Regoč

Regoč obrađena lektira Ivane Brlić Mažuranić. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.

Pročitajte kompletno djelo Regoč online >>>

Analiza djela

Regoč je bajka poznate spisateljice Ivane Brlić Mažuranić koja pripada u zbirku priča Priče iz davnine. U spomenutoj bajci isprepliću se stvarni i nestvarni likovi koji su povezani neraskidivim prijateljstvom. Seljaci, čobani i životinje s jedne strane te Kosjenka i Regoč s druge strane, tvore predivnu toplu priču kojom je spisateljica željela naglasiti važnost prijateljstva.

Radnja je smještena u izmišljeni grad Legen grad te u dolinu u kojoj se nalaze dva sela, odnosno u mjesto koje možemo pronaći bilo gdje u stvarnom životu.

Autorica naglašava važnost pravog prijateljstva kojemu ne mogu zasmetati ni postavljene granice, veličina, različitost ili drukčiji način razmišljanja. Kosjenka i Regoč su bili iz dva različita svijeta, potpuno različiti, ali povezani dobrotom, toplinom, plemenitošću i odanošću. Sve te njihove vrline povezale su ih na putu do doline, ali i u teškim trenucima kada je trebalo spasiti seljane od nabujale Zlovode.

I maleni seljani dvaju sela dane su provodili igrajući se na pašnjacima. Njihova srca bila su otvorena i čista i nisu marili za to što su dva sela u svađi i što se međusobno ne podnose. Za njih, granice nisu postojale.

Regoč je jedna od poučnih bajki koja nam prikazuje što se može dogoditi u trenucima nesloge, ali i sloge kada prevlada prijateljstvo i ljubav. Tijekom cijele bajke, autorica pokušava prikazati dva svijeta – ljubav, kao jednu od najvećih vrijednosti koja može pobijediti sve nedaće i mržnju, zbog koje se mogu dogoditi brojne loše stvari.

Priče iz davnine sastojale su se od šest priča u prvom izdanju, a u drugom su dodane još dvije te sada broje osam priča:

• Šuma Striborova
• Regoč
• Ribar Palunko i njegova žena
• Sunce djever i Neva Nevičica
• Lutonjica Toporko i devet župančića
• Kako je Potjeh tražio istinu
• Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica
• Jagor

👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Književni elementi

Književni rod: epika

Vrsta djela: bajka

Vrijeme radnje: nekoć davno

Mjesto radnje: polje s konjima, Legen grad, selo

Tema: pustolovina diva Regoča i vile Kosjenke

Ideja: zajedničkim radom snaga i um mogu ostvariti velike ciljeve

👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Kratak sadržaj, citati

Bila je lijepa ljetna noć, a konjari su izašli na livade kako bi čuvali svoje konje. Kada su zaspali, s oblaka su se spustile vile koje su se njima igrale prema svojim vilinskim običajima. Svaka je uzela po jednog na kojeg je sjela, a tjerale su ih svojim dugim zlatnim kosama.

Među vilama je bila i mala vila Kosjenka koja je te noći prvi put sišla s oblaka. Bilo joj je jako zanimljivo jahati konja noću, a odabrala je živog vranca, malenog, a ljutog i najbržeg. No, iako je bio najbrži, Kosjenka je poželjela još brže jahati pa je vranca uštipnula za desno uho, on se preplašio, dignuo na stražnje noge i još brže poletio pred sebe. Ostavio je sve konje iza sebe te je kao vihor odnio Kosjenku u daleki svijet. Kosjenka se nije bunila. Jako joj se svidjelo ovo brzo jahanje. A trčali su posvuda, livadama, dolinama i brdima.

Kosjenki je upalo u oko mjesto na kojem se nalazila gora, a na toj gori šuma, ispod nje dva polja zlatna na kojima su se nalazila dva sela, a malo dalje od njih voda. No, iako je ovdje poželjela stati, vranac se nije htio zaustaviti. Jurio je dalje kao bijesan sve dok nije došao do ravnice s koje je dopirao hladan vjetar. Uletio je u ravnicu na kojoj se nalazila sama zemlja, od velike hladnoće ovdje nije bilo ni travke ni drveća. Nakon sedam dana jurnjave stigli su u veliki grad Legen u kojem je vladala velika zima.

