Branka

Branka je djelo Augusta Šenoe, prvi put objavljeno 1881. godine, u vrijeme kada je on već bio bolestan. Šenoa je bio urednik Vijenca, vodećeg književnog časopisa u kojem su objavljeni brojni njegovi tekstovi, a među njima i Branka. Zanimljivo je da Šenoa u ovom romanu miješa arhaične i jezične izraze toga vremena te koristi pravopisne postupke koji se danas više ne upotrebljavaju. Neki od tih arhaičnih izraza koje je koristio su pušljiv, prodikati, postolica, predsuda, pačatise, pitomica, okaljati, osvada, tiran, velju, ures, štacije, smok i mnogi drugi.

Branka je karakteristično književno djelo upravo za doba u kojem je i pisano, a to je doba Ilirskog preporoda. Šenoa je ovim djelom želio upozoriti javnost kako je potrebno nastaviti dalje s borbom što se tiče kulturnog, ali i političkog života, koja je započeta još s Ljudevitom Gajem i Ilirima. U to su vrijeme žene imale vrlo važnu ulogu, ne samo kao majke koje svoju djecu žele naučiti materinji jezik, već kao i intelektualke koje pomažu širiti nacionalne i kulturne vrijednosti.

Kompozicija romana je jednostavna, a sastoji se od uvoda u kojem se opisuje Brankino druženje s Herminom, koja iako je na početku negativan lik, tijekom pripovijesti postaje Brankina najbolja prijateljica; zapleta u kojem Branka putuje u malo selo i doživljava neprijateljstvo od strane jalševačkog učitelja; vrhunca radnje kada Branka doživljava uspjeh u radu s djecom te na kraju raspleta radnje kada se Branka vjenča s Belizarom i sve napokon sjeda na svoje mjesto.

Osim što je jednostavna, kompozicija je i stepenasta, što znači da se događaji, bez obzira na povremene zapreke, redaju kronološkim redoslijedom. Roman Branka spada u najniži tip realistične proze, što ga čini specifičnim književnim djelom. Većinu postupaka Branke, učiteljice iz malog sela Jalševa, ne pripovijeda autor August Šenoa u trećem licu, već opisuje njena emocionalna stanja i doživljaje uz pomoć tehnike pisama.

Tehnika pisama poznatija je kao epistolarna forma, a u ovom djelu može se pronaći u Brankinim pismima koja piše svojoj prijateljici Hermini kako bi je izvijestila o svemu što joj se događa. U to vrijeme, epistolarna forma ili tehnika pisama bila je relativna novost u hrvatskoj prozi, a uveo ju je upravo August Šenoa.

Radnja romana Branka započinje opisom jeseni i djevojaka Branke i Hermine. Navodi se kako je Branka rano ostala bez majke i oca. Njen otac i njegov način života u konačnici su doveli do smrti njene majke, a on je zbog grižnje savjesti odlučio otići u svijet, gdje je na kraju i poginuo u Američkom građanskom ratu. Nakon toga su Branka i njena baka ostale same, a kako je vrijeme prolazilo Branka je odrastala u pametnu, lijepu i skromnu djevojku.

Nadalje, radnja romana protječe od toga da se Branka prvo druži s Herminom, koja je njena najbolja prijateljica. Ona potom mašta o tome da služi svom narodu, a ne kao Hermina, koja mašta udaji i muškarcima. Zatim susreće starog prijatelja Marića koji je prosi i biva joj naporan jer je nepošten čovjek pa ga ona bez razmišljanja odbija.

Branka je u potrazi za poslom, ali ne uspijeva ga pronaći. U tome joj pomažu Hermina i njen otac pa Branka napokon dobiva posao učiteljice u Jalševu, no ondje ju dočekuje neugodno iznenađenje. Jalševački učitelj i njegova žena bili su neprijateljski nastrojeni prema njoj, a osim toga, susrela se s mnogo problema, osuda i neprilika od strane stanovnika Jalševa koji su joj željeli zlo.

Unatoč svemu, Branka zahvaljujući svojoj dobroti, upornosti i ljubavi prema poslu učiteljice u Jalševu doživljava veliki uspjeh u radu s djecom. Na kraju romana opisana je posljednja svečanost na kojoj su djeca trebala pokazati svoje znanje. Jalševački učitelj se osramoti pred svima jer se njegovi učenici nisu posebno iskazali, dok su Brankini pokazali svoje znanje.

Branka se na kraju udaje za grofa Belizara koji je pratio njen rad i zaljubio se u njenu dobrotu te ljubav prema domovini. To ga je dodatno potaknulo da se zauvijek vrati u Hrvatsku i ostatak svog života provede ondje.

Vrsta djela: kraći roman ili duža pripovijetka

Vrijeme radnje: Doba nakon Ilirskog pokreta ili Hrvatskog narodnog preporoda, odnosno druga polovica 19. stoljeća

Mjesto radnje: zabačeno hrvatsko selo Jalševo i Zagreb

Tema djela: Tragedije i zanosi učiteljice Branke u prosvjećivanju sela i djece u njemu

Ideja djela: Upornost se uvijek isplati,a dobrota i iskrenost uvijek budu nagrađeni.

Kratak sadržaj

Na početku romana opisuje se kako je došla jesen i kako je grad gotovo pust jer su svi ljudi, koji su u mogućnosti i ne rade, izašli u prirodu. Mnogi su zaključali svoje varoške kuće kako bi mogli uživati u gajevima, vrtovima oko grada i vinogradima koji se nalaze na obližnjim brežuljcima.

“Došla jesen, zelenilo lišća žuti se, rumeni se, grožđe dozrijeva, vedro je bilo ljeto, vedra je i jesen, sunce na nebu ne krije svoga lica.”

Pisac nas uvodi u radnju predstavljajući Branku Kunović, djevojku koja s bakom živi u Vlaškoj ulici u blizini Petrove crkve. Napominje se kako ona nije te sreće da može izaći u prirodu na prekrasan jesenski dan jer marljivo sjedi kraj prozora i veze.

“Čini se da je takve nedobre sreće bila djevojka koja je u malenoj kućici Vlaške ulice za crkvom Svetoga Petra kraj prozora sjedila i marljivo vezla.”

Opisana je kao djevojka od sedamnaest godina, jedra i rumena, glatke crne kose te osobito sjajnih i pametnih očiju. Uspoređuje ju se s Juditom i Julijom, a njen izgled odiše realnom ljepotom. Dok Branka plete, k njoj dolazi Hermina, koja je opisana kao mlada, visoka i vitka plavuša, u suštini potpuna suprotnost Branki. Branka je isprva nije primijetila jer se udubila u vezenje. Pozdravile su se, a Hermina ju je pitala što to radi, a zatim ju je počela ismijavati jer plete papuče.

