Kako je Potjeh tražio istinu obrađena lektira Ivane Brlić Mažuranić. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
“Kako je Potjeh tražio istinu” je bajka u prozi koja spada pod zbirku priča Ivane Brlić Mažuranić “Priče iz davnine“. Radnja je smještena u vrlo davno doba usred krčevine i šume. Tema bajke je Potjeh koji traži istinu. Radnja započinje sa starcem koji je u šumu poslao tri unuka da pronađu med. Unuci su Ljutiša, Marun i Potjeh.
Osnovna poruka priče koju nam autorica želi prenijeti je da kako čovjek može biti zaslijepljen materijalnim stvarima, strastima… Maruna je zaslijepilo njegovo novo stečeno bogatstvo, dok je Ljutiša bio obuzet gospodovanjem. Zbog toga svega oni su izgubili ljubav, suosjećajnost, osjećaj dužnosti i čovječnost. Marun i Ljutiša su svakim danom sve više zanemarivali djeda, a na kraju su osjećali prema njemu i odbojnost. Sve im je smetalo pa su ga u konačnici zatvorili i u kolibu koju su potpalili.
Autorica nam je ovom bajkom htjela prikazati kako se sukobljuju dobro i zlo. I dok je Svarožić bio simbol dobra, Bjesomar je označavao zlo. Bjesomar je slao svoje male nakaze bjesova koji su bili njegovi pomoćnici, u čovjeka i tako bi ga oni opsjedali i usmjeravali prema zlu.
Svarožić je rekao unucima da ne ostavljaju djeda i da ne idu nikamo dok ne vrate ljubav prema njemu. Iako je Potjeh mislio da će se istine sjetiti dubokim razmišljanjem, on je ljubav prema svom djedu nosio u srcu. On nije znao da se ljubav i iskrenost ne mogu dobiti razmišljam, već su to stvari koje se nose u srcu. Potjeh nije htio, ali ipak je nanio bol djedu pa je morao čekati da ga on oslobodi krivnje.
Na kraju ćemo vidjeti da je Bjesomar poražen. Svi su se unuci oslobodili od njega. Marun i Ljutiša su se vratili na krčevinu gdje su pošteno živjeli dalje, Potjeh je s djedom uživao u Svarožićevu dvoru. Bjesomar je kašljao od svetog dima…
Priče iz davnine sastojale su se od šest priča u prvom izdanju, a u drugom su dodane još dvije te sada broje osam priča:
- Šuma Striborova
- Regoč
- Ribar Palunko i njegova žena
- Sunce djever i Neva Nevičica
- Lutonjica Toporko i devet župančića
- Kako je Potjeh tražio istinu
- Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica
- Jagor
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: bajka
Mjesto radnje: na krčevini u staroj bukovoj gori i šuma (imaginarno područje između djedove kolibe i Svarožićevog dvora gdje se izmjenjuju oblaci, šuma i proplanci.
Vrijeme radnje: u priči je vrijeme radnje označeno kao – vrlo davno doba. Od toga trenutka koji nije bio određen, događaji se zbivaju u periodu od godine dana.
Tema: Potjehovo ustrajno traženje zaboravljene istine (ostanak na krčevini uz djeda).
Ideja: Što god radimo treba nas voditi srce. Srce uvijek zna bolje nego razum.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj
Jednom davno živio je starac Vijest koji je imao tri unuka, Ljutišu, Maruna i Potjeha. Živjeli su u bukovoj gori na jednoj krčevini. Stari Vjest je ostao sam s unucima i othranio ih, a sada su oni već veliki momci, narasli djedu do ramena pa čak i više od toga.
Jedno jutro, prije nego što je sunce izašlo, stari Vjest je prvi ustao i probudio unuke. Rekao im je da se upute u šumu, na isto mjesto gdje su godinu dana prije vadili med te da provjere jesu li se pčele probudile iz zimskog sna. Poslušni unuci se odjenu i upute prema šumi.
