Ćelava pjevačica obrađena lektira Eugene Ionescoa. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Dramatičar Eugene Ionesco jednom je dao definiciju svog omiljenog načina književne vrste koja pozitivno preplavljuje egzistencijalnu težinu: “Apsurdno je ono što je bez svrhe.” Neki bi mislili da, svaki put kad bi Ionesco stavio olovku na papir kako bi kreirao novu predstavu, pisao je nešto bez smisla. Takav je stav zauzeo i pri pisanju scenske drame Ćelava pjevačica 1948. godine.
Ćelava pjevačica, izravna je reakcija protiv, možda i mrtve glavne struke, scenske komedije u vrijeme u kojem je Ionesco djelovao samo puštanjem punih razmjera kreativne inspiracije protiv gluposti uspjeha koja uživa u soju osrednjosti, a koje “proizvode” njegovi suvremenici. Ono što je Ionesco želio učiniti s tim – jedan od njegovih prvih koraka u apsurdističku egzistencijalnu komediju koju je gotovo sam stvorio – bilo je to da otkrije način na koji je svijet pozornice zauzeo stvarni ljudski diskurs i sveo ga na zbirku praznih, ali samosvojnih istina koje postoje bez konteksta bilo kakvim određenim specifičnostima vremena i mjesta.
Tijekom rada na predstavi, Ionesco je otkrio svoj sadržaj Nicolasu Batailleu koji je bio impresioniran avangardnim kazališnim skupinama; kolekcijama muškaraca i žena, gotovo jednako idealna kao što se može zamisliti za rješavanje karakterističnog stila i sadržaja Ćelave pjevačice. To je otkriće rezultiralo prvom produkcijom predstave 11. svibnja 1950. u Theatre des Noctambule. Probe koje su dovele do te produkcije otkrile su nešto što su tvorci holivudske komedije “Ima li pilota u avionu?” shvatili tek 30 godina kasnije: satirična poanta dramske priče pojačava se, ne kroz parodiju, već predstavom izravno.
Drugim riječima, glumačka skupina prvo je pokušala dramatičnu pripovijest odigrati kao komičnu parodiju za sebe, tek da bi saznala da je humor izoštren do kraja predstavljajući ga kao potpuno ravnog drami. Ipak, svijet nije bio baš spreman za tako hrabar eksperiment. Prva je produkcija jedva dočekana onako kako je zamišljena, ali u srčanom primjeru kako svakoj kazališnoj inovaciji treba samo vrijeme prije nego što je otkrivena njegova genijalnost, samo desetljeće kasnije, Ionescov apsurdistički komentar već je preveden na desetine jezika i izvodi se širom svijeta, čime se postavlja pozornica za egzistencijalnu komediju u rasponu od “Montyja Pythona” pa do “Ima li pilota u avionu?”.
Ćelava pjevačica poslužila je čitateljima i gledateljima veliki, novi talent i ostaje mu kao najpoznatije djelo, kao i ono koje se najviše izvodilo na daskama kazališta. Oduševljen samo Beckettovim U očekivanju Godota kao klasikom suvremene drame, Ćelava pjevačica zapravo nije ni najjača, ni najslabija Ionescova predstava, no svakako je najupečatljivija.
U svom trenutnom i konačnom obliku, Ćelava pjevačica uključuje mnoge evolucijske promjene za koje se pretpostavlja da su se dogodile tijekom pisanja. U početku, a to je i sam Ionesco priznao, nije znao kako bi završio predstavu. U jednom trenutku je čak razmišljao uključiti “naoružanu” policiju koja bi rastjerala sve ukućane. Kasnije se odlučio za reprizu uvodne scene s obitelji Smith, zamijenivši ih kasnije Martinima kako bi učvrstio pojam zamjenjivosti koja se već očituje u dijalogu o Bobby Watsonu.
Čak i sam naslov predstave (čije su se probe tada izvodile bez naslova) koristi kao dodatak koji se dogodio slučajno na jednoj probi kad je glumac koji glumi Vatrogasnog kapetana pogrešno izgovorio frazu pitajući kako je ćelava pjevačica umjesto kako je plavokosa gospodarica, na što gospođa Smith odgovara da se još uvijek češlja na isti način. Iako je takvo objašnjenje možda apokrifno, čini se da je velik dio djela nastao improviziranim dijelom, što dokazuje (između ostalog) impresivnu fluidnost Ionescovog talenta za razvoj.