Branka joj objašnjava kako su te papuče namijenjene jednom majoru. Njegova kćerka će mu ih pokloniti uz čestitku, kao da ih je ona sama plela. Čuvši to, Hermina joj govori kako je i ona doživjela sličnu situacija. S obzirom na to da se uči slikanju, učitelj joj je odlučio dati predložak slike koju bi mogla naslikati za svog oca, no njoj to nikako nije išlo od ruke. To je strašno razljutilo njenog učitelja pa je on odlučio sam naslikati sliku na koju će se Hermina onda potpisati i pokloniti je svom ocu.

Branka objašnjava kako njoj nije drago što mora raditi ovakvo što, ali joj je potreban novac. Nadalje, one razgovaraju o učteljskom i o tome kako je bitno da se mlade žene mogu same pobrinuti za sebe, bez muške pomoći. Iako se u nekim stvarima ne slažu, ipak se i dalje nastave družiti i ići u šetnje.

Kako je Branka ostala rano bez roditelja, ona u Vlaškoj ulici u malenoj kućici živi s bakom. Njen se otac kockao, varao njenu majku i nerijetko ju tukao, a dosta često je pio i alkohol. Takav način života dotukao je njenu majku pa je ona preminula. Otac je nakon toga morao pobjeći od sveg zla koje je učinio. On odlazi u američki građanski rat, gdje na kraju i pogiba. Prije svog odlaska on priznaje krivicu i moli svoju punicu da se nastavi brinuti o Branki kako bi izrasla u pametnu i lijepu djevojku, kao što je bila i njena majka.

“Mrzite me, pravo je. Učinih vam veliko zlo, ranio sam vas u srce. Što ćete, to vam je moja sudbina, moje prokletstvo. Ja vam neću nikada bolji biti, neću se nikad popraviti, pače kukavno ću zaglaviti, sve ja to znam, to mi je suđeno, vjerujte, jest punice.”

Vrijeme je prolazilo, a Branka je odrastala u skromnu i pametnu djevojku koja pod svaku cijenu želi postati učiteljicom. Branka završava školu za učitelje kako joj je bila i želja.

“U jakom, zdravom tijelu prebivala je jaka volja, nesalomiva ustrajnost.”

Iako se na početku djela čini kako se Branka i Hermina nerijetko svađaju, one su zapravo vrlo dobre prijateljice i često zajedno šeću uvijek prepunom Ilicom. Njih dvije su potpuna suprotnost jer Hermina jedino razmišlja o mladićima i vjenčanju, dok Branka razmišlja na koji bi način mogla biti korisna svojoj domovini.

“Sve se to plelo, prelijevalo, sve je to očijukalo, šaptalo i čavrljalo. Po pločniku iđahu i prijateljice Branka i Hermina, vodeći se pod ruku.”

Kako Branka nema novaca niti utjecajnih poznanika, ne može se zaposliti u niti jednoj školi izvan grada, ali ni u Zagrebu. U nju je zaljubljen bivši kolega iz razreda po imenu Marić, a on glasi za osobu koja ima loš karakter – prevrtljiv je i ulizuje se svima koji se nalaze na vlasti, samo kako bi priskrbio neku korist za sebe. Branki je Marić potpuno odbojan i zapravo ne želi imati nikakav kontakt s njim.

Dok se ona i Hermina šeću Ilicom, Marić im prilazi i traži dopuštenje da im se pridruži. Branki to nikako ne odgovara pa potajno gurka Herminu ne bi li joj dala do znanja da joj to nije po volji. Marić se hvali time koliko zarađuje, kako ima stan i kako napušta učiteljsko zvanje ne bi li postao mirnim solidnim činovnikom. Iznosi svoje mišljenje kako je učiteljsko zvanje najdosadnije zanimanje na svijetu. Herminu to pogađa jer smatra kako Marić ne bi smio takve stvari govoriti pred djevojkama koje planiraju svoj život posvetiti upravo tom zanimanju. Ubrzo Branka upozorava Herminu kako je već kasno i kako bi trebale poći kući. Marić se nudi da ih otprati, no Branka to odbija.

” – Vaš najpokorniji! – pozdravi gizdelin, spuštajući svoj bijeli cilindar do crne zemlje – Smijem li drznuti se da se gospođicama na časak priključim, te da i ja budem dionikom vaše duhovite zabave?”

Branka smatra kako nije zgodno da neoženjen muškarac prati djevojku kući, jer bi se moglo pričati okolo kako su oni zaručnik i zaručnica, što ona nikako ne bi voljela. Marić ju pokušava nagovoriti i smatra kako bi si mogli dopustiti tu pjesničku slobodu vezanu uz zaručnika i zaručnicu. No, Branka i dalje čvrsto stoji kod svoje odluke i ponovno ga odbija. Hermina je u čudu kako Branku Marić uopće ne zanima, a Branka misli kako joj se ona ruga. No onda joj Branka pojašnjava kako je on spletkar i kako smatra da nije vrijedan njena poštovanja.

“Marić je muška lutka i ništa nego lutka bez srca i pameti. Ludo je i od ženske kad ne misli nego na svoje haljine, ali što ćeš istom reći o takvu muškarcu? A Marić je takav. Jesi li čula kako govori o učiteljskom zvanju? Tako može govoriti samo najpodliji sebičnjak. I po čemu je došao do zvanja, komu nije dorastao, šta misliš?

Za Marića misli kako svaki čas prati drugu stranu od koje bi mogao imati koristi, a kad izgube vlast, on im okreće leđa. Isto tako zna da je on na mjesto na kojem se nalazi došao zbog toga što je izdao svoje prijatelje. Također zna da Marić često dolazi kod njene bake kako bi vidio nju i udvarao joj se.

Sljedećeg dana Marić opet dolazi u kuću gdje žive Branka i njena baka. On nikako ne može shvatiti kako je moguće da njega, muškarca sada ima novaca i koji je lijepo dotjeran te ugledan čovjek odbija jedna siromašna djevojka i učiteljica.

Marić i Branka vode razgovor, a Branka mu pojašnjava svoju želju da postane učiteljicom, ali i to zašto ne želi prihvatiti njegovu prosidbu.

“Posve pravo rekoste da sam ozbiljna. Zato ne držim ništa do laske i hvale, tom doskočicom neće me živ pridobiti, i ako ste mislili da ćete tim putem uspjeti, prevarila vas je nada. Istina je, nije baš prijeka nužda da postanem učiteljicom, mogla bi se udati, kao stotine drugih.”

Marić i dalje na sve načine pokušava nagovoriti i natjerati Branku da se uda za njega, pa čak koristi i svoj utjecaj za to da Branka nigdje ne dobije posao učiteljice, kako bi što prije popustila njegovoj ponudi za udaju.

