Oslobođeni Jeruzalem obrađena lektira Torquata Tassa. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Ep Oslobođeni Jeruzalem talijanskog književnika Torquata Tassa raspoređen je u 20 pjevanja s ukupno 15 300 stihova. U ovako opširnom djelu u središtu je radnje prikaz Prvog križarskog rata (1096.-1099.), u kojem se kršćani sa svih strana svijeta ujedinjuju u borbi protiv muslimanske vlasti u Jeruzalemu, s glavnim ciljem oslobađanja kršćanskih svetih mjesta, poglavice groba Isusa Krista.
Iako je Tasso kršćanin i pokušava prikazati jedinstvo mnogobrojnih kršćanskih naroda, ipak se usuđuje slikovito opisati i drugu stranu križarskih ratova: onu krvoločnu, nemilosrdnu i vođenu zemaljskim užicima. Naime, kršćani, odnosno križari, nisu bili zadovoljeni samo oslobođenjem grada Jeruzalema i uspostavom kršćanske vlasti, već su se pohlepno upuštali i u pljačke, otimanje žena, krvoločan masovni pokolj muslimanskih civila pa čak i krvavo oskvrnjenje svetih hramova, a slabost su pokazivali i prema ljubavi i slavi.
Nadalje, iako uglavnom hvali i uzdiže križarske ratne junake (ponajprije vođu Goffreda, Rinalda, Tancredija) i ostale pobožne kršćane (npr. Sofroniju i Olinda), Tasso s jednakim divljenjem opisuje i silinu najuspješnijih poganskih ratnika (Arganta, Solimana). Tasso posebne pohvale posvećuje ženskim ratnicama i ostalim ženskim likovima: hrabroj Clorindi i zaljubljenoj Herminiji s poganske strane te žestokoj križarici Gildippi.
Osim realnih, stvarnih povijesnih činjenica s kraja 11. stoljeća, Tasso u ep uključuje i brojne magične i fantastične elemente. Mnoštvo je tih elemenata temeljeno na antičkim djelima i mitologiji, u čemu se vidi bogata intertekstualnost. Primjerice, velik se dio epa vrti oko Armide, poganske čarobnice koja svojim ženskim čarima i magijom uspije doprijeti do svakog križara pa čak i ključnog križarskog ratnika Rinalda. Jedini koji joj se uspiju oduprijeti su, naravno, pobožni Goffredo i Tancredi, koji je ludo zaljubljen u Clorindu.
Armidin je lik temeljen na mitološkim likovima Medeje, Kirke i sirena, koje su također s gotovo stopostotnim učinkom zaluđivale brojne muškarce stavljajući ih pod svoju vlast. Važan je i lik poganskog vrača Ismena, koji svojim čarolijama utječe na radnju do same svoje pogibije na kraju epa. Česti su i bajoslovni opisi mnogih magičnih mjesta, poput Armidinih dvora na Otocima sreće (Kanarskim otocima) i Šaronske šume, koju vrač Ismen začara da izgleda kao pakleni grad pun demona, a Armida je pak kasnije pretvara u plodan otok.
Radnju često pokreću ili je razrješuju, osim demona, koji pomažu poganima, i nebeske sile, koje pomažu križarima: anđeli (npr. arkanđeo Mihovil, poglavnik nebeske vojske), Goffredov anđeo čuvar, nebeska vojska poginulih križara i sam Bog, koji je uvijek na Goffredovoj strani.
Tasso se već na početku epa ispričava zbog začinjavanja povijesnih činjenica ovim čarobnim elementima, ali i onim ljubavnim. Od velike su važnosti u epu brojne ljubavne situacije i zavrzlame: čista i neiskvarena ljubav Sofronije i Olinda, Tancredijeva tragična ljubav prema poganki Clorindi, Herminijina ljubav prema Tancrediju, junačka ljubav križarskih supružnika Gildippe i Odoarda, Rinaldova očaranost čarobnicom Armidom.
Iako bi Tasso trebao vremenski pripadati među renesansne književnike, njegovo se djelo smatra pretečom književnoga baroka. Barokni religiozni ep poput Oslobođenog Jeruzalema jest instruktivan i poučan; tako je i Tassov je ep uzor razjedinjenim kršćanima njegovog doba.
Naime, Tasso u epu ohrabruje svog mecenu, Alfonsa II. d’Este, da pokrene novovjekovnu “križarsku” vojnu protiv nadolazećih Turaka. Tassov je izraz barokno kićen, pun stilskih izražajnih sredstava, a u njegovim se likovima javlja barokna podvojenost između njihove svjetovne prirode i straha od vlastite prolaznosti i smrti.
U središtu ovog djela je bez pogovora odnos prema Bogu, što je također odlika baroka, a taj je odnos čovjeka i Boga utjelovljen u križarskome vođi, pobožnom Goffredu, koji svu svoju snagu crpi iz Boga, koji mu zauzvrat uvijek pomaže u ratu.
Strofa: stanca ili ottava rima = strofa od osam jedanaesteraca (endecasillaba), gdje se prvih šest rimuje naizmjenično, a zadnja dva uzastopno (abababcc). Ova je strofa karakteristična za talijansku epiku, a svoj vrhunac postiže upravo u ovom epu (uz Ariostov Bijesni Orlando).
Ep ima 20 pjevanja, ukupno 15 300 stihova.
In medias res: prati se jedna radnja (ponekad malo usporena epizodama), križarski rat traje već šest godina (u stvarnosti tri), vitezovi su iscrpljeni, ali kreću u pohod na Jeruzalem i oslobađanje Kristovog groba.
Invokacija: na početku epa zaziva se kristijanizirana
Muza: autor ju moli da ga prosvijetli nebeskom milošću kako bi mogao dostojno napisati ep te se ispričava što će povijesne opise obogatiti fikcijom i ljubavnim zgodama:
“[…] Muzo, […]
u grud mi dahni nebesnog žar zbora,
prosvijetli poj mi; istine u prave
utkam li ukras, prosti, ako inom,
ne tvojom, resim papire milinom.”
Mnogo je i sekundarnih invokacija:
“Ti, Muzo, reci kakva je to bila
kršćanstvu škoda od njih i u čemu?”
Autor zaziva i pamćenje kako bi mogao vjerno i dostojno prikazati vojna zbivanja:
“Pamćenje, lijek si dobi, zaboravu,
čuvar si stvari i nadstojnik djela,
podaj mi krepost da se uz riječ pravu
opišu vođe, čete, vojska cijela:
obasjaj, zveči prošastu im slavu,
što sada jur je tavna, ušutjela;
i svojim blagom pjesan mi ukrasi
da vijek se sluša, nikad da ne gasi.”
Končeto (concetto): pjesnička figura temeljena na domišljatosti, neobičnoj zamisli, karakteristična za barok, a izvedena pomoću usporedbe, metafore, personifikacije ili hiperbole. Primjer končeta je Tancredijev prvi susret s Clorindom:
“Tekar se rodi Amor, Bože sveti,
već pobjednik je i već moćan leti!”
Intertekstualnost: Tasso se često referira na antičku pjesničku baštinu, mitologiju i talijanske klasike :
Rinaldo je uspoređen s rimskim bogovima Marsom i Amorom:
“[…] s oružjem kanda Mars je ratoborni,
otkrije lik li, onda Amor zorni.”
Dok objavljuje rat Goffredu, Argant se ponaša kao da otvara Janova vrata. Jan(us) je Apolonov sin, a u Rimu mu je bio podignut hram čija su se vrata otvarala samo pri objavi rata:
“Rat vama svima”, pa reče, izgleda
i stava tako bezbožna, bahata
Janova kanda odključava vrata.”
Argant Goffredu objavljuje rat svijanjem ruba svog plašta, što je bila često zabilježena praksa u zapisima antičkih povjesničara.
– Armida čarolijama nalik onim mitoloških bića Medeje, Kirke i sirena začara križare:
“[…] uz lijepa lica pomoć, slatkih kreta,
Medeje, Kirke moću koju steče,
sirenskim glasom, porukom ljubeznom
odvlači pozor onom budnom, trijeznom.”
Clorinda je sa svojim lukom i strijelom uspoređena s Artemidom odnosno Dijanom te Vergilijevom
Kamilom:
“Tako je negda djeva s Dela, vele,
kroz oblak slala munjevite strijele.”
Glasnici Karlo i Ubaldo na vratima Armidinog dvora promatraju prikaz junaka Herkula s meonskim djevojkama, služavkama kraljice Lidije, Onfale iliti Jole, u koju je Herkul bio toliko zaljubljen da je podjetinjio i feminizirao se, počeo se družiti s njenim sluškinjama, presti i brbljati, što nasmijava Amora. Ovaj prikaz služi za usporedbu Herkula s najsnažnijim križarskim junakom Rinaldom, toliko ludo zaljubljenim u Armidu da zaboravlja svoje križarske dužnosti:
“Tu vidjeti je meonske diklice,
tka s kima Alkid, sluša brbljarije.
Podupro zvijezde, gazi hametice
Had; prede sada, Amor mu se smije.”
Učestali su petrarkistički opisi, poput opisa Tancredijevog ljubavnog očaja i jada kad ugleda lijepu Clorindu:
“Taj gori, ničem ne nada se, zdvaja”,
kanda na licu njegovomu piše;
oboriv’ oči pune patnje, vaja,
žalostan tako ide i uzdiše.”
Maksime (kratak književno-filozofski oblik koji donosi pouke/spoznaje o istinama ljudske prirode i društvenog ponašanja) česta su pojava u Tassovoj epici:
“Čekanje zla je jad još puno gori
od samog možda časovita jada […]”
Retardacija radnje: usporavanje početka rata epizodom o Olindu i Sofroniji.
Dolcestilnovizam je Danteova teorija o nastanku ljubavi između muškarca i žene, ovdje prikazana u rađanju ljubavi između Olinda i Sofronije nakon što su zamalo pogubljeni zajedno:
“Razvezaše ih. Kob u ovoj zgodi
Olindu zbilja dobru sreću nudi,
kazujuć’ kako ljubav ljubav rodi,
kad se u srcu plemenitu budi;
s lomače krivca na vjenčanje vodi,
da zaljubljenik ljubljen bude, sudi.
Olindo htjede s njom mrijeti, a ona
kad ne mre s njime, s njim je živjet’ sklona.”
Uzvišena barokna retorika, kićenost, gomilanje ukrasa:
Opis mača kojeg je Argant dobio na poklon od Goffreda. Iako je mač ukrašen i optočen zlatom, od toga je vrjednije kovačevo umijeće:
“Mač primi Argant; zlatom urešeni
držak mu, branik, kako kovač htio,
s takvim umijećem, gubi da na cijeni
sav raskoš građe; rad ju nadmašio.
Bogatstvo, ukras i kov izbrušeni
razgledav’ Argant dio mu po dio […]”
Anafora je stilska figura ponavljanja istih riječi, više riječi ili dijelova rečenica na početku više stihova.
Jedna od najpoznatijih anafora u talijanskoj poeziji je Tassovo opisivanje Jeruzalema pred križarima:
“…gle, Jeruzalem vidi se pred njima,
gle, Jeruzalem, prstom kažu, zgoda
i gle, iz tisuć’ grla čut gdje viču…”
Arogantni Argant, uvjeren u vlastitu ratnu pobjedu, sarkastično naziva križare “pukom nepobjednim”, a sarkazam je dodatno pojačan spominjanjem prošlog dvoboja s Tancredijem, u kojem je po Argantovom mišljenju noć došla kao spas Tancrediju.
“[…] Puče nepobjedan,
o Europe ratnička čeljadi,
na boj vas zove čovjek samo jedan.
Nek’ Tancred dođe, što se hrabren gradi,
na svoju smjelost posumnjat’ li ne da;
na perju ležeć’ il čekati želi
da mu još jednoć noć pomoć udijeli?”
Hiperbola u opisu križarskog napada na zidine Jeruzalema:
“prekrilo nebo oblak je prašine,
tresla se zemlja njihova od kroka.”
Književni elementi
Književni rod: lirika
Književna vrsta: ep (herojsko-povijesno-religiozni)
Vrijeme radnje: kraj 11. stoljeća (Prvi križarski rat)
Mjesto radnje: Jeruzalem, Gaza, Armidini dvori na Kanarskim otocima, morski put kojim prolazi Fortuna s Goffredovim glasnicima (uz Gazu, Siriju, Maltu, Alzerb (domovinu Lotofaga), Tunis, Sardiniju, Alžir, Gibraltar)
Tema djela: Prvi križarski rat – kršćansko oslobađanje Jeruzalema i Kristovog groba od muslimanske vlasti
Ideja djela: prikaz junačkih djela ratnih heroja i s kršćanske i s muslimanske strane u Prvom križarskom ratu, uz poseban naglasak na jedinstvu kršćanskih naroda, borbi kršćana za očuvanje “prave” kršćanske vjere
Kratak sadržaj
1. pjevanje
Prva strofa predstavlja proslov u kojem autor navješćuje o čemu će se pjevati u epu: o Prvom križarskom ratu između muslimana i kršćana. Kršćani su vođeni Goffredom di Buglioneom/Gotfridom Bujonskim/Gottfriedom fon Strasburgom/Godefroyom de Builonom, kojem Tasso daje epitet pobožni (po uzoru na Vergilija, koji je Eneji pridodao isti epitet), čime se ističe Goffredov kršćanski karakter: bogobojaznost, pravednost, milosrđe.
Goffredo 1096. godine okuplja križare i počinje oslobađati Jeruzalem od muslimanske/arapske/saracenske vlasti, vođen Božjom milošću, uspješno se odupirući iskušenjima poslanim iz pakla.
U drugoj se strofi nalazi invokacija: autor zaziva kristijaniziranu verziju Muze i moli je da ga prosvijetli nebeskom milošću kako bi mogao dostojno napisati ep. Ispričava se što će povijesne opise obogatiti fikcijom, čarolijama i ljubavnim zgodama:
“[…] Muzo, […]
u grud mi dahni nebesnog žar zbora,
prosvijetli poj mi; istine u prave
utkam li ukras, prosti, ako inom,
ne tvojom, resim papire milinom.”
Zatim slijedi posveta: Tasso ep posvećuje svojem meceni, ferrarskome vojvodi Alfonsu II. d’Esti, i poziva ga da se ugleda na Goffreda i postavi se na čelo nove “križarske” vojske koja bi Turcima preotela Carigrad.
Nakon proslova, invokacije i posvete, radnja započinje in medias res.
Križari su već šest godina u Aziji (povijesno je točno tri godine, ali Tasso produžuje taj period kako bi napore križara prikazao većima), zauzeli su Niceju, Antiohiju, Tortozu. Vrlo su nesložni, a i kišovita zima ih je razdijelila i zaustavila u daljnjim pohodima. Ovdje intervenira Bog, koji Goffredu šalje anđela Gabrijela u ljudskom obličju kako bi mu poručio da okupi križare i krene u pohod na Jeruzalem.
