Stolice

Drama “Stolice” Eugena Ionesca napisana je i izvedena prvi put 1952. godine u Parizu u kazalištu Lancrya. Eugen Ionesco, francuski dramatičar rumunjskog podrijetla, jedan je od začetnika antiteatra, pa njegova drama Stolice prati stil i način na koji je pisana i drama Ćelava pjevačica.

Antiteatar je smjer u drami koji se razvijao 1950-ih i 60-ih, a osim Eugena Ionesca, začetnici su još i Samuel Beckett, Arthur Adamov, Jean Gadeta i Harold Pinter. Antiteatar u potpunosti napušta klasičnu linearnu strukturu i uvodi shemu uvod – kulminacija – rasplet. Odbacuje smisleni dijalog i verbalnu komunikaciju među likovima u svrhu prikazivanja ispraznosti i nemogućnosti komunikacije u svakodnevnom životu. Parodira jezične konvencije i svakodnevni život, kao i sve tehnike pisanja u dosadašnjim književnim vrstama.

Ova drama, kao i ostale drame antiteatra, ne mogu se svrstati ni u komediju ni u tragediju, već u potpunosti prelaze u apsurd prožet crnim humorom. Ionesco je svoje mjesto unutar antiteatra, odnosno njegovog podtipa, teatra apsurda, osigurao već dramom “Ćelava pjevačica”, koja prati život i svakodnevne situacije parova likova na potpuno bizaran i besmislen način. Sličnu “radnju” ima i drama “Stolice”. Ona prati Staru (94 godine) i Starog (95 godina), koji nemaju druga imena.

Žive na pustom otoku u kuli, a razgovor među njima monoton je i besmislen. Ipak, između redova uspijemo shvatiti da su imali težak život i da su sada u starosti osuđeni na besmisleno postojanje jedan uz drugoga, bez mogućnosti istinske komunikacije i razumijevanja. Poraženi, čekaju smrt žaleći za svime. Međutim u jednom trenutku dolazi do promjene u njihovim jednoličnim životima.

Stari odluči da je vrijeme da na otok pozove sve bitne ljude i priopći im informacije koje mogu promijeniti čovječanstvo. Polako počinju s pripremama za dolazak gostiju te postavljaju stolice. Gosti dolaze, ali vide ih jedino Stari i Stara. Publika vidi samo gomilu praznih stolica i tužne starčiće koji svoje halucinacije upućuju gdje trebaju sjesti i vode dijaloge s njima. Stari i Stara nastave donositi stolice i pozdravljati nevidljive (nepostojeće) goste.

Stolice iznose sve dok cijela scena nije pokrivena s njima, a oni se nalaze na suprotnim krajevima pozornice. Dijele ih sve te prazne stolice. Međusobno si dovikuju tražeći jedan drugog među masom. Na kraju dolazi i sam Car. Stari najavljuje svima da će uskoro doći Govornik, jer on sam ne može dovoljno dobro iznijeti cijelu poruku, poruku koja će dati smisao njihovom postojanju. Oboje su uzbuđeni, a stoje na suprotnim stranama uz prozore.

U posljednjem trenutku viknu “Živio car” te skoče kroz prozore u more i tako umiru. Govornik, jedini stvaran, dolazi na pozornicu. On je nijem. Pokuša ispisati poruku na ploči, ali riječi su mu bile izokrenute i nisu imale smisla. Iz te gomile besmislenih slova, možda možemo pročitati kraticu “SOS”. Govornik, ljutit što nitko ne shvaća njegovu poruku, odlazi s pozornice. Na sceni ostaje gomila praznih stolica i tišina.

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: pusti otok

Vrsta djela: apsurdna drama

Tema djela: besmislen život i smrt Staroga i Stare

Ideja djela: prema samom Ionescu “ništa”

Kratak sadržaj

*Napomena: detaljno prepričavanje sadržaja ovog djela možda će djelovati pomalo besmisleno, ali sama radnja i jest besmislena. Ionesco nije napisao dramu “Stolice” da bi predstavio radnju i zabavio čitatelje, već da bi prenio poruku i prikazao ono što smatra problemima suvremenog svijeta.

