Junak našeg doba

Junak našeg doba obrađena lektira Mihail Jurjevič Ljermontova. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.

Analiza djela

Prvi ruski roman u prozi Junak našeg doba također je i prvi ruski psihološki roman kojime je Mihail Jurjevič Ljermontov najavio ruski realizam. Roman se sastoji od pet cjelina (Bela, Maksim Maksimič, Taman, Kneginjica Mary, Fatalist) povezanih glavnim junakom Pečorinom i neobičnim opisima kavkaskog pejsaža.

Zanimljiva struktura djela i izmjenjivanje pripovjedača omogućili su čitatelju dvostruki uvid u Pečorinov karakter. U poglavljima Bela i Maksim Maksimič radnju pripovijeda autorski pripovjedač na kojega je Grigorij Aleksandrovič Pečorin ostavio snažan dojam svojim nesvakidašnjim navikama i načinom života.

Za razdoblje romantizma (1800.-1840.) karakterističan je romantičarski junak opterećen svjetskom boli, neshvaćenosti i usamljenosti. Upravo je takav i glavni lik djela Junak našeg doba, Pečorin.

Ljermontov je u prilično kratki roman sažeo skoro sve elemente ključne za romantizam, pa tako ovaj roman ima pustolovne, sanjarske, nesvakidašnje i maštovite događaje i opise. Stvarao je pod utjecajem Byrona koji je tvorac bajronovskog junaka.

Kao i Evgenije Onjegin, Pečorin je suvišni junak ruske književnosti. Tišti ga osjećaj dosade i besmisla života, sve mu predstavlja samo kratkotrajne užitke i zadovoljstva, a svaki ga korak koji učini vodi prema konačnom završetku.

Roman Junak našeg doba krasi titula najboljeg romana ruskog romantizma, a značajan utjecaj ostavio je i daljnje stvaralaštvo ruskih pisaca, primjerice Nabokova. Poseban značaj u ovome djelu ima priroda i opisi egzotičnog kavkaskog pejsaža koji često odražava stanje uma i pustoš osjećaja usamljenog glavnog lika.

Nekronološki poredak pet cjelina koje tvore djelo i različitost vremena i mjesta na kojima se zbivaju dijelovi radnje omogućili su čitatelju bolji uvid u lik Pečorina. Njegova drugačija razmišljanja, doživljaji i osjećaji vezani uz pojedina mjesta i ljude samo su maska stvarnoj nezainteresiranosti i usamljenosti. Rascjepkana fabula, nejasnoće, mističnost i uloga pejsaža romantičarska su obilježja djela, no ovo je djelo zapravo nagovještaj ruske realističke proze.

Jedini romantični lik u ovome djelu je Bela, kći staroga kneza koja je iskreno zaljubljena u Pečorina i nesvjesna je njegova prevrtljiva karaktera. Iako ga žene ne zanimaju, osim za kratke avanture, Pečorin je njima veoma privlačan i često uzrokuje kod njih potpuni slom nakon što iskreno obznani svoj nedostatak osjećaja i potrebe za ljubavi.

“Ja se rugam cijelom svijetu, osobito osjećajima, a to je počinje strašiti.”

Slomio je svoju bivšu ljubav Veru koja je za njega bila najbliže što će ikada moći osjećati prema nekome, mladu Belu i kneginjicu Mary koja se na kraju razboljela. U posljednjoj cjelini ovoga romana, naslova Fatalist, Pečorin se u vojničkoj tvrđavi na Kavkazu s poručnikom Vulićem kladio oko toga postoji li sudbina.

Nakon Vulićeve smrti, Pečorin je nastavio iskušavati sudbinu sukobljavajući se s razbojnicima. Poigravanje životom, često riskiranje i traćenje inteligencije i vrlina, uništavanje tuđih života i prezir samo su neke od karakteristika suvišnog čovjeka kojega je Ljermontov slojevito prikazao u liku Pečorina.

👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Književni elementi

Književni rod: epika

Književna vrsta: roman

Pripovjedač: tijekom radnje izmjenjuju se objektivan i subjektivan pripovjedač

Vrijeme radnje: 19. stoljeće

Mjesto radnje: Rusija (Taman; Kavkaz; bojišta u Carskoj Rusiji)

Ideja: neodlučnost pojedinca utječe i na živote ljudi kojima je okružen

Tema: potreba za samoćom i avanturom neodlučnog i suvišnog muškarca Grigorija Aleksandroviča Pečorina

Kompozicija: pet cjelina poredanih nekronološki (Taman i Kneginjica Mary poglavlja su iz  Pečorinova dnevnika)

• Bela (Maksim Maksimič pripovjedaču za vrijeme planinarenja prepričava dogodovštine iz Pečorinova života)
• Maksim Maksimič (Ponovni susret Maksima Maksimiča i Pečorina u odmaralištu)
• Taman (Pečorinova neobična poznanstva s djevojkom, slijepim dječakom i Jankom)
• Kneginjica Mary (Boravak u Pjatigorsku; obračun s Grušnickim)
• Fatalist (Vulićeva smrt i Pečorinovo iskušavanje sudbine)

👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Kratak sadržaj, citati

Pripovjedač je putovao iz Tiflisa, a sa sobom je nosio mali kovčeg u kojemu su bile putne bilješke o Gruziji. Ušao je u Kojšaursku dolinu koja je bila prekrasna, puna crvenih stijena obraslih bršljanom, u visini su se nalazili i snježni porubi, a dolje Aragva.

Kad je došao pod Kojšaursku goru unajmio je volove koji će vući njegove taljige uz goru. Uz šest volova, unajmio je i nekoliko Oseta. Iza drugih volova išao je njihov gospodar koji je pušio lulu i bio je odjeven u poručnički kaput bez epoleta i kapu. Imao je pedesetak godina, sijede brkove, te čvrst i snažan hod.