Kosjenka je vilinsko velo prebacila preko jedne zidine kako bi se mogla uhvatiti za zid, a vranac je otrčao dalje među zidine i tamo jurio sve do starosti kada je stigao do sjevernih vrata i istrčao ponovo u ravnicu.

Kosjenka je sišla sa zidine i krenula u razgledavanje grada. Vilinsku koprenu uz pomoć koje je mogla letjeti do oblaka, svila je oko ramena. Hodala je jedno vrijeme gradom, ali ništa osim razvaljenih zidina nije ugledala te ništa osim pucanje kamena od zime nije čula.

Kada je stigla do najvećeg zida, spazila je ogromnog čovjeka kako spava pod zidom.

“…veći negoli najveći hrast u najvećoj šumi. Na tom čovjeku ogromni plašt od debela platna, a opasao se remenom od pet hvati. U toga čovjeka glava velika kao najveći badanj, a brada kao stog kukuruzovine.”

Zvao se Regoč i nije imao nikakvog posla osim brojanja kamenja u Legen gradu. A brojao ga je već tisuću godina i izbrojao trideset zidina i petora vrata.

Kosjenka nije mogla vjerovati da vidi ovako velikog čovjeka. Sjela mu je do uha, a njegovo uho bijaše veliko poput nje. Upitala ga je nije li mu zima, na što se Regoč probudi i odgovori dubokim glasom – “Ej! zima, dakako da je zima”. Nos mu je bio crven, a na bradu mu se uhvatilo inje.

Kosjenka i dalje nije mogla vjerovati da ovako veliki čovjek nije u stanju sebi sagraditi dom, a on joj je rekao da nema ni potrebe za tim jer će uskoro opet zasjati sunce. Nakon toga je ustao i s ramena istresao toliko inja koliko bi bilo snijega na jednom krovu. Kosjenka se u posljednji tren pomaknula kako je sav taj silni snijeg ne bi zatrpao.

Regoč joj je u daljini pokazao sunce, ali to je bilo slabo i blijedo sunce koje nije grijalo. Kosjenka mu je predložila da se makne iz Legen grada i potraži sebi bolje mjesto za život. Odlučila mu je pokazati sve ljepote svijeta. Nakon nagovaranja, Regoč odluči poći.

“Odvest ću te u krasan kraj, gdje je stara šuma, a uz šumu dva zlatna polja”, – govori Kosjenka.

Prije nego što su krenuli, morali su isplanirati gdje će Regoč nositi. Prije nego što je napustila oblake, Kosjenka je dobila od majke bisere koji bi joj trebali pomoći na zemlji.

“Ako ti bude što trebalo, samo odbaci jedan biserak, i ono će se stvoriti, što trebaš. Čuvaj taj biser, jer na svijetu ima toliko stvari, da ih sve više treba.”

I Kosjenka izvadi jedan, baci ga, a pred njom se stvori košić. Bio je velik upravo poput nje, a na njemu se nalazila petlja koja se mogla zakačiti Regoču za uho.

Skočila je Kosjenka u košić, a Regoč ga je objesio za svoje uho. Njihao se poput naušnice, a kada se nasmijao ili kihnuo, Kosjenka se ljuljala kao na ljuljačci.

Prije nego što su krenuli, Kosjenka ga upita:

“Bismo li mi, Regoču, mogli proći pod zemlju, da ja vidim, što pod zemljom ima?”

Iako je nogom mogao vrlo lako probiti zemlju, Regoču to nikada nije palo na pamet. Da udovolji Kosjenki, sada će to učiniti i njih dvoje se dogovori da će pod zemljom putovati do šume sa zlatnim poljima. A kada je prvi puta podigao nogu i njome udario po zemlji, u Legen gradu se zatresao čitav grad i povalio je mnogo zidova. Zamahnu nakon toga Regoč i drugi put, a od siline udarca zadrhta cijela ravnica. Treći put je zadrhtalo pola svijeta, a Regoč i Kosjenka su upali pod zemlju.

