra “neobičnim” čovjekom i odlučuje se za ubojstvo lihvarice Aljone Ivanove. Planira je ubiti, uzeti njezin na prevaru zarađen novac i vrijedne stvari te ih podijeliti potrebitima.
Međutim, osim Aljone Ivanove, ubija i njezinu sestru Lizavetu samo zato što se slučajno našla na krivom mjestu u krivo vrijeme, a nakon ubojstva odlučuje zakopati novac i vrijedne stvari, ipak ne podijelivši ništa. Činjenica da nije “Napoleon” i “neobičan” čovjek baca ga u očaj te se razbolijeva.
Ni na trenutak ne osjeća grižnju savjesti zbog samog čina, dvostrukog ubojstva, već samo žali jer je razočaran sam u sebe. Inspektor Porfirije Petrovič tijekom romana postepeno sužava psihološki krug oko njega, a sam Raskoljnikov se predaje nakon što ga je djevojka u koju je zaljubljen, Sonja, nagovorila na to. Sonja se zbog siromaštva prisiljena prostituirati, ali unatoč tome u romanu je simbol čistoće i vjere te razlog zbog kog se Raskoljnikov na kraju predao i na samom kraju u Sibiru i preobratio.
Ovaj roman pisan je na granici realizma i modernizma te uključuje elemente oba razdoblja. Jedan je od najboljih prikaza ruskog društva u 19. stoljeću te veoma detaljno i realno opisuje ambijent i ljudske mane i vrline, ali ga također karakterizira subjektivizacija vremena (devet dana opisanih kroz 500 stranica) koja je klasična za modernizam.
Možemo zaključiti da ovaj roman predstavlja vrhunac stvaralaštva i samog Dostojevskog i visokog ruskog realizma, ali i most između realizma i modernizma u ruskog književnosti.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Video lektira
Prepričana video lektira i kratak sadržaj romana Zločin i kazna, remek-djela Fjodora Dostojevskog koje istražuje dubinu ljudske duše i moralne dileme. Kliknite na video 📹 i zaronite u svijet Raskoljnikova dok se suočava s unutarnjim demonima i posljedicama svojih postupaka.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: psihološki i kriminalistički roman
Vrijeme radnje: 60-e godine 19. stoljeća (tijekom devet dana)
Mjesto radnje: Petrograd i na samom kraju romana Sibir
Tema: ubojstvo lihvarice Aljone Ivanove (zločin) Raskoljnikovo psihičko stanje poslije toga i na kraju njegova zaslužena kazna
Ideja: ni jedan zločin ne može proći nekažnjeno. Ako nije kažnjen zakonom, biva kažnjen savješću
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Na početku upoznajemo glavnog lika Rodiona Romanoviča Raskoljnikova koji se iskrada iz zgrade u Stolaskoj uličici u kojoj ima unajmljen stan da ne bi sreo gazdaricu kojoj duguje za stanarinu.
Krenuo je prema Kokuškinu mostu ka kući lihvarice Aljone Ivanove do koje je znao da ima 730 koraka. Na putu mu neki nepoznati čovjek dobaci da je njemački klobučar zbog starog Zimmermanovog šešira kojeg nosi. To ga zabrine i zaključi da ga treba prestati nositi.
“Evo ovakva nekakva glupost, ma kakva tričava sitnica može da mi pokvari svu zamisao!”
Tu se prvi put susrećemo s Raskoljnikovljevim mislima o velikom planu koji planira. Ne saznajemo odmah što je točno u pitanju, ali prilikom posjeta Aljoni Ivanovoj pamti detalje kao što su: gdje drži ključ (desni džep), u kojem ormariću drži vrijedne stvari i koliko je Lizaveta često kod kuće. Zamijenio je stari sat za tatin prsten i otišao iz njenog stana. Osjećao je grižnju savjesti samo zbog razmišljanja o provedbi svog plana. U bunilu uzrokovanom zgroženošću samim sobom ušao je u krčmu želeći popiti hladno pivo i pojesti komadić dvopeka.
Raskoljnikov nije bio naviknut na toliko svijeta koliko ga je bilo u krčmi, ali prvi put nakon dugo vremena želio je biti s ljudima. Tu mu se želja obila o glavu kada je upoznao oholog činovnika Marmeladova, koji je baš s njim odlučio podijeliti svoju životnu priču. Pijani činovnik objašnjavao je Raskoljnikovu da je svinja jer je gospodin Lebezjatnikov pretukao njegovu ženu zbog dugova dok je on mrtav pijan ležao nesposoban da to spriječi. Međutim, to ga nije spriječilo da nastavi piti.
“Zato i pijem, jer u tom piću tražim smilovanje i osjećaje. Pijem, jer hoću dvostruko da trpim.”
Međutim, iz njegove daljnje priče čini se da svi ostali pate više nego on. Oženio se za Katarinu Ivanovu nakon što je umro njezin prvi muž (koji je sav imetak prokockao, a pred kraj je i tukao) i prihvatio je njezino troje malodobne djece. No, od tada su svi zajedno živjeli u bijedi.
Jednoga je jutra, nakon Katarininih uvreda, Marmeladovova 14-godišnja kći Sonja izašla iz kuće i vratila se s 30 srebrnih rubalja. Marmeladov to ne kaže otvoreno, ali jasno nam je da je postala prostitutka. Tada su je prijavili te je morala nositi žutu ceduljicu i preseliti se kod mucavog krojača Kapernaumova i njegove mucave obitelji. Od tada Sonja uglavnom posjećuje obitelj u sumrak i donosi novca koliko može.
Prije mjesec dana Marmeladov je ponovo dobio posao, Ivan Afanasjevič uzeo ga je na svoju odgovornost. Katarina Ivanova je bila sretna i ponosna što je u službi i što prima plaću. Međutim, dan nakon što je primio plaću, uzeo je Katarini Ivanovoj sve što je od nje ostalo i sad je već peti dan izvan kuće. Propio je sav svoj novac i sada pije od posljednjih Sonjinih. Raskoljnikovu nije jasno kako može toliko sažalijevati sebe i svoju obitelj, a u isto vrijeme tako postupati.
Traži sažaljenje od Raskoljnikova i od krčmara, ali umjesto toga, Raskoljnikov ga odvede kući jer sam nije bio stabilan na nogama, gdje ga dočeka troje gole i bose djece. Najmlađa kći je spavala, a najstarija je tješila brata koji je vjerojatno neposredno prije dobio batine. Katarina Ivanova vikala je i pretražila mu (ne njegovu) odjeću u potrazi za novcem, ali novca ne bijaše. Zatim ga je vičući odvukla za kosu, dok je činovnik tvrdio da je to njemu samo naslada. Na izlazu, Raskoljnikov ostavi nešto bakrenjaka ljutit što je sve spalo na Sonju. Kasnije je žalio što je uopće ostavio novac.
Sutradan je Raskoljnikov spavao do kasno u svojoj malenoj sobici, a probudila ga je služavka Natasja donijevši mu čaj, žemlju i šći i upozorivši ga da gazdarica Praskovja Pavlovna planira s njim na sud jer ne plaća stanarinu. Donijela mu je i majčino pismo u kojem mu se majka obraća s “Rođa” i upućuje ga u njihov svakodnevni život u Rjazanskoj guberniji.
Žali se kako već dva mjeseca nisu razgovarali jer mu nije imala što poslati (morala je od mirovine vratiti dug od 15 rubalja koje je pozajmila da mu pošalje) i priča mu kako se sestra Dunja zaposlila kod gospodina Svidrigajlova. Trebala je zaraditi 100 rubalja za svog brata studenta u Petrogradu, ali Svidrigajlova žena, Marfa Petrovna, vidjela je njega i Dunju zajedno u dvorištu i otjerala Dunju iz službe optuživši je da je preljubnica.
Međutim, kada joj je Svidrigajlov sve objasnio, Marfa se ispričala Dunji i proširila glas o tome kako je Dunja poštena. Zahvaljujući tome, pronašla je i svog zaručnika, Petra Petroviča Lužina, Marfinog rođaka, koji sada dolazi u Petrograd kako bi se upoznao s Raskoljnikovom te kako bi izvidio stvari za svoj budući odvjetnički ured.
Najavila mu je kako će i ona i Dunja sigurno uskoro doći u Petrograd te da će se napokon izgrliti, nakon tri godine. Zahvaljujući Dunjinim zarukama, Afanasije Ivanovič pozajmljuje joj više novca pa mu obećava poslati 25, možda čak i 30 rubalja.
“Poslala bih ti i više, ali bojim se naših putnih troškova; Petar Petrovič bio je doduše tako dobar te je preuzeo jedan dio troška…”
Kada je počinjao čitati pismo, Raskoljnikovu lice bijaše vlažno od suza, ali kako je nastavljao čitati, postajalo je bijedo i iskrivljeno od bijesa. Naposljetku mu se smuči u njegovoj tjeskobnoj sobici pa izleti van ne mareći hoće li koga sresti.
“Majčino ga je pismo izmučilo… ‘Tog braka neće biti dok ja živim, i nek gospodin Lužin ide do đavola.'”
Raskoljnikov je bio ljut što je majka žrtvovala Dunjinu sreću zbog njegove dobrobiti. Znao je da se i Dunja, punog imena Avdotja Romanova, pristala udati za tog poslovnog i “naizgled dobrog” čovjeka samo da bi njemu bilo bolje. Čvrsto je odlučio spriječiti to. Dok je analizirao pismo i sve rečenice kojima ga je majka, Puljherija Raskoljnikova, željela privoljeti da mu se svidi Lužin, uputio se sjesti na klupu.
Na putu do tamo ugledao je djevojku od 15-16 godina kako sama tetura u poderanoj haljini i s nakošenim rupcem. Nedaleko od njih stajao je neki čovjek, vjerojatno čekajući da se Raskoljnikov makne kako bi mogao iskoristiti djevojku. To je, po svoj prilici, učinilo i nekoliko ljudi prije njega.