Video lektira
Video lektira Ćelava pjevačica, antidrama francuskog autora Eugèna Ionesca koja na satiričan način prikazuje apsurd svakodnevne komunikacije i odnosa među ljudima.
U ovoj video lektiri smo pripremili kratak sadržaj, temu te zaključak u kojem se nalazi glavna ideja ove jedinstvene drame apsurda.
Književni elementi
Književni rod: drama
Književna vrsta: drama
Mjesto radnje: dom gospođe i gospodina Smitha
Vrijeme radnje: vrijeme večere, jesen
Tema: Kao i mnoge drame u kazalištu apsurdnog žanra, osnovna tema drame nije odmah očita. Mnogi sugeriraju da izražava uzaludnost smislene komunikacije u modernom društvu. Možemo ovo djelo i interpretirati kao problematiziranje međuljudske komunikacije jer je jezik sveden na niz konvencionalnih fraza i floskula čime prestaje biti sredstvo komunikacije, a to vodi prema gubitku svakog oblika zajedništva te vodi lica u izoliranost i otuđenje. Strani su si i pokušavaju (dijelom i uspijevaju kao, na primjer, obitelj Martin) samo jezikom spoznati tko su, no čim on postaje besmislen, gubi se esencija njihove egzistencije i mogućnost rješenja problema.
Ideja: Gubeći iskustvo jezika, ostajemo i bez spoznaje kako o svijetu, tako i o nama samima.
Kratak sadržaj
(Sadržaj/predstava se sastoji od 11 prizora)
Prvi prizor
Snažno suprotstavljen zagađenosti banalnog kućanstva, uvod u radnju Ćelave pjevačice započinje opisom interijera kuće gospodina i gospođe Smith. U samom opisu dodaje se riječ “engleski” kao pridjev na svaku imenicu čime se stvara vrlo smiješan prizor, a zbog čega se predstava karakterizira kao tragedijom jezika.
SLUŠKINJE: Engleski građanski interijer s engleskim naslonjačima. G. Smith, Englez, u engleskom naslonjaču i engleskim papučama, puši englesku lulu, čita engleske novine kraj engleskog kamina. Ima engleske naočale i malo prosijedi engleski brk.
SLUŠKINJE: Kraj njega, u drugom engleskom naslonjaču, gospođa Smith, Engleskinja, krpa engleske čarape.
SLUŠKINJE: Velika engleska stanka. Engleski sat engleski otkucava sedamnaest puta.
Sama radnja djela započinje gromoglasnim, strojnim govorom gospođe Smith obavještavajući svog supruga, gospodina Smitha da je devet sati. Djedov sat, međutim, udara sedamnaest puta. Nečujan, osim što lupka jezikom, gospodin Smith puši lulu i čita večernje novine, držeći ih naopako.
Gospođa Smith, naizgled nesvjesna njegovog nedostatka interesa, nastavlja s raspravom o ukusnoj engleskoj večeri koju su upravo jeli (nabraja na prste anomalična jela kao što su juha, krumpir sa slaninom, riba i engleska salata) i pripovijeda mu o dobi djece, što ona jedu te da su pila englesku vodu.
Ako se monolog gospođe Smith čini nadrealističnim, dijalog postaje još više jer gospodin Smith, još uvijek čitajući novine, izražava zaprepaštenje što se u osmrtnicama umrlih redovito objavljuju datumi rođenja i smrti u novinama, ali za novorođenčad ne.
Muž i žena potom razgovaraju o nedavnoj operaciji jetre koju je kirurg prvi put obavio na sebi. Dobar liječnik, mišljenja je gospodin Smith, bi trebao umrijeti sa svojim pacijentom, baš kao što bi i kapetan trebao potonuti sa svojim brodom.
GOSPODIN SMITH: Savjestan doktor mora umrijeti sa svojim pacijentom ako se već ne mogu obojica izliječiti. Kapetan broda tone zajedno s brodom. On ga ne smije preživjeti.
GOSPOĐA SMITH: Ne može se uspoređivati pacijenta s brodom.
GOSPODIN SMITH: A zašto ne? I brod ima svoje bolesti, uostalom tvoj je doktor zdrav kao lađa. To je još jedan razlog zašto je trebalo da pogine sa svojim pacijentom kao liječnik i njegov brod.
GOSPOĐA SMITH: Ah, na to nisam mislila.. Možda ipak imaš pravo… i prema tome što zaključuješ?
