Otelo obrađena lektira Williama Shakespearea. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Shakespearova tragedija Otelo, napisana i izvedena 1604., a prvi put tiskana 1622. godine, velikim dijelom je preuzeta iz kratke priče Un Capitano Moro (Maurski kapetan) objavljene u zbirci novela De gli Hecatommithi (1565), Giambattiste Giraldija Cinzija – priče o ljubavi, ljubomori i izdaji; međutim, likovi, teme i stavovi dvaju djela vrlo su različiti, s tim da je Shakespeareova predstava više uključivala proučavanje ljudske prirode i psihologije. Ono što je modernim čitateljima zanimljivo jest kako je Shakespeare prilagodio te priče, pretvarajući gole pripovijesti u sveobuhvatnu dramu.
S obzirom na to da je Shakespeare u svojim djelima, a posebno u ovom, nudio različite analize ponašanja ljudi u određenim situacijama, možemo Otela smatrati i tragedijom s naglaskom na kompleksnost međuljudskih odnosa, inteligenciju, manipulaciju, naivnost i impulzivnost. Jedno od glavnih odstupanja od izvora je motivacija za pisanje lika Jaga. Cinzijev Jago bio je motiviran osvetom kad je Dezdemona odbila imati aferu s njim; dok Jagove motivacije nisu ni približno tako jasne kao u Shakespeareovoj verziji.
Poznato je da je Shakespeare koristio i druge priče kao osnovu zapleta mnogih svojih predstava. Neke je uzeo iz povijesti (Macbeth se, primjerice, temelji na djelu Holinshedova Kronika), a neke iz priča koje su u to vrijeme kružile knjigama.
Otelo se, također, dotiče i jednog velikog problema u Europi tog vremena – miješanje muslimanske religije i kulture sa zapadom. Napisano samo stoljeće nakon što su muslimani protjerani iz Španjolske kao dio Rekonkviste, unutar predstave o Otelovu maurskom podrijetlu i njegovim razlikama u religiji i kulturi postaju očigledne neprijateljske teme. Neprijateljstvo između Zapada i Istoka pokazuje se i u sukobu između Venecije i Turaka; kršćanski Mlečani žele zaštititi kršćanstvo od utjecaja muslimanskih Turaka, i ironično je da je Maur Otelo poslan za dovršavanje ove misije i time postaje najpopularniji tamnoputi protagonist (glavni lik) iz vremena rane zapadne književnosti.
Otelo se smatra sjajnim primjerom Aristotelove drame; usredotočuje se na vrlo mali broj likova, jedan od najmanjih koji se vidi u Shakespeareovom radu, ima malo odvraćanja od glavnog lika i koncentriran je na samo nekoliko središnjih tema. Kao takva, riječ je o jednoj od najintenzivnijih predstava koje je Shakespeare napisao, a također je uživala i veliku popularnost od razdoblja kad je prvi put prikazana do danas.
Jagov lik je varijacija figure koja se nalazi u ranijim predstavama o moralu; odstupa od ovog modela zbog nedostatka jasne motivacije i portretiranja kao vrlo zlog lika. Međutim, Jago je manjeg karaktera nego promjenjiva vrsta zapleta i u tom je smislu jasan potomak sveprisutnog lika “poroka”. Jagove lukave, manipulativne sposobnosti i gotovo natprirodna percepcija znače da je on i vrlo opasan neprijatelj, a to čini Otelov pad još neizbježnijim i tragičnijim.
Jedan od razloga velike popularnosti predstave jest taj što se fokusira na dvoje ljudi koji su prkosili društvu kako bi slijedili svoje srce. Shakespeareov učenjak Walter Cohen navodi popularnost Otela u vrijeme velikih pobuna i nemira; predstava je bila najpopularnija tijekom europskih ratova sredinom 19. stoljeća, pada carske Rusije, ali i tijekom Drugog svjetskog rata u Americi. Te su produkcije isticale plemenitost i ljubav prema Otelu i Dezdemoni, pa su na njihov “pad” gledali tragičnije i manje zasluženo.
Otelo, kao i sve druge Shakespearove predstave, pisane su kombinacijom proze (govora) i poezije (stiha), a kompoziciju čini tzv. “prazni stihovi” u kojima nema rime i tek je svaki drugi slog naglašen. Objektivan u radnji, pripovjedač govori u trećem licu., a djelo karakteriziraju motivacijski govori, snažni dijalozi, unificiran zaplet i petodijelna struktura u kojoj prvi dio objašnjava situaciju, uvodi čitatelja u karakter glavnih likova i započinje radnju. Drugi dio odgovara u obliku radnje, razvoja, nastavlja akciju i uvodi komplikacije. Treći dio, kriza (ili vrhunac), dovodi sve do glavnog zapleta. U ovom dijelu dolazi do promjene smjera ili pretapanja razumijevanja. Četvrti dio uključuje daljnja kretanja koja neminovno vode do petog dijela u kojem su objašnjene posljednje krize djelovanja, otkrivenja i rješenja.
Kniževni elementi
Književni rod: drama
Književna vrsta: tragedija u 5 činova pisana kombinacijom proze (govora) i poezije (stihova)
Mjesto radnje: u prvom činu radnja se događa u Veneciji, a u svim ostalim činovima radnja se odvija u lučkom gradu na Cipru
Vrijeme radnje: 1489. – 1570. godina
Tema: tragična ljubav tamnoputog maurskog generala Otela i Dezdemone; Otelova ljubomora koja vodi do sklonosti nesigurnosti i pretjeranoj reakciji, a na kraju i ubojstvu; manipulacije i ostala Jagova djela za koje nemaju osnovanu motivaciju
Ideja: Ljubomora je opsesija pomračuje zdrav razum i poštovanje prema pravdi; rasne predrasude dovode do uništenja pojedinca te ih treba izbjegavati kako bi se izbjegli tragični scenariji; dokaz istine treba biti vizualan – “dokazati” nešto znači istražiti do točke gdje se otkriva prava narav djela; za izgradnju povjerenja u braku potrebno je vrijeme
Kratak sadržaj
Prvi čin
Prva scena
Na ulici u Veneciji odvija se rasprava između Roderiga, plemića i Jage, drevnog (kapetana) u obrambenim snagama. Roderigo je zaljubljen u Dezdemonu, a platio je Jagu velike svote novca, pod uvjetom da će mu Jago dati darove i pohvaliti ga kod nje. Roderigo se nada da će osvojiti Dezdemoninu ljubav i oženiti je. Međutim, sada imaju vijest da je Dezdemona napustila kuću svog oca, Brabanzia, senatora, i pobjegla i udala se za Otela, Maur koji je venecijanski general u obrambenim snagama.