Raskoljnikov to nije mogao dopustiti pa se uputio udariti čovjeka, ali došao je redar koji je to spriječio te ga je Raskoljnikov odveo do klupe i objasnio mu što se dogodilo.
Pretpostavljao je da su djevojku negdje prevarili i napili, a potom iskoristili. Redar ju je pitao gdje stanuje, a kada se djevojka negdje uputila pošao je za njom.
Svaki put kada pokuša nekome pomoći (najprije Marmeladovu, a sada djevojci) Raskoljnikov se potom pita zašto se trudi, što se to njega tiče. Razmišljao je što će biti s djevojkom kada dođe kući, koliko djevojaka spada u postotak u kojem je ona te je li moguće da bi i Dunja mogla upasti u taj postotak. Razmišljanje ga je nekako odvelo do misli o prijatelju Razumihinu s kojim je studirao te ga je odlučio posjetiti.
Raskoljnikov shvati da mu nema smisla sada ići kod Razumihina jer i da mu pribavi kakve instrukcije, nema pristojne odjeće, prekinuo je studij… tu je još i ono što planira već mjesec dana… Zaključi da će posjetiti prijatelja neki drugi dan.
“…sutradan nakon onoga, dok ono bude svršeno i dok sve pođe po novom.”
Ni sam nije bio siguran hoće li se ono stvarno dogoditi. Prošao je razmišljajući cijeli Vasiljevski otok i došao u Malu Njevu gdje je popio čašicu votke i pojeo nadjeveni kolač. Kada je iz gostionice krenuo kući, skrenuo je u neku šikaru i zaspao na travi. Usnuo je neobičan san koji je pokazivao da ga grižnja savjesti muči i zbog samog razmišljanja o djelu kojeg kani počiniti.
Sanjao je naime sedmogodišnjeg sebe kako s ocem prolazi pored crkve gdje je sahranjen njegov šestomjesečni brat. Iz krčme preko puta izašao je Mikolkin sa svojim pijanim društvom i sve posjeo u kočiju koju je vukla njegova 20-godišnja slaba kobila. Kada kobila nije imala snage povući kočiju, Mikolkin i ostali pijanci počeli su je tući šibom te ju je naposljetku Mikolkin nekoliko puta lupio sjekirom po leđima i ubio je. Cijelo to vrijeme Raskoljnikov je trčao oko nje pokušavajući je spasiti, ali nije uspio pa ga je otac krvavog uzeo u ruke i odnio.
Kada se probudio shvatio je da ne bi bio u stanju napraviti to što planira, ali potom je krenuo dužim putem kući i usput čuo sestru Aljone Ivanove, Lizavetu, kako priča s nekim prodavačima o tome da će se sutra u 19 sati naći s njima bez Aljoninog znanja. Raskoljnikov je zaključio da sada mora napraviti ono, da je sve odlučeno sada kada zna da će lihvarica biti sama u stanu sutradan u 19 sati.
Kasnije je Raskoljnikov slučajno doznao da je Lizaveta imala dogovor s trgovcima da dođe na trg jer neka doseljena, osiromašena obitelj prodaje stvari i želi što više zaraditi, a Lizaveta je bila poznata kao trgovkinja koja uvijek dobije dobru cijenu.
Raskoljnikov je u zadnje vrijeme postao praznovjeran, pa je to što je baš tog dana čuo Lizavetin plan, protumačio kao jasan znak. Još na zimu mu je student Pokorev rekao za adresu Aljone Ivanove, a on je tek prije mjesec i pol otišao tamo kako bi založio očev sat. Na putu kući zastao je u krčmu i tamo načuo nekog studenta kako govori da bi netko svima učinio uslugu kad bi ubio Aljonu Ivanovu.
“Da ubiješ i da uzmeš njene novce, pa da se onda pomoću njih posvetiš služenju cijelom čovječanstvu i općem dobru, zar ne misliš da se ono sićušno zlodjelce ne bi zbrisalo tisućama dobrih djela?… A što znači, na općoj tezulji, život te sušičave, glupe i zlobne babe? Ništa više nego život kakve uši…”
Taj razgovor koji je Raskoljnikov načuo baš se poklapao s njegovim mislima u to vrijeme… a Aljona svakako u oporuci bijaše navela da novac želi darovati manastiru u Novgorodskoj guberniji.
Kada se, u sadašnjosti, vratio na Sijenski trg, zaspe te ga probudi tek Natasja u 9 sati sljedećeg jutra. Kako se tada nije probudio, probudila ga je opet u 14 sati kako bi pojeo juhu. Međutim, tek se u 18 sati ustao iz kreveta i počeo užurbano pripremati. Izrezao je dijelove stare košulje i prišio ih na unutarnju stranu kabanice ispod lijevog pazuha.
Na tom mjestu predvidio je da će mu stajati sjekira, kako je nitko ne bi primijetio. U pukotini između poda i postelje skrio je drvenu daščicu i malu željeznu pločicu koje je potom zamotao u čisti bijeli papir i zavezao dovoljno čvrsto da Aljona ima poteškoća s odvezivanjem. Tijekom priprema razmišljao je o tome kako je savršen zločin izvediv, ali da zločinca u trenutku djela razum i volja napuštaju te on postaje neoprezan. Upustio se u filozofska razmišljanja.
“Rađa li bolest sam zločin, ili je samo zločin, nekako po svojoj osobitoj prirodi, vazda praćen nečim nalik na bolest?”
Raskoljnikov je još samo trebao ukrasti sjekiru iz kuhinje. Na njegovu nesreću, Natasja je, u vrijeme kada je inače kod susjeda ili u dućanu, bila u kuhinji. Ni sjekira nije bila tamo gdje je inače. Već je izgubio svaku nadu da će uspješno provesti svoj plan, ali onda spazi sjekiru u pazikućinoj sobi.
U trenutku je uzme i krene u izvršenje plana. Kod Aljone je stigao oko 19.30, a sva vrata osim jednih bila su zatvorena. U sobi s otvorenim vratima bili su ličioci, ali nitko naizgled nije obraćao pažnju na njega. Sve do vrata staričinog stana premišljao se hoće li to zaista učiniti. Zazvonio je dvaput i pažljivo osluškivao je li starica kod kuće. Čuo je da kod kuće pa pozvoni i treći put, ovaj put samouvjereno.
Aljona odškrine vrata i Raskoljnikov se pobojao da ih neće ni otvoriti zbog njegove lakomislene greške, pokušaja nasilnog ulaska. U jednom trenutku učinilo mu se da ga gleda kao da već sve zna, ali kada joj dade svežanj i reče da je unutra srebrna pločica, ona se bez razmišljanja okrene prema svjetlu kako bi ga otvorila. Uznemirilo ju je to što nije mogla razvezati svežanj, a za to vrijeme Raskoljnikov je otkopčao kabanicu i pridržavao sjekiru desnom rukom. Kad se starica počela okretati k njemu, znao je da je u pitanju sada ili nikada.
“Ni časa nije smio časiti više. Potpuno izvadi sjekiru, zamahne objeručke, jedva i znajući za sebe, te gotovo bez napora, skoro makinalno, spusti ušicu na glavu.”
I tako je Raskoljnikov ubio lihvaricu Aljonu Ivanovu lupivši je sjekirom posred tjemena. Nakon što ju je ubio, uzme ključ iz njezina desna džepa i ode u spavaću sobu. U jednom trenutku učinilo mu se da je starica živa pa je još jednom odlučio provjeriti kako bi bio sto posto siguran da je mrtva. Uvjerivši se da je mrtva jer joj je lubanja razbijena, skine uzicu s njezina vrata presjekavši je sjekirom te uzme novčarku koja je na njoj visjela, a dva križa koja su također bila tu, baci Aljoni na prsa.
Vrati se u spavaću sobu i uvidje da ključ ne paše u komodu pa potraži kovčeg koji je našao ispod kreveta. U njemu je bila bunda od zečje kože i sve što je starica uzela za zalog od siromaha. Raskoljnikov je sve redom trpao u džepove, ali onda je načuo kako neko hoda po boravku, a potom i tihi krik. Bez razmišljanja uze sjekiru i zamahne na Lizavetu koja je tamo stajala, previše nespretna i zbunjena da bi se uopće pokušala obraniti.
Uhvati ga panika zbog neplaniranog drugog ubojstva i svakakve mu misli krenu kolati umom. Razmišljao je čak i da se prijavi, a zadnje mu je bilo na pameti vratiti se po sadržaj kovčega. Jedino što je želio je otići odande. Vidio je da su vrata bila blago odškrinuta pa ih brzo zasuni i stade osluškivati hoda li netko po zgradi. Čuo je neke ljude kako se svađaju, a potom i kako netko hoda prema Aljoninom stanu.
Uskoro, netko krupan pozvoni na vrata. To je bio Koch, koji je tražio Lizavetu, a njegovo ime saznajemo jer je za njim došao mladić, budući sudac istražitelj, koji ga je oslovio. Kada zajedno ne uspješe otvoriti vrata, mladić izvidi situaciju i otkrije da se vrata klimaju, što znači da nisu zaključana.
Iz toga zaključi da netko mora biti u stanu, ali ne želi otvoriti pa mladić ode po kućepazitelja. Koch ostane paziti da taj tko je unutra ne izađe. Međutim, nakon nekog vremena dosadilo mu je čekanje je odlučio sam potražiti kućepazitelja. Raskoljnikov je sve to vrijeme stajao uz vrata i u strahu promatrao kako zasun povremeno skače iščekujući kada će se srušiti.
