Čuvaj se senjske ruke kratak je povijesni roman koji je podijeljen na 17 odlomaka u kojima se govori o osobama i događajima s početka 17. stoljeća u gradu Senju, odnosno o tvrđavi Nehaj koja je simbol toga grada. Autor ovog djela je August Šenoa koji je svojim književnim radom obilježio ne samo vrijeme u kojem je djelovao i živio, već je postavio norme i temelje književnosti 20. stoljeća.
August Šenoa je čitajući povijesne spise sakupio podatke o mnogim zanimljivim povijesnim događajima i osobama pa je tako uspio sakupiti dovoljno podataka i za spomenuto književno djelo. Iako je u ovom djelu naglasak na povijesnim činjenicama, autor je dodao i fiktivne ljubavne priče kako bi ublažio i oplemenio ozbiljnost glavne radnje, borbe senjskih uskoka za ostanak u Senju i vlastiti život.
Kako bi na što bolji način prikazao likove i opisao događaje, Šenoa preuzima ulogu sveznajućeg pripovjedača iznoseći događaje kronološkim redoslijedom. Osim što su detaljno opisani događaji i likovi, u romanu se pojavljuju i lirski razrađeni opisi eksterijera, karakteristike krajolika i vremenskih prilika koje same po sebi nagovještaju burne događaje i teške životne uvjete.
Tema ovog romana jest nezavidan položaj isluženih uskoka koji su u vremenu zatišja od turskih napada postali teret gospodaru, odnosno vlastima u Beču, a Mlečanima su postali smetnja u njihovoj slobodnoj plovidbi i nametanju vlasti gradovima koji se nalaze na istočnoj strani Jadranske obale.
Uskoci su prebjezi s prostora Dalmacije, Dalmatinske zagore, Hercegovine i Like te drugih krajeva osvojenih ili poharanih od turskih hordi. Priključili su se redovima Habsburške Monarhije kako bi se borili protiv Turaka, te branili granicu Monarhije.
Roman započinje epizodom o suprotstavljanju 16-godišnje djevojke Dume, koja živi u krčkom gradiću Vrbniku, prosidbi od strane mletačkog plemića Vittoria Barbara. Djevojka bježi prema obali olujnog mora nakon nasrtanja plemića. Tamo nalazi spas, odnosno čamac senjskog vojvode Juriše Orlovića koji je potom odvodi u sigurnost Senja.
Svi likovi koje August Šenoa spominje u romanu su stvarne i povijesne osobe o kojima je Šenoa mnogo saznao listajući povijesne spise. Međutim, ni jedan lik u ovom romanu nema glavnu ulogu. Kako protječe radnja romana, tako se i provlači mnoštvo likova koji na ovaj ili onaj način koče ili razvijaju fabularni tijek. Likovi ovog romana su osobe iz senjskog vlastelinskog sloja, pučani ili uskoci plemići, austrijski vojni predstavnici, osobe iz crkvenih krugova, a spominju se i habsburški i mletački predstavnici vlasti.
Za prikazivanje likova Šenoa je koristio takozvanu crno bijelu tehniku te ih podijelio na dobre ili loše, pozitivne ili negativne, a kod karakterizacije naglasak je stavio na socijalnu i etičku osobitost te fizički izgled. Jezik kojim je pisano ovo djelo prožet je arhaizmima ili zastarjelicama poput pest, korblja, ćutjeti, ali i srbizmima poput talasa, manastira, tačke, što opisuje duh vremena u kojem je Šenoa pisao i stvarao. To je vrijeme kada su se Južni Slaveni približavali u jedinstvenu jezičnu i državnu zajednicu.
Kroz korištenje stalnih epiteta po uzoru na narodnu epsku pjesmu, poput sinjeg mora, crnih brkova, bijelih zubi, crne kose, najviše dolazi do izražaja osobitost stila.