Nakon prvog dizanja zastora, u polumraku vidimo Starog kako se penje na stolicu i naginje kroz prozor s lijeva te Staru koja pali plinsku svjetiljku i povlači ga za rukav. Moli ga da se ne naginje kroz prozor da ne bi prošao kao Franjo Prvi (reference na stvarne ili izmišljene događaje u svrhu popunjava rupa u propuštenom životu).

Vani je noć, ali Stari želi gledati čamce na suncu. Stara ga ponovo moli da uđe i zatvori prozor jer voda neugodno miriše i ulaze komarci. Stari joj objašnjava koliko on voli gledati vodu, a ona govori da se ne može naviknuti ni na kuću, ni na otok, ni na vodu. Njihov razgovor kreće u smjeru prošlih vremena. Stari tvrdi je prije bilo bolje, da je stalno bio dan, a Stara je zadivljena njegovim pamćenjem i pameti.

“Nadaren si mi, srce. Mogao si biti prvi Predsjednik, prvi Kralj, čak i prvi Liječnik, prvi Meštar, samo da si htio, da si imao malko volje u životu…

I što bismo imali od toga?…”

(Kod Stare već sada vidimo iskrenu razočaranost životom. Stari je izgleda odustao već davnih dana. Njihovi razgovori nalikuju na dječje, nemaju smisao, početak ni kraj i uglavnom se vrte u krug oko istih stvari.)

Nakon pohvala, Stara moli Staroga da joj odglumi nešto. Cijelo vrijeme si tepaju i svađaju se kao mala djeca.

“Na tebi je red!” – “Na tebi!” – “Na tebi!”

Stari se žali kako Stara već sedamdeset i pet godina želi da joj priča istu priču, o tome “kako je pucao“, te da joj glumi iste osobe, iste mjesece… Stara se opravdava da je to zato što je to njegov život, a ona je luda za njim.

“Meni sve odjednom nekako ishlapi… svake večeri me obasja novi duh… je, je, srce moje, ja to radim namjerno, prije se uvijek iščistim… zato sam svaku večer svježa za tebe…”

Zajedno krenu pričati besmislenu pričicu, o njima, o kiši, o Parizu… Stara mu ponovo predbacuje da je mogao biti Kralj, Meštar… Zajedno prasnu u smijeh. (Uočavamo smijeh kroz suze, groteskan oblik komedije, čitatelju nije jasno što se i zašto događa, smije se bizarnosti situacije). Ispričaju oboje potom još jednu besmislenu priču smijući se bez razloga.

“Znači, pucali smo… od smijeha, trbuh nas je bolio… veseljak je došao trbuhom za kruhom, za golu koricu trbuha, veseljak je bio kruhozborac…”

Pucaju od smijeha, ali onda se Stara ponovo sjeti da je Stari mogao postati nešto, a sada je samo obični kućni stražameštar (izmišljena titula u svrhu opravdavanja propuštenih prilika i neostvarenih ambicija).

Stari joj govori kako bi trebali ostati skromni i zadovoljiti se malim. Nakon rečenice “Da si nisi sam skrhao životni poziv.” (Treba napomenuti da ni u jednom trenutku ne saznamo koji je to posao Stari radio, ni od čega je to odustao). Stari se odjednom rasplače i počne se glasati kao malo dijete, dozivati “mama, mama….”. Plače i pita tko će ga zaštiti, govori da hoće mamu.

“Ne vrijedi, Semiramido, cukrena moja, ti mi nisi mama…”

Stara ga uzalud tješi dok joj sjedi u krilu.

“Be, be, pusti me… Ja sam siročić…siroč.”

Farsa sa siročićem i traženjem majke nastavlja se još neko vrijeme. Stara objašnjava Starome da mu je majka u “vrtu nebeskom”, ali on ne vjeruje da ga vidi i čuje. Stara ga konačno utješi rekavši mu da ga uzvanici ne smiju vidjeti tako shrvanog te da im mora prenijeti poruku koju priča da je pripremio. Stari se smiri i potvrdi.