Roderigo se boji da je izgubio i svoju damu i svoj novac. Jago otkriva Roderigu da je u njegovoj (Jagovoj) prirodi kovati zavjere i govoriti laž kako bi dobio ono što želi, ali da ima plan. Mrzi Otela zbog promicanja Michela Cassija u položaj poručnika, položaja koji je Jago želio za sebe.
Jago planira Otela dovesti do propasti, a Roderigo će dobiti Dezdemonu. Prvo, oni moraju probuditi Brabanzija i izazvati njegovo negodovanje zbog Dezdemonina odlaska tako što će mu reći da je oteta i da ju je oženio Maur Otelo. Kucaju i viču dok Brabanzio ne izađe na balkon. Jago mu govori da je Dezdemona oteta, a Brabanzio, bijesan, pridružuje se Roderigu kako bi probudio susjede i organizirao potragu.
Druga scena
Jago upozorava Otela da može legalno pokušati poništiti brak, ali Otelo zna svoju vojnu vrijednost za Veneciju i s vojvodom i senatorima razgovara s povjerenjem. Cassio je poslan da ga dovede na hitan sastanak o situaciji na Cipru.
Jago govori Cassiju o Otelovu braku. Stiže Brabanzio koji prijeti Otellu nasiljem i optužuje ga da je koristio čarobnjaštvo kako bi zaveo Dezdemonu, tvrdeći da se ona nikad ne bi pristala udati za Otela. Otelu mu objašnjava da nije osvojio Dezdemonu čarobnjaštvom i vještičarenjem nego svojim pričama o ratu i avanturama koje je doživio tijekom svojih putovanja.
Brabanzio poziva na uhićenje i zatvaranje Otela, ali je ustupio prednost pozivu vojvode na hitni sastanak okupljanja Senata
Treća scena
S Cipra je pristiglo nekoliko izvještaja, a svi upućuju na tursku flotu koja planira napad. Izvještaji se razlikuju u veličini flote, ali svi govore o opasnosti jer se združena snaga okrenula natrag prema Cipru. Otelo ulazi u raspravu s Cassijem, Brabanzijem, Jagom i drugima, a vojvoda odmah imenuje Otela da vodi snage za obranu Cipra.
U ovom trenutku vojvoda primjećuje Brabanzia, koji vjeruje da je njegova kći prevarena čarobnim napicima, jer, prema njemu, ona se nikada ne bi dobrovoljno udala za takvog čovjeka kao što je Otelo. U početku mu vojvoda obećava podršku u procesuiranju čarobnjaštva, kapitalnog zločina, protiv čovjeka koji je zaveo njegovu kćer, ali kad vojvoda shvati da je zavodnik Otelo, poziva generala da se brani.
Otelo opisuje svoje udvaranje Dezdemoni u dostojanstvenom i uvjerljivom govoru (76-93 i 127-169) i moli vojvodu da pošalje Dezdemonu kako bi ona mogla sama govoriti za sebe. Jago vodi grupu koja je ide po nju.
Kad Otelo završi s govorom, vojvoda izjavljuje u prilog Otelu: “Mislim da bi ova priča osvojila i moju kćer” (170). Dezdemona tada govori, nježno iznoseći tako jak argument da završava čitavu raspravu: duguje poslušnost i zahvaljuje svom ocu na odgoju, ali sad kad je udana, odana je mužu, baš kao što je majčina odanost prema Brabanziju. Očevi moraju ustupiti mjesto muževima.
DEZDEMONA: “Da crnca zavoljeh i da živjet hoću s njim, to javlja svijetu kao glasna trublja moj burni udes i silovit čin. Vrline samo muža mog su srce savladale mi – vidjela sam lice Otelovo u duši njegovoj i njegovu sam junaštvu i slavi svu dušu i svoj udes žrtvovala. Pa zato, ako tu me ostavite da trunem, draga gospodo, a on da pođe u boj, onda uzeste mi sva prava moje ljubavi i ja ću do povratka predragoga mnogo pretrpjet. Zato pustite me s njim.”
Otelo mora odmah krenuti na Cipar da bi preuzeo zapovijed nad obranom, a Dezdemona traži da također krene s njim.
”Sva prava moje ljubavi i ja ću do povratka
predragoga moga pretrpjeti,
zato me pustite s njim!”
Vojvoda joj ispuni želju, a Otelo, koji mora otići te noći, delegira Jage da ga slijedi kasnije na drugom brodu, dovodeći Dezdemonu i sve što je potrebno. Jagova supruga Emilia brinut će za Dezdemonu kao svoju sluškinju. Dok Otelo odlazi, Brabanzio upozorava Otela: “Ona je prevarila oca, a može i tebe” (289), ali Otelo je siguran u Dezdemoninu vjernost.
Jago i Roderigo ostaju na pozornici. Roderigo je podmukao i govori o utapanju samog sebe. Jago s gnušanjem odgovara da je takva bijeda glupost i uvjerava Roderiga da ode na Cipar i čeka da Dezdemona dođe k njemu, jer će joj sigurno uskoro dosaditi Otelo. Jago, zato što mrzi Otela, kaže da će pomoći Roderigu da ima Dezdemonu i podsjeća da mu on donosi mnogo novca.
Jago, sam na pozornici, razmatra situaciju: Dogovorio je svoj izvor novca i čuo je glasinu da je Otelo bio u intimnim odnosima s njegovom suprugom Emilijom. Iako ne vjeruje glasinama, ponašat će se tako da će hraniti mržnju.
“Sumnjam da je bludni taj crnac
i u moje sedlo skako!
Ta misao mi glođe utrobu, i ja
moram učiniti nešto u vezi toga…”
Također će Jago imati za cilj dobiti Cassijevo mjesto poručnika, za koje misli da je trebao om dobiti.
Drugi čin
Prva scena
Drugi čin (i svi kasniji činovi) događaju se na Cipru, u venecijanskim utvrdama. Ciparski guverner Montano čeka dolazak venecijanskih snaga, odgođene snažnom olujom na moru. Dolazi glasnik s vijestima da je tursku flotu toliko oštetila oluja da više ne predstvljaju prijetnju Cipru. Cassiov brod, a nakon njega i Dezdemonin brod, prvu je venecijanski brodovi koji su pristali na obalu. Dezdemonino prvo pitanje je imaju li kakvih vijesti o Otelu, no čini se da je “zapeo” u oluji, ali da uskoro stiže s pobjedom.
