Dobriša Cesarić je poznat kao pjesnik jednostavnog izraza i malih stvari. Pjesme su redovito pisane jednostavnim jezikom, stoga su lako razumljive, ali to ne znači i plitke.
Lirski izraz najprevođenijeg hrvatskog pjesnika Dobriše Cesarića najbolje karakterizira matoševsko-vidrićevska tradicija koju je uzdigao do razine nesumnjive autentičnosti i originalnosti u koje unosi osobni pjesnički izraz.
Izraz koji se temelji na njegovom odabiru riječi koje se “ne troše”, na glazbi njegovog prepoznatljivog ritma i stiha, na klasičnim i tradicionalnim strofama. Uz priznate hrvatske autore Miroslava Krležu i Tina Ujevića, Dobriša Cesarić je uvjerljivo zauzeo svoje mjesto u hrvatskoj poeziji i ističe se kao jedan od utemeljitelja modernog hrvatskog pjesništva.
Cesarić nam u svojim pjesmama ostavlja bogato nasljeđe simbolističko-impresionističke poezije vješto ugrađene u svoje iskaze koji se, na prvi pogled, čine jednostavnim, no, zapravo su rečenično zgusnute akustičke i vizualne impresije, rečenično iskazane spoznaje o životu i raskošne slike.
Nezamjetne ljepote i radost kroz koje je Cesarić prošao i spoznao otkriva upravo u svojim pjesmama, poput zamaha leptirova krila, koraka kosa, skromne, male voćke u vrtu, rose na stabljici biljke. U potpunosti ga zaokuplja čarobnost preobražaja iz nečega što je obično u neobično, vremenski isječci, trenuci, pojedinosti umjesto cijelih pojava i iskaza.
Pjesnik na svakodnevnim motivima iz prirode gradi vrlo duboke stihove. On opisuje ljepote malih stvari i u njima skriva dublja značenja koja otkrivaju promišljene ideje. U Cesarićevu stilu uočavamo i dosljednost forme pjesama koja uključuje i vezanost stiha.
Neke Cesarićeve pjesme prožete su pozitivnim i vedrim tonom, primjerice kada govori o sretnoj, uzbudljivoj i uzvraćenoj ljubavi; neke pjesme su prožete sumornim tonom, poput pjesme koja govori o nesretnoj, završenoj ljubavi te načinu na koji se pjesnik pokušava s tim pomiriti.
Nije neobično da se u Cesarićevim pjesmama skrivaju i dublja, filozofska pitanja o prolaznosti vremena, života i ljubavi. U nekim pjesmama spominje prolazak mladosti te moć ljubavi koja svaku osobu može učiniti mladom u srcu. Vidi se po temi stihova da je pitanje prolaznosti života koncept koji zanima pjesnika pa upravo o njemu želi otkriti nešto više.
Vješto se i obilno koristi epitetima, simbolima i antitezama. S profinjenim osjećajima za estetsko dovodi svoju poeziju do savršenstva, a skladnost u pjesmama izražava i ostvaruje savršene tonove.
Cesarić je urbani pjesnik, pjesnik grada, pjesnik vedrine koji nadilazi sve sumorne kompozicije tog vremena, pjesnik ljubavi, pjesnik odan životu. U njegovim pjesmama vidimo opise urbanih ozračja i pejzaža, iz zvjezdanih ushita dopire do dna boli, socijalne bijede, sumnje.
U svojim pjesmama iznosi najdublja osobna suosjećanja i najživlje slike. Rezultat njegove spontanosti jednako je jednostavnosti koju koristi u poeziji. Ima umijeće pronaći prave riječi kako bi prenio iskrene misli i doživljaje. On ne “pjeva” puno, ali način na kojem se obraća, izaziva nešto uzvišeno, lijepo.
Cesarić je pjesnik koji obraća pažnju na sitnice koje ga okružuju, bilo u ljubavi ili u prirodi. Piše o vlastitim iskustvima jer obraća pažnju na trenutke i doživljaje istih te u pjesmama lirski doživljaj stavlja u prvi plan.
On može i male stvari i detalje koji bi običnom oku promakle, učiniti glavnim motivom pjesama. Dočarava njihovu ljepotu te ih čini važnima, ostajući u svim pjesmama dosljedan svojem vlastitom izričaju. Sve to ostvaruje kroz jezik koji je razumljiv i jednostavan pa zbog toga opravdano nosi naziv pjesnika jednostavnog izričaja i malih stvari.
