Posljednji Stipančići obrađena lektira Vjenceslava Novaka. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Pročitajte kompletno djelo Posljednji Stipančići online >>>
Analiza djela
Radnja romana Posljednji Stipančići smještena je u prvo desetljeće 19. stoljeća. Usmjerena je na propadanje jedne patricijske obitelji te seže daleko u prošlost, u zadnja dva naraštaja ove obitelji. Većina radnje prati obitelj u prvim desetljećima 19. stoljeća, opisujući vjerno i opsežno sve pojedinosti društvenog i političkog života i sredine u kojoj se likovi kreću.
Kroz vjerne opise mogu se pratiti sva zbivanja na političkoj sceni Hrvatske kao i pojedina previranja i ratni utjecaji na cijelu naciju, ali pokazani kroz život i djelovanje jedinog nosioca radnje, Ante Stipančića. Nakon pročitana romana ostaje gorak okus praćen sjećanjem na odnos društva prema pojedincima i obrnuto, odnos između supružnika, odnos oca prema djeci koji je sve samo ne roditeljski, a iznad svega, odnos sina prema majci i sestri. Silno bogatstvo koje je bilo naslijeđeno i sav je ponos ove obitelji koja sve svoje nade i snove polaže u sina jedinca koji postaje “sin razmetni”, te sebe i svoju obitelj svojim lakoumnim načinom života dovodi na prosjački štap ne mareći nakon očeve smrti ni za bolesnu sestru ni za mater koje žive u najgoroj bijedi i to sve zbog njega.
Kompozicija romana sastavljena je od šesnaest odlomaka od kojih se prva dva i zadnja dva povezana istom tematikom – već osiromašenim ženama obitelji Stipančić.
U narednim poglavljima pisac nas polako upoznaje s povijesti svoje obitelji, s društvenim statusom koji pokazuje sve bogatstvo, sjaj i raskoš kršenja mladog nasljednika Juraja u kog su položene sve nade za budućnost. Društvo onog vremena živjelo je u sukobu između utjecaja tuđinaca i domaćeg društva. Tuđinci svojim nametanjem govora, kulture i načina života novog sjaja podjarmljuju domaćina i nameću mu nenametljivo svoju volju sve dok se ne počinje buditi nacionalna svijest i potreba za zaboravljenim jezikom.
U romanu je prisutno mnogo raznih književnih tehnika, od pripovijedanja, opisivanja, lirike i elemenata drame, tako da radnja uvijek ima neki ritam i akciju. Mnogi likovi koji se povlače kroz roman iz različitih su društvenih slojeva, ali glavni nosioci radnje su svakako otac, majka, kći i sin Stipančić. Kroz njihove živote jasno se ukazuje i socijalni status pojedinaca tog doga.
Muški likovi, otac i sin, simboli su hladnoće, egoizma, narcisoidnosti i mase negativnosti u odnosu prama majci i sestri. One su čiste suprotnosti muškim članovima. Zrače prisnim odnosom, povjerenjem vjerom i tradicijom obitelji koju samo one poštuju. Odnos oca i kćeri je hladan. Ante se prema ženskom dijelu porodice odnosi kao prema komadima namještaja. Kćer mu je smetnja, u mnogočemu je zakinuta radi sina kome otac polaže sve nade za budućnost.
Otac i sin su ljudi bez duše, bez morala. Oni ne poznaju istinske vrijednosti obiteljskog života. Juraj, kao dijete lišen je majčine ljubavi očevom zabranom. Kao odrasli muškarac ne osjeća ništa naspram majke i sestre koje umiru. Sestra od bolesti a majka kao prosjakinja. Svojim načinom smrti Valpurga je kompletirala cjelinu svog bogatstva. Od najviših i najbogatiji društvenih slojeva ogrezla je ni kriva ni dužna u najdublje siromaštvo.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Video lektira
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: roman
Vrijeme radnje: zima 1834. godina
Mjesto radnje: Senj
Tema: propast nekada bogate obitelji Stipančić
Ideja: loš odgoj može obitelj odvesti u propast
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
U maloj sobici, Valpurga, žena patricija Stipančića, bdije nad svojom boležljivom kćerkom Lucijom. Sobica je zagušljiva, a Valpurga je još kadi sa “…isparinama s peći, po kojoj Valpurga pospe sad nešto smrvljena sladora, a sad je polije octom, te od kađenja borovnicom. Odbila je pomoć liječnika koji je tražio da se soba redovito zrači (…) ona je bila uvjerena da je prehlada jedan jedini izvor svim teškim bolestima.”