Kada je čuo da je Koch otišao, iskoristi to i izađe iz stana, ali ubrzo ponovo začuje korake pa otrči natrag u stan. Kada je ponovo procijenio da je sigurno, izađe opet iz stana i krene silaziti stubištem očekujući da će usput sresti Kocha i ostale. Sreća mu se osmjehnula pa su vrata stana u kojem su prije bili ličioci ostala širom otvorena i on uđe, pričeka da svi prođu stubama i izađe iz zgrade.
Bio je u strahu i panici znajući da su svi oni već u Aljoninom stanu, ali bio je svjestan toga da se ne smije žuriti i trčati jer bi djelovao sumnjivo. Zato skrene u ulicu gdje je prolazilo puno ljudi. Tamo se osjećao sigurno. Nakon svega stigao je do svoje zgrade koja se nalazila na suprotnoj strani i krene prema svojoj sobi.
Na putu se sjeti sjekire te bez razmišljanja uleti u kućepaziteljevu sobu i ostavi je gdje ju je našao. Prođe pokraj zatvorenih vrata gazdaričinog stana i kada napokon dođe u svoju sobu, otupljen se baci na krevet i zaspe.
Tim završava priča o prvom dijelu naslova ovog romana, priča o zločinu. Ostatak romana bavi se kaznom koja je snašla Raskoljnikova, i to ne samo od strane zakona.
Kada je stigao u sobu, prespavao je cijeli dan i probudio se tek oko 3 sata ujutro. Tada ga je uhvatila panika i odlučio je da se mora svega riješiti. Na resama hlača nalazili su se tragovi osušene krvi koje je odlučio odrezati, rastrgao je dijelove košulje koje je prišio za kabanicu, raskidao džep u koji je stavio krvavi novčanik i sve prikupljene stvari sakrio u rupu pod tapetom. Zaključio je da se svih ukradenih stvari mora hitno riješiti, ali groznica ga je ponovno svladala i bacila u postelju.
“I dugo mu se, još nekoliko sati, sve na mahove priviđalo da ‘treba odmah, ne odgađajući, otići bilo kamo i sve baciti, da ne bude na očima, što brže, što brže!’ Pridizao se s divana nekoliko puta, htio da ustane, ali nije više mogao.”
Ujutro ga je probudilo kucanje Natasje i kućepazitelja koji su mu donijeli pismo zapečaćeno voskom. Bio je to poziv upućen uredu nadzornika iz redarstvene ispostave. Krenuo je u policiji i na izlazu se sjetio da je sve ukradeno još uvijek u rupi, ali na to samo odmahne rukom. U policiji bijaše upućen perovođi koji mu dade spis prema kojem duguje svojoj gazdarici 115 rubalja. Raskoljnikov im je ispričao da ga je starica prevarila jer mu je obećala da ga neće goniti za tu mjenicu ako obeća da će se vjenčati za njezinu kćer, ali kćer je u međuvremenu umrla od tifusa.
Nakon što je završio diktirati spis, spopao ga je odvratan osjećaj da prema ni prema kome neće moći ništa više osjećati. Bio je spreman predati se, ali predomislio se kada je načuo razgovor o ubojstvu.
Ilija Petrovič i Nikodim su pričali kako će pustiti mladića budućeg sudca istražitelja i Kocha jer oni sigurno nisu ništa učinili. Raskoljnikov obavi neobvezan i besmislen razgovor s istražiteljem Ilijom te shvati da je i dalje poprilično bolestan i ode kući.
Požurio je riješiti se svega što je ukrao jer je onako u bunilu bio uvjeren da će policija doći po njega i sve pretražiti. Najprije je planirao sve baciti u kanal, ali zaključio je da su ulice prepune. Potom je razmišljao da ode do Njeve ili do Otoka, cijelo vrijeme stojeći sa stvarima, bolestan, na otvorenom.
Na kraju uđe u neko zatvoreno građansko dvorište i sve zakopa ispod nekog kamena, zakopavši ispod njega i svoje snove o tome da bude izvanredan čovjek, spasitelj, koji će ukradenim novcima i jednim životom manje spasiti mnoge živote.
Umjesto jednog, oduzeo je dva života, a nikome nije pomogao. Nije bilo izgledno ni da hoće. To ga naizgled nije mučilo pa je kada je sve zakopao, radostan izašao na trg zaključivši da mu sada nitko ne može ući u trag. Jedino što je od ukradenih stvari ostavio bila je novčarka, ali u nju još nije ni zavirio. Štoviše, u jednom ju je trenutku poželio baciti u vodu. Uhvatilo ga je prijezir prema sebi i strah da nikada neće ozdraviti.
“Ako si sve to učinio svjesno, a nisi učinio glupanski, ako si zaista ima određen i čvrst cilj, kako da nisi dosad ni zavirio u novčarku i ne znaš čega si se domogao…”
Gadili su mu se ljudi te je potpuno nesvjestan otišao kod Razumihina i svalio se na njegov divan. Prijatelj mu zaključi da je jako bolestan i ponudi mu posao kod knjižara Heruvimima, ali Raskoljnikov to odbije i ode. Krene prema kući sredinom Nikolajevog mosta, gdje bijaše predviđeno za kočije pa zaradi udarac bičem.
Neka se žena sažali i da mu 20 kopjejka koje on ljutito baci u vodu. Zaspao je čim je došao u svoj stan, a probudio se u sumrak kada je čuo da Ilija Petrovič tuče njegovu gazdaricu. To je, naravno, bila halucinacija izazvana groznicom, ili kako ju je nazvala Natasja kada mu je ujutro donijela juhu, loša krv. Zadnje čega se sjećao bilo je prolijevanje vode po sebi, koju mu je donijela Natasja.
Četiri dana budio se i ponovo padao u san u groznici, buncajući i bivajući u polusvijesti. Sjećao se da je Natasja često bila pokraj njega, a kada se konačno probudio bio je tu i Razumihin koji je s gazdaricom dogovorio da će Raskoljnikov onih 115 rubalja duga platiti kad bude mogao. Na prijateljevu zapovijed, Natasja mu je donijela svakakve hrane, ali on je samo želio da svi izađu iz sobe kako bi mogao provjeriti jesu li rese od hlača i krvavi džep još tamo gdje ih je sakrio.
U međuvremenu je došao i pomoćnik trgovca Šehopajeva koji mu je donio 35 majčinih rubalja. Najprije nije želio potpisati, ali ga je Razumihin nagovorio. Natasja i Razumihin ispričali su mu kako je svašta buncao, ali zbog groznice ništa što je rekao nisu preispitivali ni shvatili ozbiljno.
Kad su napokon otišli, Raskoljnikov kao lud skoči iz kreveta i stade provjeravati je li sve na svom mjestu. Još je bio u bunilu, pa je zaključio da oni sve znaju, a prave se da ne znaju kako bi ga što bolje okrivili.
“Uzet ću novce i otići ću, najmit ću drugi stan, neće me oni pronaći!… Da, a prijavni ured? Naći će me! Razumihin će naći. Bolje je da sasvim pobjegnem… daleko… u Ameriku, pa ni briga me za njih!”
Od velikih planova bijega odustao je jer je ponovo zaspao. Probudio se tek poslije 6 sati, kada mu je Razumihin ušao u sobu i počeo pričati kako je kupio mnogo odjeće za dobru cijenu. Tada na vrata uđe Zosimov, visok i debeo čovjek s kojim Razumihin stade pričati o zabavi povodom selidbe, o stricu Porfiriju Petroviču i naposljetku o ubojstvu Aljone Ivanove.
Trenutno je osumnjičeni bio ličilac Nikolaj, ali Zosimov se s tim nije slagao jer su prvo osumnjičili Kocha i Pestrjakova, za koje se kasnije ispostavilo da to nikako nisu mogli učiniti. Međutim, priča o ličiocu je malo složenija. Dva dana nakon ubojstva, u policiju je došao seljanin Duškin, kod koga je Nikolaj u noći ubojstva založio zlatne naušnice za koje je tvrdio da ih je našao na pločniku.
Međutim, kad ga je Duškin nakon dva dana pitao za naušnice, Nikolaj je pobjegao jer se ničega nije sjećao i mislio je da je on počinio ubojstvo. Našli su ga u štali kako se pokušava objesiti. Odveli su ga u policiju gdje je priznao da je našao naušnice iza vrata stana kojeg su ličili, ali policija i dalje nije imala nijedan dokaz da je on počinio ubojstvo.
“To ti je ono: nitko nije vidio. – Odgovori Razumihin zlovoljno.”
On nije vjerovao da je Nikolaj ubojica, već je mislio da su ubojici naušnice ispale dok je bježao iz stana. Razumihin je mislio da je pravi ubojica bio u stanu kada su Koch i Petrjakov lupali te da je izletio kada su njih dvojica naivno otišli po pazikuću. Da se ne bi susreo s njima na stubištu uletio je u prazan stan gdje su neposredno prije bili ličioci i tada su mu naušnice ispale. Razumihin nije mogao ni slutiti koliko je u pravu.
Nakon tog razgovora u sobu je ušao “gospodin već u godinama, dotjeran, stasit, oprezan i zlovoljan u licu“. Bio je to Petar Petrovič Lužin, zaručnik Raskoljnikovljeve sestre Dunje. Pitao je tko je Raskoljnikov, a potom ostao uvrijeđen kad mu ovaj nije ponudio da sjedne i predstavio ga svima.
Raskoljnikov ga je “bez pardona” promotrio od glave do pete. Krenuo je potom Lužin s ostalim gostima u raspravu o politici i djelatnostima, ali u jednom trenutku je spomenuo moral što je razgnjevilo Raskoljnikova.
“Eto onako kako je taj vaš lektor u Moskvi odgovorio na pitanje zašto je krivotvorio papire: ‘Svi se bogate na kojekakve načine, pa sam i ja htio da se obogatim što brže.’
