Šuma Striborova obrađena lektira Ivane Brlić Mažuranić. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Pročitajte kompletno djelo Šuma Striborova online >>>
Analiza djela
Šuma Striborova je jedna od priča koje se nalaze u zbirci bajki Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić, naše najpoznatije spisateljice bajki.
Priče iz davnine sastojale su se od šest priča u prvom izdanju, a u drugom su dodane još dvije te sada broje osam priča:
- Šuma Striborova
- Regoč
- Ribar Palunko i njegova žena
- Sunce djever i Neva Nevičica
- Lutonjica Toporko i devet župančića
- Kako je Potjeh tražio istinu
- Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica
- Jagor
Budući da je ovo bajka, u njoj se pojavljuju nestvarni likovi koji ne postoje u pravom životu. Nestvarne likovi u priči predstavljaju Domaći, snaha-zmija i starješina iz začarane šume Stribor. U bajci dolazi do ispreplitanja života čarobnih likova sa životima stvarnih likova, kao što su starica i njen sin, a kako u bajci stvarni likovi nisu začuđeni zbog postojanja bajkovitih likova, oni mogu mnogo toga naučiti od njih i dopustiti im da utječu na njihove živote.
Bajka Šuma Striborova uči svakog čitatelja da ne smije ljudi suditi na temelju njihovog izgleda, nego da ih treba gledati na temelju onog što su napravili, a to su njihova djela. Mladić je u bajci bio očaran ljepotom djevojke-zmije i upravo zbog te ljepote nije primjećivao koliko je zla osoba. Za razliku od mladića njegova je majka imala više iskustva i odmah je otkrila loš karakter svoje snahe.
Ali budući da je ljubav slijepa, zaljubljenog čovjeka teško je odvratiti od predmeta njegove ljubavi. Tako je i starica bila prognana kada je sina pokušala uvjeriti tko mu je žena. Ali zbog poštenja i dobrog bakina srca, u najtežim vremenima pomogla su joj mistična bića. Vjeruje se da je autorica inspiraciju za Domaće i velikog Stribora pronašla u slavenskoj mitologiji, što je i inače temelj većine njenih priča.
Ivana Brlić-Mažuranić u bajci je opisala i istaknula veliku ljubav majke prema sinu, što i nije čudno jer je starica majka koja će voljeti svoje dijete bez obzira kakvo je i u svakom trenutku života je spremna žrtvovati se za njega, iako je on nepravedan prema njoj. Veličina majčine ljubavi posebno se vidi na samom kraju bajke, kada starica odbacuje vlastitiu sreću kako bi sačuvala sjećanje na svoga sina, čak i nakon nepravde koju joj je učinio. Upravo zbog toga je na kraju i dočekala svoju pravdu.
Kao i svaka bajka, i ova završava sretno. Likovi su dobili onakav kraj kakav zaslužuju – dobri su završili sretno, zli nesretno, ali je baš svatko, kao i čitatelj, naučio životnu lekciju.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 33 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Video lektira
Video lektira Šuma Striborova, bajka hrvatske spisateljice Ivane Brlić Mažuranić o naivnom mladiću, njegovoj hrabroj majci i začaranoj šumi u kojoj se zbivaju svakakva čuda.
U videu donosimo najvažnije za kvalitetnu obradu lektire na satu – kratak sadržaj, temu i kratak zaključak sa poukom.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: bajka
Mjesto radnje: Šuma Striborova, selo
Vrijeme radnje: davno
Tema: Bakin pokušaj da pokaže sinu da je oženio zmiju
Ideja: Majčina ljubav ne poznaje granice
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 33 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Jednog lijepog zimskog dana jedan momak je ušao u šumu Striborovu ne znajući da je riječ o začaranoj šumi i da se u njoj događaju svakakva čuda, dobra i loša, po zasluzi. Poznato je da će šuma biti začarana sve dok u nju ne kroči onaj kojemu je draža njegova nevolja nego sreća.
