Bijesni Orlando je viteški ep koji se sastoji od 46 pjevanja. Ovaj ep se, uz Danteovu Božanstvenu komediju, smatra najvažnijim djelom talijanske književnosti. Prvo izdanje objavljeno je 1516. godine u Veneciji i sastojalo se od 40 pjevanja. Drugo izdanje objavljeno je 1521. godine u Ferrari i iako je broj pjevanja ostao isti, jezik je primjetno očišćen na razinu standardnog jezika. Ipak, tek su u trećoj i završnoj verziji iz 1532. godine stil i jezik dovedeni do savršenstva, a broj pjevanja je podignut na 46.
Lodovico Ariosto je ep posvetio svome pokrovitelju Ipolitu d’Esteu, a djelo se ubraja u najznamenitija djela talijanske renesanse. Inspiraciju za ep Ariosto je pronašao u Boiardovom (Matteo Maria) nedovršenom epu Zaljubljeni Orlando, a radnja Ariostovog epa zapravo je smišljena kao nastavak priče iz Boiardovog.
Sama radnja je višestruka i prati mnoštvo likova, no ipak se mogu razabrati tri glavne linije radnje: 1) ljubav između Orlanda i Angelice, 2) rat između Saracena i Karla Velikog, 3) ljubav između ratnice Bradamante i Ruggiera. Ukratko, Saraceni i kršćani (dakle, vojska kralja Karla Velikog) ratuju za posjed Europe. Saracene predvodi Agramant, kralj Afrike, koji u Parizu uz pomoć Marsilja, maurskog španjolskog kralja i dva moćna afrička kralja, Rodomonta i Mandricarda, napada kršćane. Njih pak predvodi Orlando, glavni i najbolji vitez kralja Karla.
Tijekom zahuktavanja bitke kod Pariza njemu pamet pomućuje Angelice, kći kitajskog kralja. Angelica bježi i nailazi na ranjenog maurskog mladića Medora. Dok skrbi za njega, zaljubljuje se te se njih dvoje vjenčaju. Nakon što to sazna, Orlando pobjesni i preda se grotesknom ludilu, gol hara po Europi uništavajući sve i svakoga na svom putu.
Pri povratku u Pariz, engleski vitez Astolf mu pomaže povratiti pamet te u velikoj konačnoj bitci ubija Agramanta. Upravo zbog toga ep nosi naziv Bijesni Orlando, u usporedbi s Boiardovim Zaljubljenim Orlandom. No, važna linija radnje je i ljubav između Ruggiera i Bradamante – ratnice i Rinaldove sestre.
Ostale zapažene epizode u djelu su putovanje Astolfa na hipogrifu do Mjeseca s kojega on vraća Orlandovu izgubljenu pamet i samozapaljivanje Isabelle, udovice škotskog princa Zerbinoa, kako bi izbjegla pokušaj zavođenja od strane saracenskog kralja Rodomonta. Ep je pisan u strofama od osam stihova tzv. oktavama, koje su također numerirane. Stih je većinom dvanaesterac.
Vrsta djela: ep
Vrijeme radnje: 8. stoljeće
Mjesto radnje: Europa (Francuska, Engleska, Španjolska), Azija (Bliski istok), Afrika (Alžir, Etiopija)
Tema djela: ljubav i rat
Ideja djela: ljubav je izvor najveće sreće i najvećeg ogorčenja; u ratu je dozvoljeno sve; veličanje obitelji d’Este koja je bila Ariostov pokrovitelj
Kratak sadržaj
Prvo pjevanje šalje čitatelja u središte povijesne akcije i zapravo izmišljenog rata u to doba (8. stoljeće) – saracensku opsadu Pariza. U prvih nekoliko strofa Ariosto daje potrebne informacije kako bi prikazao pozadinu priče iznesene u Zaljubljenom Orlandu, na kojeg se njegovo djelo nastavlja.
Orlando trijumfalno vraća Angelicu, iznimno lijepu princezu jedne zemlje u središnjoj Aziji (Indije ili Kine), u vlasništvo Karla Velikog. Na početku Zaljubljenog Orlanda Angelica je pozvala sve vitezove oko Pariza (i kršćanske i saracenske) da poraze svog prvaka i tako steknu njezinu naklonost.
Njen cilj bio je potaknuti nesklad među vojnicima u obje vojske, dok su postrojbe njezina oca pokušale zauzeti što je više moguće teritorija. Njezin prvak je konačno poražen, nakon čega je vodila francuske vitezove na veselu potjeru po cijeloj Europi. U Bijesnom Orlandu Angelica opet bježi iz pritvora Karla Velikog, a svi vitezovi napuštaju svoje vojne dužnosti kako bi surađivali, makar samo privremeno, u potjeri za princezom.