Bog promatra i Balduina/Baudoina/Baldovina – Goffredovog brata koji ga je naslijedio na jeruzalemskom prijestolju 1100. godine; Tancredija, povijesnu ličnost normanskog podrijetla, koji je na križarski pohod poveo 20 000 vojnika iz Puglie, Calabrije i Sicilije, u stvarnosti je bio hrabar, ali i svadljiv, naprasit i puten, a u epu ga je Tasso idealizirao; Boemonda, Tancredijevog rođaka, koji je osvojio Antiohiju i time zadovoljio pa nije krenuo u pohod na Jeruzalem, ali se kasnije morao odreći antiohijskog prijestolja; Rinalda, izmišljen lik krvno povezan s kućom d’Este, podsjeća na Ahila iz Ilijade; Gvelfa, pripadnika germanske loze obitelji d’Este koji stiže u Jeruzalem četiri godine nakon njegovog oslobođenja.
Goffredo okuplja junake i poziva ih da oslobode Jeruzalem i Palestinu od muslimanske vlasti. Time bi trebali omogućiti kršćanskim hodočasnicima da slobodno posjećuju sveta mjesta, među ostalim i Kristov grob. Goffredo naglašava misijski aspekt ovog pothvata i nalaže da su sve križarske pogibije i rušenja kraljevstva uzaludne ako još nije postignut krajnji cilj: uspostavljanje novih, kršćanskih kraljevina:
“Što hasni da svu silu okupismo
Evrope, da smo Aziju užgali,
ako li svrha gibanja tih zadnja
kraljevstava je rasap, a ne gradnja?”
Razlog podizanja novog kršćanskog kraljevstva na Istoku ne smije biti svjetovan; ono se može podići samo ako ima sveti i uzvišeni cilj, inače će biti kratkoga vijeka kao i Boemondovo kraljevstvo u Antiohiji:
“Ne zida onaj carstava što zgrade
svjetovnim hoće temeljima ići […]”
Pustinjak Petar iz Amiensa podržava Goffreda i glavni je zagovornik pohoda na Jeruzalem u svrhu moralnog očišćenja. Ističe da su dosadašnji napori križara bili uzaludni jer im je nedostajalo jedinstveno vodstvo i zapovjedništvo – pokazuje sklonost monarhiji:
“Gdje samo jedan ne vlada, ne kroji
nagrade, kazne, riječ mu nije glavna,
ne određuje što će činit koji,
tu ne će biti ni uprava stavna.
Od srodnih uda nek se tijelo spoji,
nađite vođu da kroti i ravna,
jednomu dajte žezlo, moć i vlasti,
ulogu kralja, kraljevske i časti!”
Vijeće se slaže s Petrom i daje Goffredu svu vlast: zakonodavstvo i vojno zapovjedništvo. Autor naglašava da je Goffredo dostojan časti koju je dobio.
Autor nabraja vojne čete: Francuze prije vođene Ugom, sad Clotarom (izmišljeni lik); Normane vođene Robertom; čete pastira Ademara iz Pyua i biskupa Vilima iz Orangea; Bulonjce vođene Balduinom; Germane vođene Gvelfom; Flamance i Nizozemce vođene Robertom II.; Britance vođene Vilimom (koji je povijesno neprovjeren); Irce; Grke, Latine vođene obavještajcem Tatinom; vitezove lutalice vođene Dudonom iz Contza.
Autor pripovijeda o Tancrediju, normanskom vladaru. Hvali ga kako je, uz Rinalda, najljepši i najhrabriji ratnik, a jedina slabost mu je ljubav. Naime, nakon pobjede križara nad Perzijcima kod Antiohije, Tancredi je zastao da se odmori i ugledao poganku Clorindu (izmišljeni lik) u koju se na prvi pogled zaljubio.
Nabrajaju se križarski junaci: Evstazij/Eustazije, mlađi brat Goffreda i Balduina; norveški kralj Gernard; balnavillski Ruđer i Engerlan; Rambaldo; Genton; dva Gherarda; Ubald; Rozmund; toskanski Obizzo; lombardska braća Palamed, Sforza i Ahil; Oton (Ottone Visconti); dvojica Gvida: Rudolf i Gvasko; Gernir; Eberard; engleski barun Odvard (Odoardo) i žena mu Gildippa (oboje su sudjelovali u vojni i poginuli).
Među svima se borbenošću ističe Rinaldo iz obitelji d’Este, kojem se svi dive jer je još jako mlad, a svojim je junačkim djelima ispred svojih godina.
Nakon konjice, autor opisuje pješaštvo. Ovdje se ističe Rajmund (Raymond de Saint-Gilles), vođa vojske iz Toulousea; Stjepan d’Amboise iz Toursa; Alkast (izmišljeni lik), vođa helvetske (švicarske) vojske s Alpa; Kamilo, vođa vojske papinskog znamenja (Talijana).
Goffredo hrabri vojnike i naređuje im da krenu u pohod na Jeruzalem sutradan u zoru. Međutim, Goffredo strepi jer je čuo da egipatski kralj namjerava doći u utvrdu u Gazi kako bi pomogao Siriji u ratu protiv križara; stoga Goffredo šalje glasnika Henrika u Grčku kako bi tražio danskog kraljevića Svena za vojnu pomoć.
Autor spominje emira iz grada Tripolisa, koji je križare ljubazno primio i darivao te prihvatio Goffredove uvjete mira kako bi izbjegao rat. S brda Seir blizu Tripolija spustio se velik broj kršćana kako bi pozdravili Goffredovu vojsku, a dio im postaje vodičima. Vojska se kreće uz more kako bi si priskrbila žito i vino, primjerice s otoka Hiosa i Krete, poznatih po vrsnim vinima.
Križarima prijeti opasnost od Aladina, kralja koji u ime egipatskog kalifa vlada Jeruzalemom. U Jeruzalemu žive ljudi različitih vjeroispovijesti: prevladavaju muslimani naspram kršćana, a, zahvaljujući Aladinu, plaćaju i niže poreze (daće). Aladin se pribojava križarske opasnosti i planira krvoločno ubijanje kršćana, ali ipak smiri strasti i odluči kako će pričekati s prevelikom okrutnošću kako ne bi razjario križare. Ipak poduzima druge mjere predostrožnosti i uništava sve što bi moglo pomoći križarskoj vojsci: pali plodna polja, truje vodu, ruši zgrade i gradi nasip na sjevernoj strani grada.
2. pjevanje
Vrač Ismen nagovara Aladina da iz kršćanske crkve ukradu Bogorodičinu ikonu i prenesu je u džamiju kao zaštitu grada Jeruzalema:
“[…] ona će postat koban čuvar pravi
svih vrata, dokle na tom mjestu stoji;
zid neprobojan carstvo će ti biti,
ta nova tajna treba da ga štiti.”
Bogorodičina se ikona smješta u džamiju, a Ismen nad njom čara. Međutim, netko krade ikonu iz džamije, što jako razljuti Aladina. Sugerira se da je krađa Božja intervencija jer su ljudi preslabi za takav pothvat. Aladin krivnju pridaje svim kršćanima i naređuje njihov opći pokolj:
“Ta svi su krivi, gomile iz njine
bit’ prijateljem nitko nam ne želi.
Tko li je nevin, prijašnje za čine
nek nova kazna njemu se dodijeli.
Moj puče vjerni, nikoga ne žali,
ognjem i mačem brzo kolji, pali!”
Kršćanima pomoć nudi pobožna Sofronija, koja na sebe preuzima svu krivicu za krađu i paljenje Bogorodičine ikone i traži Aladina da pogubi jedino nju, a ostale da poštedi. Aladin je osuđuje na smrt na lomači. Olindo, mladić zaljubljen u Sofroniju, želi na sebe preuzeti krivicu kako bi Sofronija ostala na životu. Aladin ih oboje veže za lomaču. Olindo bolno jauče, ali žali samo zbog toga što će Sofronija biti pogubljena, a za sebe ne mari i kaže da je sretan što će umrijeti zajedno. Tasso idealizira ljubavničke osjećaje i izrazito tragično prikazuje nesretan položaj ljubavnog para:
“Kad mrijet već moraš, godim, uz svu tugu,
što lomača nas, mješte loga meka
napokon združi. Svoju kob ne smijem
već tvoju žalit’, s tobom sretan mrijem.”
Oboje su požrtvovni, ali njezin cilj je uzvišen, sakralan, temeljen na vjeri, a njegov svjetovan, temeljen na zemaljskoj ljubavi. Sofronija upozorava Olinda da je vrijeme za umiranje za više ciljeve: ona je beatificirana i time balansira ludu mladićevu zaljubljenost kako bi cjelokupna epizoda imala što veći sakralni prizvuk:
“O prijatelju, ovo ište vrijeme
za višim ciljem misli i jauke.
Na svojih grijeha što ne misliš breme,
na plaću dobrim iz Gospoda ruke?
Nek’ k tronu višnjem tvoje čežnje streme,
za Njega pati, slatke bit će muke.
To nebo gledaj, gledaj sunce milo,
gle, tješeć sebi zove nas u krilo.”
Sofroniju i Olinda spašava poganka Clorinda, koja se sažali nad ljubavnim parom i moli Aladina da ih pusti. Aladin je svjestan Clorindinog junačkog statusa i ispunjava joj želju, a usto je postavlja na čelo vojske. Clorinda napominje kako ne vjeruje da su kršćani ukrali ikonu, već da je sve djelo Muhameda, koji je ikonu maknuo budući da muslimani ne štuju slike i kipove, a pogotovo ne smještaju ikone drugih vjera u svoja svetišta.
Aladin pušta Sofroniju i Olinda, ali je sumnjičav jer bi spoj tih dvaju plemenitih osoba mogao biti poguban po njega. Protjeruje ih što dalje izvan granica Palestine, a sve ostale kršćanske muškarce sposobne za borbu također šalje u zatvor ili izgon, dok ženu, djecu i starce ostavlja kao taoce. Dio protjeranih kršćana pridružuje se križarima u gradu Emausu, gdje se Isus nakon uskrsnuća pokazao učenicima.
Ostatak ovog pjevanja opisuje pregovore Aladinovih dvaju glasnika, Aleta i Arganta, s Goffredom. Goffredo je kao vrstan vojskovođa među neprijateljima stekao dobar ugled pa mu Aladin šalje ovo svečano izaslanstvo kako bi diplomatski odgodio ili potpuno spriječio Goffredov napad na Jeruzalem. Ovdje Tasso vrši vrhunsko psihološko profiliranje smirenog, uglednog i ponosnog Goffreda naspram slatkorječivog, žustrog i prijevarnog Aleta te borbenog Arganta. Argant se Goffredu klanja oholo, kao velikaš. S druge strane, Alet se prijetvorno skrušeno klanja i slatkorječivo povlađuje Goffredu govoreći mu kako je svima poznat po svojem junaštvu, o čemu čak i jeruzalemski kralj Aladin rado priča i zato mu nudi da se udruže u savez protiv Perzijanaca i Turaka:
“Judeju ako ne diraš i kraje,
pod carstva koji zaštitom mu stoje,
on zauzvrat ti obećanje daje
da posjede će učvrstiti tvoje.
Vas dva kad jednom postignete slogu,
Perzijci, Turci zar se uzdić’ mogu?”
Alet pokušava uvjeriti Goffreda da ima loše savjetnike jer ga nagovaraju da krene u osvajanje novih carstava, što bi mu, po Aletovom mišljenju, donijelo više gubitka nego nagrade, a već je dosta postigao i osvojio. Drugim riječima, govori mu da tko visoko leti, nisko pada.
“[…] tko odveć hitro leti kakvu visu,
ponori često daleko mu nisu.”
Alet napominje Goffredu da je grčki kralj Aleksej Komnen zao izdajnik te da od njega uzalud očekuje pomoć. Alet postaje sve drzovitiji u diplomatskim pregovorima i već otvoreno prijeti Goffredu da će, ako ga ne posluša, tj. ako se odluči na vojni pohod na Jeruzalem, protiv njega biti i Egipćani uz Perzijance i Turke. Time bi se znatno povećao broj križarskih neprijatelja, dok je križarska vojska zbog proteklih bitaka i gladi već brojčano smanjena:
“Pučanstvo naše moglo bi na kraju
s perzijskim, turskim urotu da skuje,
te se u jednu moćnu vojsku združi
i otpor skupa brodovlju tvom pruži!”
Goffredo mirno sluša Aletovo uvjeravanje, svjestan Aletovih pregovaračkih trikova, i odgovara mu da križari ne odustaju od pohoda na Jeruzalem. Također napominje da njihov vojni pothvat nije iz slavohleplja, već da su vođeni Božjom rukom i višim ciljem, stoga im neće biti teško za taj cilj žrtvovati svoje živote.
Goffredov odgovor razjari borbenog Arganta, koji poručuje Goffredu da će dobiti rat budući da odbija mir. Goffred govori glasnicima neka prenesu kralju da su spremni za rat. Goffredo po protokolu daruje Aleta i Arganta uz ljubazne riječi; Alet dobiva skupocjenu kacigu, a Argant zlatom ukrašeni mač. Argant prijeti Goffredu da će uskoro na svojoj koži osjetiti kako će rukovati njegovim darom. Argant šalje Aleta u Egipat, a on sam ide u Jeruzalem.
Križari su uzbuđeni i hvata ih nesanica u iščekivanju rata u Jeruzalemu.
3. pjevanje
U ovom pjevanju započinje ratno djelovanje. Križari ulaze u Jeruzalem bosonogi i bez nakita poput srednjovjekovnih hodočasnika. S kule ih promatraju Aladin i Herminija, kći antiohijskog cara Cassana, kojeg je pogubio križar Boemond kad je osvojio Antiohiju.
Vidi se i protivnička, poganska strana: Clorinda i Argant, oboje vrsni ratnici.
Pogled na Tancredijev “ljubak i srčan izgled” tjera Herminiju da se zaljubi u njega. Aladin savjetuje Herminiju da mora prepoznati svakog kršćanina, premda i pod bojnim oklopom, a ona se pretvara da je loše volje i govori da prepoznaje okrutnog Tancredija koji je pogubio velik dio njenog naroda i da bi ga željela dobiti živog kako bi joj postao robom. Makar se pravi da joj je Tancredi mrzak, čitatelju je odaje uzdah koji ispušta na kraju govora.
Tancredi i Clorinda se susreću na suprotnim stranama bojnog polja. Prepoznaju se i Tancredi je zove na okršaj nasamo i priznaje joj svoje osjećaje:
“Uvjet je, kada ti pak ne ćeš”, veli,
“mir imat’ mnome, da mi iz dna grudi
srce iščupaš; ako te veseli
i da ne živi više, tako budi.