“Djevojka odbivši navalu bezobraznoga razučitelja, ukrijepi se još jače u svojoj tvrdoj odluci, i gdje god se tražila učiteljica, prijavi se Branka sa svojom molbom.”

Bez obzira na sve, Branka je i dalje uporna kada se radi o poslu učiteljice pa se prijavljuje na svaki oglas koji vidi ili čuje. Jednog dana je kasno stigla kući, gdje ju je čekala baka s papirima koje je donio uredski sluga. Ona se ponadala kako joj je netko odgovorio na molbu za posao koju je poslala, no ubrzo se razočarala i briznula u plač jer je shvatila da joj se molba koju je slala u Liku vratila. To ju je strašno mučilo, kao i njenu baku, pa obje nisu mogle sklopiti oko cijelu noć.

Ujutro je baka primijetila da nema Branke nema i to ju je prestrašilo pa je otišla potražiti je u vrtu. Ondje je primijetila kako Branka čita neku knjižicu, a kada ju je ugledala, bacila je tu knjižicu u travu. Baki je bilo neobično što je Branka vedra i vesela, s obzirom na situaciju koja se dogodila jučer navečer. Čak se pomalo i ljutila na nju. Branka ju je smirivala i govorila joj kako se ne mora brinuti. Objasnila joj je da je ona svoje suze jučer isplakala i da je sigurna da će joj se pružiti nova prilika. Nakon toga obje ulaze u kuću, objeduju i zatim svaka krene svojim poslom.

Oko podneva u Brankinu kuću dolazi Marić kako bi se naslađivao nad time što Branka nije dobila pozitivan odgovor niti na jednu molbu koju je poslala. Njena baka zaključi kako nije bilo potrebno da zbog toga dolazi, no njegov cilj je ustvari bio potpuno drugačiji.

Ponovno je htio uvjeriti Branku kako bi on bio odličan čovjek i muž za nju. Govori joj kako bi trebala odustati od zanimanja učiteljice i kako bi bila odlična majka. Branka ga požuruje ne bi li on čim prije završio sa svojim dojađivanjima. Kako je on bio iskren s njom, odlučila mu je ispričati svoje viđenje njihovog odnosa i opet mu ponoviti kako je neće pridobiti svojim doskočicama. Rekla mu je i to da je vrijeme da odustane, jer mu se zasigurno neće posrećiti.

Marić Branku smatra idealistom, a ona njega materijalistom te mu govori kako zna da on svaki čas mijenja svoje mišljenje i stavove. Marić se ubrzo nakon njenih riječi sprema na odlazak, a Branka mu govori kako su oni taj razgovor završili zauvijek, dok joj on odgovara kako ga nada još uvijek nije ostavila.

Sljedeći dan, oko podneva, Branka se vozila u kolima sa Hermininim roditeljima. Herminini roditelji su jako poštovali Branku. Oboje su primijetili kako je nešto muči. Branka im ne želi dosađivati, no ipak odluči s njima podijeliti svoju muku.

” – Ali recite mi gospođice Branko – prihvati Herminina mati – što se od nekog vremena toli turobni? Prije znali ste nam toliko pričati, sipali ste dosjetke na sve strane, ali sada kao da ste zanijemili.”

Branka se potuži kako je muči to što uz sav trud, dobre ocjene i svjedodžbe svejedno ne može ostvariti svoj san, a to je zaposliti se kao učiteljica. Herminin otac, koji radi kao savjetnik, ne može vjerovati u to što je Branka ispričala i odluči joj pomoći.

” -Vi znate, gospodine savjetniče – nastavi mladica – da želim postati učiteljicom, to mi je svrha života, zato sam se i pripravila ljudski. Badava sve želje, sve moje naprezanje. Drugoj ne treba nego namignuti okom, i eto joj mjesta. Ja sam već dvadeset puta molila, i svaki put me odbiše. Ne znam što sam skrivila, ta svjedodžbe moje su izvrsne.”

Herminin otac poziva Branku da sljedeći dan dođe u njegov ured kako bi vidjeli hoće li se raspisati drugi natječaj. Potom ju je odveo u Jalševo, u školu gdje su tražili učiteljicu i gdje je Branka obavila razgovor sa školskim izvjestiteljem.

“Gospodin savjetnik povede zbilja Branku sa sobom i predstavi je onoj gospodi koja su ima popuniti mjesto učiteljice u Jalševu. Sirota djevojka ne bje prije nikad pohodila te gospode.”

Nakon toga on joj govori kako će vidjeti što može učiniti po tom pitanju, no i dalje je ispituje je li ona sigurna u to što želi, jer misli kako bi možda trebala raditi na nekom boljem mjestu. Branka mu potvrđuje kako je sigurna da bi se u Jalševu odlično snašla i kako je to baš ono što ona želi.

“No ne vjerujte, velmožni gospodine, da se plašim što je mjesto zabitno, pak zapušteno. U tom ne poznajem straha: već u školi bila mi je najteža zadaća najmilija, jer tu može čovjek iskušati svoju snagu. A takva me zadaća, mislim, čeka u Jalševu, eto, to me veseli.”

Prošlo je osam dana od kada je Branka sa Hermininim ocem bila u Jalševu i prijavila se za posao učiteljice. U njenu kuću je došao čovjek od grada koji joj je donio nešto što mora potpisati. Iz pisma saznaje kako je dobila posao učiteljice u Jalševu, pritom znajući kako je za sve to zaslužan Herminin otac.

“Babo! Babo moja! Eto sreće! Napokon! Postala sam učiteljicom! Joj! Joj! Draga babo moja!”

Branka poziva baku da pođe s njom, jer joj nije ni na kraj pameti da je ostavi samu u kolibi kraj groblja. No baka joj odgovara kako joj nikako ne ide u glavu da bi se ona mogla preseliti iz svoje kućice.

“(…) ja pod stare kosti da ostavim ovu kućicu gdje sam se rodila?”

Branka se oprašta s bakom koju mnogo voli te joj govori kako mora poći u grad i zahvaliti se Hermininom ocu što je za nju učinio takvu uslugu. Obećaje baki da će se, kada nađe dobar smještaj, vratiti po nju kako bi ponovno živjele skupa. Branka pakira svoje stvari, a baka joj želi pomoći, iako ni sama ne zna kako. Nudi joj da ponese lonce, vrčeve, krpice i cvijeće koje drži na prozoru, a Branka joj kroz smijeh odgovara kako joj to nije potrebno jer neće imati mjesta.

Prije odlaska je otišla na Petrovo groblje, odnosno na majčin grob. Ondje se pomolila, oprostila se i rastala od majke, ali joj je i poručila da ide u Jalševo raditi kao učiteljica.

“Majko! Slatka majko moja! Pogledaj na me, na jedinicu svoju! Putnica sam, polazim u svijet, rastajem se s tobom, tvojim milim grobom. Ne znam što me vani među svijetom čeka, da li dobro, da li zlo. Sveta dušice, mila majčice, evo, važi moje suze, neka me čuva sveta sjenka tvoja, ne daj da ti Branka zađe stranputice, da ti posrne.”