Jedina služavka Gertruda svojim je dolascima razbijala monotoniju svakodnevice. Poštar Marko , s vremena na vrijeme donio bi za jadnu djevojku ponekad pismo koje bi joj vratilo rumen u bolesne i blijede obraze. Najnoviji tračevi također su upotpunjavali vrijeme ovim osamljenim dušama. Nakon što je Lucija pročitala pismo, pogled joj je odlutao na sliku Alfreda, mladića u čiju je ljubav počela sumnjati. Valpurga je tajila veliko siromaštvo koje ih je snašlo samo da zaštiti Luciju: “…Od svega imutka njihove bogate kuće ostala je još samo ta mala kućica s tom jedinom tijesnom sobicom, a sve je drugo otišlo na Lucijinog brata Juraja…”. Uz sve brige i siromaštvo, Valpurga je krila još veću tajnu koja bi bila kobna za Luciju i njeno krhko zdravlje: “to ne piše on, nego netko drugi po naputku tvoje nesretne majke…”
Kad joj je majka donijela večeru, Lucija je sav svoj jad, sumnje, očaj i nesreću istresla pred jadnu staricu koja je strepila nad njenim životom. Nakon večere Lucija je zaspala pa je i Valpurga malo odahnula u naslonjaču da se odmori. U zadnje vrijeme počela je osjećati probleme sa srcem. Luciju je probudio prodoran majčin kik izazvan bolom u prsima. Da bi smirila uzrujanu kćer , započela je priču o senjskim plemenitašima , njihovom bogatstvu, prokletstvu ljudi do kasno u noć.
Valpurgu su mučila lažna pisma što ih je Lucija dobivala, a još veći strah zadavala bi joj njena učestala znojenja noću. Sjećanja su joj odlutala u vremena kad je bila mlada i nezrela djevojka koju su isprosili za Antu Stipančića, sina jedinca senjskog bogataša. Povinovala je svim njegovim željama i pokorno ga slušala tako da je “…njezina sloboda ugasnula, malo pomalo sve i ona je bila u njegovoj kući – slobodna ropkinja….”. Prvo mu je rodila sina Jurja za čije su krštenje trebale dvomjesečne pripreme. Krštenju su nazočili najviši krugovi plemstva i bogataša senjskoga kraja. Kasno tog popodneva na proslavu je stigla i mlada majka odjevena u najskuplje haljine. Muž joj se “…rasplakao od tajne sreće što ta mila krasotica, ovako nježna, pripada samo njemu”.
Na veliko veselje nadvila se sjena kada je pripiti mladi natporučnik Winter Valpurgi izjavio ljubav na što je Stipančić poludio te tražio zadovoljštinu. Nije dugo trajalo da proslava završi i gosti se raziđu na opće veselje naroda koji je nastavio slaviti. Nakon nemilog događaja natporučnik je nestao iz Senja tako da je nemio događaj zaboravljen.
Mnogo godina kasnije Ante je morao otputovati poslovno u Trst radi prodaje vinskog skladišta, a ključ od radnog stola je zaboravio pospremiti tako da je Valpurga mogla tog popodneva nesmetano prolistati muževe bilješke i saznati njegove tajne, godinama skrivane od nje. Saznala je za sudsku parnicu koja je vođena zbog davnog sukoba na krštenju čiji ishod nije išao Stipančiću u prilog. Između ostalog, prekršio je i nekoliko zakona te “…mora predati plemićki mač (…) zabranjuje mu se unaprijed nositi plemićko odijelo (…) osuđuje se na globu od stotine carinskih forinta u zlatu…”.
