Kriminalistički roman je vrsta prozne literature u čijem je djelu (romanu) u središtu čitateljskog i pripovjedačkog zanimanja neki zločin, kriminalna radnja i napeto rasvjetljivanje i otkrivanje koje se događa postepeno, a najčešće za oslonac ima društvene ili psihološke uzroke. Glavni lik u kriminalističkom romanu je uglavnom istražitelj ili detektiv koji razrješava neku kriminalnu radnju i pronalazi krivca.
Mnogi kriminalistički romani (popularno zvani “krimići”) nastaju po istom strukturnom uzroku bez velikih književnih zahtjeva i kao takvi se svrstavaju u široki korpus trivijalne ili zabavne književnosti. Iako se kao žanr pojavio puno ranije, na književnu scenu ulazi u 19. stoljeću zahvaljujući Edgar Allan Poe-u, Émile Gaboriau, Wilkieju Collinsu i Dostojevskom, dok u 20. stoljeću doseže svoju svjetsku slavu zahvaljujući Agathi Christie i njenoj seriji romana u kojoj glavni lik tumači slavni detektiv Poirot, A. Conan Doyle-u i njegovom ciklusu o Sherlocku Holmesu, G. Simenonu koji je napisao mnoga djela o komesaru Maigretu i još mnogim drugim autorima. U hrvatskoj književnosti, najzapaženiji autori su Pavao Pavličić i Goran Tribuson.
Karakteristike kriminalističkog romana
Kriminalistički roman, kao žanr u književnosti, određen je tematikom u kojoj se autor ili određeni glavni lik (većinom se radi o tipiziranom liku) bavi osnovnim postupkom koji pronalazimo u svakom kriminalističkom romanu – zagonetkom i razotkrivanjem zločina.
Svaki kriminalistički roman ima prepoznatljivu radnju, a rasplet se obično odvija oko ubojstva, par osumnjičenih i lažnih tragova. S druge strane u dječjem romanu, tematika je puno blaža i autor gradi napetost oko manjeg zločina (u većini slučajeva je to krađa) i prilagođavaju zločin malom junaku koji se također suočava s mnoštvom zagonetki i prepreka.
Osnovne karakteristike kriminalističkog romana su:
- Enigma
- Dinamična i napeta radnja
- Akcija
- Otkrivanje počinitelja
Cilj pojedinca je riješiti zagonetku na temelju racionalnih aktivnosti, a što je zagonetka zamršenija i napetija, to je djelo privlačnije.
Njemački književnik Erich Kästner je imao jak utjecaj na hrvatske književnike i stvaranje ovog književnog žanra u dječjoj kriminalističkoj književnosti. Njegov roman za djecu i mlade “Emil i detektivi” prikazuje djecu iz urbane sredine kako pokušavaju otkriti lopova i u kojem Kästner dopušta djeci da izravno kritiziraju odrasle. Kada je u pitanju dječja kriminalistička književnost, začetnici žanra u Hrvatskoj su svakako Milivoj Matošec i Ivan Kušan.
Radnja i struktura kriminalističkog romana
Pravi kriminalistički romani imaju detaljnu i složenu radnju u koju se naprasno dodaje originalni obrat jer roman u kojem se radi o jednostavnom ubojstvu više čitateljima nije dovoljno. Patricia Cornwell, jedna od najpoznatijih autorica kriminalističkih romana je to vjerojatno najbolje opisala jednom rečenicom: “Televizija je promijenila način pisanja, jer gledajući sve te kriminalističke serije, pisci više ne moraju opisivati kako izgleda stol za obdukciju, čitatelji to već znaju i taj dio u romanu postaje suvišan.”
Autori sada moraju podići “igru” na jednu višu razinu i time stvoriti jednu vrstu slojevite radnje s detaljnim i uvjerljivim dijalogom koji likovima daje trodimenzionalnost, a kojom će privući novu generaciju čitatelja. Tako početni ulomci postaju akcijska otvaranja, flashbackovi, vanjske akcije i stvaraju se napete radnje koje vode čitatelje do vrhunca koji ga pogađa. Krajevi su jednako važni kao i počeci.
Likovi u kriminalističkom romanu
Likovi u kriminalističkim romanima nisu simpatični, oni su zanimljivi, rade greške, ne razmišljaju dovoljno, reagiraju prebrzo, imaju mane. Negativci su opisani kao ljudi, ne čisto “zlo”, to su likovi koji su odgovorni za neki izmišljen zločin. Ništa skoro nije crno-bijelo. Protagonist često ima problem s autoritetom, pa čak i kad je dio tog svijeta (detektiv, policajac, kriminalist). Najbolje opisani likovi su oni koji imaju mane s čime autor otvara mogućnost da se čitatelj s njim poistovjeti, humanizira ih i približava stvarnosti. Pisac također cilja na empatiju čitatelja, povezuje ga s čitateljem i čitatelj suosjeća.
Tema i motiv u kriminalističkom romanu
Glavna tema je zločin! To je prva i glavna stavka u kriminalističkom romanu, jer kriminalistički roman bez zločina nije kriminalistički roman. Glavni motivi su lažni tragovi kojima se obmanjuju čitatelji kako bi što duže razmišljali o tome tko je počinitelj i na koji način se zločin dogodio.
Također je važno i istraživanje. Svaki dobar kriminalistički roman ima dobro istražene detalje, forenzičke i policijske procedure, fraze zbog čega su likovi uvjerljiviji, a čitatelji bolje razumiju njihove želje, motive i strahove.
Ideja kriminalističkog romana je uvijek da se zločin ne isplati i da ništa ne prolazi nekažnjeno.
Kriminalistički roman u hrvatskoj književnosti
Početak prvih kriminalističkih pokušaja u hrvatskoj književnosti seže do sredine 19. stoljeća kada 1851. godine Marko Radojčić (tada koristeći inicijale p.M.R.d.ć.) objavljuje prvu hrvatsku kriminalističku priču “Ubojstvo u Bermondseyu”.
Dugo nakon njegovog pokušaja nije bilo nekog značajnog pokreta što se donekle može zahvaliti neprihvaćanju tadašnjih akademika. Tek 1910. godine Marija Jurić Zagorka objavljuje svoj roman pod nazivom “Kneginja iz Petrinjske ulice” koji se smatra prvim kriminalističkim romanom feljtonske vrste u hrvatskoj književnosti. Jednom kad je Zagorka otvorila put pisanju kriminalističkih romana, njene korake počeli su pratiti i drugi pisci.
Milan Nikolić, ujedno i prvi profesionalni autor kriminalističkih romana dao je svoj prilog romanima “Tajna kanarinčeve krletke”, “Četiri pokojna šerifa”, “Ulica vječnog vjetra” i “Prsten s ružom”. Također značajan autor je i Antun Šoljan koji daje svoj doprinos romanom “Jednostavno umorstvo”. Ne smijemo zaboraviti i Ivana Raosa koji je napisao “Mrtvaci ne poziraju” i “Crna limuzina 58526” te Nenada Brixyja s romanima “Hollywood protiv mene” i “Mrtvacima ulaz zabranjen” i Branko Belan s djelima “Obrasci mržnje” i “Biografija utopljenice”.
Odgovori