Halugica

“Halugica” Vladimira Nazora priča je o djevojci Halugicu i njezinoj ljubavi prema Jablanku. Na početku ove priče susrećemo ribara Frana koji na žalu pronalazi žensko dijete koje mu odmah zagrije srce. To dijete je u ručici držalo komad platna koje joj je jedna žena zašila ispod pazuha. Iako su žene koje su došle vidjeti dijete počele govoriti kako to dijete nije rodila žena, već je to morska zmija, starac je se nije odrekao nego ju je zadržao i odgajao kao svoju kćer. Dao joj je ime Halugica, što dolazi od riječi haluga, a znači morska trava. Tako ju je nazvao po mjestu na kojem ju je i pronašao.

Kako su godine prolazile, Halugica je rasla i pretvorila se u djevojčicu koja je uvijek voljela provoditi vrijeme na moru. Iako se činilo kako je Halugica starom ribaru donijela sreću, jer su mu mreže i vrše od onda uvijek bile pune, starac joj je jednog dana rekao da odlaze u planinu, a ona ga je poslušala. Halugici se nikako nije svidjelo u planini. U šumi ju je stalno bilo strah. Uz taj strah od šume, morala je stalno slušati Jablanka, sina starčevog sinovca kako joj govori da je nespretna i nezgrapna. Zbog toga je Halugica pobjegla i vratila se svome moru. Starac se također vratio s njom. Kako su godine prolazile, Halugica je izrasla u prekrasnu djevojku i bilo joj je vrijeme za udaju, jer je ribar već bio jako star, napola slijep i umoran.

Kako je došlo nekoliko prosca, Halugica im je rekla da pronađu rubac njezine majke i da će poći za onoga koji joj to donije. Dok su prosci otišli tražiti rubac, došao je Jablanko i u Halugičinom srcu se probudi ljubav. Ta ljubav postaje obostrana i oni odluče biti zajedno. No, Kastavski kapetan uspio je doći do rupca. Ono što Halugica nije znala je da je njezina majka morala umrijeti kako bi on došao do njega. Kako je mislila da će vidjeti svoju majku, Halugica je krenula prema pučini, gdje ju je morska kraljica uvela u svoje kraljevstvo. Taj njezin dolazak značio je da više nikada neće moći kročiti na kopno, a na kopnu ju je čekao Jablanko.

Vrsta djela: pripovijetka, priča

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: more, obala, planine

Tema djela: život i tužna sudbina morske djevojke

Ideja djela: ne možemo prevariti sudbinu

Kratak sadržaj

Na početku priče upoznajemo ribara Frana koji rano ujutro, nakon pojedene kriške kruha, uzme mrežu i vršu, pa ode prema obali. Kako je svitala zora, pisac nam daje prekrasnu sliku oblaka i mora: “Bili su nalik na ognjena kla što nagnuše sva najedanput u lud trk, bježeći pred nekim požarom prema morskoj pučini. Plavetnilo pučine prelijevalo se u biserne odsjeve. More je disalo i stenjalo između hridina niz obalu.” Krenuo na obalu i zastao pred svojom kućom. Bademi u njegovu vrtu su cvjetali. Bademi su zapravo bili jedino što je uspijevalo u njegovu vrtu, ostatak vrta bio je zanemaren i zapušten. Saznajemo da je Fran ostavio svoj rodni dom prije dvadeset godina. Bio je živio u šumi, u planinama. Kuću u kojoj sada živi unajmio je od fratra, lovio je ribu za samostan i vozio oce Augustince u grad ili na druge otoke. Prošlo je već dvadeset godina otkada je zadnji put imao motiku u rukama, otkada je primio mrežu u ruke. Šuštanje vjetra kroz lišće podsjetilo ga je na njegov dom u planinama. Osjećao se usamljeno i tužno, pa se sjetio sinovca koji živi u planinama.