Rasprava o jednoj osmrtnici njihova poznanika Bobby Watsona, za kojeg se čini da je nedavno umro, ubrzo pobuđuje daljnje informacije da je taj čovjek mrtav već dvije i pol godine, da je pronađeno tijelo bilo dobro sačuvano i da je njegova supruga (koja se također zove Bobby Watson, kao i njihovo dvoje djece, sin Bobby Watson i kćerka Bobby Watson) previše debela i previše blijeda. Bobby je jednom izlazio i s djevojkom koja se također zvala Bobby Watson te da će se njegova udovica udati za čovjeka po imenu Bobby Watson. Također dolaze do zaključka da su i svi trgovački putnici poznati kao Bobby Watson i obrnuto.
GOSPOĐA SMITH: Ali tko bi se brinuo za djecu? Dobro znaš da imaju dječaka i djevojčicu. Kako se ono zovu?
GOSPODIN SMITH: Bobby i Bobby, kao i njihovi roditelji. Ujak Bobbyja Watsona, stari Bobby Watson je bogat i on voli maloga. Mogao bi se lako pobrinuti za Bobbyjev odgoj.
GOSPOĐA SMITH: To bi bilo prirodno, a tetka Bobby Watsona, stara Bobby Watson bi se opet mogla pobrinuti za odgoj male Bobby Watson. Tako bi se Bobby, mama male Bobby Watson mogla preudati. Ima li koga u izgledu?
GOSPODIN SMITH: ima. Jednog bratića Bobbyja Watsona.
GOSPOĐA SMITH: koga? Bobbya Watsona?
GOSPODIN SMITH: O kojem ti Bobbyju Watsonu govoriš?
GOSPOĐA SMITH: O Bobbyju Watsonu, sinu starog Bobbya Watsona, drugog ujaka pokojnog Bobbyja Watsona.
Drugi prizor
Njihov razgovor i raspravu prekida sluškinja obitelji Smith, Mary koja dolazi najaviti dolazak gostiju, gospodina i gospođu Martin, a koji su već neko vrijeme stajali na vratima jer je Mary bila u kinu s jednim muškarcem te si je išla kupiti kahlicu i zato ih nije ih mogla pustiti u kuću. Dolaze do zaključka da je užasno neprimjereno ostaviti goste da tako čekaju. Gospođa Smith ju pita zašto je otišla, a ona joj odgovara da joj je ona dopustila, a gospođa Smith joj govori da uvede goste dok se ona i suprug na brzinu presvuku.
Treći prizor
Treći prizor obuhvaća samo gospodina i gospođu Martin kako stoje jedno nasuprot drugome i sluškinje koje im spočitavaju kasno vrijeme u koje dolaze u goste, da to nije pristojno te da uđu u kuću.
Četvrti prizor
Iako su predstavljeni kao bračni par, Martinovi (u dijelu koje je tada postalo jedna od najpoznatijih scena suvremene drame) započinju razgovor jedno s drugim o nespretnošću škakljanja među neznancima u vlaku. Postupno, razvijajući čuđenje svakom slučajnošću koje prolazi na izgled ne poznajući se, Martinovi saznaju da su rođeni u istom gradu Manchesteru, da su došli istim vlakom, žive u istom gradu, u istoj ulici, u istoj zgradi, na istom katu, u istom stanu, spavaju u istom krevetu i oboje imaju kćer koja se zove Alice.
Gospodin Martin dolazi do zaključka da su se oni već sreli i da je Elizabeth Martin njegova zakonita žena.
GOSPODIN MARTIN: Draga gospođo, ja mislim da nema sumnje, mi smo se već vidjeli i vi ste moja zakonita žena… Elizabeth, našao sam te!
GOSPOĐA MARTIN: Donalde, to si ti, darling!
Peti prizor
Pametno ismijavajući svaku scenu međusobnog prepoznavanja poznatu konvencionalnom kazalištu, Ionesco baca par u strastven zagrljaj dok sluškinja Mary objavljuje da Martinovi nisu ono što misle da jesu.
Ona smatra da zapravo gospodin i gospođa Martin ne mogu biti muž i žena jer kći gospođe Martin ima lijevo oko bijele boje i desno crvene, dok kćer gospodina Martina ima obrnuto. Pitaju publiku tko je prava Elizabeth Martin, tko je pravi Donald Martin? Kome je u interesu da ova zbrka potraje, ali ostavljaju stvari takve kakve jesu, ne objašnjavajući i ne dajući daljnje odgovore na svoja pitanja.