Na kolodvor ju je dopratila Hermina, koja joj je bila velika podrška. Jedan dio je putovala željeznicom, a drugi dio kolima. Na kolodvoru ju je dočekao šef željezničke postaje, Mađar koji je bio vrlo neljubazan. On ne govori hrvatski jezik i mrzi sve hrvatsko.

“Nu taj čudni mrkonja pogleda me od glave do pete, maknu ramenom i ne odgovori ništa.”

Na drugom dijelu puta doživjela je veliko razočarenje jer je imala vrlo neudoban prijevoz u otvorenim seljačkim kolima, po snijegu i hladnoći. U strahu da ne padne s kola ili da se ne prevali u rijeku, moli kočijaša da malo uspori jer je put zaista grozan. On joj govori kako se mora naučiti na taj put želi li stići do općine Jalševo. Kada je primijetila da se bliži Jalševu pao joj je kamen sa srca, a smirila ju je i lijepa panorama koju je ugledala.

Još veće razočarenje dočekalo ju je u školi, gdje ju isprva nitko ne dočekuje kako je bilo dogovoreno. Na vratima škole pojavio se neuredni učitelj Šilić i njegova žena. Oni su smatrali da je Branka otela mjesto učiteljice Šilićevoj ženi pa su bili vrlo neprijateljski raspoloženi prema njoj.

Šilićeva žena je smatrala kako ima svako pravo učiti djecu iz zaostalog i malog mjesta Jalševa, bez obzira na to što nema završenu školu za učiteljicu.

” – Ah! – reče čovjek puhnuv opet lulu – valjda nova učiteljica. Hm! Sluga! Sluga! – To rekav, nakašlje se silovito i pljunu pred sebe.
– Da – odvratih ukratko, uvrijeđena tim nelijepim pozdravom – čast mi je predstaviti se, ja sam Branka Kunovićeva, novoimenovana učiteljica jalševačka. A vi ste gospodine, ako se ne varam Šilić, Krunoslav Šilić, učitelj jalševački – graknu vrijedni pedagog i pljunu još jače pred sebe.”

Oboje joj pokazuju zapušten školski stan koji joj je namijenjen. Stan je vrlo neuredan, po stropu ima paučine, po podu blata, a naočigled se da primijetiti kako se nitko već dugo nije brinuo niti ulagao u pospremanje i uređenje tog stana. Branka pokušava riješiti situaciju pa moli i ispituje gospođu Šilić kada planira počistiti taj stan i dovesti ga u red kako bi ona mogla tamo stanovati.

Šilićka joj drsko odgovara kako ne može točno reći kojeg će to dana biti. Čak spominje kako bi to moglo potrajati do tri ili četiri mjeseca, jer za sada te stvari nema gdje pospremiti. Naglašava Branki kako ih zasigurno neće bacati zbog nje. U tom trenutku Branka se sjetila kako je sve svoje stvari poslala u velikim škrinjama, a Šilićka joj pokazuje gdje su te škrinje. Kada je Branka primijetila da joj stvari stoje u blatu, pod šupljikavim krovom odrpane suše, postala je vrlo ljuta.

Tek tada joj postaje jasno kako se u Jalševu već stvorila neka urota i zloba protiv nje. Očigledno je bilo da niti gospodinu Šiliću niti njegovoj ženi ona nikako nije po volji. Brzo je pozvala seljaka kočijaša koji ju je tamo i doveo, ne bi li otišla u potragu za boljim smještajem. Naredila je seljaku da je odveze do gostione. Tamo ju je dočekala gospođa mesarica, Hrvatica koja nije marila za to kako izgleda okoliš ispred njene krčme, ali o unutrašnjosti se vrlo dobro brinula. Branka je podijelila s njom svoj problem, a gospođu mesaricu to nimalo nije začudilo jer je vrlo dobro poznavala Šilićevu ženu koja je svašta kadra učiniti.

“Pušljiva je gospoština, a cijela ta naša škola, oprosti Bože, stjeničarnica. Pa niti oprali poda, niti omazali peći i ugrijali sobe, i kraj svinjca da spave? Fuj!”

Kako se gospođa mesarica zgrozila nad svime što joj je Branka ispričala, odlučila joj je ponuditi smještaj u krčmi. Branka je bila zadovoljna sobicom, iako nije bilo nikakve raskoši. Najvažnije joj je bilo da ima svoj ormar i da je sve čisto. Branka joj je vrlo zahvalna za sobicu.

“Mala je to škuljica, sitno gnjezdašce, ali čisto i udesno, te se sjetih svoje male sobice za crkvom Svetog Petra. Pogodih se dakako odmah s gazdaricom za stan i hranu, i to za cijenu toli jeftinu da sam se čudom čudila. Moji gospodari su čestiti građanski ljudi, hrana je vrlo dobra, stan čist, utoliko sam vrlo zadovoljna za prve materijalne potrebe, a poslije ćemo istom vidjeti ukoliko možeš ovdje dokučiti više idealne.”

Gospođa mesarica joj govori o svim ljudima u Jalševu koje bi mogla sresti, od načelnika, župnika, blagajnika, trgovaca, mesara, liječnika i mnogih drugih. O učitelju Šiliću već joj je rekla par crtica kojima ga je okarakterizirala.

“Moja mesarica međutim nadahnjuje me, kako vidim, vrlo dobro, i ta priprosta ženska ima začudo oštro oko za psihološka promatranja.”

Isto tako je upozorava da se pazi jalševačkih baba kao žeravice i da pred njima govori vrlo malo ili najbolje ništa. Branka joj je na svim savjetima bila od srca zahvalna.

“Molim vas, draga moja, čuvajte se jalševačkih baba ko žeravice, govorite malo pred njima, i kad vam stane strina Kata preklapati i ovo i ono proti strini Bari, a vi ne slušajte, umiješate li se u tu kritiku makar za mrvicu još će smisliti na vas da ste joj vi svojim jezikom crnili obraz.”

Branka odluči poći do načelnikove kuće kako bi se upoznala s njim i njegovom suprugom koja se kreće u visokim društvenim krugovima, a ona je vrlo dobro prihvaća i dočekuje. Načelnikova žena se čudi Branki zato što je iz Zagreba htjela doći baš u Jalševo. Smatra kako nije mogla pogoditi gore vrijeme da dođe u Jalševo, usred zime, kada ima puno snijega i leda. Branka ubrzo upoznaje i načelnika pa im se oboma žali na način na koji je stigla u Jalševo i na to kakav smještaj ju je dočekao. Načelnik je bio zgrožen zbog svega i zaključio je kako jedna učiteljica nikako ne bi smjela stanovati u krčmi.