Kuća Stipančićevih bila je bogato uređena, ali rijetko tko je mogao vidjeti unutrašnjost. Jedinu živost davala bi Lucija svojim nestašlucima gledajući na trg gradsku djecu kako se igraju, a njoj bi pristup bio zabranjen. Nije joj bila dozvoljena igra s djecom nižeg staleža. Žene su u Stipančićevoj kući bile podređene. Suprug nije ženi dozvoljavao da pomiluje ili pak poljubi sina. Juraj je bio vrlo darovito dijete te se otac njime vrlo ponosio. Za kćer nije mario ni malo. Za razliku od brata, Lucija je do svoje šeste godine jela u kuhinji. Kad bi dobila očevu dozvolu da jedu zajedno, Valpurga je znala reći “…sva briga očeva ide sinu, a ova sirotica kao da i nije naše dijete…” Lucija bi tada bila presretna, ali vrlo brzo sreću bi zamijenila tuga te bi se vraćala nazad u kuhinju. Boljela ju je očeva i bratova hladnoća i odnos prema njoj. Kako su godine prolazile, Juraj je stasao u vrlo pametnog mladića na ponos ocu: “…poslao ga otac u Beč da u tamošnjem sveučilištu sluša pravo…”
Od sinova odlaska na studij, stari Stipančić se povukao u sebe. Živnuo bi samo kada bi stiglo pismo od Juraja: “Njegov bi se ponos pri tom često zlurado dizao kad bi stao da uspoređuje Jurjeve vrline s nekojim od poznatijih domaćih sinova.” Lucija je rasla uz majku: “za njezin uzgoj nije otac ni pitao…”. Novosti o sinu Valpurga bi doznavala za vrijeme objeda kada bi otac s ponosom govorio o njemu. Studiranje mladog Stipančića odnosilo je velik dio imetka tako da je Ante s vremenom bio primoran prodati i brod. Za Lucijino školovanje nije bilo novaca jer se od ženskog djeteta očekivalo da bude dobra kućanica i da ugađa mužu. Lucija se razvila u lijepu, mladu djevojku od šesnaest godina: “…bila je nalik mladoj, vitoj i podatnoj jeli…”
Pripremao se godišnji ples gdje su bila nazočna sva gospoda iz uglednih obitelji. Lucija je dobila odobrenje da prisustvuje tom događaju. Bila je neizmjerno sretna i uzbuđena. Na sam dan plesa, Stipančić je došao doma ljut , tako da su majka i kći strahovale da će ples morati otkazati. Naime, Juraj nije ni te godine dolazio doma izgovarajući se učenjem mađarskog jezika koji bi trebao postati službeni. Lucija je dugo nakon uspješnog debakla proživljavala svaki trenutak. “Ta noć dala je za mjesec dana neiscrpivog gradiva razgovoru među njom i majkom.”
Stipančić je polako propadao, a Lucija se počela družiti sa svojim vršnjakinjama uz potporu majke. “…za Luciju se silno zanima mladi i bogati Bečanin auditor Friedman…” Stipančićev se imetak brzo topio. Pronalazeći brojne izgovore, slao je i dalje novac sinu dok je Luciji uskraćivao sve.
Među ljudima se počelo buditi rodoljublje. Najodaniji pokretu bip je kanonik Vukasović koji se zalagao za ujedinjenje te je tražio zastupnike za sabor hrvatski. Stipančić je bio pak za ujedinjenje s Mađarima te se nadao dobroj budućnosti za sina. Stipančić je odlučio ponuditi Vukasoviću podršku u očekivanju boljeg položaja za sebe. Nakon razgovora, Vukasović je postao učestali gost u kući Stipančića. Dugo bi raspravljali o političkim pitanjima te o predstojećem sastanku gdje je Vukasović namjeravao predstaviti svoj program, a Ante je trebao održati uvjerljiv govor kojim bi privukao što više pristaša. Vodila se borba ua svaki glas: “Vukasović o tako ozbiljnoj stvari ne govori ni njemački, ni talijanski nego hrvatski…” Održao je žestoki domoljubni govor među svojim pristašama: “Sama jezgra slavnoga nekada kraljevstva hrvatskoga, raskomadana je…” Slušali su svi Vukasovića, ali ga nisu razumjeli jer ih je dio bio drugih nacionalnosti. Dobivao je on i nove pristaše, ali je i neke gubio. Narod je bio zbunjen jer nije znao kome se prikloniti.
