Veli Jože obrađena lektira Vladimira Nazora. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Pročitajte kompletno djelo Veli Jože online >>>
Analiza djela
Veli Jože je jedno od najpoznatijih djela Vladimira Nazora, objavljeno 1908. godine. Pripovijetka opisuje neprocjenjivu važnost slobode u životu svakog čovjeka, pa tako i diva Jože. Osim toga, prikazuje pohlepu podjednako i kod divova i kod “malih” ljudi jer kad se stekne sloboda i razvije svijest, čovjek često zaboravi kako je bilo ne imati, prestane cijeniti što ima, a svu energiju usmjeri na to da želi imati sve što nema u neiscrpnim količinama.
Važnost ovog romana je u tome što naglašava koliko sloboda vrijedi i kako kad ne nemaš dugo zaboraviš na nju i prihvatiš robovanje kao nešto normalno. Veli Jože se sjećao slobode, zamišljao ju je, ali to su bila sjećanja iz davne prošlosti, za koja vjerojatno nije ni znao jesu li istinita. Sjećao se samo da je prije bilo ljepše i bolje. Živio je život kao rob, kmet ne pitajući se zaslužuje li i može li imati bolje. Ljudi su ga ismijavali i iskorištavali, ne shvaćajući koliko im je važan i koliko im pomaže.
Razdoblje u koje je smještana priča o Joži je razdoblje kad je Mletačka Republika vladala Istrom, iskorištavala je njena dobra stoljećima, toliko dugo da su Istra i Istrani zaboravili značenje slobode i kako je to biti slobodan. Mlećani su iskorištavali njena dobra, ljude i resurse, bez da su ih cijenili i išta im zauzvrat davali. Iz ovog vidimo da kroz Jožin život prikazano i jedno razdoblje u povijesti. Jože iako je bio div i imao moć, pred gospodarima se osjećao nemoćno i maleno, nije vidio svoju snagu i mogućnosti koje ima. Isto je bilo sa Istrom, koja se pokoravala bez pitanja, zaboravljajući svoju vrijednost i veličinu.
Jože je u jednom trenutku otvorio oči i shvatio svoju situaciju, da je zarobljen i da njime upravljaju ljudi koji su slabiji od njega. Nakon toga je odlučio uzeti stvar u svoje ruke, skupiti divove, ljude slične sebi i početi obrađivati svoju zemlju, biti slobodni neovisno o gospodarima. Odlučili su biti svoji gospodari, slobodi i neovisni o drugima. Iako su divovi neobrazovani i nemaju ideju odmah na početku što činiti, oni vjeruju Joži i njegovom sudu. Joži je mir najvažniji, te iz tog razloga ljude dariva zlatom i srebrom, ne mareći za novac i bogatstvo shvaćajući da nema većeg bogatstva od njihovog mira i slobode.
No s vremenom ljudi uspijevaju unijeti nemir na vodeći se jednostavnom krilaticom koja uvijek uspije „Zavadi pa vladaj“ te divovi iz pohlepe požele ubiti Jožu. U ovom djelu je autor pokazao i kako se ljudi zbog pohlepe mogu okrenuti jedan protiv drugoga na jedan okrutan način. Divovi, koji su se ujedinili zahvaljući Joži, njegovom vodstvu, idejama i viziji se zbog novca, zemlje i želje da više imaju okreću protiv njega i na kraju ostaju bez ičega. Činjenica da su na kraju ostali bez ičega ne iznenađuje, posljedice za pohlepu i nezahvalnost uvijek postoje.
Pripovijetka završava ipak na jedan optimističan način, jer unatoč izdaji i razočaranju, Jože izlazi kao pobjednik, ne dozvoli ljudima da ga ponovo zarobe, sjeti se slobode i njene vrijednosti te je uspije sačuvati.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Mjesto radnje: Motovun, Istra, Hrvatska
Vrijeme radnje: vladavina Mletačke Republike nad Istrom
Tema: život i sloboda diva Jože koji je bio rob
Ideja: sloboda je neprocjenjiva
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Radnja počinje kad su providur Barbabianka, šjor Zvane i kapetan motovunske šume išli po Istri i označavali vapnom cerove koje će obraditi i prevesti u Mletke. Bio je vruć ljetni dan. Providur je jahao na magarcu, u jednom trenutno je magarac poskočio, jer je ugledao stog sijena pokraj neke daščare gdje je rastao lijepi cer. Barbabianka je tad odlučio da će ga ovaj cer grijati ove zime u Kopru. Kada je počeo označavati cer, nečije snažne ruke su uhvatile su magarca i bacile ga u krošnju cera. Pokraj tog stoga i mrtvog magarca stajao je kmet Jože i mrko gledao u providura.