“Što rekoste, frajlice, ono za otvorena kola? – zapita nešto strastvenije i ponudi me od zabune otvorenom burmuticom. Lecnuh se od te neobične ponude, a načelnikovica istisnu od gnjeva:
– Ali mužu!
– Da, gospodine načelniče. Dovezoh se amo na otvorenim seljačkim kolima.
– To nije moguće. Vi varate.
– Oprostite, ne varam se. Osjećam jošte i sada ljutu zimu u svojim kostima i pamtim predobro kako me je vjetar u gorskim klancima prebrijao.”

Načelnik je vrlo brzo shvatio kako Šilić i njegova žena žele iz škole izvući što više mogu i da djecu žele držati i dalje nezainteresiranima za učenje. Shvaća kako su htjeli napakostiti Branki, koja se kao nova učiteljica u to nikako nije uklapala, već bi im mogla pomrsiti planove. Načelnik i njegova žena nude Branki da živi kod njih dok načelnik ne riješi nastali problem.

“Neka! Neka! Pokazat ću im što sam i tko sam! Trista mu muka! Moje srce je predobro, premekano! Odsad bit ću strog kao profuz, vjere mi, hoću. Neka mi školnik, opet dođe po vanrednu nagradu, pokazat ću mu vrata!”

Branka nakon toga piše pismo Hermini u kojem ju pozdravlja i govori joj da ode do njene bake kako bi joj javila da je sve uredu. Isto tako je moli da baki ne govori ništa o njenom putu, otvorenim kolima i smještaju koji ju je dočekao, kako se ne bi zabrinula.

“Pođi k mojoj dragoj, zlatnoj babici – kojoj sam također pisala – reci joj da mi je dobro, vrlo dobro. Ne reci joj ništa o putovanju na otvorenim kolima, o nemilom dočeku, već laži i maži kako bolje znaš, da sam došla u pravi raj. Tebi će starica povjerovati i bit će sretna.”

U pismu joj opisuje kakav je bio njezin susret s gospodinom bilježnikom Šandorom te kako se ona osjećala. Priznaje joj kako ju je učitelj Šilić vrijeđao i navijestio kako će joj sigurno praviti probleme vezane uz njen posao učiteljice u Jalševu.

“Pomisli draga Hermino kako mi je pri duši bilo kad sam morala kao okrivljenica stajati pred tim nadutim prostakom, koji mi ne ponudi stolice da sjednem; pomisli kako mi je mlado srce igralo od gnjeva kad mi je ta pijana propalica nekom osobitom slašću bez svakog obzira sipao u lice najveće uvrede, te mi unaprijed navijestio da će mi spremiti trista paklenih muka na mjestu gdje hoću raditi svim zanosom mlađahne duše za dobro mojega naroda.”

Osim ljubazne krčmarice, načelnika općine i njegove žene, na stranu Branke kao nove učiteljice stao je i seoski župnik. Kada je Branka posjetila župnika, on joj je rekao da mu je milo što je došla do njega. Ne samo zbog toga što ga je htjela upoznati,već i zbog toga što mu je otvorila svoje srce.

Seoski župnik joj je dao potvrdu kako će biti na njenoj strani kada god to bude potrebno i poručio da može računati na njega. On joj savjetuje da govori što manje i da više sluša te da se ne ističe. Isto tako joj govori kako ne bi trebala dopustiti srcu da ju odviše zanese, i da obrati pozornost na ljude oko sebe s kojima ima posla.

“Dobro, dobro moja kćeri – nasmjehnu se župnik dobrostivo, gladeći zaklopac svoje burmutice – ja ću vam već u svakoj prilici rezerva biti.”

Kako je Branka s njim podijelila svoju zabrinutost i probleme, on joj je pokušao olakšati. Objasnio joj je kako je i on imao problema kada je stigao u Jalševo. Svi su ga kritizirali i nije imao nikakvu podršku. Gospodin Šilić ga je također vrijeđao, a priznaje kako su i za njega smišljali laži i kako se govorilo da je buntovnik. No, uzalud je bila sva bjesnoća ljudi koji ga nisu voljeli. Ražalostio se jer je u Jalševo došao pun dobre volje i htio je drugima iskreno otvoriti svoje srce, no oni su ga prostački odbili. Svaku njegovu plemenitu namjeru izvrtali su i tumačili prijevarom.

Branka je bila poznata po svojoj nesalomljivoj upornosti pa se nije mnogo obazirala na tračeve koje je proširila žena učitelja Šilića, a niti na Šilićeva podmetanja. Kada je počela raditi kao učiteljica, obavljala je taj posao potpuno drugačije od Šilića i radila je vrlo savjesno. Stanovnici Jalševa ubrzo su shvatili koliko je pozitivnih promjena Branka unijela u njihovo selo i školu te da djeca nakon dugo vremena napokon s veseljem i oduševljenjem idu u školu.

“Tako poučavaše me stari župnik, i suze dolazile mi na oči kad mu se zahvaljivah na očinskom savjetu i na iskrenoj brizi. Na rastanku poda mi ruku i reče blago, smiješeći se – pođite samo, junakinjo mlada, idite ravno svojoj pobjedi: ja sam vaš saveznik, i treba li vam utjehe i savjeta, vi samo zađite k meni. Bog blagoslovio vaš rad.”

Škola i školsko dvorište počeli su se obnavljati zahvaljujući načelniku, isto kao i Brankin stan u koji je ona sada dovela baku. Ubrzo se pojavio grof Belizar o kojem Branka puno saznala od župnika. Župnik joj govori kako grofa Belizara jedna sila tjera u društvo kako bi se proveselio s ostalim svijetom, a druga tajanstvena sila ga odbija od ljudi i svijeta. Naglašava joj kako je grof Belizar veliki dobrotvor i kako je činio mnoga dobra djela za koja nitko zapravo ni ne zna. Isto tako, načelnikova žena govori Branki kako ne zna puno o grofu ali jedno zna, a to da je on duhovit i skroman, iako je grof.

Belizar je plemić koji ima veliki posjed na brijegu iznad sela Jalševa. Puno vremena provodi sa župnikom, koji za njega ima samo riječi hvale.

“(…) silne novce dao mi je grof da ih razdijelim među puk, svaka kuća bijaše prilično nadarena i nevolji donekle pomnoženo. Nu strogo mi zabrani seljacima spomenuti njegovo ime; moradoh im reći da je to pomoć poslao neki strani gospodin…”

Grof priznaje župniku kako se zbog majke u potpunosti udaljio od Hrvatske. Njegova majka grofica već mu je od mladih dana htjela u srce usaditi prijezir prema ostalom svijetu, a posebice prema Hrvatskoj.