U konobi Luke sastajao se radnički stalež da sluša priče mladog Tintora o pobjedi Hrvata nad Turcima. Budio on u ljudima davno zaboravljenu svijest o jeziku i domoljublju. Protiv Vukasovića se žestoko borio Benettijev plaćenik Martinčić. Svojim pričama odvraćao bi ljude od Vukasovića. Mnoge je on pridobio nečasnim ponudama i ucjenama. Borba se sve više rasplamsavala.
Odnosi između oca i Lucije nisu nikada bili prisni. Svakim danom bivali su sve gori: “…on njoj postaje što je ona njemu bila – stvar.” Lucija je polako odustajala od težnje da udovolji ocu. Pobunila se: “Ta ja već nijesam dijete! Bratu sve… a meni baš ništa.” Na nagovor majke , nekoliko dana kasnije išla se ispričati ocu zbog svog ponašanja. Ponovni sukob bio je neizbježan.
Stipančić se razbolio što od političkih neuspjeh, što od materijalnih problema. Najjače ga je pogodilo sinovo pismo kojim mu javlja da je ostavio nauke te prešao u konobare. Sav njegov svijet i nadanja bili su srušeni u trenu. Posljednji pokušaj da preobrate sina na pravi put trebalo je biti majčino pismo. Lucija, saznavši o bratovoj sramoti, opet osjeti razočaranost naspram oca i brata: “Ja nemam oca, a ni brata. Kad je pitao za me moj brat?”
Vijest o Jurajevom nepromišljenom ponašanju narušila je još više Stipančićevo krhko zdravlje i izgled. Nakon mnogo razmišljanja odlučio je posuditi novac od lihvara Marka Cincara, ali uz jamčevinu, kamate i dva svjedoka. Kako nije želio da itko sazna o njegovoj neimaštini, plan se izjalovio. Još iste večeri u posjet mu se najavio major Benetti što mu je malo popravilo raspoloženje jer takovi ugledni ljudi su posjećivali samo odabrane pojedince.
Major Benetti bio je strah i trepet grada. Momentalnu glavobolju zadavao mu je trijumvirat Vukasović, Stipančić, Čolić, te je naumio Antu pridobiti za sebe. Benetti je imao uhode po cijelom gradu i bio je prilično dobro informiran o problemima svojih pristaša i protivnika te nije birao sredstva ne bi li iste pridobio za sebe.Tko mu nije bio ni stran Antin pohod lihvaru od kojeg je i saznao sve pojedinosti posjeta. Benetti je namjeravao otvoreno govoriti o razlogu svojeg dolaska. Govorio je protiv Vukasovića i otvoreno pokušavao zadobiti Antu na svoju stranu te mu je zauzvrat ponudio i mjesto suca: “Ja dakle tražim suca (…) ja sam na vas prvoga pomislio.”
Narednog dana Ante je predao govor na uvid Vukasoviću uz molbu da mu posudi novac, ali je odbijen. Vukasović je dobio anonimnu poruku o posjetu Benettija. Nakon oklijevanja, Stipančić je poderao vraćeni govor i odlučio prihvatiti uvjete majora Benettija. Dobio je i novac koji je istog dana poslan sinu uz poruku: “Ti si mi ispraznio ruke, da nisi – moj bi se glas čuo u Požunu, i ja bih otvorio tebi put do najodličnijih mjesta. Sad radi što hoćeš i kako znaš, ubij se, ja sam bešćutan.”
Benetti je održao obećanje te je Stipančić dobio obnavljanje izgorjele magistratske zgrade što bi mu trebalo donijeti lijepu dobit. Juraj je nastavio školovanje i u pismu obećao sestri nadoknaditi to sve “Ako je išla moja sestra poradi mene oštećena, ja ću joj dvostruko vratiti.” Stipančić se loše osjećao i odlučio Juraju napisati pismo u kome ga moli da preuzme brigu o majci i sestri ako se njemu nešto dogodi: “Poslije toga pada na tvoju skrb mati i sestra, na to te vežem tvojim poštenjem i pod prijetnjom očinskog prokletstva.” U neko doba noći obje žene probudilo je zvono iz Antine sobe. Pozlilo mu. Tjedan dana trajala je kriza.
