Sadako hoće živjeti obrađena lektira Karla Brucknera. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Sadako hoće živjeti dječji je roman objavljen 1961. godine pod njemačkim naslovom Sadako Will Leben. Poznatog austrijskog dječjeg pisca Karla Brucknera, djelo je doživjelo veliki svjetski uspjeh i smatra se njegovim najpoznatijim romanom. Ispričavši živopisnu priču o japanskoj djevojčici imenom Sadako Sasaki, koja je umrla od bolesti uzrokovanih izlaganjem zračenju nakon stravičnog atomskog bombardiranja grada Hirošime u kolovozu 1945. godine prevedena je na 70 jezika i prodana više od dva milijuna primjeraka.
Koristi se kao materijal za obrazovanje u školama diljem svijeta, a nastao je u svrhu osvješćivanja na velike ratne strahote koje se najveću posljedicu ostavljaju na onima koji su za njih najmanje krivi – djeci. Roman je preveden s njemačkog jezika.
Roman je namijenjen prvenstveno mladeži, s antiratnom tematikom, apelom moćnicima i opomenom da se ljudski umovi ne trebaju zloupotrebljavati, već da ih trebamo koristiti za poboljšanje života i čovječanstva.
Radnja (i sama tematika djela) je eksplozija atomske bombe nad gradom Hirošimom i sudbina jedne djevojčice Sadako Sasaki. Oko te dvije glavne tematske osi okuplja se mnogo i drugih sudbina prikazanih epizodno, a koji većinom imaju svrhu oslikavanja atmosfere predratne Hirošime, mentalitet Japanaca i povećanje dramskog efekta atomske eksplozije te njene posljedice.
Osnovna ideja djela je, naravno, antiratna. Rat se osuđuje kao najnegativnija pojava u našem društvu, a auto posebno osuđuje ljudski um koji se zlorabi i pretvara u negativno (u ovom slučaju to je atomska energija koja se pretvara u zastrašujuće i razarajuće oružje). Pouka romana jasno je formulirana u posljednjem paragrafu: “Tko ne poznaje opasnost, pogiba od nje.”. Pišući roman u godinama hladnog rata, Bruckner nas želi upozoriti te potaknuti i uzbuniti mladež da utječu na svoje roditelje i tako spriječe ratove i razaranja.
Stil autora nas podsjeća na ljubavne i pustolovne romane. Sve je podređeno dijalozima, uzbudljivim događajima i fabuli. Autor se ne upušta u produbljivanje i dodatnu karakterizaciju likova jer su svi oni već u funkciji istaknuti.
Kompozicijski, roman nije sastavljen od klasičnih poglavlja označeni slovima ili brojkama kao što je to uobičajeno kod ove književne vrste. Radnja je komponirana od dužih ili kraćih paragrafa i na mjestima se odvaja, a takva književna kompozicija naziva se paralelizam radnji. Tako se na primjer radnja istovremeno odvija na ulicama gdje se skitaju dječak Šigeo i njegova mala sestra Sadako, u brodogradilišnoj tvornici gdje njihova majka radi za strojem i na bombarderu koji noseći bombu polijeće s marijanskih otoka prema Hirošimi.
Posljedice eksplozije atomske bombe možemo doživjeti kroz prikaze sudbina više likova. Ovakvom kompozicijom postignuta je povećana dramatičnost zbivanja i uspostavljanje radnje. Brucker nam želi prikazati što više ljudskih sudbina zahvaćenih u jednom trenutku, pa se ponekad zapitamo ima li uopće ovaj roman glavni lik. Po lakoći kojom autor prebacuje fokus s jednog lika na drugi te povijesnim interesom, u romanu se osjeća utjecaj filmske tehnike.
Najvećim dijelom, radnja se odvija u lučkom gradu Hirošimi na južnom dijelu najvećeg japanskog otoka Honšua, a vrijeme radnje stavlja se u središte razvoja brodogradnje i ratne industrije. Samo jedan mali dio radnje odvija se na otoku Tinijanu koji se nalazi jugoistočno od Japana, a gdje se nalazio aerodrom koji su Amerikanci koristili za polijetanje sa zrakoplovima u bombardiranju japanskih gradova
Najupečatljiviji prikaz je opis grada Hirošime nakon eksplozije atomske bombe. Autor ga predstavlja kao grad koji je izbrisan s lica zemlje sa zastrašujućim opisima iskrivljenog željeza, betonskih blokova, zgarišta te unakaženih ljudi koji lutaju stravično opustošenim prostorom. Autor je vjerno opisao kaos, paniku, strahote koje se događaju u takvom jednom realnom trenutku.
U romanu su češće nalazimo opise eksterijera od opisa interijera, a za vremensko razdoblje uzimamo točno deset godina (1845. – 1955.) dok se glavna radnja (bacanje bombe na Hirošimu) odvija se u kolovozu 1945, što nam je poznato iz povijesnih udžbenika. Autor ubacuje i nekoliko većih vremenskih skokova gdje prvo vidimo jedan travanjski dan 1946. (kada Šigeo i Sadako traže brončanog zmaja), zatim 6. kolovoz 1947. (druga godišnjica eksplozije) i na koncu imamo proljeće 1955. kad Sadako obolijeva.
U romanu sudjeluje veliki broj likova (i Amerikanaca i Japanaca), a glavni pokretači radnje su članovi obitelji Sasaki: otac, majka i dvoje djece. Najznačajniji likovi romana su djevojčica Sadako Sasaki i njen brat Šigeo. Kada govorimo o kategorizaciji likova, autor se ne zadržava previše na vanjskom opisu likova; sve podređuje fabuli i pripovijedanju zbivanja. Likovi nisu prikazani kao već cjelovite ličnosti, već se njihova kategorizacija upotpunjuje njihovim postupcima, dijalogom, odlukama. Jedino je Šigeo Sasaki okarakteriziran u prvom dijelu romana jednim važnim atributom:
“Na rubu ceste mučio se desetogodišnji Šigeo Sasaki da drži korak s vojnicima.”
Ono što je okarakteriziralo cijelo djelo i izazvalo emocije kod čitatelja je želja djevojčice Sadako da, na temelju usmene japanske predaje, prije svoje smrti napravi tisuće ždralova što je vrijedan dar (molitva) bogovima koji bi joj mogli pomoći u ozdravljenju. Napravila je 989 ždralova, a 990. je tek izrezala u smrtnoj agoniji. Nakon njene smrti, prijatelji su napravili ostatak i sahranili djevojčicu sa svim ždralovima.
Danas je Sadako, popularizirana knjigom, postala dio nacionalne kulture o kojoj se priča na svakoj godišnjici obilježavanja stradanja i žrtvi Hirošime.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika
Vrsta djela: dječji roman
Vrijeme radnje: vremensko razdoblje od 10 godina, između 1945. i 1955. godine; vremenski skokovi: jedan travanjski dan 1946., 6. kolovoz 1947., proljeće 1955. godine
Mjesto radnje: lučki grad Hirošima na jugu najvećeg japanskog otoka Honšua, otok Tinijan koji se nalazi jugoistočno od Japana
Tema: eksplozija atomske bombe nad gradom Hirošimom i sudbina djevojčice Sadako Sasaki
Ideja: antiratna – rat donosi užasna stradanja od kojih najviše stradaju nevini civili; tko ne poznaje opasnost, pogiba od nje
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Autor nas upoznaje s ciljem koji ovaj roman ima – ispričati nam priču o posljedicama rata i atomske bombe bačene na Hirošimu 1945. godine te stvoriti kod čitatelja predodžbu kakvu užasnu prirodu stvara rat. Knjiga ima dirljivu priču o djevojčici koja u svom bolu i razmišljanjima je osuđena na preranu smrt uslijed eksplozije atomske bombe i radioaktivnog zračenja kojem je bila izložena.