“Taj brod je – “Veronessa” – već pristao – Michele Cassio, što doglavnik je hrabrom ratniku, Otelu crnom, iskrcao se, a sam je crnac jošte na moru. I s punom vlašću dolazi na Cipar.”
Njih dvoje provode vrijeme zajedno, čekajući vijesti, a Jago promatra, planirajući uhvatiti Cassija u njegovim ljubaznostima. Dolazi Emilija, Jagova žena i njih dvije pričaju dok Jago komentira i šali se na račun žena.
“‘Lijepa i glupa!’
Ljepota nije nikad glupa bila
Jer glupost joj je čedo pribavila.”
Otelo napokon stiže, a on, Dezdemona i ostali odlaze u tvrđavu. Jago ostaje reći Roderigu da je Dezdemona sad zaljubljena u Cassija i uvjeri ga da se sukobi s njim kako bi izazvao pobunu i uklonio ga. Jago, u svom drugom izgovoru, ponovo govori o svojoj mržnji prema Otelu. Pojedinosti još nisu jasni, ali Jago planira proglasiti Otela ludim.
Druga scena
Vjesnik čita proglas kojim se proglašava noć općih svečanosti kako bi se proslavilo uništenje turske flote i nedavni brak Otela.
Treća scena
Cassio, zapovijedajući noćnom stražom za vrijeme proslave, preuzima naredbe od Otela, koji vojnicima upućuje da piju umjereno i održavaju mir. Cassio i Jago, njegov drugi zapovjednik, trebaju se pobrinuti za to. Tada se Otelo i Dezdemona povlače u svoju sobu, prvu noć koju će provesti zajedno od svog braka.
Jago daje sugestivne primjedbe o Dezdemoni Cassiju, što Cassio odbacuje, a zatim ga Jago poziva na piće. Cassio odbije, ali Jago ne odustaje i nagovara ga, sve dok se Cassio konačno ne odaje piću. Jago potiče Roderiga na borbu s Cassiom; drugi se pridružuju, a Cassio se iznimno naljuti i napada Montana, ciparskog guvernera koji je pokušao smiriti situaciju. U tom trenutku Jago šalje Roderiga da pozvoni zvonom na uzbunu, probudi Otela koji dovede naoružane ljude.
Otelo zahtijeva da se zna tko je započeo tu tučnjavu, i odajući nevoljkost, Jago imenuje Cassija kao prvi koji je počeo. Otelo na licu mjesta oslobađa Cassija od njegovih dužnosti, koji se sad kaje zbog svojih postupaka. Tada se on i Dezdemona vraćaju u sobu.
Jago savjetuje Cassija da zamoli Dezdemonu da razgovara u njegovo ime sa suprugom.
JAGO: “Svatko se živ može jednom opiti pa i vi, čovječe. Reći ću vam što treba da radite. Žena našega generala je sad general. To mogu zato kazati jer se on sav podao i predao tome da gleda, motri i proučava njezine čari i miline. Ispovjedite joj se iskreno, navaljujte da vam pomogne kako biste opet postigli svoje mjesto. U nje je tako prijazna, ljubezna, mekana i blaga ćud te drži da joj je grijeh i da nije dobra ako učini manje nego je moliš. Zamolite je da opet sveže raskinutu vezu između vas i svog muža – i ja stavljam na okladu sve što imam, a vi što vas volja, da će ta prekinuta nit ljubavi biti jača nego je prije bila.”
CASSIO: “Vi me dobro savjetujete.”
Cassio pristaje, a Jago koristi suprugu Emiliju da ugovori privatni sastanak između Cassija i Dezdemone.
Treći čin
Prva scena
Cassio se sastaje s grupom glazbenika i klaunom (zemljakom) kojega pošalje da pronađe Emiliju. Jago šalje Emiliju van da razgovara s njim, a ona izvještava da Dezdemona i Otelo razgovaraju o sinoćnjim događajima. Dezdemona je razgovarala s Cassiom, a Otelo, koji mu se sviđa, obvezao se da će ga vratiti na dužnost kad za to dođe pravi trenutak.
Druga scena
Otelo brodom šalje pismo u Veneciju i vrši pregled utvrda. Pismo Veneciji govori da je Cipar siguran nakon uništenja turske flote. Dok Otelo pregledava utvrde, Jago dovodi Cassija Dezdemoni.
Treća scena
Cassio razgovara s Dezdemonom, tražeći od nje da razgovara s Otelom u njegovo ime. Dezdemona pristaje, znajući da je Cassio stari Otelov prijatelj. Obećava da će o njemu više puta razgovarati s mužem dok se svađa ne riješi i vrati Cassija na dužnost.
DEZDEMONA: “Ne boj se, sve ću, dragi Cassio, učinit da tebi pomognem.”
Kad Otelo i Jago uđu, Cassio, koji se srami zbog ludosti koje je napravio prethodne noći, zagrli Dezdemonu i krene otići. Jago iskorištava priliku da podbaci komentar – “Ha, ne sviđa mi se to” – i da ga zanima Otelovo mišljenje o tome. Dezdemona govori Otelu o Cassiju, moli ga da ga vrati na dužnost, a on, da joj udovolji, pristane na to, no ometaju ga privatne misli da je Jago možda bio u pravu kad je rekao da je Dezdemona upletena u nevjeru.
U razgovoru s Jagom, u kojem Jago i dalje implicira da zna nešto što odbija otkriti, Otelo negira da se prepustio ljubomori.
JAGO: “Ne govorim o dokazu još, ali na svoju ženu pazite dobro i motrite kad je s Cassijem što radi.”
U svom se poricanju pokazuje kao najranjiviji. Preuzima ga sumnja. Otelo izražava svoje strahove da je Brabanzio u pravu, da je Dezdemoni neprirodno da ga voli, da je previše užasan da bi ga voljeli i da njegova veza ne može trajati. Jago odlazi, a Otelo razmišlja o svojoj situaciji: mogao se prevariti, oženiti ženom koja već gleda druge muškarce, a boji se da će joj morati slomiti srce. Pokušava reći sebi da to nije istina.