Vrsta pjesme: misaona pjesma
Vrijeme radnje: u noćnim satima
“Ona se uvijek javi kad zanoća.”
Mjesto radnje: neodređeno
Tema djela: tišina koja čovjeka tjera na razmišljanje
Ideja djela: Svaki čovjek nosi u sebi potrebu za druženjem u životu. Iako svi povremeno volimo osjećaj samoće i tišine, pitanje bi li naš život imao smisla da ga proživimo u samoći.
Pjesma o tišini – analiza pjesme
Pjesma o tišini je duboka misaona pjesma koja pjesnika tjera na razmišljanje o njegovim najdubljim osjećajima i pitanjima smisla u životu. Ona govori o tome jesu li čovjeku potrebno društvo i druženje te izlasci iz vlastitih okvira samoće i tišine koji su nam potrebni jer liječe našu dušu.
U samo tri strofe Cesarić je s čitateljima podijelio svoja razmišljanja o smislu života provedenog u tišini samoće, života koji nadilazi potrebu za društvom, bilo u smislu prijateljstva ili partnerstva. Pjesnik pozdravlja tišinu i smatra da ona ima velike prednosti, bilo da se radi o samoći u veselim i sretnim trenucima u životu ili u onim manje sretnim, kada nam se sve u životu čini tamno i krivo. Navedeno dolazi do izražaja na kraju pjesme, u trećoj strofi.
“Ako ti srce sija od vedrine,
Milinom svojom ona je uveća,
Ako je tamno, teret s njega skine,
I otvara mu vidik u dubine.
I katkad u njem zatrepti sreća.”
Motivi u pjesmi su: noć, samoća, tišina i sreća, a pjesnik nam donosi vizualne pjesničke slike (“zatrepti sreća”). Stih je jedanaesterac, a strofa katrena (četverostih) i kvintina (peterostih).
U prvoj strofi javlja se obgrljena rima abba. Pjesnik nam govori o tome kako tišina obično nastupa s padom mraka. Skriva se u noći, a prati je samoća. Samoću naziva sestrom tišine i oslovljava je velikim početnim slovom. Još uvijek nismo sigurni u to smatra li tišinu nečim dobrim u životu ili teži za promjenama i društvom. No, njegovi početni stihovi navode nas na razmišljanje.
“Ona se uvijek javi kad zanoća.
U večernjici svako veče sija.
U tami bdije, u lišću ćarlija,
A njena sestra zove se Samoća.”
U drugoj strofi pjesnik nam otkriva svoja razmišljanja oko samoće. On smatra da samoća ima brojne prednosti jer ponekad sami sebi možemo biti najbolje društvo.
“Ne laže nikad. Ne osvaja zvukom.
Blagoću ima stare mame.
Ko dobar drug je; zagrli je rukom
I punim smisla govori ti mukom,
Ili ti ruku položi na rame.”
Samoća nas nikada ne može povrijediti i često nam u tišini svoja četiri zida može biti ugodnije i ljepše nego u lažnom društvu. Često se dogodi da se čovjek osjeća sam u društvu koje mu ne odgovara, a sretan i ispunjen kada je ustvari sam sa sobom, u tišini i samoći. Rima u drugoj strofi je abaab.
U trećoj strogi pjesnik dolazi do zaključka da tišina ima brojne prednosti. U trenucima sreće ili tuga, čovjek se može pouzdati uvijek i jedno u sebe i svoja razmišljanja. Ponekad u tišini moramo razmisliti o prošlosti ili o budućnosti, donijeti važne odluke, a ponekad shvatiti da moramo biti sretnim i s malim stvarima u životu koje često nisu direktan povod sreći. Rima u trećoj strofi je abaab.
“Ako ti srce sija od vedrine,
Milinom svojom ona je uveća,
Ako je tamno, teret s njega skine,
I otvara mu vidik u dubine.
I katkad u njem zatrepti sreća.”
Bilješka o piscu
Dobriša Cesarić je rođen 10. siječnja 1902. godine u Slavonskoj Požegi. Bio je jedan od najvećih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća i začetnik suvremene hrvatske poezije. Urednik i začetnik mnogih časopisa s velikim opusom u svojoj karijeri književnika.