Oko njih je sve bilo puno puteva i stupova, a čuli su i šum vode i zamah vjetrova. Odabrali su jedan, a kroz pukotine kroz koje su upali u zemlju naziralo se svjetlo koje im je osvjetljavalo put. No, kako su išli sve dalje, tako je i mrak postajao sve veći.

Iako se Regoč nije dao uplašiti, Kosjenku je bilo strah. Pomalo se i naljutila na Regoča što mu je bilo svejedno pa je odbacila jedan biser i u ruci joj se stvorila svjetiljka koja im obasja put.

Kosjenka se obradovala zbog onog što je vidjela.

“Na jednom se mjestu vide dvori gospodski, sve vrata i prozori zlatom obloženi, a crvenim mermerom ozidani. Na drugome mjestu blago davno pokopano, zlatni pladnji i srebrne čaše, dukatima napunjene – i kruna carska, triput prežežena. Sve je ovo po volji Božjoj dospjelo ovamo pod zemlju i tajna je Božja, zašto toliko blago mora ovdje počivati u miru.”

Tada zamoli Regoča da je spusti kako bi i sama razgledala tu divotu. Kosjenka otrči do dvorova, a uz stup ostavi bisere kako ih u igri ne bi izgubila. Regoč je za to vrijeme sjeo da malo predahne.

Igrala se Kosjenka blagom, dukatima, čašama i ostalim divotama pa je na jednom stupu ugledala naslonjen štapić od bjelokosti. Upitala se što taj štapić predstavlja i odlučila ga pomaknuti. A štapić je tamo poslao Bog da drži stup koji je gotovo skroz bio izlizan od vode koja je kapala. Kada je Kosjenka pomaknula štapić, urušila se zemlja na nju i Regoča i oni su ostali zarobljeni i odsječeni jedan od drugoga. Kosjenka je plakala i kukala, ali nije mogla ništa učiniti jer su i biseri bili daleko od nje, zatrpani pod zemljom.

No, najednom je prestala plakati i s ponosom zaključila da je stigao čas kada mora umrijeti. Od Regoča nije previše očekivala jer je smatrala da on sam ni sebi ne može pomoći, a kamoli njoj.

“Zato meće na glavu krunu triput prežeženu, pa uzima u ruke štapić bjelokosni, a onda legne da umre.”

A od Regoča Kosjenka uistinu nije imala pomoći. Kada je shvatio da se urušila zemlja, ostao je samo sjediti u mraku. Nakon nekog vremena je ustao, još jednom provjerio stranu na kojoj se zemlja urušila pa shvatio da ne može dalje i vratio se putem kojim su došli, do Legen grada.

Što se više udaljavao, čudnije se osjećao. Provjeravao je da ga možda ne steže remen ili da mu nije zaspala ruka, a kada je protresao glavom, shvatio je da mu je košić lagan i da u njemu nema Kosjenke. Osjetio je silnu tugu u srcu i odlučio se vratiti i spasiti je.

Kada je stigao do mjesta gdje je Kosjenka ležala zatrpana, kopao je i kopao i najednom ugledao Kosjenku kako leži u zlatnoj kruni i gotovo već hladna, a pored nje svijetli svjetiljka sitnim plamenom. Regoč se toliko rastužio da mu se stisnulo grlo pa nije mogao viknuti. I dobro da nije jer bi njegov dubok glas ugasio i onaj sitni plamen koji je gorio u svjetiljci. Uzeo je Kosjenku i položio je među svoje dlanove. Grijao ju je jedno vrijeme i najednom Kosjenka mahne svojom malenom ručicom, a svjetiljka jače zasvijetli. Nakon toga mahne i glavom, a svjetiljka zasvijetli još jače i Kosjenka otvori oči. Svjetiljka u taj tren plane jače i ona skoči na noge i uhvati Regoča za bradu. Oboje su tada od sreće zaplakali.