Čupaj ga, za te već dugo bije,
ne ću te kudit’, nit to branit’ smijem.”
U taj čas na Clorindu nasrne neki vojnik, a Tancredi je brani. Vojnik joj ipak uspije zadati laku ozljedu glave, što još više razjari Tancredija, koji se ostane boriti s njime, ali ga ne uspije uhvatiti zbog sporog konja, a Clorinda odlazi dalje u boj.
Na bojnom se polju ističu junački Rinaldo, Dudon, Gernand, Odvard i Gildippa.
Argant smrtno ranjava Dudona. Dudonovi posljednji trenutci i predsmrtni hropci smatraju se jednim od najljepše prikazanih smrtnih agonija svjetske književnosti:
“On pade; oči otvara sve teže,
jer tvrdi mir ih i san gvozden steže.
Trikrat ih otpre vidjet’ gdje još zrači
sunce, na ruke dić’ se trsi; hropi;
i trikrat pade, veo taman smrači
oči mu, što ih naposljetku sklopi.
Udi se koče, smrtan led provlači
kroz njih se, znoj mu hladan ih natopi.”
Argant se ni ne osvrće na Dudonovo truplo, a križarima govori da poruče Goffredu da se služi mačem koji je dobio od njega na poklon i da će uskoro isprobati mač i na njemu.
Križari odvode Dudonovo tijelo, koje su muslimani iz poštovanja ostavili netaknuto.
Goffredo s visine promatra Jeruzalem i utvrđuje mjesto gdje će smjestiti tabor. Tasso ovdje pokazuje vrsno poznavanje topografije.
Aladin i Herminija opet komentiraju kršćanske junake. Dive se Goffredovom kraljevskom liku i djelu, njegovom bratu Baldvinu, Rajmundu, Vilimu, Gvelfu, a Herminija s mržnjom spominje Boemonda, ubojicu svog oca.
Goffredo određuje smještaj tabora, naređuje kopanje nasipa i opkopa.
Dudonu se kopa grob i odaje mu se počast: hvale se njegova časna djela i Goffredo blagoslivlja njegovu dušu:
“Bi, živeć, ratnik, kršćanski i sveti,
i umro takvim; uživaj na kraju,
blažena dušo, motreći svog Boga,
palma i kruna čekaju te stoga.”
Palma je nagrada mučenika, a kruna nagrada pobjednika. Goffredo uzdiže Dudona na razinu sveca mučenika i obećava mu prinijeti zavjete u hramu gdje se nalazi Kristov grob.
Goffredo naređuje rušenje stabala u Šaronskoj šumi za izradu vojnih naprava.
4. pjevanje
U četvrtom pjevanju nema ratnih okršaja; zamjenjuju ih magični, “demonski” elementi.
Demon, kombinacija Plutona i Lucifera, odlučuje nauditi kršćanima i u tu svrhu saziva sijelo podzemnih/tartarskih/paklenih duhova, čudovišta i nakaza koji potječu iz antičke mitologije: Harpija, Kentaura, Sfingi, Gorgona, Scila, Hidri, Pitona, Himere, Polifema, Geriona, Kerbera. Demon potiče ostale paklene nemani na djelovanje protiv kršćana podsjećajući ih na njihovu pobunu i borbu protiv Boga i Njemu odanih anđela, izgon koji su demoni dobili iz Božjeg carstva, Isusovu pobjedu nad paklom i Njegovo spasenje duša pravednika iz pakla, što znači da sad pakao zjapi prazan. Napominje da su im kršćani preoteli velik dio Azije i Judeju i potiče paklena stvorenja da svojim varkama i obmanama unesu nemir među križare:
“Judeja prije neg požarom plane,
taj oganj goruć’ ugasili da ste;
zađite med njih, skrajnje im rad štete,
nek’ ih se silom i varkama smete.”
Demon izriče želju da križare razjedine žene, unesu neslogu i okrenu ih protiv vođe Goffreda. Paklene se nemani na te naredbe razmile po svijetu u potrazi za kršćanima.
Idroat, kralj Damaska, ugledan i poznat vrač, smatra da je Nebo odredilo propast križarske vojske i pobjedu egipatske pa razmišlja o savezu s Egiptom, dok je u isto vrijeme svjestan križarske vojne moći i hrabrosti. Idroat po savjetu anđela demona nagovara svoju nećakinju, čarobnicu Armidu, da unese pomutnju među križare svojom ljepotom i ženskim čarima.
Čim uđe u križarski tabor, Armida plijeni poglede križara, ali glumi čednost. Prvi joj prilazi opčinjen Eustazije, Goffredov mlađi brat, i elokventno joj se udvara. Ona ga moli da je odvede Goffredu.
Armida se pred Goffredom pretvara da je sramežljiva i preplašena, a on je hrabri da mu povjeri razlog svog dolaska. Armida Goffredu priča izmišljenu priču o svojoj zloj sudbini: govori mu da je ona muslimanska princeza Damaska, kći kralja Arbilana i Carcilije (izmišljenih likova), koji su umrli i ostavili je na skrb Arbilanovom bratu, a njenom stricu.
Stric se u početku pretvarao kako brine o njoj, no kasnije joj je postalo jasno da je on želi ubiti i dokopati se prijestolja. Upravo zbog toga, uz pomoć ministra Aronta pobjegla je od strica i došla Goffreda tražiti za pomoć: potrebno joj je deset najjačih križarskih junaka kako bi joj pomogli domoći se prijestolja.
Goffredu je cijela priča sumnjiva i sluti varku barbarke, no, s druge strane, njegova plemenitost ga nuka da pomogne dami u nevolji. Također mu je privlačna ideja imati Damask na svojoj strani u ratu protiv Egipta. Goffredo odbija Armidinu zamolbu sve dok ne oslobode Jeruzalem jer nije pametno smanjivati ljudstvo usred rata, ali obeća joj pomoći nakon oslobađanja Jeruzalema. Armida pada u očaj, plače i hvata se za zadnju slamku – prijetnju samoubojstvom.
Eustazije, podržan ostalim križarima, nagovara Goffreda da promijeni mišljenje i savjetuje mu neka Armidi dodijeli mlađe ratnike i vitezove lutalice, koji su kodeksom časti obvezni štititi djevice, a sebi neka ostavi starije i iskusnije. Goffredo nevoljko popušta, ali napominje da ne odobrava udovoljavanje Armidi. Eustazije saopćava Armidi sretne vijesti, a ona započinje vješto zavođenje križara, mijenjajući obličje i vještine koketiranja sukladno tome kojem križaru prilazi:
“Vještinom svakom služi se da zgrabi
u svoju mrežu novog ljubovnika;
a način vazda jednaki ne rabi,
nerijetko mijenja izgled svojeg lika.
Pogledom časak strasnim, plamnim, vabi
suzdržan čas joj, stidljivosti slika:
dok nekog kroti, nekoga pak snubi,
kako je hitar il’ mlitav da ljubi.”
5. pjevanje
Goffredo odlučuje da vojska mora odrediti tko će biti nasljednik poginulog Dudona, što je naznaka njegovih demokratskih načela.
Rinaldo nakon Eustazijevog laskanja izabere Eustazija kao jednog od Armidinih pratitelja, shvativši da ovaj to žarko želi.
Demon počinje opsjedati taštog križara Gernanda, sina norveškog kralja, i huška ga protiv Rinalda govoreći mu da će dospjeti na Dudonovo mjesto ako ukloni Rinalda. Zato Gernando izaziva i provocira Rinalda pa Rinaldo, razbješnjen, ubija Gernanda u dvoboju. Arnalt tuži Rinalda Goffredu i napominje da je počinio kažnjivo djelo – ubojstvo bez opravdanog razloga, i napominje Goffredu da bi ga trebao kazniti jer je unio klicu razdora među križare. Tancredi staje na Rinaldovu stranu i napominje da je Rinaldo kraljevskog roda (Gvelfov nećak) pa bi trebao imati aristokratske povlastice pri kažnjavanju. Goffred opet pokazuje demokratičnost i nalaže da bi kazna trebala biti ista za aristokrate i za ostale pučane:
“Znam kako treba i kada se smije
nekomu kaznu i nagradu dati,
jednakost čuvam i nad njome bdijem,
od malih vele ne ću rastavljati.”
Tancredi obavještava Rinalda da ga Goffredo želi uhititi i kazniti, a Rinaldo kaže da ga nije strah Goffredove kazne te se krene naoružavati. Tancredi mu pokušava smiriti strasti i priča mu o svojoj mladosti, u kojoj je izbjegavao dvoboje i svađe, te mu obećava da će ga braniti kod Goffreda. Tancredi savjetuje Rinalda neka ode u Antiohiju k Boemondu i ovaj ga posluša.
Goffredo priča Rinaldovom stricu Gvelfu o Rinaldovoj srdžbi i gnjevu. Opet napominje da za sve vrijede jednaki zakoni pa prema tome Rinaldo treba biti kažnjen za Gernandovo ubojstvo. Goffredo savjetuje Gvelfu neka se Rinaldo sam preda, bez uhićenja. Gvelf mu poručuje da je Gernando zaslužio to što ga je snašlo i da je on po viteškom kodeksu spreman mačem braniti Rinalda jer je krivo optužen. Goffredo zaključuje da je križarima bolje bez Rinalda jer samo donosi svađe u tabor, a Gvelfa moli neka ne započinje nove razmirice.
Radnja se prebacuje natrag na Armidu, koja i dalje prepredeno zavodi križare. Jedini koje ne uspijeva obmanuti su Goffredo, koji ne mari za ovozemaljske strasti, i Tancredi, koji je zaljubljen u Clorindu.
Armida moli Goffreda neka joj udijeli junake što prije jer što više vremena prolazi, to je veća vjerojatnost da će njen tobožnji stric saznati da se pridružila Goffredovoj vojsci pa će moći bolje opremiti svoju vojsku. Kao protuuslugu, Armida obećava Goffredu da će njeno kraljevstvo biti u vazalnom odnosu prema njemu.
Goffredo pristane i odluči da će odabir križara koji će biti Armidina pratnja odrediti puki slučaj – izvlačenje imena iz žare. U Armidinu pratnju ulaze Artemidoro, Gherard, Vincilaj, Gvasko, Ridolfo, Olderik, Ronciglion iliti Vilim, Erbard, Enrik i Rambaldo.
Križari koji nisu izabrani postanu ljubomorni i zavidni, što se ne sviđa Goffredu. Goffredo pri odlasku Armidine svite upozorava križare neka se paze jer su pogani poput Armide prevrtljivi i prijevarni. Oni koji nisu izabrani, počevši s Eustazijem, kunu nepravednu Sreću i odluče da će slijediti Armidu i deset izabranih križara.
Rambaldo primijeti Eustazija kako ih slijedi i oni umalo nasrnu jedan na drugog, ali Armida ih pomiri i poručuje im da Eustazije ima svako pravo biti u pratnji ako tako želi. Tako im se pridružuje velik broj križara, a Armida ih zadovoljno prihvaća.
Do križara stižu glasine o nadolasku egipatske vojske, a usto ih muči glad. Goffredo ih hrabri govoreći im da ih čuva Bog.
6. pjevanje
Divlji ratnik Argant, Čerkez, nagovori Aladina da dopusti dvoboje. Argant šalje glasnika k Goffredu kako bi tražio ponajboljeg križarskog junaka koji bi se s njim borio u dvoboju, Goffred pristane na to. Aladin šalje Clorindu s vojnicima kao Argantovu pratnju. Križari se slažu da bi Argantov protivnik trebao biti Tancredi.
Međutim, na putu prema mjestu dvoboja, Tancredi zamijeti Clorindu, koja ga opet očara pa zakasni na dvoboj. Umjesto njega, u borbu s Argantom stupa mladi Oton Visconti. Argant Otona zbaci s konja, nudi mu da se preda, oholo mu napominjući da će dovoljnu slavu steći samo činjenicom da se uopće borio s njime – velikim Argantom, ali Oton ne pristaje. Argant krši viteška pravila koja nalažu da ne smije nasrtati na protivnika koji je pao s konja, i zatim uzima Otona kao svog roba.
U međuvremenu se Tancredi osvijesti i stupa u dvoboj s Argantom. Međutim, dvoboj se prekida jer je pao mrak i ugovara se vrijeme nastavka dvoboja – nakon šest dana, nakon vidanja rana. Tancredi postavlja uvjet za nastavak dvoboja – da Argant vrati Otona križarima.
Herminija je jako zaljubljena u Tancredija, koji se ponio plemenito prema njoj i postao joj zaštitnikom nakon što je zauzeo njenu rodnu Antiohiju. Ona se preruši u svoju prijateljicu Clorindu, stavljajući na sebe njen oklop, ratno znamenje i oružje kako bi došla do Tancredija i travama mu vidala rane koje je zadobio u dvoboju.
Međutim, u kršćanskom se taboru susretne s Alkandrom i Polifernom, sinovima Ardelija, ratnika koji je poginuo od Clorindine ruke. Polifern nasrne na tobožnju ubojicu svog oca, i Herminija se prepadne i pobjegne. Čuvši glasine o tobožnjem Clorindinom dolasku, Tancredi pomisli da je Clorinda došla njemu u pomoć.
7. pjevanje
Herminija u bijegu stiže do pastira koji ju uzima pod svoje okrilje pa ona počne živjeti kao pastirica.
Tancredi pođe u potragu za tobožnjom Clorindom. Susretne Rambalda di Guascogna, križara otpadnika u Armidinoj pratnji, i njih dvojica započnu borbu. Rambaldo uspije pobjeći, a Tancredi upada u zamku u Armidinom dvorcu iz koje se ne može izvući.
Prošlo je šest dana od Argantovog i Tancredijevog prekinutog dvoboja, što znači da Argant čeka na njegov nastavak. Umjesto zarobljenog Tancredija, po svojoj volji i po odabiru listića s njegovim imenom iz žare, u dvoboj s Argantom stupa starac Rajmund(o), knez od Tuluze. Rajmundu u pomoć stupa njegov anđeo čuvar tako da uspijeva više puta raniti Arganta. Argantu u pomoć pristiže demon Belzebub u obličju Clorinde i daje Argantu strjelicu kojom okrzne Rajmunda, što je kršenje pravila dvoboja. Na to se formiraju bojne čete i započnu borbu.
Križari zamalo dobiju bitku pa muslimanima u pomoć stižu demoni koji prouzrokuju oluju i pomrčinu, što potakne križare da se daju u bijeg. Argant ubija Ridolfa, a Clorinda Pirra. Goffredo konjem zaklanja ulaz u kršćanski tabor.
8. pjevanje
Demoni naređuju Furiji Alekti neka ode u kršćanski tabor i tamo prouzroči nemire i pobunu.
