Bijeli jelen

Bijeli jelen obrađena lektira Vladimira Nazora. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.

Pročitajte kompletno djelo Bijeli jelen online >>>

Analiza djela

Bijeli jelen jedna je od najljepši bajki hrvatskog književnika Vladimira Nazora. Ova bajka uvlači nas u svijet životinja, ali i ljudi. Slika je nepravda koje se događaju u oba svijeta, sa snažnom poukom da dobra djela uvijek budu nagrađena – važno je činiti dobro drugima jer zlo kad-tad dođe na naplatu.

Bajka je književna vrsta u kojoj priča sadrži elemente stvarnog i nestvarnog, mogućeg i izmišljenog. U njoj se isprepliću dobri i loši likovi čije radnje motiviraju daljnje događaje.

U Nazorovom Bijelom jelenu, tako imamo likove Anku (Zlatokosu), Bijelog jelena i kneza Urlika koji spadaju u likove koji čine dobro, spremni su pomoći svakome bez obzira na posljedice i predstavljaju ono čemu bi svatko trebao težiti.

Nasuprot njih se nalaze, u ljudskom svijetu knez Bodo, okrutan feudalac koji lovi životinje i zao je prema svojim podređenima (seljacima, kmetovima) i vuk Ovcoder iz životinjskog svijeta koji također lovi, gonjen željom za osvetom. Obojica na kraju umiru “u lovu”.

Osim likova karakterističnih za bajke, nalazimo i elemente nadnaravnog i nestvarnog u ovoj bajci, kao što to često jest u bajkama – životinje govore, a ljudsko “mladunče”, Anka, razumije njihov jezik zahvaljujući noći provedenoj u jelenjem ležaju. Anka postaje Zlatokosa, ulazi u svijet životinja koje obećava štititi od lovaca. Životinje je obožavaju.

Lik Anke (kasnije Zlatokose) predstavlja most između dvaju svjetova. Ona je spajala svijet ljudi i životinja, pomogla je pripadnicima oba svijeta, ne birajući – jedina motivacija joj je bila činiti dobro i biti pravedna. Spremna je žrtvovati sebe kako bi spasila Bijelog jelena.

Na kraju bajke sve se ponovno vraća u prirodni poredak stvari. Zlatokosa se udajom za kneza Ulrika ponovno vraća u svijet ljudi, bijeli jelen, kojeg je knez zatvorio kako bi opet vidio Zlatokosu, vraća se u svijet životinja, a otkako više ne spava među njima, Zlatokosa ne može razumjeti njihov jezik. Njezin povratak u svijet ljudi može biti i metafora odrastanja, dok je svijet životinja predstavljao dječju nevinost koju gubi prestankom razumijevanja životinjskog govora.

Bajka Bijeli jelen podijeljena je na pet dijelova, započinje u ranom Ankinom djetinjstvu, prati njezino odrastanje i događaje koji se pritom odvijaju, sve do sretnog završetka u kojem se radnje raspliću.

Ova nas posebna priča uvodi u izmišljeni svijet koji je istovremeno preslika naše stvarnosti. Čitanjem uviđamo te sličnosti koje nas potiču na razmišljanje, a iz nje na kraju izvlačimo bitnu i vrijednu pouku koja nas dugo prati.

👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Književni elementi

Književni rod: epika

Vrsta djela: bajka

Mjesto radnje: šuma (lug), dvor Vranja, selo, Oštri kuk, vrelo u šumi, okolna mjesta koja su bijeli jelen i Zlatokosa posjećivali (jezero, poljana, otok)

Vrijeme radnje: neodređeno, radnja se proteže kroz nekoliko godina za vrijeme feudalnog poretka (knez, kmetovi), ljeto

Tema: Djevojčica Anka, koja nakon što jednu noć prespava u jelenjem ležaju, ima sposobnost razumjeti jezik životinja.

Ideja: Važno je činiti dobro jer se ono dobrim vraća.

👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Kratak sadržaj, citati

Dio I.

“Zvala se Anka i bilo joj je šest godina. Bila je malena kao da su joj tek četiri godine, žuta kao vosak, mršava kao pile. Njezino je odijelo bilo uvijek razdrapano, lakti goli, noge bose.” Nije imala roditelje, umrli su dok je još bila “u povojima”. Neka tetka je uzela k sebi i kada je prohodala, naučila ju je da čuva gospodareve guske. “Jedna od tih gusaka, mužjak Gagarilo, bio je gotovo veći i snažniji od guščarice Anke.” To je bio razlog što ih je vodila kamo je on htio. Dvor Vranje, gdje je Anka s tetkom živjela, ležao je između dva potoka. Anka je svako jutro vodila guske na pašu. Anka bi tada sjela na kamen, gledala šumu, slušala vlastelina, kneza Bodu kako lovi. Kada bi odzvonilo podne, Anka bi iz torbice izvadila “koru hljeba i komadić sira”, a zatim pošla natrag prema dvoru. Noću je spavala na sijenu u sjenari. “Tako vam je živjela ona jadna, zapuštena sirotica. Nitko se nije na nju obazirao. Govorili su na dvoru da je bolesna i glupa pa da nije nikome od koristi.”

