Sarkazam dolazi od grčke riječi sarkasmos što znači “od bijesa gristi usne”, te riječi sarx što znači “meso”. Definira se kao zlobna poruka, najčešće zajedljiva i svakako vrlo oštra, toliko da “grize meso”. Naziva se i pojačanom ironijom, koja se koristi u negativnom kontekstu, a vrlo često se zasniva na paradoksu. Umjesto ironije, sarkazam može sadržavati i alegoriju, hiperbolu, ponekad metaforu ili neku sličnu stilsku figuru.
Sarkazam se upućuje nekome prema kome imamo negativan stav, pa ga izražavamo u ismijavajućem, pakosnom kontekstu. Može zvučati kao nemilosrdna poruga ili ukor. Iako mnogi sarkazam povezuju s humorom, u pravilu se on razlikuje od njega jer uvijek omalovažava predmet poruge i do kraja osporava njegovu vrijednost u bilo kojem smislu.
U književnosti se za sarkazam kaže da je najviši stupanj ironije, iako je glavna razlika u tome što sarkazam, za razliku od ironije, nastoji povrijediti i omalovažavati onoga kome je upućen, dok je ironija može biti i samo (dobronamjerna) primjedba.
Primjer za sarkazam pronalazimo u spjevu “Smrt Smail-age Čengića“. U jednom djelu spjeva stoji opis gladnog naroda koji samo želi malo kruha kako bi utažili glad. Mole Smail-agu za milost, a on im sarkastično odgovara:
“Čekaj, krstu, dokle s neba
Noć veceras pane tiha,
Pečenja ću mjeste hljeba!”
Odgovori