Zlatarovo zlato obrađena lektira Augusta Šenoe. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Pročitajte kompletno djelo Zlatarovo zlato online >>>
Analiza djela
Zlatarovo zlato napisao je August Šenoa, vjerojatno najutjecajnija ličnost hrvatske književnosti devetnaestoga stoljeća. Roman je napisan 1871. godine te je iste godine objavljen u nastavcima u časopisu Vienac. Često se kaže kako je ovaj roman zapravo prvi hrvatski povijesni roman, a prema Šenoi je i cijelo jedno razdoblje u hrvatskoj književnosti dobilo naziv. Riječ je o Šenoinom dobu ili protorealizmu koje počinje otprilike ukidanjem Bachova apsolutizma 1860. i traje sve do Šenoine smrti 1881.
Roman je sazdan od dvije fabule, ljubavne i one povijesne zbog koje se često naziva povijesnim romanom. Ljubavna fabula temelji se na odnosu Pavla i Dore, mladoga ljubavnog para koji, između ostaloga, zbog svoje staleške različitosti u ostvarivanju svoga odnosa nailazi na mnoge prepreke. Naime, Pavao je plemićkoga porijekla, a Dora Krupićeva građanskoga.
Povijesna radnja inspirirana je povijesnim izvorima koji se tiču Zagreba 16. stoljeća te borbe građana Zagreba s plemićima, odnosno njihov sukob sa Stjepkom Gregorijancem, gospodarem Medvedgrada. Radnja je smještena u 16. stoljeće, u vrijeme kraljevanja Makse II. , a banovanja biskupa Đure Draškovića te nakon njega Krste Ungnada.
Šenoa u predgovoru pod naslovom “Štiocu” obavještava svoje čitatelje kako je glavnu temu za svoj roman pronašao u arhivu grada Zagreba, a riječ je o sukobu podbana Gregorijanca sa zagrebačkim građanima. Nakon toga skupljao je različite povijesne dokumente i iz različitih izvora tražio je podatke o starom Zagrebu i Hrvatima toga vremena što mu je uvelike pomoglo da napiše ovaj roman. Vidimo da je tema staleške raslojenosti prisutna u objema fabulama ovoga romana.
Šenoa opisuje propadajuće plemstvo i građanstvo čija moć polagano raste, ali i u ljubavnom odnosu Dore i Pavla ta razlika predstavlja najveći problem. Zanimljivo je i kako kombinirajući ove dvije radnje Šenoa kombinira javnu i privatnu sferu. On mnoge likove prikazuje kao povijesne i javne ličnosti, ali s druge strane prikazuje i njihovu intimnu sferu, obiteljske odnose, ljubavne potrebe, probleme itd.
U romanu se miješaju romantički, naturalistički i realistički elementi, a likovi su oblikovani plošno s crno-bijelom karakterizacijom što znači da se oni kroz roman ne mijenjaju, nego ostaju isti kroz cijelu fabulu kao nositelji isključivo dobrih ili isključivo loših osobina. Stilska obilježja romantizma najbolje se daju prepoznati u ljubavnom sloju romana, a realistički postupci također su brojni, npr. sveznajući pripovjedač koji nastoji objektivno ispripovijedati događaje.
Roman sadrži mnoga obilježja trivijalnog pustolovnog romana (spletke, otmice, prerušavanja, trovanje, lik fatalne žene itd.). Iako je tako, mnogi su likovi i događaji temeljeni na stvarnim povijesnim osobama i povijesnim zbivanjima do kojih je Šenoa došao proučavajući arhiv grada Zagreba. Šenoa nastoji što vjerodostojnije prikazati govor tadašnjeg građanstva, služi se štokavskim standardom u koji unosi brojne latinizme kako bi opisao govor svećenstva i obrazovanih ljudi toga vremena.
Nacionalna i domoljubna nota izražena je u gotovo svim Šenoinim tekstovima pa ni ovaj roman nije iznimka što ne čudi s obzirom na goruće pitanje nacionalne opstojnosti u vrijeme kada Šenoa piše. Šenoa tu temu uvodi opisujući događaje 16. stoljeća, političku borbu protiv stranih utjecaja i stvarnu, fizičku borbu protiv Turaka koja krajem 16. stoljeća još uvijek traje.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: povijesno-ljubavni roman fabulativnog tipa
Mjesto radnje: Medvedgrad – “Odbija se od sjene stoljetnih hrastova bijelo pročelje staroga Medvedgrada.” Samobor – “Jak, širok i lijep bijaše Samobor, lijepa i široka je njegova gospoština…” Zagreb – “Stari kraljevski grad Zagreb, ili kako mu veljahu sami građeni: “Slobodni plemeniti zagrebački na grčkih gorvcah.”
Vrijeme radnje: 16. stoljeće (1574.-1582.) “Na domaku šesnaestoga vijeka, za kraljevanja Makse Drugoga a banovanja biskupa Đurđe Draškovića, nizahu se oko župne crkve sv. Marka…”
Tema: Radnja romana podijeljena je na dvije paralelne radnje: povijesnu i ljubavnu fabulu. Povijesna fabula vezana je za povijest u ondašnje doba, a prikazuje odnos i borbu između građana i feudalaca. Ljubavna priča opisuje zabranjenu, ali snažnu ljubav između građanke Dore i Pavla, sina feudalca.
Ideja: Iskrena ljubav probjeđuje sve nedaće i dočeka svoje vrijeme
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Radnja se ovoga romana događa krajem šesnaestoga stoljeća te počinje u vrijeme kraljevanja Makse drugoga i banovanja biskupa Đure Draškovića.
Prvi lik koji se spominje stara je Magda koja je poznata pod nadimkom “Paprenjarka”. Bila je udovica, a živjela je od prodaje paprenjaka koje je pekla noću. Bila je mršava i imala je šiljast nos navrh kojega je stajala bradavica te je zbog toga nalikovala vještici.