Košuta

Jednog dana koncem ljeta, Anka je ležala u grmu i čuvala guske, vireći i promatrajući događaje oko dvora. Čula je lovce i htjela je potjerati guske na suho kada pred nju skoči izranjena košuta koju su lovci progonili. Košuta je legla kraj guščarice i gledala ju je krupnim očima kao da je moli da je sakrije i zaštiti. Anka joj je ustupila svoj grm, pokrila je lišćem i izašla. Stigao je knez s lovcima i mnogo pasa pa upitao:

“Ej ti, guščarice, kamo je pobjegla košuta što je tamo skočila?”

Anka je šutjela jer nije htjela lagati. Knez Bodo se naljutio i bacio kamen na Anku, koji ju je pogodio u golo koljeno i razderao kožu. Psi su zalajali negdje pa su lovci udarili niz potok.

Gusak Gagarilo

Lovci su se prevarili. Anka je zaboravila na svoje rane, nosila je vodu iz potoka do košute kako bi joj oprala rane i napojila je. Kada je košuta čula da su lovci već daleko odmakli, pobjegla je. Gusak Gagarilo se narugao Anki:

“Ga-ga-ga, u šumi je pobjegla! Ge-ge-ge, ni hvala ti ne reče!”

Anka se nije naljutila i išla je oprati svoju ranu.

Zazvala je Gagarila da idu doma na što joj je odgovorio:

“Gu-gu-gu, knez ti sprema batinu. Bježi, Anko, u šumu!”

Pogledala je prema dvoru gdje je bio ljuti knez, a zatim prema šumi punoj vukova i medvjeda. Ipak je zaključila da je na dvoru bolje, ali je za to vrijeme gusak prešao potok i pobjegao. Zvala ga je i mamila, no on je išao dalje u šumu, a Anka za njim. Bila bi ga ulovila da nije imala ozlijeđeno koljeno. Više nije znala gdje je, gusak je nestao s vidika, a padao je mrak.

S košutom

Anku je bilo strah, sjedila je tiho na deblu i iščekivala zvijer. Nešto je zašuškalo u grmu, zatvorila je oči i osjetila da joj nešto liže ruku – bila je to košuta kojoj je maloprije spasila život. To ju je ohrabrilo pa joj reče:

“Smiluj mi se i pokaži mi put u Vranju! Bolje da me knez Bodo ubije nego da me rastrgnu vukovi.”

Košuta kao da ju je razumjela, Anka joj je sjela na leđa pa se košuta dala u trk. Odvela ju je dalje od Vranja. Pala je noć i čuli su se vukovi koji su trčali prema njima. Košuta je jurnula brže i začas su bile daleko od zvjeradi. Polegla je Anku na ležaj od lišća i zaspale su jedna uz drugu.

Uranak u šumi (uranak – buđenje u ranu zoru)

Svanuo je dan, a Anka se probudila zbunjena:

“To nije moja staja! Gdje je Gagarilo i gdje su moje guske?”

Boljelo ju je koljeno, a košuta je bila pobjegla. Guščarica je osjetila glad, ugledala je jagode i kupine koje je nabrala pa ih je pojela. Čula se pjesma kosa, a Anka se začudila jer razumije svaku riječ:

“Zar u ovoj šumi ptice pjevaju čovječjim grlom?” I ostale su ptice kriknule: “Čovjek je u jelenjem ležaju! Čovjek! Čovjek!”

Djevojčica shvati da cijela šuma zna da je tu pa ju spopadne strah i se sakrije u grm.

Jelen Vitorog

Iznenadila ju je košuta koja je došla pred Anku i objasnila joj:

“Mi ne govorimo kao ljudi, nego tko jednom prospava noć u jelenjem ležaju taj razumije govor i pjevanje svih šumskih životinja. Ti si ludo učinila što si se javila kosu.”

Velike i male životinje su opkolile njihov ležaj. U njihov je ležaj zatim ušao jelen Vitorog. Imao je vitke noge, dug vrat i tvrdo rogovlje na glavi. Košuta ga zamoli da pomogne djevojčici jer joj je ona ranije spasila život. Jelen je pozove da dođe za njim do poljanice.

Medvjed Ljumo

Na poljanici se okupila mnoga zvjerad, a na najodličnijem mjestu bio je medvjed Ljumo, glavar zvjeradi. On je čuvar zakona te starih navika i običaja ove šume. Kada je čuo pjesmu kosa, naredio je svim životinjama da se okupe. Kraj njega je bio prvi doglavnik i savjetnik, lisac, lukavi Striko. Tu su bili i divlja svinja Kiso, vođa vukova Ovcoder s čoporom vukova uz sebe, divlja mačka Munjko i zečevi koji su se sakrili u grmlju. Stigao je sad i jelen s prestrašenom djevojčicom.