Vrsta dijela: povijesni roman
Mjesto radnje: Senj, tvrđava Nehaj, Krk, Vrbnik, Orlovo gnijezdo, Rijeka, Gradac, Venecija
Vrijeme radnje: doba Austro-Ugarske Monarhije, druga polovica 16. i 17. stoljeće
Tema djela: život i borba Uskoka protiv Mletaka u prvoj polovici 17. stoljeća i obrana grada Senja i njegove okolice od napada Mletaka i Turaka koji su ga cijelo vrijeme pokušavali osvojiti i dovesti pod svoju vlast
Ideja djela: treba biti ponosan, hrabar i prkosan, jer samo takav narod će se izboriti i dočekati svoju slobodu, te treba braniti svoj zavičaj. Narod koji je poslušan, mek i pokoran čeka ropstvo i tuđinska vlast.-
Kratak sadržaj
Povijesni roman započinje s epizodom u kojoj se šesnaestogodišnja djevojka Dume, koja dolazi iz krčkog gradića Vrbnik, suprotstavlja prosidbi mletačkog plemića Vittoria Barbare. Nakon što on nasrće na nju, Dume bježi prema obali olujnog mora gdje pronalazi spas, odnosno čamac Juriše Orlovića, senjskog vojvode koji je odvodi u sigurnost Senja.
“Gospođice – nastavi Vittorio – eto me ovdje zbog vas. Ja sam kod suda sve uglavio s Nikom, i valja sreći udariti samo pečat. Ako i nijeste punih ljeta, opet sam rad čuti i vašu riječ, nek se ne reče da je sila. Vidite, dobra sam roda sin, i kako vjerno služim presjajnu Republiku, prost mi je put do veće gospodštine. I vi ste plemenita roda kći. Dijelite sa mnom, sreću i budite za čim mi se srce otimlje već dugo vremena, budite mojom.
Djevojka stupi pred Vittoria, prekrsti ruke na prsima i ošinuv ga velikim sjajnim okom, reče ozbiljno:
– Nikad!
Mlečić problijediv, skoči na noge.
– Nikad, velite? – odvrati drhtavim glasom- je li mletački plemić zaslužio tu riječ od vas za svoju odanost, za svoje poklone?”
Osjećaj suvišnosti i neizvjesnosti 1600. godine jačao je u glavama mnogih Senjana. Iz državne kase u Grazu, koju su čuvali senjski uskoci kao plaćeni graničari i čuvari granice od Mlečana i Turaka, nije stizala plaća. Senjom su vladale glasine kako će ih raseliti i odvesti daleko iz grada jer je Monarhija potpisala mir s Mletačkom Republikom koji su Senjani kršili.
Mlečani su im zatvorili izlaz iz luke pod izlikom da žele spriječiti gusarenje senjskim brodicama. Nisu im dozvoljavali trgovinu, čak ni dovoz hrane i pića koja im je potrebna za život. Vlastitu zemlju uskoci nemaju, a tlo na kojem žive je kamenito, strmo i neplodno te izloženo snažnom djelovanju bure.
Suočeni s neimaštinom, uskoci su bili primorani baviti se manje časnim poslovima poput gusarenja ili oduzimanja robe s mletačkih galija, iznenadnim upadima preko granice na turske posjede gdje plijene žito i stoku. Tako su radili na štetu vlastitog ugleda, ali i ugleda bečkog dvora kao i njegovim odnosima s drugim zemljama.
Zabrinuti Senjani tada traže pomoć od Marka Antuna De dominisa, novoimenovanog senjskog biskupa, koji je hrvatskog podrijetla, ali kroz roman postaje pristaša Mlečana.
Biskup Antun De Dominis uvjerava zapovjednika uskočkih postrojbi, kapetana Danila Barbu, da su glasine o preseljenju neistinite. Predlaže mu da, uz njegovo posredovanje, potpiše primirje s Mlečanima. Ako ne budu krali robu s mletačkih galija, u tom slučaju Senjani bi imali pravo plovidbe u nenaoružanim brodicama morem Kvarnera.
“- Po mom mnijenju, monsignore, valja im prije svega dokazati da je samo prazna vika, što se pogovara, da ih kanimo maknuti pod silu iz Senja.
– Dobro – potvrdi biskup – a za drugo reći im prejasna Republika dozvoljava da mogu bez pogibelji broditi u nenaoružanim barkama po Kvarneru.”
U tvrđavi Nehaj, koja je smještena na manjoj uzvisini nedaleko od Senja, istog tog dana u poslijepodnevnim satima okupili su se predstavnici uskočke vojske i čelnici grada kako bi potpisali navedeno primirje koje će biskup Antun de Dominis proslijediti Mlečanima.