“Djevojka, koja kao dar bijaše
Za pobjednika određena, prije
No zlo se desi, na konja uzjaše,
A jad kad stiže pobjeć joj uspije,
Jer tog će dana, slutnjom znadijaše,
Kršćansku vojsku zla sreća da bije…”
Time Ariosto počinje predstavljati glavne likove, koji su muškarci, te se pozornost pridaje jednom po jednom. Odmah upoznajemo dva najsjajnija Karlova viteza: Orlanda i njegovog rođaka Rinalda. Oni su obojica zaljubljeni u Angelicu, kći kitajskog kralja. Kralj Karlo obećao ju je onome tko pobije više neprijatelja, odnosno Saracena.
Angelica koristi bitku kako bi pobjegla i vratila se kući. Pritom susreće mnoge vitezove koji joj izjavljuju ljubav, oduševljeni njenom izvanrednom ljepotom, no ona ih sve odbija. Na putu je srela Rinalda i njih dvoje su naišli na saracenskog viteza. Dok se on i Rinaldo bore za nju, Angelica bježi. Dok je bježala, našla se pred drugim muškarcem koji je bio zaljubljen u nju i zvao se Sakripant. On se zaustavio kraj šumskog potoka i sjedio lamentirajući o neuzvraćenoj ljubavi prema Angelici.
Angelica, koja je spavala u blizini, prilazi Sakripantu i, želeći njegovu zaštitu, pretvara se da je zaljubljena u njega. Međutim, uto se pojavljuje vitez u bijelom oklopu i zbacuje Sakripanta s konja. Taj vitez bila je Bradamante, Rinaldova sestra.
Dok Angelica pokušava utješiti svog prvaka, stiže Rinaldo, a dok se on i Sakripant bore, Angelica ponovno bježi. Upoznaje pustinjaka koji je zapravo zli mađioničar. On odvodi Angelicu na daleku morsku obalu, gdje je namjerava silovati. Zatim šalje duhove kako bi rekao borcima da je Angelica otišla u Pariz s Orlandom. Uspavao ju je napitkom, ali taman pred sam čin uviđa kako ne može postići erekciju te ju ozlojeđen napušta. Pronalaze je mornari koji traže žene koje bi mogli žrtvovati orku, morskom čudovištu.
Angelica je uhvaćena i okovana gola na stijenu uz more. U trenu prije nego što je trebala biti žrtvovana stigne Ruggiero na hipogrifu, upravo na vrijeme da je spasi. No, i on biva očaran njenom ljepotom te namjerava od nje dobiti svoju nagradu za to što ju je spasio. Dok on željno skida svoj oklop, ona bježi koristeći prsten nevidljivosti koji joj je on netom prije bio dao kako bi se zaštitila. Hipogrif također odleti.
Angelica je prije voljela Rinalda, ali u jednom trenutku su oboje popili vodu iz magičnog izvora. Ona je popila vodu ljubavi, a on vodu mržnje. Zamijenivši mjesta, Angelica je popila vodu mržnje, a Rinaldo vodu ljubavi. Tada zaljubljeni Rinaldo počinje tražiti Anđeliku, koja mu stalno izmiče, kao i također zaljubljenom Orlandu.
Orlando ima proročki san o Angelici koja plače za njegovom pomoći. Odluči se iskrasti iz kampa Karla Velikoga odjeven kao Saracen kako bi mogao proći pokraj pariške straže. Usred noći kreće potražiti je. Nakon mjesec dana lutanja, u svojoj potrazi saznaje kako je Olimpija u Nizozemskoj u nevolji. On odgađa potragu za Angelicom kako bi spasio istinsku ljubav Olimpije i Birena iz stiska zlog frizijskog vladara.
Ostavivši svog konja Brigliadora na kopnu, Orlando plovi prema Nizozemskoj i pokušava pregovarati s kraljevim grubijanima. Orlando ih na kraju ipak sve pobije, čak preživi eksploziju vatrenog oružja prije nego što je kralja Frizija rastavio na pola.
Orlando oslobađa Birena i užurbano polazi za Ebudu, odvajajući vrijeme usput da baci vatreno oružje u morske dubine. Po dolasku otkriva da će Olimpija, nakon što ju je izdao Bireno, uskoro biti žrtvovana moćnom morskom stvorenju zvanom Ork. Orlando upre mali čamac do stijene, rastvori čeljusti stvorenja divovskim sidrom i iznutra izbija zvijer na smrt. Ponovno spašava Olimpiju, no ovog puta je prepušta brizi kralja Irske, Obertu, i odlazi pronaći svoju Angelicu.