Nakon toga upoznajemo se s Grgom Čokolinom, gradskim prevrtljivcem i spletkarošem za kojega nitko nije znao odakle dolazi te se smatralo da se bavi „nečistim poslom“ odnosno nekom vrstom “crne magije”.
Magda je stanovala kod Petra Krupića, zlatara i gradskoga starješine koji je također bio udovac te je imao kćer Doru. Stara Magda Dori je bila krštena kuma, jako ju je voljela i brinula se za nju iako Dora nije zahtijevala mnogo brige jer je bila dobroćudna, oštroumna te izrazito lijepa. Zbog njenih osobina, ali i zbog zlatarova zlata, obilazili su ju brojni zagrebački mladići, ali zlatar još nije htio Doru udati. Među proscima se našao i brijač Grga Čokolin koji je jednoga dana uranio i otišao na Krupićeva vrata pitati za Dorinu ruku. Zlatar ga je ljubazno primio i saslušao, ali ga je odbio tvrdeći da je Dora premlada.
Kad je Grga otišao, Magda je upozorila zlatara na Grgu koji nikako nije bio na dobrom glasu u gradu. Grga je znao da ga je Magda ocrnila pred Krupićem pa je nju krivio za svoj neuspjeh. Zbog toga joj se odlučio osvetiti. Jednoga dana nagovorio je Magdu da mu proda svijeće „jedanaest na funtu“ iako je to bilo protiv propisa. Magda se opirala, ali Grga se pravio pouzdan te je bio uporan pa je Magda na kraju pristala. Grga ju je tada prijavio gradskom sudu te je Magda morala platiti kaznu.
Godina je 1574., Zagrebački kanonik Antun Vramec dolazi u posjet Stjepku Gregorijancu, gospodaru Medvedgrada. Saznajemo kako je Stjepkova žena Marta bolesna te boravi u Mokricama jer joj tamo vrijeme bolje odgovara. On ima dva sina, Niku i Pavla kojemu je Vramec kršteni kum. Saznajemo kako je Pavao rijetko kod kuće, Stjepko za njega kaže: “Leti po svijetu, bog si ga znao, u koga se taj dečko vrgo. Divljak je, svojeglav, pa ide sve svojim putem”.
Vramec obavještava Stjepka da nije po volji banu te da se o njemu negativno priča u Beču. Nagovara ga da se pridruži skupini koja se bori protiv stranog utjecaja.
“Imanje i vladanje gine stališem i redovom hrvatskim iz ruke, tuđi generali hoće da istisnu velikaše, hoće da nam kraljevinu poseljače, a onamo da nam turska bujica, da odahnemo. Dogorjelo je do nokata. Kani se bezdjelice. Budi naš!”
Stjepko odbija, ali Vramec mu tada natukne da u kraljevskom sudu imaju mnogo prijatelja te da mu mogu pomoći u njegovim parnicama sa Zagrepčanima koji mu žele oduzeti njegov Medvedgrad. Stjepko tada pristane.
Prošlo je manje od godinu dana. Vidimo dvadesetogodišnjega Pavla, lijepoga i snažnoga mladića. On prelazi Savu i kod brodara se raspituje o događajima u Zagrebu. Saznaje kako se u Zagrebu spaljuje zagrebačkog svećenika koji se poturčio. Ušavši u grad, Pavao gleda prizor. Povorka u kojoj su stajali ban, kanonici i redovnici išla je gradom te se zaustavila kod kuće Franje Filipovića, spomenutog svećenika izdajice. Njega nije bilo kod kuće, ali su pronašli njegovu sliku koju su spalili. Nakon toga narod je provalio u kuću i počeo je uništavati sve na što je naišao. Zapaljeni komad drveta s lomače se odlomio te pao na konja Gašpara Alapića. Alapić je pao, a konj je počeo bježati te je uznemirio ostale konje. Nastao je kaos, a jedna je djevojka gotovo poginula pavši ispred konja. Bila je to Dora Krupićeva.
Srećom, na vrijeme je doletio junak na konju, mladi Pavao, koji ju je spasio. Svjetina je klicala, ali saznajemo kako su konji zgazili nekog njemaka (nijemog čovjeka) koji je također priskočio u pomoć djevojci. Njegovo ime bilo je Jerko, a Pavao je, nakon što je rastresenu i onesviještenu Doru ostavio na brigu zlataru i Magdi, izlazeći iz grada ugledao kako ga nose krvava u Remete.
Nakon toga Šenoa daje opis Zagreba i povijesnih zbivanja. Saznajemo za sukob vlastele i građana Zagreba. U posebno su lošem odnosu bili Zagrepčani sa Stjepkom Gregorijancem kojemu su čak htjeli oduzeti Medvedgrad jer su smatrali su mu on zakonski ne pripada. Sukob Građanstva i vlastele Šenoa je opisao ovako:
“Al taj cvijet i ugled rodio je po Zagrepčane mržnjom i jalom. Silovita vlastela, duhovni mogućnici prijekim okom gledahu, kolikom snagom buji građanstvo, nazrijevajuć u tih tvrdih općinah maticu one slobodne vojske, pred kojom su se za kašnjih vjekova pokloniti morale uznosite gospodske kule. – Nada svim pako bijaše im mrzak Zagreb, duša tih općina. Stari Gričani, ljudi kremenjaci, nisu gledali pred gospodom u zemlju – već uprav u gospodski brk. Stoga bude boja bez broja. Velikaši su i sami i po svojih ljudih grizli i štipali građane, gdjekod im se pridesila zgoda, pače obilazili okolo carskoga dvora “farbajuć” Zagrepčane, kanda su živ izrod pakla.”