U međuvremenu, društvo biskupu de Dominisu pravi “čudan svat”. U fratarsku haljinu odjeven je čovjek, koji je, hodajući ulicama, prisluškivao razgovore Senjana po ulicama i u krčmi Crnog Nike. To je bio biskupov suradnik i mletački službenik te imenjak Antonio Capogrosso. Nakon što su potpisali primirje, Antonio i biskup potajno putuju u Veneciju, izvijestiti o stanju u Senju, koji prikazuje kao gnijezdo gusara, divljih ljudi i lopova.
Obojica žele smiriti situaciju u gradu dovođenjem novog vojnog zapovjednika, baruna Josipa Rabate koji je habsburški general poznat po ljudskim slabostima, ali i brojnim okrutnostima.
Međutim Antonio na venecijanskim tijesnim ulicama sreće poznato lice, redovnika Ciprijana, koji od njega, prijeteći mu i plativši zlatnicima, kaže informacije sa sastanka Mlečana i biskupa i o tome izvijesti Senjane.
Dok se oko života i sudbine uskočkih postrojbi vode ovakvi tajni razgovori i igre, koje će na kraju završiti na njihovu štetu, u romanu se rađa ljubav. Mladi plemić Đuro Daničić odlučuje isprositi kćer Martina Posedarića, a ona je lijepa i čestita Klara.
“- Evo me majko – kleknu mladić pred staricu. – Evo me na koljenima pred vama, a neću se dignuti bez vašega blagoslova, tako mi vjere!
– A ti si to, sinko! – progovori stara tražeći rukom Đurinu glavu, – dođi amo , da vidimo- nastavi gladeći mladićevo lice.
– Mlad si, ćutim, gladak, junak si, čula jesam : Je l’ ti mila, onako od srca mila?
-Oh jest majko!
– Pa reci sinko, je l’ lijepa? I to bolje znaš. Ja je nikad vidjela nijesam, čuješ li, nikad! Jer već mi je Bog bio dignuo vid, kad je majka porodi na svijet. Kazuj, je l’ lijepa?
– Jeste, majko odgovori mladić – prelijepa.
– Dobro, uzmi je, uzmi! – šaptaše na drhtave usnice baba…”
Senjani ubrzo shvaćaju kako je potpisani ugovor s Mlečanima samo još jedna od obmana i kako je vrijeme da sudbinu uzmu u svoje ruke. Stoga, mnogi Senjani odlaze iz grada i skrivaju se u pećinama Vratnika, a u grad uz pomoć mletačke mornarice i biskupa de Dominisa, ulazi general Josip Rabata.
“Dne 29. siječnja 1601. Ujutro zagrmješe sa zidina senjskih topovi, zazvoniše sa tornjeva senjskih zvona u slavu sjajnog gospodina baruna Josipa Rabate, carskoga povjerenika i punomoćnika, koji je zajedno sa biskupom Dominisom unilazi u grad na čelu vojske od dvije tisuće ljudi., i to na Velja vrata, jer mu bura ne dade da uđe u luku.”
General Rabata uvodi strahovladu u grad. Neke uskoke odlučuje izručiti Mlečanima, a druge, za opomenu drugima, po naređenju dade objesiti. Rabata smjenjuje i optužuje kapetana Danila Barbu, dotadašnjeg zapovjednika uskočkih postrojbi.
Optužuje ga kao uskočkog prijatelja i zagovaratelja. Tada ga Danilo Barbo podsjeća na sudbinu svoje sestre koju je Rabata bio zaveo, a ona je u konačnici ostavljena sama i osramoćena nedugo nakon poroda, kada je umrla i ona i njezino dijete.
“…Sjećate li se Gorice,pamtite li Karlotu, moju bijednu Karlotu? Tri su to smrtne rane na mojem srcu, tri glasa osvetnika do Boga. Evo ja vam poklanjam te tri žrtve, ja se odričem osvete, ali ostavite ovaj bijedni narod na miru. Zaklinjem vas, Giuseppe Rabata! Skinite vješala, otpravite mletačkog komesara Barbaru, koji se kako dočuh, sprema u Senj, ne kaljajte svojih ruku uskočkom krvi na štetu cara i gospodara – i od mene vam sve oprošteno!”
Kapetan Barbo poziva generala Rabatu na dvoboj. A general Rabata u kulu Nehaj poziva najistaknutije Senjane. Ubija Martina Posedarića i Marka Margitića, a njihove odsječene glave ističe na vratima ulaza u tvrđavu Nehaj. Taj postupak generala Rabate kod Senjana izaziva krajnje nezadovoljstvo i ogorčenje, a osobito među uskocima i njihovim obiteljima. Slijepa majka Martina Posedarića proklinje generala Rabatu.