Njegova zbirka pjesama pod nazivom “Lirik” proglašena je najboljom zbirkom poezije, a za pjesmu “Trubač sa Seine” je 1936. godine dobio posebno priznanje.
Cijelo djetinjstvo je proveo u gradu Osijeku zbog posla svog oca Đure koji je 1904. godine dobio posao kao šumski inženjer. Osnovnu školu je završio u Zagrebu gdje je bio jedan od najboljih učenika, a tijekom Drugog svjetskog rata obitelj se preselila u Zagreb gdje je završio srednju školu i upisao pravni fakultet 1920. godine. 1921. godine je upisao i filozofski fakultet. Roditelji su mu voljeli putovati stoga su ga često vodili sa sobom gdje se rodila njegova ljubav prema lađama, prirodi, lijepim mjestima, rijekama, morima.
1929. godine oženio je Elzu Šohaj s kojom je ostao cijeli život. Cesarić je bio samozatajan i rijetko je davao intervjue – “Sve što vas zanima o meni nalazi se u mojim pjesmama”. Često je recitirao svoje pjesme na radiju, posebnim, sebi svojstvenim tonom koji je odavao dojam čovjeka koji pati. Mnogo je pio, a pokušao je izvršiti i samoubojstvo. Mrzio je sve vezano uz gradsku sredinu, oduševljavala ga je priroda i sve njene blagodati je opisivao u svojim pjesmama. Urbane sredine je smatrao simbolom siromaštva stoga se time svrstava i u kategoriju socijalnih pjesnika.
Kratko vrijeme je radio u zagrebačkom kazalištu, a nakon toga je radio kao lektor u Školi narodnog zdravlja i činovnik Higijenskog zavoda. Povremeno je posjećivao Bugarsku, Njemačku i Italiju, a 1923. godine je s Vjekoslavom Majerom radio na uređenju časopisa “Ozon”. Ubrzo pristaje na pisanje za časopise “Savremenik”, “Republika”, “Rad JAZU”, “NIN”, “Vjesnik”, “Politika”, “Forum”, “Novost”, “Hrvatski narod”, “Vienac”, “Nova Hrvatska”, “Obzor”, “Literatura”, “Antena”, “Pečat”, “Hrvatski list”, “Hrvatski dnevnik”, “Hrvatsko kolo”, “Hrvatska revija”, “Književnik”, “Literatura”, “Kritika”.
Nakon Drugog svjetskog rata radio je kao urednik u izdavačkom tvrtki “Zora”. 1951. godine je izabran za člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Od 1958. godine sve do mirovine radio je na uredništvu “Jugoslovenski pisci”, “Slavenski pisci” i “Savremeni pisci Hrvatske”.
1954. godine je za svoju zbirku pjesama “Osvijetljeni put” dobio nagradu Saveza književnika Jugoslavije. Sa 78 godina Dobriša Cesarić je postigao jako puno u svom književnom stvaralaštvu. Napisao je zavidan broj jednostavnih i lijepih stihova, izdao par zbirki pjesama, preveo nekoliko stranih autora i za svoj rad bio počašćen brojnim nagradama.
Od književnih nagrada dobio je i Zmajevu nagradu 1960. godine, 1969. godine nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo, 1976. godine nagradu “Goranov vijenac”.
Njegove najpoznatije pjesme su “Buđenje šume” koja mu je otvorila vrata hrvatske poezije, “Lirika”, “Voćka poslije kiše” s kojom je ušao i u njemačku liriku suvremene europske antologije, “Balada iz predgrađa”, “Oblak”, “Povratak“, “Slap” i “Pjesma mrtvog pjesnika” koje su prevođene na mnoge svjetske jezike.
Za svog života napisao je više od stotinu pjesama, a objavio je i nekoliko zbirki: “Lirika” (1931.), “Spašena svijetla” (1938.), “Izabrani stihovi” (1942.), “Pjesme” (1951.), “Knjiga prepjeva” (1951.), “Osvijetljeni put” (1953.), “Goli časovi” (1956.), “Proljeće koje nije moje” (1957.), “Izabrane pjesme” (1960.), zbirke lirike: “Moj prijatelju” (1966.) i “Slap” (1970.), “Izabrane pjesme” (1973. godine), “Pjesme. Memoarska proza” (1976.) i “Voćka poslije kiše” (1978.) po nazivu istoimene pjesme.
Umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. u 79. godini, a sahranjen je na Mirogoju u Zagrebu.
Odgovori