Pod starim krovovima

Zbirka pripovijedaka Pod starim krovovima (Pod starimi krovovi) kajkavskog pisca Ksavera Šandora Gjalskog pripada razdoblju realizma. Prva pripovijetka iz te zbirke jest Illustrissimus Battorych, objavljena 1884. godine, kojom se Gjalski svrstao u sam vrh proze svog vremena, a ostale su: (Uvod), Diljem Brezovice, Roman portreta, Na Badnjak, Na groblju, Plemenitaši i plemići, Na Januševo, Mlin kod ceste, Idila Starog ljeta, Starci, Perillustris ac generosus Cintek i Beg sa Sutle.

Gjalski je realistima blizak po motivsko-tematskim preokupacijama, ali i po stilskom sadržaju. Baš poput Vjenceslava Novaka ili Ive Vojnovića, zaokupljen je propadanjem hrvatske aristokracije (plemstva i plemenitaša), što prikazuje u svim pripovijetkama svoje zbirke.

U središtu radnje je lik Kornela Battorycha – sedamdesetogodišnjeg plemića koji, zbog promjena u staleškom poretku modernog društva, gubi na slavi i bogatstvu. Njime se realno opisuje propadanje jednog cijelog plemenitaškog staleža (slično kao u Novakovu romanu Posljednji Stipančići, u kojemu propada jedna cijela patricijska obitelj).

Gjalski pritom unosi i naglašene lirske, pomalo elegične note u specifične zagorske poetizirane kurijalne motive. Kroz cijelu je zbirku bitna povijesna odrednica u kojoj se prošlost pritom idealizira, kao što se to čini opisom eksterijera i interijera.

U zbirci se naglašava detaljan opis karakterističnih motiva iz gradske sredine i analiza psihologije literarnog junaka – Battorycha – lika koji povezuje sve pripovijesti te na kraju tragično završava.

Kroz cijelu je zbirku bitan kontrast između vedrih slika i ugođaja što ih pripovjedač nalazi unutar zidina plemićkih dvoraca i tragičnih završetaka.

Glavni motivi pripovijedaka jesu život i problemi zagorskih plemenitaša u ambijentima drevnih kurija i gospodarstva u vrijeme njihova polagana odumiranja izazvana prodorom novih društvenih oblika života. Sve se to svodi na sliku niza ugođaja i atmosfera jednog hedonističkog svijeta, vedrih i bučnih nazdravičarskih gozbi.

Atmosfera je pritom jednostavna, bezbrižna, ispunjena lovom i kasnonoćnim razgovorima o aktualnim političkim događajima – borbi između konzervativnog i novog, koje dolazi do tragičnih sukoba.

Pripovijetke su komponirane tako da su posve do kraja pisane u prvom licu i vođene kroz mozaik slika u kojima glavni junaci provode svoj bezbrižni i veseli život, da bi se tek na kraju, u nekoliko sažetih rečenica i motivima punim dinamike, opisao njihov tragičan završetak.

Illustrissimus Battorych

“Kad se zakratko uz strašan prasak srušio krov i vatra se poput raketa uz gadan, crn dim počela u vis dizati k mirnom, zvjezdovitom nebu, tad je Batorić samo promucao: “Bez krova dakle!” i mrtav pao na hladnu zemlju. Puklo mu srce od velike boli.” 

Priču prenosi pripovjedač Vladimir, koji je subjektivni (emotivno angažiran i aktivni sudionik priče), govori u prvom licu (ich-formi), i koji je dugi niz godina Battorychev prijatelj. Pripovjedač je prema pripovjednoj razini hipodijegetički, a prema opsegu sudjelovanja u priči on je homodijegetički. Fokalizacija je unutarnja, fiksna. Jezik je ponajviše (aristokratski) kajkavski 19. stoljeća, iako se mogu pronaći latinski frazemi, potom njemački i francuski:

Mlin kod Ceste, Antonija Pačulaj o Beati Krvarić

“Kako kome. Gospodjama se nije svidjala, no zato gospodi. Imala je u sebi “quelque chose de diablotin”, to pak vole muške glave.” 

Gjalski je svojim Starim krovovima prvi sintetičar društva svog vremena i kroničar prilično složenog doba koji se predstavio kao jedan od prvih vjesnika impresionizma u hrvatskoj književnosti.

Vrsta djela: zbirka pripovijedaka

Mjesto radnje: Brezovica i okolna sela

Vrijeme radnje: sredina (50./60. godine) 19. stoljeća

Tema djela: propadanje plemića i plemenitaša; propadanje aristokracije

Ideja djela: Opozicija prošlih i sadašnjih događaja. Određivanje likova prema suvremenom društvu i aktualnom političkom životu. Obračuni s aristokracijom i sagledavanje koordinata suvremene društvene i političke situacije (u kojoj sam Gjalski nije vidio ništa dobroga).

Kratak sadržaj

Uvod: Zapisi i ulomci iz plemenitaškog svijeta

Bilo je to 70-ih godina kada se sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije sastao kako bi održao prvu sjednicu. U Sabornicu je ušao ban svečano odjeven u narodnu odoru. U jedan se tren otvore vrata i u sabornicu uđu tri starca također odjevena u svečane narodne odore:

“Sva njihova prikaza: njihova bijela kosa, duge im sijede brade i još dulji bijeli brkovi, njihova starinska odjeća, njihovo svečano – tek nešto i frondersko – vladanje, pak njihove duge sablje, obješene o široke, zlatne i svilene pojase – sve je to tako skladno pristajalo dugomu neobičnomu naslovu.”.

U Sabornici se pojave poklici puni ironije od strane četvorice mladića prema staračkoj skupini. Na to je jedan čovjek koji je opazio zlobne komentare objasnio mladićima:

“Gledajte: – onaj tamo suhi stavio je nekoć zarad svoga uvjerenja na kocku i život svoj i svoju obitelj i svoju imovinu – onaj drugi pokraj njega volio je nekoć da ga otac razbaštini nego da prelomi vjeru svojoj vjerenici, siromašnoj prostoj Židovki djevojci – a onaj treći kao podžupan nije dao da se izvrši naredba njegova bana, jer je ta naredba po njegovu mnijenju krnjila municipalna prava.”.

Sjednica je završila, a petorica mladića ostala su šetati na Markovu trgu. Tada nas pripovjedač uvodi u priču o njegovom prijatelju Batoriću, njegovoj Brezovici i njihovom prijateljstvu.

Illustrissimus Battorych

Nedaleko od pripovjedačeva doma bijaše stari, drveni dvor. Među visokim brjegovima, iza jarka, stajala je jedna crna drvena kuća. Pokraj samog dvorca nalazila se crkvica posvećena Svetom Križu, a malo dalje vrt s uskim puteljcima, ogromnim lipama, visokim voćkama. U sredini se nalazilo gusto grabarje, obrezano prema ukusu 18. stoljeća. Zatim je slijedilo nepregledno dvorište. Ta je starodrevna Brezovica odisala tajanstvenošću.

Pripovjedač Vladimir govori da je ulaz u taj dvor uvijek odisao nekim žarom prošlosti, kao da se suočava s precima, zbog čega mu je bilo uzbudljivo, ali i tjeskobno.

Toj je staroj kući bio gospodar starac Kornel Batorić, umirovljeni veliki župan, muškarac preko sedamdeset godina, ali čvrste vanjštine. Lice mu je bilo sasvim obrijano, puno i rumeno, dok mu je glavu pokrivala još gusta, bijela kosa. On i Vladimir su ne samo dobri susjedi nego i iskreni prijatelji.

Vladimir potom govori kako se jednog dana šetao pored Brezovice te se iskreno zaželio svog prijatelja. Došao mu je na vrata, a kod Batorića je uvijek je bilo ljudi, slavlja, vina i pjesme. Batorić ga je obgrlio te su mu od radosti što vidi prijatelja kanule dvije suze radosnice.