Na dan izbora, suprotne strane su se sukobile. Došlo je i do tučnjave. Vojska je pucnjevima u zrak rastjerala pobješnjelu rulju. Nekoliko dana kasnije Banetti je bio smijenjen zbog nesposobnosti. Na njegovo mjesto došao je major Winter koji se sukobio sa Stipančićem na dan Jurajeva krštenja. Od tog dana u potpunosti se posvetio ženi i kćeri. No ubrzo ga pokorila upala pluća te umre Luciji na rukama.
Nakon očeve smrti, Juraj je tražio od majke velike svote novaca za podmirenje dugova. Kako Valpurga nije nikada imala uvid u financijsko stanje obitelji ostala je zatečena neimaštinom te je nestrpljivo očekivala sinov povratak. Konačno je i Juraj došao. Teško prepoznatljiv, od malenog dječaka vratio se “čovjek crvena nabuhla lica, suznih i izbuljenih očiju pod naočalama, čupave kratke brade i brka…” Doveo je i gosta, prijatelja Alfreda pl. Ručića.
Nakon nekog vremena počeo je Alfred sve više vremena provoditi s Lucijom, laskati joj, što je neiskusnoj djevojci bilo dovoljno da se zaljubi. Lucija je čeznula da je on odvede i konačno joj pokaže svijet za kojim je čeznula. Juraj je trebao podmiriti dugove te je pisao prijatelju Mukiju da pokuša odgoditi termin jer namjerava majku prisiliti da proda jednu kuću. Spomenuo je i Alfreda koji glumi zaljubljenog mladića: “…vidiš ti našeg Fedicu kako on umije lijepo glumiti! Ne vidi mu se rep, ni kozje noge, ni rogovi!”. O majci i sestri nije imao lijepo mišljenje, nije imao osjećaja jer mu je otac u djetinjstvu branio. A o ocu? “Sad znadem da sam oca naprama sebi osjećao kao suhoparnoga, dosadnoga i neumoljivoga pedagoga koji je knjigu života pročitao samo iz sebe…”
Juraj je Valpurgu prisilio da proda kuću: “Uzeo sam pištolj: Ili pet stotina, ili ćete me naći u ovoj sobi prostrijeljene glave. “Sljedećeg dana, Juraj je dobio novac ništa ne pitajući majku a ostatak dana i noći prolupao je s ljudima koji su bili zakleti neprijatelji pokojnog mu oca. Juraj i Alfred vratili su se u Zagreb, a majka i kći preselile su se u malu tijesnu kućicu koja je pripadala Valpurginoj obitelji. Od Juraja se nisu nadale nikakvoj pomoći: “Njegov život i ponašanje u ono malo vremena što je bio kod kuće pokazivalo je da se on u tuđem svijetu od rodne kuće odbio.”
Valpurga je sve nade polagala u Alfreda nadajući se da je zaljubljen u Luciju. Kako pisma nisu nikako stizala Lucija je sve više venula i počela pobolijevati. Lucija je ostala trudna te o tome obavijestila Alfreda. On joj pošalje lijekove od kojih je pobacila. Valpurga je bila u strahu da se ne otkrije sramota te se bojala zvati liječnika, no Luciji sve lošije stanje je prisili te pošalje po liječnika. Majka je pisala i Juraju ali se pismo vratilo neotvoreno. Naknadno je doznala da se Juraj pomađario.
Nekoliko dana kasnije, Valpurginu posjeti starica, majka mladog Tintora koji je bio zaljubljen u Luciju te je isto očajan od ljubavi. Valpurga ga je zamolila da piše Luciji ljubavna pisma u Alfredovo ime, sve s nadom ozdravljenje kćeri. Mladi Tintor prvi je puta u životu mogao odati tajne svog srca papiru. Iako je njegova ljubav bila beznadna: “Nije htio ni misliti na to da je njezina ljubav i čeznuće hrli k drugome; plakao je, ali je bio sretan.” Dopisivanje je trajalo neko vrijeme. Valpurga je sama vodila strogo brigu o pismima, čuvajući svoju obmanu i kćerino zdravlje koje je već bilo narušeno. Lucijine sumnje u istinitost pisama bivale su sve jače. Zdravlje sve slabije, nada sve manja i očaj prevarene žene sve veći.