Nalazimo se u godini 1576. Kod Vramca su se našli suban Gašar Alapić i Stjepko Gregorijanec, donedavno ljuti neprijatelji. U sobi je još bio i prepošt Niko Želnički te Pavao Gregorijanec, a kasnije je došao i Stolniković. Razgovaralo se o ujedinjavanju plemstva radi obrane njihovih interesa te o organizaciji borbe protiv stranog utjecaja. Alapić je održao govor te zaključio:
“Moj presvijetli kolega Drašković je čovjek na dva kraja. Nešto se prede svakako oko nas. Zlo je, a ne vara li me moja slutnja, bit će toga i više. Zato skupite pamet, gospodo! Plemstvo valja da se uhvati u jedno kolo, to vam je najbolja ruka za mač istine. In hoc signo vinces. Za koji mjesec sazvat ću sabor kraljevine. Tu ćemo reći smjerno ali hrvatski kraljevoj svjetlosti, što nas peče, a komisarom otkrojit ćemo pošteno. Donle ruke poslu, a pobjeda naša!”
Kad je došao Stolniković obavijestio je ostale kako se ban želi povući s funkcije te kako Stjepkove parnice dobro stoje. Zagrepčani su opet izgubili Medvedgrad.
Mihajlo Konjski, Pavlov tetak, stanovao je kod kamenih vrata, blizu Krupićevih, pa je Pavao, nakon što je prenio tetku sve što se govorilo na sastanku, navratio u zlatarovu kuću da vidi kako je Dora. Zlatara nije bilo kući, samo Magda i Dora. Saznajemo kako je Dora bila bolesna nakon što je skoro poginula pod naletom konja te da se Pavao raspitivao za nju dok je bila u lošem stanju, a nakon toga je morao ići ratovati protiv Turaka. Prepričava Dori kako je gotovo poginuo, a spasio ga je njegov veliki prijatelj Miloš Radak. Pavao je bio ozbiljno ranjen te su, nakon što su se izvukli, otišli u Samobor zaliječiti rane. Pavao tada izjavljuje Dori ljubav, a ona naslanja svoju glavu na njegovu.
U tom trenutku kroz vrata proviri Grga Čokolin pod izlikom da traži zlatara. Čokolin je tada Šafranićki i Freyovki, lokalnim prevrtljivkama i klevetarkama, slagao kako je vidio Pavla i Doru kako bludniče, a da je Magda sve to promatrala. Nakon toga otišao je i na Medvedgrad Stjepku prijaviti kako Pavao ljubi građansku djevojku. Stjepko je pobjesnio te je poslao po Čokolinu pismo Klari Grubarovoj u Samobor. Sve je to promatrao njemak Jerko koji je, nakon što je Čokolin izišao iz zlatarove kuće, pratio brijača.
Stjepko je kritizirao Pavla jer je od svih plemićkih žena odabrao građansku djevojku i to baš Zagrepčanku. Pavao tvrdi kako je njihova ljubav samo duhovna odnosno da nije povrijedio njenu čast i djevičanstvo. Stjepko Pavlu prijeti da će na njega nahuškati pse ako još bude zalazio u zlatarovu kuću te ga šalje u Samobor Klari Grubarovoj da tobože sredi s njom račune oko samoborskih kmetova. Pavao odluči prije puta još jednom otići u Zagreb vidjeti Doru.
Na putu je sreo svoga prijatelja Miloša, snažnoga i hrabroga ratnika. Zamolio ga je da pripazi na zlatarovu kuću dok je on u Samoboru. Pavle je odlučio samo baciti pogled na Doru bez da ga ona opazi jer je bila noć, ali ona ga je vidjela. Magda i Dora molile su ga da ode jer se ne priliči da mladić djevojci dolazi noću, ali Pavao ju htio da mu Dora kaže voli li ga. Ona je priznala da ga voli te je Pavao odjahao prema Samoboru.
Kod Krupića su se okupili ugledni Zagrebački građani: Pavao Arbanas, sudac Ivan Teletić, notar Niko Kaptolović i gradski kapelan Petar Šalković koji su se dogovarali oko sljedeće parnice koju će pokrenuti protiv Gregorijanca.
Krupić se zalagao za to da se Gregorijanca pusti na miru jer je ohol i osvetoljubiv pa se tako antagonizam između njih samo povećava. Kaptolović je prigovorio Krupiću da brani Stjepka jer je njegov sin spasio Doru. Zlatar objašnjava kako je Pavao uvijek dobrodošao u njegovu kuću, ali biti otac i biti građanin različite su stvari te ih on itekako zna odvojiti.
Dok se to događalo u zlatarovoj kući, Magda je prodavala paprenjake na trgu. Kad su Freyovka i Šafranićka započele razgovor o bludničkom ponašanju mnogih Zagrepčanki okupilo se ljudi te su za nečasno ponašanje ubrzo optužile i Doru. Magda je drhtala od ljutosti te je nazvala Šafranićku zmijom. Ova je na to pozvala ljude da napadnu Magdu te su njezinu daščaru uskoro počeli obasipati kamenje i blato. Magda se sakrila u kut te bi još jače nastradala da ju nije spasio Miloš Radak koji je Šafranićku uhvatio za šiju i podigao u zrak.
Uskoro je došao i Blaž Štakor koji je rastjerao svjetinu. Društvo kod Krupića nije n slutilo što se to događa pred sv. Markom. Najednom se otvore vrata Krupićeve sobe i uđe kramar Šafranić, muž stare Šafraničke, pijan i bijesan, a za njim uđe i Grga Čokolin. Došao je od zlatara tražiti zadovoljštinu za novu kapu koju je Miloš Radak pokidao tresući Šafranićku u zraku. Također je optužio Doru za nečasne radnje s Pavlom.
Zlatar je pobjesnio te nije vjerovao Šafraniću, upitao je ima li svjedoka za takvu izjavu. Javio se Grga Čokolin, rekao je da je na svoje oči vidio Pavla i Doru, a Magda je stajala sa strane i sve gledala. Krupić je mahnito gurnuo Doru i pošao prema zidu da uhvati pušku, ali ga je zaustavio sudac. Tada je zamolio svoga kuma Arbanasa da odvede Doru kuću u Lomnici gdje će biti sluškinja. Rekao je da ne želi vidjeti Doru dok je živ, ali ne želi ju ostaviti da umre od gladi jer se zakleo pokojnoj ženi. Dora će se brinuti za stoku i bitno je da se nikada više ne vrati u Zagreb.