“Grofica htjede već za mlada u Belizarovo srce usaditi prezir na ostali svijet, na vlastito na ovaj koji ju okruživaše, na hrvatski svijet. Nije doduše mogla stvoriti dječarca mizantropa, ali joj pođe za rukom odbiti njegovo srce od svega što je hrvatsko.”

Trebao je ići u školu u Zagrebu, no njegova majka se s tim nije slagala. Nakon nekog vremena grof Belizar je odlučio kako želi biti slobodan čovjek i živjeti na djedovskoj zemlji, odnosno na imanju koje mu pripada. Za to vrijeme je majka trošila njegov prihod i željela ga je uputiti u daleke krajeve kako se ne bi bavio gospodarstvom.

Majku je ta njegova želja da bude slobodan čovjek silno uvrijedila pa mu je počela uskraćivati novac. Pozivala se na Božje zapovijedi, a jednom prilikom ga je i ostavila bez novaca u glavnom gradu. Kad je već bio punoljetan, majka ga je sramotno ostavila na cjedilu pred cijelim svijetom. Ovaj čin joj nikako nije mogao oprostiti, iako ju je mnogo volio. Poslao joj je pismo u kojim joj je dao do znanja kako je sramotno to što ga je ostavila na cjedilu.

Osim toga, molio ju je da mu pošalje novac, a ona je to učinila, i još mu je poslala veću količinu novaca nego što je on tražio. Nedugo nakon toga Belizar je obznanio kako preuzima brigu nad imanjem, jer ipak je to jedino što mu je ostalo od njegove obitelji. Kada je grofica vidjela da se ne šali, sklopili su dogovor da će se on brinuti za imanje i živjeti u Jalševu. Zauzvrat će joj Belizar slati godišnju rentu od imanja, od koje će ona tijekom zimi živjeti u nekom predgrađu, a u ljetnim mjesecima u jeftinoj kupelji u Štajerskoj.

Grof Belizar se jednog dosta sparnog popodneva spustio sa svog imanja i krenuo u šumu. Iz šume je začuo čarobnu pjesmu, bila je to Branka koja je pjevala i učila djecu o domovini i prirodnim zakonitostima. Njega je to jako oduševilo, a najviše od svega privukla ga je Brankina ljubav prema domovini i način na koji je radila s djecom.

“Kao čarobna pjesma dopirahu mu do uha iz šume veseli zvuci mladih jasnih grla, slažući se lijepo i skladno.”

Na panju kraj potočića primijetio je Branku, jedru i snažnu crnooku djevojku, a pred njom u travi stajali su šešir i pjesmarica. Oko nje su sjedila djeca iz sela, koja bila veoma vesela i živahna. Bilo mu je jako ugodno gledati taj prizor pa je odlučio stati i poslušati njihovu pjesmu. Učinilo mu se kako je prenesen u nekakav drugi, vilinski svijet o kojem je samo mogao sanjati. Nešto takvo nije nikada vidio u životu i upravo zato nije htio otići od tamo. Tiho je slušao i promatrao kako ne bi prekinuo pjesmu svojim šuškanjem.

“Naokolo pak sjedilo je cijelo jato male seljačke dječurlije, što djevojaka, što dječaka, živa, vesela lica, bistrih očiju, a sve bijelo i čisto, da je milota gledati bilo: mnoge djevojčice bile su od poljskog cvijeća savile vijenac te stavile na svoju glavicu. Belizar nije mogao dalje, već, skunjiv se, slušao je i gledao pomno taj cijeli prizor.”

U međuvremenu Šilić, Mišoci i Marić dalje rade na tome da ocrnjuju Branku pa nagovaraju Marićeva rođaka da napiše članak o Branki prepun laži. Tada su protiv Branke podnesene i mnoge lažne prijave upućene školskim vlastima u Zagrebu.

“Tko ga je dakle pisao? Sjetih se da ima Šilić pri sebi rođaka preparanda. Da nije možda taj? Nasnubih gospodina Janka Čavlića neka mi prepiše izvještaj na duhovni stol. On to i učini, primi plaću i izda namiru koje ne može pobijati kraj vašeg svjedočanstva.”

No, uz nju i dalje ostaje župnik. On bodri Branku i najviše mu je stalo do toga da se uđe u trag svim spletkama koje su podnesene protiv nje. Iako je znao prave začetnike tih spletki, morao je to dokazati crno na bijelo. Branka unatoč svemu što joj se događa i dalje nastavlja raditi kao učiteljica.

Župnik odluči stati na kraj svim lažima i odlazi kod kapelana s kojim zaključuje kako je anonimnu pritužbu napisao Čavlić po Šilićevom naputku. Nakon kratkog vremena, grof Belizar je došao u goste kod župnika. Šalio se kako je župnik mnogo puta bio kod njega u gostima, pa je došlo vrijeme da mu se oduži. Hvalio je hrvatsku hranu i ispričao mu o prizoru koji je vidio u šumi i koji ga je oduševio.

Župnik ga je upitao je li možda razgovarao s djevojkom, no Belizar mu govori kako nije htio prekidati taj prekrasan trenutak. Župnik ga poziva na priredbu, odnosno posljednji ispit na kraju školske godine. Na priredbi će svoje znanje pokazati djeca koju je učila Branka, kao i djeca koju je podučavao Šilić.

Belizar odbija poziv jer ne voli javne parade, a i nerado se pokazuje stanovnicima Jalševa. Župnik i dalje ne odustaje od poziva i govori mu kako je njegov otac prisustvovao svakom ispitu te da bi sigurno bio ponosan na njega kada bi i on preuzeo tu tradiciju. Belizar se kratko predomišljao, no u konačnici je pružio ruku župniku i rekao da će doći.
Branka piše pismo Hermini u kojem joj opisuje kako je izgledao dan školske priredbe, odnosno ispita. Na taj dan se skupilo mnogo gostiju, ne samo iz mjesta Jalševo, već i dosta vlastele iz okolice. Priredbi su prisustvovali župnik, načelnik, bilježnik, trgovci, gospoje iz mjesta te, naravno, grof Belizar koji nikada prije nije zalazio među stanovnike Jalševa.

Prvi na redu bili su učenici učitelja Šilića. Branki je bilo žao što je morala Hermini napisati kako djeca nisu ništa znala. Naočigled se moglo vidjeti kako se u Šilićevu razredu učilo napamet, a ne sa smislom i pravim značenjem. Primijetila je kako se Šilić znoji jer je svjestan svog neuspjeha, a ubrzo je zavladala i neugodna tišina. Nakon što se Šilić poklonio gostima, na red je došla Branka.

Njeni učenici bili su obučeni u lijepo bijelo seljačko ruho i ponosno su koračali u školu – uzdignute glave i veselih lica. Svima je bilo milo gledati ih. Djevojčice su u ruci imale kitice cvijeća i lijepo vezen rupčić. Na djeci se moglo vidjeti kako su jedva čekali ovaj dan. Prvo je uslijedila molitva, a nakon toga je Branka predala komisiji sav program koji je cijelu školsku godinu učila i vježbala s djecom.