“Regočeve suze bijahu krupne kao kruške, a Kosjenkine sićušne kao proso; ali u stvari isto bijaše, i oni se od to doba silno zavolješe.”

Nakon toga našli su Kosjenkin biser i krenuli ravno putem do polja. Ovoga puta odlučili su da neće skretati s puta i ništa više dirati. Išli su ravno do zlatnih polja.

I već su dugo hodali kada Kosjenka kaže Regoču da je podigne, a ona uhvati iverje i lišće iznad glave i zaključi da su stigli na odredište. Bilo je vrijeme da izađu na površinu. Na to se Regoč odmah krene probijati kroz zemlju.

Nalazili su se u šumi, na granici dvaju zaraćenih sela.

“Bila je pak ljuta svađa među ona dva sela – svađa radi gumna i radi pašnjaka, radi mlinova i radi drvosjeka, a ponajpače radi palice starješinske, što je odavna jedno selo svojatalo, a drugo ne htjelo da je izdade. I tako bila ona dva sela dušmanska jedno drugome.”

No, djecu to nije zanimalo. Oni su se svakoga dana sastajali na granici i igrali, a njihove ovce su se miješale i pasle. Nekada bi im bilo toliko zabavno da bi zakasnili predvečer kući.

“Ali bijahu u jednom selu šukunbaba i šukundjed, koji pamćahu sve, što je ikada bilo u oba sela. Oni su govorili: – “Pustite, ljudi, djecu. Boljim će plodom uroditi dječja igra po planini, negoli vaše žito po poljima.””

Regoč je probijao zemlju upravo na tom mjestu gdje su se djeca igrala. Uskoro se spuštala noć pa su spremali poći kući. Tada su začuli glasne zvukove koji su dopirali iz zemlje. A kada je Regoč provirio iz zemlje, djeca su se toliko prestrašila da su od straha popadali po zemlji. Jedini koji se držao bio je maleni dječak Liljo, inače najmudrije i najljepše dijete iz oba sela.

Liljo se približio da vidi ovo čudo te se obratio preplašenoj djeci:

“Ne bojte se, braćo”, – govoraše Liljo čobanima, “nije mogao Bog ovoliku grdosiju na zlo stvoriti, jer da je zla, već bi odavna pol svijeta pomorila.”.

Prišao je Regoču te ugledao Kosjenku koju je Regoč upravo spustio iz košića na tlo. Liljo je sretno uzviknuo:

“Dođite, dođite, braćo”, – kliknu Liljo, – “evo je s njime djevojka, malena a krasna kao zvijezda.”.

I ustanu oni, približe se Kosjenki i povedu je na ledinu. Divili su se njezinim haljinama i vilinskoj kopreni kojom je bilo potrebno samo malo zamahnuti kako bi poletjela. Njoj čast, čobani i čobanice odluče zaigrati kolo, a Kosjenka od sreće i veselja svakog od njih krene darivati biserima.

Uskoro je pobacala sve bisere, na drvce, na šarene vrpce, maramice od svile i crveni đerdan, na paune i na zlatnu njihaljku na svilenim konopcima. Nije razmišljala o tome da bi ih trebalo sačuvati i da bi njoj i seljanima mogli zatrebati. Više od svega voljela je zabavu i pjesme te je zaključila da će ostati s njima zauvijek.

Svi su bili veseli, jedino je Liljo bio loše volje. Nalazio se nešto dalje od Regoča, promatrao je Kosjenku i zaključio da je prekrasna.

A Regoč je izašao iz rupe i glava mu je ostala viriti iznad šume. Promotrio je okolinu i ugledao svakakve ljepote.

“U ravnici vidjela se dva zlatna polja kao dvije zlatne marame, a u poljima dva sela kao dva bijela goluba. Tamo pak podalje od obaju sela tekla silna voda Zlovoda, a sve uz vodu bijahu podignuti nasipi, koji se zelenjeli od trave. Po nasipima vide se stada i pastiri.”