Klara Grubarova, gospodarica Samobora, razgovarala je s dvojicom muškaraca koji su joj kratili dosadu i udvarali joj se. Na zidu su visjeli talijanski sagovi s motivima čiste Suzane te Dalile i Samsona. Klara je mlada ostala udovica, imala je dvadeset i nešto godina i bila je još uvijek lijepa. Klara dočarava žensku snagu svojim sugovornicima pričama o ženama koje su svladale muške junake, npr. Kleopatra i general Antonije.
Ubrzo dolazi Pavao Gregorijanec. Klara laska Pavlu, oni razgovaraju o obiteljskim stvarima, ali jasno je da mu se Klara udvara, dolazi i Klarina malena kći Ančica. Kći i majka zajedno mole, a Pavao promatra lijep prizor. Već je kasno, Pavao želi otići odspavati, a račune će riješiti sutra. Klara ga nagovara da ostane. Počinje mu se jadati, priznaje da je usamljena te da nikada nije voljela svoga pokojnoga muža. Također mu priznaje kako se zaljubila u njega dok je ranjen ležao u Samoboru te da ga još uvijek voli. U tom trenutku Pavao na podu primijeti pismo koje je ispalo Klari, podigne ga i brzo pročita. Prepoznao je očev rukopis te je shvatio kako je riječ o dogovoru. Izletio je iz sobe i počeo jahati kad mu put prepriječi njemak Jerko s riječima: “Stani! Propade Dora!”.
Pavao se nemalo iznenadio što Jerko može govoriti. Ispričao je Pavlu kako je brijač Čokolin proširio klevete po Zagrebu te ju je otac otjerao od kuče. Jerko je također prisluškivao razgovor Čokolina s Pavlovim ocem. Čokolin je nosio Klarinu poruku u kojoj ona pristaje zavesti Pavla. Čuo je i kako Čokolin uvjerava Stjepka da bi on trebao uzeti Doru za ženu na što je ovaj pristao. Dogovorili su se kako će Stjepkovi sluge oteti Doru kad ju kum Arbanas bude vodio u Lomnicu.
Jerko nakon toga Pavlu priznaje da mu je brat. Rodila ga je Jela, kmetska djevojka koju je Stjepko silovao nakon što joj je od kuge poginula majka mlinarica. Jelu je Stjepko otjerao te se Jerko rodio u pastirskoj špilji. Nakon toga ostavio ih je kod neke stare žene u gori te je oženio Martu s kojom je dobio “prvorođenca” Pavla. Kako se ne bi saznalo za Jerka i za Jelu, Stjepko ih rastavi, nju odvede dalje u gori kod nekih seljaka, a Jerka u samostan.
Jednoga dana ujak ga je probudio i odveo kod majke koja je umirala. Majka je prije smrti ujaka natjerala da se zakune kako će odgojiti Jerka kao njemaka kako nikada ne bi odao tajnu zbog koje bi ga mogla snaći smrt. Jerko je otada nastavio svoj život u samostanu kao “nijemi Jerko”, ali preko noći je marljivo učio pa je nakon nekog vremena znao čitati i pisati. Uskoro je umro i ujak te mu je pred smrt dao svežanj papira u kojima je pisalo sve kako se dogodilo. Jerko je to pročitao te je počeo često odlaziti iz samostana u Medvedgrad da gleda svoju obitelj. Zavolio je Pavla jer je pri rijetkim susretima prema njemu bio dobar iako Pavao nije znao da mu je to brat.
Jednoga dana, na misi, ugledao je prelijepu djevojku te se u nju zaljubio. Bila je to Krupićeva Dora. Često ju je pratio i gledao, a onoga dana pokušao ju je i spasiti prije nego što je došao Pavao, ali pogazili su ga konji te je skoro poginuo. Kad je Jerko završio svoju priču, Pavao ga je podigao u naručje te su se braća dugo grlila.
Grga Čokolin sakrio se u kući brodara Šime kako bi promatrao otmicu Dore. U kolima pričaju Arbanas i Dora, on joj vjeruje kako nije sagriješila te joj obećava da će pokušati uvjeriti zlatara u isto. Kad su kola došla do šume, izlete dva konjanika, ubiju Arbanasova konja i bace Arbanasa na zemlju. Htjeli su ugrabiti djevojku, ali iz šume iskoči mladi junak na konju i buzdovanom onesvijesti jednoga otmičara. Drugi krene mačem na Pavla te bi ga bio ozlijedio da iz grma Miloš ne opuca puškom. Usmrtio je konja koji je poklopio protivnika. Kad su im skinuli kacige, uvjerili su se da su to ljudi Pavlova oca Stjepka.
Uskoro je stigao i Jerko koji u Zagreb otišao po ljude kapetana Blaža Pernharta. Grga je sve to promatrao te se uplašio da će ga poći tražiti pa se zavukao u dimnjak. Kad su Pavao, Miloš, Arbanas i Dora krenuli preko rijeke u Zagreb, Čokolin je izišao iz kuće i zašao u šumu gdje je vidio obješene otmičare. Jerko ga je stao plašiti, Grga je počeo trčati te se od straha bacio u Savu.
Za to vrijeme u Krupićevoj kući Blaž je zlatara uvjeravao kako ne treba vjerovati svemu što čuje, a pogotovo ne svjedočenju Grge Čokolina te da je, prije nego što je otjerao Doru, trebao ispipati je li to sve istina što je čuo. Također mu je savjetovao da pita Magdu je li to sve istina. On je pozvao Magdu, a ona mu je održala mali govor o tome kako Dora i Pavao jesu zaljubljeni, ali su priče koje kruže neistinite:
“Al nek mi dođe tko, nek mi kaže, da je od te ljubavi na Dorinoj duši ostao griješak ko makovo zrnce, ja ću mu kazat, da laže, da je gori od Turčina. Bog mi je svjedok, kue Petre, Dora je čista kao što staklo! Nu znam čija je to kuhinja, znam. To je opet ta nesreća, taj Čokolin.”