Zatim su Batorić i njegovi prijatelji započeli razgovor o prošlim vremenima kada su čak i cigare bile bolje. Napokon se čašom vina nazdravilo onim dobrim, starim vremenima, a Batorić je latinskim govorom slavio sjaj, plemenštinu i poštenje nekadašnje gospode hrvatske. Pala je već i tama te je Batorić zapalio svijeće i stao govoriti o Lujčeku (Ljudevitu) Gaju koji je svojim pojmom iliraca upropastio hrvatstvo. Batorić kaže da su zbog njega i njegovih pristaša nekada bogati plemići sada osiromašili.

“Tada si u Hrvatskoj jedino kano Hrvat mogao živjeti, i svaki se tuđinac otimao da ga priznadu Hrvatom. Ali otkad je onaj – da mu Bog grijehe oprosti – Lujček Gaj izmislio ilirce, otada griješiš ako hoćeš da budeš Hrvat.”

U jedanaest sati svi su se razišli. Samo su Vladimir i Batorić ostali i već su drugi put večerali. Potom pripovjedač navodi povijest Batorića.

Rodio se na koncu 18. stoljeća u Brezovici. Otac mu se zvao Vuk, a majka Leonore rođ. Virány de Tomasin et Ráczfallu te je bila kći veoma ugledne mađarske obitelji u Bačkoj. Batorići su pripadali također reda najstarijih hrvatskih obitelji. Otac ga je upisao u Ugarsku u školu pijanistâ, te je učio francuski i njemački jezik. Kornel je učio dobro i marljivo i završio je filozofiju.

Po očevoj smrti, koja je malo zatim uslijedila, vratio se kući i započeo svoju karijeru u domovini, kao županijski odvjetnik. Isto se tako odlikovao na političkom polju, a osobito se istaknuo kao govornik. Neprestance je bio zabavljen javnim poslovima koji su ga sasvim zaokupljali. Nekoliko godina kasnije imenovan je velikim županom, no na kraju je pao s javnim poslovima jer su ga Mađari osumnjičili za tajno ogovaranje s Ilircima, a Ilirci mišljahu da je sluga Mađarâ jer su znali da je osobni prijatelj Aleksandra grofa Draškovića i Josipa Briglevića.

Batorić se potom povukao u svoju Brezovicu i živio mirno, iako su ga uspomene često podsjećale na vremena kada je bio na visokom staležu. Jednog su dana Vladimir i Batorić išli u lov, kada je najedanput Vladimir čuo vrisku te potrčao prema izvoru galame. Našao je Batorića okruženog seljacima koji su mu psovali i smijali mu se.

“Nato zaurlikaše seljaci i kletvama i psovkama, rugom, grožnjom i smijehom. Skočim brzo do Batorića da ga odvedem, jer mu se razjareni seljaci sve više primicahu. Tada saznadoh umah kako se zametnula svađa. Pred Batorićem je ležao mrtav najmiliji mu pas Nimrod, sasječen na nekoliko komada; a među seljacima vidjele se krvave sjekire.”

To bijahu njegovi nekadašnji kmetovi, koji su sada, novim sustavom, dobili jednaka prava. Zamjerali su Batoriću što je plemićkog roda te su sebi svojatali njegovu šumu.

Pored Batorića ležao je njegov ubijen pas Nimroda što je u Batoriću izazvalo bijes, ali ga je Vladimir uspio smiriti, izvući iz šume i odvesti kući.

Sutradan je Vladimir pošao Batorićevoj kući, no ispred nje stajala je kočija. Saznao je da se Batorić sprema na put u Zagreb te se odlučio pozdraviti s njim. Počeo je zdravicu i podigao čašu, a u tom je trenutku vidio kako štala gori, a onda i dvorac te kako se krov ruši. Shvatili su da su požar potpalili bivši Batorićevi kmetovi zbog pakosti što je na sudu izglasano da je šuma ipak Batorićeva, jer za nju ionako plaća visoki porez.

Stari Batorić stajao je mirno, samo gledajući u plamen koji je progutao sve ono što mu je bilo najmilije i učinilo ga beskućnikom. U tom je času mrtav od tuge pao na zemlju. I tako posljednji Batorić nije ležao na odru pod svojim krovom.

Diljem Brezovice

Kako je vrijeme odmicalo, tako su sve više nestajale plemićke i grofovske kuće. Nove kuće nisu osvojile toliko srca i duše koliko su upravo to činile kuće starih gospoda. No, kada su zanosno počeli pjevati: “Još Hrvatska ni propala!” ipak su srca živnula u vjeri da će se u svojoj županiji hrvatski jezik koristiti u javnoj službi, da će skupljati knjižice za Akademiju znanosti, za Sveučilište u Zagrebu i za Maticu.

Vladimir priznaje da je žalio za Brezovicom koja je izgorjela. Jedne je noći sjeo za stol i zapisao sve što je o Brezovici znao.

“Brezovica bijaše jednokatnica, sabita sva od debelih hrastovih piljenica. Tek temelje – poradi pivnice – imala je od cigle i kamena. Zgrada je bila tako namještena da joj je svaki ugao točno virio na svoju “stranu svijeta”. Gornji lijevi gledao je ravno na sjever, donji desni upravo na jug, gornji desni na istok i donji lijevi pravcem na zapad. Ulaz u samu zgradu bio je na toj strani od puta. Bila su to doista niska, nekoć crveno oličena vrata, do kojih se dolazilo preko četiri ili pet kamenih stuba.”

U prizemlju je bila, “najbliža ulazu, odaja za družinu, u kojoj se dizala ogromna zemljana peć, opasana s dvije strane klupama. Odmah uz ovu sobu bila je smočnica”. Na hodniku na stijeni visila su “dva ogromna i posve požutjela zemljovida: jedan Europe s Azijom i sa sjevernom Afrikom, a drugi Varaždinske županije. Oba su bila iz prošloga stoljeća. Ormar od teške crne hrastovine bio je još iz renesanse”.

Postelja u sobi bila je iz doba carstva, urešena zlatnim orlovima i lavljim pandžama. Na zidu su “bili portreti roditelja Batorićeve majke: gospodina Tomaša Viránya de Tomasin et Ráczfallu i žene mu Elizabete rođene Grasser von Lilienfeld”.

Potom se Vladimiri sjetio portreta koji je sačuvao od požara.

Roman portreta (1616)

Vladimir otkriva što je pronašao u rukopisnom portretu. Na koncu 16. stoljeća u Veneciju se doselio hrvatski knez Bogaj, koji je morao otići iz domovine jer su mu Turci spalili selo. U Veneciji je ostao kod rođaka, i to više od petnaest godina. Imao je devetero djece, a najmlađa se zvala Marjeta.

“Kad je navršila svoju šesnaestu godinu, bila je tako izvanredne ljepote, da ju je jedan od najslavnijih tadašnjih slikara umolio, neka mu sjedi za portret, i dogotovivši sliku pokloni je ocu s molbom, ne bi li smio “divno ovo lice” upotrebiti za svoje remek-djelo, koje je imao izraditi za francuskoga kralja.”

Hrvatski podban Gašpar Batorić jednoga je dana sreo šesnaestogodišnju lijepu djevojku Marjetu. On je bio otac “odraslih sinova te djed nadobudnih unuka”. Zaljubio se u Marjetu i zaprosio joj ruku, što su Marjetini roditelji objeručke prihvatili.

Ubrzo se počela pripremati i svadba. Marjeta, u bogatoj raskošnoj odjeći od bijele svile i “srebrenomodra brokata”, bila je lijepa kao božica Aurora. Prije ulaska u crkvu, na arkadama, uvidjela je jednog mladića koji ju je pratio očima. Činilo joj se kao da ga poznaje. Pred svećenikom se pogubila te nije znala uzima li podbana za muža, no na kraju je pristala.