“Stoga, budući da je roman Sadako hoće živjeti” namijenjen prvenstveno mladeži, treba vjerovati u sutrašnjicu ljudi spremnih za opomenu i odlučan zahtjev moćnicima da dostignuća ljudskog uma ne zloupotrebljavaju do uništenja, već da ih nastoje iskoristiti za boljitak o napredak čovječanstva.”
Radnja započinje citatom G. E. Lessinga – “Tko zbog određenih stvari ne izgubi razum, taj da ne može izgubiti, jer nema ga.”
U jutarnjim satima 20. srpnja 1945. godine nad blistavim priobalnim morem iz zračnog prostora dopirala je neka lagana buka i tutnjava. Japanska promatračnica koja se nalazila na obali otoka Sikok bežičnim putem se javila komandi obrane u Stari dvorac u Hirošimi da je neprijateljski bombarder u naletu. Nakon nekoliko minuta radio vezom dolazi i druga obavijest da je neprijateljski bombarder zapravo izviđač, stoga zapovjedništvo nije izdalo naređenje za uzbunu da se rad u tvornicama u Hirošimi prekine.
Na obali rijeke Ote sjedio je na kamenu graditelj čamaca Kenji Nišioka koji je bio nesposoban za rad i lovio ribu. Gležnjevi su mu bili otečeni pa ih je hladio u vodi, a prošle noći ga je žestoko boljelo. Jedna starica, njegova susjeda, rekla je da svako zlo dolazi od rata i da svi osjete njegove posljedice. Kenji je razmišljao da u njenim riječima vjerojatno ima istine jer rat je kriv što je Kenji dobivao riže svakog trećeg dana i to tek toliko da bi ju mogao svu pojesti u jednom danu. Ali nije smio. Ako bi to učinio, dva dana bi bio gladan. Razmišlja kako ljudi u gradskoj upravi nemaju milosti ni razumijevanja prema starcima, smatraju ih izjelicama te da ako se posljedice uskoro ne razriješe svi će starci pomrijeti od gladi.
U gradu je sve pogođeno ratom. Svi su sposobni muškarci na ratištima, u tvornicama rade samo žene, nema hrane, ljudi gladuju i teško preživljavaju. Namirnice se dobivaju u gradskom uredu, a za to se mora dugo čekati u redu nervoznih i nestrpljivih ljudi. Dobije se tako malo hrane da je naprosto neshvatljivo kako se od toga može preživjeti. Djeca ne idu u školu, a mladež ili vježba za rat ili rade na raščišćavanju ruševina.
Kenji namjesti udicu, ali riba nikako da zagrize. Sjedi tu cijelo jutro, ali nije vidio nijednu ribu. Razmišlja o tome kako bi najradije da ima svoj čamac jer bi onda mogao izaći na otvoreno more, ali već prve godine rata oduzeli su mu ga za potrebe mornarice. Gledao je u smjeru odakle je tutnjava dolazila, zaškiljio je i toliko napregnuo da mu je skoro zdjelasti šešir od lika skliznuo u blato. Nekad je taj šešir pokrivao glavu rikše, bio je nov, međutim morao ga je ostaviti jednom vjerovniku kad su ga pozvali u vojsku. Kad se vratio, bio je sav bez oblika, iskidan, ali rado ga je nosio.
Buka iz tvornice Micubiši nadglasala je tutanjvu koja je dolazila odozgo. Primijetio je zrakoplov daleko iznad mora, pa kaže susjedu da je to neprijateljski bombarder, koji ne pridaje veliku važnost onom što vidi.
Uz rub ceste mali desetogodišnji Šigeo Sasaki trudio se da održi korak s vojnicima što mu nije bio lako jer je Šigeo hodao na hoduljama. Iza njega je hodala mala četverogodišnja djevojčica, njegova sestrica Sadako i plakala jer nije mogla sustići svog brata. Napokon se zaustavila i počela ljutito udarati svojim bucmastim nožicama o pod.
“Njezine sičušne drvene sandale s visokim potpeticama udarale su brzinom bubnjarskih štapića po pločniku.”
Pružala mu je ručicu kao da ga želi skinuti s hodulja, no on se samo smijao i pokušavao sustizati vojnike sve dok se nije spotaknuo i pao. Nekoliko se vojnika okrenulo prema njemu, no on se pravio kao da je sišao s hodulja zbog svoje sestrice. Dignuo ju je u naručje, ali ona nije prestajala plakati. Pokazao joj je velikog bumbara i rekao da će se spustiti i ubosti ju ako ne prestane plakati. Ona je zaškiljila, pogledala u vis i stavila prst u usta. No, to nije bio bumbar što joj je Šigeo pokazao, bio je to zrakoplov koji je graditelj čamaca Kenji tražio po treći put. Upravo je letio iznad samog centra grada.
Kenji je razmišljao o tome da je to vjerojatno neki izviđač jer zrakoplov ne pravi toliko buke koliko inače ratni zrakoplovi prave, a zatim je na uzici osjetio povlačenje. Povukao je, ali riba svejedno nije zagrizla. Razmišlja o tome da i ako počne bombardiranje on svejedno ne bi otišao u sklonište.
“Nisam nikomu učinio ništa nažao, pa zašto bi me onda stranac htio ubiti?”
Pilot izviđačkog zrakoplova bio je Lawrence A. Kennan koji je već imao nekoliko odličja za uspješno izviđanje. Prije rata je bio šef organizacije nekoliko tvrtki u Detroitu, a gradnju mostova je izričito volio. Ono mu je omogućilo da posjeti Filipine, Indiju, Australiju i Južnu Ameriku, ali i rat mu je omogućio da vidi sve te divne ljepote prirode. Završio je izobrazbu za pilota izviđača, a ovaj let nad japanskim otočjem bio mu je dvanaesti u osamnaest dana.
Rano ujutro je poletio s otoka Tiniana u Marijanskom otočju u Tihom oceanu sa šesteročlanom posadom na let koji nije bio dulji od četiri tisuće kilometara. Cilj je bio grad Hirošima.
Panorama ga se dojmila, i pomislio je da bi mogao čak sa svojom gospođom Liddy i djecom doći na godišnji odmor, ali ne zna kad će završiti rat. Japanci su morali napustiti sva područja i doživjeli su snažne gubitke.
“Bolje je ne misliti na takvo klanje. Bar on ne smije misliti na to! Inače će opet vidjeti mrtvace. More vatre! Pakao! Ne misliti na to!”
Ali bilo je prekasno, već je mislio, a lice mu se zgrčilo u pomisli na sve ono što ga je najviše plašilo. Tijekom rata vidio je toliko toga razorenog, toliko nečovječnih užasa koji su ga mučili u snu. On više nije bio ista osoba. Isti veseli Lawrence kakav je bio prije. Sad je bolovao od mržnje prema svom aparatu toliko da je nekad toliko stiskao polugu želeći ju pokidati. Prijatelji su ga zvali kukavicom i licemjerjem.