“Spremio sam poruku, imaš pravo, borim se, zadatak mi je jasan, osjećam nešto u trbuhu, to je poruka čovječanstva čovječanstvu…”

*Saznajemo neke detalje iz prošlosti.*

Stari se posvađao s prijateljima jer je rekao da ima bubu u uhu i da im je došao u posjet ostaviti tu bubu. Posvađao se i s bratom Carelom jer je rekao da im želi puno sreće i da neće izustiti riječ koja donosi sreću, nego da će je zamisliti. Stara mu prigovara da je preosjetljiv. (Besmislene svađe koje dokazuju plitke odnose i nesposobnost istinske povezanosti s ljudima.)

Stara ponavlja što je sve Stari mogao biti. Pjevaju besmislenu pjesmicu o Parizu, koji očito ima neko značenje za njih, ali nikada nije eksplicitno rečeno kakvo. Opet pokrenu temu poruke čovječanstvu. Stara ga uvjerava da je mora izreći, ali Stari tvrdi da se teško izražava i da je nekako skučen. Otkrije joj da je naručio profesionalnog govornika koji će govoriti u njegovo ime. Stara provjerava je li sigurno pozvao sve znanstvenike i vlasnike.

“Stražare? Biskupe? Kemičare? Kotlare? Gudače? Izaslanike? Predsjednike?…”

Stari potvrđuje da je svih pozvao. Cijelo vrijeme piju čaj kojeg nema.

“Papu, papige i papire?”

Stari potvrđuje da je i njih pozvao. Stara se brine treba li odgoditi sastanak, razmišlja hoće li ih previše izmoriti. Za to vrijeme Stari nervoznim staračkim/dječjim koračićima korača oko nje. Kaže da nikako ne mogu sada odgoditi jer su se sigurno svi već ukrcali.

Čuje se čamac kako dolazi. Stara se žali kako je cijela raščupana, a Stari joj predbacuje da se mogla i prije urediti. Odlaze do vrata po goste. Publika ne vidi otvaranje i zatvaranje vrata, ali čuje. Potom vidi Starog i Staru kako nekog uvode prve nevidljive goste. Uljudno se predstavljaju Gospođi, razgovaraju s njom, razmjenjuju komplimente… ali samo je oni vide. Počinju donositi stolice.

“Sjedite ovdje dok čekate.” Gospođa je prvi nevidljivi gost koji je zauzeo mjesto na stolici.

S Gospođom komentiraju kako je život skup, Stara joj hvali lepezu. Stara i Stari stalno se osmjehuju. Nevidljiva gospođa jako im je zanimljiva. Vode s njom ozbiljni dijalog, ali publika čuje samo jednu stranu. Oboje požele gospođi vječnu mladost i žale se kako njih starost tretira. Pričaju Gospođi o svom životu.

“Moj muž voli samoću, iako nije čovjekomrzac.”

“Imamo radio, ja pecam, a i brodske veze nisu loše.”

Pričaju Gospođi kako imaju redovan prijevoz, kako Stari obavlja ulogu kućnog stražmeštra te kako ih ono malo živih prijatelja i rodbine ponekad obiđe “…eto, prije deset godina”. (Tragikomični elementi u svrhu prikaza izolacije pojedinaca i nedostatka kvalitetnih i predanih odnosa.)

Dolaze i drugi gosti. Ulazi nevidljivi Pukovnik. Stari i Stara pozdravljaju ga s poštovanjem i hvale mu uniformu. Pukovnik Staroj ljubi ruku. Upoznaju ga s Gospođom te oni započinju razgovor. Uključuju se i Stari i Stara. Stari objašnjava Pukovniku da će u njegovo ime govoriti Govornik. Pukovnik i Stari se porječkaju. Stara brani Staroga i predbacuje Pukovniku da je nepristojan. Nevidljiva gospođa pada sa stolice, a Stari ide uvesti nove goste.