“Ispit bijaše veoma veseo i živahan, pače nije to ni bio pravi ispit kako si ga predstavlja pedantičan školnik, već živahan akademički razgovor među djecom i gospodom za zelenim stolom, u koji se kadšto i ja upletoh.”

Gotovo niti jedno dijete nije zapinjalo, već su svi čitali te odgovarali brzo, kratko i jasno. Čak i stidljive djevojčice nisu imale problema pred tolikom gospodom koja ih je slušala. Svi gosti bili su oduševljeni jer su se mogli uvjeriti koliko je škola napredovala. Za kraj su otpjevali Lijepu našu domovinu, a Branki je poslije pjesme pao kamen sa srca, jer je bila svjesna kako je odradila odličan posao.

Bila je vrlo ponosna na svoje učenike i hvalila je Boga što joj je dao snage da ustraje na svom zvanju i u svom naumu, a za poklon je dobila uspjeh i pobjedu. Poslije ispita su svi gosti pristupili k njoj kako bi je pohvalili. Uslijedila je proslava koju je organizirao župnik, odnosno budući ravnatelj škole. Mišoci je kazao kako Branka danas dobiva novo ime, a to je Viktorija, budući da je danas tako sjajno pobijedila.

Dan prije večernje zabave u jalševačkom gradu Belizar se nalazi sa župnikom te mu govori kako se zahvaljujući Branki i njenim učenicima on ipak počeo osjećati Hrvatom. Isto tako, govori mu kako je odlučio da će raditi za Hrvatsku. Župnik je ostao u čudu, ali je bio veoma oduševljen.

Kod Branke ponovno dolazi Marić i još je jedan put prosi, no ona ga zadnji puta odbija. Daje mu daje do znanja kako je otkrila sve njegove spletkel i laži koje je prouzročio. Budući da se u Jalševu pokazala izvrsnom učiteljicom, dobila je poziv da dođe raditi kao učiteljica u Zagrebu.

“Podnimiv ruke, držeći prstima pismo, spustiv glavu na prsa, hodala je Branka po sobi amo-tamo da razmišlja, da se odluči, bi li ili ne bi pošla u Zagreb. Nakon dužeg vremena baci Herminino pismo na stranu i sjede pisati.”

Za Branku je bila velika čast raditi u Zagrebu, no ona je odlučila kako će ostati u Jalševu i nastaviti s promicanjem znanja u zabačenom i malom selu.

“Ja sam ovdje u Jalševu uhvatila korijen, tu sam održala prvu pobjedu u svom zvanju, tu ću se boriti i nadalje.”

Toliko je zavoljela učenike i sve ljude koji su joj bili podrška – od župnika, načelnika i njegove žene do svećenika – pa nije mogla zamisliti da se odvoji od njih. A kako je i sama rekla, u Jalševu je ostvarila svoju prvi učiteljski uspjeh.

Ono što ju je najviše od svega iznenadilo i što joj nikako bilo jasno je grofova želja da oženi nju, običnu siromašnu djevojku.

“(…) a sad banu Belizar iznenada preda me i zaprosi me navalice”.

Na kraju se Branka udaje za grofa Belizara i on odluči ostati u Hrvatskoj. Branka dolazi na grob majci kako joj obznanila sretnu vijest te podijelila s njom svoju sreću i ponos.

“Grof privinu mladu k svojemu srcu i poljubi milu glavu buduće majke pred majčinim grobom.”

Analiza likova

Likovi: učiteljica Branka, Hermina, grof Belizar i njegova majka, jalševački župnik, Brankini roditelji i baka, Herminini roditelji, gospodin Šilić i njegova supruga

Branka – djevojka crne kose i sjajnih te pametnih očiju, veoma pametna i bistra, gotovo bez mana. U romanu se uspoređuje s Juditom ili Julijom.

“Ne znam bi li je slikar bio izabrao za model Judite, ili bar Julije, ali na svaki način bilo je u djevojke puno realne ljepote i pravilnosti koja ne vene godinama, dočim pomodne ljepotice salona vrlo rano ocvatu.”

Nosi obične vunene haljine, a preko grudi veže rupčić od čipke i križ od bjelokosti. Branka ima zdravo, oblo i mladalačko lice te jasan i pametan pogled na svijet. Njena kosa je naprijed glatko začešljana uz čelo, a otraga je skupljena i u nju je zataknut cvijet.

“Čini mi se da je Branka bila mladica stare one građanske korenike, jedre i zdrave, koja od navale tuđe krvi gine sve više i više, i samo kadgod vidiš još nedjeljom u odaljenim ulicama grada na prozorčiću koje oblo, zdravo, djevojačko lice, koje gleda jasno i pametno u svijet, kao ptičica na grani, koja se smiješi ko što se smije drijemajuće dijete u kolijevci.”

Njena najbolja prijateljica je Hermina. Iako njih dvije često imaju suprotna mišljenja i prepiru su, i dalje se nastavljaju družiti. Branka se ljuti na Herminu kad ju ona ismijava.

“Hermino! – uzavri Branka, ali domah krenu srdito glavom i završi. – A tko će s tobom i o tom govoriti.”

U Branku je zaljubljen Marić, bivši kolega iz razreda, ali on njoj nije privlačan i odbija ga svaki put kada je zaprosi.

“Ne mogu vas štovati, ne mogu vas ljubiti i nikad neću se udati za čovjeka koji nije vrijedan mog poštenja, moje ljubavi. Mislim gospodine Mariću, da smo svoj posao svršili.”

Hermina – Brankina najbolja prijateljica. Prati modu, ima sive oči, plavu kosu i nosi naočale. Hermina je došljakinja i opisana je kao Brankina suprotnost.

“(…) na nelijepu nosiću sjedile očale, iza kojih su sivkaste oči, na silu stiskajući se žmirile. Ispod širokih oboda spuštala se nehajno plava, bjelilom posuta kosa na uska ramena, samo je na čelu na fratarsku prirezana bila.”

Ponekad zna biti bezobrazna prema Branki i njih dvije katkad imaju različita mišljenja, ali i dalje se nastavljaju družiti.

“Ne mjeri sve po sebi! Ti pod svaku cijenu hoćeš biti mudrijašicom. Kvariš oči iglom i knjigama, zavirkuješ pače u politiku. Da vidimo na što će to izići.”

Gospodin Marić – Brankin bivši kolega iz razreda. Zaljubljen je u Branku i želi biti s njom po svaku cijenu, no ona to odlučno odbija.

