Vjenceslav Novak

Vjenceslav Novak bio je istaknuti književnik, glazbenik i pedagog rođen je 11. rujna 1859. godine u Senju u građanskoj obitelji češkoga i bavarskoga podrijetla.

Osnovnu školu završio je u Senju, a gimnaziju u Gospiću. 1879. godine završava učiteljsku školu u Zagrebu i počinje raditi kao učitelj u svom rodnom gradu. 1884. godine, uz financijsku potporu vlade, odlazi u Prag na glazbeni konzervatorij, gdje stječe zvanje orguljaša.

Po povratku u Zagreb postaje učitelj glazbe u muškoj učiteljskoj školi i predaje teoriju, glazbenu estetiku i povijest glazbe na Hrvatskom glazbenom zavodu. Novak je uređivao glazbene časopise "Gusle" i "Glazba" te se cijeli život bavio književnošću. Objavio je više od stotinu djela između 1881. i 1905. godine.

Iako je Novak poznatiji po svom književnom radu, značajan je i njegov doprinos glazbi. Objavljivao je članke i kritike, kao i glazbene priručnike, uključujući "Pučki učitelj kao učitelj pjevanja i kao orguljaš" (1888.) i "Uputa u orguljanje" (1893.). Također je bio autor prvih udžbenika harmonije na hrvatskom jeziku, a njegov doprinos glazbenoj teoriji uključuje i harmonizaciju 52 napjeva iz zbornika "Cithara octochorda". Iako se bavio skladanjem, većina njegovih skladbi nije sačuvana.

Vjenceslav Novak započeo je svoju bogatu književnu karijeru 1881. godine objavom novele "Maca", koja se bavi bosanskim životom. Tijekom svoje karijere objavio je osam romana, uključujući "Pavao Šegota" (1888.), "Pod Nehajem" (1892.), "Podgorka" (1894.), "Nikola Baretić" (1896.), "Posljednji Stipančići" (1899.), "Dva svijeta" (1901.), "Zapreke" (1905.) i "Tito Dorčić" (1906.). Osim romana, napisao je i stotinjak novela, među kojima su najpoznatije "Nezasitnost i bijeda" (1894.), "U glib" (1901.), "Pred svjetlom" (1903.) i "Iz velegradskog podzemlja" (1905.).

Novak se, po opsegu i raznolikosti tema, može mjeriti jedino s Ksaverom Šandorom Gjalskim među hrvatskim realistima. Njegov "trijezni realizam" karakterizira uspješno povezivanje socioloških činjenica s individualnim ljudskim sudbinama, čime se ističe kao vrhunski predstavnik hrvatskog realizma, književnog pravca koji je prevladavao od sredine 19. do početka 20. stoljeća.

Većina Novakovih djela fokusira se na njegov rodni Senj i Primorje, čime ga se svrstava u regionalni krug hrvatskog realizma. Ipak, njegova književnost obuhvaća i širu sliku hrvatskog društvenog, političkog i kulturnog života u drugoj polovini 19. stoljeća. Jedna od njegovih istaknutih tema je svijet sirotinje, radništva i đaka u gradovima, posebno u Zagrebu, na kraju 19. stoljeća. Ove teme posebno su izražene u novelama "Nezasitnost i bijeda", "Pred svjetlom", "U glib" i "Iz velegradskog podzemlja", gdje Novak prikazuje tešku svakodnevicu siromašnih, gladi i društvene nepravde.

Vjenceslava Novaka zaokupljala je tema sukoba pojedinca i okoline, posebno sukob intelektualca s malograđanskom sredinom. U ovom sukobu, pojedinac često postaje žrtva tradicionalizma i nepoticajne sredine. Ove teme Novak je obradio u romanu "Dva svijeta", gdje glazbenik Amadej Zlatanić, suočen s nerazumijevanjem svoje okoline, završava u ludnici. Sukob s društvom, ali i unutarnji sukob pojedinca, Novak prikazuje na modernistički način.

Roman "Tito Dorčić" također se bavi temom odgoja i školovanja mladog čovjeka za zvanje koje mu ne odgovara, unutar neprikladne sredine.

Novak je napisao niz romana s regionalnom senjsko-podgorskom tematikom, uključujući "Pod Nehajem", "Podgorka", "Posljednji Stipančići" i "Tito Dorčić". Među njima, književna kritika posebno ističe roman "Posljednji Stipančići", koji opisuje društveni i javni život Senja u prvoj polovici 19. stoljeća, obilježen propadanjem senjske luke i političkim previranjima. U tom kontekstu, Novak prikazuje život članova patricijske obitelji Stipančić, naglašavajući tradicionalizam, društvena očekivanja i ovisnost pojedinaca.

Roman donosi perspektivu javnog života kroz muški lik, Antu Stipančića, dok privatni život prikazuje ženski, kroz likove majke i kćeri, Valpurge i Lucije Stipančić. Lucija Stipančić, kao jedan od najvažnijih ženskih likova, često se smatra najboljim ženskim likom hrvatskog realizma. Suvremena književna kritika prepoznaje "Posljednje Stipančiće" kao najbolji hrvatski realistički roman, zbog dosljedne primjene obilježja realističkog književnog modela.

Novak je važan za hrvatsku književnost ne samo kao dosljedan realist, već i kao autor najkompleksnijih ženskih likova u hrvatskoj književnoj povijesti.

Vjenceslav Novak imao je brojne članove obitelji i borio se s tuberkulozom, što je utjecalo na njegov život i rad. U tom smislu, može se reći da je bio prosječan pisac svog vremena, suočen s neimaštinom. Tijekom svoje karijere, bio je romanopisac, pripovjedač, kritičar i prevoditelj, a stvarao je sve do 1905. godine.

Novak je započeo svoju književnu karijeru romantičnim pripovijetkama, a završio kao pisac moderne psihološke proze koja uključuje okultne motive, čime je pokazao razvoj svog stvaralaštva kroz različite književne pravce. Kritičari su ga nazivali hrvatskim Balzacom.

Umro je 20. rujna 1905. godine u Zagrebu od tuberkuloze.