Kralj Edip obrađena lektira Sofokla. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Pročitajte kompletno djelo Kralj Edip online >>>
Analiza djela
Kralj Edip najpoznatija je i najslavnija grčka tragedija, prvi put izvedena oko 429. g. pr. Kr. Pripada ciklusu triju tebanskih drama, kojem još pripadaju drame Edip na Kolonu i Antigona.
Prva je od tri drame po kronologiji radnje. Predradnja drame počinje u vrijeme vladavine kralja Laja, koji saznavši da će ga ubiti njegov vlastiti sin, zapovijedi da se njegovu novorođenom sinu probodu noge i da se ostavi na Kiteronu divljim zvijerima.
Pastir se sažali nad njim i preda ga korintskom kralju Polibu. Neki pijanac kaže Edipu da on nije Polibov sin, pa se Edip obrati delfijskom proročištu za istinu. Rečeno mu je da će ubiti oca i oženiti se vlastitom majkom, pa od straha pobjegne prema Tebi, a na putu ubije stranca u svađi (Laja). Potom je Tebu oslobodio od sfinge, pa je za nagradu dobio tebansko prijestolje. Oženio se Jokastom, pravom majkom, dobio s njom četvero djece i tako ne znajući ispunio cijelo proročanstvo.
Radnja drame Kralj Edip počinje opisom kuge u Tebi, kao znaka božje nemilosti zbog prokletstva Edipovog roda. Specifično obilježje ove tragedije su jedinstvo vremena, mjesta i radnje. Cijela radnja odvija se ispred kraljevskog dvora u Tebi, a traje jedan dan – od izlaska do zalaska sunca.
Tema djela potraga je za Lajevim ubojicom, ali su u središtu radnje osjećaji jednog čovjeka koji se bori s onim što mu je sudbina namijenila. Edipov lik cijelu dramu prolazi propitivanja o vlastitoj prošlosti, iskazuje svoje sumnje, strahove i tuge.
Sofoklove likove odlikuju junačke osobine te oni sami odlučuju o svojoj krajnjoj sudbini. Edip ne bježi od onoga što su mu bogovi namijenili, ali postaje sam gospodar svoje sudbine oslijepivši se i prognavši se iz zemlje. Za razliku od Euripida, Sofoklova karakterizacija likova teži idealizaciji i herojstvu, dok su Euripidovi likovi prikazani kao sasvim obični ljudi vođeni strastima (kao npr. Elektra).
Smisao tragedije svodi se na snažan kontrast osjećaja koje proživljava Edip. Na početku tragedije on je slavni kralj, hvaljen u narodu, pošten, empatičan i utjecajan. Kako se dramska radnja zapliće, odnosno kako se otkriva istina, Edipov lik gradira prema negativnim osjećajima srama, jada, očaja i potpunog uništenja u sljepoći i progonstvu iz zemlje. Stoga mnogi Kralja Edipa smatraju tragedijom sudbine, jer je u središtu lik koji se bezuspješno bori protiv onoga što mu je sudbina namijenila te se na kraju potpuno poražen predaje naumu sudbine.
Radnja ove drame, odnosno Edipovo izgnanstvo iz Tebe i povratak u rodni kraj, nastavlja se u drugoj Sofoklovoj tebanskoj drami Edip na Kolonu. Tragedija Antigona posljednja je u u tebanskom ciklusu. Na taj način Sofoklo povezuje tragedije Kralj Edip, Edip na Kolonu i Antigonu, zbog čega ih se često pogrešno naziva trilogijom.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: drama
Književna vrsta: tragedija u šest činova
Mjesto radnje: Teba, prostor ispred kraljevskog dvora
Vrijeme radnje: vrijeme Edipovog kraljevanja u Tebi, cijela radnja zbiva se u jednom danu (od izlaska do zalaska sunca)
Tema: ispunjenje proročanstva o Edipu
Ideja: ne možemo pobjeći od vlastite sudbine
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Prvi čin
Radnja počinje Edipovim izlaskom iz dvora, pred kojim se okupilo mnoštvo naroda koje sjedi na stubama Apolonovog žrtvenika. Svećenik u ime naroda izmučenog svakodnevnim umiranjem od kuge moli kralja da im utekne u pomoć i ponovno digne grad na noge kako zna.