U međuvremenu je Angelicu, koja se skrivala, pronašao Ruggiero. Bila je gotovo žrtvovana ogavnom orku, ali Ruggier ju je uspio spasiti nakon čega ona opet bježi. Nedugo zatim upoznaje Medora, jednostavnog vojnika koji je, da stvar bude još gora, također pogan, tj. Saracen.
U 19. pjevanju je ozlijeđen u šumi u blizini Pariza. Angelica, naravno, upoznata s dugom tradicijom azijske, odnosno kineske medicine, odluči se pobrinuti za njegove rane i dobro ga njeguje u kući jednog pastira.
“A ona dokle god on bolan leži
Ne htjede otić – toliko ga štuje;
Ko da ga prvog – tako se raznježi –
Na tome svijetu i vidi i čuje.
Lijepost i način njegov se zavriježi
U njoj, da tajno u srcu joj ruje;
Ruje joj srce, da malo po malo
U oganj žarke ljubavi upalo.”
Kako vrijeme prolazi, oni se sve više zaljubljuju. U 20. pjevanju se vjenčaju, čime se zapravo gubi podloga za vitešku romansu. Uklešu svoja imena u drvo kao znak njihovog doživotnog vezanja. Orlando ju je tražio i kad je ugledao dva imena isklesana u drvetu, znao je duboko u sebi da ju je zauvijek izgubio, ali je svejedno u njemu postojao tračak nade. Odlučio je nastaviti svoj put.
Naišao je na pastira u čijoj kući se Angelica brinula o Medoru te ne znajući, odlučio počinuti u njegovoj kući. Kasnije mu je pastir rekao kako je nedavno na istom mjestu, u istom krevetu, prenoćila Angelica s mladim pastirom. Orlando je bio van sebe od bijesa. Skinuo je odjeću sa sebe i tako nag krenuo u rat protiv cijelog svijeta.
Prvo je pošao u Španjolsku, potom je preplivao Gibraltar i na kraju je dospio u Afriku. Izlječenje Orlandovog bijesa događa se u 33. i 34. pjevanju. Engleski vitez Astolf, takoreći engleski rođak Orlanda, sleti u Nubiju na leđima hipogrifa, u carstvo legendarnog kralja priora Ivana.
Nad Ivanom je božansko prokletstvo otkad je pokušao osvojiti zemaljski raj, za koji se kaže da se nalazi na vrhu Mjesečevih planina, na izvorima Nila. Za kaznu postane slijep i nikad ne može jesti ništa, unatoč svojim bajnim bogatstvima. Nakon što je stol postavljen, pojavljuju se harpije, pohlepne ptice sa ženskim glavama, koje sve unište i ostavljaju nepodnošljiv smrad. Tek kad vitez, tako je rečeno u proročanstvu, dođe na krilatom konju, prokletstvo se poništava. Astolfov dolazak je samim time povod za jednu veliku gozbu i proslavu. Ali prokletstvo još nije poništeno: harpije se ponovo pojave i Astolf ih na leđima hipogrifa i s čarobnim rogom sam mora progoniti u pakao. Pakao se također nalazi na izvoru Nila.
U potrazi za daljnjim avanturama, Astolf leti prema Mjesečevim planinama, gdje se čini kao da je Mjesec dovoljno blizu da bi ga mogao dodirnuti. Tamo u zemaljskom raju cvijeće cvjeta kao da su u pitanju biseri, rubini i safiri. Kristalno čisti potoci teku kroz smaragdno zelene livade, drveće neprestano donosi plodove i tisuću mirisa njeguje dušu.
U palači svjetlosti dugoj sedam kilometara, pred kojom blijedi sedam svjetskih čuda, ovoga puta Astolfa će primiti Ivan Evanđelist. Otkriva mu da je na najvišoj misiji: Orlando se zaljubio u pogansku princezu Angelicu i izgubio razum na tri mjeseca. Astolf će uz pomoć apostola Ivana pronaći Orlandov um koji je pohranjen u zapečaćenoj boci na Mjesecu.
Za putovanje do susjednog planeta (1516. Mjesec nije viđen kao Zemljin satelit) hipogrif nije prikladan. Da bi nepovrijeđen prošao kroz vječnu vatru koja okružuje zemaljsku sferu, potrebna mu je kočija s četiri konja s kojom je prorok Ilija jednom išao na nebo. Nakon izlaska mjeseca Astolf kreće, a apostol Ivan je kočijaš i vodič. Mjesec je odraz Zemlje, s planinama i dolinama, rijekama i jezerima, gradovima, dvorcima i šumama bogatima divljači u kojima nimfe love.