Imali su puno za pješačiti do tog mjesta, a budući da su dobro poznavali šumu, radosno su se uputili prema cilju. No, čim su kročili među krošnje, obavila ih je tama jer sunce još nije izašlo, nisu se čule ptice niti ostale zvijeri. Šuma je još spavala. A upravo zbog te tišine, osjećali su se nelagodno. Znali su da se zorom, prije izlaska sunca, kroz šumu povlačio zlobni Bjesomar. Bjesomar je bio vladar šumskih bjesova.
Kako bi razbili tišinu, odlučili su započeti neki razgovor. Jedan drugoga su ispitivali o tome što sve ima po svijetu, ali budući da nikada nisu izašli dalje od šume, nisu znali odgovor na to pitanje. Kako bi se malo ohrabrili, odlučili su pjevati i dozivati Svarožića da što prije izvede sunce.
“Moj božiću Svarožiću,
Zlatno sunce, bijeli svijet!
Moj božiću Svarožiću,
Lunajlije, lunej le!”
Pjevajući, stigli su do mjesto s kojega su dobro mogli vidjeti drugo brdo na kojem su uočili blistavu sjajnost. U čudu su gledali ono što vide, kad svjetlost odjednom nestane i stvori se na vrhu jednog kamena, zatim na vrhu lipe pa u konačnici i pred njima. Pred njima se pojavio Svarožić u blistavom odjelu, a oko njega svjetlila je zlatna kabanica.
“Što me zovete, kad me se bojite, momčići ludovčići!” – nasmije se blistavo momče, a bijaše ono Svarožić. “Svarožića zovete, Svarožića se bojite; bijeli svijet spominjete, bijeloga svijeta ne poznate! Nego hajde da vam pokažem svijet: i zemlju i nebo i da vam rečem, što vam je suđeno.”
U taj tren zamahne Svarožić zlatnom kabanicom te zlatnom skutom zahvati i tri momka koji su u njegovu društvu kružila i vijorila se cijelim svijetom. Vidjeli su blaga, polja i bogatstva svijeta, zatim vojske, koplja sulice, vojskovođe i pljenove. Zatim se počnu sve jače vijoriti i kružiti te tada ugledaju Mjesec, Vlašiće, zvijezde i zvjezdice te vjetar i oblake. Od svega što su vidjeli, smutilo im se pred očima, a odjednom se zlatan skut otpusti i oni se nađu ponovo na tratini.
Tada im se obrati Svarožić:
“Evo sada ste, momčići ludovčići, vidjeli sve, što na svijetu ima. A sad čujte, što vam je suđeno i što treba da radite za svoju sreću.”
Braća se uplaše, a Svarožić nastavi:
“Evo, što vam je raditi: ostanite na krčevini i ne ostavljajte djeda, dok on vas ne ostavi, i ne idite u svijet ni za dobrim ni za lošim poslom, dok ne vratite ljubav djedu.”
Nakon toga, zamahne kabanicom i nestane, a u šumi svane dan.
Sve ovo slušao je i gledao zli Bjesomar koji se sakrio među bukvine krošnje. A Bjesomar je već dugo živio u mržnji prema starom Vjestu. Mrzio ga je jer je starac na krčevini zapalio sveti oganj od čijeg svetog dima mu se jako kašljalo.
Sve ovo što je čuo, Bjesomaru se nije svidjelo. On nije htio da unuci poslušaju Svarožića jer on tako ne bi mogao nauditi starcu.
Unuci se konačno priberu i krenu kući, a Bjesomar pohita do šumskog dola gdje se nalazila velika rakita, a u rakiti bjesovi.
“Sitni, nakazni, guravi, mrljavi, razroki i svakojaki, igrali se oni po rakiti. Tako oni zviždali, pištali, ciculjigali i lakrdijali. Bijahu oni luda i bezglava čeljad, koja niti je za koji posao, niti može kome nauditi, dok ih koji čovjek ne primi k sebi.”