Zaključio je da je potratio tisuću godina u pustom Legen gradu, a na svijetu ima takvih ljepota. Tada mu se približi Liljo i ispriča mu zašto je jako tužan. Saznao je tada Regoč da će se već te iste večeri dogoditi nešto strašno.

“Slušao sam, gdje se noćas starješine našeg sela dogovarahu, govoreći: ‘Hajdemo da provrtamo nasip vode Zlovode. Voda će proširiti rupu, nasip će se provaliti, voda će udariti na dušmansko selo, po topit će ljude, žene, polja i groblje i izravnat će se voda nad njima, pak će biti more, gdje bijaše prije selo dušmansko. A naša su polja viša i selo na uzvisini, pak nam ništa biti neće.’ Tako se dogovarahu, a onda zaista odoše i ponesoše veliki svrdao, te tajno u noći provrtaše nasip. A ja, baća moj”, – dovrši Liljo, “znam, da naša polja i selo naše nisu tako visoki i znam, da će se voda i nad nama sklopiti, i bit će još noćas more, gdje bijahu naša dva sela. Radi toga sam ti tužan toliko.”

I samo što je to izgovorio, dogodilo se zlo koje je ispričao. Zlovoda se razlila preko polja i potopila stada, a seljani su digli veliku buku. Kada je Kosjenka saznala što se dogodilo, odmah je rekla Regoču da mora krenuti i zaustaviti vodu. Regoč se složi, podigne Kosjenku i Lilja na desnu ruku, a na lijevu sve ostale čobane i potrči u ravnicu, kroz sumrak i maglu, prema nasipu. Cijelim putem su ih slijedile i uplašene ovce.

Ususret im je dolazila tamna i jaka voda koja je potapala sve pred sobom. Naišli su na veliku rupu na nasipu, a Kosjenka je viknula Regoču da nju i ostale čobane stavi na brdašce koje se nalazilo nedaleko od njih. Regoč je posluša, a oko njih se odmah okupi i stado ovaca.

Voda se već razlila oko brdašca, a Regoč legne i svojim tijelom zatvori rupu. No, voda je sukljala sve jače i što god bi Regoč napravio, voda bi se ponovo dizala. Uskoro je voda pokrila oba sela, a vidjeli su se jedino visoki tornjevi crkava i krovovi kuća. Sada se i oko brdašca voda dizala sve više, a nesretni čobani plakali su za roditeljima, braćom i sestrama, kućama i dvorištem.

Liljo je stajao blijed poput krpe, a Kosjenki su se oči sjajile. Podigla se svojom koprenom i osvijetlila put Regoču kako bi on što bolje obavio posao. Čobančići su se prestrašili da će ih Kosjenka ostaviti, ali ona je bila dobra i plemenita i nikada to ne bi učinila. Kada je jedna čobanica skoro s brdašca upala u vodu, a Liljo ju je u posljednji čas spasio, zaključili su da se moraju nečime vezati kako bi se održali zajedno.

Kosjenka tada donese svoju koprenu koju su istrgali na trake i povezali ih u vrpce te se tako stisnuli jedan pored drugoga, a uz njih i uplašene ovčice. Kosjenka je sada djelila istu sudbinu kao i čobančići. Bisere je potrošila na zabavu, a koprenu je s njima podijelila. Više nije mogla spasiti se i poletjeti u visine.

Kada je voda počela sve više udarati po njihovim nogama, Liljo je poviknuo Kosjenki kako će je čuvati i paziti pa se na to uhvatila jednom rukom oko njegovog vrata, a drugom je držala svjetiljku koja je Regoču osvjetljavala put. Liljo je jako zavolio Kosjenku i učinio bi sve za nju.

Borba s vodom nastavila se sve do ponoći kada je Kosjenka glasno uzviknula prema Regoču:

“Regoču, luda glavo! Šta ne sjedneš među one rogove od nasipa! Što ne zatvoriš leđima vodu!”.