Ivan vodi Astolfa u usku dolinu u kojoj je sačuvano sve što je na zemlji izgubljeno tijekom vremena, sudbinom ili slučajno: svjetska carstva, blaga, obećanja, ljubav i slava. Ispod zvona s odbijenim kneževskim darovima nalaze se i planine smrdljivog cvijeća preostale od Konstantinove donacije. Samo je jedna stvar koju Astolf ne otkrije na Mjesecu – ludost, jer se na Zemlji nikad ne gubi. Tim je više razuma završilo na Mjesecu u obliku fine tekućine koja lako isparava i pohranjuje se u dobro zatvorene bočice.
Među bezbroj bočica, čak i onih koja nose imena poznatih sofista, astrologa i pjesnika, on se sreće s vlastitim umom. Otvara je, uzima i pronalazi mudrost – dok je opet ne izgubi, kako Ariosto dodaje predviđajući kasniju epizodu. Astolf se vraća na Zemlju s Orlandovim umom u boci. Ariosto napominje kako zna da će on kao pjesnik povratiti razum:
“Znam, da bih došo do razuma svoga,
Ne moram u zrak vinut se onako
Do neba il do kruga Luninoga,
Jer moj um nije baš visoko tako.
Niz mermer-humke njedra ubjelnoga,
Niz vaše oči, lice vedro, lako
Moj razum bludi i cijelim životom
Žudim, da s vašom vratim ga ljepotom.”
Orlando je pomirisao sadržaj boce i onesvijestio se, a kada je došao k sebi, više nije bio niti bijesan niti lud. Udružio je snage s Astolfom te su otišli suočiti se s Agramantovom vojskom. Tijekom svega toga, opsada Pariza je još uvijek trajala. Agramant je podmetnuo požar, ali čudesna kiša spasila je grad.
“Okrutna bitka dok se poljem vije,
Da bijes i srdžba kroz borce provali,
Rodomont narod po parizu bije
I lijepe kuće, svete crkve pali.
To Karlo doću, al vidio nije,
Jer drugdje mora oprijet se navali:
On Eduarda primi s Arimanom
U grad sa britskom vojskom odabranom (…)
Kralj k sebi skupi najbolje junake,
I paladine najbolje pozove,
Te prama trgu upravi barjake,
Jer pogan krenu baš na strane ove,
Orljavu čuje okrutnosti svake,
A ljudskih uda svud vidi dijelove
A sad je dosta: nek se opet vrati,
Tko lijepu priču želi dalje znati.”
Dvije druge veće priče isprepliću se s potragom za Angelicom. Rinaldo par je puta za petama Angelicite se bori s dva druga viteza dok ona bježi. No, po naredbi Karla Velikog vraća se u Pariz. Karlo Veliki odluči poslati Rinalda na misiju u Englesku, da tamošnje vitezove zatraži za pomoć. U svom traganju ponovno dolazi do magičnog izvora i popivši vodu, izliječi se od ljubavi. Tako se rješavaju Rinaldove ljubavne brige i on je opet spreman pridružiti se ostalim vitezovima u velikim bitkama.
Ariostovo izvještavanje o napretku Rinaldove misije, između ostaloga, postaje sredstvo za upoznavanje nekoliko parova ljubavnika čije avanture podsjećaju na junake i junakinje arturovskih romansi. Najvažnija epizoda tiče se Zerbina, princa Škotske, i Isabelle, princeze Galicije. Njihova ljubavna priča – koja završava smrću Zerbina od ruke saracenskih ratnika i smrću Isabelle nakon što je samu sebe zapalila – čini svojevrsni tragični kontrapunkt ljubavne priče između Bradamante i Ruggiera.
Druga priča koja se počinje odvijati tiče se upravo Bradamante, kršćanske ratnice koja je ujedno Rinaldova sestra. Bradamante je zaljubljena u Ruggiera, jednog od predvodnika saracenskih vojski. Bradamante odlučno traži Ruggiera, a ono što je posebno kod nje je upravo to što je žena te za razliku od muških ratnika, koji progone princezu, Bradamante može nesmetano nastaviti svoj put. Ali nju je na kraju prevario vitez Pinabell jer su njihovi preci bili neprijatelji. Nakon što su se oboje izgubili u planinama, gurnuo ju je u rov koji se nalazio ispod Merlinove špilje za koju je tvrdio da se u njoj nalazi djevojka u nevolji.
