Perillustris ac generosus Cintek

Perillustris ac generosus Cintek je jedna od novela iz zbirke Pod starim krovovima autora Ksavera Šandora Gjalskog.

Zbirka pripovijedaka Pod starim krovovima (Pod starimi krovovi) kajkavskog pisca Ksavera Šandora Gjalskog pripada razdoblju realizma. Prva pripovijetka iz te zbirke jest Illustrissimus Battorych, objavljena 1884. godine, kojom se Gjalski svrstao u sam vrh proze svog vremena, a ostale su: (Uvod), Diljem Brezovice, Roman portreta, Na Badnjak, Na groblju, Plemenitaši i plemići, Na Januševo, Mlin kod ceste, Idila Starog ljeta, Starci, Perillustris ac generosus Cintek i Beg sa Sutle.

Glavni motivi pripovijedaka jesu život i problemi zagorskih plemenitaša u ambijentima drevnih kurija i gospodarstva u vrijeme njihova polagana odumiranja izazvana prodorom novih društvenih oblika života. Sve se to svodi na sliku niza ugođaja i atmosfera jednog hedonističkog svijeta, vedrih i bučnih nazdravičarskih gozbi.

Atmosfera je pritom jednostavna, bezbrižna, ispunjena lovom i kasnonoćnim razgovorima o aktualnim političkim događajima – borbi između konzervativnog i novog, koje dolazi do tragičnih sukoba.

U pripovijetki Perillustris ac generosus Cintek pripovijedač u društvu svojih prijatelja odlazi u lov na zečeve. Nakon toga, odlaze u Cintekovu klijet gdje vode razgovor, a glavni među njima je Batorić, koji je ujedno i glavni lik u svim pričama iz zbirke.

Vrsta djela: pripovijetka iz zbirke priča

Vrijeme radnje: od kolovoza do listopada i godinu nakon toga

Mjesto radnje: na putu iz lova, u Cintekovoj klijeti, na groblju

Tema djela: okupljanje prijatelja u lovu na zečeve i druženje u Cintekovoj klijeti

Ideja djela: slava nije vječna. Svaki bi čovjek trebao imati iste uvjete za život bez obzira na njegovo podrijetlo

Kratak sadržaj

Bio je kolovoz te su se Batorić, Ercigonja, Petrović i Vladimir vraćali s lova na zečeve. Odjednom se u daljini čulo lupanje kola koje im se sve više približavalo. Kola su bila visoko nakrcana gajbama, vrećama, bačvama te su bila upregnuta s tri konja. Na gornjoj palubi stajala su dva “seljačka poderana momčića”, a na prvom konju jahao je starac.

“Kaputa nije imao na sebi, već mu je zdepasto tijelo pokrivala razgaljena košulja pocrjela od znoja i prašine. Osim toga imao je na sebi uske sive hlače iz debela sukna i narodnog kroja. (…) No najčudnije bijaše, što mu je uz bok visila duga i široka starinska sablja (…)”

Svi su se začudili njemu i njegovoj sablji. U tom je trenutku starac dragao konje te je jednog nazivao Bucentauro. Potom je iz torbe izvadio puranovo meso i stao ga rezati. Njime je hranio dvojicu seljaka i štene koje su nosili u kolima.

Starac je stajao leđima okrenut prema Batoriću i ostalima te mu zbog toga nisu uspjeli vidjeti lice.

“Bio je srednje visine, neobično širok u plećima i dosta krupan u tijelu. Tek noge bile su nerazmjerno tanke. Plavušastu kosu nosio je dugu, isto tako i duga rijetka brada crvenkaste boje sezaše duboko do prsiju. Glava mu je bila velika sa širokim i tustim licem nježne, bijelo-rumene puti, s visokim okruglim čelom, uskim šiljatim nosom i sa sitnim očicama neopredijeljene boje.”

Imao je oko četrdeset i pet godina.

Kada se okrenuo i primijetio Batorića, došao ga je pozdraviti te se upoznati s Vladimirom. Predstavio se kao nobilis et quondam dominus terrestris Arpad pl. Cintek de Vučja Gorica.

Ercigonju je zanimalo kako to da je sada Arpad, ako je prije bio Kajmir. Cintek mu je objasnio da je bio Kajmir dok je bio na strani Iliraca, no kada se okrenuo na stranu Mađara, Erdődy mu je savjetovao pa promijeni ime u Arpad (što na mađarskom znači Kajmir).