Bjesomar izabere trojicu i naredi im da se upute prema braći i razmisle kako će preko njih nuditi Vjestu. U trenucima kada je Bjesomar birao bjesove, unuci su koračali putem, ali od straha su zaboravili sve što su vidjeli i sve što im je rekao Svarožić.
Kada su stigli do djedove kolibe, najstarijeg od njih, Maruna, upita djed što je sve vidio leteći sa Svarožićem i što mu je Svarožić sve ispričao. No, Marun zablokira i ničega se nije mogao sjetiti.
Ispod kamena proviri mali bijes, potegne Maruna za košulju i šapne mu:
“Reci: vidio sam silena bogatstva, stotinu pčelaca, kolibu od drva tesanoga i mnogo krzna najskupljega. I rekao mi Svarožić: bit ću najbogatiji među braćom.”
Marun se razveseli i ne upite se je li to što je čuo istina te sve što mu je rekao bijes ispriča djedu. Čim je to izgovorio, bijes mu je skoči u torbu i tamo sakrije u jedan kut.
Djed upita Ljutišu što je on vidio leteći i što mu je rekao Svarožić, međutim, ni on se nije mogao ničeg sjetiti. Tada ispod kamena izađe drugi bijes, povuče Ljutišu za košulju i šapne mu:
“Reci: vidio sam mnogo ljudi oboružanih, mnogo lukova i strjelica i mnogo robova okovanih. I rekao mi Svarožić: bit ćeš najsilniji među braćom svojom.”
Ljutiša ne pomisli da nešto od toga nije istina, već isto tako kao što mu je bijes ispričao, prenese djedu. Bijes mu tada skoči za vrat te dalje u košulju i sakrije se u njedra.
Nakon toga djed upita i najmlađeg unuka Potjeha, što je on vidio, a tada se pojavi i treći bijes koji je bio najmlađi, ali najružniji i kaže Potjehu:
“Reci: sve nebo i sve zvijezde i sve oblake sam upoznao. I reče mi Svarožić: bit ćeš mudrac najveći i razumjet ćeš, što govore vjetrovi i što kazuju zvijezde.”
No, Potjeh je više od ičega volio istinu pa zbog toga nije htio ponoviti ono što mu je bijes rekao već se obratio djedu i rekao da ne zna ni sam što je vidio i što je čuo.
Bijes se tada jako naljutio, ugrizao je Potjeha za nogu te nestao ispod kamena poput guštera. Potjeh je uzeo najljuću travu te njome previo nogu kako bi što prije zacijelila.
Bijes prođe ispod kamena, odšulja se kroz travu te odskače prema šumi, a iz šume dalje u rakitu. Čim je ugledao Bjesomara, ispriča mu što se dogodilo, na što se Bjesomar jako naljuti. Potjeha se Bjesomar najviše i bojao jer je znao da bi se on mogao dosjetiti istine. A ako se dosjeti, neće se tako lako riješiti starog Vjesta.
Uhvati tada bijesa za rog i naredi mu da smisli rješenje. Bjesomar se jako uplašio te je tri dana sjedio zatvoren u rakiti i smišljao kako će izvršiti ovu Bjesomarovu zapovijed. I dok je on smišljao, ona dva bjesova već su se primila posla, u Marunovoj torbi i u Ljutišinim njedrima.
Ljutiša i Marun od toga su dana lutali gorama i dolinama i malo kada su dolazili prenoćiti u kolibu. Marunov bijes je nagovarao Maruna da traži med kojim će se obogatiti dok je Ljutišin bijes naredio Ljutiši da traži grabove i javore od kojih će izraditi oružje. A njih dvojica su slušali svoje bjesove i lutali u potrazi da ih zadovolje. Potjeh je s druge strane od onoga dana, još tri dana proveo uz djeda pokušavajući se sjetiti istine. Treći dan je odlučio otići u goru i tamo razmišljati sve dok se ne dosjeti istine.