Iako ju je htio ubiti, ona nije umrla već se samo onesvijestila. U pećini upoznaje Melissu, vidovnjakinju i učenicu čarobnjaka Merlina. Melissa otkriva Bradamanti njezin predodređeni brak s Ruggierom i buduću veličinu njihove obiteljske loze. Bradamante saznaje da je njezinu ljubav, saracenskog viteza Ruggiera, zarobio čarobnjak Atlant. U jednom od svojih proročanstava Atlant je predvidio Ruggierovu smrt u slučaju da se krsti. Melissa govori Bradamanti kako može poraziti Atlanta – pomoću čarobnog prsten koji trenutno posjeduje patuljak-lopov Brunello, koji će je učiniti imunom na magiju.
Bradamante pronalazi Brunella i nalaže mu da ju odvede u Atlantov dvorac. Budući da je bila upozorena na njegovu izdajničku narav te joj je potreban njegov prsten, Bradamante krade prsten i veže Brunella za drvo. Poziva Atlanta u boj te se pretvara da ju je nadvladala njegova magija, no kada joj on pristupi brzo ga savlada. Ona odbija ubiti starca koji joj govori da je on samo pokušavao spasiti Ruggiera od njegove kobne sudbine.
Bradamante primorava Atlanta da poništi čari svoje tvrđave, oslobađajući tako Ruggiera i sve ostale zarobljene vitezove i dame. Isto tako dopušta Atlantu da pobjegne i time je on bio sposoban kasnije uzrokovati još više nevolja. Bradamante uzima hipogrifa i štit te oslobađa sve Atlantove zarobljenike, uključujući i Ruggiera.
Ruggiero se popne na hipogrifa, ali on neočekivano odleti i spusti ga na otok moćne čarobnice Alcine. Njena omiljena zabava je začarati muškarce i, nakon što ih ima dovoljno, pretvoriti ih u biljke ili kamenje. To se dogodilo i Astolfu kojega je pretvorila u lovorov grm. Ruggiero nakon slijetanja na otok veže hipogrifa upravo na Astolfa u obliku lovorova grma. Astolf koristi tu priliku kako bi upozorio Ruggiera i rekao mu što će se dogoditi ako ga ne posluša, ali uzalud.
Alcina koristeći svoju zasljepljujuću ljepotu i sjajan štit koji reflektira sunčeve zrake začara i Ruggiera. On zaboravlja Bradamante i prepušta se senzualnim ugođajima.
“Prelijepa žena, koju je ljubio
Toliko, smjesta iz srca mu nesta:
Čaranja upliv Alcinin ubio
Staru mu ljubav i ljubit je presta;
Alcinin lik mu srce pridobio
I svoju ljubav u nj uklesa smjesta:
Opravdat treba Ruđera junaka
Što posta srca nestalna i laka.”
Melissa je posudila Bradamantin magični prsten, prerušila se u Atlanta i stigla na Alcinin otok. Grdi Ruggiera zbog toga što je napravio pa upotrebom prstena razbija čaroliju i oslobađa Alcinine zarobljenike, uključujući viteza Astolfa koji je bio pretvoren u lovorov grm.
Bradamante se vraća u Marseilles kako bi odbila napade Saracena na kamp Karla Velikoga. Kasnije se uputi prema Atlantovu dvorcu i naiđe na Ruggiera koji zapravo nije Ruggiero nego samo iluzija koju ona treba ubiti, ali ne može se natjerati da ubije svoju istinsku ljubav. Biva zarobljena u čarobnoj tvrđavi kao i svi drugi vitezovi, sve dok Astolf ne stigne i ne otjera sve svojim čarobnim rogom te tako razbije čaroliju. Kad Bradamante u strahu prestane bježati od roga, konačno se ponovno ujedinjuje sa svojom istinskom ljubavlju Ruggierom. Odvodi ga u samostan u Vallombrosi da se pokrsti kako bi se mogli oženiti.
“Ruđera vidje Bradamante mila,
A on u čudu velikom je spazi,
Da mnogo dana skrivena mu bila
Oku i duši, da se tu nalazi.
Grli je Ruggiero, ona mu se skrila
Na grud, ko ruže planu joj obrazi,
A on joj bere prvi cvijet ubavi,
Sa slatkih usta, prenježnje ljubavi.
Opet se ljube, ponovo se grle
I bezbroj puta stišću se na grudi,
I dvoje sretnih ljubavnika hrle
Za slavljem, što im mlada ljubav žudi.
Žale, što vid im mađije zastrle,
Dok su ih krili ti krovovi ludi,
I da se nisu tada prepoznali, toliki sretni dani im propali.