SLUŠKINJE: Otkrit ću vam tajnu. Elizabeth nije Elizabeth. Donald nije Donald. Donaldovo dijete ima lijevo oko bijelo i desno crveno, a Elizabethino dijete ima lijevo oko bijelo, a desno crveno. Ali tko je pravi Donald? Tko je prava Elizabeth? Kome je u interesu da ova zbrka potraje? Ne znam. Ostavimo stvari kakve jesu.
Šesti prizor
Vrlo kratak, objašnjava kako sat odbija koliko hoće.
SLUŠKINJE: Sat odbija koliko hoće. (Igra Smithovih i Martinovih s obje strane ormara.)
Sedmi prizor
Nakon što ih pozovu da se smjeste u salonu obitelji Smith, Martinovi se pridružuju svojim domaćinima u onome što se čini kao najučinkovitija parodija na društvenu interakciju koja je ikad prikazana na pozornici – svi četvero kišu, čiste grla i puštaju jedno drugog da govore s odjekom.
Razgovor ne teče najbolje, stoga gospođa Smith razbija tišinu anegdotom koja je besmislena – o nečemu što je vidjela tog dana, čovjeka koji je kleknuo na jedno koljeno i nagnuo se, no, tek kasnije, kad mu se približila da pobliže vidi što radi, je primijetila da je to učinio da zaveže vezice na cipelama.
Prave namjere Ionesca leže dublje od puke parodije, a razgovor se uskoro degenerira u noćnu moru kompliciranim dolaskom još jednog lika Vatrogasnog kapetana.
Dok su dva para vodila razgovor, oglasi se zvono na vratima, gospođa Smith ustaje i odlazi otvoriti vrata, no tamo ne pronalazi nikog. Ubrzo, nakon toga, zvono na vratima zvoni drugi put, ali opet nema nikoga koga bi mogli vidjeti. Prethodi rasprava o tome ukazuje li zvonjava na vratima na prisustvo nekog na vratima. Na kraju zvono ponovo zazvoni, no ovog puta ustaje gospodin Smith otvoriti vrata. Ispred se nalazi Vatrogasni kapetan koji je zvonio tri puta, u prilično dugim intervalima, prije nego je shvatio da se mora pokazati.
Osmi prizor
Zadaća Vatrogasnog kapetana bila je obilaziti grad i tražiti požare koji bi se mogli ugasiti, ali u kući obitelji Smith nema vatre. Nakon što ga pozovu da uđe u kuću, dva para pitaju kapetana da im ispriča neke priče, a posjetitelj koristi svoju slavu kako bi počastio svoje domaćine dugim i potpuno besmislenim pričama “Pas i vol” i “Hunjavica”.
Dolazi Mary koja se baca Vatrogasnom kapetanu oko vrata i svi zaključuju kako su oni ljubavnici.
VATROGASNI KAPETAN: Ona je ugasila moju prvu vatru.
MARY: Ja sam njegov mlazić.
Deveti prizor
Na svačiji užas, Mary traži da ispriča pjesmu “Vatra” koju je napisala za kapetana. Ostatak likova ovaj čin da jedna sluškinja bude tako smjela smatra neprimjerenim, ali to ju ne zaustavi da ipak deklarira pjesmu.
Maryna priča otkriva i potvrđuje da su ona i Vatrogasni kapetan u ljubavnoj vezi. Nakon toga, oni ju guraju van i više nije dobrodošla u dnevnu sobu.
Deseti prizor
Vatrogasni kapetan odlazi, na vratima upitavši gospođu Smith što je s ćelavom pjevačicom. Ona mu odgovara da se još uvijek češlja isto.
VATROGASNI KAPETAN: Meni je to bilo divno. Usto me podsjeća da moram otići.
GOSPODIN SMITH: Zbilja nam je žao što idete.
VATROGASNI KAPETAN: Usput rečeno, što je s ćelavom pjevačicom?
GOSPOĐA SMITH: Još se uvijek češlja na isti način.
VATROGASNI KAPETAN: E pa onda, doviđenja, gospođe i gospodo.
GOSPODIN MARTIN: Sretan put i dobra vatra!
VATROGASNI KAPETAN: Nadajmo se.
Jedanaesti prizor
Obitelj Smith i obitelj Martin nastavljaju u razgovoru dok se svjetla ne ugase. Nastavljaju s uobičajenom šablonom neupadljivih izreka, ubrzo prelazeći na govorenje gluposti velikom žestinom, simulirajući prilično učinkovite zvukove svađe između četvero ljudi.
GOSPOĐA SMITH: Krišnamurti, Krišnamurti, Krišnamurti!