Magda je odlučila i sutra otići iz kuće jer Dore više nema. Tada su se začula kola te su u kuću ušli Dora i njezini spasitelji. Prepričali su što se dogodilo, Pavao je priznao zlataru kako voli Doru. Krupić je rekao Pavlu kako je uvijek dobrodošao u njegov dom ali “i mi ljudi građanski ne dajemo da nam se u zdravo stablo zavuče crv”.
Nakon toga Pavao odlazi ocu na Medvedgrad. Optuži ga za pokušaj Dorine otmice, a Stjepko od bijesa pohita po pušku i opali. Metak je nasreću samo okrznuo Pavlovu glavu, a u sobi se pojavi Marta, Pavlova majka i stane ga grliti jer se zabrinula za njega. Marta također verbalno napadne Stjepka za pokušaj otmice i požudnu namjeru da stupi u kontakt s Dorom. Stjepko mahnit skoči i stane silovito tresti bolesnu ženu. Njoj navre krv na usta i padne mrtva. Pavao klekne i počne neutješno plakati, a onda ode uzevši majčino tijelo uz riječi:
“Dva su mi dosad živjela srca u tom gradu, otac i majka. A sada žive samo očeva mržnja i majčina tužna uspomena. Poć mi je za vijeke, oče! Zbogom!”
Godina je 1578., a Hrvatska je dobila novoga bana nakon što je Đuro Drašković odstupio. Novi ban postaje Kristofor Ungnad, a podban upravo Stjepko Gregorijanec. Pavao je u Zagrebu, oprašta se od Dore jer ide u rat protiv Turaka. Poslije Zagreba otići će još u Mokrice pomoliti se na majčinom grobu a onda će u rat.
Pred Zagrebom Pavla čekaju Jerko i Radak koji razgovaraju. Miloš Radak Jerku pripovijeda svoju sudbinu. Imao je predivnu ženu Maru s kojom je dobio i sina. Kad je Miloš išao u boj, Mara ga je uvijek pratila do obližnjeg brijega s kojega ga je mogla još pola sata gledati kako odlazi, a na tom ga je brijegu i dočekivala. Jednom su u boju Miloševi ratnici zarobili mladoga Jussufbega koji je jako volio žene. Ostali su ga htjeli ubiti, ali ga je Miloš obranio jer je htio da mu se sudi po zakonu.
U međuvremenu je hodao po selu i spazio Maru koja mu se svidjela. Uskoro je Turčin zamijenjen za hrvatske zarobljenike, a Mara je Milošu rekla kako je tu bio nekakav maleni vidar koji joj je nudio razne masti i raspitivao se za njega. Došao je i novi poziv na boj na kojega se Miloš odazvao. Kad se nakon njega vraćao u selo, na brijegu nije bilo Mare nego je dotrčao čovjek iz sela koji je rekao kako su Turci jutros navalili u selo i odveli mnogo ljudi u roblje, predvodnik je bio Jussuf, a tamo je bio i onaj mali vidar koji je, čini se, bio turska uhoda. Odveli su i Miloševu Maru s njihovim sinom. Miloš je sjeo na konja i odjahao hitro za Turcima.
U noći ih je i stigao, odmarali su kraj vatre. Miloš je uspio ubiti Jussufa i još jednog Turčina, ali vidar ubije Maru i pobjegne s Miloševim sinom. Miloš je sjeo na konja i jahao za njima, ali kad im se približio, konj mu padne mrtav, a vidar pobjegne s njegovim sinom. Kad je Miloš završio s pričom dođe i Pavao, izljubi Jerka i zamoli ga da čuva Doru dok on ratuje.
Uskoro je Niko Želnički pozvao kod sebe građane i velikaše kako bi ih pomirio, ali vrlo brzo Stjepko je napravio scenu. Počeo je provocirati Zagrepčane, a kad su mu oni odgovorili podivljao je te se gotovo pobio s njima. Na kraju im je obećao da će im se osvetiti i napustio večeru, a Ivan Jakopović, plemeniti i obrazovani čovjek koji je bio poslanik Zagrepčana u saboru, zapovijedi da se zatvore gradska vrata unatoč banovoj zapovijedi da ona trebaju biti danonoćno otvorena. Ključeve grada držao je zlatar Krupić te je on bio zadužen za otvaranje vrata ukoliko bi netko došao.
Oko deset sati uvečer pred gradskim vratima začuo se topot konja. Predstavili su se kao saborska gospoda, a kad je Krupić otključao vrata, u grad je navalila gomila bijesnih konjanika s bakljama u rukama. Na čelu se nalazio Stjepko Gregorijanec, a kad je saznao da pred njim stoji zlatar Krupić, udario ga je šakom u glavu te ga je za sijedu kosu stao vući po snijegu usput ga tukući.
Kad je iz kuće izašla Dora da vidi što se događa, Stjepko zapovijedi slugama da ju zakolju. U taj tren stražari pod vodstvom kapetana Pernharta upere puške u Stjepkove ljude. Kapetan im zapovijedi da mirno pođu kući, a on će prijaviti stvar. Stjepko bijesno zaškripi zubima i ode sa svojim ljudima u dom Konjskoga.