I Bradamante željna da zasladi,
Sve što mudroj djevici moguće
Svom ljubavniku, a da ne uradi
Što ponos vrijeđa ljubavi mu vruće,
Ruggieru reče: ‘Da ti plod taj mladi
Ne bude teško ubrat u buduće,
Prosit me od mog oca nek ti nije
Amona trudno, al krsti se prije.’ ”
Na ulazu u opatiju dočekuje ih starica koja im odvraća pažnju – treba spasiti mladog čovjeka osuđenog na smrt na lomači zbog odnosa s kćeri španjolskog kralja Marsilija (kasnije se ispostavi da je to njezin brat blizanac Richardetto , ali ona to ne zna). Da bi stigli do mladića na vrijeme, Bradamante i Ruggiero moraju putovati u blizini dvorca Pinabella, kojeg trenutačno brane četiri jaka viteza, a svi su se nedavno vratili s istoka.
Dok se Ruggiero bori protiv četvorice vitezova, Bradamante potjera i ubija Pinabell, ali gubi se u potjeri i ne može pronaći svoj put natrag do Ruggiera. Nakon što je prespavala u šumi, putuje natrag u sada već zloglasnu čarobnu tvrđavu, gdje pronalazi Astolfa. Ona se složi da će se pobrinuti za njegova konja Rabinana te vratiti oružje i čarobno koplje na brdo Alban na čuvanje, dok on zajedno s hipogrifom započinje svoju opasnu misiju na Mjesec.
Pokušavajući se prisjetiti puta do samostana u Vallombrosi, Bradamante shvati da je umjesto toga pronašla dom svojih roditelja na planini Alban. Zarobljena kod kuće zbog obiteljskih obaveza, ona šalje svog glasnika Hippalca da pronađe Ruggiera i vrati mu konja Frontina. Bradamante je očajna u iščekivanju dobrih vijesti, sve dok se Hippalco ne vrati s Ruggierovim pismom u kojem objašnjava svoje dugo odgađanje dolaska k njoj.
Njegova stalna služba Agramantu, sad poznatom kao ubojicom njegova oca, a posebno glasine o vezi s drugom ženom-ratnicom Marfisom, u Bradamante su probudili snažnu ljubomoru te se ona odlazi suočiti s njima. pa makar ih oboje morala ubiti.
Jednom kad Bradamante i Ruggiero napokon prebrode prepreke koje ih razdvajaju, vjenčaju se i nastavljaju d’Este obiteljsku lozu koja je ujedno i Ariostov pokrovitelj. Njihovo obiteljsko stablo Ariosto pobliže opisuje u 3. pjevanju:
” ‘E da ti reknem imena, junaštva.’
• Tad Bradamanti čarobnica doda –
‘Tih začaranih duhova od vraštva,
Što pred nama su prije svog poroda,
Tad mnoga noć bi trudna pregalaštva
Bila mi nužna, da tu sliku poda.
A tako ću ti po kojeg izabrati,
Kako će vrijeme za to zgode dati.
Gledaj tog prvog, što ti tako sliči
Po lijepu licu, izgledu radosnu,
Tvoj rod će s njim se ko glavom da diči,
Ruggiero će u tvom krilu plodonosnu
Začet ga. On će krvlju da naliči,
Već vidim, zemlju pontiersku ponosnu.
Osvetom kad se na sve krivce svali,
Koji mu oca smakli i izdali.
Kralj Longobarda Dezider će biti
Od njega smrvljen, poražen u boju;
Calaon on će i Este dobiti
Od cara na dar kao državu svoju.
Tvoj unuk Umbert, taj je za njim skriti,
Čast Italije, ponos na razboju;
Više će puta crkvu obraniti
I štit joj čvrsti od barbara biti.
Gle tu Alberta, slavnog kapetana,
On hram će mnogi plijenom da okiti;
Sin njegov Ugo, na kule Milana
Pobjedni stijeg će sa zmijom pobiti…’ ”
Izmiješane priče o Bradamanti i Ruggieru dio su prve trećine Bijesnog Orlanda, a potom kreću izvještaji o bitkama između Karla i Agramanta, kao što je vidljivo od 14. pjevanja nadalje.
Nakon što su engleske postrojbe koje je doveo Rinaldo stigle u Pariz kako bi pomogle Karlu (10. pjevanje), Agramant i njegovi saveznici šalju po pojačanje na jug. Ti pokreti i manevriranje trupa na bojnom polju isprepliću se s Astolfovim avanturama na istoku Sredozemlja dok leti na hipogrifu. Slijeće u Damask gdje spašava francuskog viteza Grifona od lažnog zatvora te se susreće s ratnicom Marfisom, Ruggierovom sestrom koja traži svoj izgubljeni oklop.