Dan nakon vjenčana podban je odlučio otputovati s novom ženom nazad u Hrvatsku. Marjeta je često čeznula za domom. Uspoređivala je toplinu svog doma i obitelji, divotu svog grada s hladnim joj mužem i izgorjelim selom Brezovice.

Nakon četiri godine što su živjeli u Brezovici, podbana je posjetio plemić Podgajčić, sudac zagrebačke županije. Batorić je što prije trebao u tabor. Plemić ga je izvijestio o napadima Turaka i Vlaha. Odlučio je otići jer su ga domovina i vjera zvale.

Pozdravio se s uplakanom mu ženom i rekao joj neka zapamti da on nije kukavica i da će se vratiti živ i zdrav. Marjeta je ostala posve sama. Nakon dugo vremena dobila je pismo u kojem joj muž govori da će još dugo izbivati.

Jednog joj je dana četa pokucala na vrata i rekla da će kod nje ostati spavati. Časnik don Čezar ju je prepoznao i govorio da je poznaje još iz Venecije s portreta. Potom joj priznaje da je napustio Veneciju i pošao za četom kako bi za njom došao u Hrvatsku. Rekao joj je da je ljubi, a Marjeta je pala u plač i rukama prekrila lice te uzviknula da je ona žena drugoga. Čezar joj govori da je nitko ne može voljeti kao što je on voli. Marjeta ga je odbila, a Čezar joj je zaprijetio da će si nožem probiti srce.

Potom mu je rekla da to ne čini, a on joj na to kaže da će mu Bog pomoći u prvoj bitci. Marjeta je zatim gorko počela plakati. Ujutro je četa otišla, a idući dan uvečer, Čezar je opet došao te su on i Marjeta zajedno krenuli na put.

Pratio ih je haramija na konju, kojega je Barotić prije svog odlaska unajmio da čuva na kuću. Putovali su prema Sisku, gdje se Čezar ponovno priključio svojoj četi. Jedan mu je Hrvat savjetovao da se sakrije u plemićki dvor, što je i učinio.

U sobi na katu, Marjeta mu je priznala da i ona njega ljubi, a onda je čula Gašpara koji ih je pratio. Ušao im je u sobu i rekao joj da je prokletnica, a onda se dugo nitko nije pojavio na vratima.

Najedanput je dvorac počeo gorjeti, a Čezar je svim silama pokušao spasiti Marjetu od vatre. Na izlazu iz dvorca, Čezara i Marjetu ranili su metci iz pištolja. Na kraju su oboje umrli, a Gašpar je živio još dugo, ali ne u Brezovici.

*U epilogu izdanja Matice hrvatske, Zagreb 1996. stoji primjedba prevoditelja o istinitosti događaja:

“A što se tiče istinitosti dogadjaja, ustanovio sam poslije iz raznih listina, pisama i oporuke Gašparove, a ponajviše iz jedne tužbe kneza Blagaja protiv Batorića, da se je dogadjaj zbilja zbio onako, kako se o njem propovijeda. Pisac rukopisa takodjer posebice ističe u primjedbi svojoj, da je na temelju pisama sastavio povijest svoju.”

Na Badnjak

Bijaše hladna zima. Vladimir nam pripovijeda o posljednjem Badnjaku koji je proveo s Illistrissimusom Battorychem. Battorych je na Badnjak uvijek išao u lov pa je tako i to jutro stajao u visokim, toplim čizmama ispred svog dvora i namještao pušku.

“O boku mu visila draga njegova “duplonka”, ruke složio preko trbuha i turio ih u mošnju od lisičje kože, koja je visila na zelenoj uzici, prebačenoj oko vrata; imao je također uza se ogromnu lovačku torbu, kao da se nada bogzna kakovu plijenu. Uz Batorića stajala je četa lugara i momaka, svi snabdjeveni starinskim nevaljalim jednocijevkama (…)”

Vladimir ga upita kako to da po ovoj zimi i mrazu ide u lov, a Battorych ga je nazvao lijenčinom jer radije bira spavanje u toploj kućici, ugrijanom od peći. Snijeg je padao toliko gusto da se niti jedan jarak nije mogao prepoznati, a izgledalo je kao milijun zvjezdica koje biserno sjaje po brjegovima i cijeloj šumi.

Vladimir nije mogao odbiti Battorychev poziv te je odlučio s njime poći u šumu. Tišinu šume prekinuo je zvuk udarca sjekire. Pokraj jele stajala je seljančica koja je htjela prikupiti drva za Božić te je stala sjeći Battorychevu šumu.

Kada su je ugledali, pala joj je sjekira iz ruku, pokrila je lice rukama, plakala i molila za oprost. Battorych, kada ju je ugledao lijepu i mladu i kada ju je čuo da moli za oprost, dao joj je jednu granu i rekao joj da se ne ljuti. Kasnije se Vladimiru obratio na njemačkom i priznao da bi mu bilo puno draže kada djevojka ne bi sjekla jelu, njegovo najdraže drvo.

Nedugo poslije, stigli su do Hržinićeve klijeti. Adan Hržinić bio je suhonjavi sićušni starac “odjeven trošnom katanskom surkom i obuven u visoke i na sve strane okrpane čizme”. Raskrite glave, poklonio se pokorno i nagnuo se čitavim gornjim tijelom te je Batorića poljubio u ruku.

Adam je potom na prevaljenu bačvu složio kruha, soli, sira i vina. Kada su svi ponešto pojeli, Battorych je poslao ostatak svoje čete u grmlje da tamo ulove velikog zeca, a nakon što su ga ulovili svi su krenuli doma.

Snijeg je prestao padati i puhao je oštar zimski vjetar. Vladimir i Battorych razgovarali su o sanjkanju (*vožnja kočijom do crkve) oko ponoći te je Battorych rekao da su kod njega Štefica, Luka, Đako i Škender.

U staroj je Battorychevoj kući sve mirisalo po svježe pečenim kolačima, gibanici i kuhanoj šunki. Zidovi su bili okićeni borovim i jelinim granama, a u pročelju je stajao visok bor, nakićen pozlaćenim jabukama, orasima i lješnjacima te sitnim svijećama od voska. Sve je božićne ukrase i stol priredio stari Vanko.

Bilo je sedam sati kada su svi sjeli za stol i započeli večeru posnim jelima. Svinjar Daša, vrtlari Tinča i Ibrić i svi ostali započeli su pjevati pjesmu Betlem. Tako je večer prolazila u pjevanju i razgovoru.

Battorych i sudac Štefica Petrović započeli su žustru raspravu o prošlim vremenima. Pritom je Petrović zastupao liberalna stajališta, a Battorych konzervativna, tradicionalna. Rasprava bi ubrzo porasla u sveopću svađu da nije uskoro otkucala ponoć, a time i spremanje za crkvu.

Saonice su brzo hrlile, a u mirnoj noći jedino se čuo zvuk konjskih kopita. Pred crkvom se skupila velika svita, sva u svečanom ruhu. Kada se pojavio svećenik, započele su i pjesme.

Prvo su otpjevali Narodi nam se Kralj Nebeski, a onda su uslijedile sve stare hrvatske (i latinske) pjesme. Tada je započela jedna prastara božićna pjesma Pro Deo et patria!, koja je svakome potresla dušu, a ponajviše je ganula staroga Battorycha, koji je s Vladimirom “pojmio svu snagu gesla njihovih djedova”.

Novela završava opisom Dorice, djevojke koju su prije mnogo godina Vladimir i Battorych upoznali u šumi kada je sjekla Battorychevu jelu. Battorych više nije živ, a nema ni Brezovice. Nitko više ne mari za Badnjak pa tako niti poreznik koji je Dorici uzeo posljednju kravu te time, majka petero djece i udovica, nema ni mlijeka za Božić.