Do križara pristiže Karlo Tudeški i kroz dugi monolog pripovijeda Goffredu o pogibiji križara Svena. Sven je bio danski kraljević, sin ostarjelog danskog kralja Henrika III., željan borbe u Kristovo ime. Sven je u Carigradu, na dvoru Alekseja Komnena, saznao o padu Antiohije, o Goffredu i o Rinaldu, koji je kao mladić pobjegao iz domovine kako bi sudjelovao u križarskim pohodima. Te spoznaje su probudile u Svenu kršćanski borbeni zanos i on je stoga formirao križarsku vojsku od 2000 vojnika.
Međutim, brojčano jača vojska najjačeg križarskog protivnika Solimana iznenadila je utaborenu Svenovu vojsku i pobila gotovo sve Svenove vojnike pa i Svena, kojeg je ubio sam Soliman.
Karlo je ostao jedan od rijetkih preživjelih jer je omamljen pao među poginule suborce pa su svi smatrali da je i on mrtav. Karla iz nesvijesti bude pustinjaci, Kristovi sluge, koji mu nalažu da tijelu poginulog Svena treba pružiti dostojan grob i stoga ga šalju u Goffredov tabor, uz poruku da Svenova sablja treba pripasti Rinaldu.
Čuvši sve što mu je Karlo ispričao, Goffredo obavještava Karla da Rinaldo nije prisutan u taboru i brani mu napustiti tabor sve dok se o Rinaldu ne doznaju pouzdane vijesti. Do tabora pristižu glasine o pronalasku izmrcvarenog tijela odsječene ruke i glave, uz koje je ležalo oružje i vojna oprema koja je ponukala križare da zaključe da je to Rinaldovo tijelo.
Križara Argillana (lik je izmišljen) zaposjedne Furija Alekta u službi Sotone i donese mu nemiran san s utvarom s likom Rinalda, koja mu nalaže da je Rinalda ubio Goffredo. Argillan među križarima izazove pobunu protiv Goffreda i Franaka, naroda koji je dominirao u križarskoj vojsci. Argillan predlaže da Itali (Talijani) zauzmu posjed kojim će vladati sami, bez Franaka. Goffredo staje pred križare u svečanoj odori i sa žezlom, te umiruje narod, koji uz njega vidi i krilatog ratnika (anđela čuvara). Puk dopušta da se Argillan uhiti, metež se umiruje, a Goffredo nastavlja s uobičajenim ratnim pripremama i nadgleda gradnju ratnih naprava.
9. pjevanje
Furija Alekta nagovori Solimana da noću napadne nespreman križarski tabor (što je kršenje vojničkih pravila) sad kad u njemu nema najsnažnijih ratnika Rinalda, Tancredija i ostalih. Doznaje se da je Soliman je bivši kralj Niceje i Turaka, koji je izgubio kraljevstvo uslijed napada križara pa sad djeluje u službi egipatskog kralja Aladina. Alekta zatim odlazi k arapskim nomadima, beduinima, vođenima Solimanom, koji su diljem Judeje pljačkali i plijenili, čime su onemogućili komunikaciju križarske vojske i brodskih luka.
Soliman s vojskom dolazi do križarskog tabora i hrabri vojnike na pljačkanje križarskih konja i oružja, govoreći im da je to vojska koja je porazila Niceju i perzijanske čete, ali je sada oslabljena, nepotpuna i nespremna na borbu budući da je noć. Solimanova vojska nemilice ubija križare, od kojih se mnogi nespremni daju u bijeg:
“Arapi hitri strašni u naletu.
Bježali Franci onda jatomice,
pobjednik skupa s bjeguncom u kretu
u tabor uđe, miješa se međ’ druge,
sve puno klanja, užasa i tuge.”
Kršćanin Latino, starac rodom iz Rima, sa svojih pet mladih sinova pogiba u bitci. Posebno je dirljiv prikaz zajedničkog smrtnog hropca dvojice mlade braće:
“Jedan na drugog legli, izdisahu
miješajuć’ s krvlju cvil u istom mahu.”
U pomoć križarima stupa arkanđeo Mihovil, zapovjednik nebeske vojske anđela.
Među poganima, u bitci se ratnom žestinom ističu Soliman, Argant i Clorinda, a među križarima ratnica Gildippa, Gvelf, Argillan i Goffredo.
Argillan ubija Solimanovog paža Lesbina, što rasplače naizgled krutog i bešćutnog Solimana. Soliman osvećuje Lesbina ubijajući Argillana i mrcvareći njegov leš.
Goffredo ubija brojne arapske vojnike. Među križare se vraća pedeset križarskih vojnika koji su pošli za Armidom.
Arapi se povlače, u pomoć im stupa Aladin. Iscrpljen i ranjen Soliman dvoumi se između samoubojstva i bijega i odluči se za bijeg i skorašnji ponovni napad na križare:
“Nek dušman vidi leđa mi, zbog bijega
i mojem novom progonstvu se smije,
s oružjem opet ja ću napast’ njega
da kraljevstvo mu i on miran nije.
Popustit’ ne ću; vrhu bilo čega
nek’ vječno zna se kakvom mržnjom vrijem.
Ja ću se dignut’ ko dušman još ljući,
pokopan pepel, gol duh bivajući.”
10. pjevanje
Solimanu prilazi vrač Ismen i vodi ga u kolima obavijenim gustim oblakom. Proriče mu da će poraziti franačke snage te da će u skorije vrijeme Saladin, Solimanov potomak, izagnati kršćane iz Jeruzalema. Soliman i Ismen, i dalje obavijeni oblakom i stoga nevidljivi, pristižu do špilje u brdu Sionu, gdje Aladin održava sijelo.
Aladin moli okupljene Arape za savjet što činiti dalje po pitanju križara. On sam kaže da im je jedina nada pomoć Egipta. Argant kaže da ne sumnja u tu pomoć, ali da i sami moraju pružiti još jači otpor križarima. Orcano upozorava da su križari u prednosti jer su napravili moćnije bojne strojeve, a usto skreće pažnju i na sve veći nedostatak hrane.
Orcano smatra da je Soliman mrtav ili prognan u bijegu, a da njihovo kraljevstvo ne mogu od križara spasiti niti njihovi vojnici niti zidine. Na te se riječi Soliman ljutito i uvrijeđeno razotkrije, poričući da je bjegunac i odbijajući Orcanov prijedlog pomirbe s Francima:
“Vuk će i ovce živjet usporedno
u istom toru, golub, zmija, k tomu,
u gnijezdu, prije nego Franci i mi
dadnemo da nas ista zemlja primi.”
Aladin se jako razveseli vidjevši Solimana te mu daje da sjedne na prijestolje, a Soliman uz sebe postavlja Ismena. I ostali Arapi prisutni na vijeću hrle k Solimanu dati mu počast, a prva među njima je Clorinda, zatim Ormuss, koji je predvodio arapske nomade koje je prije vodio Soliman. Jedini koji nisu pozdravili Solimana bili su Argant i Orcano.
Vilim, sin britanskog kralja, pripovijeda kako su se pedesetorica križarskih vojnika, među njima i sam Vilim, proveli s Armidom. Armida ih je odvela na svoj čarobni otok, lijepo ih ugostila, ali se ubrzo preobrazila u zlu vračaru i pretvorila sve križare u ribe.
Ubrzo ih je vratila u čovječje obličje i tako im dala do znanja da ima potpunu vlast nad njima, a kao uvjet za smirivanje svog bijesa postavila im je preobraćenje na islam. Njen prijedlog odbiju svi osim Rambalda. U Armidin dvorac pristiže Tancredi. Armida zatim šalje križare, praćene Idroatom, na poklon egipatskom kralju. Od te sudbine spasi ih Rinaldo, čime je odagnao lažne vijesti o svojoj smrti.
Prorok Petar Pustinjak/Eremita slušajući ove riječi proriče buduće Rinaldovo junaštvo i slavi obitelj d’Este.
11. pjevanje
Goffredo nadgleda izradu bojnih sprava kadli mu pristiže Pustinjak Petar, koji ga savjetuje da boj mora započeti molitvama anđelima. Goffredo nalaže Pustinjaku Petru da dovede biskupe Ademara i Vilima koji će voditi procesiju s Petrom. Ujutro Petar, Ademar, Vilim i Goffredo sazovu niže svećenstvo i ostale križare i vode sveti obred procesije.
Započinju prizivom dogme o Svetom Trojstvu, zazivanjem Djevice Marije, vođa anđeoske vojske – Mihovila, Gabrijela i Rafaela, sv. Ivana Krstitelja, sv. Petra, pape iz Tassovog vremena – Grgura XII., apostola, mučenika i mučenica, svjedoka vjere, redovnica, crkvenih naučnika i Marije iz Betanije. Kršćanski se puk uz molitvu primiče k Maslinskoj gori, gdje se nekoć Isus prije Muke povukao na molitvu i probdio noć prije uhićenja. Sa zidina ih arapska vojska gađa strijelama. Na samoj gori Vilim održi svetu misu. Nakon mise križari se vrate u svoj tabor i uz gozbu se pripremaju za napad na jeruzalemske zidine.
U zoru počinje bitka. Rajmund kori Goffreda zbog lake bojne opreme koju nosi, misleći da se tako Goffredo, kao duša i um križarske vojne, neće dovoljno zaštititi. Goffredo mu napominje da se u Clermontu zakleo Bogu da će on sam sudjelovati u bitkama kao vojnik te da je uvjeren da će ga u tome čuvati Bog.
Goffredu se pridružuju braća, Baldovin i Eustazije.
Na tzv. Bočnoj kuli na križare čeka Clorinda s lukom i strijelom, slična Artemidi odnosno Dijani.
Aladin na zidinama zapovijeda, nadgleda i ohrabruje svoje vojnike.
Tužne muslimanske majke mole Alaha (“lažno boštvo”) u svojem hramu da spasi njihove sinove od “pljačkaša Franaka”, tj. od križara.
Alkast se pokušava ljestvama popeti na zidine, ali ga Argant pogodi stijenom i sruši, no ne ubije ga.
Clorinda bira gađati samo najuglednije križare – odapinje sedam strijela i sa svih sedam pogađa cilj (britanskog princa Vilima, Stjepana d’Amboisea, Franka Clotara, Roberta iz Flandrije, biskupa Ademara [dvije strijele] i Palameda):
“…sedam je puta Clorinda napela
luk, sedam puta lete hitci njeni:
koliko god je izbacila strijela,
zaperak, šiljak krv im zacrveni;
krv tekar ona ugledniku lije,
prezire svakog, ako plemić nije.”
Goffreda pogađa strijela, on isprva niti ne primijeti, ali se ipak povuče u tabor iscijeliti ranu i ostavlja zapovjedništvo Gvelfu. Goffredovim odlaskom slabi križarska vojska.
Na muslimanskoj se strani za svoju domovinu bore i mnoge žene.
Križarima se obraća ljuti Argant, govoreći im da Jeruzalem nije Antiohija, koju su križari zauzeli na prijevaru, i izaziva ih govoreći im da se bore poput djevojčica ili žena:
“Antiohija to, kršćani, nije
noć sklona varci vašoj, osvajači.
Gle, sunce sjaje narod budan, bije
i boj se vodi na drukčiji način.
Zar plam vas više nikakav ne grije,
i slava, pljačka ništa vam ne znači.
Zar tako brzo borbe vam je dosta
I Frančez zar već Frančezicom posta?”
Argant također izaziva i svog suborca Solimana sugestijom da se ponaša kukavički ako se skriva iza zidina. Soliman se osjeća prozvano i uvrijeđeno te njih obojica stupaju u borbu izvan zidina i počinju nemilosrdan pokolj kršćana.
Tancredi se žestoko bori i hrabri svoje vojnike, Latine.
Travar Erotim vadi strijelu iz Goffredove noge i vida mu ranu, ali Goffreda potpuno izliječi tek njegov anđeo čuvar. Goffredo se vraća u boj i ranjava Arganta. Argant nije pokoleban, već napada Goffreda, ali promaši i ubija Goffredovog štitonošu Sigiera.
Soliman stijenom pogađa Roberta iz Normandije.
Padne noć i bitka se prekida. Goffredo vodi sa sobom svoje ranjene vojnike i ratne strojeve te veliku kulu koju su izgradili Goffredovi majstori i koja svojom visinom dopire do vrha jeruzalemskih zidina. Majstori popravljaju oštećenu kulu, što sa strepnjom sa zidina promatraju muslimani.
12. pjevanje
Clorinda sama sebe kudi što se nije pridružila Argantu i Solimanu u boju prsa o prsa, već je ratovala samo lukom i strijelom s gradskih zidina. Postavlja feminističko pitanje je li žena dostojna samo takvog, po njenom mišljenju pomalo kukavičkog, ratovanja.
Željna veće slave, Clorinda izlaže Argantu svoj plan o spaljivanju križarske ratne kule i moli ga da se pobrine za njene služavke i njenog skrbnika, starca i eunuha Arsetea, i pošalje ih u Egipat. Argant joj se odluči pridružiti u njenom naumu, a Aladin im dade blagoslov. Soliman je ljubomoran i želi im se pridružiti, ali njega Aladin ostavi unutar zidina kako grad slučajno ne bi doživio pogibiju troje najvažnijih ratnika.
Arsete moli Clorindu neka se ne izlaže tolikoj opasnosti i priča joj priču o njenom djetinjstvu. Clorinda je bijele rase, a majka joj je etiopska kraljica crne rase. Stoga je njenu majku bilo strah pokazati Clorindu kralju, svom mužu, kako ne bi mislio da mu je bila nevjerna.
Clorindina je majka iz očaja kralju pokazala drugo, crno, dijete, a Clorindu je dala Arseteu nekrštenu uz molbu da je kasnije krsti, budući da etiopski običaji nisu dopuštali da se djevojčice krste prije nego navrše dva mjeseca života. Clorindina se majka obratila ikoni sv. Jurja i zamolila ga da bude Clorindinim zaštitnikom.
Arsete i Clorinda su na putu iz Etiopije susreli tigricu; on se prepao i popeo na drvo te u panici ostavio nju na travi. Tigrica djevojčicu nije napala; dapače, lizala ju je kao da joj je majka, pa čak i podojila, a Clorinda se smijala i igrala sa zvjerkom. Nakon toga su se Arsete i Clorinda nastanili u omanjem gradu, a zatim uputili u Arseteov rodni Egipat i na putu se suočili s burnim vodama Nila. Arseteu se u snu javio sv. Juraj, koji mu govori da je on kao Clorindin svetac zaštitnik dao tigrici sućut, a vodu Nila smirio.
Sv. Juraj je upozorio Arsetea da mora krstiti Clorindu po želji njene majke, no Arsete je, kao musliman, držao da je priviđenje bilo lažno te stoga i dalje nije krstio Clorindu i nastavio ju je odgajati kao poganku. Nakon priče o njenom djetinjstvu, Arsete govori Clorindi da mu se noćas opet javio sv. Juraj, koji mu je naložio da krštenjem promijeni Clorindinu sudbinu jer joj je kucnuo čas. Očajan Arsete moli Clorindu neka odustane od potpaljivanja križarske kule i neka se krsti jer je kršćanska vjera možda ipak “ona prava”; međutim, Clorinda ostaje pri svom naumu i pri muslimanskoj vjeri.