Edip na njihove jade i plač nije imun, nego kaže da i on plače zbog takve nesreće, ali da je već poslao šurjaka Kreonta u Pitijino proročište da upita što im je činiti. Svećenik u daljini ugleda Kreonta, koji dolazi s vijestima iz proročišta. Rješenje za njihovu nevolju je da ubiju ubojicu njihovog prijašnjeg kralja Laja.
Nakon što je prijestolje bilo upražnjeno, naslijedio ga je Edip, koji je Tebu oslobodio od sfinge. U ovom trenutku Edip još uvijek ne zna da je on zapravo ubio Laja, i time ispunio proročanstvo da će ubiti svog oca i oženiti majku.
On se ne znajući snebiva nad zločinačkim ubojstvom kralja i obećaje narodu pomoć:
“I mene, kako treba, vidjet ćete stog,/ Ko saveznik gdje zemlji, bogu pomažem.” Edip s Kreontom ulazi u dvor, svećenik odlazi s narodom, a dolazi zbor pjevajući ulaznu pjesmu s tri strofe i tri antistrofe, koje zazivaju u pomoć sve bogove kako bi odagnali smrt i kugu s Tebe.
Drugi čin
Edip se postavlja kao pravi kralj koji će istražiti Lajevo ubojstvo, uhvatiti ubojicu i kazniti ga.
Njegov govor pred Kadmejcima, kojim započinje drugi čin, pun je dosjetljivih aluzija na činjenicu da je Edip Lajev sin i njegov ubojica:
“I želim, sa mnom bude l’ on kod ognjišta/ U mojoj kući a sa znanjem mojijem,/ Tad bilo meni, ko što one prokleh sad!” Zbor Edipu savjetuje da upitaju proroka Tiresiju za pomoć, jer on ne griješi: “samo je od ljudi njemu usađena istina”.
Dovode Tiresiju, božjeg vrača kako ga nazivaju. Edip mu kaže da je Apolonovo proročište proreklo da će se Teba spasiti od kuge ako ubiju Lajevog ubojicu, pa zamoli Tiresiju da mu kaže ako zna nešto više o ubojstvu.
No, Tiresija zna istinu, pa odbija reći što je vidio kako ne bi okaljao kralja: “A tajne ja reć nikad neću, tvoga da ne odam zla!”
Budući da je Tiresija bio ustrajan u tome da istinu zadrži za sebe, Edip je pomislio da je upravo vrač počinitelj ili barem pomoćnik u zločinu: “Znaj: čini mi s’/ Ti djelo s drugim smisli, stvori, samo što/ Baš rukom ne ubi.”
Edip je posumnjao da je Kreonta nagovorio Tiresiju na laži kako bi se domogao Edipovog prijestolja. Na daljnje Edipovo inzistiranje, vrač je kralju otkrio da je ubojica kojeg traži sam kralj. Zatim mu je rekao i istinu o njegovom porijeklu, da je ubio svog pravog oca i oženio vlastitu majku.
Obojica otiđu nakon vračevih riječi, a na pozornicu izlazi zbor i pjeva prvu stajaću pjesmu punu sumnji i pitanja o istinitosti Edipovog čina.
Treći čin
Na početku trećeg čina razgovaraju Kreont i zbor. Kreont je iznenađen što ga je Edip optužio kao spletkaroša kako bi se domogao krune. Dolazi Edip i odmah kreće riječima napadati Kreonta: “Ti – kako dođe amo? Il’ zar tako si / Bez obzira, te stiže evo pod krov moj, / A očito si krvnik onog čovjeka/ I očevidni tat mi žezla kraljevskog?”
Kreont i Edip bacaju se u raspravu. Edipu nije jasno zašto Tiresija nije odmah nakon ubojstva rekao tko je ubojica, jer tome događaju ima već dosta godina. Vračeva šutnja probudila je u Edipu još veću sumnju u postojanje urote, koju protiv njega kuje Kreont uz Tiresijinu pomoć.