“Zbogom, djede, odoh ja u goru i ne vraćam se, dok se ne dosjetim istini, pa makar trajalo deset godina.”
Starac je jako volio Potjeha, ali nije bio zadovoljan time što ide. Smatrao je da bi mogao tri puta umrijeti dok se on ne dosjeti istine. Iako je bio jako tužan što odlazi, Potjeh je smatrao da je to jedino pravedno što može učiniti. Vjest je vidio da više ništa ne može učiniti pa se izljubio s unukom i pustio ga da ode.
U to isto vrijeme, onaj treći bijes je izašao iz rakite i čekao trenutak kada će zaskočiti Potjeha. Stao je na put Potjehu, a ovaj je uzeo kamen i bacio ga bijesu točno među rokove. I kada je pomislio da je mrtav i da ga se riješio, bijesu izrastu još dva roga te je i dalje bio živ. Zaključio je da ga se neće tako lako riješiti i krene dalje, a bijes nastavi za njim.
“Kada je stigao do zdenca, rasprostre kožuh pod divljaku jabuku i sjede, da razmišlja i da se u ovome miru dosjeti: što li mu bijaše uistinu kazao Svarožić.”.
Bijes je sve to pratio pa je sjeo pod grm i počeo dosađivati Potjehu. Bacao mu je pod noge guštere, čičke na košulje te mu tjerao skakavce u rukav. Potjeh je bio ljut i pitao se je li učinio ispravno. Na kraju je zaključio da bi bilo najpravednije da ostane ovdje. I živjeli su tako njih dvojica neko vrijeme, ali Potjeh se nikako nije mogao dosjetiti istine. Znao je da je razlog tomu zločesti bijes i da ga se što prije mora riješiti.
“Ele, jednoga jutra zamislio bijes novu dangubu. Popeo se on na vrh stijene, na kojoj bijaše strma vododerina u kamenu, zajašio glatki klipić i spustio se po vododerini kao munja.”
Budući da mu se igra svidjela, odlučio je pozvati društvo pa je zazviždao u travu i pozvao bjesove.
“On njima zapovijeda, a oni svaki uhvatiše po klipić, pa na stijenu. Pa da vidiš, kada sjedoše na klipiće, te kad poletješe niz vododerinu!”
Potjeh ih je promatrao te su mu čak bili i simpatični te bi im se i smijao, ali onda je opet zaključio da ih se mora riješiti jer je ovdje došao da sazna istinu. Spazio je da bjesove prema na putu prema zdencu zaustavi samo kamen s mahovinom te da nema njega, bjesovi u svojoj igri završili u zdencu.
I odvali on kamen, a bjesovi svi redom završe u zdencu. Tada taj isti kamen vrati i njime zatvori zdenac.
Bio je sretan i odlučio je da će se sada što prije dosjetiti istine. No, ljutiti bjesovi počnu titrati i skakati, a njihovi plamečci počnu kroz sve pukotine izlaziti iz zdenca.
“Al ono u zdencu tolika galama, buka, piska i lupa, cvil i lavež, kucanje i zapomaganje, da Potjehu sve uši pucaju, pa gdje bi mogao o čem da misli! – Zato on začepi uši, da ne čuje.”
No, tada Potjeha okruži sumpor i čađa što su ih puštali bijesni bjesovi te on zaključi da u ovim uvjetima ne može razmišljati te ih pusti iz zdenca. I samo što je otvorio zdenac, svi iskočiše i pobjegnu u šumu, a ostane samo onaj jedan koji je uvijek morao biti uz Potjeha. Ipak, od toga dana se i on malo smirio te su njih dvojica naučili živjeti zajedno.
Prošla je već godina dana, a bijes je gubio strpljenje. Upitao je Potjeha do kada će razmišljati jer postoji mogućnost da mu je djed već mrtav. Tada je Potjeha zaboljelo srce i noćima je provodio razmišljajući o tome što je s djedom.