Nakon što je nacijepao drva, sjeo je na panj kako bi malo odmorio. U taj tren iz panja izađe zmija i počne mu se umiljavati. To nije bila obična zmija, već ljudska duša. Zbog zlobe i grijeha ona je bila ukleta, a oslobodio bi je samo onaj koji bi s njom stupio u brak.
Zmija se bljeskala na suncu i gledala momka u oči, a on je pomislio kako je lijepa te u šali rekao kako bi je najradije uzeo kući. Zmija je vidjela da je ovaj mladić naivna pa je pomislila kako bi to trebalo iskoristiti. Požurila se i pretvorila u djevojku. Jedino joj je u ustima ostao gujin jezik.
“Evo me! Vodi me kući i vjenčaj se sa mnom!”
No, momak ipak nije bio toliko lakovjeran pa joj je rekao da se nije mislio vjenčati sa šumskim čudom jer bi se ona mogla ponovo pretvoriti u guju i pobjeći. Ipak, budući da je bio dobar, stidljiv i plašljiv, bilo ga je sram da joj ne ispuni želju zato što se zbog njega pretvorila u djevojku pa je povede kući. No, nije mogao znati što joj se nalazi u ustima.
Ubrzo su stigli njegovoj kući. Momak je živio sa starom majkom na koju je jako pazio.
Majka je odmah primijetila što djevojka ima u ustima pa upozori sina da se riječ o guji. Sinu nije bilo jasno kako majka zna da je djevojka bila guja pa pretpostavi da mu je majka vještica.
“I odmah zamrzi na majku.”
Počeli su svi troje živjeti zajedno, a snaha je bila jako zlobna. U blizini njihove kuće nalazila se visoka litica pa snaha naredi starici da joj s nje donese snijega kako bi se umila. Starica joj napomene da ne postoji put koji bi vodio do gore, a ona na to kaže da uzme kozu koja će je voditi gore, a ona neka se istim putem vrati dolje naglavačke. Sin se na to samo nasmijao jer bi učinio sve da ugodi svojoj ženi.
Majka se uputila po snijeg, a putem se htjela pomoliti Bogu pa je ipak odustala. Pomislila je da bi Bog vidio da joj sin nije dobar. No, Bog je ipak bio uz nju i ona se sretno vratila s litice.
Sljedećeg dana snaha je naredila baki da joj donese šarana iz rupe na jezeru. Baka joj kaže da će propasti u jezero pod tankim ledom, a snaha će na to:
“Radovat će se šaran, propadneš li s njime.”
Sin se na to opet nasmijao, a žalosna baka se uputila prema jezeru. Kako je hodala po ledu, tako je on pucketao, a baka je plakala. No, nije se htjela moliti za grešnog sina. Razmišljala je o tome kako je i bolje da pogine.
U taj tren iznad bake preleti galeb koji je nosio ulov ribe, izgubi jednu ribu, a ona padne ravno pred baku. Sva sretna, baka odnese ribu snahi.
Trećeg dana baka je sjela uz ognjište kako bi sinu pokrpala košulju. No, naišla je snaha i istrgnula joj košulju iz ruku te rekla da to nije njezin posao. Tužna baka, izašla je ispred kuće, sjela na klupu i počela zazivati Boga u pomoć.
“Uto vidje ona, kako k njoj ide neko ubogo djevojče, na njemu samo izderana rubina, a rame pomodrilo od studeni, jer joj se rukav iskinuo.”
Upita djevojčica baku hoće li kupiti luči, a baka joj odgovara da nema novca. No, drage volje će joj pokrpati rukav. Djevojčica je bila sretna što joj više neće biti zima pa je baki poklonila svežanj luči i otišla.
Tog istog dana, u večernjim satima, snaha je naredila baki da ugrije vodu dok se oni ne vrate od kume. Čim su otišli, baka uzme triješće što ga je dobila toga dana od djevojčice pa njime potpali oganj. Kada je otišla u komoru po drva, začula je pucketanje u kuhinji.