… Izvedite zaključak iz onoga što ste pripovijedali maločas, pa će izići da smiješ ubijati ljude…”
Raskoljnikov nastavi prigovarati Lužinu za to što je navodno njegovoj sestri rekao da ga kod ženidbe s njom najviše veseli što je puka sirotinja pa će joj moći uvijek predbacivati kako joj je iskazao dobročinstvo. Lužin to opovrgava i buni se da mu je majka u pismu iskrivila sliku o njemu te obećava Raskoljnikovu kako mu neće oprostiti riječi koje je izgovorio.
Ljutito odlazi, a za njim i Razumihin i Zosimov te naposljetku i Natasja, nakon što je pitala Raskoljnikova želi li čaj. Razumihin i Zosimov zaključiše da im je Raskoljnikov sumnjiv i da trebaju razgovarati o njemu.
Kada je Raskoljnikov napokon ostao sam, odjenuo je novu odjeću koju mu je Razumihin donio, uzeo je preostalih 25 rubalja i 45 kopjejka i izašao. Bila je večer, a on nije znao kud bi. Znao je samo jedno:
“Da sve to mora završiti još danas u jedan mah, odmah, da se inače neće vratiti kući jer neće tako da živi.”.
Nije znao ni što ni kako se točno treba promijeniti, ali otišao je na Sijenski trg kako bi se raspitao za trgovce od kojih je Lizaveta kupovala. Kako ih nije pronašao, uputi se dalje i do Vrtne ulice gdje ispred jedne krčme sretne 40-ak “dama”. Nastavio je dalje, a kada je stigao do Kristalnog dvorca naručio je čaj i tražio da mu se donesu novine za unazad pet dana.
Uskoro kraj njega sjedne Zamjotov koji započne razgovor o požaru, ali Raskoljnikov mu odbrusi da ne želi slušati ništa o požarima, već da ga zanima ubojstvo.
Raskoljnikov se namjerno (?) ponaša sumnjivo, te mu se Zamjotov nervozno smješka ne znajući ni sam je li mladić još u bunilu ili je ozbiljan. Pokuša prebaciti temu na krivotvoritelje novca u Moskvi koje su otkrili jer su se jednom mladiću tresle ruke. Raskoljnikov samouvjereno kaže da bi on to obavio savršeno. Vrate se na ubojstvo pa mu Raskoljnikov, pričajući “kako bi on to izveo” ustvari ispriča što je učinio.
“A što ako sam ja ubio babu i Lizavetu?”
Izlanuo se, ali razgovor s njim bio je tako bizaran da Zamjotov nije ni pomislio da bi to stvarno mogao biti on. Međutim, kada je Raskoljnikov ostavio konobarici 20 kopjejka napojnice, Zamjotov se zamislio jer se pričalo da ubojica sada ima mnogo novca.
Na izlazu iz krčme sreo je Razumihina koji ga je izgrdio jer je tako bolestan izašao iz kuće, ali Raskoljnikov ga je napao da je dosadan i vikao na njega da ga ostavi na miru. Razumihin je bio uvjeren da će mu se prijatelj pokajati pa mu je više puta ponovio adresu, u slučaju da poželi doći na njegovu zabavu useljenja.
Na putu nazad, Raskoljnikov se zaustavio na Voznjesenskom mostu, ali ubrzo je pokraj njega neka žena pokušala počiniti samoubojstvo bacivši se u rijeku. Vrlo brzo je došao redar i izvukao je te je na kraju ipak preživjela.
Zbog bolesti ili zbog čiste ludosti, Raskoljnikov se uputi k zgradi Aljone Ivanove. U njenom stanu naiđe na radnike koji su preuređivali stan te se uputi kućepazitelji s pitanjem može li upravo taj stan kupiti. Međutim, zbog te molbe napao ga je i kućepazitelj i ljudi koji su bili s njim. Čak je bilo govora da ga odvedu redarstvu. Na kraju odustanu od tog nauma i puste ga da ode.
Umjesto kući, Raskoljnikov se sam uputi redarstvu, ali ispred zgrade ugleda nekakav metež pa ode u tom smjeru pogledati. Tamo je ležao neki čovjek kojeg su neposredno prije pregazili konji. Neki čovjek bio je nitko drugi nego činovnik Marmeladov pa je Raskoljnikov rekao da će ga on odvesti u njegov stan da bi mu što prije bila pružena liječnička pomoć koju je on obećao platiti.
Odnijeli su činovnika i položili ga na divan, a svjetina se ubrzo okupila. Katarina je Ivanova poslala Polju da što prije ode po Sonju, liječnika i svećenika. Djeca su sve to uplašeno gledala iz kuta. Kada je liječnik došao, zaključio je da mu nema spasa te da mu je ostalo još malo vremena.
Umro je nedugo nakon toga na Sonjinim rukama. Sonja se onesvijestila, a Raskoljnikov je dao Katarini 20 rubalja obećavši da će se vratiti, možda čak i sutra. Dok je izlazio uhvati ga Poljenjka i upita ga za ime i adresu. Raskoljnikov joj ih dade i zamoli ga da ponekad moli za njega. Šetao je i dalje, a kada je došao na most zaključi da njegov život nije umro sa životom lihvarice i odluči otići na Razumihinovu proslavu useljenja.
“Postoji život! Zar ja ovo maločas nisam živio? Moj život ipak nije umro zajedno sa starom babom!”
Došavši na zabavu, planirao se samo ispričati Razumihinu i otići kući, ali Razumihin ga odluči otpratiti kući. Zosimov mu je dao neki prah od kojeg će mu navodno biti bolje. Ubrzo nakon toga, Raskoljnikov i pripiti Razumihin su odlučili otići.
Na putu kući Razumihin mu je ispričao sve o Zosimovim teorijama i sumnjama. Kada su stigli kući, tamo su ih dočekali Raskoljnikovljeva majka i sestra koje su ga čekale već sat i pol pričajući s Natasjom. Poletjele su zagrliti ga, ali njega je snaga napustila i samo se onesvijestio. Razumihin mu je dao vode i svijest mu se vratila.
Unatoč tomu što su proputovale mnogo da ga vide i unatoč ljubavi kojom su ga obasule čim su ga ugledale, Raskoljnikov je odmah pokušao otjerati majku i sestru. Zapovjedio je Dunji da odmah napiše pismo u kojem odbija Lužina jer se ona neće žrtvovati za njega. Dunja to odbija i između njih gotovo izbiše svađa, ali Razumihin u zadnji tren odvede Dunju i majku iz stana.
Razjasni im da ne mogu ostati spavati kod gazdarice jer bi gazdarica bila ljubomorna, a Raskoljnikov ljut. Ponudi im da on prvi ode provjeriti kako je “Rođa”, a potom dovede doktora koji će ostati kod gazdarice dok sam Razumihin spava u hodniku. Majka i Dunja na to pristanu.
Između redaka bi svako malo rekao nešto loše o Lužinu jer mu se Dunja i samom svidjela. Zato je kasnije doktora Zosimova uhvatio za vrat kada je rekao da je Dunja zamamna. Razumihin, kako je obećao, provjeri Raskoljnikova.
“Spava kao zaklan, spokojno… kraj njega je Natasja, naredio sam da ne odlazi dok ne dođem.”
Uskoro dovede i doktora, a on sam se smjesti u hodnik. Puljherija i Dunja bile su mu neizmjerno zahvalne.
Raskoljnikov se probudio s nepoznatim osjećajem i nemjerljivim kajanjem i za vrijeđanje Lužina i za odrješitost prema majci i za cjelokupno njegovo ponašanje jučer. Presvukao se, oprao i sredio, ali ne previše kako mu majka i sestra ne bi pomislile da se sredio za njih. One su za to vrijeme dosta pričale s Razumihinom o Raskoljnikovu, njegovom zdravlju i braku koji se trebao dogoditi između njega i gazdaričine kćeri. Razgovarale su i o Petroviču jer im dan prije stiglo pismo u kojem se Lužin ispričava što nije mogao doći po njih na peron i najavljuje svoj dolazak večeras u 8 uz jedan uvjet.
“…nepopustljivu svoju molbu da našem zajedničkom sastanku ne bi prisustvovao Rodion Romanovič, pošto je on mene nečuveno i neuljudno uvrijedio…”
Odao je i dobročiniteljstvo koje je Raskoljnikov učinio za Sonju davši joj 20 rubalja koje mu je majka s mukom skupila. Puljherija i Dunja nisu znale što napraviti, a Razumihin im kaže da bi bilo najbolje da svi troje odu do Raskoljnikova i vide u kakvom je danas stanju.
U sobi su ih dočekali Raskoljnikov i doktor te je sve bilo iznenađujuće u redu. Majka mu je pričala kako je Marfu Petrovnu ubio srčani udar kada se umivala u potoku nakon što ju je muž istukao. Potom je dala Raskoljnikovu da pročita pismo za koje on zaključi da je napisano sudski, hladno i nepismeno s ciljem da ih zavadi.
“U svemu tome razabirem želju da mene što prije okalja i s vama posvadi.”
Kada se Raskoljnikov ujutro probudio, u sobu je ušla Sofja Semjonova Marmeladova, koju najprije nitko nije prepoznao. Nakon što ju je svima predstavio, ona ga je pozvala na misu zadušnicu koju organizira Katarina.
Nedugo nakon toga Dunja i majka su otišle, a Raskoljnikov se posavjetovao s Razumihinom o tome je li mu pametnije otići u redarstvo ili kod njegovog strica Porfirija u vezi sa zalogom koji mu je ostao kod Aljone Ivanove. Bojao se da će majka pitati gdje je taj sat.
Njih troje su zajedno izašli iz stana i svatko je krenuo svojim putem. Sonju je na putu do njenog stana pratio neki 50-godišnjak, ali ušao je u stan pokraj njenog. Razumihin je zafrkavao Raskoljnikova kako se zacrvenio kada je vidio Sonju i prozvao ga je Romeo.