Argant i Clorinda potpaljuju križarsku kulu, što privuče dvije čete križara koji se dadu u potjeru za njima. Argant uspije pobjeći u grad, no ne primijeti da je Clorinda ostala izvan zidina. Tancredi prepozna Clorindinu bojnu opremu kao protivničku, međutim, ne prepozna da je to upravo njegova voljena Clorinda, u koju je zaljubljen od samog početka spjeva. Stoga njih dvoje stupe u dvoboj i Clorinda mu u trenutku odmora kaže da je ona potpalila kulu, što Tancredija još više razjari i on je smrtno ranjava. Ona ga na samrti moli neka je krsti i on je posluša.
Otkrivši joj lice, šokira se i padne u tešku depresiju, praćenu samoubilačkim nagonom. Tancredijev časnik vodi Tancredija i Clorindino tijelo u kršćanski tabor i smješta ih u različite sobe. Očajan Tancredi priziva svoju smrt, svjestan da će ga kroz čitav život pratiti vlastiti čin ubojstva svoje voljene. On zaziva Clorindine posmrtne ostatke, želeći s njima dijeliti grob.
Obavještavaju ga da je njeno tijelo u blizini pa se on, ranjen, teškom mukom dovuče do nje, a pogled na nju ga još više rastuži. Goffredo ga dođe tješiti, a Pustinjak Petar ga grdi jer Tancredi kao križar odabran od Boga ne bi smio dopustiti da ga od kršćanske vjere i svetog cilja borbe za Jeruzalem odvuče jedna žena, k tome još i poganka:
“Kristov si vitez, cijela to ti snaga,
što zaboravi (zamjene li bijedne!)
da nevjernice žene budeš dragan!”
Petar mu kaže da će ga sustići smrt i tijela i duše ako nastavi tugovati za Clorindom. Tancredija malo priberu te riječi i on uspije zaspati, a u snu mu se javi Clorinda, obavještavajući ga da je zahvaljujući njemu krštenjem postala besmrtna te da ga čeka da zajedno uživaju u raju:
“Gle, lijepa li sam i vesela, boli,
moj vjerni dragi, u meni utoli!
Ti začetnik si takvog stanja moga,
od svijeta smrtnog ti me živu ote,
međ’ besmrtnike u krilo me Boga
posla ko ove dostojnu divote.
Blaženstva ovdje ja uživam mnoga,
ljubeć’, u nadi da pak mjesto to te
uskoro čeka, gdje ćeš među svetim
Višnjega Sunca lijepost s mojom zreti.”
Clorindine riječi utješe Tancredija i on pristane na liječničku pomoć. Tancredi dade dostojno pokopati Clorindu, posjeti joj grob i razvija njeno oružje, čime joj daje priznanje kao moćnoj ratnici.
Do Jeruzalema stižu glasine o Clorindinoj smrti, a posebno su pogođene žene i Arsete. Argant se ispričava narodu što nije uspio spasiti Clorindu i kune se da će je osvetiti ubojstvom Tancredija. Međutim, daje se na znanje da će se ubrzo dogoditi upravo suprotno – Arganta će ubiti Tancredi:
“Zakletve puste! Učin suprotivan
uskoro stić’ će i odmazda prava:
u sličnu boju život će izgubit’
Argant od onog kojeg kani ubit’!”
13. pjevanje
Križari trebaju drvo za izradu bojnih naprava, a posebno im je važan popravak zapaljene kule. Stoga vrač Ismen smišlja plan kako presjeći križarima dovoz drva iz Šaronske šume; on saziva u šumu demone i Sotonu (Plutona, Disa – što je i ime paklenog grada) i naređuje im da se nastane u svako drvo kako bi preplašili i potjerali križare-drvosječe.
Ismen napominje Aladinu još jednu olakotnu okolnost: uskoro će se Mars spojiti sa Suncem u zviježđu Lava, što u astrologiji donosi sušu i nesnosnu vrućinu, koju će križari u svom taboru teško podnijeti, a muslimani u gradu puno lakše budući da imaju zaklon u kućama. Ismen kaže Aladinu da će Arapi ovako izvojevati sigurnu pobjedu bez puno muke i savjetuje ga neka odgovori Arganta od ratovanja ako ovaj pokaže volju za borbom.
Goffredo šalje križare u sječu drva u Šaronsku šumu. Križari tamo osjećaju jezu, plaši ih mrak, čudne pojave, fijuk vjetra i zvjerski zvukovi te se vraćaju Goffredu reći mu da ne mogu ući u šumu jer osjećaju da ju je zaposjeo Sotona:
“U šumu ući od nas nitko nije,
gosparu voljan, tako čuvaju je.
Sva družba moja, i ja s njome, mnije:
palaču Pluton premjestio tu je.
Tko trikrat srce branom obavije,
ko čelik tvrdom, motrit’ kadar nju je;
bezumnik tekar slušao bi, skupa
riku i zvižduk, munju kako lupa.”
Hrabri križar Alkast kaže da njega nije strah ničega, čak ni nemani, vremenskih neprilika, zvijeri ni smrti, i uđe u šumu. Međutim, Alkastu se pričinja vatra i strašne nemani te on ipak podlegne strahu i pobjegne. Kad se malo udalji od šume, razljuti se sam na sebe, oblije ga sram i izbjegava društvo križara, no Goffredo mu prilazi, shvaćajući da je Alkasta stid straha i bijega. Nakon toga tri dana nitko nije uspio ući u šumu.
U međuvremenu je Tancredi pokopao voljenu Clorindu i tužan korača Šaronskom šumom. Usred šume ugleda pakleni ognjeni grad, Dis. Tancredi se pita isplati li mu se riskirati smrt, ali ipak odluči krenuti dalje u šumu kako bi pomogao Goffredu skupiti drva za bojne naprave. Čini mu se da ga obavijaju plameni jezici, a zatim nagla studen, magla i mrak.
Potom nailazi na natpis na čempresu napisan na sirijskom jeziku, koji upozorava hrabre ratnike neka ne ulaze u šumu jer živući ne smiju voditi boj s mrtvima. Tancredi zareže stablo iz kojeg počne teći krv i začuje glas poginule Clorinde, zapravo demona, koji kori Tancredija jer je sječom drveta oskvrnuo Clorindin grob i time ju još jednom ubio.
Glas poručuje Tancrediju da je u svakom deblu jedna duša poginula pod zidinama Jeruzalema, ili poganska ili kršćanska, tako da će svatko tko zareže u bilo koje stablo ove šume biti ubojica. Tancredi užasnut odlazi k Goffredu i pripovijeda mu što je vidio i čuo. Goffredo se koleba oko toga bi li on sam trebao ući u šumu, od čega ga odgovara Pustinjak Petar.
Počinje suša koju je najavio vrač Ismen. Zrak je nesnosan, ljudi i životinje skapavaju od žeđi, a Aladin truje sve rijeke. Ljudima se počinju priviđati izvori pitke vode, što ih baca u još veću agoniju. Takvo stanje izazove među križarima pobunu protiv Goffreda jer smatraju da se on gosti sa svojom družinom, da ga nije briga što ostatak križara umire od žeđi te da je osnivanje kraljevstva u Jeruzalemu jedino za što on mari:
“Nevažnim, dakle, sudi li Goffredo,
da svi što puk smo, nedostojan, jadan
i duše proste, poumremo redom
da održi se tron na kom je sada?
I zar sudba mu s takvim sretnim slijedom
kraljevstvo dade, da slobodno vlada;
da očuva ga zar mu je tolika
pohlepa na kvar svojih podanika?”
Prvi koji napušta Goffreda je Tatin, grčki vođa i obavještajac, kojeg je Goffredu dodijelio prijevarni grčki car Aleksej Komnen. Njega slijede i mnogi drugi, npr. vojnici poginulih biskupa Ademara i Clotara. Goffredo se obraća Bogu za pomoć i moli ga da im pošalje kišu. Bog mu usliši molitve i usto odgovara da će im u pomoć uskoro doći i Rinaldo.
14. pjevanje
Goffredu se u snu pojavljuje lik Ugona ili Uga, franačkog vojvode, kroz koji mu Bog poručuje da treba nastaviti bitku za Jeruzalem, u kojoj će pobijediti, a nakon njegove smrti će ga na tronu naslijediti njegov brat. Međutim, u vojnom pothvatu potreban mu je nezamjenjiv Rinaldo, koji će križarima donijeti novu snagu i svladati egipatsku vojsku koja nadire s Istoka. Goffredo uviđa problem u tome što je izgnao Rinalda i optužio ga za zločin ubojstva križara Gernanda.
Bog kaže Goffredu da će Gvelf, kao Rinaldov stric, moliti Goffreda za oprost Rinaldovih grijeha, te da će Rinaldo, iako je trenutno u ljubavnim okovima, ubrzo stići u pomoć križarima. Bog upućuje Goffreda da pošalje glasnike Pustinjaka Petra u potragu za Rinaldom i sugerira mu da će se uskoro vratiti križari koje je zarobila Armida. Naposljetku je izrečeno proroštvo da će se Rinaldova i Goffredova obitelj povezati ženidbom.
Gvelf moli Goffreda da pruži oprost Rinaldu i uvjerava ga da je jedino Rinaldo dovoljno hrabar da posiječe stabla u Šaronskoj šumi. Gvelfa podržavaju i ostali križari pa im Goffredo udovolji .
Gvelf šalje glasnike Ubalda i Karla (danskog ratnika koji je donio vijest o Svenovoj smrti i dobio Rinaldovu sablju da ga njome osveti) u Boemondovu Antiohiju jer je mislio da tamo Rinaldo. Međutim, Pustinjak Petar je znao da je to kriv put pa je glasnike poslao u Ascaloniju, k svom prijatelju, starom vraču. Vrač ih tamo odvede u utrobu Zemlje punu dragog kamenja, gdje se rađaju rijeke, i tamo im ispriča priču o sebi: bivši je poganin, a Pustinjak Petar ga je krstio i obratio na kršćanstvo te se vrač sad služi “naravnom”, “prirodnom” magijom.
Vrač pripovijeda kako je Rinaldo oslobodio križare iz Armidine vlasti, što mu je ona jako zamjerila i osvetila mu se ubijajući dio njegovih vojnika. Kako ga Armida ne bi prepoznala, Rinaldo je na sebe odjenuo pogansko oružje, ostavivši svoje pravo oružje na tlu, što je iskoristila Armida i položila to oružje uz bezglavo truplo i oko trupla postavila uhode koji su proširili lažne glasine o Rinaldovoj smrti, o čemu se već pričalo u spjevu. Rinaldo je zatim pristigao na otočić na rijeci Orontu, namamljen natpisom o čudesima koja ga tamo čekaju.
Tamo je ugledao nagu Armidu, koja se ovdje uspoređuje s božicom, nimfom i sirenom. Ona ga je poput sirene zavela pjesmom i zarobila lancima od cvijeća te ga nebeskim kolima dovela na Sretne tj. Kanarske otoke i tamo im podigla dvore.
Vrač savjetuje Ubalda i Karla da tamo potraže Rinalda, a pomoć će im biti Fortuna koju će tamo sresti. Upozorava ih da ne piju otrovnu vodu iz vrela na vrhu brijega, koja bi ih začarala tako da doslovno umru od smijeha, da ne jedu hranu postavljenu na žalu, i da ne podlegnu zavođenju žena. Kad Armida nakratko napusti Rinalda, glasnici bi mu trebali prići s dijamantnim štitom u kojem bi on vidio svoj odraz odjeven u bludno ruho, što bi ga trebalo osvijestiti i prenuti iz zaljubljenosti u čarobnicu Armidu.
15. pjevanje
Vrač isprati glasnike na put i dade im magična pomagala: štit, libar i zlatna pruća/šibe. Fortuna na lađi vodi glasnike do Armidinog dvora na Kanarskim (Sretnim) otocima, prolazeći većinom po putu kojim je plovio Odisej: uz Gazu, egipatsku vojsku, Siriju, Maltu, Alzerb (domovinu Lotofaga), Tunis, Sardiniju, Alžir, Gibraltar. Kad pristignu u Atlantski ocean, Ubald upita je li u te krajeve ikad kročila ljudska noga, a Fortuna odgovara da je – Herkulova i Odisejeva.
Ubald želi znati o običajima domorodačkih plemena tog područja, a Fortuna kaže da plemena govore različitim jezicima, štuju različite pojave (zvijeri, zemlju, sunce, zvijezde), a neki su i ljudožderi. Fortuna kaže da će kršćanstvo prodrijeti i do tih predjela i proriče Magellanovo i Kolumbovo putovanje. Lađa pristiže do idiličnih Kanarskih otoka, koji su toliko plodni da daju urod bez obrađivanja zemlje, puni su vode i povoljnih vjetrova te blage klime.
Na putu do Armidinog dvorca glasnici susreću nemani (zmaja, lava i dr.) koje uspješno otjeraju čarobnom šibom koju im je dao vrač. Dolaze do otrovne vode, hrane i zavodnica, na koje ih je upozorio vrač u 14. pjevanju, i uspješno se odupru svim tim iskušenjima te napokon uđu u dvorac.
16. pjevanje
Glasnici Karlo i Ubald ulaze u Armidinu palaču i vrt. Rinaldo je uspoređen sa zaljubljenim Herkulom i Antonijem. Karlo i Ubald se uspijevaju snaći u Armidinom labirintu pomoću libra koji im je dao vrač i pristižu do Rinalda i Armide, koji su usred spolnog odnosa. Sakriveni čekaju da Armida ode pa dođu do Rinalda držeći dijamantni štit u kojem on ugleda svoj raščupani bludni lik i mač koji mu trenutno ne služi ničem, što ga otrijezni od ljubavne zaluđenosti. Glasnici ga obzirno podsjećaju na njegove križarske dužnosti i njegovu odlučujuću ulogu u križarskom ratu i dosadašnje ratne uspjehe:
“[…] San kakav svlada duh ti obamrli
i krjepost, koja bijeda te zavede?
Čeka te tabor i Goffredo vrli,
a nadmoć bojna i sreća te slijede.
O bojovniče sudbonosni, hrli
okončat’ pothvat veli do pobjede
nad bezbošcima, ke mač tvoj već dobi,
zdrmavši sve ih kao volja kobi.”