“”Tko je Božji?” – upita baka iz komore.”
“”Domaći! Domaći!” – ozovu se iz kuhinje neki sitni glasovi, kao da žvrgolje vrepci pod strehom.”
Baka je bila u čudu pa je brzo ušla u kuhinju da vidi tko je to. Kad ono u kuhinji, ispred rasplamsale luči “Domaći”, veliki jedva pola lakta, zaigrali kolo. Sve ih je više izlazilo iz plamena, svaka luč je po jednog dala. Kako su izlazili, tako su se i smijali, vrištali i hvatali u kolo.
“Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepoše – sve od velike radosti. Vatra na ognjištu plamsa i sjaji, pucka i grije; a baka gleda i gleda. Nije joj žao ni soli ni kvasca nego se raduje veselju, što joj ga Bog šalje na utjehu.”
Baka kao da se pomladila. Uhvatila se u kolo s Domaćima i veselo zaigrala. Nakon što su se proveselili, baka ih upita bi li joj mogli pomoći u tome da se i njezin sin uvjeri da je oženio guju. I ispriča im cijelu priču o snahi.
Kada je baka završila s pričom, javio se jedan od Domaćih imenom Malik Tintilinić.
“Ja ću ti pomoći! Idem u sunčanu zemlju i donijet ću ti svračjih jaja. Podmetnut ćemo ih pod kokoš, pa kad se izlegu svračići, prevarit će se snaha: polakomit će se kao svaka šumska guja za svračićima i isplazit će jezik.”
U taj čas naišla je ljuta snaha na vrata i zbunjeno pogledala u kuhinju da vidi tko to vrišti. A Domaći skoče, polete prema krovu i nestanu. Samo je Malik ostao skriven u pepelu. Kako se snaha prepala, tako je pala na pod, a s njome i kolač te joj se uništila frizura. Upita baku što se događa, a baka joj mudro odgovori da se podigao plamen kada je otvorila vrata. No, nepovjerljiva snaha ugleda nešto u pepelu. Bila je to crvena peta opanka Malika Tintilinića. Baka joj odgovori da je to žeravica.
Snaha se približi bliže, a Malik brzo zabaci nogu i udari snahu po nosu. Snaha počne vikati, sva crna od pepela u licu. Okrivljuje odmah baku, a ona joj govori da je to kesten iz žeravice. Kada se snaha otišla umiti, Malik je pokazao baki gdje je snaha nasadila kokoš pa joj je još iste noći donio svračja jaja.
U međuvremenu, snaha je zapovjedila baki da mora dobro paziti na kokoš kako bi za Božić, kada nitko nema, ona imala piliće. Tada će se pohvaliti pred čitavim selom.
Kada su se izlegli mali svračići, baka javi snahi, a ona okupi cijelo selo na trijemu. Među okupljenim mnoštvom bio je i njezin sin. Baka podigne kokoš iz gnijezda, a ispod nje se razlete svračići. Snaha, ne mogavši obuzdati svoju ćud, poleti za njima po trijemu isplaženog tankog zmijskog jezika. Kume i susjede se prestraše pred prizorom pa uzmu svoju djecu i brzo odu kući.
“Otpremi je, sine, otkud si je doveo, sad si na svoje oči vidio, koga u kući hraniš.”
No, sin je usprkos svemu vjerovao da je njegova majka vještica i da zato ima svračiće u kući. Pa ju je istjerao.
Starica je bila očajna te je zamolila sina da ostane u kući dok ne padne noć kako seljani ne bi vidjeli kakvog sina ima. Sin joj odluči uslišati molbu.
Kada je pala noć, starica uzme malo kruha i luči što je dobila od siromašne djevojčice te se uputi preko praga. U trenutku kada je izašla iz kuće padne raspelo sa zida i vatra se ugasi. Sin tada shvati da je počinio veliki grijeh pa se pokaje. No, nije smio ništa reći ženi jer se bojao kako će ona reagirati.