“Prava proljetna ruža! I kako ti to pristaje da samo znaš! Romeo od desetak vršaka rasta! A kako si se umio danas, nokte si očistio, a?”
Kada su došli u Porfirijev stan tamo ih je osim strica dočekao i Zamjotov. Raskoljnikov je objasnio svoju situaciju Porfiriju i zamolio ga da mu pomogne vratiti očev sat kojeg je navodno tri dana prije ubojstva založio, na što je Porfirijev rekao da se sve zaplijenjene stvari od ubojstva nalaze kod policije i da je on jedini koji svoj zalog nije preuzeo. Raskoljnikov se pravdao da je bio bolestan.
Dok je Porfirije kuhao čaj, Razumihin je podbo Raskoljnikova upitavši ga je li se zato toliko uznemirio kada je Zosimov rekao da policija ispituje zalagače. Raskoljnikov se na to razbjesni. Razumihin mu spomene i njegov bijeg u bunilu, Zamjotov njihov razgovor u krčmi, a Porfirije posjet stanu pokojnice. Iz svega toga Raskoljnikov zaključi da oni već sve znaju i samo glume kako bi ga prevarili.
“Pa udarajte ravno, ne igrajte se sa mnom, kao mačka s mišem. Ta to je neuljudno… ustat ću i otkresat ću svima u lice cijelu istinu i vidjet ćete kako vas ja prezirem!” (razmišljanje)
Raskoljnikov, želeći promijeniti temu i skrenuti pozornost na nekog drugog, spomene jučerašnju raspravu u kojoj se Razumihin nije izjasnio misli li da postoji zločin.
Razumihin misli da je “zločin protest protiv nenormalnosti socijalnog poretka.”, a Raskoljnikov se pita je li onda sredina kriva ako 30-godišnjak obeščasti 10-godišnju djevojčicu. Porfirije mu spomene da je imao čast pročitati njegov članak u Periodičnoj Besjedi u kojem dijeli ljude na obične (ljudi sadašnjosti kojima je svrha razmnožavanje) i neobične (ljudi budućnosti, kojima je dopušteno kršiti zakone za veći cilj).
“A ta je misao da se ljudi po prirodno zakonu dijele uopće na dvije vrste: na nižu (običnu), to jest, da tako reknem, na materijal koji služi jedino za rađanje sličnih stvorenja, i na ljude odista, to jest na one u kojima ima dara ili talenta da u svojoj sredini reknu novu riječ… No ako je kome potrebno radi ideje koraknuti i preko leša i preko krvi to on može zaista u sebi, po mom sudu, dopustiti…”
Doduše, Raskoljnikov je u članku pisao uglavnom o psihičkom stanju zločinaca tijekom izvršenja zločina i o tome kako zločin uvijek prati bolest, ali Porfirije se uhvatio te rečenice smatrajući da daje “pravo na zločin” određenim ljudima.
Raskoljnikov se opravdava i objašnjava kako neobični ljudi nemaju “pravo na zločin” već samo mogu dopustiti svojoj savjesti da malo prekorači zakone. Za primjer uzima Napoleona. Porfirije nikako ne odustaje od te teme pa Raskoljnikov zaključi da sumnja na njega i da ga želi namamiti u zamku. Zamjotov na kraju podbode pitanjem je li “Napoleon” ubio i Aljonu Ivanovu.
Kada se Raskoljnikov spremao izaći, Porfirije ga upita je li vidio ličioce kada je išao založiti očev sat. Raskoljnikov mu odgovori da je sat založio tri dana prije ubojstva i da je zbog toga njegovo pitanje besmisleno.
Kada su Raskoljnikov i Razumihin napokon izašli iz stana, cijelim su putem analizirali što se dogodilo. Razumihin je obećao održati stricu lekciju. Prije nego što su stigli na večeru Raskoljnikov je odlučio provjeriti rupu pod tapetom gdje su ukradene stvari pa je rekao Razumihinu da ode sam i da će on doći poslije.
Kada je došao u svoj stan i provjerio rupu, ponovo je izašao, ali na stepenicama je čuo nekog čovjeka kako se kod pazikuće raspituje za njega. Kada je pitao što se događa, neznanac se samo okrenuo i otišao. Raskoljnikov je pošao za njim, ali neznanac mu je samo rekao: “Ubojico” i krenuo dalje.
Nikakva večera mu više nije padala na pamet, već se vratio u sobu, srušio na divan i zaspao. Probudili su ga Natasja i Razumihin kada su ga došli provjeriti. Zaspao je ponovo i sanjao da ga onaj neznanac zove na svoju stranu ulice te da ga je pratio do Aljoninog stana gdje je ona sjedila. Lupao ju je sjekirom po glavi, ali na to se samo jače smijala.
“Baba je pogreška, ne radi se o njoj! Baba je bila samo bolest… ja sam htio da prekoračim… ja nisam ubio čovjeka, nego sam ubio princip! Princip sam ja ubio, a prekoračio i nisam, nego sam ostao na ovoj strani. Jedino sam uspio da ubijem.”
Ovdje prvi put eksplicitno uviđamo da Raskoljnikov ne osjeća grižnju savjest zbog samog ubojstva (babe, Lizavetu uopće ne spominje), već zbog toga što se nije uzdigao iznad svoje savjesti i dokazao da je neobičan čovjek.
Trgnuo se iz sna kada je ugledao figuru na vratima. Odlučio ju je ignorirati i ponovo je zatvorio oči, ali figura je sjela. Kada je uvidio da ne planira otići, razbudio se. Čovjek mu se predstavio kao Arkadij Ivanović Svidrigajlov.
Raskoljnikovu nije bilo jasno što Svidrigajlov želi baš od njega. Kao uvertiru u molbu pričao mu je o tome kako su se on i Marfa Petrovna upoznali kada mu je ona otplatila 30 000 od 70 000 duga. Nakon toga su se i vjenčali, ali ona je papir koji dokazuje njegov dug prema njoj čuvala sve do prošle godine kada mu ga je vratila za imendan. Sada, nakon što je mrtva, Svidrigajlov je uvjeren da ga “pohodi“.
“Pa tri puta mi je već dolazila…”
Smatra da ga posjećuje jer zna da se planira ponovo oženiti. Tu dolazimo do razloga posjete Raskoljnikovu. Nudi Dunji 10 000 rubalja ako prekine s Lužinom.
“Naposljetku velim da Avdotja Romanova ako se uda za Lužina prima te iste novce, samo s druge strane.”
Ne sviđa mu se što je Marfa uredila tu svadbu između njih. Raskoljnikov odbija prenijeti Dunji poruku pa Svidrigajlov odlazi govoreći mu da je Marfa Dunji oporukom ostavila 3000 koje mora podignuti.
Raskoljnikov, Razumihin i Petrovič su se u isto vrijeme sreli ispred Dunjinog stana. Kada su svi sjeli za stol, zavladala je neugodna tišina koju je Raskoljnikov odlučio prekinuti pričom o Svidrigajlovu.
“To je od svih ljudi tog roda najpokvareniji čovjek…”
Lužin je bio jako ljut što je Raskoljnikov uljudno primio i razgovarao sa Svidrigajlovom te je izbila svađa. Dunja je shvatila da će morati izabrati između njih dvojice i izabere brata. Lužin uvrijeđeno ode mrzeći Raskoljnikova.
“Junačio je sebe do krajnosti i nije ni mislio da bi se te dvije siromašne i nezaštićene žene mogle izbaviti iz njegove vlasti.”
Odavno je sanjao o lijepoj, obrazovanoj i najbitnije siromašnoj ženi za koju će se vjenčati i koja će mu na tome biti vječno zahvalna. A sada mu je ta prilika propala.
U to vrijeme Puljherija Aleksandrova zahvaljivala je Bogu što je spasio Dunju od braka s Lužinom. Raskoljnikov joj je ispričao za Svidrigajlovu ponudu koju su svi jednoglasno odbili smatrajući je nepristojnom i uvredljivom.
Razumihin im je pričao kako planira osnovati vlastitu izdavačku kuću s novcem koji će mu stric posuditi, a može mu se i Dunja pridružiti i voditi je s njim. Raskoljnikov odluči otići rekavši Razumihinu da mu čuva majku i sestru te da nikada ne dolazi k njemu, a da će on njih možda posjetiti.
“…htjedoh reći vama… i tebi Dunja, da bi nam bolje bilo rastati se na neko vrijeme. Meni nije dobro, nemaran sam… doći ću kasnije, sam ću doći, dok… budem mogao… okanite me se!”
Od te večeri Razumihin Puljheriji i Dunji postade sinom i bratom.
Nakon što je raskrstio s majkom i sestrom, Raskoljnikov se uputi Sonji. Ona bijaše u isto vrijeme i sretna i prestrašena kad ga je vidjela. Razgovarali su o Sonjinom životu i Katarini Ivanovoj koju je Sonja bez pogovora branila iako ju je ova tukla, nagovorila na prostituciju i vjerojatno joj planira ostaviti troje djece kada umre. Raskoljnikov je Sonji pričao strašne stvari, kako bi svi završili na ulici da se njoj nešto dogodi, kako će Polječka zacijelo postati isto što i ona… Sonja je plakala i govorila da Bog to neće dopustiti. U tom trenutku Raskoljnikov se pokloni pred Sonjinim nogama.
“Nisam se ja poklonio tebi, ja sam se poklonio svim ljudskim patnjama… ja sam malo prije rekao jednom koji te uvrijedio, da on nije vrijedan ni tvog malog prsta… i da sam sestri iskazao danas čast kad sam je posadio do tebe.”
U ovom poglavlju uviđamo temeljnu premisu Sonjinog karaktera.
“Nisam ja to rekao o tebi zbog beščasti i grijeha, nego zbog velike patnje tvoje. A da si ti velika grešnica, istina je. A najviše si grešnica zato što si uludo usmrtila i žrtvovala sebe. Kako da to nije strahota! … Kako mogu takva sramota i takva podlost da se nalaze u tebi uz druga, oprečna i sveta čuvstva? … Pravi razvrat nije još nijednom trunkom prodro u njeno srce; stoji ona pred njim čista.”