Vuk Ovcoder, mačak Munjko i divlja svinja Kiso odmah su zaprijetili da će je rastrgati – nisu željeli ljude među sobom. Ptice i zečevi su se složili. Medvjed Ljumo je naredio da se utišaju i dao riječ jelenu Vitorogu.

“Tako mi našega šumskog zakona i ovih deset rogova na mojoj glavi, jao si ga onome koji dirne u ovo čovječje lane. Ono je spasilo život mojoj drugarici.”

Objasnio je da bi košutu ubili lovci da nije bilo djevojke. Saznajemo i da je knez Bodo ubio njegovo jelenče. Životinje su imale podijeljeno mišljenje. Medvjed je zovnuo Anku da mu se približi. Njemu je prije pet dana drača (trn) ušla u taban pa se jedva micao. Anka je hitro iz tabana iščupala veliku draču. Sve životinje su sada bile na Ankinoj strani, osim vukova. Oglasio se i lisac:

“Ja znadem već davno to nevoljno stvorenje. Ono je slabo i bolesno pa ne može da nam učini ništa zla. Vidio sam ga više puta kad sam vrebao na guske kneza Boda. To je guščarica Anka. Spasila je košutu, istrgla je tebi draču, a može nam pomoći da se čuvamo od lovaca i pasa.”

Životinje su se složile da je treba zadržati, a jedino su vukovi urlali:

“Pojedimo je!”

Ljumo je objavio da Anka može ostati u šumi, živjeti u ležaju jelena Vitoroga i prozvao ju je zlatokosom:

“Jao si ga onoj životinji koja je krivo pogleda!”

Životinje su se razišle zadovoljno, osim vukova koji to nisu bili – “mi ćemo je ipak pojesti!”

Dio II.

Šumski duh

Izgubljeni novčić

U seocu Vranji živjela je u maloj kućici slijepa, siromašna žena. Bila je sama. Jedina pomoć bio joj je unuk Pavao. On je išao okolo i dobri ljudi bi mu dali jelo, odijelo te pokoji novčić. Jedne subote nije uspio ništa isprositi pa je krenuo po prvi put do dvora kneza Boda. Sreo je pred dvorom mladog kneza Urlika i zamolio ga za komad kruha za slijepu baku.

Knez ga je pozvao da dođe s njim i doveo ga do gospođe kneginje. Upitala ga je za roditelje.

Kneginja ga je pozvala da dođe k njima za guščara jer je prošlo već godinu dana otkako je nestala guščarica Anka. Pavao joj reče da bi baka umrla bez njega, a kneginja ga zatim pozove bliže i gurne mu srebrni novac u ruku. Potrčao je veselo, a za njim i psi. Umaknuo im je i počeo planirati što će kupiti s novčićem koji je dobio. Gurnuo je ruku u džep.

“Cikne kao da ga je zmija ujela. Mjesto novčića opipa probušen džep. Prevrne sve džepove, pretraži cijelo odijelo, ali novčiću nigdje ni traga. Gonjen od pasa izgubio ga je u šumi.”

Bila je već noć kada je stigao kući, baka ga je čekala. Uzeo je fenjer, vratio se u šumu i dva duga sata tražio izgubljen novčić. Primijetio je da je ušao u nepoznati dio šume – izgubio se. Vjetar je snažno zapuhao i ugasio plamen u fenjeru, a Pavao je zaplakao.

Dvije male tople ruke spasile su ga od pada u ponor. Netko ga je vodio kroz šumu i odjednom se on našao pred svojom kućom. Čeljade mu dade košaricu i nestade. S bakom je pojeo jagode, a dok je podigao zadnju iz košare, ugledao je svoj izgubljeni novčić. Ispričao je baki sve o događajima tog dana i o vili koja mu je pomogla.

“Svu je noć sanjao o dobroj vili s malenim rukama.”

Zmija

Visoko u planini, tri su čovjeka (dječak Ivo, njegov otac i stric) pravila ugljen kojeg je naručio knez Bodo. Dječak je bio žedan. Čekali su da im Marica donese hrane i vode. Marica im je kroz šumu u košarici nosila kruh, sir i suho meso te mijeh vode do koje je teško došla jer su potoci oko Vranja presušili.

Knez Bodo ima vode, ali je ne dijeli s kmetovima. Skrenula je nekim prečicom kako bi što prije stigla do svog brata Ive. Vidjela je dim ugljare pa se nije bojala da će se izgubiti putem. Putem je čula neko šuštanje – ptice i razne bube su je molile za vodu.

“Poškropila je grančice oko sebe. Pustila je nešto vode u rupicu na kamenu da napoji ptice. Leptire i bubice napojila je kapljama vode na svom dlanu.”

Marica je pošla naprijed, no zaustavila ju je zmija koja je primijetila da Marica na ruci ima još kap vode. Djevojčica je znala da je zmija otrovna, no ona ju je uvjerila da je otrov samo za neprijatelje. Marica joj je pružila ruku i zmija je skočila na nju i ugrizla je za prst – “krv je slađa od vode!”

Mijeh i košara padnu na zemlju, Marica pohita prema ugljari i vikne: “Ugrizla me zmija!”

