Roman “Zabranjena vrata” Zlatka Krilića, pisca rođenog 1955. u Osijeku, pravo je osvježenje među ostalim djelima iz lektirnog kataloga. Poput ostalih njegovih djela, među kojima su i Čudnovata istina, Zagonetno pismo i Prvi sudar, ova knjiga prilagođena je, i stilom pisanja i radnjom, djeci u petom razredu, ali i mnogi roditelji mogu “baciti oko” na njezine stranice i prisjetiti se slatkih muka mladosti.
Međutim, premisa ovog djela nije samo prikazivanje burnog života djece i adolescenata, već ozbiljna životna poteškoća koja je snašla kako djecu u njegovim romanima, tako i odrasle. Snaga ovog djela leži upravo u prekrivanju ozbiljne bolesti, zbog koje bi većina odraslih potonula.
Priča je ovo o skupini mladih s tuberkuloznog odjela u bolnici. Naizgled nevesela tema dječje knjige, ali Zlatko Krilić uspješno prenosi mladenački pogled na svijet i njihovu bezbrižnost čak i u sterilne bolničke sobe. Bezimeni pripovjedač u prvom nam licu prenosi svoja iskustva tijekom tri tjedna strogog ležanja u bolnici, na tuberkuloznom odjelu za mlade. To je posebni odjel u bolnici, u kojem su samo mladi s tuberkulozom te nitko ne izgleda zaista bolesno. Najveća prijetnja doktora je da će “buntovnike” prebaciti u klasičnu bolnicu, sa starim ljudima i vidljivim bolestima.
U sobi s našim pripovjedačem leži i dvije godine stariji Dugi te Anđelak, dječak sa zlaćanim uvojcima i preslatkim okicama koji svojom pojavom zavodi sve sestre s odjela i tako izvlači prijatelje iz mnogih nevolja. Najveća zabava dečkima predstavlja noćni bijeg na ženski odjel, a prvak toga je upravo Dugi. On bježi svojoj “tubi”, bolničkoj djevojci Lidiji, s kojom svakodnevno ruča, šeće po dvorištu, a nekad i uspješno pobjegne na kavu. Nije neobično da mladi na odjelu imaju “vanjsku” djevojku ili dečka, ali u bolnici se zabavljaju s nekim drugim. Te bolničke dečke i djevojke nazivaju “tuba”, što je riječ od milja za tuberkulozu i predstavlja sve ono unutar zidova bolnice što ih spaja jedne s drugima.
U bolnici postoji i podjela na “strogaše” i “slobodnjake”. “Strogaši” su tu manje od dva mjeseca i moraju ležati, zabranjene su im šetnje, odlazak u blagovaonicu i filmska večer srijedom, a “slobodnjaci” imaju sve te privilegije. Naš pripovjedač je “strogaš”, a njegov cimer Dugi “slobodnjak”, mada je većinu vremena u kazni na strogom ležanju. Dugi je također glavni za “puškice”, podvale koje snađu svakog novaka kada dođe.
Pratimo uzbudljive, ali i svakodnevne avanture bezimenog pripovjedača i njegove bolničke družine, koja redovno zadaje glavobolje sestrama danju, ali još više dežurnim sestrama noću. U jednom trenutku doktoru postane dosta noćnih bjegova pa na vrata ženskog odjela stavi bravu i naredi da se tijekom noći zaključavaju, misleći da će to spriječiti zaljubljene mladiće da prelaze. Međutim, to im postane samo dodatni izazov te proglase neslužbeni rat sestrama, koji naravno, predvodi Dugi. Uz puno smijeha i malo straha, Zlatko Krilić kroz ovu bolničku družinu predstavlja društvo u malom, koje ima svog vođu, njegove sljedbenike, ali i protivnike, zaljubljene parove, odgovorne osobe… svatko ima ulogu dobivenu prema svojim mogućnosti i željama.