Kad se Dezdemona ponovno vrati, mijenja se Otelovo mišljenje; on je pažljivo promatra, tražeći znakove, a ona mu pruža rupčić da ga omota oko glave jer joj se učini da ne izgleda dobro. Otelo odbija rupčić, odbacujući ga na pod. Odlaze na ručak, a Emilija uzima rupčić, onaj koji ju je suprug Jago često molio da ukrade Dezdemoni. Emilija odluči izvesti novi, identičan rubac koji će dati svom mužu.
EMILIJA: “Veselim se što taj sam rubac našla. Otelov to je prvi spomen-dar, a muž je moj tvrdoglavi me sto put salijetao da njojzi ga ukradem. Al ona tako voli zalog taj – jer on je zakle da ga vazda čuva – te uvijek njega nosi sa sobom i cjeliva i s njime govori. Izvesti ja ću drugi takav rubac i dat ga Jagu. Bog zna što će mu; ja ne znam – tek ugodit mu hoću.”
Ali ulazi Jago, vidi rubac i uzme ga, presretan jer će sad napokon moći ostvariti svoj plan i podmetnuti ga u Cassijevu sobu kao “dokaz” Dezdemonine nevjere.
Kad Otelo uđe, Jago vidi kako Otelo ne može povratiti svoj duševni mir. Govor mu je grozan, brišući i mahnit; vjeruje da mu je supruga bila nevjerna. Otelo potom divljačkim intenzitetom inzistira i zahtijeva da vidi dokaz Dezdemonine nevjere. U kutovima svog uma Jago stvara savršenu priču koja će Otela još više napraviti ljubomornim: kaže Otelu da je vidio kako Cassio briše čelo rupčićem ukrašenim jagodama; Otelo prepoznaje ovaj rupčić jer ga je upravo on dao Dezdemoni, a koji je pripadao njegovoj pokojnoj majci.
Otelo odbacuje ljubav prema Dezdemoni i poziva na osvetu.
“Ubij!
Krvi!
Krvi!”
Izvjesnost je oslobodila njegov um od sumnje i zbunjenosti. Sada je on taj koji se zaklinje na akciju, a Jago se zakune da će mu pomoći u namjerama da se osveti. Otelo želi da je Cassio mrtav, Jago pristane na to, a onda se Otelo pita kako ubiti Dezdemonu.
Četvrta scena
Dezdemona govori Cassiju da je razgovarala s Otelom, no brine se da je izgubila rupčić. Kad Otelo uđe, tvrdi da ga boli glava i pita ju da mu da rupčić s jagodama da ga zaveže oko glave. Uzalud, Dezdemona pokušava skrenuti s pitanja o rupčiću, govoreći opet o Cassiju. Otelo bijesno izlazi.
Dezdemona i Emilija komentiraju o Otelovoj promjeni u ponašanju te kako je, u kratko vrijeme, postao ljubomoran. Dolaze Cassio i Jago i Dezdemona Cassiju obećava da će razgovarati s Otelom o njegovom slučaju kad se Otelo smiri.
Cassio sreće prostitutku Biancu koja ga često posjećuje, a koja mu govori da je našla rubac s jagodama u njegovim odajama sumnjajući da ima drugu ljubavnicu. Divi se rupcu, a Cassio joj govori da je to Dezdemonin rubac i da ga je Jago tamo smjestio. Moli Biancu da mu napravi kopiju, jer će morati vratiti izvornik na isto mjesto. Bianca to odmah prepoznaje kao pripadnost ženi i zamjera Cassiju zbog toga što ima drugu ljubavnicu.
Četvrti čin
Prva scena
U razgovoru s Otelom, Jago kaže da je Cassio priznao da je bio u intimnoj vezi s Dezdemonom.
OTELO: “Ležao s njom! Ležao na njoj! – Jedno je gadno kao i drugo! – Rubac – priznanje – rubac! – Da prizna pa da bude obješen za svoj trud – najprije da bude obješen, a zatim da prizna. – Jeza me od tog podilazi. Priroda se ne bi zaodjela tako mračnim slikama da nema za to poticaja. Ne hvata me groza od riječi. – Pi! – Nosovi, uši, usnice. – Je li moguće? – Priznanje – rubac – o vraže!”
Ovo otkriće je previše za Otela, koji postaje nekoherentan i neuračunljiv te se onesvijesti. Kad Cassio uđe, Jago tvrdi da Otelo ima epilepsiju i da je imao napadaje i prije.
Umjesto da mu pomognu da se osvijesti, oni ga moraju pustiti da sam dođe svijesti. Jago šalje Cassija van iz njegovih odaja, govoreći mu da se vrati kasnije. Otelo, vrativši se svijesti, govori o sebi kao o jednom od mnogih rogonja, ali Jago mu govori da se sakrije i promatra Cassija, koji se upravo vraća. Jago kaže da će izvući iz Cassija detalje o svojoj ljubavnoj avanturi s Dezdemonom.
Otelo se povuče i sakrije, previše emocionalno uključen da bi shvatio da Jago manipulira njim, a Jago razgovara s Cassiom o Bianci. Otelo vidi njegove osmijehe i izraz lica, ali ne može čuti detalje i vjeruje da govori koliko ga Dezdemona voli. Tada Bianca ulazi s Dezdemoninim rupcem koji baca u Cassija. Vidjevši rupčić svoje žene u rukama Cassijove ljubavnice, za Otela je “očiti dokaz” koji je tražio. Sada je uvjeren u Dezdemoninu nevjeru i zna da mora ubiti i Cassija i Dezdemona te iste noći.
Otelo planira ugušiti Dezdemonu u postelji u kojoj mu je bila nevjerna, a Jago će se pobrinuti da Cassio umre.
OTELO: “Pribavi mi otrova, Jago. Noćas – ne ću s njom raspravljati da mi opet ne malakše snaga od njezina tijela i od njezine ljepote. – Noćas, Jago.”
JAGO: “Nemojte otrovom. Udavite je u postelji, u istoj postelji koju je oskvrnula.”
OTELO: “Dobro, dobro. Sviđa mi se ta pravda. Vrlo dobro.”
JAGO: “A što se tiče Cassija – za nj ću se ja pobrinuti. O ponoći ćete više čuti.”
OTELO: “Divota!”
Druga scena
Otelo ispituje Emiliju o Dezdemoni, ali ona ga uvjerava da se između nje i Cassija nije dogodilo ništa neskromno. Otelo, umjesto da odustane od svojih sumnji, smatra da je Dezdemona toliko lukava da je uspjela prevariti čak i nju. Otelo privatno razgovara s Dezdemonom, prijeteći joj da će je protjerati nazivajući je “bludnicom” – optužbe koje ona odmah negira.