Kod Jakopovića su se sastali svi važni Zagrebački građani: Teletić, Kaptolović, Vernić, Blašković, Župan, Barberin, Bigon i drugi. Dogovarali su se kako će oprati sramotu koja im je nanesena, naročito zlataru Krupiću, no nisu primijetili kako ih s drveta prisluškuje Grga Čokolin. Kako su vjerovali u Jakopovića, pristali su da ih on predstavlja te da odluči kako dalje. Jakopović im je rekao sljedeće:
“Za vas krv i život. Sutra pođimo k banu, da pred njegovim licem protestiramo proti Gregorijančevoj sili, i da se digne pravda pred kraljevim sudom. A zatim ići ću glavom pred kralja, ići ću kao vaš poslanik u požunski sabor, i ondje ću jasno i glasno kazati gospodi, kakova se sila nama čini. Vi pako, braćo, pazite. Pregledajte svoje oružje, čistite svoje lumbarde, spremite praha i olova, jer Gregorijanec ima mnogo prijatelja, i moglo bi biti većega zla. I kud puklo, da puklo! Svoji budimo i bog pomozi!”
Čokolin nakon toga ode obavijestiti Stjepka o onome što je čuo. Obavijestio ga je što spremaju Zagrepčani, a također da Pavao namjerava oženiti Doru.
Klara Grubarova šeta po Samoborskoj kuli i čeka Čokolina. Grga ulazi i obavještava ju o Pavlovim uspjesima, stric Baltazar poklonio mu je Mokrice, car ga je zbog junaštva u boju imenovao kapetanom te planira uzeti Doru za ženu. Brijač prepričava Klari kako je Pavao izmolio zlatara za Dorinu ruku. Krupić je ranjen ležao u krevetu. Pavao je plakao i molio ga, a starac je na kraju pristao. Klara je izjavila kako će smrviti i njega i nju. Grga ju obavještava kako bi se bolje trebala brinuti za sebe jer Ungnad, novi ban, na sudu osvojio Samobor te da će za koji dan doći tražiti što je njegovo, a ako ona ne pristane krenut će vojskom na grad.
Klara djeluje samopouzdano i tvrdi kako se neće predati bez borbe. Bilo je onako kako je Grga rekao. Ungnad je došao s vojskom, a nakon što se Klara nije htjela predati, navalio je oružjem na grad. U početku su se Klarini ljudi mogli braniti, ali brzo banovci počeli provaljivati u grad. Brijač savjetuje Klari da pokuša zavesti bana jer je on veliki ljubitelj žena. Ona to i učini. Suznih očiju ode pred bana te ga zamoli da pusti nju i dijete. On joj dopusti da nastavi normalno stanovati u gradu, njemu je bitno samo da je grad njegov. Za dva tjedna Ungnad i Klara bili su u braku.
Stjepko je od onoga dana počeo pojačano terorizirati i zlostavljati Zagrepčane. Njegovi ljudi tukli su žene koje su prale rublje kraj grada, ljude su plijenili, tukli, svlačili do gola itd. Zagrepčani su sve prijavili gospodinu Jakopoviću koji je odlučio da svi zajedno odu direktno banu prijaviti Gregorijančeve nedaće. Čokolin je i to saznao pa je Klari prijavio da im Zagrepčani uskoro dolaze u posjet. Ban Ungnad nije bio razuman i pristupačan. Odgovorio im je:
“Idite, idite, to su vaše sanjarije. Da vam je gospodin Stjepko kmeta isprebio, ženske et caetera, pa šta je to? Idite i sad u Požun. Tražite si ondje lijeka, šta ću vam ja. Rogobornici, buntovnici, nemirnjaci ste.”
Zagrepčani su ljutito otišli, a Jakopović je nakon toga podnio tužbu kralju koji je uskoro pokrenuo istragu protiv Stjepka “radi sile i povrede mira i slobodnoga prohoda”, a među sto trideset i osam svjedoka mnogi su potvrdili da je podbanovo nasilje stvarno. Za to vrijeme Pavao je putovao kod svoga kuma Vramca kojega je molio za blagoslov njegova braka s Dorom. Ovaj se u početku opirao, ali na kraju je pristao jer se Pavao zakleo “na svetu hoštiju” da će uzeti Doru.
Klara je još uvijek voljela Pavla, a jednom ga je čak i posjetila dok je spavao. Opet mu je izjavila ljubav, a on joj je rekao da će se oženiti za Doru. Klara se počela mahnito smijati i zaklela se da neće to dopustiti.
Došla je godina 1597., a podban Stjepko još je terorizirao Zagrepčane. Kad je ban jednom došao prespavati u Zagreb s Klarom, ona je njegovu mržnju prema Zagrepčanima još više potpalila. Rekla mu je kako su joj Zagrepčani, dok je vladala Samoborom, uskraćivali daću. Kad se ona pobunila, ubili su joj kastelana i izvrijeđali ju. Klara je molila Ungnada da ju osveti nakon čega je onnastanio cijelu vojsku u domove Zagrepčana i dopustio im da jedu i piju dok ne isprazne sve kuhinje i pivnice. Klara je ubrzo i svom tadašnjem udvaraču, merkezu de Lernonu rekla da će ga mrziti ako ne zavede Doru Krupićevu u čemu će mu pomoći Grga Čokolin.
Na stubama je de Lernon susreo banove sluge koji su zbijali šale s nijemakom Jerkom. Upitao ih je gdje može pronaći Grgu Čokolina i gdje se nalazi kuća zlatara Krupića. Jerko je sve čuo pa je pratio markeza kad je ovaj otišao kod zlatara vidjeti Doru, s tobožnjom namjerom da kupi mamuze.
Čokolin je s markezom preko noći htio oteti Doru. Pomoći su im trebala dva vojnika koja su se nastanila u Krupićevu kuću, ali netko im je pomrsio planove, vjerojatno Jerko. Vojnike je napio, a ispod ograde postavio je zamku za vuka. Kad je de Lernon prešao ogradu uhvatio se u zamku, a iz kuće je izletio čovjek koji je počeo mlatiti de Lernona, uskoro su mu se pridružili i drugi građani, a markez je na kraju završio izranjavan u postelji.