Stari uvodi svoju staru prijateljicu koju su prije zvali “Lijepa” i njenog muža, a Stara donosi još stolica. Na sceni, publika i dalje vidi samo njih dvoje. Stari zamjećuje kako se “Lijepoj” produžio nos i kako se pogrbila. Ona je donijela poklon za Staru. Sliku (a možda i cvijet, ili zipka, ili kruška, ili gavran). Muž od Lijepe je svjetlotiskar, ali to Staroga ne sprječava da mu nabroji sve svoje boljke i simptome. Nastavljaju dijalog s gostima.

“Svjetlotiskaru, grotesko se prenemaže, tako će se sve više ponašati u ovome prizoru; otkrivat će debele crvene čarapetine, bezbrojne suknje, pokazat će dronjavu podsuknju, razgolititi staračke grudi; zatim će se podbočiti o bokove, erotski vrištati, raširenih nogu isturiti zdjelicu i smijati se, smijati se kao stara bludnica; ovakva igra – posve različita od dosadašnje i kasnije, koja otkriva potisnutu ličnost Stare – naglo će prestati.”

(Bizarna i nepotrebna scena, ubačena bez vidljivog razloga, doprinosi općem dojmu kaotičnog i grotesknog prizora.)

Stari se udvara Lijepoj, a Stara njezinom mužu. Svatko od njih vodi svoj razgovor, svatko sa svoje strane, ne obazirući se na onog drugog. U razgovoru Stara spomene da su imali sina koji je otišao kada je imao sedam godina, ali Stari tvrdi da nikada nisu imali djece. Stara nastavlja priču o sinu kojeg nisu uspjeli zadržati.

Stari priča o svojoj majci koju je ostavio da sama umre u grabi i o tome kako mu je Stara zamijenila majku. Stara pak priča kako je Stari bio savršen sin i kako su mu roditelji umrli na rukama. (U ovom trenutku više se ne može ući u trag istini. Ne znamo tko laže, tko govori istinu, ni je li se išta zaista dogodilo. Jedino što već sada sa sigurnošću znamo je da su Stari i Stara živjeli vrlo nesretnim i promašenim životom.) Razgovor počinje zapinjati i postaje nejasan.

Dolaze novi gosti. Stari ide otvoriti, a Stara namješta još stolica. Sada gosti već dolaze u velikom broju pa se Stara i Stari sa svakim samo rukuju. Došli su i novinari. Stara žuri postaviti dovoljno stolica. Stari progovara po par riječi sa svakim.

“Telefonirajte u Monte Carlo, javit će vam se Karlo… Lude čuva Bog… Ne, nemam radija… Primam sve novine…”

Staroj nije jasno tko su svi ti ljudi. Jedan od nevidljivih gostiju je doveo dijete, što Starome nije po volji. Gotovo pa su ostali bez stolica, a nevidljivi gosti i dalje pristižu. Predstavljaju se redom kako tko stiže. Na pozornici, stolice su poredane kao da se sprema predstava u kazalištu, pa publika gleda u nevidljive goste, a nevidljivi gosti gledaju u publiku.

Stari i Stara zadihano namještaju stolice, paze da ne poguraju goste, pažljivo se provlače između redova… Stara je žali kako je previše ljudi. Pomiču i stol, traže još stolica. Gosti samo pristižu. Stari i Stara se upoznaju, rukuju, ispričavaju i tako cijelo vrijeme. Stara stalno pita Staroga je li obukao majicu. Nakon nekog vremena, zvonjava lagano prestaje. Izgleda da je većina gostiju stigla. Samo Govornik nedostaje. Stara počinje dijeliti svima nevidljive večernje programe.

“Samo mirno, gospodo, mirno, moje dame, već ćete svi doći na red…”

Stari se opravdava nevidljivim gostima jer nemaju više stolica. Pokušava svih nekako smjestiti na stolice.

“Stolice sad same igraju.”