“Pokraj stoga s kojega magarac istrgnu nekoliko rukoveti sijena pa ga zbog toga propast snađe, stajao je magarčev ubilac, kmet Jože iz sela Branenci, i gledao mrko u providura. Orijaš, jak kao bik, kuštrave glave, razdrta odijela i prašan, buljio je u Mlečića i kesio zube, nalik na kudronju koji ne da na gospodarevo, ali i ne srće preko plota. Barbabianka se tresao kao šiba; noge mu se bijahu skamenile u krvi što je poginulu oslu tekla iz ustiju.”
Providur se prepao i govorio šjor Zvanu da učini nešto. Proto se prvo malo zabavljao jer mu je bilo smiješno vidjeti providura koji se trese, no potom je umirio diva. Barbabianki je šjor Zvane dao palicu u ruke kako bi udario i ukrotio diva, on se prvo plašio da mu uopće priđe no onda ga je udario. Joži je naređeno da klekne i poljubi skute gospodina što je on i učinio. Šjor Zvan je objasnio Joži da je cer gospodinov i da ga odnese kroz šumu u grad. Putem je Barbabianki shvatio da je Jože poslušan kmet, ali i dalje ga je bilo strah. Ispitivao ga je o tome je li ga dovoljno hrane i koliko mu je godina.
Kmet mu je tad objasnio da mu gospodari daju da jede, ali da ga konstantno proklinju i da ima tristo godina, mada on misli da ih ima i više. Ispričao mu je Jože da je prije bilo sve ljepše, da je njegov otac pomagao zidati grad, te da je bio još puno divova poput njega ali da je ostao sam. Tad je Barbabianki pala na um ideja da povede Jožu sa sobom u Mletke vodeći tog diva sa sobom na uzici kao psa. U gradu su ulice vrvjele naoružanim ljudima, zvono je lupalo jer je Jože dolazio iako mu je zabranjeno da ulazi u Motovun jer je njegova dužnost raditi na polju i u šumi za njihovu općinu. No iznenadili su se kad su vidjeli da Jože nosi gospodina Barbabianku. U vijećnici su mu čestitali jer je ukrotio diva, a Barbabianka iako nije ništa učinio je i sam povjerovao u svoje junaštvo.
“Pljesak zaori dvoranom kada govornik stane čestitati providuru za njegovo junaštvo: ukrotio je diva i dao se prenijeti u grad od te zvijeri upravo onda, kad se Motovun spremao da odbije oružanom rukom drskoga goropadnika. Povlađivanje i ushit pričiniše se Barbabianki tako iskreni, da se gotovo sam uvjeri kako ga majka rodi junakom, te se uspravi još veličanstveniji u svome naslonjaču.”
U vijećnici su odlučili da više neće hraniti Jožu, raspravljali su treba li ga otrovati i kako ga obuzdati. Civetta, gradski ekonom je govorio o tome da je Jože vrijedan i potreban gradu. Objasnio im je da on ore zemlju, lovi divljač i brani ih od neprijatelja. U trenutku kad su odlučiti da će ga ili ubiti ili prognati, providur je rekao da će Jože za Uskrs otići u Kopar s njim, a da ga do tada hrane kao i do sada.
Dok su oni vijećali, Jože je čekao pred kapijom svoju hranu i pjevao pjesmu koja ga je podsjetila na umiranje divova na litici. Pao mu je na um kralj Dragonja koji kao da je svojim tijekom htio spriječiti tuđince da uđu u grad, no patuljci su uspjeli, zauzeli su stan. Na jednom su ognjištu pronašli dijete, Jožu, posljednjeg motovunskog diva za kojeg su odlučili da će živjeti da bi radio za njih, da bi im bio rob.
“Pjeva Jože pjesmu umiranja. Čuješ hropnju divova na litici! Umiru tuŽno i polako jer im se ne da umrijeti, jer je njihov život bio tako lijep. A dolje u docu i na ravnici čekaju patuljci. Znadu moć otrova. Vire iz grmlja i gledaju u svoje djelo. Blijed i hladan pružio se kralj Dragonja preko praga gradskih vrata, kao da svojim truplom hoće i sada zapriječiti tuđincu ulazak u grad. Umukao je hropot stotinu grla; dokončala borba stotinu duša; muk vlada na zidinama i u kućama mrtvoga grada.