“…Tri puta dođe pred Klarinu kuću; na njezinu prozoru drhtaše svjetlo. Al’ ne-nije smio unutra. Uto mu sinu misao. Zakrenu natrag uzbrdo. Pred kućom kanonika Tvrdiševića stade i poče lupati halkom. Bez duše pade pred starcem na koljena.
– Vi ste Klari – kum! Rabata joj ubi oca. – Krvava glava visi nad vratima kaštela – ona ne zna – recite joj vi – ja ne mogu!..”
Mletački plemić Vittorio Barbo, koji je s vremenom postao Rabatin suradnik, izvršava prvobitni plan raseljenja preostalih uskoka u Liku i Karlovac. Tamo traga za Jurišom Orlovićem, kako bi mu se osvetio što mu je pred nosom odveo Dumu, djevojku iz Vrbnika. U hvatanju Juriše, Vittoriu pomaže pijanica Bogdanić koji odaje Jurišin odlazak kući.
Međutim, domišljata Duma, koja je puna mržnje prema Mlečanima, skriva muža u podrumu u rupi pod bačvom. Kapetan Barbo, ogorčen i lišen svih vojnih časti. Putuje u Graz kako bi nadvojvodi Ferdinandu otkrio pravo lice generala Rabate. Nadvojvoda Ferdinand potom obećava da će pozvati generala na razgovor i osuđuje njegovo šurovanje s Mlečanima.
“Dođi samnom, uzmi kacigu! – Nehotice pođe Orlović za ženom iz sobe. U hodniku otvori Dume niska vratašca, i držeći svjetiljkum uđe u otvor. Muž za njom. Lagano spusti se žena niz ljestve u pivnicu.
– Dođi Jurišo! – šapnu ona drščući. Dođoše do tla. U niskoj presvođenoj konobi stajahu bačve, sanduci, a u kutu prazan badanj. Žena odmaknu badanj, a pod njim zinu u zemlji duboka rupa. Muž se začudi, a ona mahnuv mu prstom reče:
– Vidiš, To iskopah dočuv da se zlo sprema uskocima, da sakrijem naše siromaštvo i – tebe. Što imasmo vrijedna sakrih, sad ću sakriti najvrednije – uđi Jurišo.”
Zadnjih dana godine 1601., sve osobe koje su se zatekle unutar zidina Nehaja, a među njima su bili i Antonio Capogrosso i general Rabata, začule su neobičnu buku. U tom trenutku ugledali su mnoštvo koje se približavalo tvrđavi Nehaj, a to mnoštvo predvodio je Juriša Orlović. Nakon što pregovaranje nije uspjelo, general Rabata naređuje uhićenje Orlovića, što potiče uskoke da nasrnu na vrata tvrđave Nehaj. Uskoke predvodi hrabra Duma.
U okršaju, uskoci ubijaju mletačkog uhodu Antonia Capogrossa i generala Rabatu, dok biskup de Dominis ranije bježi iz grada. Tek 1614. otkriva se biskupovo djelovanje koje se protivilo njegovoj vlastitoj vjeri, a tada je već njegovo mrtvo tijelo javno spaljeno u Rimu.
“U Senj povratiše se uskoci, u Senj se povrati tihi blagi mir. I opet šetala po zidinama uskočka straža, i opet stajaše pred kaštelom uskok po sjajnom puškom, a nad njim o mjesečini blijeda, krvava glava Rabatina, kao što je prije godinu dana stajao mušketir pod krvavom glavom junaka Martina Posedarića…”
Na kraju romana Senjom ponovno zavlada mir, a Klara Posedarić i Đuro Daničić, mladi uskočki vojvoda, sklapaju brak. Goli kamen i senjska bura i dan danas nose poruku: “Čuvaj se senjske ruke.”
“…i grabi more iz dna da poprska zvijezde, da tjera lađu tuđinku od rodnoga kraja. Kroz gromove, jauk i urnebes čuješ starinsku pjesmu, bura pjeva: Čuvaj se senjske ruke!
– Sine hrvatski! I u tvome srcu gori Božji plamen, i tvoje grudi su kruti kamen ; sine hrvatski, pamti do groba svetu starinsku pjesmu:
Čuvaj se senjske ruke.”