Drugi pilot bio je George Hawkins, plavokosi dvadesetosmogodišnjak koji je sanjao da postane glumac, a Shakespeare mu je bio omiljeni pjesnik. Kad bi zrakoplov bio oboren, on bi, s padobranom u zraku izgovarao linije ili monolog iz neke Shakespeareove drame.
William Sharp je bio izviđač, mladić kovrčave kose koji je vodio brigu o aparatima za snimanje koji su bili ugrađeni na dnu zrakoplova. Prije rata bio je specijalist za izradu optičkih stakala u tvornici u Pittsburghu. Volio je klađenje, strastveno igrao poker i mrzio bilo kakvo nasilje. Mrzio je sve te naredbe koje je dobivao u vojsci, ali za svoju kameru se posebno brinuo. Nikakva priroda, ni mjesta ga nisu zanimala. Sve što je znao je da idu na Hirošimu.
“Što se njega tiče, mogao se zvati i Honolulu ili Singapur.”
Kriomice je pogledavao prema mehaničaru Samu Milleru, aktivcu koji je još prije rata služio u vojsci. Zapalili su cigaretu i razmišljali kako će današnji snimci sigurno poslužiti u specijalnu svrhu jer vrhovni časnici već danima uzbuđeno šapuću.
Strijelac O’Hagerty je pretraživao obzor pa je posve isključio svoje razmišljanje. Mogao je satima sjediti iza oružja, a da na ništa ne pomisli. Njegova volja i snaga bile su golemi.
U stražnjem dijelu zrakoplova sjedi Frank Richardson, debeljuškasti strijelac koji je opet ozebao. Iako je bio toplo obučen, bilo mu je hladno. No to nije bilo zbog vremena, nego straha. Jednom su ga oborili južno od otoka Guama i od tog dana sve što je razmišljao je ona svjetleća crta koja je dolazila prema njemu. Richardson to nikad neće izbrisati iz sjećanja.
Desetogodišnjem Šigeu je napokon uspjelo smiriti sestricu. Podigao ju je i stavio na daske koje je položio na svoje hodulje. Sadako se ljuljala i veselila uživajući u igri. No, uskoro je htjela kući. Bila je gladna, htjela je jesti. Šigeo se sjetio dva kolača od riže debljine prsta i šalice čaja što im je majka jutros dala. Znao je da kod kuće nema ništa za jesti i da moraju čekati do večere kad će im majka napraviti suši.
Ogorčen njenim nerazumijevanjem i nastavljanjem traženja hrane, Šigeo skine kapu i zaprijeti joj. Ubrzo mu na pamet padne ideja da ode do vojarne gdje im je otac. Tamo se nalazilo mnogo vojnika i sigurno će oni koji poznaju njihovog oca dati im nešto za jelo.
S obale rijeke čuo je kako ga doziva Kenji, graditelj čamaca koji živi u njihovoj ulici. Uhvatio je sestru za ruku i spustio se prema njemu. Šigeo je ubrzo saznao zašto ga je zvao, Kenji ga je tražio hrane. Mislio je da djeca dobivaju puno više od staraca, a majka mu je žena vojnika koja također radi u tvornici. Tužno je pogledao bucmasto lice svoje sestre, ispričao se i rekao da su i oni gladni.
“- Gola Sadako vrlo je mršava. Ja to vidim kad se kod kuće zajedno kupamo u kadi. Ona je uvijek gladna, isto kao i ja.”
Šigeo mu se uljudno naklonio i krenuo otići, ali Kenji ga zaustavi i ponovo traži barem nešto, neki komad suhog kolača. Šigeo izvrće svoje džepove i govori mu da nemaju ništa, a Kenji grubo vikne na njega da se gubi odavde, no ubrzo mu bude žao što se tako ponio prema dječaku.
Vojnik Kunijoši Komacu je stajao ispred vojarnice i gledao mali zrakoplov koji je kružio gradom. Borio se na Luzonu i Malaji i dva puta bio ranjen, a braća su mu poginula u borbama na pacifičkom otočju. Primio je sve moguće časti, ali nije dobio veće odličje od očeve počasti koju mu je iskazao. Već tri sata stoji na straži, a on voli kretanje. Nikad nije mogao mirno klečati ili sjediti. Pored sebe primijeti malu djevojčicu koja siše prst i dječaka koji drsko bulji u njega.
Mala Sadako nije mogla više čekati. Šigeu nije bilo jasno zašto joj ovaj vojnik ne daje ništa za jesti. Sadako je pružila ručicu, a vojnik se ne pomiče. Šigeo joj govori da joj ovaj vojnik neće dati ništa jer je on samo stražar. Uskoro su naišla dva časnika koji su ih potjerali, pa su pošli dalje. Dok su hodali Šigeo je pokušavao imitirati stražara i ukočeno hodati, a Sadako je opet počela plakati i tražiti da joj Šigeo da jesti. Uzeo ju je na leđa i ponio, a ona je prestala plakati.
Dašćući, Šigeo je hodao uskim ulicama trgovačke četvrti, a Sadako je uživala u njegovoj muci. On joj kaže da se prestane vrpoljiti i u tom trenu skoro padne. Primijetio je da se na suprotnoj strani u susjedovoj kući nalazi skupina mladića i djevojki obučenih u crno koji su bacali kroz prozor sve što se bi se dalo sjekirom pokidati. Šigeo ga zamoli da mu dobaci rešetku koja je bila oslikana šarenim figurama od koje bi mogao napraviti zmaja, ali mladić uzme i razbije ju. Šigeo ga pita zašto je to napravio, a on mu drsko odgovara da je vojnicima hladno i da im treba sve što ih može ugrijati.
Sadako mu govori da je gladna, a student vadi iz džepa dva komada tvrdog dvopeka koje je dobio za doručak u logoru Radne službe i da im. Mladić se zvao Kanjiro Jonekura, a otac mu je bio šef nekog građevinskog poduzeća. Govori mu da će tvrtka njegovog oca ponovo izgraditi cijeli grad jednom kad se ovaj rat završi. Dok su razgovarali, zapovjednik je primijetio da mladić stoji i prigovorio mu da se vrati svom poslu. Kad je krenuo, stup se srušio i pao na Kanjira. Mislio je da su mu sve kosti slomljene i nije se mogao pomaknuti. Prijatelji su mu pritekli u pomoć, digli gredu zajedničkim snagama, a Kanjiro je bio iznenađen da nema teže ozljede.
Secuko Nakamura je sedamnaestogodišnja studentica koja je također primljena u Radnu službu. Vitka djevojka, fine građe, mnogi su je uspoređivali s nježnim cvijetom. Nju je svaka slika prirode veselila, svaka impresija vjetra, bambusa, neba usrećivala ju je i činila ushićenom. Secuko je živjela u drugačijem svijetu od njenih vršnjakinja. Ona je oko svega bila pozitivna. Sve joj je bilo dobro i lijepo. Kad je vidjela da se stup urušio prvi put je bila svjedok nekoj nesreći. Nije mogla ni zamisliti strahote rata, patnje stanovnika. Čula je vijesti i čitala novine, ali to su bile sve samo kratke obavijesti. U tom trenutku Secuko se prvi put susrela sa stvarnošću i bila je preplašena. Prijatelji su je ohrabrivali i umirivali, ali ona je samo htjela otići.