“Hajdemo za materom, da vidimo, kako će poginuti od studeni.”
I snaha se brzo odjene te zajedno pohitaju za staricom. Baka je za to vrijeme teško korala snijegom. Već je pao mrkli mrak i baka od hladnoće nije mogla dalje. Odlučila je odmoriti pa je iz torbe izvadila luči, očistila tlo od snijega i potpalila vatru.
“Jedva se luči rasplamsale, ali ono čudo! Eto iz njih izlaze Domaći, upravo kao da je na kućnom ognjištu!”
Baka ih ponovo zamoli za pomoć i ispriča im sve što se dogodilo. Nitko je nije znao savjetovati osim Malika Tintilinića koji je stao na glogov grm i pucketanjem prstiju pozvao jelena i dvanaest vjeverica. Baka je sjela na jelena, a Domaći na vjeverice te su pošli do šume Striborove.
“Jašu oni kroz noć – na jelenu rogovi i paroščići, a na svakom paroščiću zvjezdica. Sjaji se jelen i kazuje put, a za njim juri dvanaest vjeverica, a u svake vjeverice dva oka kao dva draga kamena. Jure oni i žure, a za njima izdaleka trči snaha i sin, sve im nestaje sape.”
Snaha se sjetila da je već bila u toj šumi i da je u njoj bila ukleta, ali nije se mogla sjetiti zbog čega. Bila je toliko zlobna da se još više radovala bakinoj nesreći jer je smatrala da baka nema šanse u ovoj čarobnoj šumi.
Jelen je doveo baku pred Stribora, šumskog starješinu koji je sjedio u središtu šume pred dvorom u crvenoj kabanici. Ispričali su mu što se dogodilo baki, a za to vrijeme približili su im se sin i snaha koji su iz daljine sve promatrali. Kada su završili s pričom, Stribor kaže starici:
“Ne boj se, starice! Ostavi snahu, neka živi u zlobi, dok je zloba ne dovede opet onamo, otkuda se prerano oslobodila. A tebi ću lako pomoći. Gledaj tamo ono selo, srebrom ograđeno!”
Kada je baka pogledala u tom smjeru vidjela je svoje rodno selo u kojem je živjela kao mlada. Stribor joj je rekao da otvori ogradu i pljesne rukama. Nakon toga trebala bi se pomladiti i živjeti kao što je živjela prije 50-ak godina.
Iako sretna, baka je bila zabrinuta za svog sina. Stribor joj je rekao da se ne brine jer, budući da će se pomladiti, više ga se neće sjećati. On će ostati živjeti u ovom vremenu, a ona u prošlom. Baka je razmišljala o tome pa se zahvalila Striboru i rekla mu da bi više voljela živjeti u svojoj nesreći nego da zaboravi svoga sina.
“Kad je baka ovo izrekla, strahovito jeknu cijela dubrava, prestadoše čari u šumi Striborovoj, jer je baki bila draža njezina nevolja, nego sva sreća ovog svijeta.”
Zanjihala se šuma, nestao je dvor, Stribor i Domaći, a snaha se ponovo pretvorila u guju. U središtu šume ostali su samo baka i njezin sin. Kada je sin vidio što se dogodilo, počeo se moliti Bogu i majci da mu oproste. Bog mu je oprostio, a majka mu nikad nije niti zamjerila. Poslije se vjenčao za siromašnu djevojčicu koja je baki bila donijela luče.
“Još i sad sretno žive svi zajedno, pak im Malik Tintilinić u zimnje večeri rado na ognjište dohodi.”
Analiza likova
Likovi: Majka, sin, snaha, Malik Tintilinić, Domaći, Stribor i djevojka
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 33 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Ivana Brlić-Mažuranić jedna je od najpoznatijih hrvatskih književnica i autorica za djecu. Svojim pričama, pjesmama i bajkama dala je veliki doprinos ne samo hrvatskoj, nego i svjetskoj književnosti. Njena su djela postala poznata diljem svijeta, a ona se smatra jednom od najznačajnijih spisateljica za djecu, u čijim djelima uživaju sve generacije. Potvrda tome bila je njena dvostruka nominacija za prestižnu Nobelovu nagradu za književnost. Iako nikada tu nagradu nije dobila, svejedno je ostala poznata kao “Kraljica hrvatske priče”.