“Moglo mu je biti oko pedeset godina; preplanula boja lica je odavala da se on odavno upoznao sa zakavkaskim suncem, a brkovi, što su prije reda posijedjeli, nisu se slagali s njegovim čvrstim hodom i snažnom pojavom.”

Pripovjedač je ovoga čovjeka upitao kako je moguće da njegove, do vrha natovarene taljige, vuku samo četiri vola bez previše muke. Nasmijao se i objasnio mu je da su Azijati strašna stoka koja mnogo viče, a kad god viknu volovi se ne miču s mjesta. Otkrio mu je i kako je bio potporučnik pod Aleksejem Petrovičem, a sada je u trećem linijskom bataljunu.

Nakon kratkog razgovora, dvojica su nastavila hodati u tišini. Kad je pripovjedač prokomentirao da će sutra biti lijepo vrijeme, štabni kapetan pokazao mu je kako se dimi iz Gud-gore. Zlovoljno mu je priopćio kako će morati prenoćiti ondje jer ne mogu preko gore tijekom mećave. Na stanici nije bilo praznih soba u koje bi mogli odsjesti, pa su njih dvojica smještaj dobila u konaku u čađavoj kolibi.

“Pipajući uđem i nabasam na kravu (kod tih je ljudi staja umjesto predsoblja). Nisam znao kuda bih: ovdje bleje ovce, ondje reži par. Srećom, bljesnu sa strane mutna svjetlost te mi pomože da nađem drugu rupu, nalik na vrata.”

Kad je konačno ušao u kolibu, ona je bila široka i puna ljudi. U sredini kolibe gorila je vatra, a pokraj nje sjedile su dvije starice, mnogo djece i mršavi Gruzijac. Pripovjedač i štabni kapetan komentirali su kako ljudi u kolibi izgledaju jadno i siromašno, a kapetan je rekao da su veoma glupi, te da ne znaju ni za kakvo obrazovanje. Pripovjedač je izvadio dvije vojničke čaše za čaj, a kad je kapetanu ponudio da si dolije rum u čaj, on je odbio jer se zakleo da više neće piti.

“Kad sam još bio potporučnik, jedanput se, znate, u društvu ponapijasmo, a noću zabubnjaše na uzbunu – i mi onako nakresani izađemo pred front; ali nam je i prisjelo, kad je za to doznao Aleksej Petrovič.”

Štabni kapetan započeo je pričati zgodu koja se dogodila kad su bili u gostima kod kneza. Bio je s četom u tvrđi prije gotovo pet godina. Kad je stigao transport s hranom, u njemu se nalazio poručnik od otprilike dvadeset pet godina. Rekao mu je da mora ostati kod njega u tvrđi, te mu se predstavio kao Grigorij Aleksandrovič Pečorin, mladi poručnik premješten iz Rusije.

Štabni kapetan s kojim je pripovjedač bio čaj i slušao njegove priče u kolibi zvao se Maksim Maksimič. Pečorin se Maksimu svidio jer je bio vrijedan, no pomalo nastran. Dok je vani bilo hladno mogao je bez problema čitave dane biti u lovu bez da mu bude hladno, a ponekad je promrzao kad bi puhnuo vjetar.

“Katkad ne čuješ od njega po cijele sate ni riječi, a drugi put tek što stane pripovijedati i već pukneš od smijeha.”

Maksim Maksimič nastavio je prepričavati što je sve doživio tijekom zanimljive godine koju je proveo s Pečorinom. Jednom je k njima došao stari knez kako bi ih pozvao na svadbu. Udavao je stariju kćer, a kad su došli u selo, Pečorin je iskazao svoje nezadovoljstvo ljepotom žena koje su tamo živjele. Na svadbi su njih dvojica sjedili na počasnom mjestu, a onda im je prišla mlađa domaćinova kći. Imala je otprilike šesnaest godina i zvala se Bela, a veoma se svidjela Pečorinu.

“Pečorin se zamislio i nije skidao očiju s nje, a i ona je njega počesto kradom pogledala.”

Primijetili su kako je Belu te večeri promatrao i Kazbič, Maksimov stari znanac koji je imao najljepšeg konja Karađoza kojega su mogli zamisliti.  Maksim je izašao kako bi udahnuo malo zraka, a usput je čuo i razgovor između Kazbiča i Azamata koji je veličao njegova konja. Ponudio mu je svoju vrijednu i dobru sestru Belu u zamjenu za Karađoza.

“Ako hoćeš, ukrast ću za tebe svoju sestru! Kako ona pleše, kako pjeva, a zlatom veze – divota! Takve žene nije bilo ni u turskoga sultana…”

Kazbič ga je svejedno odbio, a uvrijeđeni Azamat uletio je natrag na svadbu sav poderan. Okrivio je Kazbiča da ga je htio ubiti. Izbio je nemir i rat na svadbi, svi su zgrabili svoje puške, a Kazbič je na konju pobjegao. Kad su se vratili u tvrđu, Maksim je sve ispričao Pečorinu koji je nešto naumio učiniti. Azamat je došao k njemu u tvrđu, a nakon dugih provokacija i pregovora, Pečorin je obećao Azamatu pribaviti konja ako mu zauzvrat da svoju sestru Belu.

“Kunem se da će konj biti tvoj, ali mi moraš za njega dati svoju sestru Belu. Karađoz je cijena za nju.”

Kazbič je ujutro došao k njima u tvrđu kako bi im prodao deset ovaca, a istu je noć Azamat na sedlu donio zavezanu Belu. Dok su Maksim i Kazbič razgovarali, on je poletio prema prozoru i vidio da nema njegova konja. Požurio je van iz tvrđe, a pokušao je i pucati u Azamata koji je bježao na Kazbiču, no promašio je. Ogromna tuga obuzela je Kazbiča, te se cijelu noć nije maknuo sa zemlje.