Ulazi Emilija, a Otelo odlazi. Iscrpljena, Dezdemona zna da je kažnjena, ali ne zna zbog čega. Emilija sumnja da je netko okrenuo Otela protiv njegove žene i pobudio njegovu ljubomoru. Kad Dezdemona pita Jaga za savjet, on kaže da Otela ljuti samo posao države.
Kasnije, u razgovoru s Jagom, Roderigo priznaje da mu je dosta romantičnih drama i zavrzlama i planira se povući. Jago se odluči na hrabar potez, povezujući svoje dvije zavjere zajedno: poziva Roderiga da ubije Cassija, objašnjavajući da će Cassijeva smrt spriječiti da Otelo bude poslan na drugo mjesto i, tako zadrži Dezdemonu na Cipru. Roderigo dopušta da ga se uvjeri.
Treća scena
Nakon večere, Otelo naređuje Dezdemoni da ode u krevet i da otpusti svoju sluškinju. Dezdemona i Emilija razgovaraju o situaciji; Emilija brak s Otelom vidi kao grešku, ali Dezdemona ne žali ni zbog čega. Ima predosjećaj smrti i moli Emiliju, ako treba umrijeti, da umota njeno tijelo u jednu od njenih vjenčanih haljina, koje je prostrla na krevet. Dezdemona pjeva pjesmu, sjećajući se sluškinje Barbary čiji se ljubavnik naljutio i napustio je, a ona je umrla pjevajući ovu pjesmu.
Peti čin
Prva scena
Na ulici noću Jago usmjerava Roderiga da napravi zasjedu za Cassija. Kad se Cassio približi, Roderigo ga bezuspješno napada i Cassio je ranjen. Jago odozada ubada Cassija u nogu i bježi dok Cassio plače zbog ubojstva. Otelo, čuvši Cassiov krik, vjeruje da je Jago obavio posao koji je se obvezao učiniti. Nakon Jagovog uvjeravanja , Otelo mora očvrsnuti svoje srce protiv draži svoje žene i proliti joj krv u krevet gdje ga je izdala.
Druga scena
Dezdemona spava u krevetu, a Otelo ulazi, strašno miran i siguran u ono što mora učiniti. Dezdemona se budi i zove ga u krevet, ali on joj govori da se pomoli i pokaje sve, a on će čekati dok ona moli jer ju ne želi ubiti grešne duše.
OTELO: ”Bog znade da si nevjerna ko pako! Prokleta – ej, zakuni mi se da si poštena, ajde!”
Odjednom Dezdemona shvati da ju Otelo namjerava ubiti. Boji se, iako zna da nije kriva. Znajući da ga ne može uvjeriti u njezinu vjernost, Dezdemona plače i moli ga da je protjera, a ne da je ubije, ili da je pusti samo da joj objasni, ali on ju guši.
Kad Emilija pokuca na vrata, Otelo prevuče zavjesu preko kreveta, sakrije Dezdemonino tijelo i otvori vrata da čuje vijesti. Ono što Emilija izvještava nije ono što je Otelo očekivao. Kaže da je Cassio ubio Roderiga. Tada se iz kreveta začuje Dezdemonin glas koji govori “lažno ubijena“, a Emilija poziva pomoć. Dezdemona kaže da je nevina, negira da ju je itko ubio, da je počinila samoubojstvo i umire.
EMILIJA: “O jao! Glas je moje gospe. – O, u pomoć! Hej! U pomoć! – O gospo, Govorite! O slatka, slatka gospo! Dezdemona!”
DEZDEMONA: “Ja ginem bez krivice.”
EMILIJA: “A tko je to učinio vam?”
DEZDEMONA: “Nitko – Ja sama. Zbogom. Pozdravi mi dobrog mog gospodara. Zbogom!”
Emilija i Otelo se sukobljavaju. Emilija sebe vidi kao svjedoka i reći će što je vidjela, a Otelo izjavljuje da je ubio Dezdemonu zbog njene nevjere. Emilija inzistira na tome da je Dezdemona bila vjerna; Otelo odgovara da je Cassio bio s njom, a Jago je znao sve o tome. Sada se Emilija sjetila ključne činjenice. Govori “moj muž” iznova i iznova, dok Otelo izlijeva svoje srce pravdi i kako ju je volio i koliko je Jago iskren. Emilija psuje Jagu, zove ga lažovom i plače za ubojstvom da bi sve probudila.
Montano, Gratiano, Jago i drugi jurnu u spavaću sobu gdje Emilija viče, a ona izaziva Jaga da se brani, pružajući mu posljednju priliku da prizna svoje grijehe. Jago kaže da je Dezdemona doista bila nevjerna s Cassiom, ali Emilija zna da to nije istina. Ona govori kako je pronašla rubac, za koji ju je njen suprug zamolio da ukrade, i dala mu ga. Jago progovara “Lažeš, bludnice!” ubode Emiliju i istrči van. Dok umire, Emilija kaže Otelu da ga je Dezdemona voljela. Otelo, prekasno, shvaća da su ga prevarili i manipulirali.
Jago je uhvaćen i vraćen natrag. Otelo i Cassio zahtijevaju da znaju zašto je to učinio, ali Jago odbija objašnjenje i kaže da više nikada neće progovoriti. Otelo traži od muškaraca da ga se jasno sjećaju, njegovih dobrih i loših stvari, kao “onoga koji ne voli mudro, ali previše dobro“.
“Stanite! Još dvije, tri riječi, prije nego odete. Učinih neke službe državi i ona zna to – ništa više o tom. – kad budete u pismu javljali o kobnoj ovoj zgodi – molim vas, govorite o meni kakav jesam, ni ublaživat ništa nemojte ni zlobiti mi. Morate govorit o čovjeku što nije pametno, al zato vruće ljubio – što nije u ljubomornost lako upao, al kad ga snašla, smutila ga sasvim. O čovjeku što kao Indijac odbacio je biser, vredniji no sav mu rod – o čovjeku što nikad još nije mu se oko topilo, a sada roni tako krupne suze ko smola kad iz arapskih drveta ljekovita proteče. Pišite još da u Alepu jednom drzak Turčin u čalmi nekog Mlečića je tuko i našu vlast pogrdio, a ja da ščepah za vrat obrezano pseto i udrih ga – ovako.”
Zatim se ubode, padne na krevet progovara zadnje riječi “Cjelivah tebe prije no te ubih, i umirući usne ti poljubih…” i tada umre.