GOSPODIN SMITH: Papa ne papa. Papa nema pape. Papa ima papu.
GOSPOĐA SMITH: Bazar, Balzak, Bazain!
GOSPODIN MARTIN: Bizarno, božansko, blesavo.
GOSPODIN SMITH: a, e, i, o, u, a, e, i, o, u, a, e, i, o, u, i!
GOSPOĐA MARTIN: B, c, a, f, g, h, i, k, e, m, n, p, r, s, š, t, u, v, z, ž! Razlučimo luk i razvodnimo vodu!
GOSPODIN SMITH: Tuf, tuf, tuf, tuf
Na kraju, kad se svjetla ponovo pale, slogovi poprimaju pravilan ritam, a obitelj Martin je još uvijek u dnevnoj sobi (bez obitelji Smith) dok se scena iz prvog prizora u kojem se priča o dobroj večeri, samo sad to radi gospođa Martin, ponavlja nakon čega se spušta zavjesa.
Analiza likova
Autor je likove prikazao poprilično plošno. Nemamo dublji uvid u njihova razmišljanja, ne znamo kako izgledaju, znamo samo činjenice kao to da su gospodin i gospođa Smith u braku, da im je Mary sluškinja itd. Ionesco ih je tako predstavio jer malograđani nisu za njega osobe već pripadnici određenog tipa građanstva koje je pejorativno određeno, a niti je to bilo potrebno budući da je naglasak na njihovoj komunikaciji.
Gospodin i gospođa Smith: Izrazito karikirani likovi. Okarakterizirani su kao predstavnici tipične engleske obitelji koja živi u tipičnom engleskom domu i sve rade na tipičan engleski način.
G. Smith: “Moja je žena uvijek bila romantična.”
G. Martin: “Ona je prava Engleskinja.”
Nerijetko se porječkaju oko gluposti. Po ponašanju im se vidi da su pomalo licemjerni jer su ugostili Martinove i rekli Vatrogasnom kapetanu da ostane još malo, a zapravo niti su htjeli Martinove na večeri, niti Vatrogasnog kapetana da još ostane.
G. Smith: (na uho gospođi Martin): “Pristao je. Još će nas daviti.”
Gđa Smith: “Nema spasa. Bila sam previše pristojna.”
Gospodin Donald i gospođa Elizabeth Martin: Kao i kod obitelji Smith riječ je o bračnom paru. Začudo, ili smiješno, kod njih je činjenica da na početku drame Martinovi ulaze kod Smithovih kao par, no čim uđu u dom Smithovih i sjednu za stol, oni se ne prepoznaju. Nakon dugog besmislenog razgovora (koji se sadrži od izricanja činjenica i ponavljanja istih od strane supružnika) njih dvoje konačno dođu do zaključka da žive u istom stanu, da imaju kćer i da su u braku i tu saznajemo najviše informacija o njima gdje su se rodili, gdje su se upoznali, gdje žive nakon preseljenja u London i kako imaju jednu kćer.
Gđa Martin: “Lako moguće. Ja sam se rodila u Manchesteru, ali ne sjećam se, gospodine, ne bih znala reći da li sam vas vidjela ili nisam!”
G. Martin: “Bože, kako je to čudno! I ja sam se rodio u Manchesteru, gospođo!”
G. Martin: “Ja imam malu kćerku. Moja kćerka stanuje sa mnom, draga gospođo. Njoj su dvije godine. Ona ima plavu kosu, jedno bijelo oko, drugo crveno, i vrlo je lijepa. Zove se Alice, draga gospođo!”
Mary: Ona je sluškinja u domu obitelji Smith. Ne pojavljuje se previše, ali svojim replikama uglavnom se suprotstavlja izjavama objema obitelji.
Mary: “Ja sam služavka. Provela sam vrlo ugodno popodne. Bila sam u kinu s jednim muškarcem i gledala sam film u kojem su igrale same žene. Poslije kina smo pili rakiju i mlijeko, a zatim smo čitali novine.”
Ona je zaljubljena u Vatrogasnog kapetana. Tvrdoglava je i često se suprotstavlja obiteljima.
G. Smith: Nemojte ništa pričati…
Mary: “Baš hoću.”
Za vatrogasnog kapetana napisala je ljubavnu pjesmu “Vatra” te ju je izrecitirala pred svima dok ju nisu izgurali iz sobe. Inače ih recitira pred zrcalom.