“Naredih da kraj njega stave novac za ovce – ali on ga nije ni dirnuo, već je ležao ničice, kao mrtav. Vjerujete li da je tako ležao do kasno navečer, pa i cijelu noć?”

Stražar nije htio tajiti Kazbiču tko je odjahao na njegovu konju, a kad je čuo Azamatovo ime odmah se uputio prema njihovoj kući, no tamo nije nikoga našao. Maksim Maksimič pokušavao je nagovoriti Pečorina da vrati djevojku njezinu ocu, no on je to odbijao učiniti.

“Stvar je svršena, nemojmo je namjerice kvariti. Ostavite djevojku kod mene, a vama neka bude moja sablja.”

Nakon dugog perioda šutnje, Bela je ipak počela razgovarati s Pečorinom i prihvaćala je njegove darove.

“Dugo je uz nju boravio Grigorij Aleksandrovič, pa je za to vrijeme učio tatarski, a ona je počela razumijevati ruski. Malo pomalo, navikla se gledati ga.”

Svejedno se Bela osjećala kao robinja, bila je žalosna i nije dala Pečorinu da je poljubi. Glumeći da odlazi i da je djevojka slobodna vratiti se ocu, Pečorin je izazvao kod Bele da mu se plačući baci u naručje. Belin i Azamatov otac ubijen je, kad se vraćao iz potrage za svojom kćeri dočekao ga je Kazbič i pogubio. Pripovjedač i Maksim Maksimič krenuli su na put na Gud-goru. Pod nogama im je škripao snijeg, no svejedno su se osjećali ugodno jer su bili na povišenom u odnosu na sav drugi svijet.

Kad su se napokon popeli na Gud-goru, pripovjedač je bio zapanjen prekrasnim prizorom Kojšaurske doline. Spustili su se su se u Čertovu dolinu čije ime dolazi od riječi čerta što znači crta jer je ondje nekoć bila granica Gruzije. Poslije mnogo iscrpnog hodanja stigli su do kolibe, a kad su se smjestili pripovjedač je zatražio od Maksima da mu nastavi pričati o Beli i Pečorinu.

“Sve je kako treba – rekoh sjedajući k ognjištu – sad ćete mi dovršiti svoje pričanje o Beli; uvjeren sam da ono nije bio svršetak.”

Maksim mu je priznao kako je na kraju ipak zavolio Belu jer nije imao obitelj.

“Naposljetku sam se tako na nju navikao, kao na kćer, a i ona je mene voljela.”

Oko četiri mjeseca situacije u utvrdi bila je odlična, Bela i Pečorin su se odlično slagali, a i djevojka se proljepšala. Grigorij Aleksandrovič mnogo je manje išao u lov otkad je Bela bila u tvrđi. Jednog je dana Maksim Maksimič našao Belu kako sva u crnome sjedi i tuguje jer se Pečorin od jučer nije vratio iz lova.

Kako bi utješio djevojku koja je prvi put ostala sama nakon nekoliko mjeseci, Maksim joj je ponudio da odu šetati na bedem. Sjedili su na samome uglu kule, odakle se pružao pogled na obje strane tvrđe. Bela je odjednom primijetila da im se na konju njezina oca približava Kazbič. Maksim je naredio čuvaru da pokuša ubiti Kazbiča, no metak ga je promašio.

Pečorin se vratio iz lova, a zabrinut vijestima da se pojavio Kazbič, zabranio je Beli da izlazi na tvrđavni bedem. Maksim ga je upozorio da mu je već polako žao Bele jer on provodi cijele dane u lovu, ne mari više za djevojku kao prije, te joj ne daje potrebnu pozornost. Pečorin mu je dugim monologom pokušao objasniti da je njegova narav upravo takva, te da mu često nešto dosadi.

“Nadao sam se da nema dosade pod čečenskom tanadi – ali uzalud! Za mjesec dana tako sam se navikao na njihovo zujanje i na blizinu smrti, da sam se više zanimao za komarce, pa mi je postalo dosadnije nego prije, jer sam izgubio gotovo posljednju nadu.”

Iako je Beli bio zahvalan za sve lijepe trenutke koje su u početku proveli zajedno, djevojka mu je dosadila. Jedino rješenje za svoju divlju narav koja se svega brzo zasiti Pečorin je nalazio u putovanju, stoga je planirao uskoro otputovati nekamo u Ameriku ili Indiju. Jednog je dana Pečorin uspio nagovoriti Maksima da pođe s njim u lov na vepra.

Već je bilo kasno navečer i Maksima je savladao umor, no Pečorin se nije htio vratiti u tvrđu bez plijena. Kad su napokon ulovili vepra krenuli su natrag prema utvrdi, no prekinuo ih je zvuk pucnja iz puške. Maksimovi i Pečorinovi konji bili su brži, pa su ubrzo sustigli čovjeka koji je pucao, a Maksim je prepoznao Kazbiča. Pečorin je zapucao prema njemu, no pogodio je konja u stražnju nogu. Primijetili su da Kazbič u rukama drži Belu. Uskoro je ostavio djevojku da leži pored ranjenog konja i nastavio bježati.

“Kad se dim razišao, ležao je na zemlji ranjeni konj, a pokraj njega Bela; a Kazbič je odbacio pušku, pa se kao mačka po grmlju penjao na stijenu.”

Djevojka je bila ranjena, no iako su joj zamotali ranu nije se budila. Kad su se vratili s ranjenicom u Pečorinov stan pozvali su liječnika koji je rekao da će Bela živjeti još jedan dan, no ona je umrla nakon dva dana. Kazbič ju je uspio oteti jer je izašla iz tvrđe unatoč Pečorinovu upozorenju, te je spustila noge u rijeku. Razbojnik ju je ugrabio i skočio na konja, a kad je djevojka uspjela vrisnuti, stražari su pucali i promašili. Djevojka je umirala u mukama, a Maksima je fascinirala činjenica što Pečorin nije zaplakao za Belom.