Onesvijestila se, a ugljenari su se prestrašili. Zavezali joj ruku da joj otrovna krv ne uđe u tijelo. Marici je bilo loše, jecala je u ognjici (povišena tjelesna temperatura). Pošli su u šumu tražiti mijeh kako bi joj isprali ranu, no nisu ga pronašli.

Kada su se vratili do Marice, rana joj je bila isprana i omotana ljekovitim travama. Ivo je pokazao na trag malih bosih nogu u travi. Marica je ozdravila, a ugljenari su skupili ugljen i krenuli doma. Putem su vidjeli ubijenu zmiju koja je ugrizla Maricu.

“Ja još velim da je zmiju kaznio onaj isti koji je spasio Maricu. Ja još velim da je Maricu spasio onaj isti koji je našao malom Pavlu srebrn-novčić”, rekao je stric.

U selu se počelo pričati o dobrom duhu iz šume, a knez Bodo se tome rugao.

Klupko

“Martin Radić bio je najstariji čovjek u selu. Bilo mu je preko stotinu godina: suh, malešan i ćelav, ali bijele brade do koljena.”

K njemu je jednog dana stigao pandur kneza Boda i rekao da ga je gospodar pozvao k sebi. Knez Bodo mu je, s obzirom na to da je star i mudar, postavio pitanje:

“Je li moguće da su se u planini presušila sva vrela?”

Starac je odgovorio da vjeruje da jesu, ali da ne može više lutati šumama. Knez ga je optužio da laže i poslao ga u šumu s klupkom konca kako bi zavezao drva na putu od izvora do njegove kuće.

“Nađeš li vrelo, uzet ću te za guščara mjesto one “Gagarilove seke” koju je zemlja progutala. Ne nađeš li mi vrela, onda ću te objesiti o šljivu ispred tvoje kućice.”

Ljudi su se sažalili nad njim i obećali mu pomoći. Starac je odabrao deset mladića koji će poći s njim. Dva dana su uzalud tražili vrelo. Starac je doma plakao zbog sudbine koja ga je čekala sljedećeg dana – bit će obješen kao kakav razbojnik. Neka mala ruka provirila je kroz prozor i uzela klupko. Sljedećeg je dana stigao knez Bodo s desetak pandura.

Starac je rekao da mu je netko ukrao klupko. Panduri su ga zgrabili, a Urlik, mladi knez, se sažali i zamoli oca da mu se smiluje. Otac je odbio njegovu zamolbu. Ulrik osjeti kako ga je pogodio kamenčić, pogledao je prema stablu i vidio končić pa povikao:

“Vidio sam konac!”

Panduri su pustili Martina, a knez je krenuo slijediti končić da ga dovede do izvora. Vrelo je bilo u pećini, ljudi su uzeli motike i srušili je da dođu do vode. Potekao je potočić i čuli su se sretni uzvici. Knez je Martinu rekao:

“Starče, bit će ono što ti rekoh. Ti ćeš se preseliti u moju staju. Hranit ću te do smrti, ali ćeš mi voditi mjesto Anke guske na pašu. Za tebe je dika biti knežev guščar.”

Ulrik je htio doznati tko je pomogao Martinu.

Dio III.

U šumi

Ćukovi savjeti

Zlatokosa se probudila prije zore, sama. Već tri godine svako jutro čeka jelena Vitoroga i košutu da se vrate iz jutarnje paše. Od vjeverice je naučila penjati se, pa se sada popela na vrh stabla i sjela na granu. Ćuk je doletio na granu do nje. Upitala ga je gdje je njezin neprijatelj, vuk Ovcoder.

“Ne boj ga se, Zlatokosa! Vukovi su sada daleko u planini. Ovcoder je rekao da će se vratiti amo ove zime. Onda će on vrebati na te.”

Ćuk ju je izvijestio o novostima u šumi. Zlatokosa je bila ta koja je pomogla malom Pavlu, Marici i starcu Martinu. Ćuk ju je upozorio da bi zbog pomaganja ljudima mogla biti protjerana iz šume jer su ljudi neprijatelji životinja, a zatim je odletio.

Zlatokosa je češljala svoju kosu i isplela pletenice, a nakon toga krenula prema Oštrome kuku kako bi pomogla orliću, čije je roditelje ubio knez Bodo i djevojčici,koja se onamo uputila brati gljive za koje nije znala da su otrovne.

Gvozdenkljun

S mukom se popne na Oštri kuk i nađe orlovo gnijezdo na čijem je dnu ležao orlić. Bio je gladan i htio je pticu, no Zlatokosa mu to nije htjela dati. Bacila mu je dvije žabe, a nakon što ih je nevoljko pojeo, ubaci mu u gnijezdo još i dvije ribice.

Jeka

Krenula je u potragu za djevojčicom koja je brala gljive. Kako je nije mogla pronaći, popela se na jasen i zazvala divlju mačku, Munjka, kako bi joj pomogao pronaći je. Munjko joj je savjetovao da se ne “pača” u ljudska posla, no Zlatokosa nije odustala.