Djelo završava Lodovicom koji preuzima vlast i daje Otelovu kuću i imanje Gratianu, svom srodniku po braku. Cassio će biti zapovjednik i moći će osuditi i smaknuti Jaga, a Lodovico će se vratiti u Veneciju s tužnom viješću.
Likovi: Otelo, Dezdemona, Jago, Emilija, Cassio, Brabanzio, Lodovico, Roderigo, Bianca, časnik, glasnik, mornar
Analiza likova
Otelo
Otelo je kombinacija veličine i slabosti, vlastitim riječima “časni ubojica“. General je u mletačkim obrambenim snagama i, iako stranac iz Afrike, osvojio je ovo mjesto svojom izvrsnošću u ratovanju. Ima hrabrost, inteligenciju, vještinu zapovijedanja i poštovanje svojih trupa. Pod pritiskom izgovara inspirativni govor. Kad kolonija kod Cipra zaprijeti, vojvoda i senat okreću se “odvažnom” Otelu za vođenje obrane.
Nakon mnogih godina ratovanja, Otelo je došao živjeti u Veneciju, među sofisticirane ljude u gradu. Senator Brabanzio pozvao ga je u svoj dom. Zaslijepljen je ugodnim životom, naučenim razgovorom, civilizacijom. Imenuje Cassija, željnog vojnog znanja, za svog poručnika. Iznenada vidi mogućnosti za sebe kojima nikad prije nije težio.
Otelo je autsajder koji je inteligentan i samouvjeren u vojnim stvarima, ali društveno nesiguran. Vodi intenzivan život, ljuljajući se između trijumfa i straha. On se razlikuje od onih koji ga okružuju, zbog svog podrijetla i svoje životne povijesti, ali dijeli njihovu Veneciju, vrijednosti i domoljublje. Što je još važnije, on se vidljivo razlikuje zbog boje kože, pa iako živi među drugim ljudima, odvojen je od njih. Kad god pogledaju njegovo crno lice, koliko god genijalan bio njihov general, on zna da ostali razmišljaju “Da, ali on u stvari nije jedan od nas”. Shakespeare predstavlja tu činjenicu u dijalogu i također u inscenaciji predstave: Otelo je crno lice među morem bijelih lica, a stalno ga nazivaju “Mavarom”, reprezentativnim Afrikancem, dok drugi idu prema svojim osobnim imenima i vide se kao neovisni pojedinci. Kad ga drugi likovi nazivaju “crnim”, odnose se na njegovo lice, ali i na pojam simbolike boje u elizabetanskom moralu: bijela označava čast, a crna zloću; bijelo je nevinost, crno je krivnja.
Otelo pripovijeda Dezdemoni svoju životnu priču, a ona ga vidi kroz njegove riječi. Život rane odvojenosti od kuće i obitelji, praćen opasnošću i avanturama, možda je životna priča tisuće muškaraca u dobi koji postaju vojnici i koji u ranoj dobi završe kao mrtva tijela u jarcima, nepromišljeni, neplaćeni, i nepamtljivi. Otelovo postignuće nije toliko u tome što je preživio ovaj neperspektivni život, već u tome što ga je preživio na tako spektakularno uspješan način, na kraju jednog od najmoćnijih ljudi mletačkih obrambenih snaga.
Na bojnom polju Otelo je vješt i pobjedonosan; ali na drugim poljima nesiguran (primjer kad Dezdemona preuzima glavnu ulogu i potiče ga da ispriča svoju životnu priču). Dezdemona, kao i Otelo tajni brak pretvara u društveni uspjeh svojom vješto izrečenom obranom.
Otelo osjeća da je njegov brak na vrhuncu njegovog života. On pobjeđuje u ratu i ljubavi, heroj u svom najvećem trenutku. Takav trijumf, u tragediji, ne može trajati.
Otelo je, međutim, svjestan nesigurne prirode uspjeha i sreće. “Ali ja te volim, a kad te ne ljubim, kaos dolazi ponovo“. Ovo su riječi čovjeka koji poznaje kaos i vjeruje da ga je ljubav spasila od sebe samog. Ljubav koju osjeća uvodi red, mir i sreću u njegov mentalni svijet, koji bi u suprotnom ponovno pao u kaos. Odrastao je u ropstvu, opasnosti i očaju, sada kao profesionalni vojnik živi među kaosom na bojnom polju, ali više ga ne treba imati u svom unutarnjem biću, jer ima ljubav. Kaos je stari koncept Pakla, gdje sve strašno trpi, a Dezdemona je anđeo koji je spasio Otela svojom ljubavlju.
Kad se suoči s perspektivom upravljanja ljubavlju i brakom, Otelovo neiskustvo potkopava njegovo samopouzdanje. Jago lako može navesti Otela na ljubomoru i da pomisli da Dezdemona voli drugog muškarca, jer već osjeća da je njezina ljubav prema njemu previše dobra da bi bila istinita. Otelo vidi Cassija kao muškarca s položajem za kojeg se Dezdemona želi udati i, prema tome, kao muškarca kojem bi se obratila kad bi prestala voljeti svog supruga. Na neki način čeka da se to i ostvari – da Dezdemona shvati da je pogriješila kad se udala za njega.
Otelove nesigurnosti toliko su blizu površine da nekoliko Jagovih riječi i nagovještaja mogu rastrgati samouvjerenu vanjštinu i razotkriti njegove strahove, želje i sklonost nasilju. Otelo ne može podnijeti neizvjesnost; tjera ga da uništi njegov razum. Međutim, jednom kad donese odluku, opet je vojnik, odlučan u djelovanju. Jago mora samo gurnuti Otela u uvjerenje da ga je Dezdemona izdala.
Sudbina je okrutna za Otela i, poput drevnih grčkih tragedija i grčkih junaka, Otelo se može suočiti s ovom sudbinom samo s najboljim dijelom svog čovječanstva. U posljednjim govorima Otelo ponovno prikazuje bljesak svoje nekadašnje veličine: svoju vojnu slavu, odanost Veneciji, intenzitet njegove ljubavi i svoje strašno shvaćanje da je ubivši Dezdemonu uništio ono najbolje u sebi. Nijedan čovjek nema potpunu kontrolu nad svojim životom, ali čovjek može prosuditi sebi, izvršiti pogubljenje i umrijeti sa svojom ljubavlju.