Rinaldo odlazi iz vrta s glasnicima; Armida to primijeti i pođe za njima, povrijeđenog ega i očajna što ju ljubavnik napušta. Stariji i iskusniji Ubald savjetuje Rinalda neka ju sasluša kako bi utvrdio da mu je razum jači od osjećaja. Armida se isprva ponižava i obraća se Rinaldu kao neprijateljica, moleći ga da je uzme sa sobom kao ratni plijen, obećavajući mu da će mu biti služavka, vodič konja i štitonoša te da će ga braniti vlastitim životom:
“Bit štitonoša, štit ću tvoj, ak’ smijem:
ne ću se štedjet’ nikad dok te branim;
kroz grudi ove i vrat gol će prije
prošav’ spram tebe, mač ići po strani
Barbara tako okrutnoga nije,
što će te posjeć’, mene da ne rani,
pripravan možda tebi da oprosti
od tebe porad prezrene lijeposti.”
Rinaldo je nepokolebljiv, ali je odbija obazrivo, kao pravi vitez i kavalir, govoreći joj da će je se vječno sjećati i biti njenim vitezom, ali da se sada moraju rastati jer se on mora priključiti križarskom ratu. Armidi to nije dovoljno i ona se pretvara u goropadnicu, prisežući da će uskoro ubiti Rinalda. Rinaldo odlazi, a Armida odleti do svog dvora na Mrtvom moru, kriveći svog strica Idroata za svoje ljubavne jade. Okuplja vojsku i s njome se u Gazi pridružuje egipatskoj vojsci.
17. pjevanje
Tasso zaziva Muzu da mu pomogne nabrojiti sve narode i poglavare egipatske vojske, a to su: Egipćani s juga i sjevera Egipta te iz Kaira (vođeni Campsonom); vođa Arontej; Aleksandrijci vođeni Araspom; vođa Gazel; Alarcon – vođa naroda iz Barke; Arapi iz Kamenite Arabije, vođeni Sifaksom, zatim iz Sretne Arabije, vođeni Aldinom i naposljetku iz Pustinjske Arabije, vođeni Albjazarom; Etiopljani iz Meroje na čelu s Canarom i Assimirom; crnci iz Eritreje; kralj Zumare; kralj Tripolisa; sultan Ormus; kralj Samarkanta; Indijci, vođeni Adrastom; kalifova elitna postrojba satkana od Alarca, Odemara, Idraorta, Rimedona, Tigrana, Rapolda, Ormonda, Marlabusta, Arimonda, Pirga, Orinda, Brimarta, Sifanta, Aridmanta, Tisaferna…
Egipatski kalif (“kralj nad kraljevima”) na čelo svima njima postavlja Emirena, bivšeg kršćanina, prije poznatog pod imenom Klement, sad preobraćenog na islam. Kalif naređuje Emirenu da od kršćanskog napada izbavi Aladina i sve ostale muslimane u Jeruzalemu.
Armida se pojavljuje na kraju vojske u vlastitoj kočiji, prikazana kao žestoka ratnica, željna osvete Rinaldu. Ona izvještava kalifa da mu je ranije poslala pedeset križarskih vojnika koje je Rinaldo oslobodio, a ona mu se želi osvetiti jer je bio nepravedan.
Zaklinje se da će ga ubiti sama lukom i strijelom, a ako je netko preduhitri i odrubi mu glavu, tom će junaku postati ženom. Ta njena zakletva potakne natjecanje za njenu naklonost između mnogih muslimana, između ostalih, indijskog kralja Adrasta i Tisaferna.
Fortuna iskrca Rinalda, Karla i Ubalda u palestinskoj pustinji gdje susretnu vrača iz Ascalonije. Vrač pomalo izgrdi Rinalda zbog njegove ljubavne epizode s Armidom, ali ga zatim bodri i uči o njegovim pretcima rimskog patricijskog podrijetla iz obitelji d’Este. Hvalospjev ferrarske obitelji d’Este traje oko trideset oktava, a spominju se Acije, Kaj, Aurel, Forest (koji se borio s Atilom Bičem Božjim), Acarin(o) – utemeljitelj Ferrare, Aforiz, Azzo I., Bonifacij, Valerije, Ernesto, Aldoard, Henrik, Berengar, Oton, Almerik, Azzo I., Alberto, Tedald, Bonifacij III., Matelda, Azzo V., Gvelf, Bertoldo. Čuvši o slavnim pretcima, u Rinaldu se probudi želja za borbom i vjera u pobjedu.
Karlo priča Rinaldu o pogibiji danskog kraljevića Svena i daje mu njegovu sablju.
Vrač pripovijeda Rinaldu i o njegovim budućim potomcima, a najviše se zaustavlja na Alfonsu II. d’Este, što je zapravo završni hvalospjev ovome vojvodi od Ferrare (vojvoda je bio od 1559. do 1597.) i Tassovom meceni, kojem je spjev i posvećen.
Ističu se Alfonsovo pomaganje umjetnosti i znanosti, uspostava mira, pravednost i ratne vještine, kruni ga se lovorom, što označava vojnu pobjedu; hrastom, koji se daje onom tko oslobodi rimskog građanina; i travom, koja je nagrada osloboditelju opsjednutog grada. Alfonsa se potiče na novu odnosno novovjeku križarsku vojnu protiv Turaka i muslimana kako bi se pokrstili muslimanski krajevi.
Rinaldo, Karlo i Ubaldo se opraštaju s vračem i odlaze ka križarskoj vojsci.
18. pjevanje
Rinaldo od Goffreda traži oprost za ubojstvo Gernanda. Goffredo mu oprašta i kao jedinu kaznu ga šalje u Šaronsku šumu po drvo za bojne naprave. Pustinjak Petar savjetuje Rinaldu da traži oprost od Boga za grešnu epizodu s Armidom i izbivanje iz križarske vojske. Bog oprašta Rinaldu i šalje ga na Maslinsku goru, odakle se treba uputiti u šumu i tamo se oduprijeti slatkom zovu zavođenja nimfi i Armide.
Rinaldo stupa u Šaronsku šumu, koju je Armida začarala da izgleda kao bajoslovan i plodan otok. Pristiže do čarobne biljke mrče ili mirte (simbol tjelesne ljubavi posvećen Veneri), gnijezda nimfi. Na stotine nimfi nalik šumskim vilama počnu izlaziti iz stabala i oblikovati kolo oko Rinalda i mirte, pozdravljajući ga kao povratnika njihovoj gospodarici, Armidi. Pojavljuje se i utvara najljepša od sviju, nalik Armidi, i neuspješno pokušava zavesti Rinalda. Nimfe i Armida se pretvaraju u čudovišta nalik divu Brijareju i Kiklopima, ali Rinaldo je jači i sve ih pobijedi sječom mrče, čime oslobodi Šaronsku šumu od vradžbina.
Križari sad slobodno sijeku drva kojim izrađuju bojne sprave (ovnove, kulu, katapulte), što muslimani primijete te se i oni dadu u izradu strojeva i utvrdu slabije branjenih točaka grada. Ismen priprema sumpor.
Goffredu u krilo sleti golubica pismonoša, progonjena sokolom, noseći Emirenovu poruku za Aladina u kojoj mu poručuje da egipatska vojska pristiže u pomoć Jeruzalemu. Goffredo ubrzava ratne pripreme i planira napad na dio zida koji je najslabije branjen jer muslimani smatraju da je prilaz zidu s te strane previše nepristupačan za napad. Na to mjesto Goffredo postavlja Rajmunda, koji savjetuje Goffreda da pošalju špijuna u egipatsku vojsku. Tancredi šalje svog štitonošu, poliglota Vafrina, koji je, zamaskiran u Arapa i sa znanjem jezika, idealan kandidat za izvještaj o stanju u egipatskoj vojsci.
Rajmundo i Kamilo, svaki sa svojom vojskom, postavljaju svoje ratne kule uz zidine grada. Najveći junaci se bore prsa o prsa: Aladin s Rajmundom, Goffredo sa Solimanom, Argant s Kamilom i Tancredijem (s kojim nikad nije dovršio dvoboj).
Rinaldo ne stupa u boj s običnim pukom, već se vješto popne uz ljestve na zidine grada, pomažući Eustaziju da učini isto.
Ismen prema Goffredu baca zapaljeni sumpor. Zrak je pun dima, smrada i plamena i križarska kula je opet u opasnosti od požara. Bog uskače u pomoć križarima i okrene vjetar tako da sumpor dospije nazad do Ismena i njegovih dviju pomoćnica, koji pogibaju pod naletom velikog kamena.
Križarske se kule primiču zidu i križari postavljaju most pomoću kojeg će doći na zidine.
Goffredu se obraća anđeo Mihovil, koji mu daje mogućnost da vidi vojsku anđela i poginulih križara (Uga, Dudona, Ademara) koji dolaze u pomoć križarskoj vojsci.
Tancredi postavlja križ na bedem. Križari prodiru u grad i naprave pokolj nad muslimanskim stanovništvom:
“Pobjedne vojske mnoštvo nadiralo,
kroz vrata kako, preko zida tako.
Smlavila sve je što se opiralo,
a negdje bilo zatvoreno, jako.
Oružje zatim u bijes se je dalo,
uz užas, stravu, druge klanju svakom;
potoci krvi iz lokvi se liju
smaknute noseć’ i one što mriju.”
19. pjevanje
Argant i Tancredi nastavljaju davno započeti dvoboj. Tancredi želi poraziti svog najljućeg neprijatelja bez ičije pomoći pa se zato dvoboj odvija na osami, izvan grada. Argant pokazuje nostalgičnu crtu, bacajući zadnje poglede na Jeruzalem. I Argant i Tancredi se žestoko bore i obojica zadobivaju teške rane. Tancredi nudi Argantu mogućnost predaje, ali ovaj ne pristaje, već i dalje napada svog protivnika. Bijesan Tancredi ubija Arganta, ali je i sam je toliko ranjen da se ne može vratiti ostalim vojnicima:
“Onesvijesti se; izmeđ’ pobjednika
i poraženog mala je razlika.”
Za to vrijeme križari unutar zidina vrše strašan masakr muslimana, praćen pljačkom i otimanjem žena, što je povijesno potvrđeno i neopisivo riječima:
“Tko bi pak ikad grada osvojena,
mogao slike vjerno i podrobno
prizora tih bi slovima ispisat’
il’ užas, stravu dolično narisat’?
Vidjelo svud se tekar krv i klanje
u svakom kutku s mrtvaca gomilom,
mrtvoga iznad leži teško ranjen,
nepokopanih ispod živih bilo.
Žalosne majke djece spasavanje
u bijegu ištu, stišćuć’ ih na krilo;
pljačkaši plijena, krađa punih ruku,
za kose mlade djevice još vuku.”
Jedan se dio muslimanskih pučana i vojnika sakrio u Salamunovom hramu. Tamo stiže Rinaldo, ali po viteškom kodu ne napada nenaoružane. Rinaldo provaljuje u hram i za njim ulazi mnoštvo križara koji oskvrnjuju to sveto mjesto daljnjim pokoljem muslimana.
Soliman i Aladin dolaze do Davidove kule; Soliman savjetuje Aladinu neka se tamo skloni. Aladin je svjestan da je došao kobni dan križarske pobjede:
“A on će: “Jao, po sto puta, jao,
barbarskom mržnjom grad čitavi strada,
a moj je život s mojim carstvom pao.
Življah i vladah, ne živim, ne vladam.
Bijasmo tekar moglo bi se rijeti,
dan zadnji, čas nam neizbježan prijeti.”
Soliman buzdovanom brani prodor križara u Davidovu kulu i ranjava Rajmunda. Muslimanski i križarski vojnici se nadmeću oko toga tko će preuzeti ranjenog Rajmunda. Pristižu Goffredo i Rinaldo. Soliman zatvara vrata kule, Rinaldo želi prodrijeti unutra, ali borba se prekida jer pada noć. Goffredo poručuje križarima da je Bog na njihovoj strani i da ih sutradan čeka pobjeda i oslobađanje Jeruzalema od muslimanske vlasti, ali s druge strane kori svoje suborce zbog počinjenih pljački i krvavog pokolja:
“Vitezima je Krista nedolično
ić’ za osvetom pljačkom i bogatom,
vidjelo danas klanje se stravično,
kod nekih puno pohlepe za zlatom,
otimat’, divljat’ dalje zabranjujem,
nek’ zabrana se preko trublji čuje.”
Goffredo odlazi do ranjenog Rajmunda.
Soliman bodri muslimanske vojnike, govoreći im da križari još nisu osvojili sam grad, a uskoro im pristiže i pomoć Egipćana.
Tancredijev štitonoša Vafrin djeluje kao križarski uhoda u egipatskoj vojsci: prisluškuje razgovor vojskovođe Emirena i ratnika Ormonda, koji je uvjeren da će poraziti križarsku vojsku i ubiti Goffreda tako da će među križare poslati muslimane prerušene u križare i naoružane otrovnim oružjem. Vafrin dolazi do Armide, koja potiče indijskog kralja Adrasta i vojnika Tisafrena da ubiju Rinalda.
Herminija prilazi Vafrinu, prepoznavši ga iz vremena nakon križarskog zauzeća njene rodne Antiohije (Vafrin je Tancredijev štitonoša, a Tancredi je bio Herminijin zaštitnik nakon što su križari zauzeli njen grad, pazeći da joj se štogod ne dogodi, što ju je nagnalo da se zaljubi u njega). Herminija moli Vafrina da je primi u službu i obećava mu dati informacije o egipatskoj vojsci. Njih dvoje odlaze iz poganskog tabora, ona mu priča o tome kako se zaljubila u Tancredija, kako je jedno vrijeme živjela kod pastira i kako ju je zatim otela egipatska vojska, nakon čega je bila darovana vođi Emirenu.
Egipatska vojska ju je vojska tretirala dobro, kao gosta, a boravila je kod Armide. Vafrin i Herminija idu prečacem do Jeruzalema i susreću izmučenog i ranjenog Tancredija, misleći da je mrtav. Herminija je šokirana i očajna. On se ipak budi i ona mu vida rane. Tancredi poručuje da Argant po viteškom kodeksu treba imati dostojan pogreb s posmrtnim počastima, budući da je umro časno, kao junak. Tancredi moli Herminiju i Vafrina da svi troje odu u Jeruzalem, a ne u njegov tabor, podsjećajući na svoje svete zavjete oslobođenja Kristovoga groba. Oni ga poslušaju i vode u Jeruzalem.
Vafrin Goffredu podnosi izvještaj o brojnosti, ali i nepripremljenosti egipatske vojske, hvali vođu Emirena kao hrabrog, mudrog i jakog junaka. Vafrin upozorava Rinalda da se pričuva Armidinih osvetnika, Altamora, Adrasta i Tisafrena, i izlaže muslimanski plan prerušavanja u križare i ratovanja otrovnim oružjem. Rajmundo savjetuje Goffreda da nikome od muslimana ne dopusti izlazak iz kule te da se i križari posluže istim trikom – da se preruše u muslimane tako da se lako vidi tko je tko. Goffredo se odlučuje za frontalni napad i zauzeće Davidove kule, jedine preostale neosvojene točke.