Frano je krenuo prema obali, došao do stupa i počeo vući lanac čamca. Međutim, nešto je ugledao. U vodi su se zibale morske trave. Kada je bolje pogledao, vidio je žensko dijete. Brzo je ušao u more i primio dijete u ruke. Osjetio je kao da dijete nečije ruke stavljaju u njegove. Istog dana k njemu dođe žena koja je podojila dijete. U djetetovoj šaci pronašla je “ostrižak nekog tkiva”. Starcu je to izgledalo kao nešto tkano od morskih trava. Žena je rekla da je to sigurno od majčina djeteta i kako to treba djetetu zašiti ispod pazuha da ga čuva od zla. Iako se Fran nećkao, dopustio je ženi da to napravi.

Vijest da je Fran pronašao dijete brzo se proširila krajem, pa su mnogi ljudi došli pred njegovu kućicu. Jedna baba rekla je da to dijete nije rodila žena. Govorili su o njemu kao o morskoj zmiji i da će sigurno po njega doći vještice. Kada je djetešce diglo noge u zrak i raširilo prste, vidjeli su među njima tanke kožice. Počelo se govoriti da je dijete potomak štrige Haluge i htjele su ga baciti u more. Ribar im se suprotstavio i sve ih istjerao.

Halugica je polako rasla, u početku ju je ribar hranio kozjim mlijekom, a već druge godine vodio ju je sa sobom u lov. Djetešce je bilo živo i razigrano. Činilo se kako ga neki dobri duh čuva od svega zla. Halugica je “plivala kao psić”, a sa šest godina kao prava riba. Uvijek je bila s ribarom i upozoravala ga na svaku struju ili vir. Starac je odjednom uvijek imao sreću u ribolovu. Vrše i mreže bile su svake večeri pune riba.

Kako je ribar sve više stario, kod Halugice se osjetila nekakva promjena. Zapitala se otkud joj tkivo koje joj se nalazi kod pazuha. Ribar joj je odgovorio da će je po tome njezina majka uvijek moći pronaći. Njena majka je neka tužna kneginja ili čak kraljica koja je traži svuda po svijetu. Od dana tog saznanja, Halugica se prestala radovati; prestala je skakati, pjevati i odlaziti k moru. No, odjednom je ponovno pohrlila prema pučini, pa je često kasnila doma, a ribar ju je morao poći tražiti. Jedne takve noći Halugica mu je rekla kako je vidjela svoju majku u zatonu ispod hridi. Ribar je pošao za njom kako bi je smirio. Međutim, starac nije vidio ništa. Kada su se vratili u kuću, Halugica se smirila i zaspala, a ribar je počeo razmišljati o svom sinovcu i njegovom sinu Jablanku. Drugi dan kaže ribar Halugici da idu u planine.

Jablanko i Halugica jedno su jutro krenuli u šumu kako bi nabrali gljive. Jablanko joj je rekao da je nezgrapna jer se nije mogla osloboditi šipražja u kojem se našla. Halugica je bila prestrašena i htjela se vratiti na obalu, no i dalje je hodala za Jablankom. Morali su prijeći preko potoka. Halugici se ni to nije svidjelo jer pod nogama nije osjetila ni pijesak ni mahovinu. Halugica je izgubila svoju košaricu, pa je Jablanko odlučio da joj pronađe neku drugu. Htio joj je dati gnijezdo od ptica koje je bilo visoko na stablu. Halugica se zabrinula za njega pa nije htjela da ode po to, na što joj je on samo rekao da je ona riba i da se makne od njega. Kada se Jablanko spustio sa stabla, Halugica se osjećala sretno i poljubila ga je u oči.

Jablanko i Halugica završili su u bukovoj šumi. Jablanko joj je pokazivao koje gljive smije brati, a koje ne smije. Dok su hodali, vidjeli su jelena. Mrak se polako spuštao na šumu, pa nisu mogli izaći iz šume. Izgubili su se. Došli su do čistine i sjeli pod jedno stablo. Halugicu je zanimalo kad će Jablanko doći k njoj na obalu, a on joj je rekao da je ovdje u planinama ljepše. Drugi dan su ribar i njegov sinovac krenuli pronaći djecu. Jablanko dođe pred njih i kaže im da je Halugica pobjegla.