“On  je šuteći slušao, naslonivši glavu na ruke, ali cijelo vrijeme nisam na njegovim trepavicama opazio nijedne suze.”

Prije nego što je umrla, Bela je tražila čašu vode.

“Tek što je popila vodu, postade joj lakše i za dvije-tri minute bila je mrtva.”

Maksim i Pečorin su izašli na bedem, a kad je Maksim počeo tješiti Pečorina on je nasmijao, što je u Maksimu probudilo poseban osjećaj jezivosti. Pokopali su je iza tvrđave pokraj rijeke, a Pečorin je otprilike tri mjeseca poslije otišao u Gruziju. Pripovjedač se u Kobi rastao s Maksimom Maksimičem, te su krenuli svatko svojim putom.

Pripovjedač je svratio u gostionicu u kojoj su mu rekli da ondje mora provesti tri dana. Prvi dan mu je bilo vrlo dosadno, a već drugoga dana primijetio je da je u dvorište gostionice ušao Maksim Maksimič.

“Pozdravismo se kao stari prijatelji. Ja mu ponudim da uzme moju sobu; on se nije skanjivao, udario me štoviše po ramenu pa iskrivio usta, kao da će se nasmiješiti.”

Maksim Maksimič bio je spretan sa spremanjem jela, pa im je odlično ispekao fazana. Sjedili su uz prozor i šutjeli, a onda je Maksim doviknuo nekome čovjeku da ima divna kola. Sluga se nije ni osvrnuo, a tek kad ga je Maksim udario po ramenu kako bi mu skrenuo pozornost na sebe, sluga mu je rekao da su to kola njegova gospodara Pečorina. Pečorin je tu večer odlučio prenoćiti kod pukovnika N., a Maksim je rekao njegovom sluzi da mu mora prenijeti vijesti da je i Maksim u toj gostionici.

Ako pođeš, reci mu da je ovdje Maksim Maksimič – tako mu reci…on već zna… Dat ću ti osam grivni za votku…

Maksim Maksimič sjeo je na klupicu pokraj vrata i iščekivao je susret s Grigorijem Aleksandrovičem. Drugoga je jutra Maksim morao poći komandantu, pa je zamolio pripovjedača da odmah pošalje po njega ako se pojavi Pečorin. Nije prošlo ni deset minuta kad se Pečorin pojavio, a pripovjedač je poslao po Maksima. Pripovjedač je primijetio da se Pečorinove oči ne smiju kad se on smije, te da ima oštar i težak pogled koji u ljudima izaziva nelagodu.

“Naposljetku ću reći da nije bio nipošto ružan i da je imao jednu od onih originalnih fizionomija, koje se osobito sviđaju svjetskim ženama.”

Maksim Maksimič dotrčao je prema Pečorinu, a jedva je disao od napora. Pečorin mu je otkrio kako ide dalje u Perziju, te se nije htio zadržati čak ni na ručku sa starim prijateljem. Maksim je bio ljutit i tužan, no trudio se ne pokazati Pečorinu kako se zaista osjeća. Prije nego što je Pečorin zauvijek otišao u svojim kolima, Maksim se sjetio da su kod njega ostali njegovi spisi. Dopustio mu je da s njima radi što želi, te je otišao.

Na Maksimovu licu mogla se primijetiti suza u oku, a s razočaranjem je rekao i da se Pečorin promijenio u Petrogradu, te da je postao pravi kicoš.

“Eto kakav je kicoš postao, otkako je opet živio u Petrogradu… Kakve karuce!… Kolika prtljaga!… A kako ponosan lakej!”

Pripovjedač je tražio Maksima da mu da Pečorinove spise, te mu je on dopustio da s njima radi što god hoće.

“Ako hoćete, štampajte ih u novinama. Što je meni do njih?… Jesam li mu ja možda prijatelj ili rod?…”

Pripovjedač je saznao da će za otprilike sat vremena krenuti okazija, te se oprostio s Maksimom. Maksim Maksimič postao je tvrdoglav i svadljiv jer ga je Pečorin odbio, pa je i njihov pozdrav bio hladan.

U predgovoru Pečorinova dnevnika saznajemo da je umro na povratku iz Perzije, te je sad pripovjedač dobio sva prava da objavi njegov dnevnik i potpiše sebe. Na objavljivanje Pečorinovih bilješki potaknula ga je činjenica da je on zaista bio iskren u otkrivanju svojih mana i slabosti, te je dnevnik pisao bez ikakve želje da pobudi u drugima sažaljenje ili divljenje prema njemu.

Kad je Pečorin stigao u Taman nigdje nije mogao naći smještaj, a osim toga je bio i gladan, promrzao i umoran. Zbog tih svoj dojmova Taman mu je ostao u sjećanju kao najgadniji gradić. Na zadnjemu mjestu gdje je tražio smještaj dočekao ga je slijepi četrnaestogodišnji dječak.

“Bio je slijep, sasvim slijep od rođenja. Stajao je nepomično preda mnom i ja uzeh promatrati njegove crte lica.”

Pečorin tu noć nije mogao spavati jer mu se pred očima stalno stvarao slijepi dječak, a u mjesečevim zrakama koje su se pružale prostorijom promatrao je nečiju sjenu. Dječak je otišao sjesti na obalu. Pridružila mu se ženska osoba koja mu je rekla da Janko večeras neće doći zbog bure, no dječak je primijetio zvuk njegovih vesla.

“Slušaj, to ne pljuska voda, nećeš me prevariti – to su njegova dugačka sedla.”

Kad je Janko uplovio neoštećenom brodicom u zaljev, sve troje ljudi istovarilo je težak teret i krenuli su duž obale. Dok je Pečorin zamišljeno gledao u daljinu na obali čuo je ženski glas kako pjeva. Podignuo je pogled i vidio djevojku koja je pjevala na krovu njegove kolibe.