Stara gospođa Kumakihi čačkala je trijeskom po zemlji ispred svoje kuće kad je začula glasove djece svoje susjede Jasuko Sasaki. Mala Sadako je plakala i mislila je da ju je Šigeo istukao. Pitala ga je zašto plače, a Šigeo joj odgovori da je gladna. Da bi ju utješila, gospođa Kumakihi se počela šaljiti i pjevati i rekla da će ju pojesti zmaj Čikamacu ako ne prestane plakati.
“- Ali ja vam kažem, rat je taj zmaj koji će sve nas pojesti. Vidjet ćeš Šigeo, doskora će i dječake tvoje dobi pozvati u vojnike.”
Na trenutak je izgledala ljuto, ali ubrzo se sabrala i rekla Šigeu da se u vrtu nalazi skriven lonac riže i da ga brzo ide pronaći. Šigeo joj govori da je samo sanjala i bilo mu je besmisleno tražiti lonac riže koji nije postojao, ali svejedno joj pomogne.
U Starom dvorcu u Hirošimi nalazi se stožer glavnog zapovjedništva svih borbenih snaga jugozapadnog Japana, a misli vrhovnog zapovjednika feldmaršala Šunroku Hate bile su posvuda. Zaokupljene ratom. Pored njega je stajao njegov prvi pobočnik, potpukovnik Mišina. Gledao je u zemljovid gdje su bile zabodene šarene zastavice. Njegove zastavice opkolile su Japan, ali to nije uvijek bilo tako. 1937. godine japanske armije su prodrle u Kinu i japanski sunčani simboli okružili su veći dio Kine. 7. prosinca 1941. godine japanski zrakoplovi su napali Pearl Harbor, poznato američko pomorsko uporište na otoku Oahu u Tihom oceanu, a na zemljovidu je bila ubodena nova zastavica. Ali od 1943. godine, crvene zastavice su se počele premještati i povlačiti natrag prema Japanu.
Potpukovnik je čuo glas s prozora. Bio je to njegov pretpostavljeni koji mu je dao znak da mora razgovarati s njim. Obavještava ga da sva osvojena područja moraju prepustiti neprijatelju, povući se na svoje otoke i braniti ih jače nego prije.
“Izdana je zapovijed za obranu do posljednje kapi krvi.”
Mišini nije bilo jasno, ali mu feldmaršal objašnjava da su izgubili, ali da će se nastaviti boriti za obranu svog područja. Ne želi da Japanci opet ispadnu krivi za napade kao što je to bio slučaj s Pearl Harborom, ali Mišina žustro zagovara hrabrost njihovih pilota-samoubojica što feldmaršala uzrujava. Mišina ne odustaje od rasprave, a kad prijeđe granicu spominjući njegovu nesposobnost zapovijedanjem, feldmaršal mu zaprijeti vojnim sudom.
“On, japanski vojnik, izgubio je svoj obraz. Osim toga, uzalud se borio. Njegovi generali proigrali su čast Japana. Ali zajedno s njima i njega će ožigosati kao običnog pljačkaša, ratnog zločinca.”
Objašnjava da car još uvijek nije izdao kapitulaciju, ali da će se to uskoro dogoditi, a do tad, oni se moraju nastaviti hrabro boriti.
30. srpnja, oko četiri sata i petnaest minuta ujutro, zrakoplovnoj bazi Tinian se s istoka približavao dvomotorni kurirski zrakoplov. U sjedni palme su sjedili i kartali tri američka vojnika: pilot George Hawkins, izviđač William Sharp i strijelac Frank Richardson. Razgovaraju, zezaju se, citiraju Shakespearea i pričaju o ratnim strategijama.
U ratnom zapovjedništvu aerodroma sjedili su zapovjednik eskadrile Ralph Scott, njegov pobočnik i četiri časnika. Proučavali su snimke bombardiranih japanskih gradova i razgovarali šapćući. General se okrenuo i pokazao sliku Hirošime, jedinog većeg grada i upitao odakle ova fotografija. Časnici objašnjavaju da je sigurno slučajno snimljena, te da će vojnik koji ju je snimio biti kažnjen. Pozvali su kapetana Millera, vlasnika fotografije. Jutros mu je pukovnik Scott dao naređenje da prisluškuje vojnike o čemu govore. Vrata se otvore i pozovu ga da uđe. General ga upita jesu li fotografiju Hirošime tražili od njega, a on mu odgovara da je dobio naređenje da slika Hirošimu, ali i sve druge snimke. Upita ga koja su mu daljnja naređenja, ali general mu odgovara da ni on još ne zna.
Kapetan Miller predlaže pukovnika Tibbetsa ukoliko im treba netko tko će iskočiti nad Japanom, na čemu mu general zahvali.
03. kolovoza 1945. godine, na Tinian se spustio transportni zrakoplov, a u vojničkim nastambama su bili navučeni crni zastori za zamračenje. O’Hagherty, Hawkins i Sharp razgovaraju o nekom kovčegu koji su primijetili koji čini tovar transportnog zrakoplova, a čija je pažnja izazivala pretjerivanje.
Tog istog dana, oko deset sati ujutro, Šigeo je sa sestrom odlučio otići na kolodvor gdje će pokazati Sadako lokomotive. Pred kolodvorskom zgradom je stajalo stotine dječaka i djevojčica koji su veselo mahali. Ta skupina djece upravo je bila poslana iz gradova u pokrajine jer su se vlasti bojale zračnog napada na Hirošimu pa su počeli s evakuacijom djece. Šigeo i Sadako su također trebali biti poslati, ali njihova majka to nije dopuštala pod izgovorom da je njezin suprug vojnik i da bez njegovog odobrenja, ona ne može ništa. Ali vojnika Sasakija se nije moglo pitati. Bio je negdje u Japanu na dužnosti.
Šigeo je htio zastavicu koju su djeca imala, ali nitko od djece mu nije htio dati. Rugali su mu se da je prosjak, pa je Šigeo postiđeno pokušao ugurati se u red, ali su ga otkrili i izbacili. Šigeo je udario jednog dječaka,a odgojiteljica ih je sve nagurala u kolonu i potjerala da marširaju prema vlaku.
Pomislio je da će se majka brinuti pa je odjednom stao. Neće znati gdje su. Morao ju je prvo pitati. Stao je i ugledao ženu u crnoj odori koja je čitala i kontrolirala svaku pločicu koje je dijete nosilo u znak raspoznavanja. On istupi iz kolone, a neki dječak ga zadirkuje da je kukavica. Sadako počne plakati, a Šigeo ju pokušava utješiti kako ne bi privlačili pažnju. Pokraj njega zastane seljakinja koja je na leđima također nosila dijete, a u ruci košaru pa upita Šigea zašto mu sestrica plače, a on joj kaže da je gladna. Žena odmah posegne rukom u košaru, izvadi komad kolače i gurne Sadako u usta, pa i Šigeu da isto. Kad je digao pogled da joj zahvali, ona je već otišla. Taj dan je nakon dugog vremena, za njega bio jedan od sretnijih.
U isto vrijeme, na svom radnom mjestu bila je radnica broj 389 i borila se protiv vrtoglavice zbog gladi. Bila je to Jasuko Sasaki, majka Šigea i Sadako koja jutros nije ništa pojela jer je svoj obrok dala djeci. Nada se prestanku rata, da će suprug ponovo otvoriti svoju brijačnicu i kupovati povrće, voće, rižu, ribu i ulje koliko god je htjela.