Stara nudi sladoled i bombone, ali se ne može pomaknuti od svjetine pa ih samo baca iznad glave. Stara i dalje pita tko su svi ti ljudi i zašto su se svi skupili tu. Stari upućuje osobe koje nemaju stolice da stanu uza zid. Nastaje opći metež. Stari i Stara su sada na suprotnim krajevima pozornice, svatko uz svoj prozor. Svjetina ih je izgurala. Odatle se ne miču do kraja predstave. Dovikuju si, ne vide se od gužve. Traže jedan drugoga.

“…strašno smo daleko jedan od drugoga… u našim se godinama moramo paziti… možemo se izgubiti… Moramo uvijek biti zajedno, nikad se ne zna, srce, srce moje…”

U jednom se trenutku ugledaju, pa je Stari slobodan nastaviti se rukovati s prijateljima. Stari i Stara ponovno počinju voditi dijaloge, svatko na svojoj strani, s nevidljivim gostima.

“Ja nisam svoj. Ja sam netko drugi. Netko u nekom.”

(Besmislene kvazi filozofske rečenice i apsurdne izjave dodatno naglašavaju dojam besmislenosti cijele drame.)

Stara objašnjava kako je njen muž na vrlo visokom položaju. Stari obećava da će svaki čas doći Govornik i sve im reći.

“…čovječanstvo se mora okoristiti mojim iskustvom… razradio sam cijeli sustav…”

Stara govori kako je Stari mnogo propatio. Stari govori kako su oboje mnogo propatili. Sada se tenzija već mogu osjetiti. “Svi” nestrpljivo čekaju Govornika.

“Spasimo li svijet, spasit ćemo mu dušu…”

(Stari i Stara ovom porukom čovječanstvu žele dati nekakvu svrhu svom postojanju, ostaviti trag i dokazati da nisu 94/5 godina živjeti potpuno uzalud.)

U trenutku kada Stara i Stari u zanosu pričaju o očekivanoj poruci, uz blještavo svjetlo ulazi Car. Njih dvoje ne mogu vjerovati da je i on zaista došao. “Svi” se klanjaju caru, a Stari i Stara su istinski počašćeni što je Njegovo Veličanstvo gost u njihovom domu. Tvrde da su njegovi najvjerniji podanici.

“Vaš sluga, vaš rob, vaš pas, vau-vau…”

Dvorani koji okružuju cara ne žele ih pustiti da mu se približe. Stari naređuje da se Caru ustupi najbolje mjesto, odmah ispred podija. Stari i Stara ne znaju što će od sreće i ponosa. Stari priča Caru svoju tužnu životnu priču, o tome kako je običan kućni stražmeštar, kako su ga često ponižavali, kako je mnogo propatio, mnoge unesrećio… Stara glumi njegovu jeku.

Kreće bizarno nabrajanje svih vrsta životnih nesreća koje su ga snašle, a Stara ponavlja što je sve mogao biti da je želio. Moli Cara da uzme u obzir njegovu poruku i obećava mu da će Govornik uskoro stići. Priča mu kako je jednom s četrdeset godina sjeo ocu u krilo pred gostima, pa su ga odmah oženili da mu dokažu da više nije dijete. (Još jedna različita priča o roditeljima, naglašava kaotičnost. Ustvari apsolutno ništa ne znamo o njihovim životima.) Stari i Stara neko vrijeme ponavljaju da će Govornik doći i tada on napokon stigne. On je stvarna osoba.

“Nalik je na slikara ili pjesnika iz prošlog stoljeća: pustena šeširčina širokog oboda, umjetnički vezana široka kravata, duga bluza, brkovi i kozja bradica…”

Stari i Stara su presretni što je Govornik napokon stigao. On svoj nevidljivoj publici dijeli nevidljive autograme. Stari krene sa svojim obraćanjem svim “prisutnima”, a Stara i dalje glumi njegovu jeku.