Govori im da ide u Zagreb na sajam kako bi prodao purane i mogao od toga platiti porez, a osim toga kako bi platio i pristojbu za imanje koje mu je njegov otac ostavio. Potom mu Petrović ponudi vina, koje je po Cintekovu mišljenju bilo loše. Zbog toga je iz kola donio svoje domaće vino i svoju gibanicu i nazdravio u čast Batoriću.

Cintek im je potom započeo pričati o svojim poslovima na polju, o berbi, puranima, plaćanju poreza. Nakon toga pošao je prema gradu, a ostali su otišli kući.

U vrijeme berbe u Brezovici se pojavio momčić iz Ferfrekovca, bos i poderan. U jednoj je ruci držao visoki štap, a u desnoj je čvrsto držao pismo u kojem se nalazilo pet pečata i pet grbova “nobilis familiae Czintekk de Vuzsja Goricza et aedem”.

Tim pismom Cintek se obraća Illistrissimusu Battorychu kojega poziva u berbu na svom plemenitom imanju u Vugrovu polju. Piše i kako ih čeka “pajcek ražen, a ne bu zmenkalo ni purice”.

Na kraju pisma moli Batorića da mu oprosti na mogućoj nepismenosti i lošem pisanju te se opravdava kako je on čovjek od pluga, a ne kancelar. Batorić je, ne pitajući ostale, najavio da će svi doći. Najprije su se pojavili Petrović, Ercigonja i Radičević, potom Lacic Kuntek. Kratko su bili u lovu na zečeve, no nisu ništa uspjeli uloviti. Zatim su se uputili u Cintekovu klijet.

“Klijet bijaše prosto stanje, sabito od surovih hrastenica i pokrito visokim krovom od slame. Niska vrata vodila su unutra. Bilo mnogo posla, dok ih otvoriše, jer drvene nekakve tajnovite ključanice, stotinu godina stare, nije nitko znao otvoriti osim Cinteka.”

U klijeti su tiho objedovali, a nakon toga su se veselili pjesmom i plesom. Beračice grožđa pridružile su im se pjevanjem. Batorić je Cinteku cjelivao ruke i govorio mu kako mu je ovo “najljepši dan u životu”. Kada je pala noć, odlučili su poći kući, što je Cintek shvatio kao da se ne provode dobro.

Potom više nije bilo govora da trebaju kući nego su se uputili u Ferfrekovec k Cintekovoj ženi. Kada su se dovoljno približili kući, vidjeli su “visoki plamen na ognjištu u kuhinji, smještenoj u sredini kuće“. Cintek je pozvao suprugu, koja je dojurila u hodnik “brišući ruke u pregaču“.

Cintekova supruga, Amalija, bila je žena četrdesetak godina, suhonjavog tijela i zbunjenog vladanja. Nosila je ljetnu suknju bez ikakva kroja. Bila je “kćer nekoć ugledne starodavne obitelji Orlovića“; otac joj je bio “vlastelin i županijski veliki sudac“.

Cintek ih je “uveo u prednju sobu, koja je služila za blagovanje“. Najedanput je Cintek upitao Amaliju za čovjeka koji se skrivao iza divana. Čim ga je vidio napao ga je, u ljutnji što on (Cintek) po cijele dane radi na polju, dok u njegov dom, njegovoj ženi, dolazi nezvani gost.

Čovjek se ustao i predstavio kao poreznik oficijal Gavrilović, koji je došao na ovrhu zbog poreza i zbog stare pristojbe. Cintek se trgnuo i časkom zanijemio, a onda je počeo psovati i kuditi njemačke zakone, oficijala, poreznika i “onoga prvoga izdajicu, koji je poreze osmislio i na svijet donio”.

Nakon što se smirio pozvao je oficijala da im se pridruži na večeri, a onda se s njim i pobratimio. Ovaj mu je “otkrio da je rodom iz Bačke” te da mu je mađarski kao materinji. Oko ponoći se oglasio Lacica da je pospan i da je vrijeme da krenu kući, no Cintek ih je u tome zaustavio i rekao im da će prespavati kod njega. Samo je oficijal imao pravo otići kući.