Munjko joj je želio pomoći samo u zamjenu za informaciju o tome gdje se nalazi orlovo gnijezdo. Zlatokosa je sama krenula u potragu za djevojčicom. Zagakala je kako bi namamila lisca. Striko je brzo stigao, a u zamjenu za djevojčicu tražio je da mu kaže kako bi od starca Martina mogao oteti guska Gagarila.

Začuje kosa iznad sebe i on joj kaže da je djevojčica u bukovoj šumici. Mala Milica, djevojčica koja je brala gljive bila je sretna što je našla lijepe gljive za cijelu obitelj. Nije znala da su otrovne. Odjednom čuje glas koji odjekne:

“Ne!” Milica upita jeku može li je potražiti u šumi u želji da vidi dobru vilu Anku. Jeka ju je mamila iz jednog grma u drugi dok se nije našla pred svojom kućicom. Milica je pogledala u svoju košaricu u kojoj više nije bilo nijedne gljive. Tužna je došla majci i ispričala joj sve o jeki iz šume.”

“Tko zna je li to baš bila šumska jeka? Možda je za nas velika sreća što nisi donijela doma onih gljiva. Drugi put ne smiješ sama onamo”, reče joj mama.

Srnče

Zlatokosa je bila sretna što je izmamila Milicu iz bukove šume. Pošla je na poljanicu, a kraj nje prođe veselo srnče pa Zlatokosa zapjeva. Potrčala je, a srnče za njom. Saznala je da će jelen Vitorog i košuta dobiti malo srnče, a Zlatokosa poželi da bijelo, jer kad bi bilo tako “onda bi cijela naša šuma kliknula od dike i sreće. Taj bi jelen bio kralj u šumi”.

Sazna i to da na vrelo koje je pokazala starcu Martinu dolazi mladi knez Urlik koji je u potrazi za šumskim duhom.

Znak

Ustala je i pošla na vrelo starca Martina, a kako nije bilo nikoga, sakrila se u krošnju stabla. Uskoro se čuo topot kopita – bio je to knez Urlik na konju. On je sišao s konja i napojio ga. Čekao je neko vrijeme, a onda tužno uzdahnu i odlučio otići. U tom je trenutku pred njega pao kamenčić.

“Šumski duše, ti mi se opet javljaš! Progovori! Pokaži se!” Nitko nije odgovorio, uzalud je molio. Na kraju je od duha tražio neki znak.”

“Kada bude od potrebe učiniti kome nesretniku dobro, ja ću ti pomoći.”

Vidio je da se nešto tanko i sjajno spušta iz krošnje. Na ruke mu padne dug, zlatan vlas kose.

“Hvala ti! Kada budeš htjela da učinim kome dobro, pošalji mi vlas iz svoje kose pa ćeš vidjeti!”

Knežić se nakon toga na konju vratio prema Vranji.

Ljumov sud

Zlatokosa je sišla sa stabla da se napije vode, no u tome ju je prekinuo golub Sivko kako bi je obavijestio da medvjed Ljumo pita za nju. Morala je požuriti. Došla je do njegove pećine gdje su se već okupile i druge životinje. Zmija se požalila kako je Zlatokosa ubila njenog prijatelja koji je ugrizao djevojčicu Maricu.

Mačak Munjko joj je zamjerao što mu nije htjela odati gdje se nalazi gnijezdo mladog orlića kojeg je Zlatokosa svaki dan hranila, a lisac Striko je htio uloviti guska Gagarila. No, otkako je starac Martin guščar ne može to učiniti.

Kos sa stabla vikne da su djevojčici ljudi draži od životinja. Medvjed Ljumo joj kaže neka se obrani ako može, a djevojčica zapjeva:

“Da je nama b’jeli jelen
sva bi šuma zapjevala,
ljubav bi međ’ nama cvala:
Munjko ne bi ptice klao;
Striko ne bi guske krao;
Poskoku bi iz zubića
teko sladak med.
Oj da nam je b’jel jelen
na bistru potoku!
Sunce na istoku!
Sunce na istoku!”

Medvjed je mislio da je treba kazniti i protjerati iz šume:

“Čuj me, čovječje lane! Ako se do ove zime ne rodi u našoj šumi bijeli jelen, ja ću te dati vuku Ovcoderu.”

Životinje se slože s tim. Odjednom se pročuje buka u šumi i doleti golub Sivko:

“Bijeli jelen! Bijeli jelen! U ležaju jelena Vitoroga našlo se bijelo jelenče!”

Sve su životinje pohrlile prema ležaju jelena Vitoroga, a predvodila ih je Zlatokosa.

Dio IV.

S orlom i s jelenom

U svijet

Prošla je godina od rođenja Bijelog jelena. Zlatokosa je stalno bila uz njega i vješto ga krila od kneza Boda i pasa pa su je sve životinje ponovno voljele, a vuk Ovcoder joj nije mogao nauditi. Kada su jelenu narasli veliki rogovi postao je tužan:

“Juče sam bio na Oštrome kuku. Vidio sam daleke šume, poljane, jezera i rijeke. Vidio sam nešto modra i neke otoke. Zar da uvijek živim u ovome lugu? Ovdje je uvijek jedno te isto.”