“Svim je žarom čeznula za onim danom kad više neće biti 389, nego će opet smjeti biti gospođa Jasuko Sasaki, majka Šigea i djevojčice Sadako. To će biti najsretniji dan njezina života.”
05. kolovoza 1945. godine oko sedam sati ujutro na Tinian je sletio vojni domorodac i eskadrila koju su činila tri lovačka zrakoplova. Zapovjednik ratne baze Ralph Scott u pet sati ujutro je primio obavijest o događajima koji su se zbili prethodnih dana, a dolazak vrhovnog zapovjednika na Tinian u njemu je izazvalo posebno zanimanje. Bio je siguran da nije došao samo da nadgleda aerodrom.
“Njegov je posjet, bez sumnje, u vezi sa zadatkom one šestorice civila i s onim tajanstvenim teretom što su ga oni prije 48 sati smjestili u hangar. Ondje su se zatvorili zajedno s tom stvari. Nitko nije smio stupiti u hangar, pa ni general Tehničke službe, koji je kao njihov čuvar došao zajedno s nima ovamo. Osim toga, zatražili su pola satnije vojnika za čuvanje hangara.”
Od zapovjednika ratnih snaga na Pacifiku saznaje za projekt Manhattan, tj. o bombi koju su u najstrožoj tajnosti u Los Alamosu izradili znanstvenici. Na njemu je, od 1943. – 1945. godine radilo 150.000 ljudi iz raznih zemalja, a o čemu se radi znao je samo uski krug ljudi. Ta bomba je trebala ubrzati kraj rata i spriječiti veće gubitke u borbi s Japancima.
Stigla su trojica najboljih američkih pilota koji će bombarderom B-29 prevesti bombu i baciti je tamo kamo su im naredili.
Istog dana, u sedam sati navečer, počela je konferencija. Vrhovni zapovjednik general Spaatz pozvao je na sastanak generala Grovesa i trojica najboljih američkih pilota koji su stigli par dana prije kurirskim zrakoplovom. Sutradan (06. kolovoza 1945. godine) će bombarderom B-29 prevesti bombu i baciti je na Hirošimu.
06. kolovoza 1945. godine na obzoru se žarilo nebo. Posada je krenula i stajala u redu čekajući daljnje naredbe. Zapovjednik posade bombardera je pukovnik Tibbets. Kako američki piloti imaju pravo krstiti svoj avion kad polijeću na poseban zadatak, pukovnik Tibbets daje avionu ime svoje majke Enola Gay. Zrakoplov Enola Gay poletio je iz baze prema Hirošimi rano ujutro.
U isto vrijeme majka je probudila Šigea i nagovorila ga da ide čekati u redu za namirnice te otišla na posao. Šigeo je potrčao za njom, a ona je, iako se žurila, zaustavila i kimnula mu. Šigeo se jako brinuo za nju.
“Šigeo se zabrinuto nasloni na vratnicu. Zabrinuli su ga tamni krugovi oko majčinih očiju i njezino mršavo lice. Zacijelo je bolesna od gladi.”
Dok je ona žurno tapkala kroz ulicu, Šigeo je promatrao njen mršav lik i prisjećao se kako je sinoć strugala ostatke iz lonaca i trpala ih Sadako i njemu u usta dok ona nije ništa ni okusila.
Čvrsto je odlučio. Danas kad bude otišao u ured za hranu reći će službeniku da je majka bolesna i da će umrijeti ako ne dobije nešto hrane.
“To mu mora reći. Ne smije iz pukog respekta pred gospodinom službenikom uzeti što god mu ovaj da i mnogo puta zahvaliti za malo jela. Mora govoriti za svoju majku. Službenik ne može slutiti kako loše izgleda Jasuko Sasaki. Treba mu to reći.”
Sreli su svoju susjedu Kumakihi koja im zabrinuto govori da je sanjala velik potres. Šigeo joj govori da se ne brine jer je već i prije sanjala nešto što nije bila istina. Govori mu da će ipak prosjediti cijeli dan ispred kuće i savjetuje im da ni oni ne budu u kući jer kad se dogodi, nešto se može srušiti na njih.
Sadako ga je zatim pitala što je to potres i traži hranu, a kad joj Šigeo kaže da nema, ona opet počne plakati. Zaprijeti joj da će ju ostaviti, pa Sadako preplašena prestane.
Istovremeno se bombarder Enola Gay približavao japanskom otoku Sikok. Nalazio se na osam tisuća metara, iznad točke gdje se križaju 29. stupanj sjeverne širine i 136. meridijan. Pomoćni pilot kapetan Parsons pjevušio je pjesmicu, a pukovnik Tibbets razgovarao sa zapovjedništvom preko mikrofona.
Dok je majka radila u brodogradilišnoj tvornici za strojem, a zrakoplov približavao Hirošimi, Šigeo je sa sestricom čekao u redu za hranu. Gužva je bila prevelika, ljudi nervozni i srditi, a Sadako nemirna. Gotovo su je zgnječili pa je Šigeo skupio svu svoju snagu i razmaknuo ljude oko nje da ju izvuče iz reda i uputio se kući. Čuo je kako mu ljutiti susjedi psuju i prijete šakom. Toliko zla unutar jednog sata Šigeo nikad u svom životu nije doživio.
“Uvelike se želio osvetiti odraslima koji su ga, kako je on mislio, vrijeđali bez razloga i prijetili mu. Nikakve isprike, nikakve molbe nisu mu koristile kod tih ljudi. Toliko su lakomi za hranom da uopće nisu imali obzira ni prema maloj djevojčici. A Sadako je isto tako gladna kao oni.”
Odlučio je da neće nositi Sadako kroz grad, jer će biti gužva (danas je dan kad se izdaju doznake). Uputio se prema jezeru i zaustavio u parku. Položio je sestricu na travu, skinuo se i skočio u vodu.
Pukovnik Tibbets, zapovjednik B-29 – Enola Gay usmjerio je zrakoplov prema Hirošimi, Ferebee je nišanio cilj. Bomba je pala.
“Uz paklenski zvižduk rušila se neman u dubinu.”
Posada je navukla zaštitne naočale, iako nijedan od njih trojice nisu znali čemu služe. Nitko od njih nije znao što će se u tom trenutku dogoditi. Što su prouzročili. Samo su obavili ono što im je bilo zapovjeđeno. Osluškivali su da čuju zvuk bombe, ali on nije dolazio. Sve što su čuli bili su njihovi otkucaji srca.
Na bombi se otvorio padobran, i ona se lagano spuštala prema tlu. U 8 sati, 14 minuta i 50 sekundi nalazila se na visini od 600 metara, a kad se u točno 8 sati i 15 minuta spustila još 100 metara započelo je razdvajanje neutrona i atomskih čestica teškog metala urana 235.
“U milijuntom dijelu jedne jedine sekunde rasplamtjelo se novo sunce u sjajno bijelom svjetlu. Stotinu puta svjetlijem nego što je nebesko sunce. I ta vatrena kugla obasjala je zrakama od nekoliko milijuna stupnjeva vrućine grad Hirošimu.”