“E pa dozvolimo si tu pjesničku slobodu. Recimo da sam ja zaručnik, a vi zaručnica. Pa da vas otpratim.
– Hvala vam i opet, gospodine Mariću, ja u tom poslu ne poznajem nikakve pjesničke slobode, a fikcija bi ovaj put sto milja daleko od istine.”

Neugodno mu je, te je pomalo ljut i bezobrazan prema Branki jer ona odbija njegovu prosidbu.

“Hvala! Hvala! Gospođice! Vi ste vrlo iskreni, dapače suviše iskreni. Žalim ipak da moram poslije toga govora svoje mnijenje o vama ponešto promijeniti.”

Po naravi je drzak. Prevrtljivac je koji mijenja mišljenje ovisno o tome tko je na vlasti, želi samo priskrbiti što veću korist za sebe.

“Ukratko Marić posta ne samo činovnikom već i špijunom, a taj mu je časni posao dakako posebice i obilno nagrađen bio. Od naravni drzovit, postajaše sada još drzovitji.”

Grof Belizar – pozitivan lik u ovom dielu, osobito je fin i uljudan. Blizak je sa seoskim župnikom, koji za njega ima samo riječi hvale. Isto mišljenje dijeli i načelnikova žena.

“Mladi grof – reče župnik – koliko ga ja poznajem, čovjek je van reda naobražen.”

“Zaista čudno – opazi načelnikovica – ja mogu o njemu reći da je osobito fin i uljudan čovjek.”

Veliki je dobrotvor, ali malo ljudi zna za to jer se on ne hvali s tim.

“Mogu vam reći da je grof Belizar i ovomu kraju veliki dobrotvor, premda se malo za to znade, jerbo mi je zabranio štogod o tom spomenuti pred svijetom.”

Mrzi Hrvatsku zbog svoje majke, čak je zaboravio i hrvatski jezik. Inače živi u Beču, no u Jalševo dolazi kada ga majka na prevaru poželi oženiti plemkinjom koja je pokvarena.

Budući da je dobro obrazovan, podiže zapušteno imanje.

“Poznati su mu glavni jezici europejski i njihova književnost, svjetsku povijest i prirodne znanosti izučio je temeljito. K tomu je velik ljubitelj umjetnosti, a sud mu je u tom poslu baš temeljit…”

“(…)taj čovjek govorit će vam posve ozbiljno i temeljito o stočarstvu, obrezivanju vinograda, gnoju i tako dalje : uopće, taj čovjek je izvrstan praktički gospodar.”

Ponovno uči hrvatski jezik uz pomoć Branke i mjesnog župnika Jalševa. Bez obzira na to što je plemenitog podrijetla i što ima novaca, oženio Branku koja je siromašna učiteljica. Bio je zadivljen njenim vrlinama, vještinama i njenom velikoj ustrajnosti

“Branko! Ljubim Vas! Ljubim Vas, tako mi duše i poštenja. (…) uvjerih se o Vašim vrlinama, o Vašoj vještini, o Vašoj junačkoj ustrajnosti kojom ste se toli mlada digli na klevetu i zavist”

Brankin otac – volio je piti i kockati, a uz to je i varao Brankinu majku. Sve to je na kraju rezultiralo njenom smrću.

“Brankin otac ljubio je karte, šampanjac, katkad i glumice, ali kraj svega toga bijaše van reda ljubomoran na svoju ženu, koja je plačući mnogu noć probdijevala čekajući na raskalašenog si muža.”

Svjestan je da je uništio cijelu obitelj i moli Brankinu baku da preuzme brigu o njoj i njenom odgoju.

“Punice, hranite, branite, čuvajte mi tu djevojku, prilika je majci, Bog joj dao bolju sreću nego ja dao majci, boljega muža nego što sam ja.”

Brankina majka – bila je trgovkinja koja je spala na prosjački štap jer se njen muž kockao, a često je bila i žrtva njegova nasilja. Zbog poroka koje je imao njen muž ostala je bez svega i bila je prisiljena vratiti se u malu kuću u kojoj je živjela njena majka. Jedino što ju je veselilo bila je njena kći Branka.

“Kao prosjakinja povrati se tužna trgovkinja u malu kućicu svoje stare majke za Svetim Petrom. Ništa, ništa nije na svijetu imala nego milu svoju jedinicu, lijepu djevojčicu, koja je svojim crnim očima u čudu gledala rasap svoje obitelji.”

Brankina baka – preuzela je brigu za Branku kada joj se obitelj počela raspadati. Bila je tužna kada je njena kćer umrla, a najteže joj je bilo gledati svoju unuku kako pati.

“Starica majka išla za mrtvačkom škrinjom, vodeći za ruku svoje unuče, malu Branku. Jedva su staricu noge nosile. Kako joj je pri duši bilo, kako se je srce savijalo od žalosti, plakala je malo, jedva dvije, tri suze”

Iako je ljuta na zeta, ipak mu želi dati nešto novaca kako mu se ne bi dogodile neke neprilike po putu.

“Čekajte zete, prihvati stara, koraknu k ormaru, izvadi iz čarape nekoliko škuda i poda ih čovjeku. – Na, tu imate troška za put, da ne bude neprilike.”

Bilješka o piscu

August Šenoa rođen je 14. studenoga 1838. godine u Zagrebu. U roditeljskom domu stekao je ljubav prema umjetnosti. Poslije smrti majke 1848. godine, završivši u Zagrebu osmi razred, odlazi u Pečuh k rođacima, gdje 1850. godine završava prvi razred gimnazije.

Vraća se u Zagreb gdje maturira 1857. godine u gornjogradskoj gimnaziji, i upisuje se na Pravoslovnu akademiju. Od početka listopada 1859. godine nastavlja pravni studij u Pragu. Tu ostaje do 1865. godine. Ne položivši na vrijeme određene ispite bio je prisiljen baviti se novinarstvom te se vraća u Zagreb i radi u redakciji “Pozor”.

1868. godine postaje gradski bilježnik. Iste godine vjenča se sa Slavom pl. Ištvanić. Postaje ravnatelj hrvatskoga zemaljskog kazališta 1870. godine postaje i dramaturg.

Njegov prvi roman “Zlatarevo zlato” izlazi 1871. godine. Dvije godine kasnije, 1873. godine, postao je gradski senator i napušta kazalište. Od 1874. godine do smrti uređuje hrvatski književni časopis “Vijenac”.

Umro je 13. prosinca 1881. godine. Ležeći bolestan diktirao je Kletvu govoreći:

“Nedajte mi umrjeti, imam još toliko toga za napisati”.

Najpoznatija djela su mu: “Seljačka buna“, “Zlatarevo zlato“, “Prosjak Luka“, “Mladi gospodin”, “Čuvaj se senjske ruke“, “Prijan Lovro“, “Diogeneš”, “Kanarinčeva ljubovca“,”Vječni Žid” i “Zagrebulje”.

Autor: M.P.