Pojuriše čete patuljaka uza strminu; padoše na ona tjelesa kao roj muha, kao jato gavrana, da im šaraju kou i bodu oči kopljima. Poplaviše grad, da se rasprše po stanovima. I nađoše na ognjištu dijete, pa ga vuku na zidinu da ga strmeknu niz bedem. Ali glavar patuljaka stupa pred rulju i veli djetetu: »Živjet ćeš i robovat ćeš nam!« I taj posljednji motovunski div živi i dandanas. Onda se to dijete zvalo Gorazda; sad se zove Jože.”
U jednom trenutku kad su ga ismijavali, Jože se naljutio, a ljudi naviknuti da gledaju njegovo dobroćudno lice prepali i naoružali, a kad je Jože krenuo drmati motovunsku kulu razbježali uz vrištanje. Joži nije bilo jasno zašto su njegovi gospodari pobjegli pred njim kao da su miševi. Pitao se je li moguće da se oni boje njega, kmeta, koji živi da bi im robovao?
Kad je došao Uskrs, Jože je bio zadovoljan svojim životom, bez da je išta znao da Motovunjani raspravljaju u vijećnici o njegovoj sudbini. Proto i još neki su tražili da Jože ostane u Motovunu jer im mnogo vrijedi, navodeći brojne primjere kad im kmet pomaže, ali većina je ipak bila za to da on ode u nadi da će se utopiti tijekom putovanja. Iz Kopra je Jože otplovio s providurom u Mletke. Iako nije bio sretan što je daleko od motovunske šume, nije se mogao ni previše žaliti jer ga je Barbabianka tretirao kao sina. Prvi put u životu je Jože u toj svojoj tuzi i nostalgiji za Motovunom pomislio da su gospodari nepravedni prema njemu jer ga šalju daleko od njegove zemlje.
“Joži je sve teže i nešto ga bocka, ustane i skoči u vodu, pa da se vrati k svojim šumama. No je li ta bara baš tako plitka da bi se mogla pregaziti?”
Plovili su na jedra, ali kad je vjetar utihnuo iz trupa broda su se pojavila se vesla. Iz utrobe broda su se čuli zveketi lanaca i tužna pjesma. Jože je podignuo poklopac na palubi, a iz otvora pojavi se velika glava. U tom trenutku su se divovi samo promatrali bez ijedne riječi. Taj čovjek je rekao da se zvao Ilija, ali da ga sad zovu Galjot. Ispričao je Joži da je rob, ne može pobjeći jer ga tuku, hrom je i svezan lancima. Ispričao mu je sve o životu na galiji i rekao Joži da će i on postati rob. Kad mu je Jože ispričao o svom životu, Ilija se naljutio i rekao mu da se bori, da ne dopušta gospodarima da ga iskorištavaju.
“I mi smo ljudi kao i oni – govorio je galeot. Čemu im robovati kao marva kad smo od njih jači i bolji? Pas ne da kost i tjera tuđinca iz svoga dvorišta; a ti, Jože, puštaš da patuljci po tebi gaze i da ti sišu krv – ti, koji si tako jak. Sramota, od tebe, brate!”
Rekao mu je da se bori protiv njih, da se oslobodi jer je može zbog svoje snage i radi za sebe. Tad se Jože sjetio trenutka na motovunskoj kuli kad su gospodari bježali pred njim i tad je shvatio. Ilija mu je rekao da će biti velika oluja u kojem će brod potonuti i on s njim, jer se ne može osloboditi, ali da Jože može. Tad je Jože obećao Iliji da će se boriti za svoju slobodu. Oluja je počela i valovi su nosili brod prema obali. U blizini obale je Jože skočio u vodu, te se ujutro probudio na kopnu.