Na groblju

Pala je prva jesenska kiša te je stari lugar Janko rekao da su šljuke došle. Battorych i Vladimir, koji priznaje da nije bio odveć dobar lovac, krenuli su u lov. Ono što je Vladimira “tjeralo” u lov bilo je Battorychevo plandovanje koje je trajalo cijelim putom po bregovitoj prirodi, a zbog kojega je Vladimir svaki put ostao zadivljen.

Jesen je davala svoj miris i boju. Ispred i iza dvojice prijatelja stajali su nekadašnji grobovi, a sada humovi kojima je drač pojeo križeve. Battorych, tada sedamdesetogodišnjak, poznavao je većinu tih pokojnika:

“Sve, koji tu počivaju, poznavao je kao ljude sa svojim radostima i žalostima, željama i bojaznima – sve ih je znao, dok im je toplo srce tuklo, a sad gleda, kako im iz hladnoga gnijezda tako tiho i spokojno buji niska travica.”

Battorycha je zahvatila tuga te je Vladimiru pokazao Jankov grob, nekadašnjem snažnom i jakom čovjeku. Tada Battorych započinje priču o njemu.

Govori o jednoj noći kada je Battorychu pozlilo, a u selu nije tada bilo niti jednog doktora. Onda se pojavio Janko, kojemu je žena tada rađala, i koji je otputovao u Zagreb po doktora te se idući dan vratio s njim u Brezovicu kako bi pomogao Battorychu. Svi su mu sinovi bili tako lijepo i junačko odgojeni, a sada su i oni mrtvi.

Potom Battorych spominje grob suca Štefice i plemenitaša Blaža Hrastinskog. Dok su Vladimir i Battorych bili u razgovoru, na vrata groblja pojavio se star čovjek, odjeven u dugu crnu istrošenu surku. Bio je to Benko Stolniković, vlastelin kosovski, te su se on i Battorych pozdravili na latinskom, a onda je Benko krenuo na grob svojoj obitelji. Batornych je zatim započeo priču o Benku.

Spominje da su bili u Požunu zbog javnih poslova. Tamo je Benko upoznao savjetnikovu kćer Kleonu, njome se oženio i vratio u Hrvatsku. Imao je tri sina i jednu kćer. Napustio je posao u javnom sektoru i posvetio se isključivo svojoj obitelji. Živio je lagodnim i sretnim životom sve dok mu žena nije umrla.

Tada se Benko s djecom preselio u grad zbog njihovog školovanja, a onda je svog najstarijeg sina poslao u vojsku. Sin mu je jedne noći poginuo, a nakon nekog vremena mlađi sin se u Pešti razbolio.

Tada već oslabljeni Benko krenuo je na put u Peštu kako bi ga vidio, no bilo je prekasno: našao je samo mrtvo tijelo. Zatim mu se kćer udala i od bolesti ubrzo umrla. Sve je nade tada uložio u najmlađeg sina koji je nakon nekoliko godina od bratove smrti ostao zatočen u zatvoru u Beču zbog mjenice. Zatim su ga zatvorili u samicu te su ga pustili nakon nekoliko godina. Sin se vratio blijed i izmučen te su ga jedno jutro našli prostrijeljene glave na grobnici svoje obitelji. Tako je Benko Stolnoković ostao sam.

Battorych vjeruje da Benko nije poludio jer ga je vodila fatalistička prirođena filozofija: “Moralo je tako biti”.

Vladimir i Battorych krenuli su dalje. Vladimir je tada ugledao Stolnokovića kako drhtavim rukama stavlja vijenac na grob, kleči i moli se. Kosovsko se nalazilo nedaleko od groblja. To je bila velika zidana zgrada na dva kata. Do same je kuće vodila duga aleja starih jablana, a pred dvorom i daleko naokolo njega stajale su visoke, silno već razgranjene platane, kesteni, katalpe i osušene smokve. Po zaraslim putovima dizale su se divlje ruže i koprive.

Nakon što je Vladimir to sve uočio, već je pala noć te su se on i Battorych vratili svojim kućama.

Plemenitaši i plemići

Bilo je kišovito vrijeme te su igrali kartašku igru tarok. Kod Battorycha su bili Vladimir, Lacic, Ercigonja i Kuntek. Lacic započne priču o gospođi Bibijani, koju je upoznao prije tridesetak godina kada je kao laik ušao u samostan.

“Njoj se “mladi, kao puh široki i ugojeni gospodin dijak” veoma sviđao, njemu pak nije smetalo da je gospodična silno suha i posve žuta u licu. I oni se uzeli.”

U kući se Bibijana primala svakog posla i sve joj je išlo. U vrtu je imala gotovo sve što joj bijaše potrebito, no kada je trebala u dućanu kupovati, onda je postala škrta.

Tako primjerice u njezinoj kući nikada nije bilo riže, već se koristila ječmena kaša. U cijeloj ju je okolici Blatnoga Jarka svatko volio. S obzirom na to da se kasno udala, Bog joj nije podario djece, ali je zato Bibijana često čuvala i odgajala djecu svojih rođaka ili susjeda, a preko praznika imala je nekoliko đaka.

Bibijana je Lacicu bila strah i trepet, ali ju je pamtio s lijepim sjećanjem. Tada je Battorych nazdravio u ime njihove susjede Bibijane. Ubrzo je ušao Vanko i javio da je došao neki kočijaš kojemu je potreban kotač. Battorychu nije bilo jasno zašto je taj čovjek stajao na kiši te je rekao Vanku da ga pozove u dvor.

“Pa kaj ne dojde gore? Po takovoj kiši ostaje na cesti – u tom blatu – a pred nosom mu gospodski dvor! Kakav je to gospodin koji ne zna da u takovoj neprilici potraži pošten krov. Kaži momku neka gospodin gore dojde – kak bi na cesti bil dok se priredi kočija!”

Za pola sata Vanko se vratio u dvor s dvije posjetnice, a gospoda kočijaši nisu htjela ući u dvor. Prva je glasila: Feri pl. Czopakovich de Hum, a druga: Zdenko Fučak pl. Gerbenjski. Na objema posjetnicama zapremali su čitav jedan ugao silno ogromni grbovi.

Tada su se vrata otvorila i gospoda su elegantno ušla. Predstavili su se te im je Batorić rekao da su oni stari znanci. Kartanje je prestalo.

Batorić i stari Feri razgovarali su o propadanju aristokracije. Potom su se i ostali umiješali smatrajući kako nema smisla ispred imena nekog plemića staviti prijedlog “plemeniti” jer se to ne poistovjećuje s grofom, donom, barun, knez. Ubrzo je Feri počeo razvijati svoja politička načela: mrzio je “narodnjake”, a s entuzijazmom je slavio njihove protivnike. Batorić i Radičević s njim su slavili Mađare, osamstogodišnju braću.

Ercigonja, narodnjak, počeo je zanovijetati. Započela je kratka svađa koja se prekinula ulaskom jednog došljaka. Batorić ga je prepoznao – to je bio Hijacint, zvan Cintek. Rekao im je da mu se dogodila neka nezgoda. Naime, njegov se sin zaljubio u Justiku Bunčićevu.

Jednog su dana svi bili u kuhinji, pa tako i Cintekov prijatelj Slavek te je Justika slučajno Slaveka nožem ubola u leđa. Slavek je zbog toga primoran četiri tjedna ležati u postelji te ih hoće prijaviti sudu za kriminal.

Zbog toga Cintek Batorića moli za pomoć i naglašava da je Justika plemenitašica. U to se javio Zdenko koji je rekao da kazna zahvaća svakoga, neovisno o tome iz koje je loze. Batorić smatra da joj se ništa neće dogoditi nažao jer nije kriva i da je suđenje tek pitanje formalnosti.