Dezdemona
Dezdemona je puna duha i inteligentna. Po svim tvrdnjama u vojnim pričama nekih drugih likova, Dezdemona je najdirektniji i najiskreniji govornik u predstavi. Njeni govori nisu tako dugački kao drugih, ali njena svaka riječ ima odjek.
Za Dezdemonu Otelo je junak mnogih uzbudljivih i opasnih avantura, koji također ima privlačnost djeteta siročadi kojemu je potrebna ljubav. K tome dodajte činjenicu da je on sada častan i moćan muškarac u svojoj zemlji, koja mlada žena ga ne bi ga smatrala privlačnim? Kao što vojvoda kaže: “Mislim da bi ova priča osvojila i moju kćer”.
Na Cipru, zadužena za svoje kućanstvo, Dezdemona nastavlja ispunjavati svoje dužnosti, primajući podnositelje zahtjeva kao supruga zapovjednika i biti domaćica na službenim prijemima. Njezin joj je brak donio položaj i sreću, toliko da joj je bilo nepodnošljivo pomisliti da se suprug okrenuo protiv nje. Ova ukočenost traje sve dok ne vidi da je on zapravo namjerava ubiti; kad mu ona govori hrabru obranu inzistirajući na svojoj nevinosti. U očaju da je izgubio ljubav, ona ga i dalje brani od posljedica njegovih postupaka, ali on ništa ne vidi jasno: da se ona u potpunosti posvetila ljubavi prema njemu i da bez njegove ljubavi ne može živjeti.
Jago
Shakespeare predstavlja Jaga kao zbirku nerješivih zagonetki. Svaka rečenica koju Jago kaže izaziva zabrinutost. Tvrdi reputaciju iskrenosti i otvorenog govora, ali izmišlja složene laži kako bi iskorištavao i manipulirao drugim ljudima. Tretira druge kao budale i nema vremena za nježne osjećaje, a ipak je oženjen čovjek i vjerojatno je volio svoju ženu. Nije ga briga za nikoga, a ipak cijeli svoj život posvećuje osveti, a ne izostavljanju. Vjeruje u varanje i laganje radi vlastitog dobitka, ali Shakespeare je stavio neke od najljepših riječi u Jagova usta.
Jago ima ugled kao iskren, pouzdan čovjek izravnog govora. Otelo i ostali u predstavi neprestano ga nazivaju “poštenim Jagom“. Uzdigao se kroz redove u vojsci zaslugama i postignućima, a Otelo, čija je vojna presuda izvrsna, zbog svojih je kvaliteta uzeo drugog kao svog kapetana. U njemu nam Shakespeare prikazuje lik koji djeluje protiv njegova ugleda. Moguće je da je Jago uvijek bio negativac i vračar koji je stvorio lažni ugled za iskrenost. Alternativno, možda je čovjek koji je u prošlosti bio iskren, ali odlučio se odreći ove vrline.
Shakespeare je njegov lik izgradio iz ideje koja već postoji u kazališnoj kulturi njegova vremena: vrag u religijskom moralu, koji se razvio u negativca u elizabetanskoj drami i tragediji. Jago kaže “Nisam ono što jesam”, što se može protumačiti kao “nisam ono što izgledam“. Ali podsjeća i na citat iz Biblije koji bi Shakespeare mogao znati: kad Bog daje svoje zakone Mojsiju na planini Sinaj, a Mojsije pita Boga kako se zove. Bog odgovara: “Ja sam to što jesam“. Ako “jesam ono što jesam” označava Boga, tada je Jagovo samoopisivanje “ja nisam ono što jesam” izravna suprotnost. Jago je suprotnost Bogu, tj. on je vrag. Jago u ovoj predstavi ima kvalitete vraga u srednjovjekovnim i renesansnim igrama morala: lažljivac je, priča maštovite priče kako bi manipulirao ljudima i doveo ih do uništenja, a vidi najveće ranjivosti drugih i koristi ih da ih uništi. Jago sve to čini ne iz bilo kojeg dobrog razloga, već iz ljubavi prema zlu.
Jago je okružen gorkom ironijom: on nije onakav kako se čini, ljudi se više puta oslanjaju na njega, a on ih izdaje. Voli kad drugi nesvjesno rade kako bi poslužili njegovim ciljevima. No zbog svega toga, kako se njegova zavjera protiv Otela počinje rasplitati, on gubi kontrolu nad njom i mora riskirati kako bi spriječio da se sruši. Jago je čovjek s opsesijom za kontrolu i moći nad drugima koji je dopustio da ta opsesija preuzme cijeli svoj život. Nužnost ga prisiljava na radnje koje možda ne bi počinio – da bi uništio Otela, mora uništiti i Roderiga, Emiliju, Dezdemonu i na kraju sebe. Jedini čovjek koji je preživio Jagov pokušaj ubojstva je Cassio, jedini glavni lik koji je ostao na kraju predstave.
Emilija
Emilija je Jagova supruga, a Dezdemonina sluškinja, žena praktične inteligencije i emocionalne otpornosti. Ona slijedi svog muža po supružničkoj dužnosti, ali tijekom predstave razvija snažnu odanost prema Dezdemoni i na kraju se odriče Jagovih laži u obranu Dezdemoninog ugleda. Govori prezirno o muškarcima, ali, do posljednjeg prizora, podržava svoga muža kad je to potrebno. Kad napokon vidi istinu, Emilija napušta svu odanost Jagu i verbalno ga napada zbog toga što je negativac kakav jest. Kao odgovor, on je ušutkuje ubijajući je. Ona vjeruje da je većina muškaraca glupa, zlobna ili bolesna, i ništa što doživi tijekom predstave ne opovrgava tu njenu procjenu.
Bilješka o piscu
William Shakespeare je vjerojatno najpoznatiji pisac na engleskom jeziku, poznat po svojim dramama i po sonetima. Iako mnogo toga o njegovom životu ostaje otvoreno za raspravu zbog nepotpunih dokaza, sljedeća biografija objedinjuje najčešće prihvaćene činjenice o Shakespeareovom životu i karijeri.
Sredinom 16. stoljeća, otac Williama Shakespearea, John Shakespeare, preselio se u idilični grad Stratford na Avonu. Tamo je postao uspješan zemljoposjednik i trgovac vunom te poljoprivrednim dobrom. 1557. godine oženio se Mary Arden.