Jožu je more izbacilo na obalu Raške drage, ljudi koji su ga vidjeli govorili su da je sigurno taj gorostas uništio brod. Tu je Jože upoznao Jurića koji je također bio div kmet i kojeg je Jože uspio nagovorit da prestane služiti gospodarima kao prethodnih dvjesto godina i da krene s njim. Skupio je Jože oko sebe dvadeset kmetova koji su zajedno krenuli u gore između Pazina i Motovuna. Ljudi su ih se bojali i pričali razne priče o tome da će ih napasti, pa da se u šumama spremaju na napad. Oni su se međutim smjestili su se na brdu gdje su nekada živjeli psoglavci. U međuvremenu su plemići i gospodari vijećali što učiniti sad kad su ih kmetovi napustili jer su im vinogradi i vrtovi opustjeli, nije bilo nikog da radi.
“Plemenita je krv kričala u njihovim žilama. Oni da strepe od tih kmetova? Oni da se boje tih prosjaka? Valja ih potražiti i potjerati bićem u ruci na rad i rabotu! A zarežaše i građani; ali u njima ne zašumi krv, nego zapišti želudac. Gdje nam je zelje, voće i meso? Cekin za čašu mlijeka! Dukat za glavicu kupusa! Sve ćemo im obećati, samo nek se vrate!”
Jedni su bili za to da ih treba napasti i ubiti, a drugi da ih treba nagovoriti da se vrate obrađivati zemlju. Nakon duge rasprave odlučeno je da će vitez Odo i barun Braccioduro krenuti na Psoglavčevo brdo, a pratit će ih vojska i građani. Bili su sigurni da će savladati buntovnike. Na Psoglavčevom brdu su Jože i ostali počeli obrađivati zemlju i kad su vidjeli nakon nekog vremena kako im je lijepo raditi dok su slobodni i dok rade za sebe, počeli su uređivati i zidine. Jednom prilikom dok je Jurić kopao, došao je do zlata, ne znajući ni što je. Jože je vidio da su Motovunjani ludi za zlatom i da se njihove žene s njim uređuju. Jurić je tad nastavio kopati jamu, ne mareći za zlato i srebro koje je pritom iskopao.
Kad su vitezovi došli s vojskom, divovi su odlučili da ih saslušaju i da ne prolijevaju krv, iako im je Jože rekao da osvete Iliju. Budući da su vitezovi pomislili da kmetovi mirno stoje jer se boje svojih višegodišnjih gospodara naredili su napad. Kad su divovi vidjeli tu masu koja se penjala po njima, trčala, pokušavajući da ih savlada, poslušali su Jožu da ih pometu cerovima.
Vojska se nakon bijega utaborila na Štriginoj glavici gdje im se Civetta smijao zbog neuspjeha i savjetovao im da pošalju nekoga da razgovara s kmetovima i nagovori ih na povratak. Gospodari nisu imali odgovor kad im je Jože rekao da ne žele ići jer su tu slobodni. Nisu shvaćali da i oni kmetovi i divovi mogu postati svjesni svoje slobode. Kmetovi su im rekli da sami rade na svojim njivama, jer se oni ne vraćaju. Kad su bili spremni da se pokunjeni vrate u grad, Jože odluči da im da srebro i zlato koje je Jurić iskopao, za koje su se oni grabili i borili. Nakon što su se vratili u grad s tim bogatstvom, građani i plemići su tražili dio zlata tvrdeći da je to zlato nekada pripadalo njihovim pradjedovima i da divovi imaju najmanje prava na njega.
“I građani su hrlili k podeštatima da vide i opipaju novce, prstenje i lance. Ali je taj novac pripadao njihovim djedovima i pradjedovima koji poniješe sve svoje na ono brdo, da ih Atiline čete ne oplijene kad je ono Bič Božji prolazio Istrom. Građani su dakle pravi baštinici toga blaga, a kmetovi su razbojnici koje valja prisiliti da povrate što nije njihovo.”
Građani su čuvši za to počeli noću kopati po svim stranama brda, ali ništa nisu našli. Jedne noći Jože je uhvatio nekoliko građana kako kopaju, te im je on rekao da ako žele zlato, moraju ga zaraditi. Građani su tad zaključili da je bolje raditi za Jožu nego za plemiće jer će sigurno zaraditi više, te su stoga pristali. Kad su ljudi u gradu čuli da građani rade za kmetove, smatrali su to najvećom sramotom i izdajom, odlučivši da kazne te koji su to učinili.