Odlučili su zajedno otići. Već su odmakli iz luga, a Zlatokosa se okrene i ugleda zlobne oči vuka Ovcodera koji je vrebao. Pobjegli su vuku, a onda je Bijeli jelen ugledao kućicu i htio ju je pogledati izbliza.

Crni pas, bijela koza i dobra tetka

Kraj kućice je stajala neka žena s djetetom i plakala. Izgubio se njezin sin Drago, a otac je krenuo u potragu za njim. Žena je čekala dugo i plakala dok se nisu otvorila vrata, a na njima je bio otac, sam, umoran i žalostan.

Nije ga nigdje mogao naći, pomagali su mu čak i susjedi. U času kad je majka htjela zatvoriti prozor, dvije joj ruke metnu sina u naručje. Htjela je vidjeti tko je to bio, no mrak je već pao i sve je bilo pusto. Pitali su ga kuda je to išao u noći. Rekao je da je išao do mosta i bacao kamenčiće u vodu.

“Došao je preko mosta neki pas. Velik je i crn. Zubi su mi dugi. U očima mu dvije žeravice. Gonio me u vodu. Nije mi dao doma. Bilo već tamno. Ja sam bježao i plakao.”

Kazao je da je tada počeo vikati jer ga je pas uhvatio, bacio na pod i vukao do mosta.

“Onda je dotrčala velika bijela koza, ali bez brade. Koza je imala na glavi sedam rogova. Ona se tukla sa psom. Bola ga je rogovima.”

Pas je pobjegao i došla je teta (Zlatokosa) koja ga je podigla, sjela na “bijelu kozu” i dovela kući. Roditelji su bili sretni što je Drago opet bio s njima, a neobične događaje koje je prepričao pripisali su snovima.

Vještica i vukodlak

“Jelen je počivao sa Zlatokosom u grmu na briju jezera.” Da bi se kretali, morala je pasti noć kako ih nitko ne bi vidio. Izmjenjivali su se na straži. Zlatokosa je vidjela vuka Ovcodera koji je vrebao kravu i tele koje je starac Luka vodio na pašu. On je vjerovao u vještice i vukodlake – kada bi pas noću prošao kraj njega vikao bi: “vukodlak!”, a kada bi kraj njega noću prošla žena nazvao bi je štrigom (vješticom).

Tjerao je on tako pred noć kravu i tele prema štali, kad su se oni odjednom ukočili. Vuk im je zapriječio put, ali Zlatokosa je uspjela zatvoriti vuka u staju. Luka je to vidio, ali je mislio da se radi o vještici i vukodlaku.

Došao je u samostan i uznemireno vikao fratrima. Fra Anselmo odluči da trebaju provjeriti što se dogodilo. Otvorili su vrata staje i vidjeli vuka. Kako im je prošle godine zaklao janje, a sad se namjerio na tele, odlučili su ga “naučiti pameti”. Još je trebalo pronaći “vješticu”.

Povratak

“Vuk Ovcoder nije više trkao za jelenom i Zlatokosom. Oni su išli dalje. Gledali su izdaleka gradove i ljude. Skitali su se po morskoj obali. Motrili su kako ribari love ribe i kako mornari razapinju jedra na lađama. Jedne noći preplivaše neki morski tjesnac i stigoše na ostrvo.”

Tamo im je bilo teško kriti se od ljudi jer nije bilo šuma. Vratili su se i popeli se na planinu s koje se vidjela Vranja, Oštri vrh i ležaj jelena Vitoroga.

“Svijet je lijep, ali je naša šuma ipak najljepša!”

Zlatokosa je ugledala Gvozdenkljuna, orlića kojeg je hranila. Sada je bio velik i jak. Upitao ju je kako da joj se oduži.

“Ja ću ti reći kako. S bijelim jelenom vidjela sam rijeku, jezero, grad, more i otok. Ti me ponesi u visinu da vidim mjesec i zvijezde.”

Dogovore se da se te večeri nađu na vrhu Oštrog kuka.

Lov u šumi

Knez Bodo je u šumi lovio s prijateljima i mnogo pasa. Ubijali su veprove, medvjede, jelene i srne. U šumi je i mladi knez Urlik koji je bio tužan. Svaki put mu je Sivko donio vlas kada se knez Bodo spremao počiniti neko zlo, a Urlik bi ga tada pokušao spriječiti ili pak to zlo ublažiti. Sada je sakupio već toliko vlasi da je znao da je dobri duh neka djevojka zlatne kose. On sam ne lovi, već luta u miru i tišini.

Htio je upoznati tu djevojku prije nego ga otac uda za neku groficu. Čuo je da netko ide lugom pa se sakrio.

“Na visoku, bijelu jelenu sjedjela je djevojka. Mlada, lijepa i zdrava držala se rukama za rogove da ne padne sa životinje koja je letjela kao strijela. Duge zlatne vlasi lepršale su joj po zraku.”