Djed je za to vrijeme živio s Ljuštinom i Marunom koji nisu ni najmanje marili za njega. Dane su provodili slušajući svoje bjesove. Marun je donosio svakoga dana meda iz šume, a Ljutiša je lovio i skupljao plijen i blago. Djed je shvatio da smeta svojim unucima i da će ga se uskoro riješiti.
One noći kada je Potjeh razmišljao o djedu, Marun i Ljuština su se odlučili riješiti djeda. Marun je predložio Ljutiši da smakne djeda, a na mjestu njegove kolibe on će napraviti pčelinjak. No, Ljutišino srce ipak nije bilo tako podlo i zločesto te su se naposljetku dogovorili da će zatvoriti starca u staru kolibu i zapaliti je.
Zatvorili su djeda u kolibu, podmetnuli vatru i otišli u goru kako ne bi čuli djedovo zapomaganje. Dogovorili su se da će obići cijelu planinu i vratiti se ranom zorom kada sve bude gotovo.
Nakon što su otišli, vatra je polako zahvaćala kolibu, a budući da je bila načinjena od tvrde orahovine, trebalo joj je nešto duže da se primi. Kada je konačno zahvatila krov, probudio se djed, a kada je shvatio što se dogodilo, odlučio je sjesti i čekati smrt. Prisjetio se cijelog svog života i za ničim nije žalio, osim za time što u posljednjim trenucima neće vidjeti Potjeha.
Sljedećeg jutra, nakon neprospavane noći Potjeh je otišao do zdenca kako bi rashladio svoje vruće obraze. A kada se približio zdencu, obasjala ga je svjetlost i ugledao je Svarožića. Bio je sretan što ga vidi jer je znao da će sada konačno saznati istinu. Kada ga je upitao koja je njegova zaboravljena mudrost, Svarožić mu reče:
“Ej momčiću, momčiću! Rekao sam ti, da ostaneš uz djeda svoga, dok mu ljubav ne vratiš, i da ga ne ostavljaš, dok on tebe ne ostavi”.
Također, kaže mu Svarožić da je mislio da je on najmudriji i će poslušati svoje srce i neće napustiti djeda. Tada se strese i nestane. Bijesu se svidjelo to što je vidio, Svarožić je ponizio Potjeha. No, Potjeh se osvijesti i zaključi da mora brzo otići nazad do djeda. Prije nego što je okrenuo, otišao se u umiti do zdenca, ali budući da se previše nagnuo, upao je i zdenac i utopio se.
Bijes se primaknuo zdencu da se uvjeri da je Potjeh mrtav te zacvili od radosti.
“Oje oj! danas selim, brate moj!”
“Oje oj! Oje oj! dovršen je poso moj!” – ciči bijes.
Upro se o kamen koji je bio naslonjen na rub zdenca te se kamen prevalio i zaklopio zdenac. Nakon toga, preko kamena je prebacio još Potjehov kožuh.
No, kada je malo bolje razmislio i kada je njegovo veselje splasnulo, bijes se rastužio. Naviknuo je živjeti uz Potjeha te nije bio zadovoljan idejom da se vrati u rakiti među ostalih 500 bjesova. Počeo je zavijati i čupati dlake s kožuha, kada naiđu Ljutiša i Marun. U međuvremenu su obišli čitavu planinu i stigli na zaravanak gdje još nikada nisu bili. Kada su čuli viku i ugledali Potjehov kožuh, pohitali su da vide je li Potjeh u nevolji. No, nisu se previše žalostili jer dok god su sa sobom nosili bjesove nisu za nikim mogli žaliti.
No, kada su njihovi bjesovi čuli zapomaganje bijesa, uznemirili su se i počeli viriti iz torbe i iz njedara. Budući da su bili jako složni i vjerni, pohitali su iz torbe i njedara kako bi pomogli svom prijatelju u nevolji. Primili su kožuh sa svake strane te su odvukli bijes u rakitu k Bjesomaru.