Ivana Brlić-Mažuranić rođena je 18. travnja 1874. godine u Ogulinu, u bogatoj obitelji čiji su članovi bili cijenjeni u tadašnjem društvu, a ostali su poznati i do danas. Njen otac, Vladimir, radio je kao pisac i pravnik, a djed, Ivan Mažuranić, bio je prvi hrvatski ban i značajan pjesnik. Zahvaljujući ocu i djedu, koji su se i sami bavili književnošću, Ivana je naslijedila ljubav prema pisanju, nevjerojatan književni talent i, ništa manje važno za vrijeme u kojem je živjela, podršku da svoj dar i iskoristi.
Ivana je kao dijete pohađala dva razreda javne škole, a potom se nastavila školovati kod kuće. Zbog dobrog materijalnog stanja, školovali su je privatni učitelji, a zahvaljujući vlastitoj želji za znanjem, kasnije je učila i strane jezike. Pričala je ruski, njemački, francuski, talijanski i engleski jezik.
Veći dio života provela je u Zagrebu i Karlovcu, a nakon što se udala za odvjetnika Vatroslava Brlića, preselila se u Slavonski Brod. Par je imao petero djece, a nakon njihova rođenja, Ivana se posvetila prvenstveno njihovom odgoju.
Iako je živjela U Zagrebu i Slavonskom Brodu, Ivana Brlić-Mažuranić je tijekom svog života rado posjećivala Ogulin. Taj joj je grad ostao u srcu još iz djetinjstva i služio joj je kao inspiracija. Priznala je kako je na njen književni rad utjecalo više osoba, a na prvo mjesto je stavila svog djeda Ivana Mažuranića. Nekoliko puta je priznala kako je trenutak kada ga je držala za ruku dok je umirao na nju ostavio dosta traga, što se kasnije moglo primijetiti u njenom stvaralaštvu.
Na rad Ivane Brlić-Mažuranić utjecao je i poznati pjesnik Franjo Marković te Josip Juraj Strossmayer. Pored poznatih ličnosti iz prošlosti, na njene su radove uvelike utjecala i djeca, koja su joj ipak bila najveća inspiracija.
Ivana Brlić Mažuranić je oduvijek smatrala kako nema dovoljno literature za djecu, stoga je svojoj djeci sama izmišljala zanimljive priče, a oni su ih slušali s velikim zanimanjem. Upravo se taj period smatra njenom životnom prekretnicom, jer je tada odlučila da će te priče početi i zapisivati. Ubrzo je nastala njena prva zbirka pripovijedaka “Valjani i nevaljani”.
Prvu veću pozornost Ivana Brlić-Mažuranić privukla je romanom za djecu “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”. Ovaj roman do sada je ostao dio osnovnoškolske lektire te jedan od glavnih predložaka za mnoge dječje predstave, igrane i crtane filmove i slikovnice.
Godine 1912. napisala je pjesničku zbirku “Slike”, namijenjenu ne djeci, nego odrasloj publici.
Nakon prve objavljene zbirke, uslijedila je zbirka bajki “Priča iz davnina”. S ovom najpoznatijom zbirkom iz svog književnog opusa, izašla je van granica države i zaradila nominaciju za poznatu i priznatu Nobelovu nagradu.
Iako je bila poznata kao spisateljica za djecu, Ivana Brlić-Mažuranić kroz cijeli je život pisala poeziju i eseje. Ipak, ti radovi prvi su joj put objavljeni tek početkom 20. stoljeća.
Ivana Brlić Mažuranić umrla je u Zagrebu 21. rujna 1938. godine.
Autor: M.L.
Odgovori