Prošlo je neko vrijeme i Halugica je izrasla u osamnaestogodišnju djevojku: “procvate i zamiriše njena mladost kao grana jorgovana, kao drvce šimširovo. Po koži mladoga joj tijela kao da se razlilo svjetlucanje morske pjene.” Priče o njezinoj ljepoti su se proširile, a starac koji je već napola oslijepio, rekao joj je da si pronađe dragoga. Ali ona nije htjela čuti za to. Zbog toga je pozvao Jablanka da dođe, ali činilo se kao da on ne želi.

Upoznajemo čobanina Divljana koji svira gajde. Jako mu se svidjela Halugica i odlučio ju je isprositi. Kada je došao pred Franinu kuću, vidio je da nije jedini koji ju je htio isprositi. S Cresa su došle tri galije s kojima je došao jedan vlastelin i jedan kastavski kapetan. Vlastelin je Halugici ponudio bogatstvo i raskoš: “Budi ženom mojom i povest ću te na otok, u grad moj, u palaču moju, da gaziš po kadifi i dereš svilu.” Kapetan kastavski joj je ponudio “grofovsku stolicu u tvrdu gradu”. Tražili su Halugicu da im kaže što žele u zamjenu da postane njihova žena. Od njih je tražila da joj donesu majčin rubac . Svi su krenuli u potragu za rupcem.

Te iste večeri došao je Jablanko i Halugica je shvatila da joj je Jablanko “draženiji od vlastelina. Iz njega izbija čednija, a ipak jača sila od one kastavskog junaka.” Halugica je dugo ostala budna i razmišljala o tome kako joj je Jablanko donio meda i dunje. Prisjećala se života kada je živjela s njim. U noći Halugica se stisnula k njemu, a kada se Jablanko ujutro probudio, vidio ju je kako spava na njegovim prsima.

Kastavski kapetan došao je k Štrigi, vještici s kojom je poslovao otkad mu je Halugica rekla što joj treba donijeti ako je želi za ženu. Odjednom su se oko vještice stvorile svakakve prilike i zajedno su krenuli u noć. Vidjela je Halugicu koja je zaspala u pijesku. Dok ju je vještica gledala, iz mora “se pomoli glava i trup nekog čudnog bića. Bijaše to žena vitkih udova. Njezine su kretnje sjećale na jegulju kad plovi i galeba kad se vije. Kosa joj je padala bujna, zelena i nakićena resinama niza pleća. Oči joj bijahu velike, ali duboke tamne kao dno morsko, u kojemu tinjaju utopljeni žišci. Oko vrata joj se i povrh dojki blistalo tkivo, vezen rubac, na kojemu su sjale srebrne i zlatne niti”.

Žena iz mora došla je pred Halugicu i tiho plakala. Bila je to vila pomorkinja, Halugičina majka koja ju je žarko željela povesti sa sobom. Halugica je u snu odjednom osjetila strah. Osjetila je kako se pećina pretvara u potonulu lađu. Osjetila je Jablankove ruke oko sebe, ali nije je uspio spasiti i ona je pala na morsko dno. Halugica u strahu vikne i otvori oči. Iako je nije vidjela, njena majka je cijelo vrijeme bila uz nju i tješila je. Kada se vila pomorkinja htjela vratiti u more, nešto ju je prikovalo uz pijesak.

Jablanko je pronašao Halugicu na žalu. Rekao je da će zaboraviti život na planini samo da može biti uz nju. Rekao joj je: “Ruke su tvoje kao dvije grane lipove: jedre su i snažne, a na kraju mirišljave i mekane. Draškaš me po vratu, golicaš me iza uha. po žilama mojim huji plamen i teče mlijeko, sve naizmjence. Gorim od vatre, malakšem od milinja”. Na to mu Halugica odgovara da će on nju odvesti u planinu i šumu.