Vrsta djela: roman
Mjesto radnje: tuberkulozni bolnički odjel
Vrijeme radnje: tijekom školske godine, kroz tri tjedna
Tema djela: avanture mladića i djevojaka na tuberkuloznom odjelu
Ideja djela: Nikada ne znaš gdje ćeš steći nove prijatelje i gdje ćeš se izvrsno zabaviti
Kratak sadržaj
U roman uskačemo bez uvoda i objašnjenja, a sve bitne informacije saznajemo usput, od pripovjedača u prvom licu, kojem ne saznajemo ime ni na kraju romana. On se svim silama trudi ostati budan do ponoći i deset minuta, kada mora otići zatražiti dežurnu sestru tabletu za spavanje. Reći će joj da ga boli zub. Osjeća se kao polukreten jer se trudi ne zaspati da bi otišao po tabletu za spavanje, ali to je samo trik da njegov prijatelj Dugi, dok sestra broji tablete i ne gleda, uspije pobjeći na ženski odjel kod svoje bolničke djevojke Lidije.
U bolnici je normalno imati svoju “tubu”, bolničkog dečka ili djevojku koji dijele bolest, s kojima možeš pričati o sestrama i lijekovima i s kojim te spaja vrijeme provedeno u sterilnim sobama. Također, nije neobično imati “tubu” i “vanjsku” djevojku ili dečka. I Dugi i Lidija imaju “vanjske”, ali to ih ne sprječava da svakodnevno zajedno ručaju, šetaju po dvorištu, nekada pobjegnu na kavu, ljube se po hodnicima i susreću “u tajnosti” na ženskom odjelu noću. Ti bjegovi su javna tajna među pacijentima i sestrama, prešutni dogovor, ali baš te noći jedna od djevojaka požalila se na uznemiravanje. Baš te noći, kada je Dugi pokušao našem pripovjedaču namjestiti Lidijinu cimericu Sanju.
Iduće jutro sestra ispituje sve dečke s odjela pokušavajući uhvatiti bjegunca. Kada ode iz njihove sobe ne sumnjajući, pripovjedač, Dugi i Anđelak misle da su sigurni. Uvjereni su da je sestra pala na Anđelkovo treptanje i zlaćane uvojke.
“Anđelak je anđeoski zatreptao, a onda isto tako anđeoski zaklimao zlatnim kovrčama. To umiri sestru i ona prebaci svoje sumnje na drugu sobu.”
Međutim, nisu sigurno koliko su mislili da jesu. Denis je “ocinkario” Dugog, kao osvetu za “puškicu” koju mu je podvalio kada je došao. Naime, kada netko nov dođe u bolnicu, tradicija je da mu se podvali, a majstor za podvale je upravo Dugi. Kada je Denis došao, Dugi ga je uvjerio da prva tri dana smije jesti samo kruh namočen u limunadu. To je ono što sestre donesu “strogašima” prije konkretne hrane.
Denis je zbunjeno pojeo, uvjeren da to mora zbog kontrole želudca, ali kada mu je sestra donijela juhu, glavno jelo i desert, od svega je tražio repete jer je mislio da ga iduća tri dana čekaju samo kruh i limunada. Jeo je i jeo, dok na kraju nije priznao sestri da još nije imao želučanu kontrolu i da je trebao jesti samo kruh i limunadu. Cijeli odjel mu se smijao danima, a Denis nikada više nije tražio repete.
Nije ni oprostio Dugom, za razliku od našeg pripovjedača, kojem je također podvaljena “puškica”. Njega je Dugi uvjerio da je zvono, koje obavještava “slobodnjake” da mogu prošetati hodnicima, ustvari zvono za wc. Rekao mu je da se na wc ide dva puta dnevno, kada zazvoni zvono. Naš pripovjedač na prvo zvono nije otišao, jer nije trebao, ali svi su mislili da je shvatio podvalu. Međutim, idućeg dana čekao je, trpio i znojio se, dok u 15 i 30 sati nije vrisnuo: “KAD ĆE VIŠE TO ZVONO!?”. I njemu se cijeli odjel smijao danima.
Zahvaljujući Denisovom cinkanju, Dugi je dobio deset dana strogog ležanja, što znači vrijeme za smišljanje osvete Denisu i planiranje bijega na tulum na koji je bio pušten prije nego što je kažnjen strogim ležanjem. Zahvaljujući laži o zubobolji, pripovjedač danas mora kod zubara. Sreća u nesreći, tamo susreće Sanju, koja je primljena isti dan kad i on i također je “strogaš”.
U zubarskoj čekaonici pričaju i glume hrabrost, a Sanja mu otkrije da se Ruža sa ženskog odjela žalila na uznemiravanje. U zubarskoj ordinaciji našeg pripovjedača napušta hrabrost, ali na izlasku ponovno glumi heroja da impresionira Sanju. U međuvremenu, Marko, prijatelj od Dugog, Denisu “minira” krevet, kao mini osvetu.