Trojac se vraća u Francusku gdje je Bradamante čula priču kako su Ruggiero i Marfisa zaljubljeni i već vjenčani. Sva kivna od ljubomore čak se pokuša ubiti, no ne pođe joj za rukom budući da je u tom trenutku nosila oklop na sebi. Zatim traži utočište u dvorcu kneza Tristana, gdje podnositelji zahtjeva za utočište moraju (ako su muškarci) pobijediti sve ostale vitezove koji su prisutni u jednoj borbi ili (ako su žene) trijumfirati nad svim ostalim ženama u natjecanju ljepote.
Bradamante odnosi pobjedu u obje kategorije i primljena je u dvorac. Potom ona traži kamp Saracena, namjeravajući izazvati Ruggiera u borbi i nadajući se da će to umiriti bol koju osjeća zbog toga što ju je prevario. Ali usred borbe između Marfise, Ruggiera i Bradamante, začuje se glas Ruggierovog učitelja Atlanta koji se diže iz svoje grobnice kako bi objasnio istinu o Ruggieru i Marfisi te je time nesporazum riješen. Marfisa i Bradamante se sprijatelje i odlaze do Karla Velikog gdje Marfisa biva krštena, dok Ruggiero ostaje kao podrška saracenskom vođi Agramantu.
Posljednja trećina epa usredotočuje se na ujedinjavanje Ruggiera i Bradamante. Agramant predlaže da se sveukupni sukob riješi na vrlo jednostavan način: borbom između prvaka obje vojske. Agramant bira Ruggiera za svog prvaka, a Karlo Rinalda. Jednom kada dvoboj započne, Ruggiero oklijeva ozlijediti Bradamantinog brata, a Agramant, uvidjevši da njegov prvak gubi, pokreće opći napad te biva poražen.
Saracenske vojske bježe, a Ruggiero završava izgubljen u moru kad se njegov brod prevrne. U zamjenu za svoj život obećava Bogu da će postati kršćanin i ispunjava to obećanje kad završi na nekom otoku – tamo ga krsti pustinjak.
Orlando i Rinaldo, ponovno ujedinjeni i izliječeni od ljubavi prema Angelici, spašavaju Ruggiera s otoka i on obećava da će se oženiti Bradamantom. Međutim, njezin otac Amon želi ju zaručiti za bizantskog cara Leona jer misli da je Ruggier obični vitez. No, Ruggier oje izabran za bugarskog kralja, što ga čini dostojnim Bradamantine ruke. On i Leon se sukobljavaju u bitci te Ruggierova vojska pobjeđuje. Amon svejedno odbija raspustiti zaruke i Ruggiero se odluči ubiti.
Uvidjevši koliko Ruggiero zaista voli Bradamante, Leon se ipak odrekne zaruka. No prije no što to može obznaniti, Bradamante odluči napraviti dvoboj između nje i svakoga od njih dvojice. Udat će se za onoga koji će moći preživjeti u dvoboju s njom. Ruggiero se preruši u Leona i u najvećem žaru borbe dvoboj prekida Karlo Veliki. Bradamantina ruka daje se Leonu, no onda Ruggiero otkrije da je to cijelo vrijeme bio on i otvori se put za vjenčanje ovo dvoje ljubavnika.
Svadbenu gozbu u posljednji trenutak prekida Rodomont koji i izaziva Ruđera na pojedinačnu borbu, optužujući ga da je odustao od zakletve na vjernost svom kralju. Oni se bore, a ep završava naglo kao što je i započeo: Ruggiero probija neprijateljevo srce. Posljednji stihovi epa opisuju kako duh Rodomonta napušta svijet:
“I dva, tri puta u glavu odurnu
Zamahom strašnim bodeža svojega
U Rodomonta duboko ga sjurnu
Do drška i tad podiže se s njega.
Na Aheronta na obalu tmurnu
Iz tijela, i od leda lednijega,
Psujući duša ode mu srdita,
Na zemlji tako gorda, ponosita.”
Likovi: Orlando, Bradamante, Ruggiero, Rinaldo, Angelica,
Analiza likova
Orlando – najbolji vitez kralja Karla. Lud je od ljubavi prema Angelici i zbog toga gubi razum. Osoba je od presudne važnosti u bitci protiv Saracena. Romantičan je i istovremeno satiričan prikaz viteza. Žudi za ljubavi koja nije uzvraćena te time Ariosto zapravo preslikava svoj osobni život u ovaj ep. Njegovo ime je prijevod francuske verzije epskog viteza Rolanda. Orlando zapravo nije glavni lik ovog epa, iako on nosi njegovo ime.
“Ja nisam onaj, što se, da sam, čini;
Orland je mrtav, pod zemljom je sada.
Njegova gospa taj zločin učini,
Vjerom mu krenu, ona smrt mu zada.
Ja duh sam njegov, što po pomrčini
Tog pakla luta i odijeljen strada,
Da sve što osta bude u toj sjeni,
Ko primjer svakom ko vjeruje ženi.”