“Dignem oči – na krovu moje kolibe stajaše djevojka u prugastoj haljini, raspuštene kose, prava rusalka.”

Djevojka se čitav dan kretala oko Pečorinova stana, a njeno pjevanje i skakutanje nije prestajalo. Očarao ga je njen pravilni nos, duga zlatna kosa i neobična vitkost. Kad ju je pitao što je radila na krovu, djevojka mu je kako je gledala otkud puše vjetar. Svojim odgovorima djevojka mu nije dala da otkrije bilo što o njoj, te je isticala svoju tajanstvenost.

Djevojka je sjela nasuprot njega i iznenada ga je zagrlila i poljubila, te mu rekla da na obalu kad svi zaspe. Našli su se na rubu obale, uzela ga je za ruku i počeli su se spuštati. Nagovorila ga je da uđe u čamac i počeli su ploviti.

“Ona skoči u čamac, a ja za njom i nisam se još mogao ni pribrati, kadli opazim da već plovimo.”

Počela ga je ljubiti, a romantičan trenutak među njima pokvario je pad pištolja u vodu koji je uznemirio Pečorina. Strast se pretvorila u borbu i naguravanje u čamcu, a Pečorin je shvatio da je djevojka spretnija od njega. Oboje su visili s čamca kad je njegova snaga prevagnula i uspio ju je baciti u vodu.

Pečorin je pronašao staro veslo na dnu čamca i uputio se prema luci. Sakrio se u travu iznad obale, a znatno olakšanje osjetio je kad je iz vode izašla njegova vodena vila. Na obali se pojavio i čamac u kojemu je Janko doplovio, a djevojka mu je saopćila kako je sve propalo. Janko, djevojka i slijepac bavili su se mutnim poslovima i krijumčarenjem.

Djevojka je ušla u čamac i otplovila s Jankom, a slijepome dječaku su dali malo sitniša i ostavili ga uplakanog na obali. Kad se Pečorin vratio kući shvatio je da je nestala njegova kutija, srebrom okovana sablja i dar njegovih prijatelja.

“A zar ne bi smiješno bilo potužiti se vlasti što me je slijepi dječak pokrao, a djevojče od osamnaest godina umalo utopilo?”

Drugoga dana, Pečorin je napustio gradić Taman.

Drugi dio Pečorinova dnevnika započinje njegovim dolaskom u Pjatigorsk u kojemu je unajmio stan podno Mašuka. Odlučio je poći do Jelisavetina vrela jer se tamo okuplja čitavo kupališno društvo. Kad se Pečorin umorio zastao je pokraj brda, te se naslonio na kućicu. Susreo je Grušnickog, polaznika vojne akademije kojega je upoznao u ratnoj službi. Iako se pretvaraju da su dobri prijatelji zapravo se ne podnose.

“Ni ja njega ne volim; osjećam da ćemo se nas dvojica bilo kada sresti na uskoj putanji – i jedan od nas neće dobro proći.”

Dok su njih dvojica razgovarali, pored njih prošle su kneginja Ligovska i njena kći Mary. Žene su posebno očarale Pečorina svojim profinjenosti, držanjem i ugledom. Dvije su dame prišle Pečorinu i Grušnickome, a ljepota kneginjice Mary još je više zapanjila mladog vojnika.

Pečorin se skrio iza ugla galerije, a Grušnicki je ispustio svoju čašu na pijesak, te je glumio da je ne može podići. Mary je prišla i brzo mu pomogla podići čašu. Trinaestoga svibnja k Pečorinu je došao liječnik Werner, pjesnik kojega je Pečorin smatrao materijalistom i skeptikom. Kupališni liječnici proširili su glasine da doktor Werner crta karikature svojih pacijenata nakon čega su ga njegovi pacijenti počeli napuštati, a on je teško ili nikako vraćao svoj ugled.

Doktor Werner bio je mršav, nizak, slabašan i ćelav, te je uvijek nosio crnu odjeću. Pečorin i liječnik često su vodili duboke i ozbiljne razgovore.

“Često smo se sastajali i razgovarali nasamo vrlo ozbiljno o apstraktnim stvarima, dok nismo opazili da se međusobno obmanjujemo.”

Pečorin je ispitivao liječnika o tome što su kneginja i kneginjica Mary rekle o njemu, te je otkrio da je kneginji od negdje bilo poznato njegovo ime i lice.

“U njezinoj ste fantaziji postali junakom romana po novom ukusu… Ja se nisam protivio kneginji, premda sam znao da govori gluposti.”

Saznao je i da kneginja ima četrdeset pet godina i liječi se od reume, a kneginjica mlade ljude često gleda s dozom prezira. Pečorin je uvjeravao Wernera da se kneginji već sigurno sviđa jer je njegova vojnička kabanica privukla tu osjećajnu gospođu.

“Ta vojnička kabanica čini te junakom i patnikom u očima svake osjećajne gospođice.”

Doktor mu je otkrio i da je kneginjica rekla za Pečorina kako joj se on čini neugodan i mrk, a i raspitivala se tko je on. Jednog se jutra Pečorin probudio nešto kasnije, te je otišao do bunara. Uputio se prema pećini, a cijelo je vrijeme razmišljao o mladoj ženi s bradavicom na licu. Primijetio je ženu omotanu crnim šalom, sa slamnatim šeširom.

Prišao je ženi i prepoznao Veru, svoju bivšu ljubav. Osjetio je trnce, a prepoznao je i prezir u ženinim očima. Otkrila mu je da je sada udana, te da mu zamjera sve patnje koje je proživjela otkad ga je upoznala.