“Marko mu je minirao krevet, što će reći da mu je krevet rastavio na dijelove i složio ga tako da se jedva drži. Čim tko legne, on se raspade i poklopi ga.”
Idućeg dana je filmska večer, privilegija “slobodnjaka”. Naš pripovjedač leži i osluškuje buku iz blagovaonice, brojeći dane do svog silaska sa strogog. Taj dan nastupa osveta Dugog, koja je ujedno i dio plana kako pobjeći na rođendanski tulum. Planirao je Denisu potpaliti bicikl. To je još jedna od bolničkih internih šala. List toaletnog papira zamota se u cigaretu i stavi osobi između nožnih prstiju, pa se zapali. Kad osjeti vatru, osoba počne vrtjeti nogama da je ugasi, odnosno “voziti bicikl”. Glasine među mladima se jako brzo šire pa je cijeli odjel, uključujući i Denisa, znao za plan osvete.
Nakon što potpali Denisu bicikl, ako krivac ne bude pronađen, kažnjen će biti cijeli odjel. Neće moći gledati televiziju, a hodnici će biti prazni pa će Dugi pobjeći kroz prozor laboratorija jer se ulazna vrata noću zaključavaju. Plan je gotovo pokvario Denisov ručno izrađen sustav za alarmiranje, odnosno šalice vezane zajedno iznad vrata koje su pale kada je Dugi pokušao ući. Nije samo dežurna sestra njihovog odjela čula buku, već i sestra Gertruda, zvana sestra Gestapo, koja je bila ispod njih na dječjem.
Na tom je odjelu bilo teže, a bila je i manja mogućnost napredovanja pa je sestra Gestapo vrebala svaku priliku da dokaže sestrama s odjela za mlade da ne rade dobro svoj posao. Sestra Ana izvikala se na Denisa, a sestra Gestapo izvikala se na sestru Anu. Denis je u strahu poslan na spavanje, a plan Dugog mogao se nastaviti. On, pripovjedač i Anđelak ušli su u njegovu sobu, ali Denis je bio spreman.
Zamotao se kao salama u prekrivač i zavezao konopac. Dugog ni to nije zaustavilo, pa ga je odmotao i konopcem mu vezao noge pa mu potpalio bicikl kojeg je mogao voziti samo jednom velikom nogom. Denis je vrisnuo, a Dugi, pripovjedač i Anđelak u zadnji su se tren sakrili. Sestra Ana je ponovno dotrčala, a Denis joj je slagao da je loše sanjao. Sestra Gestapo zadihano je došla zavesti reda, ali sestra Ana ju je poslala nazad. Dugi, Anđelak i pripovjedač uspješno su se vratili u svoju sobu, kada se sa ženskog odjela začuo vrisak.
” Netko je Ruži potpalio bicikl – rekoh.
Lidija – rekao je Dugi – pa ona je luda! Mogao ju je netko vidjeti.”
I tako je sva pravda bila zadovoljena. Preostao je još bijeg na tulum.
Sljedećeg dana upoznajemo Ibru, nepismenog devetnaestogodišnjaka iz Bosne, koji je ludo zaljubljen u sestru Veru. Moli našeg pripovjedača da mu napiše ljubavno pismo, što on i napravi, ali ne na način na koji je Ibro zamislio.
“O, lijepa, o, draga, o, slatka Vero… Život moj promijenio je trenutak taj kada sam tebe ugledao. Krvca prostruji žilama mojim, a srce mi propjeva ljubavnim pojem. Ko grlica, ko stručak cvijetja, ko prva rosa, takva si u oku mom. Ja ljubim te svim bićem koje imam na raspolaganju, a ti, ljubo moja, o, ne troši časa već zbori ljubiš li i ti meneka. Samo tvoj…”
Našali se s njim, a idućeg dana dolazi profesor koji Ibru počinje učiti čitati i pisati. U četvrtak, na svoj rođendan, Dugi kreće u akciju bijega. Cijela bolnica je kažnjena jer se ne zna tko je Denisu potpalio bicikl i nitko ne smije gledati televiziju tu večer. Hodnici su prazni.