Raskoljnikovu nije jasno kako Sonja od muke već odavno nije skočila u vodu i svršila patnju. Sonja mu objašnjava da je njezina vjera drži i spašava.
Raskoljnikov je zamoli da mu čita o Lazarovom uskrsnuću. Nakon što je čuo biblijsko čitanje, obeća da će sutra doći i otkriti joj tko je ubio Lizavetu s kojom je bila bliska. Zamoli je da pođe s njim jer su “zajedno prokleti”. Ona odbije jer joj ništa ne bijaše jasno. Raskoljnikov je vikao da stanje više ne može ostati ovakvo, a Sonja je plakala jer se ništa ne može učiniti. Nakon što je on otišao, u groznici i suzama provela je cijelu noć. Ono čega nisu bili svjesni je to da je Svidrigajlov prisluškivao cijeli njihov razgovor jer je unajmio sobu pokraj Sonjine.
Raskoljnikov je 11 sati idućeg jutra otišao u redarstveni ured predati spis kako bi podigao očev sat koji je ostavio u zalog kod Aljone. Mislio je da će ga Porfirij odmah primiti jer sumnja na njega pa se iznenadio kada je morao čekati. Nakon što se ispostavilo da je sa spisom sve u redu, Raskoljnikov je podsjetio Porfirija da je rekao kako bi trebalo ispitati njegovo poznanstvo s Aljonom.
Raskoljnikova je ljutilo što je Porfirije hodao gore dolje po uredu i svakim njegovim idućim pokretom bio je sve uvjereniji da sumnja u njega. Savjest mu nije dala mira i morao je privući bar nekakvu sumnja na sebe pa je pitao Porfirija zašto istražitelji nikad ne pitaju izravno osumnjičenog nego uvijek preko sitnica, uokolo.
Istražitelj se počeo smijati, a Raskoljnikov s njim, međutim, kada Porfirije nije prestajao, Raskoljnikov se rasrdi. Petrovič predloži da počnu ispočetka i popričaju kao prijatelji. Istražitelj mu krene pričati o tome kako trebaju suziti krug oko osumnjičenog jer nikoga ne smiju privesti bez čvrstih dokaza. Tvrdio je da se i većina zločinaca sama oda jer fizički mogu pobjeći od svog zločin, ali psihički ih uvijek muči pa stalno ubacuju tu temu u razgovor i žele pričati o tome.
“Ali kada se ja tog gospodina sasvim okanim, te ga ne hvatam i ne uznemirujem, ali on zna svaki sat, ili bar sluti, da ja sve znam, i što je crno pod noktom, te obdan i obnoć pazim na njega i budno stražim, pa kad je on svjesno pod vječnom sumnjom i u vječnom strahu od mene, bome će mu se zavrtjeti u glavi i on će doći i sam, te će još počiniti koješta…”
Raskoljnikov je prepoznao sebe u psihičkom profilu zločinca te je poludio i viknuo na Petroviča da ga ostavi na miru, ako sumnja na njega neka ga privede i gotovo, a ne da ga ovako muči. Porfirijevo nasmijano lice polako se namrgodilo. Rekao je Raskoljnikovu da za njega ima iznenađenje iza zatvorenih vrata.
U trenutku kada je Porfirije krenuo otključati vrata, u sobu je ušao Nikolaj i na koljenima priznao da je on ubio Aljonu i Lizavetu. Petrovič ga je optužio da laže, ali unatoč tome naredio je svima da napuste sobu, uključujući i Raskoljnikova.
Dok se on spuštao stepenicama, Porfirije je potrčao za njim i rekao mu da ga svejedno treba ispitati. Kada je došao kući, Raskoljnikov se bacio na divan razmišljajući o Petrovičevom govoru. Na vrata mu je došao čovjek koji ga je prethodni dan nazvao ubojicom. Ispričao se za svoje zle misli i rekao mu je on trebao biti iza zatvorenih vrata.
“Sve ima dva kraja, sve ima dva kraja. – govorio je Raskoljnikov, te izađe iz sobe, hrabriji nego ikad.”
Vraćamo se na Petra Petroviča Lužina, koji je jutro nakon prekida s Dunjom jako žalio. Tek mu je tada zaista došlo u glavu što se dogodilo. Žalio je što nije dao Dunji i njezinoj majci 1500 rubalja da potroše jer bi mu onda bile dužne i ne bi mogle tako lako otići. Sada je uzalud unajmio stan, a gazda mu ne želi prekinuti ugovor.
Pričao je s Andrejom Semjovičem Lebezjatnjikovim te su se temu po temu dotakli i mise zadušnice za Marmeladova i njegove kćeri Sonje. Semjovič je prema njoj gajio nekakve osjećaje. Lužin je zamolio da je dovedu do njega kako bi joj mogao ponuditi financijsku pomoć za nju i obitelj.
“…sada izvolite primiti od mene lično, koliko mogu, za prvu potrebu, u koristi vaše rođakinje…”
Dade Sonji “od njega, za početak” 10 rubalja i zamoli da ne spominje da ih je od dao i da ih ni slučajno ne preda Katarini Ivanovoj. Obeća da će uskoro organizirati nekakvo prikupljanje novaca.
Na misu zadušnicu nije došao nitko od ljudi koje je Katarina očekivala. Bila je tu Amalija Ivanova, koja joj je posudila posuđe i dopustila da priprema hranu u njezinoj kuhinji, zatim Poljačić i njegova dva prijatelja, kancelarist, gluhi i slijepi starčić, poručnik, poštar i Raskoljnikov. Nije bilo ni približno kako je Katarina željela, a kupila je rum i madeiru i kavu premda nije imala ni za suhi kruh.
“Možda je tu najviše djelovao onaj ponos bijednih, poradi koga se u nekim društvenim ceremonijama, koje mora kod nas da vrše svi i svatko, mnogi bijednici razmeću koliko god mogu, i troše posljednje ušteđene kopjejke samo da ne budu gori od drugih…”
Sonja je došla posljednja i ispričala Lužina za nedolazak dijeleći mu komplimente. Katarina je cijelu večer pričala samo s Raskoljnikovim ismijavajući Amaliju s kojom se na kraju posvađala i potukla oko toga “čiji je otac bolji i plemenitiji“.
Katarina je najavila da se seli iz stana, a Amalija je pokupila srebrni pribor. U taj čas na vrata je ušao Lužin te Katarina poleti k njemu.
Lužin je odbio miješati se u svađu između Katarine i Amalije rekavši da je došao popričati sa Sonjom. Optužio ju je da mu je ukrala 100 rubalja kada ju je on velikodušno pozvao da joj ponudi pomoć. Katarina je to negirala i izvrnula Sonjine džepove kako bi dokazala njenu nevinost, ali tamo je našla 100 rubalja.
U taj tren došao je Semjovič optuživši Lužina da je on stavio 100 rubalja djevojci u džep, ali kako je on najprije naivno mislio da joj time želi pomoći. Lužin je i njega napao, ali onda se javio i Raskoljnikov sve razjasnivši pričom o njegovoj sestri, Lužinu i prekinutim zarukama.
“…kad bi njemu, pomislite, pošlo za rukom dokazati sada da je Sofja Semjonova kradljivica, on bi u prvom redu mojoj sestri i majci dokazao da je skoro imao pravo u svojim sumnjama; da se pravedno rasrdio kada sam ja uporedio sestru moju sa Sofjom Semjonovom; da je on dakle, napadajući mene, štitio i brani čast moje sestre, a svoje zaručnice… tim je mogao mene opet zavaditi s mojima… I ne govorim o tom da se meni lično svetio…”
Nitko više nije vjerovao Lužinu pa se on povukao govoreći svima da su lažljivci. Sonja je pobjegla, a Amalija je odmah počela bacati Katarinine stvari i tjerati je da ode iz stana. Lužin se za pola sata odselio od Semjoviča.
Raskoljnikov se uputio do Sonjinog stana znajući da odande neće izići dok joj je ne prizna da je on ubojica. Ona mu je najprije zahvaljivala što ju je spasio sramote, a onda je sjela do njega na krevet da posluša njegovu priču. On joj kaže da ubojica, inače njegov dobar prijatelj, nije namjeravao ubiti Lizavetu, već samo Aljonu.
“Prođe još jedan užasan trenutak. Neprestano su se gledali.
‘Ne možeš dakle da pogodiš?’
…
‘Jesi li pogodila?’ – ‘Gospode Bože’ istrgne joj se užasan vapaj iz grudi.”
Sonja je napokon shvatila da je on ubojica i bacivši se pred njega zavapi s pitanjem zašto je tako nesretan. Grlila ga je i ljubila obećajući da će poći s njim bilo gdje, samo da joj kaže zašto je to učinio. On joj je pokušao objasniti svoju teoriji o neobičnim ljudima, rekao joj je da je mislio da bi to Napoleon učinio, rekao joj je da je želio pomoći ljudima s tim novcem… a na kraju prizna.
“Sebe sam ubio, a nisam babu!”
Ubilo ga je to što nije sebi dokazao da je Napoleon. Dokazao je da mu savjest ne dopušta ubiti, ni za koju svrhu. Ismijavao je sam sebe jer je vrag od njega načinio budalu. Sonja ga je pokušavala nagovoriti da se preda. On je upita hoće li ga posjećivati u zatvoru. Kada ona obeća da hoće, zamoli je da ipak to ne čini, ali neka mu da križ. Dala mu je Lizavetin križić rekavši da će ga zajedno staviti prije nego što se odluči predati.
“Ta zajedno ćemo patiti, zajedno ćemo i križ nositi.”