Tada su Cipaković i Feri naglasili da se Cintek trebao predstaviti kada je došao, jer je on došao zadnji i skoro ga nitko ne poznaje. Cintek se predstavi kao Hijacint Kravarić, vlastelin na Frfuljevcu, rođeni gospodin plemenita roda.

Potom se dostojanstveno ispravi u svojoj jasnosmeđoj surki, opšivenoj crvenosmeđim gajtanima, i popravi na sebi hrvatske uske hlače modre boje. Uskoro je izbila svađa između Copakovića protiv Ercigonje i Petrovića, jer su ova dvojica rekla nešto pogrdno o banu. Ponovno su se svi našli nakon osam dana. Saznaju da Justiku nisu osudili.

Bilo je daleko u ljetu kada su Batorić i Vladimir hodali za prepelicama. Napokon su odlučili otići Lacici. U kući se činilo da nije bilo nikoga te se odjednom pojavila jedna starica koja im je rekla da je Justika u sobi i plače jer se Slavek ne oporavlja.

U vrtu se pojavila Bibijana, a Batorić i Vladimir otišli su svatko svojoj kući. No Vladimiru nešto nije dalo mira te se odlučio šetati po livadama i šumama.

Najednom se našao na rubu jednog obronka, pored potoka. Mjesec je bolje osvijetlio put te je Vladimir vidio tijelo kako nepomično leži. Prepoznao je Justiku te je uzeo i odveo kako bi je sahranili.

Na Januševo

U predvečerje su se svi našli kod Štefice Petrovića, koji nije slavio samo svoj imendan nego također svoju “rehabilitaciju” u časti sudačkoj, što ju je odredio novi podžupan, nasljednik Copakovićev.

Batorić je sljedeći dan poslao Vladimiru pismo u kojem mu piše neka se požuri. Pola sata kasnije vozili su se u Kamenicu kod Đuke. Za vrijeme puta Batorić otkriva da je Đuka sazidao Moravče, potom starinu Paštroviću, a Kamenicu je dobio po ženidbi. Kod vrata se pokaže momak u svijetlo očišćenim čizmama, s crvenim ovratnikom oko zaprljane košulje i u nekakvu širokom kaputu, posve iznošenu.

Kad je Batorić stupio u sobu, svi ga radosno pozdraviše, a Alfonz Paštrović potrči skokom do njega. Imao je na sebi uniformu. Bio je pristao mlad čovjek od dvadeset i osam godina. Kratko rezana kosa nad čelom dosta se prorijedila, no glatko i izbrijano lice s dugim smeđim brkom sjalo je od rumeni. Svoju bijelu ruku izdaleka je pružio prema starcu, visoko je držeći.

Potom im je prišla i Klaudija. Ona je bila naobražena žena, čitala je Vrgilija i Homera te se stalno držala elegantno i dostojanstveno.

Batorić i Vladimir otišli su razgovarati sa starim znancima (Petrovićem, Lalicem i ostalima). Saznaje se da se Klaudija planira udati za doktora Luxena koji od Đuke traži novac, a Đuka je siromah. Nakon razgovora u sobu je ušao Berger i njegova kći Monika, a nakon njih Luxen koji je, opazivši Bergera skočio od sreće. Potom su svi sjeli za stol koji je bio lijepo opremljen.

Novela je okončana prodajom Kamenice, zarukama doktora Luxena i Monike te Klaudijinom ludošću, zbog koje su ju svi gledali s omalovažavanjem.

Mlin kod ceste

Vladimir spominje svoju tetku, otmjenu damu, koja je suviše mnogo čitala novina, knjiga i brošura te je imala psa koji joj je po cijelom stanu ostavljao dlake. Za sebe je stalno govorila da je liberalka.

“Mon Dieu – ja nisam ohola – ti znadeš – ja sam liberalna – ali kako može kazati tek “milostivna gospodjo”, – isto, što se veli i svakoj drugoj, – fiškalki, židovki – komu hoćeš dandanas! Ja sam naučena, da mi se veli, kako se pristoji!”

U svojoj mladosti bila je nazivana ljepoticom, a u starosti nije gotovo ni traga ostalo toj ljepoti. Korzet je upotrebljavala do pred smrt te je uvijek hodala u toaleti. Govorila je o grofovima te tako spominjala svog prijatelja Gustava i rupčićem pritom brisala suze. Puno ga je hvalila – ne entuzijastično nego s nekom aristokratsko-milostivom i ljubežljivom blagosti.

Bila je Francuskinja i stalno se mirisala parfemima, a kada je ostarila govorila je da se udala nezaljubljena, ali je ipak bila sretna. Držala je imanje na Jakuševci, što je bilo sat vremena vožnje udaljeno od Brezovice.

Nisu se vidjeli nekoliko godina, a Illistrissimus ju je zvao “ludom babetinom” koja se vječno prenavlja te govori neispravnim francuskim i pritom misli da je poput rođene Parižanke. Rado je govorila i hrvatski te isticala da je prava Hrvatica, što joj je nije priječilo “da psuje Hrvate, gdje je samo zgode bilo“.

Vladimirova je tetka, Antonija, rođ. pl. Pačulaj, bila udana za Josipa Maruševića pl. od Ivana. On je bio sin seljačke plemenitaške kuće te nije imao djece pa je nakon njegove smrti sve pripalo Antoniji. Ona je govorila da postoji granica između seljaka i svećenika te je za one siromašne govorila da zaudaraju posebnim vonjem. Imala je pet odvjetnika, ali je zvala i Vladimira kako bi dobila savjet.

“Bila je naime strašno sumnjičave duše: nikomu nije ništa vjerovala. Za svaku sitnicu dogovarala se barem s deset ljudi (…)”

Zadnjih godina svog života nazvala je Vladimira. Trebao joj je pomoći u razgovoru s mlinarom, koji je od Antonije htio da mu skine barem stotinu dinara od zakupnine.

Nakon doručka Vladimir se zaputio do mlina i vidio da je novi mlin uz cestu, dok se do tetinog trebalo ići poljskim putom. Osim toga, tetin je mlin stajao niže te je ovaj novi mogao po volji spriječiti vodu. Novi je mlinar Vladimiru pokazao pisma kojima mu je dokazao da je predzadnja vlasnica iste nekretnine sva svoja prava prodala te se uspostavilo da je Antonija u krivu.

Vladimir se zatim kočijom zaputio do bivše vlasnice, grofice Krušević, udate Wallheim. Ona ga je uvela u svoju sobu u kojoj su bile tri postelje, ogromna peć, nekoliko svetačkih slika.

Grofica je govorila čas njemački, čas francuski. Dugo su pripovijedali o Batoriću. Vladimir se zatim vratio svojoj teti kako bi joj prenio obavijest o mlinu. Ona ga je gledala s nepovjerenjem te mu je započela pripovijedati o grofici.

“Beata i ja poznajemo se još od djetinjstva. Bile smo skupa u samostanu kod uršulinka u Varaždinu. Tečajem šest godina bile smo uvijek zajedno. Beata bijaše izvanredno dobra srca. Baš zato nije gotovo ništa držala na svoje grofovstvo.”

Za primjer je navela da je Beata često lažno pokazivala svoju plemenitost u slučaju poput pomaganja siromašnima i sviranja gusla umjesto glasovira. Kada su izišle iz samostana, Antoniji je bilo sedamnaest, a Beati osamnaest.

Tada se Batorić vratio svojoj kući u Brezovici. Antonija za sebe govori da je bila mirna djevojka i da se ni s kim nije mogla sprijateljiti, dok je Beata bila živahna te se Batorić zaljubio u nju.