Vladimir te noći nije mogao zaspati. Budilo ga je Lacicevo hrkanje, grmljavina, zvuk lonaca iz kuhinje. Uspio je zaspati tek u zoru, a probudio ga je Cintek svojim zapovijedima djevojkama da nahrane živad, pomuzu krave, odu u selo.

Svi su ustali, a Cintek se pojavio obučen u dugo sukno sa sabljom preko pasa. Objasnio im je da ide do grada. Tek su oko deset sati otišli iz Cintekova doma.

Potom započinje svoju priču: kako je sve krenulo s ovrhama, kako ih je nekoliko puta izbjegao te s jedne ovrhe ulazio u drugu. Kada je već postalo prekasno i kada je život započeo kao bijednik, pokucao je na vrata svojih bivših političkih kolega, no zatvorili su mu vrata pred nosom. Često je pomišljao o selidbi, o novom početku, no ni za to nije imao novca. Svi njegovi bivši prijatelji smatrali su ga radikalom, revolucionarom, socijalistom. No jednog ga je dana Erdődy prozvao privremenim državnim poreznim ovrhovoditeljem i tako je Cintek u potpunosti izgubio na slavi te je postao razočaran zbog toga što je on, “najveći protivnik sviju poreza”, pregazio svoja uvjerenja i svoj ponos.

Vladimir je ponovno nakon dugo godina bio u lovu koncem listopada kada je sreo Cinteka koji je bičem tjerao junicu i pritom kudio seljake što se protive.

“- Da li vi znadete, da sam ja kraljevski čovjek? Tko mene uvrijedi, čeka ga Lepoglava. Naučit ću ja vas: nisam ja istom tkogodj! Što je carevo, dajte caru, a što je Božje, Bogu! – govoraše Cintek strogim glasom.”

Kada je vidio Vladimira, osjetio je sram te mu prišao. Na glavi je nosio kraljevsku kapu, obrubljenu crveno-zeleno-zlatnim gajtanima. Govorio je brzo, ne gledajući Vladimira u lice, da nije nesretan te da ga za Novu godinu čeka nagrada, kako mu je porezni nadzornik i obećao. Vladimir je tada pomislio da taj nesretni bijednik sigurno trpi.

Sljedeće godine Vladimir je stajao na njegovom grobu. Bio je uvjeren da mu je duša zacijelo žednjela za mirom pa makar mu nadzornik i obećavao nagradu u Novoj godini.

Bilješka o piscu

Ksaver Šandor Gjalski poznati je romanopisac i novelist pravog imena Ljubo Babić. Rođen je 1854. godine u Gredicama u Hrvatskom Zagorju, obitelji zagorskog plemenitaša, a čiji je način odrastanja u prekrasnoj atmosferi starog doma plemića poslužilo kao inspiracija tijekom stvaralaštva što ga je držalo do kraja.

Želja da se realno pristupi problemima društvenog, intelektualnog i političkog života Hrvatske te emocionalna povezanost s nekadašnjim načinom života svijeta plemenitaša, rezultirala su djelima razne tematike i kvalitete. Zbog toga su pripovijedke “Iz varmeđinskih dana”, “Pod starim krovovima”, “Na rođenoj grudi” i “Diljem doma” bile napisane realistično-poetskim stilom.

Tijekom stvaranja raznih djela Gjalski se neko vrijeme orijentirao na prikaz povijesnih motiva, a bavio se i tradicionalnijom temom, a to je položaj intelektualaca u maloj životnoj sredini. U njegovim su djelima svoje mjesto našli i nesretni životi malih ljudi iz nižih slojeva društva. Pred kraj života napisao je par pripovijetki s mističnom tematikom.

U njegovim su djelima prisutne dvije različite inspiracije: pa je tako jedna racionalna i didaktička, a druga emocionalna i sentimentalna. Gjalski se uvijek trudio u svakom čitatelju probuditi osjećaj duboke povezanosti sa domom i ljudima koje se trudio tako vjerno opisati. Umro je 9. veljače 1935. godine u Gredicama.

Od njegovih djela ne treba zaboraviti na: “Tri pripovijesti bez naslova”, “Janko Borislavić”, “Bijedne priče”, “Za materinsku riječ”, “Radmilović”…

Autor: M.G.