U tom trenu na vratima se pojavi Lebezjatnjikov. Pričao je Sonji kako je Katarina poludjela. Nakon zadušnice istrčala je iz stana obećavši da će naći pravdu te je otišla na večeru gdje je bio Sejmon Zaharič i bacila tintarnicu na njega kad joj nije želio pomoći.
Nakon toga su je istukli, a ona je otišla kući i istukla djecu redom. Potom je istrgala haljine i napravila im krpice kao glumcima te otišla s njima prositi. Ljonju je naučila pjesmicu, dječaka ples, a ona sama je uzela lonce i tepsiju kako bi s njima svirala.
Lebezjatnjikov je pošao sa Sonjom, a Raskoljnikov je skrenuo do svog stana gdje je sreo Dunju. Ona mu je rekla da ju je Razumihin uvjerio da ga pokuša razumjeti, a Raskoljnikov joj kaže da se drži Razumihina jer on zna jako ljubiti.
Nakon toga ode pomoći Sonji. Nađu Katarinu i djecu te ih stadu uvjeravati da se vrate kući. Naiđu i policajac i činovnik koji im dade 3 rubalja, ali djeca se prepadoše policajca i pobjegnu. Katarina s Polječkom potrči za njima, ali padne i raskrvari nos. Odnesu je u Sonjinu sobu gdje je nedugo zatim umrla.
Tu se našao i Svidrigajlov koji je obećao da će za onih 10 000 rubalja koje je mislio dati Dunji poslati djecu u najbolja sirotišta, uplatiti im svakome po 1500 rubalja i izvući Dunju iz siromaštva. Kada ga je Raskoljnikov upitao zašto je tako velikodušan, on odgovori.
“Ta ja sam rekao da su mi ti novci suvišni. Pa zar ne dopuštate da je to naprosto iz čovječnosti? Ta nije ‘uš’ bila ona (on upre prstom u kut, gdje pokojnica leži), kao neka baba lihvarka. No, recite i sami, no, ‘zar zaista Lužin da živi i nevaljalštine da radi, ili ona da umre?’ A ako ja ne pomognem, ‘Polječka će na primjer krenuti tim istim putem…'”
Raskoljnikov shvati da Svidrigajlov sve zna. Ovaj mu objasni i kako, odnosno kaže mu da ga samo zid dijeli od Sonjine sobe…
Uslijedilo je nekoliko mučnih dana za Raskoljnikova. Mučilo ga je što mu se ne javljaju ni Svidrigajlov i Porfirije. Više ga je, doduše, mučio Svidrigajlov muk pa se tako nekoliko večeri pijan u dalekim gostionicama iznenada sjetio njega.
“Jednom je otišao nekud iza mitice i onda zamislio da tu očekuje Svidrigajlova i da su tu urekli sastanak. Drugi se put opet probudio pred zoru negdje na zemlji, među grmljem, te nije gotovo mogao da dokuči kako je zabasao ovamo.”
Nakon toga, vratio se kući i spavao do 14 sati, kada ga je probudio Razumihin kako bi ga obavijestio da ga je bolesna majka došla tražiti i ljutito otišla jer je on na nju bolesnu zaboravio. Rekao mu je također da je Dunja dobila neko pismo koje ju je jako uzrujalo i da je govorila o brzom rastanku. Nakon što je Razumihin otišao, Raskoljnikov se uputio posjetiti Svidrigajlova, ali u tom se trenutku na vratima stvorio Porfirije s namjerom da popričaju.
Porfirije je započeo s neobveznim razgovorom o svojoj ovisnosti o cigaretama koje nema s čim zamijeniti pa ne može ni prestati. Nakon toga pređe na razlog svog dolaska. Objasnio je Raskoljnikovu na koji je način sužavao svoj krug osumnjičenih oko njega te koje je psihološke manipulacije koristio na njemu.
Raskoljnikova je najprije preplašila pomisao da Porfirije misli da je nevin. Istražitelj mu objasni da su mu prvo pažnju privukla govorkanja o događajima u uredu, potom se sjetio njegovog članka o neobičnim ljudima, onda ga je malo bockao s pričama o tom članku kako bi vidio hoće li reagirati… on sam je poslao onog čovjeka koji mu je na ulici rekao da je ubojica.
Međutim, onda je došao Nikolaj s priznanjem u koje Porfirije nije vjerovao nego je mislio da se ovaj predao da bi umirio savjest. Bilo mu je krivo što je napustio starca koji ga je poučavao vjeri i predao se vinu i ženama, a potom još i ukrao (uzeo s poda) naušnice koje su pripadale Aljoni. Porfirije ni na trenutak nije povjerovao da je Nikolaj kriv. Raskoljnikov ga je pitao što onda on misli, tko je u stvari ubojica.
“Kako tko je ubio?… ponovi on, kao da ne vjeruje svojim ušima. – Ta vi ste je ubili, Rodione Romanoviču! Vi i jeste ubili…”
Raskoljnikov nije priznao ubojstvo, ali njegova opravdanja bila su slaba i u njih se nije moglo povjerovati. Porfirije mu savjetuje da se preda jer će si tako vjerojatno skratiti kaznu. Dao mu je dan, dva da odluči i zamolio ga je da, u slučaju samoubojstva, ostavi poruku u kojoj priznaje krivnju.
Kada je Porfirije otišao, Raskoljnikov se uputio Svidrigajlovu kako je i planirao, iako više nije znao zašto. Stao je nasred ulice i promatrao punu gostionicu u kojoj je igrom slučaja bio i Svidrigajlov koji ga je pozvao da mu se pridruži. Vodili su besmislen razgovor dok Raskoljnikov nije rekao da odlazi.
“No, sjedite, no, neću ja brbljati besmislice, to jest o sebi. Pripovjedit ću vam uz to. Ako hoćete, pripovjedit ću vam kako je mene žena, da govorim vašim stilom, ‘spasavala’. To će biti i odgovor na vaše prvo pitanje, jer ta je osoba vaša sestra.”
Svidrigajlov mu krene pričati kako mu je Marfa Petrovna otplatila dugove, ali uz neke uvjete. Sklopili su usmeni ugovor o tome kako se on treba ponašati prema ženama te na koji način je smije varati. Marfa je bila ljubomorna i dosta starija, ali taj ju je dogovor umirio. Svidrigajlov ga se držao sve dok nije upoznao Dunju, kojoj se najprije gadio, ali kasnije ga je počela sažalijevati. On se u nju zaljubio, stalno ju je pohotno gledao i laskao joj. Njoj se to nije sviđalo.
U jednom trenutku obećao joj je 30 000 rubalja i smrt Marfe Petrovne ako pobjegne s njim. Sam priznaje da je u to vrijeme bio lud (od ljubavi). Nakon te priče Raskoljnikov je bio uvjeren da je Svidrigajlov došao u Petrograd nauditi Dunji, ali ovaj mu kaže da se toga okani jer se sprema ženiti za šesnaestogodišnju kćer svoje gazdarice koja je najprije željela da se uda za nju.
“Što zato, ako je meni pedeset, a njoj nema ni šesnaest godina? … Ne znam što vi sudite o ženskim lišcima, ali po mojem sudu tih šesnaest godina, te očice, djetinjske još, ta plahost i te stidljive suze – po mom je sudu to bolje od krasote.”
Pričao mu je i kako se brine za jednu siromašnu majku i njenu trinaestogodišnju kćer i kako bi mogao doći do djevojčice. Raskoljnikov se zgrozi, a Svidrigajlov mu kaže kako se sad trebaju razići i otići svatko svojim putem.
Raskoljnikov je pošao za Svidrigajlovom jer je i dalje bio uvjeren da želi nauditi Dunji. Svidrigajlov je unajmio kočiju i ponudio mu da ide s njim, na što se Raskoljnikov okrenuo i otišao. Dok je prolazio preko mosta spazila ga je Dunja, ali nije znala treba li mu se javiti s obzirom na to da on nju nije primijetio. Tada je ugledala Svidrigajlova, koji je, čim je Raskoljnikov zamakao za ugao, izašao iz kočije i krenuo za njim. Uputio joj je znak da dođe, a ona je otišla do njega kako bi ga se riješila jednom zauvijek.
Međutim, on nije želio pričati s njom na ulici pa su otišli do njegovog stana. Doveo ju je u praznu sobu u kojoj je bila samo jedna stolica te joj ispričao kako je dvije večeri prisluškivao Sonju i Raskoljnikova. Ispričao joj je sve o priznanju ubojstva i razlozima zbog kojih je Raskoljnikov to učinio. Ona to nije željela prihvatiti te je odlučila otići kod Sonje, ali vrata sobice bila su zaključana, a ključa nije bilo. Svidrigajlov joj je rekao da mora prihvatiti njegovu ponudu da nabavi nove papire za cijelu njegovu obitelj i da pobjegnu s njim, a dok ne prihvati neće je pustiti da izađe.
Dunja je iz džepa izvadila revolver i pucala na udaljenosti od osam koraka, ali samo ga je okrznula. Potom je pucala na udaljenosti od jednog koraka, ali tad revolver nije radio. Tada ga Dunja baci. Svidrigajlov je uhvati i ona se prepusti odustajući od borbe. Tada je pita je li istina da ga nikada neće moći voljeti. Ona odgovori da jest.
“Prođe časak užasne, nijeme borbe u Svidrigajlovljevoj duši. Neopisivim je pogledom pogledao Dunju. Onda trgne ruku, okrene se, ode brzo do prozora i stane preda nj.”
Nakon toga dade Dunji ključ i kaže joj da ode. Nakon što je ona izašla, on ostade nijemo stajati pred prozorom, a potom je stavio šešir i izašao.
Dao je Sonji 3000 rubalja iako ih je ona odbijala, otišao je do svoje zaručnice i ostavio joj 15 000 rekavši da bježi iz Petrograda, a potom je otišao u gostionicu Drinopolje, unajmio sobu i naručio čaj i teletinu. Ponovo su ga mučile misli o Dunji pa je uz njih zapao u grozničav san o tome kako mu miševi pužu po tijelu.