Beata je većini muškaraca bila lijepa: imala je nježno tijelo, milovidno lice, dugo plave uvojke, krupne modre oči. Ona nije ljubila Batorića pa se ubrzo udala za svog Josephusa. Tek nakon smrti roditelja došao je Beatin punomoćnik iz Španjolske ili Švicarske i uredio imovinske stvari; poslije je došao još jedanput i prodao sve, a od same Beate nije bilo glasa.

Vladimir je ostao u Jakuševcu preko noći. Sljedeći je dan tetka odlučila otići do Beate u najstarijoj odjeći koju je posjedovala. Kada su se našle, Beata joj je priznala da je njen muž oglušio te da je to velika nesreća koja može zadesiti glazbenika. Potom govori da ga je ostavila i da je bez imetka: sav su novac potrošili na papire, a papiri su zatim pali.

Antonija joj je predložila da dođe živjeti kod nje, što je Beata odbila. Onda joj je Antonija rekla da je u računima svog pokojnog muža našla da je Beatinom ocu dugovao pet stotina forinti. Beata joj se objesila za vrat i zahvalila na toplim riječima. Tada je u sobu ušao seljak koji je trebao plaćati zakup mlina Antoniji, koje je ona u tom trenutku pripisala na vlasništvo Beate.

Vladimir je, vidjevši ga, sve ispričao Batoriću. On mu je priznao da mu je Beata bila mila srcu te da bi se za nju udao da nije bilo onog prokletog muzikanta. Tada se dosjetio da bi je ipak uzeo za ženu kako bi ona živjela s njim te bi joj on pomogao, stoga su se on i Vlatko (kako ga Batorić zove) uputili ka grofici.

No nisu ju našli: s novcima koje je dobila od tetke otputovala je nazad Willheimu. Nekoliko mjeseci kasnije čitali su u novinama da je preminula u najvećoj bijedi u Parizu.

Batorić i Antonija dali su za nju služiti misu zadušnicu. Batorić je od tuge prekrio suzno lice rukama i složio se na klupu.

STARCI: Dagerotipi iz prošle generacije

Vladimir, Batorić, Lacica, Radičević i Paštrović dogovorili su put k starim prijateljima. Krenuli su u šest ujutro. Zrak je bio hladan te bi mogao pasti snijeg. Došli su do Radakova i vidjeli kočiju pred dvorom. Tamo su uzeli malo rakije i čekali pospanca Paštrovića. Odlučili su prvo otići kod Dioniza.

Batorić je zapadao u spomeni prošlih dana: radovao se, a ponekad mu se na licu pojavio i tužni odsjev. Oko jedanaest sati stigli su pred Jasenicu, imanje Dioniza Bašića. Prvo im se učinilo da ga nema, a onda su vidjeli da ih netko zove s prozora.

Potom su se čestito izljubili i izgrlili. Dioniz ih je brzo uvukao u sobu jer je vani bilo hladno. Društvo je bilo mnogobrojno i vrlo veselo; nazdravljali su i pili. Predvečer su im se pridružili gospoda i gospođe iz susjedstva. Potom su zaorili staru ilirsku pjesmu:

“Naši djedi rujno vince pili,

naši oci djevojke ljubili,

aj zašto ne – aj ne bi mi…”

Nakon pjesme je Ercigonja, stari Ilirac, ustao i nazdravio hrvatskom sveučilištu i pozvao prijatelje da pomognu kojom svotom podignuće tog zavoda.

Prvi je novac dao domaćin, a nakon njega i svi drugi. Ostali su do tri sata te su neki koji su živjeli blizu otišli svojim kućama, a većina je ostala spavati u dvoru.

Drugo jutro kasno su napustili Jasenicu te su se uputili u Željnicu, starcu Benjošu Kirinčiću. Benjoš je bio poznat cijeloj županiji po bogatstvima purana. Polovinu je svojih njiva i livada dao seljacima u zakup, a zakupnina se plaćala u puranima, kopunima i guskama.

Pred starce je u jednom trenutku dojurio nekakav deran u kaputu, koji im je pomogao sa skidanjem jakni i bunda. Domaćin ih je dočekao na prvoj stubi. On je nekoć bio carski oficir te je zbog toga držao do svog vojničkog karaktera. Bio je iznimno strog i držao se važno. Imao je plemenitaško stajalište, ali se tijekom godinama priključio Ilircima, ponajviše zbog svog slavnog prijatelja, rodoljuba Janka Draškovića.

Kada su se svi pozdravili, uveo ih je u najbližu sobu koja je imala crne, tamne tramove i starinsko crno pokućstvo. Ubrzo se pojavio dječak Lovrić koji je najavio da je ručak na stolu. Nakon jela, Ercigonja je predložio da igraju tarok, ali starac nije bio ljubitelj kartaških igara.

Potom je započela rasprava između Batorića, koji je tvrdio da mu je bliži Mađar ili Nijemac nego što je Čeh ili Kranjac, i Benjoša, koji je zastupao mišljenje iliraca. Ta se žestoka politička rasprava rasplamsala sve dok se na vratima nije pojavio jedan čovjek – polugol i bos.

“Odurne cunje visjele s njega i samo je jedan stražnji dio tobožnjega kaputa odavao, da je nekoč bio modre boje. Lice bilo mu još mlado, ali od muke i bijede izmučeno i istrošeno, a gusta crvenkasta brada i plava zamazana kosa neuredno i nečešljano padahu na sve strane.”

Taj je čovjek molio za kruh i novac te im je priznao kako traži posao, ali ga ne može naći. Potom započinje priču kako su ga otpustili u Radoboju iz tvornice te je sada gotovo osam dana bez kruha.

Lovrić ga je na Benoševu zapovijed odveo u kuhinju kako bi mu dao jesti, a svi ostali dali su mu ponešto iz svog džepa. Tada su svi zašutjeli i prisjećali se prošlih vremena, kada se takvih prosjaka gotovo nije moglo naći.

Nakon kraće stanke, ponovno su objedovali i veselili se, a došljak je netragom zamuknuo. Na vrata je pokucao novi došljak – Benjošev prijatelj Janko koji se uputio ka Benjošu kako bi mu javio za raspravu između njega i podžupana.

U isti su čas pred dvorom stale tri kočije te su u sobu ubrzo ušli podžupan Aurel Bašić-Trebinjski (vlastelin na Grahovu), veliki bilježnik i još nekoliko gostiju. Dobili su za jesti i piti, a onda se oglasio podžupan otkrivši im da je pod raskršćem u Jalkovici sreo velikog župana koji je čitao kod bana osnovu zakona o županijskoj upravi kojom se za županiju neće više birati činovništva, već će ih imenovati ban. Starci su to usporedili s Bachovim apsolutizmom. Na svačijem se licu mogla vidjeti bijeda i žalost.

“I bijaše, kao da je odajom proletio angjeo smrti,ostavljajući za sobom svoj studeni grobni dah.”

Starci su nastavili jadikovati, a Vladimir je u sebi ponavljao stari jevrejski psalam: “Pokraj voda u Babilonu sjedjasmo i plakasmo, čim na Smion pomišljasmo”. Zatim je Benko zapjevao, a onda svi za njime i tako je ponovno zavladalo veselje. Sljedeći su dan ponovno bili kod Benjoša na kolinju.

Na kraju Vladimir pomišlja:

“I ja se nisam nikad žalio na taj svoj izlet, gdje ih toliko vidjeh iz “predjašnje generacije”. Sad ih nema više: ili ih proguta bezdno grobova ili ih posakrili tihi zakuci najdublje starosti. A meni je toliko puta teško i pusto bez njih, ma da me gleda ista gora, isti bregovi, iste livade i isti potoci: I bolno moram toliko puta šaptati divni Homerov stih:

Kakav je lišću rod, i ljudima takov je uprav.”