20. pjevanje
Egipatska se vojska primiče, a križari nestrpljivo iščekuju nastavak borbe. Goffredo inzistira na odmoru i pripremi; Rajmundu dodjeljuje vojsku Gaskonjaca i pokrštene Sirijce, postavljajući ih protiv Aladina. Goffredo raspoređuje i ostatak četa te napominje Rinaldu da im je on glavni adut u završetku rata.
Goffredo drži ohrabrujući govor križarima, kazujući im neka ih ne plaši brojno nadmoćnija poganska vojska jer je neiskusnija i manje usklađena od križarskih četa koje već dugo ratuju skupa:
“U jednu nek’ nam pobjede se spoje,
pogibelj, muke ne dohode veće.
Svima pak velim: neka se ne boje,
što na nas tolik broj dušmana kreće,
nesložni jerbo, teško se ustroje,
raspored im je bojni poremećen.
Malo će njih se boriti u slozi,
bez hrabrosti će, mjesta ostat’ mnozi.”
Emiren također raspoređuje svoje čete, bodreći ih činjenicom da su brojniji (sto pogana naspram jednog kršćana) i budeći im slike oskvrnjenih hramova te staraca, žena i djece koji čekaju svoje vojnike da ih spase:
“Povjeruj”, reče, “da tvoj narod cijeli
na moja usta ovako ti veli:
‘Naš zakon čuvaj, spriječi da krv moja
hramove svete okupa i kvasi,
od bezbožničkog djeve štiti soja,
grobove, pepel pradjedova spasi.’
Vremena prošla oplakujuć’ svoja
kazuju tebi starci sijede vlasi,
a žene dojke, grudi, djecu lačnu,
njihove zipke te ložnicu bračnu.”
Počinje bitka. Križarica Gildippa, Odoardova supruga i suborac, prva stupa u boj i porazi brojne poganske vojnike. Odoardo i Gildippa vješto ratuju jedan uz drugog, gotovo kao da plešu, međusobno si čuvajući leđa, ali ne zadugo: Gildippu ubija Soliman, Odoardo joj staje u obranu, ali bezuspješno – oboje umiru od Solimanove ruke, zagrljeni i u smrti.
Goffredo po lažnoj križarskoj opremi prepozna Ormonda, kojem je bio plan likvidirati Goffreda. Ishod je obratan – Ormonda i ostale prerušene pogane križari toliko izmrcvare da od njih nije ostao čak niti leš.
Rinaldo nemilice ubija po bojnom polju, ipak štedeći okrutnost na bjeguncima. Armida se nećka bi li gađala Rinalda ili ne; ipak odapinje strijelu, ali mu ne uspije probiti oklop. Poganin Altamor napušta svoju četu kako bi pomogao svojoj voljenoj Armidi.
Soliman ljuto ubija kršćane i opet ranjava Rajmunda. Gaskonjci i pokršteni Sirijci posustaju u borbi, ali ih kori i bodri ranjeni Tancredi. Rajmundu se vraća snaga – on ubija Aladina i razvija križarski barjak na Davidovoj kuli – i posljednja točka je osvojena.
Adrast napokon pronalazi Rinalda i krene u obranu Armidine časti, ali neuspješno – Rinaldo ubija Adrasta.
Rinaldo ubija i Solimana, čime Fortuna presuđuje u korist križara.
Pogani se rasprše. Emiren je ljut na kukavičkog barjaktara Ramadona koji se također dao u bijeg i tako ga potjera natrag u bitku.
Tisafren pobije mnogo Normana, Flamanaca (Gernira, Ruđera, Gherarda), suočava se i sa svojom metom Rinaldom (Tisafren je također Armidin osvetnik), ali ga Rinaldo ubije.
Armida odlazi s namjerom da počini samoubojstvo. Rinaldo odlazi za njom sjetivši se svoje zakletve da će vječno biti njenim vitezom i spašava je u zadnji čas. Nju hvata nesvjestica, a njega sućut pa mu kapne nekoliko suza na njeno lice. Ona se osvještava i govori mu da ne želi ništa od njega, pa čak ni da je ubije jer ona to planira učiniti sama. Rinaldo joj govori neka ne gleda na njega kao na neprijatelja već kao na slugu i viteza, obećava joj da će je vratiti na tron Damaska i da će njeno kraljevstvo biti najveće na Istoku te je moli da prijeđe na kršćanstvo. Ona izgovara riječi koje nagovješćuju da će se i ona pokrstiti:
“Gosparu, evo službenice tvoje” […]
Goffredo ubija Emirena. Ranjeni Altamor se predaje Goffredu nudeći mu blago, ali Goffredo odbija govoreći da je došao ratovati, a ne trgovati pa preda Altamora čuvarima.
Križari vrše daljnji pokolj nad muslimanima.
Goffredo, pobjednik ovog križarskog rata, vješa svoje oružje na Kristov grob, time ispunjajući svoj zavjet o njegovom oslobođenju.
Tasso ponekad implicira da je muslimanska obrana Jeruzalema od križarskih napada potpuno opravdan čin domoljublja, što je posebno istaknuto uključivanjem žena u obranu domovine. (453)
Analiza likova
Likovi: Gotffredo, Rinaldo, Sofronia, Clorinda, Erminija, Armida, kralj Aladin, Tancredi, Olindo, arkanđeo Gabrijel, Pluton (Lucifer), arkanđeo Mihovil, krščanski vitezovi, križarski vojnici…
Goffredo di Buglione/Gotfrid Bujonski/Gottfried fon Strasburg/Godefroy de Builon – vođa križara, kršćanski vitez koji je 1096. počeo oslobađati Jeruzalem od muslimanske vlasti. Kronika nalaže da je bio lijep, snažan, visok, riđokos, hrabar i vješt. Tasso ga prikazuje kao elokventnog retoričara, s izraženom moći uvjeravanja:
“Rasute, bliske, junake on vrle
na okup zove; pismo pismo zatim
stiže, dok žurno teklići svud hrle,
izrijekom vazda poziv prošnja prati;
što može potać’ snage obamrle,
što duši časnoj hrabrenost će dati,
sve regbi nađe, djelatan na način
ukrašava da mami i privlači.”
Tasso mu daje epitet pobožni kako bi istaknuo njegovu uzvišenost, vjeru, milosrđe, čednost, spokojnost, bogobojaznost i pravednost; naime, Goffredo ne mari za ovozemaljske užitke, za razliku od većine drugih ratnika:
“[…] moljaše Bogu novom se u danu,
ko uvijek, Goffred skrušenoj u vjeri […]”
“[…] pun vjere, žara, lišen smrtne časti,
a nesklon gizdi, bogatstvu i vlasti.”
Jedini je od križara koji ne pada u zamke zavodnice Armide, čime opet dokazuje svoju uzvišenost i nepodložnost ovozemaljskim strastima i užitcima:
“[…] uz lasku ipak, u zamku naslade
pobožan Goffred nimalo ne pade.”
“Uzalud, kanda, njime je zanijeta,
nudeć’ mu slasti, ljuveno i htijenje,
on kao ptica, što, sita, ne slijeta
na hrane mamac, zov na uhićenje,
naslade prezrev’ i sit ovog svijeta,
samotnom stazom put Neba se penje;
koli mu mreža, uz lijet meće krasni,
prijevarna ljubav, ništa joj ne hasni.”
Svojom pojavom i držanjem te mudrošću i zapovjedničkim i ratničkim sposobnostima sliči na nekoga kraljevske krvi:
“Gle, Goffred, s plaštom grimiznim, izgleda
kanda iz carskog, kraljevskog je reda.
Uistinu je rođen za vladara,
zapovijed, nalog vješto dat’ mu znano,
ne manji vitez on od poglavara,
od dvojake mu vrline sve dano;
ko ratnik u tom mnoštvu nema para,
najmudriji je uz to, pouzdano.
Tek Rajmund svjetom, u boju od sviju
Rinald i Tancred, s njim se takmit smiju.”
Iako je uspješan ratnik, nije nimalo okrutan i zato kori svoje vojnike koji čine strahovit pokolj nad muslimanima, uz pljačku i otmicu žena, stavljajući zabranu na takve ratne postupke.
Tancredi – povijesna ličnost normanskog podrijetla, rođen u Italiji. Zapovijedao je vojnicima iz Puglie, Calabrie i Sicilije. Povijesni izvori kažu da je bio hrabar, ali i naprasit, svadljiv i puten, a Tasso ga je idealizirao.
“Tancredi stiže; mnoštvu u toliku
(izim Rinalda) većeg borca nije,
držanja ljepšeg, krasnijeg u liku,
što srce ima bolje, smionije.
Pada li ipak njegovu na diku
sjen kakva grijeha, to bijes ljuveni je,
što se u ratu na gled prvi rodi;
a ljubav patnja hrani mu i plodi.”
Kao jedan od najsnažnijih križarskih vojnika, najljući mu je protivnik najsnažniji poganski ratnik Argant, kojeg na kraju i ubija.
Jedina slabost mu je ljubav prema Clorindi, koju nehotice ubija u dvoboju ne prepoznavši je ispod oklopa. Taj nesretni događaj pokazuje njegovu osjećajnost: toliko je shrvan svojim strašnim činom da ima suicidne misli.
Clorinda – izmišljeni lik; muslimanka, poganka (pred smrt je Tancredi krsti), krvoločna ratnica u koju se Tancredi zaljubljuje. Nositelj je barokne “čudesnosti” kao i ostali ženski likovi:
“Tu mu se djeva ukaza ko vila […]”
Nije naučila ženske poslove, već se od najmlađih dana bavi viteškim vještinama: jahanjem i rukovanjem oružjem. Pokazuje svoja feministička razmišljanja: iako jedno vrijeme izuzetno uspješno ratuje u križarskom ratu služeći se lukom i strijelom, smatra da ona kao žena ima jednako pravo i jednako je sposobna za borbu prsa o prsa kao i njeni muški suborci, Argant i Soliman:
“Argant i s njime kralj turski Soliman
činjahu danas stvari predostojne,
jer polupaše sprave kršćanima
i ušav’ sami međ’ postrojbe brojne.
Ja (jedino to, čim se dičit’ imam)
u dalji skrita, izvan vreve bojne,
ne niječem, strijeljah s dalji dosta vješto.
Dolično ženi zar tek takvo nešto?”
Odlučuje se i na herojski pothvat potpaljivanja križarske ratne kule i sudjeluje u borbi prsa o prsa s Tancredijem, koji je nehotice ubije, nesvjestan da mu je protivnik zapravo njegova ljubav, Clorinda. Mrtva Clorinda, kao i za života, izgleda strogo i ponosno, ali je svejedno lijepa i mila, kakvom je oduvijek vidi Tancredi:
“Lice, što možeš smrt slatkom uradit’,
ne možeš”, kaza, “kob moju zasladit’!”
“Desnice lijepa, koja mi zaludu
blag zalog dade prijateljstva, sklada!
U kojem stanju nahodim te hudu?
Udovi ljupki, što bivate sada
svjedoci tužni, pogodni da budu
dokaz za zločin moj zlokoban, gadan. […]”
Dudon – potječe iz Contza, grada kod granice Belgije i Njemačke, vođa je vitezova lutalica. Pogiba od Argantove ruke. Jedan je od najidealnijih junaka u epu: muževan, zreo, plemenit, ozbiljan, vješt, iskusan kao starac a snažan kao mladić:
“Dudon iz Contza. Ne bje sudit’ lako
vrlinom, plemstvom tko je vrh svih dičan;
da on ih vodi složiše se tako,
jer bje od drugih svemu više vičan.
Muževan, zreo, ozbiljan je jako,
prem sijedih vlasi, snagom mladcu sličan;
vide mu časni neki se ostaci
dostojnih rana utisnuti znaci.”
“[…] iskusan ratnik plemenite krvi
po starosti je i zasluzi prvi.”
Pustinjak Petar (Pier, Pietro l’Eremita) – iz Amiensa mudrac je i Goffredov savjetnik. Staje uz Goffreda i potiče njegov pohod na Jeruzalem kao formu moralnog očišćenja. Oko sebe je okupio podosta sljedbenika i s njima samostalno pošao u pohod, zauzeo Niceju, ali je kasnije poražen i priključio se redovitim četama. Ističe privrženost monarhiji i davanju sve vlasti (zakonodavne i zapovjedničke) jednome čovjeku, jer je to jedini način da se kontrolira narod i izvede uspješan vojni pohod. Tijekom čitavog spjeva savjetuje Goffreda, a on ga bespogovorno sluša.
Rinaldo – povijesni lik iz renesansne epike. Potječe iz obitelji d’Este (sin Bertolda d’Este i Sofije di Zaeringen, unuk Azza IV. d’Este, odgojila ga je Matilda di Canossa, toskanska kontesa, supruga Gvelfa Bavarskog). Izrazito je borben zbog čega ga se uspoređuje s rimskim bogom rata Marsom, a zbog iznimne ljepote i mladosti uspoređuje ga se i s najljepšim i najmlađim od svih rimskih bogova: Marsovim i Venerinim sinom Amorom, bogom ljubavi. Unatoč mladosti, junačka djela koja je počinio sliče više djelima nekog starijeg i iskusnjeg ratnika, zbog čega mu se svi dive.
“Ali mladac Rinald iznad mnoštva cijela
napose stoji u pregledbi zbrana,
drzovit milo, kraljevskoga čela,
s divljenjem u njeg zure sa svih strana.
Dobi i nadi prethode mu djela,
u cvatu već mu plodovita grana;
s oružjem kanda Mars je ratoborni,
otkrije lik li, onda Amor zorni.
[…] Tri ljeta već se nahodi sred boja,
s brade mu niče tek pahulja koja.
Pobjednik evo, nema mu takmaca.
Po maču rijetkih on pripada krugu
il je najbolji; dječačkih još ljeta.
Da dušman takvu šestoricu drugu
imade, već bi bila zauzeta
Sorija i s njom kraljevstva na jugu,
te zori blizu onaj dio svijeta.
Nil bi tom jarmu izvor, može biti,
svoj dalek, neznan, pokušao skriti.”
Jedno je vrijeme Rinaldo začaran i zaljubljen u Armidu, toliko da potpuno podjetinji i zaboravi na križarske dužnosti te se prepušta ljubavnim čarima čarobnice, sve dok ga ne izbave glasnici Karlo i Ubald. Osvijestivši se, odlučno odlazi natrag s glasnicima u križarski rat, ali s Armidom se oprašta na obazriv način, dostojan jednog kavalira i viteza, slušajući je i opravdavajući njihove ljubavne grijehe kao ljudske, uobičajene za mladiće i djevojke poput njih dvoje. Na kraju joj obeća da će je se zauvijek sjećati i biti njenim vitezom:
“Armida, s tebe tužim”, on uzvrati,
“a što ne mogu, vele žao mi je,
zlo začetu ti vatru iščupati,
u meni mržnja, ni gnjev se ne krije,
osvetu ne ću, s uvrjede ne patim.