Nakon propalog plana Čokolin je htio napustiti Zagreb, ali Klara mu to nije dopustila. Rekla mu je da smije otići tek kad pomrsi Pavlov i Dorin plan da se vjenčaju. Jerko je i ovaj razgovor prisluškivao te je javio Milošu Radaku da ode po Pavla u Mokrice i ispriča mu za sve što se dogodilo.
Na vratima Ivana Jakopovića pojavio se banov pobočnik te je tražio od Jakopovića da građani Zagreba daju vojnicima piti i jesti, ali to nije bilo moguće jer su sve već pojeli i popili. Jakopović mu je to i rekao, a ovaj mu je zaprijetio da će uzeti na silu. Uskoro su Gregorijančevi pijani konjanici zapalili kuću jednoga građanina te su pošli dalje s namjerom da zapale još jednu kuću. Jakopović je rekao građanima da se naoružaju te da pođu prema kući koju vojnici namjeravaju zapaliti. Na Markovom trgu vojska je razvalila Magdinu daščaru i njome ložili oganj koji su zapalili, a Magda je onesviještena ležala na stepenicama. Gradskoga notara Vernića vukli su polumrtvog za kosu.
Jakopović je zapovjedio građanima i gradskoj straži da napadnu pijane vojnike. Uskoro je Ungnad okupio veliku vojsku koja bi uništila Zagrepčane, ali Klara je još bila u gradu pa je poslužila građanima kao sužanj. Ungnad je morao pristati na privremeni mir te povukao vojsku u zamjenu za Klaru. Dok je u gradu bjesnio rat, u Dorinu kuću ušao je ranjeni vojnik koji je tražio vode. Pred vratima je stajao Jerko, ali ga je vojnikov prijatelj onesvijestio. Vojnik je usipao nekakav prašak u vodu i rekao Dori kako je voda mutna te da ju sama kuša. Popila je vodu te je otrov uskoro počeo djelovati. Vojnik je pobjegao, a kad je Pavao došao, Dora je već ležala mrtva.
Po gradu se pričalo da je Dora umrla od kuge, ali pametniji ljudi slutili su da je ubijena. Jakopović je odlučio otići pred samoga kralja zbog problema i eskalacije koju su Zagrebački doživjeli u svom odnosu s banom i podbanom. I Pavao i Jerko krivili su sebe zbog Dorine smrti. Pavao je, dok je stajao u crkvi gdje je ležalo Dorino tijelo, u tajnom hodniku iza oltara ugledao Klaru kako plaća Čokolinu koji se sprema otputovati. Klara je tada došla kraj Dorino tijela i rekla:
“Ti, ti si mi dakle otrovala život, uništila sreću? Luđakinjo, evo sad ležiš ovdje preda mnom pobijeđena. Vrijeme će zacijeliti ranu, a ja ću ipak dobiti Pavla.”
Pavao joj se tada pokazao te ju je počeo vrijeđati, rekao joj je da ju prezire i da bježi od nje kao od kuge. Optužuje ju za Dorino ubojstvo, dokaz mu je vrećica s grbom Klare Ungnadove koju je našao pokraj Dorina tijela. Ona priznaje da je dala otrovati Doru i još jednom izjavljuje Pavlu ljubav, moli ga da ju obije. On odgovara:
“Neću, bludna ženo! Evo sami smo tuj; ne vidi nas nitko. Tu mi je oštra sablja, tu leži zlato moje, što si ga ubila. Da mi se hoće, zarinuo bih ti gvožđe u zmijsko srce tvoje, oprostio bih svijet živoga smrtnoga grijeha. Ali neću. Ovaj mač proslavih u slavu svoje vjerenice, ovaj mač podigoh za spas kršćanskoga svijeta, i prije bih si odsjekao desnu ruku, i prije bih ga razlomio na dvoje nego da ga okaljam gadnom tvojom krvi, ja sam junak, ja nisam krvnik, komu je zvanje pogubiti trovnicu.”
Kad je drugi dan Pavao otišao na Dorin grob pomoliti se, tamo je zatekao Magdu kako moli. Kad joj se obratio, shvatio je da je Magda mrtva, umrla je moleći se.
Bio je Božić i padao je snijeg. Moglo se vidjeti odrpanog i izmučenog čovječuljka kako bježi po gori, a pratila su ga dva čovjeka, gorostas i mladić. Bili su to Miloš Radak i Jerko koji su lovili Grgu Čokolina. Uskoro su ga i sustigli. Čokolin se popeo na hrast, ali Miloš ga je opazio. Saznajemo kako je Grga onaj čovjek koji mu je ubio ženu i oteo sina, poturica. Miloš ga je kroz plač pitao gdje mu je sin, a ovaj je odgovorio da ga je prodao kao roba u Carigradu. Miloš mu je rekao kako je živio samo da ga pronađe, a onda mu je pucao u glavu. Brijačevo tijelo palo je s hrasta, a Miloš mu je još i odrubio glavu.
Od Stjepka Gregorijanca počeli su svi zazirati te je pred starost ostao gotovo bez prijatelja. 1581. se zbog zagrebačkih tužbi morao odreći podbanske časti, ali Zagrepčani se nisu zadovoljili time. Pavle mu je nedostajao, a su do njega dolazile glasine o tome kako hrabro bori s Turcima te kako često riskira vlastiti život. Uskoro je Stjepko morao pristati predati Zagrepčanima velik dio svog posjeda i platiti određenu svotu novca, a također predati Medvedgrad koji je nedavno pogodio strašan potres i ostavio ga u ruševinama.
1592. godine jedan fratar penjao s k Stjepku da ga pričesti i ispovijedi. Stjepku je bilo zlo, čekao je smrt. Ležao je pod zimzelenom, a kraj njega su bili sin Niko, njegova žena Anka, ali i Pavao. Stjepko je redovniku ispovijedao svoje grijehe, a na kraju je htio ispovjediti jedan grijeh za kojega se bojao da nema oproštenja. Davno je napustio ženu i dijete koje je dobio s njom, htio je kasnije ubiti dijete, ali je ono nestalo te ga sada negdje vjerojatno proklinje.