Perillustris ac generosus Cintek

Bio je kolovoz te su se Batorić, Ercigonja, Petrović i Vladimir vraćali s lova na zečeve. Odjednom se u daljini čulo lupanje kola koje im se sve više približavalo. Kola su bila visoko nakrcana gajbama, vrećama, bačvama te su bila upregnuta s tri konja. Na gornjoj palubi stajala su dva “seljačka poderana momčića”, a na prvom konju jahao je starac.

“Kaputa nije imao na sebi, već mu je zdepasto tijelo pokrivala razgaljena košulja pocrjela od znoja i prašine. Osim toga imao je na sebi uske sive hlače iz debela sukna i narodnog kroja. (…) No najčudnije bijaše, što mu je uz bok visila duga i široka starinska sablja (…)”

Svi su se začudili njemu i njegovoj sablji. U tom je trenutku starac dragao konje te je jednog nazivao Bucentauro. Potom je iz torbe izvadio puranovo meso i stao ga rezati. Njime je hranio dvojicu seljaka i štene koje su nosili u kolima.

Starac je stajao leđima okrenut prema Batoriću i ostalima te mu zbog toga nisu uspjeli vidjeti lice.

“Bio je srednje visine, neobično širok u plećima i dosta krupan u tijelu. Tek noge bile su nerazmjerno tanke. Plavušastu kosu nosio je dugu, isto tako i duga rijetka brada crvenkaste boje sezaše duboko do prsiju. Glava mu je bila velika sa širokim i tustim licem nježne, bijelo-rumene puti, s visokim okruglim čelom, uskim šiljatim nosom i sa sitnim očicama neopredijeljene boje.”

Imao je oko četrdeset i pet godina.

Kada se okrenuo i primijetio Batorića, došao ga je pozdraviti te se upoznati s Vladimirom. Predstavio se kao nobilis et quondam dominus terrestris Arpad pl. Cintek de Vučja Gorica.

Ercigonju je zanimalo kako to da je sada Arpad, ako je prije bio Kajmir. Cintek mu je objasnio da je bio Kajmir dok je bio na strani Iliraca, no kada se okrenuo na stranu Mađara, Erdődy mu je savjetovao pa promijeni ime u Arpad (što na mađarskom znači Kajmir).

Govori im da ide u Zagreb na sajam kako bi prodao purane i mogao od toga platiti porez, a osim toga kako bi platio i pristojbu za imanje koje mu je njegov otac ostavio. Potom mu Petrović ponudi vina, koje je po Cintekovu mišljenju bilo loše. Zbog toga je iz kola donio svoje domaće vino i svoju gibanicu i nazdravio u čast Batoriću.

Cintek im je potom započeo pričati o svojim poslovima na polju, o berbi, puranima, plaćanju poreza. Nakon toga pošao je prema gradu, a ostali su otišli kući.

U vrijeme berbe u Brezovici se pojavio momčić iz Ferfrekovca, bos i poderan. U jednoj je ruci držao visoki štap, a u desnoj je čvrsto držao pismo u kojem se nalazilo pet pečata i pet grbova “nobilis familiae Czintekk de Vuzsja Goricza et aedem”.

Tim pismom Cintek se obraća Illistrissimusu Battorychu kojega poziva u berbu na svom plemenitom imanju u Vugrovu polju. Piše i kako ih čeka “pajcek ražen, a ne bu zmenkalo ni purice”.

Na kraju pisma moli Batorića da mu oprosti na mogućoj nepismenosti i lošem pisanju te se opravdava kako je on čovjek od pluga, a ne kancelar. Batorić je, ne pitajući ostale, najavio da će svi doći. Najprije su se pojavili Petrović, Ercigonja i Radičević, potom Lacic Kuntek. Kratko su bili u lovu na zečeve, no nisu ništa uspjeli uloviti. Zatim su se uputili u Cintekovu klijet.

“Klijet bijaše prosto stanje, sabito od surovih hrastenica i pokrito visokim krovom od slame. Niska vrata vodila su unutra. Bilo mnogo posla, dok ih otvoriše, jer drvene nekakve tajnovite ključanice, stotinu godina stare, nije nitko znao otvoriti osim Cinteka.”

U klijeti su tiho objedovali, a nakon toga su se veselili pjesmom i plesom. Beračice grožđa pridružile su im se pjevanjem. Batorić je Cinteku cjelivao ruke i govorio mu kako mu je ovo “najljepši dan u životu”. Kada je pala noć, odlučili su poći kući, što je Cintek shvatio kao da se ne provode dobro.

Potom više nije bilo govora da trebaju kući nego su se uputili u Ferfrekovec k Cintekovoj ženi. Kada su se dovoljno približili kući, vidjeli su “visoki plamen na ognjištu u kuhinji, smještenoj u sredini kuće“. Cintek je pozvao suprugu, koja je dojurila u hodnik “brišući ruke u pregaču“.

Cintekova supruga, Amalija, bila je žena četrdesetak godina, suhonjavog tijela i zbunjenog vladanja. Nosila je ljetnu suknju bez ikakva kroja. Bila je “kćer nekoć ugledne starodavne obitelji Orlovića“; otac joj je bio “vlastelin i županijski veliki sudac“.

Cintek ih je “uveo u prednju sobu, koja je služila za blagovanje“. Najedanput je Cintek upitao Amaliju za čovjeka koji se skrivao iza divana. Čim ga je vidio napao ga je, u ljutnji što on (Cintek) po cijele dane radi na polju, dok u njegov dom, njegovoj ženi, dolazi nezvani gost.

Čovjek se ustao i predstavio kao poreznik oficijal Gavrilović, koji je došao na ovrhu zbog poreza i zbog stare pristojbe. Cintek se trgnuo i časkom zanijemio, a onda je počeo psovati i kuditi njemačke zakone, oficijala, poreznika i “onoga prvoga izdajicu, koji je poreze osmislio i na svijet donio”.

Nakon što se smirio pozvao je oficijala da večera s njima, a onda se s njim i pobratimio. Ovaj mu je “otkrio da je rodom iz Bačke” te da mu je mađarski kao materinji. Oko ponoći se oglasio Lacica da je pospan i da je vrijeme da krenu kući, no Cintek ih je u tome zaustavio i rekao im da će prespavati kod njega. Samo je oficijal imao pravo otići kući.

Vladimir te noći nije mogao zaspati. Budilo ga je Lacicevo hrkanje, grmljavina, zvuk lonaca iz kuhinje. Uspio je zaspati tek u zoru, a probudio ga je Cintek svojim zapovijedima djevojkama da nahrane živad, pomuzu krave, odu u selo.

Svi su ustali, a Cintek se pojavio obučen u dugo sukno sa sabljom preko pasa. Objasnio im je da ide do grada. Tek su oko deset sati otišli iz Cintekova doma.

Potom započinje svoju priču: kako je sve krenulo s ovrhama, kako ih je nekoliko puta izbjegao te s jedne ovrhe ulazio u drugu. Kada je već postalo prekasno i kada je život započeo kao bijednik, pokucao je na vrata svojih bivših političkih kolega, no zatvorili su mu vrata pred nosom. Često je pomišljao o selidbi, o novom početku, no ni za to nije imao novca. Svi njegovi bivši prijatelji smatrali su ga radikalom, revolucionarom, socijalistom. No jednog ga je dana Erdődy prozvao privremenim državnim poreznim ovrhovoditeljem i tako je Cintek u potpunosti izgubio na slavi te je postao razočaran zbog toga što je on, “najveći protivnik sviju poreza”, pregazio svoja uvjerenja i svoj ponos.

Vladimir je ponovno nakon dugo godina bio u lovu koncem listopada kada je sreo Cinteka koji je bičem tjerao junicu i pritom kudio seljake što se protive.