Nakon svih sumnji koje su se u Luciji probudile, zamoli Valpurga mladog Tintora da joj napiše da će doći po nju kroz tri mjeseca te da će konačno vjenčati. Kako se bližio treći mjesec Tintor odgodi vjenčanje radi smrti neke tetke. Lucija je sama odlučila okončati svoje strepnje te je napisala sama pismo Alfredu i na pošti ga otpremila s kišom po djevojčici koja se igrala na ulici.
Nekoliko dana kasnije Alfred je odgovorio da je on u sretnom braku već godinu dana. Lucija je bila slomljena: “Ležala je kao mrtva, slomljena kao ljiljan kojemu je oluja pretrgnula struk.” Lucija je umirala. Željela je vidjeti mladog Tintora koji je došao u trenutku smrti: “Bila je lijepa za života, ali progledajte je sada: kao da se smije, kao da će progovoriti…”
Narednog dana, mladi Tintor se vratio u sjemenište jer više nije bilo prepreke da ne postane “do smrti vjeran sluga Božji.” Valpurga je poživjela još koju godinu nakon Lucije, u potpunom siromaštvu. Polako je nestajalo plemstvo u Senju. Na Veliki Petak, sirotinja se omotavala u bijele plahte i išla u prošnju. Među njima je bila i Valpurga. Prosjaci bi polijegali na plahte i čekali da im ljudi koji su išli na procesije bace milostinju. Kad su svi otišli, Valpurga je ostala ležati, mrtva, sama. Bez sina koji je otišao, bez volje za životom. Umrla je kao prosjakinja.
Analiza likova
Likovi: Valpruga Stipančić, Lucija Stipančić, Ante Stipančić, Juraj Stipančić, Alfred, major Benetti, biskup Vukasović.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Vjenceslav Novak bio je istaknuti književnik, glazbenik i pedagog rođen je 11. rujna 1859. godine u Senju u građanskoj obitelji češkoga i bavarskoga podrijetla.
Osnovnu školu završio je u Senju, a gimnaziju u Gospiću. 1879. godine završava učiteljsku školu u Zagrebu i počinje raditi kao učitelj u svom rodnom gradu. 1884. godine, uz financijsku potporu vlade, odlazi u Prag na glazbeni konzervatorij, gdje stječe zvanje orguljaša.
Po povratku u Zagreb postaje učitelj glazbe u muškoj učiteljskoj školi i predaje teoriju, glazbenu estetiku i povijest glazbe na Hrvatskom glazbenom zavodu. Novak je uređivao glazbene časopise “Gusle” i “Glazba” te se cijeli život bavio književnošću. Objavio je više od stotinu djela između 1881. i 1905. godine.
Iako je Novak poznatiji po svom književnom radu, značajan je i njegov doprinos glazbi. Objavljivao je članke i kritike, kao i glazbene priručnike, uključujući “Pučki učitelj kao učitelj pjevanja i kao orguljaš” (1888.) i “Uputa u orguljanje” (1893.). Također je bio autor prvih udžbenika harmonije na hrvatskom jeziku, a njegov doprinos glazbenoj teoriji uključuje i harmonizaciju 52 napjeva iz zbornika “Cithara octochorda”. Iako se bavio skladanjem, većina njegovih skladbi nije sačuvana.
Vjenceslav Novak započeo je svoju bogatu književnu karijeru 1881. godine objavom novele “Maca”, koja se bavi bosanskim životom. Tijekom svoje karijere objavio je osam romana, uključujući “Pavao Šegota” (1888.), “Pod Nehajem” (1892.), “Podgorka” (1894.), “Nikola Baretić” (1896.), “Posljednji Stipančići” (1899.), “Dva svijeta” (1901.), “Zapreke” (1905.) i “Tito Dorčić” (1906.). Osim romana, napisao je i stotinjak novela, među kojima su najpoznatije “Nezasitnost i bijeda” (1894.), “U glib” (1901.), “Pred svjetlom” (1903.) i “Iz velegradskog podzemlja” (1905.).