A tada su po prvi puta Ljutiša i Marun ostali bez svojih bjesova. Odmah su shvatili kakav su grijeh napravili prema djedu te su pohitali do krčevine spasiti djeda. Kada su stigli krov kolibe je već bio potpuno izgorio te je iz nje šikljao plamen. Obili su klin i iznijeli starca kojem je plamen već bio zahvatio noge.
Kada je djed otvorio oči, odmah je pitao za Potjeha, a unuci mu kažu da se Potjeh utopio u zdencu. Ispričaju se za sve što su mu učinili te mu kažu da će od sada biti njegovi robovi. No, djed je želio samo jedno – vidjeti mjesto na kojem je Potjeh poginuo.
Unuci ga poslušaše i krenuše zajedno putem kojim još nisu išli. Djed im kaže da pođu dalje, a kada su stigli do jedne strmine preko koje je put vodio do grebena, unuci zaključiše da je to pretežak put za njihovog slabog djeda. Djed im kaže da moraju krenuti dalje te se sva trojica počnu penjati na strminu.
“Pred njima ni gore ni doline, ni brda ni ravnine ni ničega, nego se pružio bijeli oblak kao bijelo more. Bijeli oblak, a po njemu rumen oblačak. Na rumenom oblačku stakleno brdo, na staklenom brdu zlatan dvor, a do dvora široke stube vode.”
Bio je to Svarožićev dvor iz kojeg je blistao sjaj, a u kojeg nije puštao nikoga tko je imao grijeha. Gledali su sva trojica, kada djed na stepenicama koje vode do dvora opazi uplakanog Potjeha čije je lice bilo pokriveno rukama.
“Evo me, djede, izdignula iz zdenca neka velika svjetlost i prenijela me ovamo. Do ovuda dospjeh, a u dvor ne puštaju, jer sam se o tebe ogriješio” – odvraća Potjeh.”
Starca je obuzela velika tuga, oprostio se s Ljuštinom i Marunom te se stepenicama uputio prema Potjehu.
“Oj radosti moja, gdje obuhvati djed unuka! Ogrli ga, obuhvati ga, kao da ga nikad otpustiti neće. I sve slušaju Marun i Ljutiša: preko oblaka se čuje, kako starcu i djetetu grudi jecaju od velike sreće.”
Uhvatio je starac unuka lijevom rukom i vodio ga stepenicama do dvora, a desnom je pokucao. Vrata se odmah otvoriše te ih dočekaše gosti i plemeniti uzvanici, pruživši im ruke.
“Još vidješe Marun i Ljutiša, gdje uz prozore prolaze i gdje ih za stol meću: prvog među prvima djeda Vjesta, a do njega Potjeha, te tamo zlatno momče Svarožić zlatnom kupom goste zdravi.”
Marun i Ljuština u velikom strahu odluče poći nazad do krčevine.
“Smućeni od tolikoga čuda stigoše na krčevinu i nikad više onoga puta ni grebena ne mogahu u gori naći.”
Marun i Ljutiša su čestito i pravedno živjeli na krčevini. Odgojili su sinove i unuke te generacijama prenosili važnost svetog ognja. Svaki dan na njega je trebalo baciti cjepanicu kako se ne bi ugasio.
A kada su Bjesomaru ona tri bijesa donijeli Potjehov kožuh, on je shvatio da su mu pobjegla sva trojica, Ljuština, Marun i Potjeh. Bio je toliko bijesan da je trojici bjesova dao podrezati rogove.
“Ali isto na Bjesomaru osta najveća sramota. Eno, svaki mu se dan kašlje od svetoga dima, a u šumu nikud ne smije izaći, da ne susretne koje valjano čeljade.”