“- Da li vi znadete, da sam ja kraljevski čovjek? Tko mene uvrijedi, čeka ga Lepoglava. Naučit ću ja vas: nisam ja istom tkogodj! Što je carevo, dajte caru, a što je Božje, Bogu! – govoraše Cintek strogim glasom.”

Kada je vidio Vladimira, osjetio je sram te mu prišao. Na glavi je nosio kraljevsku kapu, obrubljenu crveno-zeleno-zlatnim gajtanima. Govorio je brzo, ne gledajući Vladimira u lice, da nije nesretan te da ga za Novu godinu čeka nagrada, kako mu je porezni nadzornik i obećao. Vladimir je tada pomislio da taj nesretni bijednik sigurno trpi.

Sljedeće godine Vladimir je stajao na njegovom grobu. Bio je uvjeren da mu je duša zacijelo žednjela za mirom pa makar mu nadzornik i obećavao nagradu u Novoj godini.

Analiza likova

Vladimir – pripovjedač, Batorićev prijatelj s kojim prolazi sve događaje koje temeljito opisuje. Pojavljuje se u Uvodu gdje pripovijeda četvorici mladića o svojim starim znancima, a kada su mladići otišli, Vladimir ostaje sam i uvodi samog čitatelja u priču:

“Ne da se to tako u kratko iskazati, a najzad sam rad, da se i vi upoznate s ovim dijelom našega Hrvatstva; dopustite dakle, da vam do zgode pročitam svoje bilješke i uspomene, što sam ih, ne od obijesti nego od nutarnje potrebe, napisao o svome starome prijatelju Batoriću, o njegovoj Brezovici i o našem drugovanju.”.

Illustrissimus (Kornel) Battorych – glavni protagonist djela. Plemenitaškog podrijetla, stari, umirovljeni župan. Živio je u Brezovici, gdje je i umro (novela Illustissimus Battorych). Protivi se Ilircima, konzervativan je. Često sa svojim prijateljima odlazi u lov, ponajviše na zečeve. Druželjubiv je i veseo, ljubitelj taroka, ali je i nostalgičan za prošlim vremenima o kojima često razgovara sa svojim prijateljima.

“(…) umirovljeni veliki župan …čke županije, muž preko sedamdeset godina, ali čvrste vanjšine i malo ne lijep. starina. Lice sasvim obrijano bilo je puno i rumeno, dok mu je glavu pokrivala još gusta, bijela kosa. Fine crte lica odavale su otmen izraz, a uz to i dobroćudan i blag.”.

Arpad pl. Cintek de Vučja Gorica – vlastelin u Ferfrekovcu i Vugrovom polju, posjeduje kuće u Varaždinu i nekoliko livada na Sutli. Nekadašnji Ilirac, no kada su mu počele stizati ovrhe i kada se protivio porezima, postao je pristaša Mađarona. Na kraju ga je Erdӧdy imenovao poreznikom te je time Cintek u potpunosti izgubio svoj ponos. Dugogodišnji je Batorićev prijatelj i suradnik te je oženjen za plemkinju Amaliju.

Feri – plemić niska tijela i sitna struka, glava mu je bila tubasta oblika u tjemenu, imao je nisko čelo, velike oči – “onakve što ih je blagopokojni Homer volujskim nazvao – silile se vječito na strog i ohol pogled, najznatniji su bili u licu brkovi, koji su kao dvije oštre četke stršili uvis kamo je gledao, i nos, krupan, kratak nos, za koji nisi mogao vjerovati da mu na kiši ne bi kapi curile u nosnice”.

Luxen– bogati plemić oko trideset godina.

“Kosu je nosio posve ostriženu, lice mu bilo izbrito, tek neobično dugi i debeli brk pod krupnim nosom stršio daleko od lica u zrak, po čemu bijaše nalik na kakvoga “sergeanta” sa mnogim kapitulacijama. I hod mu je bio takav, kao da je sad sjahao s konja. Odjeća mu bijaše dosta elegantna kroja, ali s prljama kloroforma ili kakova hidrokalija – i bez petoga puceta.”

Monika – “Djevojka bila je niska, okrugla, za svojih osamnaest godina predebela. Koraci joj bijahu sitni i hodajući cijelim se tijelom zibala i teturala. Velika glava sa širokim nezdravo naduhlim licem blijedosive boje sjeđaše na posve kratku vratu, oko kojega se povio debeo zlatan lanac za uru. Oči joj bile iste kao u oca, jedina kosa bila je svojom pepeljastom bljedoćom i neobičnom bujnošću upravo divna. Odjevena bijaše u modru svilu, iskićenu pravim lijonskim baršunom.”

Klaudija – izvanredno lijepa djevojka od dvadeset pet godina, hodala je laganim korakom, držala se visoko.

“Bujna smeđa kosa, zalijevajući se nešto zaruđenim blijeskom, spletena u dugu frizuru, padala joj duboko za vrat. Visoko čelo sjalo bjelinom, pravilne crte lica, tek nešto zarumenjena, nosile su u sebi izraz otvoren, ponosit i opredijeljen. Velike okrugle tamne oči ravno su gledale preda se i u zjenicama tinjala žarka iskra. Fini grčki nosić i pune usnice povećavahu još ljepotu lica, no kao da je okolo njih drhtalo od časa do časa nešto, što je izricalo svu toplu strast. Stas joj bijaše ravan, no u kretnji gibak; dosta raširene pleći slagale su se u raskošnoj pognutoj crti. Pune grudi nad neobično tankim pasom i čvrstim donjim tijelom odisahu mladim jakim životom i ladanjskom svježosti.”

Benjoš Kirinčić – stariji od Batorića, njegov je stari znanac i prijatelj. Potječe iz plemenitaške obitelji. Uredan, strog, pobožan, pošten. Živio je u dvoru koji mu je bila stara drvena kurija. U svojoj je mladosti bio vojnik.

Auriel Bašić-Trebinjski – čovjek od nekih šezdeset godina, vlastelin na Grahovu, srednje visine, ne prekrupna tijela, uman, blag i podnositi čovjek. Ljubio je domovinu i njezine stare uredbe. Bio je u županijskoj službi.

Bilješka o piscu

Ksaver Šandor Gjalski poznati je romanopisac i novelist pravog imena Ljubo Babić. Rođen je 1854. godine u Gredicama u Hrvatskom Zagorju, obitelji zagorskog plemenitaša, a čiji je način odrastanja u prekrasnoj atmosferi starog doma plemića poslužilo kao inspiracija tijekom stvaralaštva što ga je držalo do kraja.

Želja da se realno pristupi problemima društvenog, intelektualnog i političkog života Hrvatske te emocionalna povezanost s nekadašnjim načinom života svijeta plemenitaša, rezultirala su djelima razne tematike i kvalitete. Zbog toga su pripovijetke “Iz varmeđinskih dana”, “Pod starim krovovima”, “Na rođenoj grudi” i “Diljem doma” bile napisane realistično-poetskim stilom.

Tijekom stvaranja raznih djela Gjalski se neko vrijeme orijentirao na prikaz povijesnih motiva, a bavio se i tradicionalnijom temom, a to je položaj intelektualaca u maloj životnoj sredini. U njegovim su djelima svoje mjesto našli i nesretni životi malih ljudi iz nižih slojeva društva. Pred kraj života napisao je par pripovijetki s mističnom tematikom.

U njegovim su djelima prisutne dvije različite inspiracije: pa je tako jedna racionalna i didaktička, a druga emocionalna i sentimentalna. Gjalski se uvijek trudio u svakom čitatelju probuditi osjećaj duboke povezanosti s domom i ljudima koje se trudio tako vjerno opisati. Umro je 9. veljače 1935. godine u Gredicama.

Od njegovih djela ne treba zaboraviti na: “Tri pripovijesti bez naslova”, “Janko Borislavić”, “Bijedne priče”, “Za materinsku riječ”, “Radmilović”…

Autor: M.G.