“Ja bih te morala mrziti. Od onoga časa kad smo se upoznali nisi mi dao ništa drugo nego patnje…”

Snažno su se zagrlili što je dovelo do strastvenog poljupca. Vera je bila udata za starijeg čovjeka, Semena Vasiljeviča, te je stanovala pored kneginje Ligovske. Također je bila i teško bolesna, iako je to teško priznavala. Pečorin i Vera ostali su u pećini dulje nego što su planirali jer ih je zateklo nevrijeme, no nedugo zatim ponovno su proživjeli bolan rastanak.

“Srce mi se bolno stegnulo, kao poslije prvoga rastanka.”

Kad se vratio kući, Pečorin se zaputio na jahanje u prirodu. Nakon nekog vremena na jednoj cesti susreo je bučno društvo, također na konjima. Prepoznao je Grušnickog s kneginjicom Mary. Sakrio se iza visokog grma i osluškivao je razgovor između kneginjice i Grušnickog.

Kad su stigli do njega kneginjica se prestrašila kad je ugledala Pečorina, na što joj je odvratio  kako se ne treba bojati jer on nije ništa opasniji od njezina kavalira.

Navečer oko jedanaest sati Pečorin je išao prošetati, a susreo je Grušnickog koji se pohvalio da je čuo Mary kako prekrasno pjeva. Nadmetali su se oko toga tko može biti uspješniji kod Ligovskih. Prošlo je tjedan dana od njihova razgovora, a Pečorin se i dalje nije uspio približiti kneginji i kneginjici. Grušnicki je Mary vjerno slijedio i dosađivao joj je, no kneginju to nije uzrujavalo.

“Grušnicki ide svuda za kneginjicom kao sjena; njihovim razgovorima nema kraja; kada će joj dosaditi?…”

Pečorin se sjetio kako je sutra ples u dvorani restauracije, te je odlučio da će plesati s kneginjicom. Aristokracija se okupila u dvorani restauracije, a svi su s ljubomorom gledali kneginju i kneginjicu. Pečorin je prišao Mary i pozvao je da zajedno plešu valcer. Trudila se biti ravnodušna, no ipak su zaplesali. Pečorin je pokušavao saznati zašto ga je kneginjica smatrala drskim.

“Ako sam bio drzak, pa sam vas nečim uvrijedio, dopustite mi da budem još drskiji, pa da vas zamolim za oproštenje…”

Prekinuli su ih glasni razgovori koji su se zbivali blizu njih, te je Pečorin vidio skupinu muškaraca. Odjednom je neki gospodin, crvena lica i dugih brkova, pijanim hodom prišao preplašenoj Mary.

“Vidio sam da tek što nije pala u nesvijest od straha i negodovanja.”

Otjerao je pijanicu od kneginjice, a ona mu je uputila značajan i dubok pogled pun zahvalnosti. Sjeli su za stol i počeli razgovarati. Pečorin je uspio od Mary dobiti priznanje da su joj svi njeni udvarači jako dosadni, uključujući i Grušnickog. Idućeg dana Pečorin je sreo Grušnickog dok je šetao, a zamolio ga je da večeras kad budu kod kneginje malo pripazi na sve što se odvija i prouči događaje jer je Grušnicki znao da je Pečorin iskusan sa ženama.

Okupljanju kod Ligovskih priključila se i Vera. Kneginjici Mary smetalo je što joj Pečorin nije davao njoj željenu pažnju, a potpuno suprotnost bio mu je Grušnicki koji se cijelu večer trudio osvojiti je. Prošlo je još tjedan dana od druženja kod Ligovskih, a Pečorin je nastavio sa svojim sistemom. Pričao je kneginjici o zgodama iz svojega života.

“Ja se rugam cijelom svijetu, osobito osjećajima, a to je počinje strašiti.”

Često se znao zapitati zašto je s tolikom žudnjom htio kneginjičinu ljubav, kad ne planira s njom ostvariti nikakve ljubavne planove.

“Ali i jest neka neshvatljiva naslada kad ovladaš mladom dušom što se tek rascvjetala. Ona je kao cvijetak, kojemu najljepši miris ishlapi od prve sunčane zrake; treba ga u taj čas ubrati, namirisati ga se i baciti ga na cestu; možda ga tkogod podigne!”

Grušnicki je postao oficirom, pa su zajedno slavili i pili šampanjac, a pridružio im se i doktor. Sredinom lipnja Pečorin se sastao s Verom. Rekla mu je da za osam dana dođe u Kislovodsk, te da uzme stan pored njih. Pečorin je isti dan unajmio taj stan. Grušnicki je jedva dočekao obući svoju novu uniformu kako bi plesao cijelu večer s kneginjicom. Cijelu ju je večer slijedio i obasipao je komplimentima, a nju je to sve više živciralo.

“Bjesni na svoju kabanicu ili na svoje epolete, a nemoj kriviti nju…Zar je ona kriva što joj se više ne sviđaš?”

Kad je Pečorin ispratio kneginjicu Mary i vratio se u dvoranu primijetio je kako ga Grušnicki sa skupinom ljudi ogovara i komentira. Idućega dana Pečorin je prolazio pored stana Ligovskih. Znao je da je kneginja tad bila u kupelji, pa je ušao i razgovarao s Mary. Kad je odlazio iz stana čuo je djevojku kako plače.

18. lipnja Pečorin je već provodio treći dan u Kislovodsku. Svakog je dana viđao Veru u parku, a njoj je svježi zrak podario zdraviji izgled. Nekoliko dana kasnije Pečorin je sjedio kraj prozora, a srce mu je zadrhtalo kad je čuo zvuk kneginjičine kočije. Zgrozila ga je pomisao da se možda ipak zaljubio, iako se tome odupirao cijeloga života.

“Što to znači? Zar sam ja zaljubljen?… Tako sam glupo stvoren, da bi se i to moglo misliti.”