Kreont u razgovoru nije krio želju za prijestoljem, što će se iskazati kao tiranska vladavina u drami “Antigona” (Kreont: “Zar nijesam vama dvoma ravan treći ja?”). Edip na Kreontove optužbe odgovara jednakom mjerom, zbog čega se žestoko posvađaju, pa Edip kaže da hoće Kreonta mrtvog. Zbor starješina ugledao je Jokastu kako izlazi iz dvora, pa smiri njihovu svađu.
Jokasta je svjesna svađe koja je umuknula njenim dolaskom: “O nesreće, zašt’ kavgu ludu jezikom/Vi zavrgoste?”
Kreont se pravda da ga je Edip htio prognati ili ubiti, a Edipov razlog su Kreontove spletke za preuzimanje prijestolja. Slijedi tužaljka u kojoj zbor moli Edipa da ne čini ništa nepromišljeno u vezi Kreonta. Edip i dalje ne vjeruje Tiresijinim riječima, pa Kreont na rubu strpljenja napušta pozornicu. Ostaju Edip, Jokasta i zbor.
Edip Jokasti objašnjava cijelu situaciju i događaje koji su se do tada tog dana izdešavali. Ona krene tješiti Edipa govorom o proročanstvu koje je izrečeno njenom pokojnom mužu Laju, ali to potakne Edipovu sumnju u istinitost Tiresijinih riječi.
Edip povjeruje u to da je on taj koji je ubio Laja na raskršću: “O ženo, kako li mi ovčas, kad te čuh,/ Ah slutnja dušu, srce nemir obuze!” Od pratnje koja je s Lajom putovala, ostao je živ samo jedan glasnik koji može posvjedočiti o Edipu kao ubojici. Edip kaže Jokasti svoje strahove i jade, a ona i dalje vjeruje da je Edip u krivu. Pošalju po Lajevog glasnika kao svjedoka i uđu u dvor. Zbor pjeva drugu stajaću pjesmu.
Četvrti čin
Jokasta dolazi s robinjama, noseći maslinove grančice i kađe za prinos na Apolonov žrtvenik koji se nalazi pred dvorom. Uskoro dolazi glasnik iz Korinta, donoseći vijesti o Polibovoj smrti. To je značilo da će Edip postati novi korintski kralj. Jokasta na glasnikove riječi pošalje robinju po Edipa.
Dolazi Edip vidno smireniji, a na glasnikovu vijest o Edipovom posvojenom ocu, lakne i Jokasti i Edipu. Naime, oni su pomislili da je proročanstvo koje je Edipu izrečeno lažno, i ovo je dokaz, jer je njegov otac umro.
No oni i dalje ne znaju da Polib nije pravi Edipov otac, što ostavlja mogućnost za istinitost proročanstva. Edipu je samo još ostao strah od Polibove žene, Merope, koja je i dalje živa. Zbog toga Edip odbija ponuđeno korintsko prijestolje. Glasnik Edipu otkriva istinu da mu Polib nije uopće u rodu, a kamo li otac. Ovaj glasnik upravo je onaj pastir koji je Edipa pronašao na Kiteronu probodenih nogu.
Klupko istine se polako počelo raspetljavati naočigled Edipu, koji je postajao sve više šokiran onime što čuje. Korintski glasnik mu je rekao da ga je kao dijete preuzeo od drugog glasnika, Lajevog čovjeka, pa je Edip poslao sluge da ga nađu ne bi li rekao istinu do kraja. Jokasta već sluti pravu istinu, pa moli Edipa da to ne čini.
Jokasta se shrvana saznanjem povlači u šutnji na dvor, a Edip misli da se posramila njegovog priprostog roda: “Al’ ne boj se! Izišo ja po majci rob/ U trećem koljenu, ti prosta nećeš bit.” Zbor pjeva stajaću pjesmu koja je puna pretpostavki o Edipovoj pravoj majci.
Peti čin
Dovode Lajevog glasnika, pastira koji je dječaka predao Polibovom pastiru. Edip krene s ispitivanjem starca o njegovoj službi i dužnostima koje je imao kod kralja Laja. Starac je doveden da bi prepoznao korintskog glasnika, koji je preuzeo tek rođenog Edipa od starca.
Stari Lajev glasnik već je postao i zaboravan, pa ga je Korinćanin podsjetio na davnu predaju djeteta na Kiteronu. Njegova zaboravnost bila je hinjena, jer se starac bojao otkriti istinu.