Drugi dan su pred Halugicu došli kastavski kopljanici i donijeli joj rubac koji je tražila. Uzela je rubac i krenula u uvalu. Tamo je ugledala grupu djevojaka koje su ju zavezale užetom i skinule. Govorile su joj kako je ona kći vile pomorkinje i zemnika ribara. Odvele su je na pučinu, uvele u pećinu od kristala i dovele pred kraljicu koja joj je rekla da može ući u njene dvore. Halugica je mislila da joj je ta kraljica majka. No, ona joj kaže da je kastavska vještica ubila njenu majku kako bi došla do tog rupca. Kraljica joj kaže da je ona sada zauvijek njihova. Halugica to nije željela jer je bila zaljubljena u Jablanka. Ali ona nije mogla promijeniti sudbinu. Iako se htjela vratiti Jablanku, nije mogla, jer njezina noga više nikad neće moći kročiti na obalu.

Jablanko je stajao na žalu. Halugica ga je dozivala, ali on je nije mogao ni vidjeti ni čuti. Bio je jako tužan, ali mu se učinilo da je vidio njene oči u dubini kako ga gledaju. Drugo jutro ribar je došao na plažu i pozvao Jablanka, ali on mu se nije javio. Odjednom “je uhvatio za odijelo nečije tijelo” i shvati da je to Jablanko.

Likovi: Halugica, ribar Fran, Jablanko, kastavski kapetan, vještica, morska kraljica

Analiza likova

Fran – Fran je ribar koji je prije dvadeset godina došao s planine kako bi živio uz more. Od fratra je unajmio kolibu, pa je za samostan lovio ribu i vozio oce Augustince na otok i u grad. Kada je ostario, postao je usamljen i tužan zato što je živio sam; “Negda su u Frana bile snažne mišice. Onda je svake večeri vukao sam na pržinu svoj čamac, da mu ga noćna oluja ne proguta. Ali otkada počne sijedjeti i ruka mu dršće, povjerava sidru svoju lađicu na dva vesla i sa slikom Bogorodičinom na pramcu.”

Kada je pronašao Halugicu njegov život se popravio. Mreže i vrše su mu stalno bile pune, a njegovo srce stalno je bilo sretno. Kada je ostario i postao na pola slijep, želio je da si Halugica nađe prosca, ali potajno je htio da Jablanko bude s njom. Na kraju na žalost ostaje i bez Halugice i bez Jablanka.

Halugica – “Obraščići se rumenjeli kao jabuke. Oči – dva okrugla zelenkasta lišaja na potonulu kamenu – sjale se plavičastim sjajem. Bujni vlasi kružili su dječje lice. Isticali su bjelinu vrata i sedefovu boju očiju, sličnih dvjema školjkicama. Jedra golotinja maloga stvorenja vonjala je po bobama morske bujadi i grozdača. (…) Siroče je morsko, dijete Halugica, raslo kao jedro stabalce u kolibi ribara Frana. (…) Bijaše kao morska biljka što buja hranjena solima, obasjana suncem i oplakana pjenama. Bijaše jedra kao val što ga sjevernjak stvara i valja u proljetno jutro po površini morskoj. (…) Duga modra kosa padala joj kao val niz leđa. Crvenjele joj se usne kao koralj, otkinut s kamena na dnu morskome. Velike zelene oči sjale se blago kao dvije zvijezde utopljene u dubinu; gorjele kao večernje sunce na rubu mora; smiješile se kao sunčani trak što se zaigrao pun iskara i varnica mirnom pučinom u osvitu dana.”

Halugica je bila prava morska djevojka, što ni ne čudi jer joj je majka bila vila pomorkinja koja se zaljubila u starca ribara, što je bilo zabranjeno. More ju je uvijek čuvalo i nikada joj se ništa nije dogodilo dok je bila na moru. Dok je bila na planinama nije se osjećala dobro jer ju je more uvijek zvalo, zvala ju je njezina majka vila pomorkinja. Htjela je saznati tko je njezina majka, pa je od svojih prosaca tražila da pronađu rubac čiji je dio ona imala zašiven ispod pazuha. Zaljubila se u Jablanka i željela biti s njim, ali sudbina nije tako dala. Kada je rubac odnijela na more, morska kraljica ju je primila u svoje dvore iz kojih više nije mogla izaći.