Napokon ju je vidio i odlučio je da će mu to biti žena.

Zvijezda

Bijeli jelen i Zlatokosa došli su do ležaja Vitoroga i košute, a ostale životinje su se sakrile u strahu od lovaca. Bilo je prošlo tri dana otkako su otišli. Zlatokosa reče da mora poći i krene prema Oštrom kuku gdje nađe Gvozdenkljuna. Sjela je na njega i ponio ju je k mjesecu, među zvijezde.

“Zlatokosa, kada se na zemlji rodi koje čeljade, onda niče na nebu njegova zvijezda. Pokazat ću ti tvoju zvijezdu.”

Orao joj je rekao da je čeka velika sreća. Pokazao joj je i zvijezdu kneza Urlika koja je išla prema njenoj zvijezdi, a vidjeli su i onu kneza Boda – ona je pulsirala dok na kraju nije pukla.

“To znači da je knez Bodo bio loš čovjek i da je ovaj čas umro.”

Zlatokosa je požurivala orla kako bi se što prije vratili u šumu.

Žalost i tuga

Kad su se vratili, u šumi je vladao metež i buka.

“Vepar je Kiso ubio kneza Boda!”, javio je kos.

Sokol nad njom je javio:

“Lovci su oteli bijela jelena!”

Ćuko je sve ispričao:

“Knez Bodo je navalio pri mjesečini na log (brlog) vepra Kisa. Knez njega nožem, a Kiso kneza zubima. Oba su poginula.”

Vuk Ovcoder se isto vratio, sav isprebijan. Udružio se sa zmijom otrovnicom protiv Zlatokose, rekao je kako je ona kriva.

“Zmija doplazila amo pa slatkim riječima izmamila bijelog jelena iz ležaja. Onda je Ovcoder navalio na nj i potjerao ga baš ondje gdje su bili lovci. Lovci su Ovcodera ubili, a bijelog jelena zarobili.”

Knez Urlik ga je držao zatvorena u sobi. Dok je on na dvoru tugovao za ocem, životinje su u šumi tugovale za bijelim jelenom.

Dio V.

Vranjska kneginjica

Prvi sastanak

Prošla je godina dana. Tugovanje na dvoru je prošlo i Urlik je uspostavio novi red. Naredio je slugama da budu dobri prema kmetovima. Pustio je zatvorenike na slobodu i pazio je na bijelog jelena, no nije ga puštao u šumu. Jednog dana mu je golub donio zlatan vlas i hrastov list – knez je shvatio da ga djevojka čeka na vrelu. Stigao je tamo i ugledao Zlatokosu.

“Cijela mi šuma zapovijeda da isprosim od tebe bijelog jelena. Bez njega nema života i radosti u lugovima. Ja ga nisam čuvala, ja ga moram sama dobiti natrag. Knez ju upita je li ona spasila starca Martina, Pavla, Milicu, Maricu i Draga.

Odgovori mu da je, a zatim joj mladi knez kaže:

“Kaži cijeloj šumi: Neka šuma dade knezu Ulriku djevojku Zlatokosu, a knez će Ulrik dati šumi bijelog jelena!”

Ona kaže da će šuma za tri dana odlučiti i onda ode.

Pred Ljumovom pećinom

Sve životinje su se okupile pred pećinom kako bi čule poruku kneza Ulrika. Sve su životinje voljele Zlatokosu i nisu je željele dati knezu. Medvjed Ljumo dao je riječ Ćuku:

“Ja volim Zlatokosu, volim bijeloga jelena i volim šumu. Kazat ću što je pravo. Riba ne može da živi na stablu; ptica ne može da živi na dnu mora. Neka bude sve onako kako bi moralo biti. Neka se čovječje lane vrati ljudima, a jelenče jelenima!”

Životinje se slože. Zlatokosa se sa suzama u očima pozdravi, prihvaćajući tužnu sudbinu. Nakon tri dana, Urlik na vrelu nađe Zlatokosu te je upita koja je odluka šume.

“Šuma veli: Neka se čovječje lane vrati ljudima, a jelenče jelenima!”

Urlik je odvede i pusti bijelog jelena u šumu. Obukao je Zlatokosu u svilu i dao joj plašt, a dvorkinja joj je počešljala kosu i stavila krunu. Ona je bila zbunjena jer je mislila da će ponovno čuvati guske, ali knez je sve vrijeme iskušavao njezinu čednost i skromnost.

Na piru

Kneza i Zlatokosu je vjenčao fra Anselmo. Na svadbi je bilo mnogo gospode, ali i dječak Pavao i njegova baka, Marija i brat Ivo, starac Martin, djevojčica Milica, starac Luka… Svi su se divili ljepoti nevjeste. Odjednom Drago poviče:

“Dobra tetko, gdje je tvoja bijela koza sa sedam rogova?”

Zlatokosa ga je povela na balkon, a svi su ih gosti pratili. Ispred su se okupile sve životinje, a gosti su ih hranili sjemenkama i jabukama.