U tom trenutku izgorjelo je 86.100 ljudi, a 72.000 pretrpjelo je ozbiljnije tjelesne ozljede. 6.820 kuća pretvoreno je u prah, a isisavanjem zrakoplovnog prostora ti su se djelići prašine uskovitlali nekoliko kilometara u visinu. Istodobno je srušeno i 3.750 visokih zgrada i ruševine su počele gorjeti. U toj jednoj sekundi bombardirale su smrtonosne neutronske i gama zrake eksplozivno mjesto u krugu od jednog i pol kilometra. Nitko nije imao pojma što znače te zrake. Ni ljudi koji su bacili bombu nisu shvatili što su učinili, ali slutili su da su učinili nešto strašno.
“U toj je sekundi slika i prilika Božja izvela prvi pokušaj da uz pomoć znanosti uništi samu sebe. Pokušaj je uspio.”
Kad je Šigeo zaronio, odjednom ga je zaslijepila oštra munja snažnog blijeska, a onda se začula snažna tutnjava i lomljava, pa snažan vihor koji je povukao za sobom Šigea i bacio ga na obalu.
Uspaničeni dječak nije shvaćao što se dogodilo, što se upravo događalo, a Sadako više nije bila tamo gdje ju je ostavio. Tražio ju je posvuda, posrtao, padao, ustajao. Zračna struja bacila ju je toliko daleko, haljinica joj je bila sva u prljava i poderana, a tijelo krvavo i svo izgrebano. Plakala je od pretrpljenog šoka.
U trenutku kad je ispuštena bomba, stari graditelj čamaca Kenji sjedio je uz obalu i hladio svoje noge. Odjednom je osjetio po leđima užasnu vatru. Kao da je bio zaliven vrućim olovom. Uhvati se rukama za leđa, ali od boli izgubi svijest. Zatetura naprijed u vodu, padne i potone.
Par trenutaka prije 8 sati i 15 minuta vojnik Kunijoši je dodijeljen skupini koja je izvodila vježbe punjenjem lutki slamom. Njegov cilj u vježbi bila je lutka, njegov neprijatelj. Mora ga smrtno pogoditi jer će taj neprijatelj inače ubiti njega. Čuo je prasak eksplozije bombe i zvižduk metaka. Zabode bajunetu točno u srce neprijatelja i točno u 8 sati i 15 minuta rasparalo se tijelo lutke-ratnika Komacua.
Nekoliko trenutaka prije nego je sat pokazao 8 sati i 15 minuta, studenti koji su bili dodijeljeni Radnoj službi su se mučili prikupljanjem svega vrijednog. Studentica Secuko Nakamura nije promatrala rušenje nekog ugaonog potpornja. Gledala je u nebo. U neki čudan crni paket koji se spuštao padobranom. Da bi mogla bolje vidjeti, zaslonila je jednom rukom oči, ali su je prijateljice omele. Spotaknula se i pala u mulj i kad je atomska bomba eksplodira, Secuko je ostala u tom rovu zaštićena od užasne smrti.
I majka je doživjela užas u tvornici. Ranjena je, ali prvo što joj je palo na pamet, bila su njezina djeca. Neosvrćući se na vapaje ranjenih i umirućih radnica, pojurila je iz kaosa u potragu za svojom djecom.
“Ispruži ruke prema toj demonskoj baklji i zajeca. – Oni vam nisu ništa učinili! Ostavite moju djecu! Ne činite im ništa zla!”
Enola Gay je nakon uspješno izvršenog zadatka okrenula prema jugozapadu. Čim se bomba spustila na određenu visinu, vojnici dodijeljeni ovom zadatku primijetili su sjaj svjetla koji ih je, iako su nosili zaštitne naočale, zaslijepio, a zrakoplov se počeo tresti. Nitko nije mogao vjerovati kakvu je detonaciju izazvala bomba. Najprije su mislili da je pogodila veliko skladište municije jer su vidjeli kako se iznad nje diže veliki, divovski dim u obliku gljive.
“Ta vatra kao u doba prije nego što je nastao svijet imala je tako nezemaljski izgled da su se promatrači, kao obuzeti, ukočili na svojim mjestima.”
Pukovnik Tibbets, izrazom zbunjenog čovjeka, buljio je u gljivu od vatre i dima. Njegova Enola Gay je to nosila i ubrzo spozna neizmjernu katastrofu koju je upravo izazvao. Pitao se zar je moguće da tako mala bomba, ne puno teža od obične, može izazvati takvo razaranje? Da uništi cijeli grad? Nije mogao vjerovati.
“I ne smije biti! Ni zato što takav đavolski pronalazak nije mogao izmisliti razuman čovjek. Da, to je pravi odgovor.”
Javili su se u bazu da je zadatak uspješno izvršen i da je učinak dobar, a njegovi pretpostavljeni su zadovoljni. Atomska bomba će ubrzati kapitulaciju japanske vojske. Po prvi put u povijesti Japan će potpisati kapitulaciju što je izazvalo dodatan šok za japanske vojnike koji su se smatrali nepobjedivim.
Pukovnik je teško disao, a borba sa savješću je završena. Uvjeravao se da nije kriv i da je samo izvršavao zapovijedi.
“Morao sam je izvršiti jer položio sam prisegu da ću se pokoriti svakoj zapovijedi. Nemam pravo suditi jesu li tu zapovijed izdali luđaci ili ljudi svjesni svoje odgovornosti. Osim toga, nisam imao pojma što će se dogoditi kad bomba eksplodira. Ne znam ni tko ju je izmislio. Ja je nisam načinio. Bog to zna. I zbog toga nisam kriv za katastrofu. Nitko me ne može optuživati. Ja sam vojnik. A majka mi mora oprostiti što sam tom bombarderu dao njezino ime. Mora mi to oprostiti! Ona je razumna žena. Bila mi je dobra majka.”
Osam mjeseci nakon eksplozije, jednog travanjskog dana 1946. godine, razorenom Hirošimom opet lutaju Šigeo i njegova sestrica Sadako. Po ruševinama traže sve što bi im moglo biti od koristi, a naročito čavle koji će trebati njihovom ocu za gradnju kuće. Sadako je u ruševinama našla skupocjenu brončanu figuru zmaja. Nazvali su ga Čikamacu jer ju je Šigeo prije eksplozije često plašio tim zmajem kad god bi plakala i gnjavila ga da je gladna. Sadako je jako zavoljela svog zmaja.
Otac se vratio iz rata i kada je na mjestu gdje mu je nekada bila kuća našao samo crni pepeo, pomislio je da mu je poginula cijela obitelj kao i mnogim drugim preživjelim vojnicima. Pao je u neizreciv očaj i rukama počeo kopati čađavo tlo ne bi li naišao na tijela svoje obitelji. Pola dana je prečučao na tom mjestu i zaklinjao bogove da ga puste da umre. Ujutro je odlučio izvršiti samoubojstvo.
“Izvikivao je kletve prema nebu, šakama je prijetio, spuštao glavu u divljem očaju prema spaljenoj zemlji.”
U praskozorje, primijetio je da pokraj njega prolaze ljudi zamotani u krpe, mnogi unakaženi užasnim opeklinama. Obrativiši pažnju na taj sablasni izgled ljudi preživjelih, zaboravio je na svoju nesreću. Želio se pridružiti skupini i saznati gdje oni svi idu. Cilj im je poluprazna lučka četvrt gdje kopaju po gomilama razvalina i djeca golim rukama čupaju morsku travu i jedu. U tom trenutku je u plićaku riječnog rukavca dvoje strašno prljave i zapuštene djece, a na nasipu sjedi jedna mršava, od gladi iscrpljena žena. Bila je to njegova obitelj i od tog trenutka nitko na svijetu nije bio sretniji od njega.