Jablanko – sin Franinog sinovca. Živio je na planini u šumi i na početku se nije htio odvojiti od šume kako bi otišao k Halugici, ali na kraju je ipak ljubav pobijedila i došao je k njoj na obalu. Iako je mislio da će biti sretan s njom, završava tragično i Fran ga nalazi mrtvog u moru.

Bilješka o autoru

Vladimir Nazor bio je poznati romanopisac, pjesnik i putopisac. Rodio se 1876. godine u mjestu Postirama na otoku Braču. Vladimir je na otoku išao u osnovnu školu, a kada je napunio deset godina otišao je u Split kako bi mogao upisati klasičnu gimnaziju. Nakon gimnazije je završio u Grazu studij prirodoslovnih znanosti, a potom otišao u Zadar kako bi radio kao profesor. Neko je vrijeme boravio u Crikvenici gdje je radio kao upravitelj, a nakon završetka rata, našao se na čelu Prezidija Hrvatskog sabora.

Vladimir Nazor je osim u književnosti djelovao i u politici. Kada se pridružio partizanima postao je suradnik Josipa Broza Tita. Smatraju ga uspješnim piscem koji je napisao velik broj knjiga, a jedan je dio stvaralaštva posvetio upravo djeci. Vladimir Nazor bio je ne samo poznati pjesnik nego i političar, prozaist, prevoditelj te predsjednik Narodne Republike Hrvatske, a nalazio se i na čelu ZAVNOH-a. Velika karijera književnika počela je 1904. godine kada je objavljeno djelo “Knjiga o hrvatskim kraljevima”. U to je vrijeme počeo pisati “Istarske priče”, a uskoro je objavljen i “Veli Jože” u kojoj se može primijetiti proza koju je njegovao, ali ujedno smatrao neuspjelom. Uskoro su uslijedile knjige: “Stoimena”, “Utva zlatokrila” i “Medvjed Bruno”.

Godine 1934. Vladimir je napravio pogrešan politički potez kada se odlučio za Jevtićevu listu nakon čega su mu bila zatvorena vrata izdavača, časopisa i novina. Samo pet godina nakon nemilog događaja Nazor je objavio: “Dedeka Kajbumščaka” i “Pastira Lodu”. Kasnije se s Ivanom Goranom Kovačićem pridružio partizanima, a o čemu je izvijestio i poznati Radio London. Poznato je kako se Nazor sramio NDH pa je tako odlučio pridružiti se pokretu koji je sa saveznicima trebao osloboditi cijelo područje.

Nazor je jedan od pisaca koji iza sebe ima plodan period stvaralaštva s mnoštvo novela, eseja, epova, romana, priča i članaka. Prva faza stvaralaštva obuhvaća razdoblje moderne i upravo u tom periodu Vladimir prelazi put od pjesnika koji traži vlastiti put ponesen slavenskim i hrvatskim motivima. Pjesme “Pjesni ljuvene” i “Intima” označile su Nazorovo povlačenje u unutarnji svijet kada je u djelima bila najviše prisutna tema o osamljenosti te unutarnjem pročišćenju. Kasnije je pokušao tražiti nove motive i izraz, pa se u djelima osvrnuo na sjećanja iz vlastitog života o mladosti i boravku na otoku. Kao rezultat neke nove inspiracije nastale su zbirke “Priče iz djetinjstva” , “Crikveničke proze” te “Priče s ostrva”. Uskoro je počeo pisati eseje, studije i putopise, a počeo se baviti i prevođenjem, prepravljajući stara djela.

Kada se priključio Partizanima Nazor je počeo s novom intonacijom i temama. Radi se o razdoblju kada su nastali neki od najboljih stihova povezani s nacionalnom tematikom poput “Hrvatskog jezika”.

Od njegovih radova najviše se izdvajaju djela poput: “Albus-kralj”, “Minji”, “Halugica”, “Svjetionik”, “Bijeli jelen”… Napisao je preko 500 pjesama, a najpoznatija prozna djela su: “Veli Jože”, “Krvavi dani”, “Zagrebačke novele”, “Živana”…

Umro je 1949. godine u Zagrebu. Njemu u čast svake se godine dodjeljuje nagrada s njegovim imenom za umjetnička dostignuća.

Autor: N.B.