“Lijep, bijel jelen trčao je iz šume. Rogovlje mu se zlatilo na glavi. Skakao je lagan kao pero preko grmova. Preskoči potočić, zaigra po poljani i stade ispod doksata. Digne glavu, zagleda se u kneginjicu i poče tužno meketati.”

Zlatokosa je potrčala dolje i pogladila jelena. Zvao ju je da dođe s njim u šumu, ali ga ona više nije razumjela jer nije spavala u planinskom ležaju.

“Nije više mogla da govori sa šumskim životinjama.”

Ukrasila mu je rogove cvijećem i vratila se k svatovima.

“Kada se vratiše poslije godinu dana u Vranju, ona je nosila na krilu lijepo muško čedo. Vranjska kneginja nije nikada više vidjela bijelog jelena.”

Analiza likova

Likovi: djevojčica Anka, Bijeli jelen, Gagarilo, košuta, jelen Vitorog, medvjed Ljumo, Ćuko, lisac Striko, divlja svinja Kiso, knez Urlik, knez Bodo.

👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Bilješka o piscu

Vladimir Nazor bio je poznati romanopisac, pjesnik i putopisac. Rodio se 1876. godine u mjestu Postira na otoku Braču. Vladimir je na otoku išao u osnovnu školu, a kada je napunio deset godina otišao je u Split kako bi mogao upisati klasičnu gimnaziju.

Nakon gimnazije je završio u Grazu studij prirodoslovnih znanosti, a potom otišao u Zadar kako bi radio kao profesor. Neko je vrijeme boravio u Crikvenici gdje je radio kao upravitelj, a nakon završetka rata, našao se na čelu Prezidija Hrvatskog sabora.

Vladimir Nazor je osim u književnosti djelovao i u politici. Kada se pridružio partizanima postao je suradnik Josipa Broza Tita. Smatraju ga uspješnim piscem koji je napisao velik broj knjiga, a jedan je dio stvaralaštva posvetio upravo djeci.

Vladimir Nazor bio je ne samo poznati pjesnik nego i političar, prozaist, prevoditelj te predsjednik Narodne Republike Hrvatske, a nalazio se i na čelu ZAVNOH-a. Velika karijera književnika počela je 1904. godine kada je objavljeno djelo “Knjiga o hrvatskim kraljevima”.

U to je vrijeme počeo pisati “Istarske priče”, a uskoro je objavljen i “Veli Jože” u kojoj se može primijetiti proza koju je njegovao, ali ujedno smatrao neuspjelom. Uskoro su uslijedile knjige: “Stoimena”, “Utva zlatokrila” i “Medvjed Bruno”.

Godine 1934. Vladimir je napravio pogrešan politički potez kada se odlučio za Jevtićevu listu nakon čega su mu bila zatvorena vrata izdavača, časopisa i novina. Samo pet godina nakon nemilog događaja Nazor je objavio: “Dedeka Kajbumščaka” i “Pastira Lodu”.

Kasnije se s Ivanom Goranom Kovačićem pridružio partizanima, a o čemu je izvijestio i poznati Radio London. Poznato je kako se Nazor sramio NDH pa je tako odlučio pridružiti se pokretu koji je zajedno sa saveznicima trebao osloboditi cijelo područje.

Nazor je jedan od pisaca koji iza sebe ima plodan period stvaralaštva s mnoštvo novela, eseja, epova, romana, priča i članaka. Prva faza stvaralaštva obuhvaća razdoblje moderne i upravo u tom periodu Vladimir prelazi put od pjesnika koji traži vlastiti put ponesen slavenskim i hrvatskim motivima.

Pjesme “Pjesni ljuvene” i “Intima” označile su Nazorovo povlačenje u unutarnji svijet kada je u djelima bila najviše prisutna tema o osamljenosti te unutarnjem pročišćenju. Kasnije je pokušao tražiti nove motive i izraz, pa se u djelima osvrnuo na sjećanja iz vlastitog života o mladosti i boravku na otoku.

Kao rezultat neke nove inspiracije nastale su zbirke “Priče iz djetinjstva” , “Crikveničke proze” te “Priče s ostrva”. Uskoro je počeo pisati eseje, studije i putopise, a počeo se baviti i prevođenjem, prepravljajući stara djela.

Kada se priključio Partizanima Nazor je počeo s novom intonacijom i temama. Radi se o razdoblju kada su nastali neki od najboljih stihova povezani s nacionalnom tematikom poput “Hrvatskog jezika”.

Od njegovih radova najviše se izdvajaju djela poput: “Albus-kralj”, “Minji”, “Halugica“, “Svjetionik”, “Bijeli jelen”, “Voda“… Napisao je preko 500 pjesama, a najpoznatija prozna djela su: “Veli Jože”, “Krvavi dani”, “Zagrebačke novele”, “Živana”…

Umro je 1949. godine u Zagrebu. Njemu u čast svake se godine dodjeljuje nagrada s njegovim imenom za umjetnička dostignuća.

Autor: A.M.M.