Plan je da Dugi pobjegne kroz prozor laboratorija, a da mu naš pripovjedač za dva sata ponovno otvori prozor. Međutim, plan ne ide kako treba. Vrata laboratorija su zaključana, te dva bjegunca lutaju hodnicima u potrazi za sobom koja ima prozore. Napokon je pronađu, ali to je soba za bronhoskopiju.
Bronhoskopija je najveći strah svih koji boluju od tuberkuloze. Soba u kojoj se obavlja djeluje više kao soba za mučenje zbog kreveta s remenima. Bjegunci se othrvaju strahu i Dugi bježi kroz prozor ravnateljevog ureda, a naš pripovjedač ostane još malo uživajući u nedopuštenoj aktivnosti.
Međutim, nađe svoj i Sanjin karton i saznaje da sutra oboje imaju bronhoskopiju. To ga uznemiri i nastavlja misliti o tome cijelu noć, bez obzira koliko se pokušavao othrvati tim mislima. Na kraju prestane pokušavati misliti o nečem drugom i prepusti se mislima o pregledu. Shvati da to uopće nije tako strašno. Na svoj krevet stavio je sebe napravljenog od jastuka, a on je legao u krevet od Dugog, kako sestra ne bi primijetila da ga nema. Ipak, sestra shvati da je jedan dečko nedostaje, ali uz pomoć malo lukavosti i bijelih laži, naš pripovjedač uspješno izbjegne otkrivanje prijateljeva bijega.
Dugi se vratio s tuluma, pripovjedač mu je otvorio prozor i svanulo je dan bronhoskopije. Naš pripovjedač nije se bojao. Prenio je svoju hrabrost i na Sanju, a nakon anestezije, kad su se oboje osjećali kao puding, sestra im je obećala veliki puding nastave li biti tako hrabri.
Bronhoskopija je prošla bez problema i nije bila ni približno tako strašna kao što su je predstavljali svi s odjela. Pripovjedač i Sanja prespavali su cijeli dan i probudili se u tri sata ujutro. Otkrili su da je Sanja dobila puding od karamele, a naš pripovjedač od čokolade. Sestra se zabunila. Naš je pripovjedač zato odlučio pobjeći na ženski odjel, po prvi put, gdje su Sanja i on jeli puding i pričali. Ona ga je čak i poljubila.
Idućeg dana došla je nedjelja. Nedjelja je dan za posjete. Dugi je na tulumu otkrio da njegova (bivša) djevojka i njegov najbolji prijatelj hodaju, ali skrivaju to od njega i uvijek mu dolaze u razmaku od dvije minute u posjet. Našem pripovjedaču najprije dolazi njegov gospodin otac, a potom “vanjska” djevojka Irena s kojom priča o zajedničkim prijateljima i vanjskom svijetu. Taj dan saznaje da i Sanja ima “vanjskog” dečka, što mu uopće ne smeta.
Dugi svima pokazuje slike s tuluma, a da bi dokazao da slike nisu stare, ima i jednu s novinama od tog dana. Denis je obećao da će sam sebi zapaliti bicikl ako Dugi donese slike, a obećanje je i održao. Od tog trenutka svi su ga počeli gledati drugim očima.
Vijest o bijegu proširila se i među sestrama, pa sestra Marija izaziva Dugog i tvrdi da njoj ne bi uspio pobjeći. Objavljen je rat. Dugi je te večeri vodio najprije psihološki rat s dežurnom sestrom. Svi su vikali: “Kuc, kuc, sestro, tuuu saaam.” Potom je, naravno, uspio pobjeći.
Dobio je bitku, ali činilo se da je izgubio rat. Sljedećeg dana doktor je doveo bravara da stavi bravu na ženski odjel i objavio da će se od večeras zaključavati jer su se roditelji žalili na uznemiravanje. Dugom je to samo bio poziv da rat shvati još ozbiljnije. Nekoliko je ljudi bilo uhvaćeno u pokušaju prelaska, ali on je imao dogovor s Lidijom. Anđelak je gurnuo porukicu ispod vrata, a naš pripovjedač svjetiljkom je dao znak djevojkama da je pokupe. Lidija je vrisnula, a sestra je dotrčala ne zaključavši za sobom vrata. Dugi je ušao, ali nije računao na to da će biti zaključan unutra.