Shvatio je da ga je kneginja milo gledala, a Vera je zato bila ljubomorna na kneginjicu. Jednu se večer cijelo društvo na konjina uputio prema hridi Prsten kako bi gledali zalazak sunca. Pečorin je cijelo vrijeme išao uz kneginjicu, a njoj je pozlilo dok su prelazili rijeku. Obujmio je njen struk i čvrsto je privio uz sebe. Kad su stigli na obalu svi su se razbježali, a kneginjica i Pečorin su ostali.

Kažnjavao ju je šutnjom i htio je da ona konačno kaže što osjeća prema njemu, te mu je na kraju ipak priznala da je zaljubljena u njega. Kad se vraćao kući, Pečorin je u jednoj od seoskih kuća uočio društvo koje je pričao o njemu. Predložili su da ga Grušnicki izazove na dvoboj, no prevarit će ga jer će pištolji ostati prazni. Grušnicki je pristao.

Ujutro je Pečorin susreo kneginjicu Mary kod bunara i rekao joj je da ne osjeća ništa prema njoj. Jednog je dana Pečorin prolazio pokraj Verinih prozora, a pod noge mu je palo pismo. Poručila mu je da dođe k njoj u devet sati jer joj muž neće biti kod kuće. Dok se šuljao oko Verine kuće kraj njega je potrčao čovjek u kabanici, no Pečorin je ipak ušao u Verin stan i rekao joj da ga nitko nije vidio. Vera mu je priznala da je zaljubljena u njega.

“Vjeruješ li mi sada da te ljubim? O! Dugo sam oklijevala, dugo sam se mučila… ali ti radiš sa mnom sve što hoćeš.”

Oko dva sata ujutro Pečorin se iskrao iz Verine kuće i odlučio je zaviriti kroz prozor kneginjice jer je vidio da unutra gori svijeća. Grušnicki i drugi kapetan uhvatili su ga u tom činu i počeli su se naguravati. Pečorin im je pobjegao, došao doma i zaključao vrata. Začuo je lupanje Grušnickog i kapetana po svojim vratima, no rekao im je da odu jer je bolestan.

“Imam kihavicu – odgovorim ja. – Bojim se prehlade.”

Grušnicki je idućeg dana oklevetao kneginjicu Mary i Pečorina. Pečorin je otišao ravno k doktoru i ispričao mu je sve što se zbilo, a najviše mu je smetalo što su ga pokušali nagovoriti na dvoboj, a onda mu dati oružje bez metaka.

“Ne, gospodine Grušnicki! Neće vam poći za rukom vaša mistifikacija…”

U idućem ulomku Pečorinova dnevnika, prošlo je već mjesec i pol dana otkad je on u tvrđi Maksima Maksimiča. Osjećao je jak nemir i nije mogao spavati noć prije dvoboja. Ujutro je osedlao konje i krenuo prema kupalištu. Sastao se s doktorom koji je bio očigledno tužan, a Pečorin ga je mudrim riječima tješio.

“Zamislite da imam žučnu groznicu. Mogu ozdraviti, a mogu i umrijeti. Jedno i drugo je prirodno.”

Zavezali su svoje konje u podnožju litice i popeli se uskom stazom. Nakon mnogo spletki, pregovora i šaputanja, Ivan Ignjatijevič naredio im je da se postave na svoje položaje. Pečorin je predložio da stanu na rub litice kako bi lakše prikrili ubojstvo, te ga prozvali nesrećom. Izmjerili su šest koraka od jednoga kuta i odredili da će stajati leđima okrenuti prema ponoru. Onaj tko ne bude ubijen zamijenit će mjesta s protivnicima.

Grušnicki je prvi pucao, a Pečorin mu je rekao da bude oprezan jer ako promaši, on će zasigurno pogoditi. Pečorin je bio uvjeren da će Grušnicki pucati u zrak. Doktor je u zadnji tren htio pokvariti dvoboj i reći Grušnickome i kapetanu da znaju za njihov plan, no Pečorin ga je spriječio.

Grušnicki je nanišanio Pečorinovo čelo, te je rekao da ipak ne može to učiniti. Kapetan ga je nazvao kukavicom i narugao mu se, a zatim su on i Pečorin zamijenili mjesta. Pečorin se požalio da je netko zaboravio nabiti njegov pištolj, a Grušnicki i kapetan su se uznemirili. Liječnik je nabio pištolj i pružio ga Pečorinu. Grušnicki je rekao Pečorinu da će ga zaklati jednu noć iza ugla ako on njega sada ne ubije, a Pečorin je na to opalio iz pištolja. Na zaravanku više nije bilo Grušnickog, ostala je samo prašina. Dok su silazili stazom, Pečorin je vidio krvavo truplo.

“Na srcu mi je bio kamen. Sunce mi se činilo mutno; njegove me zrake nisu grijale.”

Pečorin je kasnije primio dva pisma, Verino i Wernerovo. Werner mu je poručio kako nema tragova ubojstva na truplu, te da je siguran. U drugome pismu, Vera mu je pisala uvjerena da se više nikad neće vidjeti. Poručila mu je da shvaća koliko je on bio nesretan, a ona mu je pružila sebe nadajući se da će se to promijeniti. Zauvijek će ljubiti samo njega jer Pečorin za nju ima nešto doista posebno.

“Ali u tvojoj prirodi je nešto posebno – nešto; što samo ti imaš, nešto ponosno i tajanstveno; u tvom glasu, pa govorio što mu drago, ima neka nesavladiva moć; nitko ne umije tako stalno htjeti biti ljubljen, ni u koga nije zlo tako zamamljivo, ničiji pogled ne obećava toliko blaženstva, niti se ne zna bolje koristiti svojim vrlinama i nitko ne može biti tako istinski nesretan kao ti, jer se nitko toliko ne trudi da sam sebe uvjeri o protivnom.”

Vera se posvađala s mužem, te je on otišao. Pečorin je izletio iz kuće, sjeo na konja i brzo se uputio prema Veri. Izjedala ga je pomisao da je neće naći i da se neće stići oprostiti s njome. Na jednom zavoju konj mu je pao na zemlju i nije više mogao nastaviti, pa je Pečorin sjeo na travu i zaplakao. Vratio se u Kislovodsk i zaspao.