U njegovo vrijeme, britanska srednja klasa širila se i po veličini i u bogatstvu, omogućavajući svojim članovima više slobode i raskoši, kao i jači kolektivni glas u lokalnoj vlasti. John je iskoristio promjenjiva vremena i postao član Stratfordskog vijeća 1557. godine, što je označilo početak njegove slavne političke karijere. Do 1561. godine izabran je za jednog od četrnaest gradskih vijećnika. Na svim položajima koje je obnašao stariji Shakespeare upravljao je imovinom i prihodima. Godine 1567. postao je izvršitelj – najviše izabrane dužnosti u Stratfordu i ekvivalent modernog gradonačelnika.
Gradski zapisi govore da je William Shakespeare treće dijete Johna i Mary. Njegovo rođenje nije registrirano, ali legenda navodi datum 23. travnja 1564., vjerojatno zato što se zna da je na isti datum umro 52 godine kasnije. U svakom slučaju, Williamovo krštenje registrirano je u gradu Stratfordu 26. travnja 1564. Malo se zna o njegovom djetinjstvu, premda se općenito pretpostavlja da je pohađao lokalnu gimnaziju. Kasnije se zaposlio na Oxfordu gdje je predavao matematiku, prirodne znanosti, logiku, kršćansku etiku, te klasične jezike i književnost.
Shakespeare nije pohađao sveučilište, što za to vrijeme nije bilo neobično. Sveučilišno obrazovanje rezervirano je za bogate sinove elite, pa čak i tada, većinom samo one koji su željeli postati svećenici. Mnogobrojne klasične i književne reference u Shakespeareovim dramama svjedoče, međutim, o izvrsnom obrazovanju koje je stekao u gimnaziji i govori o njegovoj sposobnosti. Njegove rane drame posebno su se pojavljivale o djelima Seneke i Plauta. Još impresivnije od Shakespeareova formalnog obrazovanja jest bogatstvo općeg znanja koje izlaže u svom radu. Njegov vokabular nadmašuje glasnoću bilo kojeg drugog školovanog engleskog pisca njegova vremena.
Godine 1582. godine, u dobi od 18 godina, William Shakespeare oženio se dvadesetšestogodišnjom Anne Hathaway . Njihova prva kćer Susanna je krštena tek šest mjeseci nakon rođenja – činjenica koja je pokrenula nagađanja o okolnostima braka. Anne je 1585. godine rodila blizance i krstila Hamneta i Judith Shakespeare. Hamnet je umro u dobi od 11 godina, a tada je William Shakespeare već bio uspješan dramatičar. Oko 1589. godine, Shakespeare je napisao djelo Henry VI – 1. dio, koje se smatra njegovom prvom dramom. U međuvremenu se preselio u London, gdje je nastavio karijeru kao dramatičar i glumac.
Iako su preživjeli mnogi zapisi o Shakespeareovom životu kao građanin Stratforda, uključujući njegove vjenčane i matične knjige, postoji vrlo malo podataka o njegovom životu kao mladi dramatičar. Legenda karakterizira Shakespearea kao bezobraznog mladića koji je jednom prilikom bio prisiljen pobjeći iz Londona pod sumnjivim okolnostima što teoretičari povezuju s njegovim ljubavnim životom, ali mala količina pisanih informacija ne mora nužno potvrđivati taj aspekt njegove osobnosti.
U svakom slučaju, mladi Will nije dobio neposredni svjetski uspjeh. Najraniji pisani zapis o Shakespeareovom životu u Londonu potječe iz izjave njegovog suparnika dramatičara Roberta Greena. U Groatsworthu iz Wittea (1592), Greene naziva Shakespearea “uznemirenom vranom … [koja] pretpostavlja da je u stanju izbaciti prazan stih kao najbolji od vas.” Iako je ovo jedva veliko hvale, ipak sugerira da je Shakespeare razigrao kazališnu hijerarhiju Londona od početka karijere. Retrospektivno je Grinov prigovor moguće pripisati ljubomori na Shakespearove sposobnosti pisanja, ali nedostatak dokaza čini komentar dvosmislenim.
S djelima Rikard III, Henrik VI., Komedija zabluda i Tit Andronik od njegovim pojasom, Shakespeare je postao popularan dramatičar do 1590. godine. Međutim, 1593. godina obilježila je veliki skok naprijed u njegovoj karijeri kada je objavio djelo Grof iz Southamptona. Uz to su objavljeni i Venera i Adonis ; bilo je to jedno od prvih Shakespearovih poznatih tiskanih djela, a koja su polučila ogroman uspjeh. Do ovog vremena Shakespeare je također ostavio svoj pečat u engeskoj književnosti, jer se većina učenjaka slaže da je napisao većinu svojih soneta 1590-ih godina.
Godine 1594. Shakespeare se vratio u kazalište i postao poseban član. Do 1598. godine, Shakespeare je imenovan “glavnim komičarem” za postavu, a do 1603. godine bio je i “glavni tragičar”. Ostao je povezan s kazalištem do svoje smrti. Iako se gluma i igrani film u to vrijeme nisu smatrali plemenitim zanimanjima, uspješni glumci relativno su se cijenili. Shakespearov uspjeh osigurao mu je priličnu svotu novca, koji je uložio u nekretnine u Stratfordu. 1597. godine kupio je roditeljima drugu najveću kuću u Stratfordu. Godine 1596. Shakespeare je izradio grb za svoju obitelj, čime se zapravo učinio džentlmenom.
Iste godine kada se pridružio lorda Chamberlainu, Shakespeare je napisao djelo Romeo i Julija, Uzaludni ljubavni trud, Ukroćena goropadnica i nekoliko drugih predstava. 1600. godine napisao je dvije svoje najveće tragedije, Hamleta i Julija Cezara. Povjesničari i znanstvenici smatraju Hamleta prvom modernom predstavom zbog svog višestruke kompleksnosti glavnog lika i neviđenog prikaza ljudske psihe.
Prvo desetljeće 17. stoljeća svjedočilo se debitantskim izvedbama nekoliko Shakespeareovih najslavnijih djela, uključujući mnoge njegove takozvane povijesne drame: Otelo (1604. ili 1605.), Antonije i Kleopatra (1606. ili 1607.) i Kralj Lear (1608.) Posljednja Shakespeareova predstava izvedena tijekom njegovog života bila je najvjerojatnije kralj Henrik VIII 1612. ili 1613. godine.
William Shakespeare umro je 1616. godine. Njegova supruga Anne umrla je 1623. godine, u dobi od 67. Shakespeare je sahranjen u crkvi u Stratfordu.
Autor: M.Z.S.
Odgovori