Ostao je na ženskom odjelu cijelu noć i uhvaćen je iduće jutro tijekom vizite. Na nesreću, tu je bila i sestra Gestapo, te je zatražila disciplinski postupak protiv sestre Ivanke i njezin premještaj na dječji odjel. Doktor je to odobrio.
Svi su se bojali sestre Gestapo. Dugi je odlučio osobno joj se osvetiti jer je smatrao da sestra Ivanka nije kriva. Izazove doktora i kaže mu da može pobjeći svakoj sestri. Doktor prihvati izazov i obeća mu da neće biti kažnjen ako uspije pobjeći te da će izbrisati disciplinski postupak protiv sestre Ivanke. Međutim, bit će kažnjen ako ne uspije pobjeći.
Dugi je smislio vrhunski plan. Prerušit će se u djevojku Maricu u invalidskim kolicima, a Lidija će ga uvesti u ženski odjel. Te večeri je dežurna sestra Vera, a Ibro je načuo plan i ispričao ga je. Svi su bili ljuti na njega, a on je opravdavao svoj postupak ljubavlju.
Lidija je pobjegla s filmske večeri i došla utješiti Dugog, ali u sobu je upala sestra Ljubica. Lidija se sakrila ispod kreveta i ostala tako skrivena dok je sestra ogovara sve djevojke s odjela. Dugi se pozdravio s Lidijom i gotovo prihvatio poraz. Cijelu je noć prosjedio pokušavajući smisliti plan.
Ujutro su mu svi čestitali. Lidija je ukrala njegov ogrtač, a Sanja ga je glumila.
“Kad smo vidjeli da on neće uspjeti, obukla sam njegov ogrtač i popela se na hrpu knjiga ispred stakla prve sobe, a Lidija se malo sagnula, da bude prava razlika, i opraštala se od Dugog kao da on odlazi.”
Doktor je ujutro pronašao ogrtač ispod kreveta. Svi su bili uvjereni da je pobjegao preko krova.
Idući dan u bolnici je gostovao pjesnik i čak su i “strogaši” smjeli prisustvovati večeri poezije. Sanja i naš pripovjedač sjedili su zajedno i smišljali plan za Lidijinu oproštajnu zabavu. Sanja je ukrala ključ, a Marko, koji je taj dan išao na ispit, napravio je kopiju. Nakon što su imali kopiju ključa, Anđelak je vratio original u džep sestre Gestapo, koja je već pretražila cijeli odjel i vikala na svih. Pripovjedač i Anđelak poklonili su Dugome ključ i svi su zajedno otišli oprostiti se s Lidijom. Bilo je kolača, sokova, boca Coca Cole pa čak i malo ruma. Sjedili su, pričali i smijali se do kasno u noć.
Nakon što je Lidija otišla, nastupilo je zatišje. Nije više bilo razloga za odlazak na ženski odjel. Sestra Gestapo je uvodila diktaturu, a sestra Ivanka je rekla Dugom da odlazi kući za tri dana, ali da joj duguje tri želje. Njena želja bila je trostruka. Želio je pobjeći na ženski odjel dok je sestra Gestapo dežurna.
Dugi je smislio pakleni plan. Zadužili su Ibru da donese bocu vina, od Anđelka su uzeli polaroid fotoaparat, Denis je imao film, a danima su skupljali tablete za spavanje.
Stigao je tren osvete. U četvrtak navečer, kada je sestra Gestapo bila dežurna, namrvili su tablete za spavanje i ubacili ih joj u kavu. Zaspala je za stolom, a prva dva gumba košulje su joj se otkopčala. Ispred nje su stavili polupraznu bocu vina i dvije čase, a Dugi je stao iza nje u otkopčanoj bolničkoj košulji. Fotografirali su taj prizor i samo je jedna slika uspjela. Međutim, sestra Gestapo to nije znala. Ostavili su joj i pisamce.
“Stvarno ste nas sve izgnjavili. Sad je dosta. Ovu Vam sličicu ostavljam kao uspomenu i upozorenje da postoje još dvije takve… Bilo bi jako nezgodno da jednu dobije doktor i Vaše kolegice, a drugu Vaš muž… Ako obuzdate svoj temperament i odreknete se karijerizma, ako postanete slatka, mala, dobra sestrica, nitko nikad neće dobiti te slike…”
Nakon uspješne provedbe tog poprilično opasnog (i ilegalnog) plana, cijeli muški i ženski odjel okupili su se i slavili oproštaj Dugog. Čak je i Denis bio s njima. Sestra Gestapo više nije predstavljala opasnost ni za koga.