Uporno je sve negirao i nije htio priznati da je Edip upravo to dijete, zbog čega se Edip zaprijetio silom: “Ti s voljom reći nećeš, al’ ćeš s plačem reć!” Starac progovori i kaže da mu je gospa (Jokasta) predala tek rođeno dijete da ga odnese i ubije, jer se bojala božjeg proročanstva.
On se sažalio nad djetetom, pa ga predao drugom pastiru da ga odnese u daleki kraj, daleko od Tebe: “U drugi/Kraj, mišljah, ponijet će ga, otkle bješe sam/ Al’ na zlo najgore ga spase.”
Edip je tek nakon ovog starčevog izlaganja povjerovao u sve ono što mu je rekao Tiresija i počeo jadikovati. Otiđu svi u dvor, a zbor ostaje pjevati stajaću pjesmu koja opjevava tužnu i nesretnu Edipovu sudbinu.
Šesti čin
Dolazi drugi glasnik i obraća se narodu u Tebi da će uskoro čuti veoma žalosnu vijest, ali da se sve dogodilo nenamjerno. Naime, došao je reći da je našao Jokastu mrtvu. Nakon što je saznala istinu, otišla je u svoje odaje i počela si čupati kosu od bijesa, zazivajući pokojnog Laja.
Kada je Edip utrčao u njene odaje, Jokasta se već objesila. Spazivši to, on glasno vrisne i odriješi konopac s kojim se objesila i spusti njeno mrtvo tijelo na tlo.
Iz njene haljine uzme zlatnu iglu kojom se Jokasta kopčala i zabije si iglu u obje zjenice: “… udri s’ u zjenice očiju/ I reče, da ga one neće gledati, / Ni što pretrpjele zla ni što ga učini, / U mraku će, kog nije smio, gledati/ Odsada, poznat neće kog je želio.” Uz to, sam će sebe prognati iz zemlje kao kaznu za sve zločine koje je počinio. Sluge dovode Edipa pred zbor i slijedi tužaljka.
Zbor se zgražava nad nesretnim Edipom, a Edip plače o svojim jadima. Zbor u Sofoklovim tragedijama ima ulogu komentatora, ali i predstavnika mišljenja naroda. Zbor se priklanja Edipu, žali ga i kaže mu da mu je bolje umrijeti nego živjeti slijep.
Edip zna da je Kreont jedini kome sada može vjerovati, iako ga je prije izvrijeđao da je hrđa koja radi protiv njega. Kreont dolazi, a Edip ga moli da ga progna iz zemlje zbog zala za koja je kriv. Nadalje, moli Kreonta da se pobrine za njegove kćeri Izmenu i Antigonu te sinove Polinika i Eteokla. Edip zatraži da mu dovedu kćeri kako bi se s njima pozdravio, nakon čega ga odvode s pozornice.
Tragedija završava riječima zbora koje donose moralnu pouku drame i opomenu: Ne treba zavidjeti ničijoj sreći, jer nikad ne znaš kakve jade krije sudbina tog čovjeka. “Zato neću ja, dok zadnji onaj danak ne vidim,/ Baš smrtnika nijednoga sretnim slavit, doklegod/ Ne stigne života kraju a ne zadesi ga jad.”
Analiza likova
Likovi: Edip (tebanski kralj), Jokasta (Edipova majka i žena), Kreont (Jokastin brat, Edipov šurjak), tebanski svećenik, vrač Tiresija, zbor starješina, korinstki glasnik, Lajev glasnik, kraljevska pratnja
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Kao i kod svih drevnih pisaca, i o Sofoklovu životu ne možemo znati sigurne činjenice: izvora je malo i vrlo su ograničeni, a većina informacija koje imamo su rezultat vjerojatnosti i dobrih nagađanja, a ne bilo koje biografske činjenice. Neki se izvori čak i izravno međusobno protive.
Sofoklo, koji se obično smatra najdostupnijim iz središnjeg trokuta grčkih tragičara (druga dvojica su Euripid i Eshil), vjerojatno je rođen u Kolonu, ili u okolici njega, oko 496. godine prije Krista. Izvori nam govore kako je Sofoklo tijekom života napisao 123 predstave od kojih znamo 118. Od ovog ogromnog broja dramskih djela (Shakespeare je, za usporedbu, tijekom života napisao negdje između 36-39 predstava) samo ih je sedam “preživjelo”: Antigona, Kralj Edip, Edip na Kolonu, Ajant, Elektra, Trahinjanke, i Filoktet.