Među njima je bio i majstor Škarpa koji je ubijen kad se jednu večer vraćao s brda u grad s nekolicinom prijatelja. Nakon tog strašnog događaja, još je više građana došlo da radi s Jožom, žetva oko Psoglavčeva brda je bila bogata. Jože se skoro sprijateljio s bivšim gospodarima, svima je davao novca i više nego je bilo potrebno. Kad su nakon žetve, svi krenuli u grad, Civetta je rekao da on ostaje jer misli da kmetovi još uvijek nisu stigli do svoje slobode, a da je zlato jedini razlog zbog kojeg su građani radili s Jožom. Nakon nekog vremena što su se nauživali radeći za sebe i svoju slobodu, divovi su si počeli zamjerati je li nečija zemlja veća ili bolja od njegove. Jurić je bio ljut na Jožu jer mu nije rekao vrijednost zlata, koje je potom potrošio, a Jurić je bio taj koji ga je prvi pronašao.
“Nisu htjeli da se danas svađaju; samo je Liberata i Jurića nešto i sada bockalo protiv Jože, pa su sokolili pogledima ovčara. Liberat je bio kivan na Jožu, jer mu Branenčanin ote zemlju u docu. Jurić je pak govorio da ga je Jože prevario i pokrao. Prevari ga, zatajivši mu vrijednost zlata; a pokrade ga, potrošivši novac to ga je on, Jurić, prvi našao.”
Kad je došlo do podjele žita i kukuruza, nastala je velika svađa jer su svi smatrali da njima pripada najveći dio. Jožu je to sve pogodilo i naljutilo, te je napustio sastanak. Tu je večer Civetta vidio kako požar bukti na brdu. U tom trenutku je došao Jože, tražeći vina, rekavši mu da je on taj koji je zapalio žito iz osvete ispričavši mu što se dogodilo na sastanku. Jože je rekao da neće služiti Liberatu, da će sa svojom motikom sam živjeti na Docu.
Sutradan je Civetta otišao kod divova koji su raspravljali što sad učiniti, rekli su mu da je Liberat sad poglavar, no da misle da je bolje da to bude Civetta jer je gospodin ipak gospodin. Civetta se na početku malo nećkao no pristao je nakon što su mu obećali da će ga u svemu slušati. Iz grada su dolazile vijesti da je motovunska šuma pusta, na Psoglavčevom brdu također više nije bilo zlata. Za Božić je Civetta odlučio da stvori razdor među kmetovima rekavši im da će podijeliti zemlju. Nakon toga su svi u panici hodali i promatrali zemlju, koja je najbolja i koju oni zaslužuju.
“Pet dana obilazili su svi skupa strmine i doce, mjereći njive, udarajući međe, pravdajući se za svaki kamen. Civetta se nije ni nadao da će naći u kmeta takovu pohlepu za zemljom. Uvjeri se da mu nije od potrebe udesiti diobu na takav način, da se kasnije još gore počupaju među sobom.”
Najveća borba je bila za dolinu između Psoglavčeva brda i Štrigine glavice, Civetta je predložio da cijela pripadne Joži jer ju je on obrađivao, no kmetovi tad odlučiše da je to najbolja zemlja. Nakon dva dana je odlučeno da će pola doca pripasti Joži, a pola Marku i Liberatu. Joži je Civetta javio koji dio je njegov, zbog čega se on naljutio jer je odlučeno i za njega na sastanku na kojem on nije ni bio. Svi su se divovi zakleli na knjigu ugovora koji je Civetta pripremio da će poštovati tuđe, osim Jože koji tu nije bio i koji im je poručio da je Dolac njegov i da ne dolaze tamo.
No, Marko je jedan dan odlučio otići pa ga je Jože napao i istukao. Kad se sav razbijen vratio u grad, Liberat je nagovarao prijatelje da se svi skupe i otiđu napasti Jožu jer nije jači od svih njih zajedno. Ostali divovi su se potajno i veselili što se Jože napao Marka jer je i njima bilo krivo što su Liberat i Marko dobili bolji komad zemlje.
Liberat je nakon toga skupio hrabrosti i otišao na zemlju koju je smatrao svojom, pokazao Joži knjigu ugovora za koju je mislio da mu garantira sigurnost. Sve to je samo još više naljutio Jožu koji ih je skupio i htio da zajedno rade i sve dijele, te je u tom bijesu ubio Liberata.
“Jože se dignu i kleknu. Iz nosa i usta curila mu krv; divlji mu plamen gorio u očima. Ostade trenutak kao omamljen, s onim krvavim mlazovima na bradi i vratu, s raskolačenim očima, s nakostrušenim vlasima. Osjećao je buru u grudima, šum u ušima, a pred njegovim očima Liberatova je slika drhtala, mutna kao lik kakve zvijeri u magli sutonskoj.”
