Opanci dida Vidurine obrađena lektira Mile Budaka. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Opanci dida Vidurine zbirka je pripovijetki autora Mile Budaka, a objavljena je 1933. godine. Sastoji se od pet priča: Opanci dida Vidurine, E l’ vira?!, Pod gorom, Zemljice, majko! i Grgičine gusle. Novele nisu izravno povezane radnjom ili likovima, ali imaju mnogo toga zajedničkog. Radnja svih priča smještena je u ličku, prvenstveno ruralnu sredinu, a likovi koji se pojavljuju potječu najčešće iz te sredine te se često u nju vraćaju nakon godina provedenih “u svijetu”.
Moglo bi se reći kako je okvirno vrijeme radnje svih priča također zajedničko, a iako se ono nigdje eksplicitno ne navodi, da se zaključiti da je riječ o kraju 19. i početku 20. stoljeća. Primjerice, u priči Pod gorom, 88-godišnji Dujam tvrdi kako se sjeća kad se pročulo da je umro Napoleon.
Osim što ih povezuje kronotop, priče su obilježene snažnom moralnom notom. Mnogi likovi, a često i pripovjedač, zastupnici su tradicionalnog sustava vrijednosti te se gotovo svaka priča može idejno sublimirati u neku vrstu pouke pa čak i aforizma kojima ove priče vrve.
Naslovna priča tako jasno šalje poruku o trijumfu rada i tradicionalnog načina života u odnosu prema tada nadirućem američkom konzumerizmu. Priča E l’ vira govori o povjerenju i gotovo praznovjernom uvjerenju u neizbježnost kazne koja snalazi svakoga tko to povjerenje izda. Pod gorom nosi jasnu poruku o važnosti potomstva, a Zemljice, majko! govori o ljubavi prema zemlji (ali i o preljubu, o ucjeni, poštenju…). Jedino su Grgičine gusle nešto posebnije jer u toj priči, osim što moralno dubiozan lik završava na slobodi, dolazi i do problematiziranja samog zakonodavnog sustava.
Iako se u svakoj priči može izdvojiti posebna poruka, sve odišu istim etosom ukorijenjenim u tradiciju i seoski način života. Taj etos čine primjerice uvjerenje o važnosti obitelji, naročito potomstva, ljubav prema djeci, poštovanje prema starijima, solidarnost u zajednici, važnost folklora, autentičnosti i identiteta, privrženost i zahvalnost prema zemlji i vlastitom zavičaju, a također snažna usađenost u sustav patrijarhalnih vrijednosti od kojih su nama danas mnoge nazadne i primitivne. Jednom riječju Vidurina to naziva “ljudstvom”.
Ali, Budakove priče prožete su i svevremenskim, nadregionalnim temama kao što su ljubav, starost, smrt, bratski odnosi i drugo zbog čega Josip Kekez u predgovoru njegovu književnost svrstava u “mitski realizam” iako su njegov sveznajući pripovjedač i pripovjedna tehnika kojom se koristi tipično realistički.
Važno je spomenuti i usmenoknjiževne elemente. Neke su priče zasnovane na prerađenim usmenoknjiževnim anegdotama, tekstovi su puni poslovica, a upečatljiva je i zdravica koju u priči Pod gorom izgovara Ika, Dujmova žena.
Priče su zanimljive i s dijalektološke strane zbog lokalnoga govora kojim likovi govore. Riječ je o štokavskoj ikavici karakterističnoj za lička sela, a vidljive su i osobine koje su karakteristične samo za Sveti Rok, Budakovo rodno mjesto (npr. nastavak -je u glagolskom pridjevu radnom muškoga roda: vidije umjesto vidio).
1945. Budak je optužen za ratni zločin te je 7. svibnja te iste godine i pogubljen, a za vrijeme SFRJ ovo je djelo zabranjeno te se nije smjelo posuđivati i čitati.