Kasnije je k njemu svratio liječnik, a vraćao se od kneginje čija je kći bila bolesna. Pečorin je dobio nalog da se vrati u tvrđu, pa se otišao oprostiti s kneginjom. U dugom razgovoru s kneginjom, rekla mu je da misli da se Mary razboljela od tuge jer ju je od odbio. Pečorin je tražio kneginju da popriča nasamo s Mary, a ona je to na kraju i dopustila. Blijeda i bolesna kneginjica rekla mu je da ga mrzi, a Pečorin se nakon toga naklonio i izašao.

Dva je tjedna Pečorin proživio u kozačkoj stanici na lijevom krilu. Oficiri su ondje često kartali. Jedne je večeri poručnik Vulić došao do stola i uzrokovao muk kod ostalih oficira. Bio je visok i taman, rodom Srbin, junak s izraženom strasti prema kartanju. Predložio je da svi isprobaju je li im unaprijed određeno kad će umrijeti.

“Predlažem vam da sami na sebi pokušate može li čovjek po svojoj volji raspolagati svojim životom ili je svakome od nas unaprijed određen kobni čas… Tko hoće?”

Pečorin je pristao na njegov zahtjev, te je na stol istresao dvadesetak dukata. Vulić je sa zida skinuo pištolj, a Pečorin je primijetio na njemu blijedost karakterističnu za razdoblje prije smrti. Rekao je Pečorinu da uzme kartu i baci je uvis, pa je Pečorin u zrak bacio crvenoga asa. Vulić je pucao iz pištolja sebi u čelo, no pištolj nije opalio. Pečorin se vraćao kući i razmišljao.

Događaji s Vulićem prouzročili su u njemu čudan nemir, a dok je hodao spotaknuo se na nešto debelo i meko. Bila je to sabljom rasječena svinja. Napokon je došao kući, a tad je stanovao kod starog narednika koji je imao lijepu kći Nastju. U četiri sata ujutro netko je kucao na Pečorinov prozor, a on se odjenuo i izašao. Trojica oficira došla su mu reći da je Vulić ubijen.

“Oni mi ispripovjediše sve što se zbilo, a pri tom su štošta govorili o čudnom predodređenju, koje ga je izbavilo od neuklonive smrti pola sata prije nego što je zaista umro.”

Hodao je sam tamnom ulicom kad ga je sabljom napao pijani kozak. Pečorina je mučilo što je on zapravo prorekao Vulićevu sudbinu i jasno vidio na njegovu lici da mu se smrt bliži. Kad su stigli do kolibe u koju se zatvorio Vulićev ubojica, Pečorin je uočio staricu kojoj se na licu vidio poseban očaj. Pečorin je zavirio u kolibu i vidio ubojicu kako blijed leži na podu, držeći pištolj u desnoj ruci. Kozački kapetan prišao je vratima kolibe i naredio ubojici Jefimiču da se preda.

Pečorin je htio iskušati sudbinu poput Vulića, pa je odlučio on uhvatiti ubojicu. Bacio se kroz prozor i uhvatio ubojicu za ruku, a zatim su provalili kozaci i svezali zločinca.

“Ta gore od smrti neće se ništa dogoditi – a smrti nećeš umaći. Vratio se u tvrđu i ispričao je Maksimu Maksimiču sve što je doživio.”

Analiza likova

Likovi: Pečorin, Bela, Maksim Maksimič, kneginjica Mary, Vera, Kazbič, Azamat, Grušnicki, doktor Werner, kneginja Ligovska, Vulić, Janko, slijepi dječak

👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Bilješka o piscu

Mihail Jurjevič Ljermontov rođen je 2. listopada 1814. u Moskvi. Otac mu je bio iz osiromašene plemićke obitelji koju je u 17. stoljeću osnovao Škotski došljak. Kada je imao tri godine umrla mu je majka.

Njegova baka i otac nisu se slagali pa je brigu o njemu ipak na kraju dobila njegova baka. Njihov je sukob utjecao na njega te se već od malih nogu povlačio u sebe. Često bolesnog, baka ga je vodila u toplice na Kavkaz. Bio je očaran ljepotom kavkaskog gorja, a zavičaj ga se toliko dojmio da ga je spominjao i opisivao u mnogim svojim djelima.

Potresen viješću o Puškinovoj pogiblji, napisao je pjesmu “Pjesnikova smrt” i time privukao pažnju šireg čitateljstva pa i dvora. Radi te pjesme, u kojoj je za Puškinovu smrt krivio rusku visoku klasu, Ljermontov je bio premješten na Kavkaz.

Svoje stvaralaštvo započeo je pod utjecajem Puškina i Byrona, a pisao je drame, romane i pjesme. Kao romantičarski pisac pisao je o ruskoj prošlosti i tragičnim junacima, osuđivao je tadašnje društvo i veličao snažne ljudske karaktere.

Puškinova smrt bila je prekretnica u njegovom opusu. Od 1837. do 1841. godine napisao je svoje najbolje djelo i jedini roman “Junak našeg doba”. U te četiri godine stvorio je mnoštvo zrelih umjetničkih djela, od kojih su neka ugrađena u temelje ruske književnosti 19. stoljeća.

U vojnoj školi sukobio se s oficirom Martinovom i 15. srpnja 1841. Ljermontov umire u dvoboju u podnožju planine Mašuk. Ljermontov je stajao nasmiješen, s pištoljem podignutim uvis, kad ga je Martinov pogodio ravno u srce.

Iza svoga kratkog, ali burnog i života ostavio je opus od preko 400 pjesama, 26 poema i pjesničkih pripovijesti, 5 drama i 2 nedovršena romana.

Autor: M.S.