Vatrogasni kapetan: Poznanik je obitelji Smith i povremeno svraća u njihov dom. Dok je tamo, on Smithovima i Martinovima priča priče i brine se o vremenu jer mu je zadatak pronaći i ugasiti što više požara, ali mu to, nažalost, ne polazi za rukom.
Martin (vatrogascu): “Danas poslovi idu poprilično slabo.”
Vatrogasni kapetan: “Vrlo slabo. Gotovo nikako. Tu i tamo po koja sitnica. Kakav dimnjak, šupa, ništa ozbiljno. To ništa ne nosi. A kako nema učinka, nema ni viškova.”
Priče koje on priča nemaju smisla i većina nije istinita, ali kapetanovo pripovijedanje zabavlja Smithove i Martinove. On dijeli simpatije prema Mary (“Ona je ugasila moju prvu vatru.”) i njenoj pjesmi (“Meni je to bilo divno.”).
Bilješka o piscu
Eugene Ionesco rođen je 26. studenog 1909. godine. Većinu djetinjstva proveo je u Francuskoj, gdje je, kako sam tvrdi, imao jedinstveno transformacijsko iskustvo. Nakon što se kao tinejdžer preselio u Rumunjsku, njegovi roditelji su se razveli.
Studirao je francusku književnost na Sveučilištu u Bukureštu. Ionesco se oženio Rodicijom Burleanu, a imali su i jednu kćer, za koju je napisao niz neobičnih dječjih priča. Obitelj se vratila u Francusku i živjela u Marseilleu tijekom Drugog svjetskog rata. Nakon rata, preselili su se u Pariz.
Ionesco je stekao karijeru kao dramatičar, ali svoju prvu predstavu, Ćelava pjevačica napisao je tek 1950. godine. Odlučio se naučiti engleski jezik u četrdesetim godinama života, a inspiraciju je pronašao upravo u tom jeziku. Jednostavne rečenice izgrađene jednostavnim riječima učinile su mu se kao alternativno duboke, tajanstvene, tragične i smiješne. Na njegovo iznenađenje, malena produkcija dobila je kritičke pohvale i katapultirala muškarca srednjih godina u živahnu spisateljsku karijeru.
Ionescova najpoznatija djela uključuju: Poduka (1951), Stolice (1952) i Nosorog (1959).
Njegove predstave, ili “anti-predstave”, kako ih je nazvao, ruše kazališne tradicije zapleta i slijeda. Predstave istražuju smrtnost i egzistencijalne zagonetke maštovitim i često fantastičnim humorom. Crta između fikcije i stvarnosti neprestano zamagljuje dok Ionesco prikazuje besmislene svjetove kojima vlada slučajno. Martin Esslin je 1962. identificirao Ionesca kao vodećeg pisca u “Teatru apsurda”.
Drugi takvi pisci ovog žanra bili su Samuel Beckett, Jean Genet i Arthur Adamov. Dijelili su slične brige oko smisla života – štoviše, besmislenosti – i životne misterije. Da bi izrazili i istražili probleme življenja u naizgled besmislenom svijetu, ti su pisci, ne samo dovodili u pitanje tradicionalne kazališne modele, već su i revolucionirali umjetnost samog pisanja. U svom najistaknutijem teoretskom eseju “Iskustvo kazališta” Ionesco je običnim riječima osporio tradicionalnu premisu kazališta.
Tvrdio je da je mrzio odlazak u kazalište kao dijete jer mu ono nije pružilo interaktivno iskustvo – ili, barem, ne toliko interaktivno iskustvo koliko je želio. Kritizirajući realizam i Brechian teatar, odvojio se od mnogih suvremenika, uključujući Kennetha Tynana, s kojim je dijelio tekuću, burnu raspravu.
Ionesco je postao član Francuske akademije (L’Académie française) 1970. godine. Objavio je više teorijskih spisa i više predstava. Osvojio je i niz nagrada, uključujući nagradu festivala Tours za film, Prix Italia, kazališnu nagradu Društva autora, Grand Prix National za kazalište, Grand Prix Monaco, Austrijsku državnu nagradu za europsku književnost, Jeruzalemsku nagradu i nagrade Sveučilišta York (New York) i sveučilišta Leuven, Warwick i Tel Aviv.
Ionesco je umro u 84. godini života, 29. ožujka 1994. godine. Sahranjen je u Parizu na Cimetière du Montparnasse. Iako je slavni mislilac gotovo u cijelosti pisao na francuskom i tako dugo živio u Francuskoj, Rumunjska ga i dalje smatra jednim od najtalentiranijih umjetnika.
Autor: M.Z.
Odgovori