Rinaldo – Orlandov rođak, zaljubljen je u Angelicu. Orlandov je suparnik u pokušaju zadobivanja Angelicine ljubavi. Za razliku od Orlanda, on ispunjava svoje dužnosti u ratu protiv Saracena i ne gubi razum.
“Rinaldo nikad ništa ne uradi
Bez volje tako, jer to mu oduze
Nadu, da nać će divni obraz mladi,
Što živo srce iz grudi mu uze.
Al ipak Karla sluša i uradi
Kako mu reče odmah put poduze…”
Angelica – nadasve lijepa, svojom ljepotom uspijeva začarati svakog muškarca koji je sretne. Na kraju se zaljubi u saracenskog viteza Medora i s njim pobjegne u Aziju.
“Djevica bjela ko ruža je čista,
U perivoju što na trnu sanja,
Sigurna, sama, da se tu doista
I od pastira i od stada sklanja,
A lahor, zora, što se rosom blista.
Voda i zemlja – sve se njojzi klanja.
Mladići ljupki na grudma je nose,
A mlade ljube njome kite kose.“
Karlo Veliki: strateški spretan, franački kralj
„…Karlu bje mrska svađa naopaka,
Jer uzdrma mu pomoć od njih danu,
Te uzrok parbe uze i u ruke
Predade djedu bavarskoga duke…”
Bradamante – žena ratnica. Hrabra je, pametna, borbena, sposobna, zaljubljena i lijepa. Ne odustaje od ljubavi, spremna je boriti se za nju. Odlučuje tko je dostojan njene ruke tako što se bori s njime. Spašava svog voljenog Ruggiera.
“Ja pjevam onoj djevi slavnoj, dičnoj,
Rad koje na tle kralj Sakripant pade,
Rinalda sestri (…)
…ta – koju ne plaše
Ni lav ni medvjed – lijepa Bradamante…”
Ruggiero – saracenski vojnik-vitez iz Afrike, zaljubljen je u Bradamante. Iako voli Bradamante, podliježe čarima Angelicine ljepote i Alcininim čarima što dokazuje da nije častan kao Orlando ili Rinaldo.
“Tu djevu vitez afrički ljuljaše;
On mora prijeđe s kraljem Agramante;
On Ruggiero, sinak Ruggierov bijaše
I bijedne kćerke kralja Agolante…”
Astolf – engleski vitez, spasio je Orlanda.
“Nisam ni novi Mesija,
Ni Bog, ni anđel, koji s neba sađe;
Obični smrtnik i grešnik sam i ja,
Nedostojna me ova milost snađe.
Uradit sve ću, da to klupko zmija
Ostavi carstvo tvoje il smrt nađe.
Uspije to li, ne meni, već Bogu
Hvali, da letom ja ti pomoć mogu.”
Bilješka o piscu
Lodovico Ariosto talijanski je renesansni pjesnik. Rodio se 1474. godine u Italiji, u Reggio Emiliji, no ubrzo cijela obitelj seli u Ferraru zbog službe njegova oca koji je bio podanik vojvode d’Este. Pošto je živio uz plemiće vrlo brzo zavolio je umjetnost i književnost pa je počeo iskazivati veliko zanimanje prema njima.
Upisao je studij prava da bi udovoljio ocu, no studij nikada nije završio jer je previše bio zaokupljen s umjetnošću i lagodnim životom koji je vodio živeći kod oca u domu.
Nakon što mu je otac umro, preuzeo je brigu za majku i za brojnu braću tako što je i sam postao službenik obitelji d’ Este.
U vremenskom razdoblju od 1503. do 1517. godine bio je zaposlen kao tajnik kardinala Ippolita d’ Este, a iz službe je izašao sam jer nije htio pratiti kardinala na preuzimanje nadbiskupske dužnosti u Ugarsku. Ipak i dalje je ostao u službi obitelji d’ Este, samo je stupio u službu vojvode od Ferrare, Alfonsa d’ Este. Njih dvojica zajedno su proveli djetinjstvo.
Ubrzo je postao i guverner Garfagane, problematičnog područja Apenina. I ondje se pokazao kao vrlo pouzdan, snalažljiv, miran i čvrst.
Iz svih tih razloga ponuđena mu je diplomatska služba koju je odbio jer je bio već narušena zdravlja, a i htio je završiti svoje remek djelo – Bijesnog Orlanda.
Iako je najveću popularnost stekao upravo s djelom Bijesni Orlando, napisao je još komedije Komedija o škrinjici, Negromante, Lena te od poezije Pjesme.
Umro je od tuberkuloze 1533. godine.
Autor: L.K.
Odgovori