“Usne tog čovjeka dršću. Oči mu se slijepe od suza. Napokon može ispružiti ruke. One se tresu. Dva povika otkidaju mu se od usana. – Sadako! Šigeo!”
Kao i u svakoj razorenoj zemlji pa tako i u Japanu, a naročito u Hirošimi nastupaju teški dani poslije rata: nema trgovina, ljudi su nezaposleni, mnogo ljudi je osakaćeno, nema hrane… A to se pretvara u pravi raj za švercere i kriminalce svih vrsta, za crnu burzu, krađe i nasilja. Pošteni ljudi osuđeni su na borbu za golo preživljavanje. I gospodin Sasaki teškom mukom prehranjuje obitelj.
Sklepao je neku daščaru od pronađenih otpadaka i maštao o tome kako će ponovo otvoriti brijačku radnju, ali nema novaca da kupi škare i britvu. Njegovo dobro raspoloženje ubrzo je nestalo. Ima ih, ali na crnoj burzi, no nema dovoljno novaca da si priušti. Ponovno počne gledati na budućnost u najcrnjem svjetlu, kad mu na pamet padne ideja da bi mogao prodati Sadakinog brončanog zmaja Čikamacua kako bi mogao nabaviti pribor za svoju buduću brijačnicu. No, nije imao sreće jer su mu zmaja oteli tjelesni čuvari zloglasnog crnoburzijanca Ofuse.
“Gospodin Ofusa bio je, nema sumnje, najsposobniji i najlukaviji od svih švercera u okolini kolodvora Koi. Kupovao je i prodavao svaku vrstu robe koje nije bilo dovoljno. Nijedna mu količina nije bila ni premalena, ni prevelika.”
Govorio im je da je to zmaj njegove kćerke Sadako i da se nije ni htjela rastati od njega te da mu je bilo teško kad je plakala i vikala, ali Ofusa je bio čovjek kojeg nije uzrujavalo što neko dijete plače.
Želeći Sadako, umjesto brončanog zmaja kojeg su mu oteli, donijeti barem papirnatog, otac se upoznaje s gospodinom Šibutom, majstorom za izrađivanje papirnatih zmajeva.
Već je dva dana i dvije noći neprestano padala kiša, a gospodin Šibuta čučao je u jednoj bari i zebao, a otrcani vojnički kaput koristio mu je za zaštitu od kiše. Prije rata bio je najbolji proizvođač zmajeva u struci, no, u toku rata, potražnja za zmajevima je neprestano padala. Atomska bomba je pretvorila njegovu radionicu u prah i pepeo, a on je ostao živ jer je tog dana sjekao bambusovinu daleko od grada. Ubrzo je počeo ponovo praviti zmajeve od papira, ali nisu bili lijepi kao nekoć. Ovi su bili obojeni u crno i neugledni, ali prošlog tjedna mu je jedna seljanka dala 5 jaja za jednog zmaja.
Gospodin Sasaki objasnio je cijelu svoju situaciju, kako je uzeo brončanog zmaja kćeri da bi mogao nabaviti pribor za brijačnicu i kako su mu ga ukrali, da si ne može priuštiti ni papirnatog zmaja, ali želi kćeri donijeti barem nešto. Stari majstor će mu pomoći da nabavi pribor za brijačnicu i tako postati njegovim pomoćnikom, a darovao je i njegovoj djeci zmajeve. Konačno se nešto pokrenulo.
Malo po malo život u Hirošimi se normalizirao. Nova kuća obitelji Sasaki sada je sličila velikoj škrinji. Mnogo je prostranija od one stare, a gospodin Sasaki ju je uspio sagraditi tako što je radio u svom zanatu.
“I gospodin Sasaki može s ponosom reći svom susjedu: Gledajte, tu lijepu malu kolibu za stanovanje mogao sam sagraditi jer pala mi je na um misao da u svojem zvanju zaradim novac.”
Ali gospodin Sasaki nije se samo hvalisao nego je svoju novu kućicu nazvao Šibutina zmajska kućica po svom pomoćniku Šibutu koji mu je pomogao da se ponovo ustane na noge i pruži svojoj obitelji koliko-toliko normalan život.
06. kolovoza 1947. godine, na drugu obljetnicu eksplozije atomske bombe, u vrijeme tužne svečanosti na mrtve, Sadako je rekla Šigeu da je i nju opržio grom što znači da je ozračena radioaktivnim zrakama, no Šigeo ju je uvjeravao da to nije istina.
“Postavljaš glupa pitanja, Sadako! Imala si tada upravo veliku sreću. Bila si sa mnom u parku Hijijama. Ionako su te zamalo ubile otrgnute grane. Ležala si među otkinutim komadima drva. Tlak te zraka odbacio.”
No, Sadako ga uvjerava da jeste.
“O ne, osjetila sam nešto vruće Šigeo. Puhnulo je u mene.”
” I ja sam se opržila. Ali ti mi to ne vjeruješ. Meni je tada bilo veoma vruće.”
Šigeo je ljutito otpuhnuo i rekao da se ona toga ne može sjećati jer je imala tek 4 godine, a ona je počela plakati. Šigeo joj se ispričavao i tješio, a ona stane gledati za fenjerom puštenim za nekog tko je stradao kako se sve više i više udaljavao.
Deset godina nakon završetka rata gospodin Sasaki već ima novu kuću i veliku brijačku radnju s pomoćnicima. Sadako sada ima četrnaest godina i ide u srednju školu, a gospodin Šibuta opet izrađuje zmajeve i papirnate lampione. Čuveni majstor u izradi zmajeva ima toliko posla da ne može udovoljiti svim narudžbama i isporučiti papirnate fenjere za svečanost dana mira za koju se cijela Hirošima priprema.
U znak sjećanja na žrtve umrle od atomske bombe održava se i biciklistička štafetna utrka od Tokija do Hirošime. U utrci sudjeluje i Sadako kao članice ekipe svoje škole, a trenirao ju je Šigeo koji je i sam bio član jednog biciklističkog kluba. Sadako su stavili na vožnju zadnjih deset kilometara, a utrku prati cijeli Japan. U Hirošimi se okupila gomila i svi uzbuđeno komentiraju tijek trke.
Nestrpljiva Sadako napeto je čekala vozačicu broj 51 kako bi od nje preuzela zastavicu i nastavila voziti prema cilju. Nije se osjećala dobro, ali nije ni obraćala pozornost na to, nego je ljutito dočekala vozačicu broj 51 koja je umorna stigla na cilj kao 29. po redu. Uzela je od nje zastavicu i svom snagom nastavila prema cilju. Od silnog napora osjetila je užasnu premorenost, ali uspjela je prestići deset vozača i stići na cilj kao 19. sva iscrpljena. Ni pola kilometra više ne bi izdržala.
Poslije utrke stanje četrnaestogodišnje Sadako se pogoršava i roditelji je vode u bolnicu. Leži zatvorenih očiju, a lice joj je sablasno blijedo. Njena majka je tiho plakala, a otac ju je tješio.