Pozdravi svih i krene se zahvaljivati svima redom, gostima, organizatorima, ali i graditeljima kuće, i kopačima temelja, i stolarima, i obrtnicima, i tehničarima, i tiskarima, i državi, i domovini… i Semiramidi. (Besmisleno nabrajanje u svrhu davanja na važnosti sebi i svojoj “poruci”.)

“Mi možemo i umrijeti u ovoj velebnoj završnici… hvala nebesima što su nam udijelila toliko blaženih godina… Život mi je dokraja ispunjen… Izvršio sam svoju zadaću. Nisam živio uzalud jer će svijet saznati moju poruku.”

Nastavi objašnjavati Govorniku koji ga ni ne primjećuje da ne smije zanemariti nikakve pojedinosti iz njegova života, čak ni one najbanalnije.

“Umrimo na vrhuncu slave…”

Nakon što su obećali da će biti zajedno u vječnosti, viknuše “Živio Car!” i bace se svatko kroz svoj prozor. Čuje se samo po jedno joj sa svake strane i pljusak. Nakon toga, slijedi najtragičniji trenutak ove drame.

Govornik, ravnodušan nakon svjedočenja dvostrukom samoubojstvu, saopći publici da je gluh i nijem. Pokuša se služiti znakovnim jezikom, ali kada shvati da ga nitko ne razumije, počinje hroptati, ječati i glasati se iz grla. Nemoćan gotovo odustaje, ali onda vadi kredu iz džepa i napiše velikim slovima:

B E L Z E K R U H

A zatim

NNOO NNM NWNWNW V

Nezadovoljan što ga i dalje nitko ne razumije, ljutito izbriše sve i napiše.

Ʃ ZBOGOM Ʃ BOGOM Ʃ O Ʃ *

Upitno se nasmiješi, kao da vjeruje da su ga razumjeli. Kada shvati da ga nisu razumjeli, natmuri se i sablasnim korakom ode prema velikim vratima na dnu. Na praznoj sceni su samo stolice, podij i pod posut konfetima i korijandolima.

Prvi put se čuju glasovi nevidljive svjetine. Glasan smijeh, šapat, ironično kašljucanje; glasovi su isprva tihi, a onda  sve glasniji, sve dok se opet postupno ne stišaju. Svemu je tome namijenjeno da potraje, kako bi se prizor urezao u pamćenje publici.

*Ako se potrudimo, možemo protumačiti da u poruci, između ostalog, piše S O S (save our souls), poruka namijenjena slanju u hitnim slučajevima.

Analiza likova

Jedini likovi su Stari, Stara i Govornik, ali nemamo nigdje njihovu eksplicitnu karakterizaciju.

O Starom i Staroj dobivamo različite informacije cijelo vrijeme, i ne znamo ništa o njima osim da imaju 94 i 95 godina i da žive u kuli na pustom otoku okruženi vodom.

Na početku si tepaju “srce moje, cukrena moja, malo moje…”.

Kada dođu imaginarni gosti, stara prijateljica “Lijepa” i njezin muž, Stari očijuka s Lijepom “Hoćete da mi budete Izolda, a ja vaš Tristan?”

Stara očijuka s mužem od Lijepe “Laskavac jedan! Fakin! Da izgledam mlađe za svoje godine? Vidi ti vražjeg huligana! Čarobni ste.”

Na početku djeluje da se stvarno vole, kasnije nam se više ne čini tako, pa ni u što nismo sigurni.

Stara govori da je Starom kao majka “Ja sam ti žena, sad sam ti i mama.”

On ju naziva drugaricom “Moja plemenita drugarica Semiramida zamijenila mi je majku.”

U jednom trenutku Stari priča kako je imao loš odnos s roditeljima “Pustio sam majku, samu samcatu, da umre u grabi.” U idućem trenu, Stara priča kako je Stari bio savršen sin “Brinuo se za njih, mazio ih…”

Jednom Stara čak spomene da su imali sina, ali Stari to opovrgne.

Jedino u što smo sigurni je da su nesretni sa sobom i svojim životom, da simboliziraju besmislenu i nekvalitetnu komunikaciju i neiskren, nepotpun odnos i da im je postojanje besmisleno, a život promašen.