Analiza likova
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Likovi: Potjeh, djed Vjest, Marun i Ljutiša
Djed Vjest – djed koji je sam odgojio svoja tri unuka. Bio je simbol obitelji i kućnog ognjišta. Imao je mnogo životne mudrosti i iskustva koje ga je podučilo da nikada nikome ne sudi bez da dobro promotri i prouči okolnosti. Iako je volio svu trojicu unuka, najviše je volio Potjeha za kojeg je smatrao da je namudriji i najpravedniji.
“Vjest bijaše sijed starac, te mu na svijetu ne bijaše stalo ni do čega, jedino do njegova unuka Potjeha, kojeg je ljubio i milovao kao uveli list rosicu.”
Kada je vidio da će Potjeh otići u goru prvo je pomislio kako će ga ostaviti, a onda je ipak razmislio dalje i došao do zaključka da je Potjeh možda mudriji od njega. Pomirio se s time i pustio ga da ide… Bio je pravedan i znao je i mogao oprostiti jer je bio dobra srca. Oprostio je Potjehu jer je bio otišao tražiti istinu, a Ljuštini i Marunu za sve zlo koje su mu nanijeli.
Vjestovi unuci Potjeh, Ljuština i Marun – već odrasli momci koji su bili djedu do ramena. Nisu imali životnog iskustva jer nikada niti jedan nije izašao iz šume u kojoj je odrastao. Bili su dobra srca, ali znali su ih spopasti bjesovi. Tako bi tada Marun trčao za bogatstvom, Ljutiša je htio imati tu snagu i moć da može svima biti gospodar, a Potjeh je cijelo vrijeme djedu htio ispričati istinu koje se nikako nije mogao sjetiti. I to ga je jako mučilo. Zato je Potjeh odlučio otići u osamu kako bi spoznao istinu do koje je odlučio doći razmišljanjem. Potjeh je bio jako osjećajan i kada se trebao odvojiti od djeda par puta je htio ipak ostati, ali na kraju je ipak uspio otići u goru. Bijes ga je salijetao kada je bio sam i umjesto da se dosjeti istine, njemu je savjest govorila da je loše postupio jer je ostavio djeda i braću same u kolibi. Sva trojica su bili grešnici i nije im dopušten ulazak u božanske dvore prije nego ih u njih ne uvede djed jer su se u njega i ogriješili.
Svarožić – mali Božić koji dovodi sunce. Simbol je sunca, a izgleda kao mali čovječuljak u sjajnom odijelu. On je objavio istinu koju unuci nisu zapamtili.
“I ukaza im se prekrasno momče u blistavu odijelu, a oko njega zlatna kabanica trepti kao zlatan barjak.”
Bjesovi – demoni koji predstavljaju ljudske strasti kojih se ljudi ne mogu nikako riješiti.
“A bilo ih svake ruke i svakog plemena bjesovskoga. Crveni kao crvendaći, zeleni kao zelembaći, rutavi kao janje, golišavi kao žabe, rogati kao puž, šušati kao miš.”
“A ne bijaše nigdje složnijeg naroda ni vjernijih drugova u nevolji negoli bijahu bjesovi. Po rakiti se pru i kezmaju, al u nevolji jedan za drugog glavu daje.”
Kada su obuzeti tim demonima, oni ih odvlače od velikih životnih istina. Opisani su kao nešto ružno što nikome ne može nanijeti zlo sve dok ih čovjek ne primi kao dio sebe.
Prvi bijes
“…iziđe mali bijes, sasvim malen, nakazan i rogat, a siv kao miš.”
Drugi bijes
“No ispod kamena iziđe drugi bijes, sasvim malen, ružan, nakazan i rogat, a sur kao tvorić.”
Treći bijes
“…sasvim malen, nakazan, crn kao krtica, a rogat u velike rogove.”
Bilješka o piscu
Ivana Brlić-Mažuranić jedna je od najpoznatijih hrvatskih književnica i autorica za djecu. Svojim pričama, pjesmama i bajkama dala je veliki doprinos ne samo hrvatskoj, nego i svjetskoj književnosti. Njena su djela postala poznata diljem svijeta, a ona se smatra jednom od najznačajnijih spisateljica za djecu, u čijim djelima uživaju sve generacije. Potvrda tome bila je njena dvostruka nominacija za prestižnu Nobelovu nagradu za književnost. Iako nikada tu nagradu nije dobila, svejedno je ostala poznata kao “Kraljica hrvatske priče”.