Analiza likova
U ovom romanu ne postoji ni jedan središnji lik koji bi bio nositelj svih zbivanja, već su glavni likovi svi uskoci, pučani i vlastele koji brane svoj grad. Kao što je već spomenuto, Šenoa je podijelio likove na pozitivne i negativne.
Pozitivni likovi su: Juriša Orlović i njegova mlada žena Dume, ugledni senjski vlastelin Martin Posedarić i njegova slijepa majka Lucija, Đuro Daničić i njegova zaručnica Klara, kapetan Danilo Barbo i ugledni vlastelin Pavao Milovčić te veliki broj pučana i vlastela poput Crnog Nike.
Negativni likovi su: Josip Rabata, Antonio Capogrosso, Vittorio Barbaro, Marko Antun de Dominis, te mnogi državni dužnosnici i mletački časnici.
Posebno su zanimljiva dva tajanstvena lika koja se u romanu uvijek iznenada pojavljuju i nestaju, a to su svećenik Cipriano koji je na strani pravde te izdajnik i pijanac Novačić. Spomenuti likovi uobičajeni su za većinu književnih dijela u vrijeme Šenoe, a nerijetko se javljaju i u drugim Šenoinim romanima.
Dume – smjela i odvažna šesnaestogodišnja djevojka iz Vrbnika na otoku Krku.
“U gradu Vrbniku, štono se nad morem bjelasa na otoku Krku baš naproti frankopanskomu kaštelu Novome, stajaše za prozorom zadnje kuće djevojka jaka, snažna. Neće biti navršila šesnaest godina, ali na mladom, premda finom licu, pokazivalo se, začudo puno tvrde volje, iz crnih joj očiju sijevalo je neko osobito junaštvo.”
Otvoreno pokazuje gnušanje prema Mlečanima, a posebice prema mletačkom plemiću Vittoriu Barbaru od kojeg i pod cijenu života odbija brak.
“Vittorio Barbaro! Plemiću mletački! Nikad tvoja biti neću-ču li me : Nikad! -I opet se skupi Mlečić, ali djevojka odjuri iz kuće. Starica se plačući križala, Vittorio stiskao pesti i kriknu:
“- Držite je ljudi! Poludjela je! – pohiti za djevojkom.”
Zaljubljena je u Senjanina Jurišu Orlovića, a kasnije postaje i njegovom ženom. U trenutku kada Juriši zaprijeti smrtna opasnost od mletačke strane, Dume ga uspješno skriva u podrumu kuće. Kad ga general Rabata zatvori u tvrđavu, uspješno predvodi uskočke postrojbe u osvajanje tvrđave Nehaj i oslobođenje Orlovića.
Juriša Orlović – senjski uskočki vojvoda poznat po junaštvu, a od njega strepe i Turci i Mlečani. Izgledom je snažan i visok, te ima crne brkove na širokom licu
“…visok, zoran junak, široka čela, orlova nosa, duguljasta lica.”
Cijelo vrijeme je u akciji, bori se za prava uskoka i neustrašiv je. Voli i čuva Dumu te je tješi:
“- Ne plači dušo moja, golubice moja! – stade je junak tješiti- ta i meni kaplje krv iz živog srca, gdje ga otkidam od tvoga. Al’ eto vidiš, tko će voditi bijednu braću? Zar da ih pustim kao stado bez pastira? Ili nije li bolje iznijeti glavu nego je sam nositi pod nož krvnika da me zakolje kao brava? Pa što i za moju glavu, ali valja mi je čuvati za tebe, zjenice moja! Miruj, dušo, dadne li Bog, biti će bolje, i sretni ćemo se naći. Čuvala te Bogorodica. Zbogom!”
Josip Rabata – jak, visok, pun i debeo:
“Društvo se dignu od čuda. Za časak uđoše gosti. Rabata bijaše čovjek visok, pun, jak, reći bi debeo. Na kratkom vratu stajaše mu debela glava. Na okruglom debelom licu, vidio si nisko prognuto čelo, gusto nabrane vjeđe nad blijedim modrim očima koje ukočene gledahu preda se : pod krupnim nosom stiskale se čvrsto debele usnice, nad bijelim ovratnjakom vidio si debeo podbradak.”.