Nikome nije bilo jasno kako se prije toga nisu dosjetili, Regoč se nasmije pa posluša Kosjenku. Sjeo je između rogove i gle čuda, voda se zaustavila. Sjedeći je nasipao rukama zemlju kako bi sve zatrpao i do zore je završio s poslom.

No, sada nisu znali kamo će poći. Oba sela bila su pod vodom. Nazirao se gdje koji visoki toranj, a svi seljani su poginuli. Možda bi se i spasili da su pohitali na tavane, ali svatko se radovao tuđoj nesreći te ni sami nisu shvatili da je i njih zadesila.

Čobančići su bili neutješni. Nisu imali kamo pa su došli do ideje da je za njih najbolje da se i sami potope. Regoč je bio jako tužan jer nije znao kako da im pomogne, a tada se javio Liljo, najpametnije dijete obaju sela.

“Regoču, baća moj, ako ne možeš ti da posrčeš ovoliku vodu, zemlja će ju posrkati, zemlja! Probij rupu u zemlji, propusti ovo more u zemlju.”

I zaista, Regoč učini što mu Liljo reče i zemlja ubrzo počne gutati svu vodu. Svi su se jako obradovali, a najviše Kosjenka koja je jedva čekala da se livade ponovo zazelene i da se polja pozlate. No, Liljo ju je vratio u stvarnost. Zapitao se kako će oni posijati polja i poorati njive kada im nitko od starijih to ne može pokazati. Naime, nitko od starijih nije ostao živ, a Regoč je bio toliko velik i nezgrapan da im ni on nije mogao pomoći.

Regoč se jako rastužio što im ne može pomoći, a nakon ovih grozota koje je proživio zaželio se svog Legen grada gdje je živio mirnim životom i brojao kamenje.

Svi su se rastužili osim Kosjenke koja je gledala u svim smjerovima dok nije ugledala starca i staricu u selu. Bili su to šukunbaba i šukundjed koji su jedini bili toliko mudri da su se sakrili na tavan.

Djeca su bila toliko sretna da su odmah pohitala baki i djedu u zagrljaj. Kada su se dobro proveselili shvatili su da nigdje nema Regoča. A Regoč se toliko preplašio staračkih išaranih lica, zaključio je da su doživjeli velike strahote i brzo pobjegao kroz rupu gdje je propala Zlovoda i otišao nazad u Legen grad.

U selu je sve teklo prema planu. Baka i djed su poučavali djecu kako da siju i oru, a po njihovom savjetu odluče sada dva sela spojiti u jedno i imati jednu crkvu i jedno groblje kako se više ne bi ponovila slična nesreća.

“Sve je pošlo po dobru, no najljepše od svega bijaše, što imađahu nasred sela krasnu kulu od gorskoga mramora, a navrh kule bijahu učinili vrt, gdje cvatijahu naranče i dafine. Tu je obitavala prekrasna Kosjenka i gledala sa kule kao sa oblaka, po svemu onome kraju, koji joj bijaše toliko omilio, čim bijaše prvi put sašla na zemlju.”

Navečer, kada bi seljani završili posao, Liljo bi ih doveo Kosjenki i tada bi na mjesečini svi pjevali i plesali do kasno u noć.

A Regoč se putem još susreo sa Zlovodom. Još se u nekoliko navrata s njom hrvao dok je nije propustio sve do dublje, do pakla, kako više nikada ne bi mogla biti predmet ljudske zlobe. A onda je konačno stigao do svog Legen grada. Provodio je dane brojeći kamenje i moleći se Bogu da ga više nikada ne odvede iz njegovog grada.