Misleći da se probudio i da je 15 sati, odluči otići u Petrovski park sat vremena prije planiranog. Tamo je sjeo na postelju i zamišljao sobu s lijesom u kojem leži 14-godišnjakinja koja se ubila. Potom je izašao na hodnik kako bi potražio vlasnika i platio mu, no pokraj ormara je ugledao petogodišnjakinju koju je skinuo i stavio da spava.
Našao je vlasnika, a potom se vratio da provjeri djevojčicu koja se probudila i gledala ga besramnim pogledom te je zaključio kako je nemoguće da ima samo pet godina. Nakon toga probudio se iz sna i shvatio da su ga cijele noći mučile more. Bila je 5 sati ujutro, a on se obukao i odlučio otići na Petrovski otok. No, na putu je ugledao visoku stražarnicu i ipak odlučio otići tamo. Ispred stražarnice je stajao vojnik.
“Svidrigajlov izvadi revolver i zapne ga.
‘A što će ga taki šali, onde mu nije mjesto!’
…
‘No brate, svejedno je. Mjesto je dobro; ako te budu pitali, odgovori im da sam otputovao, reci, u Ameriku.
…
Svidrigajlov odapne revolver…”
Raskoljnikov je otišao posjetiti sestru i majku, ali dočekala ga je samo majka koju je pitao hoće li ga voljeti bez obzira na to što je učinio. Ona ga je samo zagrlila, a on joj je izljubio noge i rekao da mora na dalek put, ali da će se vratiti. Kad se vratio u svoj stan tamo ga je čekala Dunja iz čijeg je pogleda bilo jasno da sve zna. Zamolio ju je da ode i da se ne odvaja od majke jer će bez nje poludjeti ili umrijeti. Zajedno su izašli iz stana i krenuli svatko svojim putem, ali nakon pedeset koraka pogledi su im se sreli. On joj grubo odmahne da krene dalje i zamakne za ugao.
“Ja sam zao, ja to vidim… ali zašto me one ljube toliko kad ja to nisam zavrijedio… A da je znati, da li će se za tih budućih petnaest – dvadeset godina duša moja smiriti…”
Tek u ovom dijelu romana Raskoljnikov počinje osjećati iskreno kajanje za svoj zločin, ali u isto vrijeme mu nije jasno zašto se baš sad ide predati, kada ga vlastita savjest već dovoljno kažnjava.
Raskoljnikov se otišao pozdraviti sa Sonjom koja je osjetila ogromno olakšanje kada ga je ugledala jer su se ona i Dunja čitav dan brinule da se nije možda ubio.
“Došao sam, Sonja, po tvoje križeve.
…
Sonja izvadi iz ladice dva križa, čempresov i bakren, prekriži sebe, prekriži njega i objesi mu na prsa čempresov križić.”
Nakon toga stavi na glavu zeleni rubac spremna na to da pođe s njim, ali on izađe želeći otići sam. Prije nego je otišao u policiju, ode na Sijenski trg i poljubi zemlju jer mu je Sonja rekla da se i o nju ogriješio. Tu je ugledao Sonju kako se skriva iza daščare pa zajedno pođu u stanicu. Želio se prijaviti Barutu, ali u uredu je bio samo Petrovič koji mu ispriča da se Svidrigajlov ubio. Raskoljnikov se blijed spusti niz stube na mjesto gdje ga je čekala Sonja.
“Nešto se bolno, izmučeno javilo na njenu licu, nešto očajno. Ona pljesne rukama. Nezgrapan se, beznadan smiješak protisne na njegove usne. On postoji, osmjehne se i vrati se gore, opet u ured.”
Prizna svoj zločin najprije Petroviču, a potom i svima ostalima,
…
“Sibirija. Na obali široke, pustinjske rijeke leži grad, jedan od administrativnih centara Rusije; u gradu je tvrđava, u tvrđavi kaznionica. U kaznionici je već devet mjeseci zatvoren prognanik – robijaš drugog reda Rodion Raskoljnikov.”
Prošlo je godinu i pol od zločina i devet mjeseci otkako je Raskoljnikov u Sibiru. Osuđen je na samo osam godina jer je sudac zaključio da nije bio potpuno zdrav kad je počinio ubojstvo, da se pokajao jer se nije okoristio svim stvarima te da se sam predao.
Razumihin je također svjedočio da je jednom spasio dvoje djece iz požara i brinuo se o prijateljevom ocu. Sonja je pošla za njim i bavi se šivanjem te mjesečno razmjenjuje s Dunjom pisma opisujući stanje. Raskoljnikovljeva majka umrla je devet mjeseci nakon njegove presude ne znajući da je otišao u zatvor. Rekli su joj da je otišao negdje na granicu Rusije raditi i postići nešto.
Raskoljnikov se razbolio od ponosa. Nije mogao podnijeti da se mora poniziti pred besmislenošću, a i zatvorenici su ga istukli kada su bili u crkvi. Bio je u bolnici cijeli post i Veliki tjedan. Jedan dan, u njemu se nešto promijenilo. Kada ga je Sonja došla posjetiti, on joj je grlio koljena i ona je tada znala da je on ljubi. Preobratio se i pokajao, a idućih sedam godina činilo se kao tjedan dana.
“Ali tu već počinje nova historija…”
Još detaljniji sadržaj djela Zločin i kazna >>
Analiza likova
Likovi: Rodion Romanovič Raskoljnjikov, Katerina Ivanovna, Marmeladov, Petar Petrovič Lužin, Sofja Semjonovič Marmeladov, Lizaveta, Porfirij Petrovič, Andrej Semjonovič Lebezjatnjikov, Avdotja Romanovna, Razumihin (Dmitrij Prokofjič), Svidrigajlov, Puljherija Aleksandrovna
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821.-1881.) ruski je romanopisac ukrajinskih korijena i uz Tolstoja najveći predstavnik ruskog realizma. Ostao je poznat kao publicist i novelist te jedan od najznačajnijih književnika koji je ikada postojao.
Smatra se kako je imao veliki utjecaj na književnost u svijetu, a malo koji pisac iz novijeg vremena mogao se tome oduprijeti, a što se najviše vidi u pokretima poput egzistencijalizma i ekspresionizma.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski rodio se 11. studenog 1821. godine u Moskvi od oca liječnika Mihaila koji se rodio u Ukrajini te majke Marije Fedorovne, žene veselog karaktera koja je voljela poeziju, ali nažalost umrla 1837. godine od bolesti sušice.
Mihail je bio predstavnik nižeg plemstva i pretpostavlja se kako je bio ubijen zbog financijskih razloga moćnika koji su ga poznavali. Smatra se kako su iskoristili njegovu ovisnost prema alkoholu i sve htjeli prikazati kao samoubojstvo. Fjodor je bio silno povezan s ocem, a nakon njegove smrti doživio je po prvi puta epilepsiju.
Imao je težak život, a uz siromaštvo s kojim se svakodnevno borio, bolovao je od bolesti epilepsije te se još morao suočiti sa smrtnom kaznom u jednom od najgorih zatvora u Sibiru. Kako da to sve nije bilo dovoljno, Fjodor se morao suočiti i sa smrti najbližih članova obitelji.
Želeći udovoljiti ocu dok je imao samo šesnaest godina upisao je vojnu akademiju, a nakon čega je pohađao inženjersku akademiju. Unatoč odlasku u vojsku i potrebu da studira inženjerstvo Fjodor je već tada osjećao kako velika ljubav i buduća profesija leže u pisanju.
Počeo je s prijevodom Balzacovog djela “Eugenija Grandet”, a na početku stvaranja ugledao se na Gogoljev način pisanja i realizam, pa je tako zastupao napredne podjele u društvu, dokaz tome je roman “Bijedni ljudi”.
U to se vrijeme približio utopijskim socijalistima koje je predvodio Petraševski. Iz spomenutog perioda treba izdvojiti roman “Dvojnik” u kojem prikazuje raspad ličnosti Goljatkina koji pada u shizofreniju i uslijed svega toga počinju mu se ispreplitati stvarnost i mašta.
Veliku ulogu u njegovu životu imalo je sudjelovanje u socijalističkom kružoku Petraševskoga, radi čega je 1849. godine bio osuđen na smrt, a nakon toga i pomilovan te otjeran u izgnanstvo u Sibir na deset godina.
Povratkom iz zatvora što je opisao u djelu “Zapisima iz mrtvog doma”, osudio je i napustio revolucionarno razmišljanje, roman “Demoni” te krenuo putem misticizma, tražeći izlaz u pravoslavlju i stojeći uz cara te slavizam.
Unatoč povratku iz zatvora i novom početku, Fjodor je imao brojnih privatnih problema, pa je tako zbog kockarskih dugova zapao u novčane probleme i da bi pobjegao od vjerovnika otišao je na putovanje u Europu, obišavši zemlje poput Italije, Engleske, Njemačke i Francuske.
Teška financijska situacija utjecala je na njegovo stvaralaštvo, što se moglo vidjeti i u djelu “Poniženi i uvrijeđeni” koje zaostaje za mnogim njegovim djelima.
Najpoznatija djela su romani: “Poniženi i uvrijeđeni”, “Zločin i kazna”, “Bijesovi”, “Mladić”, “Idiot” te “Braća Karamazovi”, posljednje i najpoznatije njegovo djelo, koje je ostalo nedovršeno. Tu su i novele: “Dvojnik”, “Bijele noći”, “Netočka Nezvanova” (ostalo nedovršeno) i “Zapisi iz podzemlja”.
Umro je 9. veljače 1881. godine od epileptičnog napadaja.
Još detaljnija biografija F.M. Dostojevskog >>
Autor: M.Č.
Odgovori