Austrijski general koji je poznat po brojnim okrutnostima i čvrstom rukom koja je spremna i bez odluke suda izvoditi smaknuća i provoditi teror.
“- Danilo Barbo – zadrhta Rabata od bijesa,- vi nijeste više kapetanom, ja vas lišavam časti senjskog zapovjednika, i za dva dana da ste mi ostavi ovaj grad!”.
Vrlo tašt i rastrošan čovjek:
“Rabata je izdajica svijetle krune, čovjek naprasit, krvolok, ali opet slab i kukavica ; Rabata je zadužen i rastrošan.”.
Pretjerano drži do vanjskog izgleda, rastrošan, a kako saznajemo iz Barbova svjedočanstva, moralno nečastan. Njegova smrt u ovom romanu označava pobjedu dobra nad zlom.
Martin Posedarić – cijenjen i ugledan senjski vlastelin:
“Ja sam knez, plemić, vlastelin i nijesam plaćenik, ja ostajem da čuvam stari svoj dvor i grb koji je svijetao pred svijetlom i carstvom.”.
Izgledom je visok, ima duguljasto blijedo lice, ali lijepo snažno muževno tijelo:
“..ugledni vlastelin, čovjek visok, širok, silnih prsiju. Lice mu bijaše dugoljasto, blijedo, ali krasno, crno mu je oko igralo kao munja na moru, crna mu brada padala do prsiju, kosa bijaše mu kratko postrignuta. To lijepo snažno muževno tijelo odijevala je haljina od plavetnog sukna, uske crne gaće, a na glavi mu stajaše crvenkapa..”.
Potječe iz stare Bogu i tradiciji odane obitelji o čemu svjedoči život njegove majke Lucije koja je slijepa i kćeri Klare koja je čedna. Po naređenju Rabate odrubljena mu je glava, a njegovo smaknuće u tvrđavi Nehaj izaziva ogorčenje cijelog Senja na vladavinu i postupke generala Rabate.
Đuro Daničić – opisan je kao zdrav i crnokos muškarac, s jakim obrvama i malenim brčićima, te rumenim punim usnama.
“…Zdrav, crnokos, oka sokolova, jakih obrva i malenih brčića… iđaše kao jelen u gori, oko mu sijevaše kao sjajne toke na prsima, rumene pune usne mu drhtale.”
Mladić koji je zaljubljen i prosi ruku kćeri Martina Posedarića, Klare:
“U kući Posaderićevoj sjeđaše do prozora Klarica vezući, a do nje stajaše Đure Daničić, zadubiv svoje oči u lice krasne djevojke..”.
Iz vrlo ugledne obitelji kojoj je bečki dvor za ratna junaštva dodijelio plemićki naslov. Ponaša se vrlo kulturno i bogobojazno. Iako je vrlo mlad, ističe se hrabrošću i vojničkom odlučnošću.
Danilo Barbaro -zapovjednik senjske tvrđave i svih uskočkih postrojbi, a za to ga je imenovao habsburški nadvojvoda Ferdinand. Izgledom je jak, ima oblo lice i širok nos:
“Čovjek taj bijaše jak, pun, žilav. Pod kratkim čelom stojaše mu širok nos, oblo lice, urešeno tankim brcima i španjolskom bradicom. Duga ne gusta kosa razdijeljena u dvoje, padaše mu na bijeli vezeni ovratnjak. Čovjek bijaše odjeven zobunom od crne kože, žutih rukava, na nogama mu visoke žute čizme, a na lijevoj strani spuštao se o bandaljeru dugačak mač.”.
Poznaje i razumije probleme i neriješena pitanja serijskih uskoka te se zalaže za njihovo rješenje. Veliki je prijatelj uskocima, te ne posustaje u borbi za njihova prava. Obiteljska tragedija za koju je kriv Josip Rabata, novoimenovani zapovjednik tvrđave Nehaj, ostavila je veliki utjecaj na njegov život, jer je ostao bez majke i sestre. Spreman je odustati od osvete zbog smrti svoje majke, sestre i njenog djeteta koje je skrivio Rabata, a zauzvrat traži od Rabate spas uskoka:
“Gledajte na mom srcu ova tri križa! To je moja majka, moja sestra i moje sestre i – vaše dijete, tri žrtve vašeg nemilosrđa. Evo ja vam poklanjam te tri žrtve, ja se odričem osvete, ali ostavite ovaj bijedni narod na miru..”.