Pokušavaju mu dati smisao prenošenjem poruke, ali nijemi Govornik je točka na i. Konačni dokaz da su njihovi životi i smrt bili suvišni te da nisu ostavili nikakav trag, već samo prazne stolice za sobom.

Bilješka o piscu

Eugene Ionesco rođen je 26. studenog 1909. godine. Većinu djetinjstva proveo je u Francuskoj, gdje je, kako sam tvrdi, imao jedinstveno transformacijsko iskustvo. Nakon što se kao tinejdžer preselio u Rumunjsku, njegovi roditelji su se razveli.

Studirao je francusku književnost na Sveučilištu u Bukureštu. Ionesco se oženio Rodicijom Burleanu, a imali su i jednu kćer, za koju je napisao niz neobičnih dječjih priča. Obitelj se vratila u Francusku i živjela u Marseilleu tijekom Drugog svjetskog rata. Nakon rata, preselili su se u Pariz.

Ionesco je stekao karijeru kao dramatičar, ali svoju prvu predstavu, Ćelava pjevačica napisao je tek 1950. godine. Odlučio se naučiti engleski jezik u četrdesetim godinama života, a inspiraciju je pronašao upravo u tom jeziku. Jednostavne rečenice izgrađene jednostavnim riječima učinile su mu se kao alternativno duboke, tajanstvene, tragične i smiješne. Na njegovo iznenađenje, malena produkcija dobila je kritičke pohvale i katapultirala muškarca srednjih godina u živahnu spisateljsku karijeru.

Ionescova najpoznatija djela uključuju: Poduka (1951), Stolice (1952) i Nosorog (1959).

Njegove predstave, ili “anti-predstave”, kako ih je nazvao, ruše kazališne tradicije zapleta i slijeda. Predstave istražuju smrtnost i egzistencijalne zagonetke maštovitim i često fantastičnim humorom. Crta između fikcije i stvarnosti neprestano zamagljuje dok Ionesco prikazuje besmislene svjetove kojima vlada slučajno. Martin Esslin je 1962. identificirao Ionesca kao vodećeg pisca u “Teatru apsurda”.

Drugi takvi pisci ovog žanra bili su Samuel Beckett, Jean Genet i Arthur Adamov. Dijelili su slične brige oko smisla života – štoviše, besmislenosti – i životne misterije. Da bi izrazili i istražili probleme življenja u naizgled besmislenom svijetu, ti su pisci, ne samo dovodili u pitanje tradicionalne kazališne modele, već su i revolucionirali umjetnost samog pisanja. U svom najistaknutijem teoretskom eseju “Iskustvo kazališta” Ionesco je običnim riječima osporio tradicionalnu premisu kazališta.

Tvrdio je da je mrzio odlazak u kazalište kao dijete jer mu ono nije pružilo interaktivno iskustvo – ili, barem, ne toliko interaktivno iskustvo koliko je želio. Kritizirajući realizam i Brechian teatar, odvojio se od mnogih suvremenika, uključujući Kennetha Tynana, s kojim je dijelio tekuću, burnu raspravu.

Ionesco je postao član Francuske akademije (L’Académie française) 1970. godine. Objavio je više teorijskih spisa i više predstava. Osvojio je i niz nagrada, uključujući nagradu festivala Tours za film, Prix Italia, kazališnu nagradu Društva autora, Grand Prix National za kazalište, Grand Prix Monaco, Austrijsku državnu nagradu za europsku književnost, Jeruzalemsku nagradu i nagrade Sveučilišta York (New York) i sveučilišta Leuven, Warwick i Tel Aviv.

Ionesco je umro u 84. godini života, 29. ožujka 1994. godine. Sahranjen je u Parizu na Cimetière du Montparnasse. Iako je slavni mislilac gotovo u cijelosti pisao na francuskom i tako dugo živio u Francuskoj, Rumunjska ga i dalje smatra jednim od najtalentiranijih umjetnika.

Autor: M.Č.