Truplu nitko nije smio prići dva dana, a Civetta je iskoristio situaciju preuveličavajući događaje kmetovima, unoseći im još veći strah. Ujutro su zajedno rekli Civetti da bi se htjeli vratiti gospodarima, da nemaju od čega živjet, da su oduvijek bili kmetovi i da je to ono što najbolje rade. Na taj je podmukli način Civetta uspio unijeti razdor među divove i natjerati ih da se svojevoljno vrate u robiju.
Posljednji koji je otišao s tog mjesta je bio kamerlango Civetta vodeći sa sobom velog Jožu u Motovun osjećajući se kao najveći pobjednik koji je uspio ono što nisu ni vitezovi, vojska i građani zajedno. Što su se više približavali gradu, to je Jože sporije hodao jer je znao gdje se vraća. Sad je znao kako je biti slobodan, raditi za sebe i uživati, ali s druge strane se smatrao grješnikom jer je ubio prijatelja, nanio im štetu i mislio je da zaslužuje ponovo biti kmet.
“Vidje povorku građana i sjeti se patnja, uvreda i sramote. Zar biti opet igračkom u ruci tih patuljaka? Iskusio je slobodu; zna što znači biti svoj; uvjerio se da su građani gori od njega, da ih se nema zašto bojati. Zašto da im opet robuje?”
U jednom trenutku je ogledao more i brod koji plovi te je vidio vesla. Tad se sjetio Galjota Ilije i njegovih riječi: “Čovjek si i ti”. Učinilo mu se da čuje ponovo njegovu tužnu pjesmu u utrobi broda i sjetio se obećanja koje mu je dao. Odlučio je da neće ponovo učiniti istu grješku, neće pristati biti rob, vrijedno će raditi da okaja svoje grijehe i čekati će svoju braću. Civetta je sve više udarao magarca da bi brže stigli jer je čuo svjetinu kako mu plješće i uzvikuju. Svi su se probijali do njega, da ga vide, zahvale mu jer je uspio vratiti velog Jožu gdje mu je mjesto. No kad su mu se približili dovoljno, razbjesnili su se prijeteći mu. Kamerlengu nije bilo jasno što se događa, no u trenutku kad se okrenuo, shvatio je da je veli Jože nestao bez traga.
Analiza likova
Likovi: Veli Jože, Ilija, Civetta
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Vladimir Nazor, istaknuti hrvatski književnik rođen je 30. svibnja 1876. u Postirama na Braču. Studirao je botaniku u Grazu, gdje je diplomirao 1902. godine. Profesionalno je radio kao srednjoškolski profesor u Zadru, nekoliko istarskih gradova, Zagrebu te kao upravitelj dječjeg doma u Crikvenici.
Od 1931. godine živio je u Zagrebu, gdje je umirovljen 1933. i gdje je ostao tijekom Drugog svjetskog rata. Tijekom rata, zajedno s I. G. Kovačićem, prešao je u područje pod kontrolom partizanskih snaga. Nakon rata, imenovan je predsjednikom Prezidija Sabora Socijalističke Republike Hrvatske.
Nazorovo najvažnije djelo pripada pjesničkom opusu. Njegova pjesnička karijera uključuje značajne zbirke pripovjednih pjesama kao što su “Slavenske legende” (1900), “Živana” (1902), “Knjiga o kraljevima hrvatskijem” (1904) i “Hrvatski kraljev” (1912). Također je pisao liričke knjige, među kojima se ističu “Lirika” (1910) i “Nove pjesme” (1913) te epove “Medvjed Brundo” (1915) i “Utva zlatokrila” (1916).
U ovom periodu, njegov rad je obilježila preokupacija velikim metafizičkim pitanjima o odnosu čovjeka prema apsolutu, povijesnoj sudbini naroda te interes za slavenske i antičke mitove, s jakim utopijskim i nacionalnim idejama.
Kasnije, tijekom Prvog svjetskog rata i u post-ratnom razdoblju, Nazorovo pjesništvo postaje dublje i introspektivnije, s naglaskom na mistiku i subjektivnosti. Zbirke poput “Intima” (1915), “Niza od koralja” (1922), “Pjesme o četiri arhanđela” (1927), “Deseterci” (1930) i “Knjiga pjesama” (1942) odražavaju njegovu težnju za cjelovitim razumijevanjem čovjeka, ljubavi, prirode i Boga, koristeći iracionalističke i mistične pristupe.