Biskup de Dominis – za uskoke misli da su barabe i divljaci koje je potrebno što prije iseliti iz Senja. Hrvatskog podrijetla, imenovan biskupom u Senju:
“Iz tog glatkog, ali oštrog lica, obrubljenog dugom smeđom bradom, mogao si razabrati dvoje – razum i strast, a taj crkovnjak bijaše izabrani biskup senjski” Antun de Dominis, Rabljanin, sin hrvatske zemlje a talijanske majke.”.
Ima 40 godina, visokog je čela i glatkog lica:
“U malenoj sobici sjeđaše za pisaćim stolom crkovnjak, odjeven u modro biskupsko odijelo. Bijaše mu po prilici četrdeset godina. Uglasta kapa od svile zaklanjala je fino, visoko čelo ; lice glatko suzilo se prema bradi sve većima, jaki nos bješe iznikao baš ispod čela, pod kojim plamsahu do dvije žive žeravice – do dva crna oka.”
Krivac je za mnoga stradavanja jer je poticao dolazak Rabate u Senj. Prilično kasno katolička crkva upoznaje njegov način djelovanja te ga posmrtno javno spaljuje.
Antonio Capogrosso -mali, bradati časnik koji nosi arkebuzirsko odijelo.
“Pred vratima, pod velikim gradskim tornjem kod mora, bio se naslonio o zid malen bradat časnik u arkebuzirskom odijelu pod širokim šeširom, gledajući mirnim ali prozirnim okom tu šarenu vrevu. Taj čanik bijaše Antonio Capogrosso, pobočnik carskog povjerenika Rabate. Gledao je on tu radoznalu gomilu ljudi kanda ga se sve to i ne tiče, kanda se naslađuje tim bučnim prizorom..”.
Dvostruki izdajnik i uhoda. Osoba koja u svim poduzetim radnjama gleda samo osobni probitak i interes te se voli naslađivati. Surađuje s Rabatom:
“Za toga razgovora prijavi malen, u crvenu svilu odjeven crnac, da su prispjela dva gosta i to plemeniti barun Josip Rabata, namjesnik kranjski i poklisar Njegove Carske Svjetlosti, i Antonio Capogrosso, poručnik prejasne Republike na galiji gospodina Loredana.”.
Bilješka o piscu
August Šenoa se smatra jednim od najvećih hrvatskih književnika iz 19. stoljeća, zbog čega se sredina 19. stoljeća hrvatske književnosti naziva Šenoino doba. Rođen je 14. studenoga 1838. godine u Zagrebu. U domu roditelja je stekao ljubav prema umjetnosti, a sa Zagrebom je bio posebno povezan. Upravo je on jedan od onih koji se posvetio pomoći stradalima nakon potresa 1881. godine.
Nakon smrti majke 1848. godine u Zagrebu je završio osmi razred poslije čega je otišao kod rođaka u Pečuh, gdje je završio prvi razred gimnazije. U Zagreb se vratio da bi maturirao 1857. godine na Gornjogradskoj gimnaziji, nakon čega se upisao na Pravoslavnu akademiju.
Godine 1859. nastavlja studirati pravo u Pragu i ostaje sve d 1865. godine. Kako nije na vrijeme položio sve ispite, bio je prisiljen baviti se novinarstvom zbog čega počinje raditi u redakciji “Pozor”.
Godine 1868. postaje gradski bilježnik, a iste godine se vjenčao sa Slavom pl. Ištvanić. Postao je ravnatelj Hrvatskoga zemaljskog kazališta, a kako je bio oduševljen dramaturgijom, odlučio je postati i dramaturg.
Ljubav prema Zagrebu pokazivao je književnim radom, a kako se tada malo čitalo na hrvatskom jeziku, Šenoa je pokrenuo časopis “Vijenac” u kojem je objavljivao romane i novele u nastavcima. Njegov prvi roman ”Zlatarevo zlato” izlazi 1871. god.
Od djela tu su još: “Čuvaj se senjske ruke”, “Diogenes”, “Seljačka buna” te roman “Kletva” koji nije dovršio. Pripovijetke su: “Prijan Lovro”, “Prosjak Luka”, “Karanfil s pjesnikova groba”, “Branka”… Umro je 13. prosinca 1881. godine u rodnom gradu.
Autor: M.P.
Odgovori