Sitna veličina ovog uzorka (oko 6% od Sofoklovog ukupnog opusa) trebala bi biti dovoljna da nas ohrabri da razmišljamo o Sofoklovu stilu ili razvoju kao pisca. Sve što znamo o Sofoklovoj ličnosti potječe od Aristofana.
Njegov otac Sofil nije bio aristokrat, već bogati čovjek, što je značilo da je Sofoklo dobio izvrsno obrazovanje. Prvi pravi pogled na njega u izvorima otkriva da je izabran nakon poraza od Perzijanaca da vodi dječački zbor u pjevanju pjesama oko trofeja pobjede, te dodatno prati pjevanje na harfi.
Ništa se više ne zna o Sofoklu sve dok se prvi put ne pojavi kao tragični pjesnik na jednom od atenskih festivala 468. pr. Kr. Tada je imao otprilike dvadeset i osam godina, a napisao je svoju prvu trilogiju protiv izuzetno dobro poznatog Eshila. Navodno, uzbuđenje na ovom festivalu bilo je toliko veliko da je deset generala, a ne žiri koji je bio sastavljen, tražio da proglase Sofokla pobjednikom. Od tog trenutka, čini se da je Sofoklo ušao u društvo tragičara na natjecanjima, uglavnom dobivajući prvu nagradu.
Osvojio je ili osamnaest ili dvadeset i četiri prva mjesta na Gradskoj Dioziji, a nikada se nije plasirao niže od drugog mjesta – i osvojio je nekoliko drugih nagrada na Lenaji.
Kraklj Edip nije se našao na prvom mjestu: pjesnik Filoklo je ovom prilikom osvojio nagradu (iako je moguće da je Filoklo ušao u pobjedu koristeći tragedije svog ujaka, Eshila, a ne one koje je sam napisao!). Ne preživljava niti jedna cjelovita trilogija Sofokla: takozvane “Tebanske igre”, od kojih je jedan Kralj Edip. Ovo zapravo nije puna trilogija i priče nisu napisane redoslijedom, kroz Sofoklov život (Antigona je prva na prvom mjestu), Kralj Edip u starosti, a Edip na Kolonu nastaje tek nakon Sofoklove smrti).
Aristotel je u Poetici pretpostavljao da je Sofoklo na grčkoj pozornici dodao trećeg govornog glumca (vjerojatno negdje oko 460. godine. Ehilova Orestija (koja zahtijeva tri glumca) slijedi dvije godine kasnije, 458. pr. Kr. Sofoklo je također navodno povećao veličinu zbora te je napisao i traktat o upotrebi zbora u predstavama (koji nije preživio).
Veza grčkog kazališta i grčkog društva vidljiva je i u Sofoklovoj karijeri. Bio je viši upravitelj u Atenskom Carstvu i izabran je da postane jedan od deset generala zaduženih za vojsku. Zaslužan je i za uvođenje kulta boga ozdravljenja Asklepija u Atenu: možda i rezultat velike kuge koja je pogodila rane godine Peloponeškog rata.
Duga tradicija kritike držala je Sofokla i iznad Eshila i Euripida, slažući njegovo djelo kao vrhunac grčke tragedije. Ovaj bi zaključak, možda bi se reklo, pretrpio značajnu reviziju, a bilo kakvu takvu vrijednosnu presudu danas bi klasični učenjaci oborili. Aristotel ga je hvalio iznad svih ostalih dramatičara, koristeći kralja Edipa kao uzor savršene tragedije u svojoj vrlo utjecajnoj poeziji.
Sofoklo je nastavio pisati i služiti do osamdesetih godina. Umro je oko 406. pr. Kr. Pa ipak, unatoč tome što nam je ostavio samo mali uzorak od sedam cjelovitih predstava, Sofoklo je još uvijek ostavio nasljeđe dovoljno snažno da ga učini jednim od očeva utemeljitelja zapadne drame.
Autor: I.D.
Odgovori