Dušmankom zvat’ te, slugom pravo nije:
zabludjela si toliko, da prijeđe
i u ljubavi i u mržnji međe;
što? To su ljudski grijesi opći, znani,
plod rodne vjere, spola, dobi mlade,
ako pram svojoj milostiv sam mani,
ta, kako tebi presudu da dadem?
Spomeni na te mili, poštovani,
pratit’ će svud’ me, kroz radost i jade.
Dopusti koli, rat azijski, vjera
i čast joj, tvoj ću biti vitez smjeran.”
Aladin – izmišljeno ime za stvarnu povijesnu ličnost: jeruzalemskog emira Dukata, koji je vladao Jeruzalemom u ime egipatskog kalifa. Poduzima sve što mu je u moći kako bi porazio križare (uništava polja s usjevima, ruši zgrade, truje vodu, gradi nasipe). Vrlo je okrutan i krvoločan:
“Sve ću ih pobit’, na komade sjeći,
u krilu djecu majčinu ću klati,
i crkve ognjem, zdanja ću im žeći ,
te lomaču će pravu zapoznati;
kad stanu molit’ vrh gomile mrtve,
prve će bit mi svećenici žrtve.”
Ismen – izmišljeni lik vrača, uveden zbog postizanja čudesnosti, koja je po Tassovom mišljenju bitan dio svakog junačkog epa. Svojim čarolijama pomaže Aladinu u tijeku križarskih borbi, među ostalim, postavljanjem demona u Šaronsku šumu.
Sofronija je kršćanka, lijepa djeva, ali svojom se ljepotom ne razmeće i ne mari za udvarače. Glavne njezine vrline su pobožnost, čednost, dražest, samotnost, krotkost, plemenitost, ponos, požrtvovnost. U njenom opisu Tasso je beatificira. Voljna je preuzeti svu krivicu za krađu Bogorodičine ikone i time žrtvovati svoj život za ostale kršćane. Prije nego se prijavi Aladinu za zločin koji nije počinila, u njoj se miješaju plemeniti osjećaji hrabrosti i stida, a pobjeđuje onaj uzvišeniji – hrabrost:
“Hrabrost joj naum jača; zaustavlja
stid ga, što djeve plemenite krasi.
Pobjedi hrabrost, praveći tim djelom
stidljivom sebe, a stidljivost smjelom.”
Olindo je mladić zaljubljen u Sofroniju. Također je kršćanin, hrabar i požrtvovan kao i ona, ali, za razliku od nje, koja je voljna umrijeti zbog višeg cilja – vjere i solidarnosti prema ostalim kršćanima, on je spreman umrijeti zbog zemaljske ljubavi:
“Stoput će blažen bit’ čas smrti moje
i patnju tu ću blagoslivljat’ plahu,
ako si dušu, kad grudi se spoje,
ispustim tvojih ustiju u dahu;
primim li zadnje uzdisaje tvoje,
malakšuć’ s tobom istome u mahu!”
Alet – jedan od dvaju Aladinovih glasnika poslan da pregovara s Goffredom kako bi ga odgovorio od napadanja Jeruzalema i to je jedino mjesto gdje se javlja u epu. Nije spomenut u križarskim ljetopisima, dakle, izmišljen je lik. Uzdigao se od najnižih društvenih slojeva do svoje visoke pozicije slatkorječivošću, laskanjem i lukavstvom. Zao je, prevrtljiv, vješt u varkama i himben:
“Jedan je Alet, tko bi rod mu znao,
s dna prosta puka jerbo on izađe;
prvih se časti carstva domogao
riječima što su i od meda slađe,
lukavstvom, laskom; prevrtljiv i zao,
u himbi vješt je, varku spravno nađe;
potvora meštar, optužbe u crne
uresnim zborom pohvalnice svrne.”
Alet Goffredu:
“K najvišoj sad si uspeo se časti,
ne treba bitke dvojbene ti vodit’,
jer pobjediš li, širiš opseg vlasti,
veća ti slava ne će proishodit’ […]”
Argant – drugi od dvaju Aladinovih glasnika poslan da pregovara s Goffredom kako bi ga odgovorio od napadanja Jeruzalema. Izmišljen je lik, ali od velike važnosti u epu. Podrijetlom je iz Čerkezije, pokrajine s Kavkaza, što mu daje dozu istočnjačke egzotike. Trenutno ima status vojskovođe i vlasti carskog satrapa (pokrajinskog namjesnika u Perziji). Sudjeluje u dvoboju s Tancredijem i Rajmundom. Iako je poganin i ne pripada nijednoj vjeri, Tasso ga hvali i ističe njegove vojničke vještine, hrabrost, ratnu žestinu i borbenost.
“[…] ljut, žestok, oštar, kada u boj pođe,
pobjedu nosi čim se borit’ stane.
Nijednog Boga ne štuje, ne slavi,
za nj mač je samo dokaz, zakon pravi.
Plašt razviv’, iz njeg ludilo još grublje
s Neslogom divljom izvuče, razjaren;
iz očiju mu goleme su zublje
plamtjele strašne Alekte, Megere […]”
Iako je jedan od najžešćih poganskih ratnika, ipak je i osjećajan: prije dvoboja s Tancredijem u kojem je izgubio život baca posljednji pogled na Jeruzalem, pun nostalgije.
Herminija – izmišljeni lik, kći antiohijskog cara Cassana, kojeg je pogubio Boemond zauzevši Antiohiju. Sad je na Aladinovom dvoru i jedan je od pozitivno prikazanih likova s neprijateljske, poganske strane. Zaljubljena je u križara Tancredija i spremna je zbog njega odreći se vlastite vjere i nacije.
Rajmundo (Raymond de Saint-Gilles) – križarski je junak, vođa vojske iz Toulousea. Ističe se mudrošću i lukavošću.
“[…] to je Rajmundo, kog hvalim i štujem
mudrost, a sijed je, puno ljeta broji.
Ko on da ratnu lukavštinu skuje,
to ne zna Latin, nit pak Franak koji.”
Gvelf – pripadnik germanske loze obitelji d’Este, vođa križarske vojske Germana. Snažan je i plemenitog porijekla:
“Gvelf je s njim, takmac kod slavnih mu djela,
staleža dičnog, loze plemenite,
dobro mi poznat: ima pleća vela,
također grudi izbočene, zbite.”
Armida – čarobnica, Idroatova nećakinja poslana da među križare unese pomutnju svojom ljepotom, ženskim čarima, umijećima zavođenja, koketerijom, lukavošću, himbenošću i spletkama. Kao izrazito negativan lik stoji nasuprot pozitivnim ženskim likovima: čednoj heroini, kršćanki Sofroniji, i “poganskim” ratnicama Clorindi i Herminiji jer je izrazito nemoralna i bez časti. Zavede i zaljubljuje se u križarskog heroja Rinalda, spremna mu je biti slugom, a kad je on nakon kratkog ljubovanja odbije, pretvara se u goropadnicu i odlučuje mu se osvetiti. Poraz muslimana u križarskom ratu i Rinaldovo odbijanje njene ljubavi, bacaju je u očaj pa ona odlučuje izvršiti samoubojstvo. Rinaldo je spašava i obećava joj pomoći. Ona se na kraju obraća gosparu (Rinaldu, ali vjerojatno i Bogu), obećavajući da će mu postati službenicom, što je naznaka njenog budućeg prelaska na kršćanstvo.
Gernando – sin norveškoga kralja, umire u dvoboju s Rinaldom. Vrlo je tašt, mari samo za zlato i vlast, bijesan, srdit, nerazuman:
“Barbarski gospar, kom do ničeg stalo,
što zlato nije, vlast dokud ne seže,
osobno vrijednost ne cijeni nit’ malo
uz kraljski naslov ako se ne veže;
ne može trpjet’ da bi što se dalo
ikom od onog čem mu htijenja teže;
toliki bijes ga i srditost prože,
razumom svojim vladat’ da ne može.”
Sven – stvarni povijesni lik – danski kraljević. Po nekim izvorima, on je brat danskoga kralja Henrika III., a po drugim izvorima mu je sin. Vodio je križarsku vojsku od 2000 vojnika, koju je gotovo u cijelosti, uključujući i njega, pogubila Solimanova vojska. Sven je idealiziran, pobožan poput Goffreda, a hrabar i željan slave poput Rinalda.
Soliman – najljući protivnik križara. Bivši je kralj Niceje i Turaka, koji je svoje kraljevstvo izgubio uslijed napada križara. Zapovijeda vojskom arapskih pljačkaša i nomada. Žestok je ratnik, nemilosrdan, bestijalan, ali ispod svega toga ipak leži i ljudsko srce podložno osjećajima, što je posebno vidljivo u epizodi kada Argillan ubija Solimanovog paža Lesbina. Soliman je, vidjevši tijelo svojeg paža, isprva ispunjen tugom i sućuti, a zatim je pun srdžbe, koja ga navodi da ubije Argillana i mrcvari njegov leš:
“Ljupkom mu (Solimanu) čežnjom oko treperilo,
a na ramena vrat mu krasni pao;
na licu tako nježno mu bljedilo,
da znak je smrti sućut prizivao,
pa smekša srce, što ko mramor bilo,
usred je srdžbe gorko proplakao.
Ti, Solimane, plačeš? Besuznoga
gledaše oka propast carstva svoga?
Dušmanskog mača kad on vidje ranu,
iz koje krv se dječaka (Lesbina) još puši,
zasta mu sućut, srdžba bijesno planu,
a suze dotle u grudima guši.
Potrča, sablju krenu Argillanu,
šljem njegov lomi, štit također buši,
u glavu, grlo, Solimano ljuti
dostojan udar ubojni uputi.
Tim’ neutažen, pustoga od jara,
sišavši s konja, još ratuje s lešem,
Soliman tada poput psa ovčara,
ki’ kamen grize što ga lupi, bješe.”
Gildippa – križarica, hrabra, uspješna ratnica, Odoardova supruga i suborac. Prva smiono stupa u završnu bitku i ubija ili ranjava velik broj pogana. Toliko je dobra ratnica da se uspoređuje s muškarcem:
“Desnicom muškom žena mačem srće […]”
i Amazonkama:
“Na Termidontu Amazonke mlade
sjekirom, sabljom nisu znale sjeći
kao što znade ova žena smjela,
ka na Perzijca ide pobješnjela.”
Ona je također tragičan lik jer umire u završnoj bitci sa svojim suprugom Odoardom; izdišu jedan uz drugog, zajedno i u smrti kao i u životu.
Bilješka o piscu
Torquato Tasso talijanski je pjesnik koji je živio od 1544. do 1595. godine. Po tome bi se trebao uvrštavati u renesansne književnike, međutim, njegovo se stvaralaštvo po svojim karakteristikama smatra pretečom književnog baroka.
Iako je njegova obitelj bila plemićkog porijekla, zbog financijskih su se poteškoća on i njegov otac Bernardo, također pjesnik, odselili iz Torquatovog rodnog grada Sorrenta u Napulj, zatim u Rim, a nakon toga Torquato seli iz grada u grad diljem Italije (Bergamo, Urbino, Padovu, Bolognu…), gdje stječe naobrazbu iz raznih područja: literature, prirodnih znanosti, viteških umijeća, prava, filozofije i govorništva te 1564. postaje članom Akademije u Padovi.
Već 1559. započinje s pisanjem prvog pjevanja epa Jeruzalem, ali na jedno vrijeme odustaje i posvećuje se viteškom spjevu Rinaldo kojeg objavljuje 1562. u Mletcima. Smatra se da je zametak Oslobođenog Jeruzalema zapravo nastao 1565. godine. Pod okrilje mecene Alfonsa II. d’Este, kojem je posvetio ep Oslobođeni Jeruzalem, ulazi 1572. godine, a iduće godine izvodi se s velikim uspjehom Tassova šumska bajka odnosno pastirska igra Aminta. Zanimljivo je da je hrvatski prijevod Aminte Dominika Zlatarića izašao prije samog izvornika. Tasso 1575. godine završava svoj spjev Goffredo, kasnije preimenovan u Oslobođeni Jeruzalem. Zbog nedoumica oko pravovjernosti epa u doba religijskih previranja i protureformacijskog duha u katoličkim redovima, Tasso nekoliko puta prepravlja i revidira taj ep, čak ga 1593. i preimenuje u Osvojeni Jeruzalem, ali nakon faktičkog ignoriranja i neprihvaćanja te verzije od strane kritike, kao autentično djelo ostaje Oslobođeni Jeruzalem, odnosno njegovo drugo izdanje iz 1581. godine.
Već je za života bio posebno interesantan široj javnosti zbog svojih neurotičnih epizoda uzrokovanih religioznom krizom i paranoičnim osjećajem da ga netko prati i progoni. Jednom se prilikom čak sam prijavio Inkviziciji, ali su ga pustili jer nisu primijetili da je ikako zastranio od katoličke Crkve. Neuroza je kulminirala 1579., kada je prosvjedovao protiv svog mecene Alfonsa II. d’Este, koji je to čuo i kaznio ga smještanjem u umobolnicu gdje je proveo idućih sedam godina zbog sumnje da je opasan za sebe i druge, zbog melankolije, depresije, paranoje te izljeva srdžbe.
Osim već spomenutog Oslobođenog Jeruzalema, Aminte i Rinalda, Tasso je pisao i lirske pjesme religioznog, ali i ljubavnog karaktera: petrarkističke kanconijere, zvonjelice, madrigale. Ljubavne pjesme posvetio je ukupno 37 žena, ali neke su bile napisane po narudžbi, za vjenčanja i dvorove, iz prijateljstva ili za novac. Tako je iz prijateljstva prema Giuliu Mostiju napisao tri zvonjelice i pet madrigala lijepoj Dubrovčanki Cvijeti Zuzorić, pjesnikinji udanoj za jakinskog trgovca.
Tasso je napisao i teorijski spis Discorsi del’ arte poetica e poema eroico, tekst Allegoria della Liberta, sabrana djela Rime e prose, spis Discorso del signor Torquato Tasso intorno alla sedizione nata nel regno di Francia l’anno 1585. u kojem staje na stranu ortodoksnih katolika u vjerskim previranjima i tzv. Pobuni Katoličkog saveza, dijalog La Molza overo dell’ amore, mračnu tragediju Torrismond, poemu Maslinska gora, dva sveska Obiteljskih pisama, sonete, spjev o stvaranju svijeta Sette giornate del mondo creato, spis Il Manso overo de l’amicizia,i “suze” (kraće religiozne poeme) Suze Djevice Marije i Suze Isuse Krista.
Autor: M.K.
Odgovori