Novak se, po opsegu i raznolikosti tema, može mjeriti jedino s Ksaverom Šandorom Gjalskim među hrvatskim realistima. Njegov “trijezni realizam” karakterizira uspješno povezivanje socioloških činjenica s individualnim ljudskim sudbinama, čime se ističe kao vrhunski predstavnik hrvatskog realizma, književnog pravca koji je prevladavao od sredine 19. do početka 20. stoljeća.
Većina Novakovih djela fokusira se na njegov rodni Senj i Primorje, čime ga se svrstava u regionalni krug hrvatskog realizma. Ipak, njegova književnost obuhvaća i širu sliku hrvatskog društvenog, političkog i kulturnog života u drugoj polovini 19. stoljeća. Jedna od njegovih istaknutih tema je svijet sirotinje, radništva i đaka u gradovima, posebno u Zagrebu, na kraju 19. stoljeća. Ove teme posebno su izražene u novelama “Nezasitnost i bijeda”, “Pred svjetlom”, “U glib” i “Iz velegradskog podzemlja”, gdje Novak prikazuje tešku svakodnevicu siromašnih, gladi i društvene nepravde.
Vjenceslava Novaka zaokupljala je tema sukoba pojedinca i okoline, posebno sukob intelektualca s malograđanskom sredinom. U ovom sukobu, pojedinac često postaje žrtva tradicionalizma i nepoticajne sredine. Ove teme Novak je obradio u romanu “Dva svijeta”, gdje glazbenik Amadej Zlatanić, suočen s nerazumijevanjem svoje okoline, završava u ludnici. Sukob s društvom, ali i unutarnji sukob pojedinca, Novak prikazuje na modernistički način.
Roman “Tito Dorčić” također se bavi temom odgoja i školovanja mladog čovjeka za zvanje koje mu ne odgovara, unutar neprikladne sredine.
Novak je napisao niz romana s regionalnom senjsko-podgorskom tematikom, uključujući “Pod Nehajem”, “Podgorka”, “Posljednji Stipančići” i “Tito Dorčić”. Među njima, književna kritika posebno ističe roman “Posljednji Stipančići”, koji opisuje društveni i javni život Senja u prvoj polovici 19. stoljeća, obilježen propadanjem senjske luke i političkim previranjima. U tom kontekstu, Novak prikazuje život članova patricijske obitelji Stipančić, naglašavajući tradicionalizam, društvena očekivanja i ovisnost pojedinaca.
Roman donosi perspektivu javnog života kroz muški lik, Antu Stipančića, dok privatni život prikazuje ženski, kroz likove majke i kćeri, Valpurge i Lucije Stipančić. Lucija Stipančić, kao jedan od najvažnijih ženskih likova, često se smatra najboljim ženskim likom hrvatskog realizma. Suvremena književna kritika prepoznaje “Posljednje Stipančiće” kao najbolji hrvatski realistički roman, zbog dosljedne primjene obilježja realističkog književnog modela.
Novak je važan za hrvatsku književnost ne samo kao dosljedan realist, već i kao autor najkompleksnijih ženskih likova u hrvatskoj književnoj povijesti.
Vjenceslav Novak imao je brojne članove obitelji i borio se s tuberkulozom, što je utjecalo na njegov život i rad. U tom smislu, može se reći da je bio prosječan pisac svog vremena, suočen s neimaštinom. Tijekom svoje karijere, bio je romanopisac, pripovjedač, kritičar i prevoditelj, a stvarao je sve do 1905. godine.
Novak je započeo svoju književnu karijeru romantičnim pripovijetkama, a završio kao pisac moderne psihološke proze koja uključuje okultne motive, čime je pokazao razvoj svog stvaralaštva kroz različite književne pravce. Kritičari su ga nazivali hrvatskim Balzacom.
Umro je 20. rujna 1905. godine u Zagrebu od tuberkuloze.
Autor: M.L.
Odgovori