Sadako je liječio američki liječnik Floyd Owens koji je imao osjećaj krivnje što su Amerikanci bacili atomsku bombu i prouzročili strašne patnje građana Hirošime i japanski liječnik Hiroši Okeda. Obojici je neshvatljivo kako mala Sadako odolijeva bolestima deset godina nakon eksplozije atomske bombe.
“Nakon deset godina mladenaštva, radosti, bezbrižnog smijeha i sretne dječje igre! Jedna je munja uništava. Grom, kako vi Japanci kažete, nakon deset godina uzima sebi novu žrtvu. Stotinu pedeset tisuća mrtvih u Hirošimi i u Nagasakiju bilo je premalo, svi oni bezbrojni osakaćeni i upropašteni ljudi!”
Deset godina osjeća se zdravom, a ona ni ne zna da joj je krv otrovana radioaktivnim gama zrakama. Očajni roditelji i brat Šigeo posjećuju Sadako u bolnici nadajući se da će ozdraviti.
U bolnici se, uz mnoge ozračene pacijente nalazi i četrnaestogodišnji učenik Šigetomo koji joj također pravi društvo, a Šigeo joj je čak donio i njenog zmaja Čikamacua, a pomogao mu je u otkupu stari prijatelj obitelji Sasaki gospodin Šibuta.
Sadako još uvijek nije svjesna svog stanja. Vjeruje da će brzo ozdraviti. Zatim joj je otac predložio da od papira izradi 1000 ždralova, jer ako u tome uspije, sigurno će ozdraviti jer bogovi neće zaboraviti onoga tko im je tako uputio 1000 lijepih želja. Šigeo joj na bolesnički krevet stavi škare i svitak zlatnog papira, a kad je vidio njen umoran izraz lica, htio je svitak uzeti k sebi. Pogleda u oca, a obojica misle isto – preslaba je za izrađivanje ždralova. No, Sadako im uputi kratak pogled koji je značio da joj ostave svitak na krevetu. Govori joj da joj je danas mnogo bolje, a američki doktor joj je jutros ispričao priču o divu koji se zvao Guliver. Zamoli Šigea da joj izreže papir kako treba jer još danas planira početi izrađivati ždralove. Dok je izrezivao papir, Šigeo je pokušavao izgledati što bezbrižnije, a Sadako je pažljivo pratila svaki njen korak.
“Molim vas, molite se za mene. Bogovi mi trebaju pomoći.”
Čvrsto vjerujući u priču o tisuću ždralova, počela ih je izrađivati i vješati na vrpcu iznad bolničkog kreveta, a dječak Šigetomo joj se pridružio jer je htio da bogovi pomognu i njemu.
Jutarnja vizita je prošla dobro, no doktor Owens i Ikeda brinu da djevojčici nije ostalo još puno vremena. Proljetno sunce probijalo se kroz prozore bolničke sobe, ptičice su pjevale, a samo za dvoje djece koje je tog dana ležalo u bolničkoj sobi nije bilo do veselja i sjaja. Sestre bolničarke su Sadako i Šigetomou postavile krevete jedan do drugoga.
Šigetomo govori Sadako da je već napravio 405 ždralova i da već tri dana ne može napraviti nijednog novog. Nema osjećaj u rukama, a doktor Ikeda mu je rekao da je to zbog injekcija. Šigetomo joj kaže da bi rado volio poći još jednom u šetnju s njom, a Sadako dugo ne govori ništa.
Tog proljetnog dana Šigetomo je umro.
“Na laganom povjetarcu što je došao kroz otvoren prozor njihalo se na vrpci iznad kreveta četiri stotine i pet ždralova od papira. Činilo se kao da bi htjeli poletjeti can i kao da ih u tome priječi samo vrpca o koju su pričvršćeni.”
Sadako je iz dana u dan pravila ždralove, no kako je vrijeme odmicalo, snaga joj je kopnjela. Došla je do broja 989, a 990. izrezala je u predsmrtnoj agoniji.
Bilo je 9 sati i 30 minuta ujutro kad je doktor Owens sjeo pokraj pacijentice Sasaki i razmišljao o volji djevojčice da završi svoje ždralove, a Sadako čuje glasove od kojih joj jedan zvuči poznato.
“To… je… majčin glas… Da, da… to je… majka. Zašto jeca? Od veselja? Zato što Sadako mora načiniti … još samo… deset ždralova… samo još deset… ne, već ih je… tisuću? Brzo će biti zdrava… brzo”
Oči djevojčice Sadako širom su se otvorile, ugledala je nebo u svom njegovom sjaju.
Sadako je umrla ne napravivši svojih 1000 ždralova. U Vrtu mira u Hirošimi stoji spomenik: simbolična atomska bomba, a na njenom vrhu stoji brončani lik djevojčice Sadako koja u rukama uzdignutim prema nebu drži zlatnog ždrala.
Spomenik je izrađen zahvaljujući novčanim prilozima japanskih učenika i učenica.
“Oni su htjeli da tom građevinom, podignutom u znak opomene, doviknu očevima i majkama u svim zemljama: Sjetite se djevojke Sadako Sasaki! Mislite na svoju djecu! Nemojte reći: Pametnije je da svojoj djeci ne govorimo ništa o onome što se dogodilo. Nije to pametnije! Jer – tko ne poznaje opasnost, pogiba od nje. I imajte na umu: Na tisuće je hidrogenskih bomba spremno! A razorna snaga takve bombe tisuću je puta veća od one uranijske bombe koja je u nekoliko sekundi uništila Hirošimu.”
Analiza likova
Likovi: Sadako Sasaki, Šigeo Sasaki, Yasuko Sasaki, otac Sasaki
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Karl Bruckner rođen je u Beču 9. siječnja 1906. godine kao sin radnika tiskare. Odrastao je u radničkoj četvrti Ottakringer, a nakon školovanja, kroz život pokazuje brojne sklonosti koje ga vode u umjetničke vode. Dvije godine svog života proveo je u Južnoj Americi, a s užasima Drugog svjetskog rata upoznao se dok je služio vojni rok kao vojnik iz Njemačke.
Osim književnosti bavio se slikarstvom i aktualnim temama nekih najpoznatijih austrijskih autora. Nakon što je napunio četrdeset godina, počeo je pisati crtice za novine i romane za mladež. Najčešća tema njegovih romana za mlade su bolesti koje nameće suvremeni način života, a koje su postale poznate nadaleko čak i izvan granica Austrije i Njemačke. Kroz svoja djela s tom tematikom šalje jasnu poruku: tko ne poznaje opasnost, neće se ni bojati i lakše će izgubiti život.
Roman Sadako hoće živjeti izdao je 1961. godine koje mu je svakako i najpoznatije djelo, a za njega je primio i dvije nagrade – Nagradu grada Beča za najbolji roman za mlade i Nagradu grada Beča za roman za djecu. Također je nominiran i za Andersenovu nagradu u kategoriji dječje književnosti, što je jedno od najvećih priznanja u literarnom svijetu. Osim Sadako hoće živjeti, poznata su mu i djela: “Bolest mladeži”, “Zlatni faraon” i “Dijamant Tobije Ambergera”.
Osim romana za mlade pisao je drame i pjesme, a djela su mu prevedena na više od 90 jezika.
Umro je 25. listopada 1982. godine u Beču.
Autor: M.Z.S.
Odgovori