Analiza likova

Likovi: Regoč, Kosjenka, Liljo, djeca, starac i starica

👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Bilješka o piscu

Ivana Brlić-Mažuranić jedna je od najpoznatijih hrvatskih književnica i autorica za djecu. Svojim pričama, pjesmama i bajkama dala je veliki doprinos ne samo hrvatskoj, nego i svjetskoj književnosti. Njena su djela postala poznata diljem svijeta, a ona se smatra jednom od najznačajnijih spisateljica za djecu, u čijim djelima uživaju sve generacije. Potvrda tome bila je njena dvostruka nominacija za prestižnu Nobelovu nagradu za književnost. Iako nikada tu nagradu nije dobila, svejedno je ostala poznata kao “Kraljica hrvatske priče”.

Ivana Brlić-Mažuranić rođena je 18. travnja 1874. godine u Ogulinu, u bogatoj obitelji čiji su članovi bili cijenjeni u tadašnjem društvu, a ostali su poznati i do danas. Njen otac, Vladimir, radio je kao pisac i pravnik, a djed, Ivan Mažuranić, bio je prvi hrvatski ban i značajan pjesnik. Zahvaljujući ocu i djedu, koji su se i sami bavili književnošću, Ivana je naslijedila ljubav prema pisanju, nevjerojatan književni talent i, ništa manje važno za vrijeme u kojem je živjela, podršku da svoj dar i iskoristi.

Ivana je kao dijete pohađala dva razreda javne škole, a potom se nastavila školovati kod kuće. Zbog dobrog materijalnog stanja, školovali su je privatni učitelji, a zahvaljujući vlastitoj želji za znanjem, kasnije je učila i strane jezike. Pričala je ruski, njemački, francuski, talijanski i engleski jezik.

Veći dio života provela je u Zagrebu i Karlovcu, a nakon što se udala za odvjetnika Vatroslava Brlića, preselila se u Slavonski Brod. Par je imao petero djece, a nakon njihova rođenja, Ivana se posvetila prvenstveno njihovom odgoju.

Iako je živjela U Zagrebu i Slavonskom Brodu, Ivana Brlić-Mažuranić je tijekom svog života rado posjećivala Ogulin. Taj joj je grad ostao u srcu još iz djetinjstva i služio joj je kao inspiracija. Priznala je kako je na njen književni rad utjecalo više osoba, a na prvo mjesto je stavila svog djeda Ivana Mažuranića. Nekoliko puta je priznala kako je trenutak kada ga je držala za ruku dok je umirao na nju ostavio dosta traga, što se kasnije moglo primijetiti u njenom stvaralaštvu.

Na rad Ivane Brlić-Mažuranić utjecao je i poznati pjesnik Franjo Marković te Josip Juraj Strossmayer. Pored poznatih ličnosti iz prošlosti, na njene su radove uvelike utjecala i djeca, koja su joj ipak bila najveća inspiracija.

Ivana Brlić Mažuranić je oduvijek smatrala kako nema dovoljno literature za djecu, stoga je svojoj djeci sama izmišljala zanimljive priče, a oni su ih slušali s velikim zanimanjem. Upravo se taj period smatra njenom životnom prekretnicom, jer je tada odlučila da će te priče početi i zapisivati. Ubrzo je nastala njena prva zbirka pripovijedaka “Valjani i nevaljani”.

Prvu veću pozornost Ivana Brlić-Mažuranić privukla je romanom za djecu “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”. Ovaj roman do sada je ostao dio osnovnoškolske lektire te jedan od glavnih predložaka za mnoge dječje predstave, igrane i crtane filmove i slikovnice.

Godine 1912. napisala je pjesničku zbirku “Slike”, namijenjenu ne djeci, nego odrasloj publici.

Nakon prve objavljene zbirke, uslijedila je zbirka bajki “Priča iz davnina”. S ovom najpoznatijom zbirkom iz svog književnog opusa, izašla je van granica države i zaradila nominaciju za poznatu i priznatu Nobelovu nagradu.

Iako je bila poznata kao spisateljica za djecu, Ivana Brlić-Mažuranić kroz cijeli je život pisala poeziju i eseje. Ipak, ti radovi prvi su joj put objavljeni tek početkom 20. stoljeća.

Ivana Brlić Mažuranić umrla je u Zagrebu 21. rujna 1938. godine.

Autor: M.L.