Nakon što se 1942. godine pridružio partizanima, Vladimir Nazor ušao je u novo fazu svog života i književnog stvaralaštva. Djela koja je napisao nakon rata i pjesme koje je donio iz tog razdoblja odražavaju značajne promjene u njegovom književnom izrazu. Njegova zbirka “Legende o drugu Titu” (1946) ima sličnosti s “Hrvatskim kraljevima”, ali također pokazuje i novitete u Nazorovom stvaralaštvu. U partizanskoj lirici koja je obuhvatila aktivističke pjesme, partizanske popijevke i partijske pohvalnice, pojavljuju se tendencije i lirske vrste koje prethodno nisu bile prisutne u njegovom radu.
Nazorovo pjesništvo proteže se kroz dug vremenski period i podliježe značajnim promjenama, što otežava njegovo smještanje unutar jasno definiranih književnih perioda. U vrijeme kada je objavio svoje prve pjesme, Nazor je bio prepoznat kao pripadnik modernističkih struja, s vitalističkim i utopijskim predznakom, nasuprot dekadentnim i eskapističkim tendencijama tog doba. Međutim, zbirka “Intima” dovela je ovu klasifikaciju u pitanje.
Njegovo međuratno pjesništvo, iako još uvijek nosi elemente modernističkih poetika, ne može se u potpunosti obuhvatiti pojmom moderne. Tijekom 1930-ih godina, sam Nazor je svoje djelo prepoznao kao izraz “vječne romantike”, a kritika mu je također pripisivala etiketom zakašnjelog romantizma.
Kao književnik, Nazor je značajno prepoznat među hrvatskim modernistima, no razlikuje se od njih po tome što je njegova svjetotvorna imaginacija jača od stilističke sofisticiranosti. Njegove rane pjesme modernističke su po svojim motivima, ali ne teže istom stupnju stilskog rafiniranja koje je karakteristično za većinu hrvatskih modernista. Međutim, Nazor je iznimno bogat u svojoj versifikaciji, s velikim potencijalom različitih oblika akcenatskog stiha, koji se u hrvatskom pjesništvu pojavio nakon dugotrajne dominacije silabičke versifikacije u 19. stoljeću.
Nazorov opsežan pripovjedački opus često se isprepliće s njegovim pjesničkim radom, osobito u djelima koja se bave motivima iz mita, legende i folklora, kao što su “Istarske priče” (1913), “Stoimena” (1916) i “Arkun” (1920).
Dio njegovih pripovijedaka također se usredotočuje na dalmatinske teme, kao što su “Priče s ostrva, iz grada i sa planine” (1925.-1926.), a velik dio njegovog proznog stvaralaštva temelji se na memoarskom materijalu.
Kao prozaik, Nazor je pokazao sposobnost da istraži aspekte života koji su mu bili strani u pjesničkom stvaralaštvu te je uspješno analizirao karakter i ponašanje ljudi u društvenim svjetovima svog djetinjstva i mladosti, primjerice u djelima “Vra Krste” i “Voda”.
Važan segment njegovog proznog opusa čine putopisi, među kojima se ističe putopis iz Egipta (“Putopisi”, 1942) te memoarska proza, uključujući “Na vrhu jezika i pera” (1942) i “Kristali i sjemenke” (1949), koja nudi zanimljive uvide u hrvatski književni život.
Nazor je također bio angažiran u pisanju o djelima drugih pisaca i književnoteoretskim pitanjima. Njegov pristup ovim temama bio je metodičan i gotovo akademski, što se osobito očituje u njegovim raspravama o hrvatskoj versifikaciji.
Kao teoretičar, bavio se i prevođenjem pjesničkih djela, što je uključivalo prijevode s talijanskog, njemačkog i pomalo s francuskog jezika. Posebno se cijene njegovi prijevodi lirike Gabrielea D’Annunzija, Giuseppea Pascolija i Johanna Wolfganga von Goethea.
Najpoznatija djela su mu: Veli Jože (1908), Voda (1926) i dječja priča Bijeli Jelen (1947).
Umro je u 19. lipnja 1949. godine, a pokopan je na Mirogoju u Zagrebu.
Autor: Ž.Č.
Odgovori