Ivana Brlić-Mažuranić rođena je 18. travnja 1874. godine u Ogulinu, u bogatoj obitelji čiji su članovi bili cijenjeni u tadašnjem društvu, a ostali su poznati i do danas. Njen otac, Vladimir, radio je kao pisac i pravnik, a djed, Ivan Mažuranić, bio je prvi hrvatski ban i značajan pjesnik. Zahvaljujući ocu i djedu, koji su se i sami bavili književnošću, Ivana je naslijedila ljubav prema pisanju, nevjerojatan književni talent i, ništa manje važno za vrijeme u kojem je živjela, podršku da svoj dar i iskoristi.
Ivana je kao dijete pohađala dva razreda javne škole, a potom se nastavila školovati kod kuće. Zbog dobrog materijalnog stanja, školovali su je privatni učitelji, a zahvaljujući vlastitoj želji za znanjem, kasnije je učila i strane jezike. Pričala je ruski, njemački, francuski, talijanski i engleski jezik.
Veći dio života provela je u Zagrebu i Karlovcu, a nakon što se udala za odvjetnika Vatroslava Brlića, preselila se u Slavonski Brod. Par je imao petero djece, a nakon njihova rođenja, Ivana se posvetila prvenstveno njihovom odgoju.
Iako je živjela U Zagrebu i Slavonskom Brodu, Ivana Brlić-Mažuranić je tijekom svog života rado posjećivala Ogulin. Taj joj je grad ostao u srcu još iz djetinjstva i služio joj je kao inspiracija. Priznala je kako je na njen književni rad utjecalo više osoba, a na prvo mjesto je stavila svog djeda Ivana Mažuranića. Nekoliko puta je priznala kako je trenutak kada ga je držala za ruku dok je umirao na nju ostavio dosta traga, što se kasnije moglo primijetiti u njenom stvaralaštvu.
Na rad Ivane Brlić-Mažuranić utjecao je i poznati pjesnik Franjo Marković te Josip Juraj Strossmayer. Pored poznatih ličnosti iz prošlosti, na njene su radove uvelike utjecala i djeca, koja su joj ipak bila najveća inspiracija.
Ivana Brlić Mažuranić je oduvijek smatrala kako nema dovoljno literature za djecu, stoga je svojoj djeci sama izmišljala zanimljive priče, a oni su ih slušali s velikim zanimanjem. Upravo se taj period smatra njenom životnom prekretnicom, jer je tada odlučila da će te priče početi i zapisivati. Ubrzo je nastala njena prva zbirka pripovijedaka “Valjani i nevaljani”.
Prvu veću pozornost Ivana Brlić-Mažuranić privukla je romanom za djecu “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”. Ovaj roman do sada je ostao dio osnovnoškolske lektire te jedan od glavnih predložaka za mnoge dječje predstave, igrane i crtane filmove i slikovnice.
Godine 1912. napisala je pjesničku zbirku “Slike”, namijenjenu ne djeci, nego odrasloj publici.
Nakon prve objavljene zbirke, uslijedila je zbirka bajki “Priča iz davnina”. S ovom najpoznatijom zbirkom iz svog književnog opusa, izašla je van granica države i zaradila nominaciju za poznatu i priznatu Nobelovu nagradu.
Iako je bila poznata kao spisateljica za djecu, Ivana Brlić-Mažuranić kroz cijeli je život pisala poeziju i eseje. Ipak, ti radovi prvi su joj put objavljeni tek početkom 20. stoljeća.
Ivana Brlić Mažuranić umrla je u Zagrebu 21. rujna 1938. godine.
Autor: M.L.
Odgovori