Redovnik je tada spustio kapuljaču i pokazao svoje lice, bio je to Jerko. Stjepku je sve oprostio, a starac ga je zagrlio i prije smrti rekao svima:
“Bijah veliki grešnik. Griješio sam proti bogu, proti naravi, proti srcu. Bijah ponosit, ohol! Vječna me ruka slomila. Al sada sam čist. Razgriješio me moj izgubljeni sin – ovaj vaš brat.”
Rekao je i Pavlu da ga ne krivi za Dorinu smrt jer je tome kriva Klara. Saznajemo kako je Klara poginula “od mahnitosti”. Pavao je poginuo u ratu s Turcima 1604. kraj svoga vjernog prijatelja Miloša, a Niko je preminuo bez muškoga potomka 1610. te je tako nestalo Gregorijančeva imena sa svijeta.
Analiza likova
Likovi: Glavni lik je Dora Krupićeva. Sporedni su Petar Krupić, Magda, Grga Čokolin, Stjepko Gregorijanec, Pavao Gregorijanec, Antun Vranec, Jerko, Nikola Želnički, Gašpar Alapić Vukovinski, Franjo Stolniković, Barbara Freya, Šafranićka, Klara Grubarova, Pavao Arbanas, Ivan Teletić, Niko Kaptolović, Leonardo Grubar, Servacio Teuffenbach, Mihajlo Ringsmaul, Ankica Grubarova, Mijo, Šime, Marta Gregorijanec, Đuro Drašković, Niko Alapić Kalnički, Lacko Crnčić, Ivša Pervan, Blaž Pogledić, Ivan Jakopović, Vid Hallek, Miloš Radak, Krsto Ungnad, Melkior Tompa, Bernard de Lernon, Niko Gregorijanec, Mato Vernić, Mihajlo Konjski, Blaž Dragišić, Garuc.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
August Šenoa je jedno od najvećih imena hrvatske književnosti te najutjecajniji hrvatski književnik iz 19. stoljeća. Koliko je bio priznat i cijenjen u vrijeme dok je djelovao svjedoči i razdoblje u hrvatskoj književnosti koje je dobilo ima prema njemu. Šenoino doba obuhvaća vrijeme oko njegove smrti.
August Šenoa se rodio 14. studenog 1838. godine u Zagrebu, a dok je živio s roditeljima zavolio je umjetnost. Godine 1848. nakon smrti majke vraća se u Zagreb da završi osmi razred. Nakon što je završio osnovnu školu August se zaputio prema rođacima koji su živjeli u Pečuhu.
U Pečuhu je završio prvi razred srednje škole da bi se vratio u Zagreb i 1857. godine maturirao. Dok je išao u gimnaziju pisao je stihove na hrvatskom i njemačkom jeziku. Nakon srednje škole u gornjogradskoj gimnaziji upisao je Pravoslavnu akademiju
Krajem 1859. godine nastavlja studirati pravo u Pragu. Tamo se zadržava sve do 1865. godine, a kako nije na vrijeme položio niti jedan ispit bio je prisiljen baviti se žurnalistikom nakon čega se vraća u Zagreb i počinje raditi u redakciji Pozor.
Kada se vratio u Zagreb dobio je posao gradskog bilježnika, a 1868. godine se vjenčao sa Slavom pl. Ištvanić. Godine 1872, postao je ravnatelj Hrvatskog zemaljskog kazališta, a neko je vrijeme djelovao kao dramaturg.
U to je vrijeme 1871. godine izašao roman “Zlatarovo zlato”, a dvije godine kasnije postao je senator i napustio rad u kazalištu. Neko vrijeme bio je dio Narodne stranke, a osim što se angažirao u politici Šenoa je prevodio na hrvatski jezik s engleskog, njemačkog, češkog i francuskog jezika.
Od 1874. godine pa sve do svoje smrti uređivao je časopis “Vienac”.
Široj javnosti je postao poznat kada je počeo raditi kao dopisnik za “Obzor”. Zahvaljujući Šenoi feljton je postao literarni žanr, pa je tako u poznatoj seriji feljtona “Zagrebulje” opisivao negativne posljedice koje su konformizam i licemjerje ostavili na svakodnevni život u Zagrebu.
Vrijeme dok je pisao za časopis i djelovao kao novinar ostat će zapamćeno po kritiziranju društva. Radio je i kao kazališni kritičar dajući prijedlog novog programa i analizirajući stanje glumišta.
Najviše je ostao zapamćen kao pisac romana. Unatoč tome što je pisao o suvremenim događajima, najznačajniji dio njegova stvaralaštva su povijesni romani poput: “Čuvaj se senjske ruke”, “Zlatarovo zlato”, “Diogeneš”, “Seljačka buna” i “Kletva” koju nije uspio dovršiti. U spomenutim djelima opisuje događaje iz hrvatske povijesti.
Jedna od njegovih djela su: “Seljačka buna“, “Čuvaj se senjske ruke“, “Zlatarovo zlato”, “Prosjak Luka“, “Mladi gospodin”, “Prijan Lovro“, “Diogeneš”, “Kanarinčeva ljubovca” i “Zagrebulje”…
Njegove pjesme su zahvaljujući raznim temama bile prilagođene širokom krugu čitatelja, a tu se najviše misli na: “Hrvatska pjesma”, “Na Ozlju gradu” i “Budi svoj”. Bio je popularniji kao socijalni nego kao ljubavni pjesnik.
Pisao je i povjestice, pripovjedna djela s povijesnim motivima kao što su “Anka Neretvanka”, “Propast Venecije”, “Smrt Petra Svačića“, “Šljivari”…
Umro je 13. prosinca 1881. godine od posljedica upale pluća koju je dobio dok je pomagao unesrećenima nakon Velikog potresa 1880. godine.
Odgovori