Sljedećeg dana Dugi je pušten kući. Po njega su došli njegova (bivša) djevojka i njegov najbolji prijatelj. Tog istog dana naš pripovjedač i Sanja sišli su sa strogog. Na putu prema blagovaonici i dvorištu sreli su sestru Gestapo. Od sestre Ivanke su saznali da je sama tražila da je vrate na dječji odjel. Naš pripovjedač i Sanja po prvi su put zajedno prošetali dvorištem.
“Šetali smo uživajući u svakom koraku sve do ograde.”
Likovi: Bezimeni pripovjedač, Dugi, Anđelko, Lidija, Sanja, Marko, Denis, sestra Ivanka, sestra Getruda, sestra Vera, sestra Ljubica.
Analiza likova
Bezimeni pripovjedač – kroz cijelu knjigu na strogom ležanju, retrospektivno saznajemo da se nije čuvao zdravlje prije nego je završio u bolnici. Nije u dobrim odnosima s ocem, ima djevojku koju možda voli (Irenu), ali Sanja je njegova “tuba”. Osjećajan je, mnogo razmišlja, hrabar je kad treba biti. Dobar prijatelj, uvijek tu za druge. Nije vođa, ali je vjeran sljedbenik.
Dugi – vođa svih nepodopština, nestašan, lukav, inteligentan. Zaljubljen i u svoju vanjsku djevojku, ali i u Lidiju. Spreman na sve. Dobrodušan. Borac za pravdu. Hrabar.
Anđelko – ima anđeosko lice, zlatne kovrče i prekrasne okice, međutim jednako lukav i nestašan kao Dugi. Njegove spačke prolaze neopaženo jer uglavnom zavede sestre svojom slatkoćom. Jako inteligentan.
Lidija – zaljubljena u Dugog. Slična njemu, uvijek spremna za akciju, spremna pomoći, hrabra, dobar prijatelj, pametna.
Sanja – stigla je u bolnicu isti dan kada i naš pripovjedač, dakle do samom kraja knjige je “strogaš”. Preuzima inicijativu, pametna.
Marko – uvijek spreman pomoći i uvijek tu za prijatelja.
Denis – upoznajemo ga kao cinkaroša, ali do kraja knjige dokaže da nije samo to. Čovjek od riječi.
Sestra Ivanka – dobra, draga, blaga. Zbog sestre Gestapo podvrgnuta disciplinskom postupku.
Sestra Gertruda -zovu je sestra Gestapo. Zna da ne može napredovati s dječjeg odjela pa daje sve od sebe da je prebace na odjel za mlade, uglavnom tako što predbacuje drugim sestrama kako ne znaju raditi svoj posao. Ne podnose je ni pacijenti ni druge sestre. Tvrdi da uvodi red, ali u stvari provodi diktaturu. Svi je se boje.
Sestra Vera – pokušava biti stroga da ne bi izgubila svaki autoritet (jako je mlada).
Sestra Ljubica – po godinama bliže baki, staromodna, romantična, mila, ali voli ogovarati.
Bilješka o piscu
Zlatko Krilić hrvatski je pisac koji piše za djecu i za odrasle. Rodio se 1955. godine u Osijeku.
Rane dane djetinjstva proveo je u Čepinu, a školovao se u Zagrebu gdje je završio Pedagošku akademiju. U Zagrebu živi i danas.
Jako brzo shvatio je kako će se njegov život vrtjeti oko književnosti, a završen studij kasnije mu je bio od velike pomoći kod pisanja pripovijetki za djecu.
Od knjiga za djecu i mlade moramo izdvojiti priče “Početak plovidbe”, “Prvi sudar”, “Veliki zavodnik”, “Šaljive priče i priče bez šale” te romane “Čudnovata istina”, “Zagonetno pismo” i “Zabranjena vrata”. Za odrasle je napisao roman “Živi pijesak”.
Objavio je i zbirku igrokaza “Krilate lutke” i “Kazalište lutaka i drugi igrokazi”. Za pripovijetku “Početak plovidbe” koja je izašla u nekoliko izdanja, dobio je i nagradu “Grigor Vitez”. Krilić se bavi i pisanjem filmskih i televizijskih scenarija.
Autor: M.Č.
Odgovori