Književni elementi
Književni rod: epika
Vrsta djela: zbirka pripovijetki, novela
Vrijeme radnje: kraj 19. i početak 20. stoljeća
Mjesto radnje: Lika
Tema djela: opis života u malim patrijarhalnim ličkim selima početkom 20. stoljeća u vrijeme industrijalizacije
Ideja djela: autor smatra da je važno cijeniti obitelj i tradiciju, njegovati stare seoske običaje i uvijek dati prednost životu na selu
Kratak sadržaj
Opanci dida Vidurine
Markić je s dvadeset i pet godina otišao raditi u Ameriku te se nakon petnaest godina vratio u rodno selo gdje živi njegov otac Vidurina. U to vrijeme ljudi su počeli često odlaziti iz sela u Ameriku te su se često vraćali bogati, ali i s brojnim dugovima i bez interesa da novac ulože u proizvodnju:
“…prije je bilo malo novaca i nitko dužan, a sada dolaziše i dođoše silne hrpe dolara i – svi zaduženi, a nigdje se ne vidi ni traga dolarima”.
Čim je Markić došao, u gospodarstvo je počeo uvoditi razne novotarije te se često sukobljavao s ocem oko toga što i kako treba raditi. Vidurini se nije svidjelo to što Markić mnogo stvari kupuje u trgovini i nepovratno troši novac koji je zaradio u Americi jer se on zalagao za to da si čovjek sam napravi ono što može te da novac i trud ulaže u zemlju koja će vratiti uloženo i biti od sveopće koristi. Trošeći sav novac u trgovini, tvrdio je Vidurina:
“Ostavije si priko svita po ljudske snage i donije to šoldi, a komu će koristiti? Samo trgovcu i pritrgliji. Sve njima i za nji, a ništa nami, ovoj našoj jadnoj zemlji i siromašnome svitu.”
Ali, Vidurina je tvrdio kako on nije protiv napretka nego protiv nekritičkog prihvaćanja stranih navika i običaja koji ne pristaju našem mjestu i vremenu:
“Samo se ti rugaj! Nego, vidiš, dok sam ja po zemlji gazije svojim opancima, za što smo mi tribali butigu- a?! I sam znaš ka’ i ja. Kad je posta gvozdeni plug, prvi je bije na našoj njivi, jer je bolji od drvenog; prva je gvozdena lopata zazvonila prid našom kućom… Ne cmolim ja za granicom i starim vremenima, nego za starim poštenjem i pameti. Nismo mi ni Amerika ni Prajska. Mi smo mi.”
Markić se na takve očeve riječi nije pretjerano obazirao nego se većinom podrugljivo smješkao ili mu tvrdio kako nema pojma te je nastavio živjeti svojim načinom života, trošeći novac na gradsku odjeću, trgovinu i kafić.
Vidurina je, s druge strane, imao običaj da sam izrađuje opanke iako ga je Markić molio da se ne muči jer će mu kupiti nove u trgovini. Tako je jednom i Markićev sin Mića koji ima šesnaest godina došao kod svog djeda dok je ovaj radio opanke. Dok mu je Mića pomagao, pohvalio se kako se neće morati mučiti izrađujući opanke jer je njemu otac donio čizme iz trgovine. Vidurina mu je tada pričao o važnosti domaće proizvodnje, o načinu na koji se vještine prenose s koljena na koljeno te o kvaliteti domaćih proizvoda (odjeće, pokrivača).
Mića nije pretjerano zadovoljan, ali je pristojan te ne prigovara djedu nego mu nastavlja pomagati. Primjećuje kako su opanci premaleni za djeda, ali Vidurina mu onda prizna kako su opanci ustvari za njega.
Malo nakon toga Vidurina se razboli te mu bude žao što nije dovršio opanke za unuka. Mića sjedi kraj kreveta, jako je žalostan jer ne želi da djed umre, ali Vidurina ga tješi, uvjerava ga kako je on “svoje proživije” te kako je prirodno da “jedni umiru, a drugi dolaze”. Također mu govori o identitetu, o autentičnosti te o privrženosti zemlji i zanemarenom sustavu vrijednosti:
“Sve je ovo naše od čivutskoga i lipše i čvršće i cinije i trajnije, pa ga ne dajmo, a sve da to i nije sinko moj: naše je, pa ne dajmo! Naše je uprav ka’ i naša zemljica. Što smo mi brez toga?! Pitaj ćaću. Nitko i ništa. Nude navataj vrebaca, sinica, žutelica i drugi tičica, pa i’ sve omasti (pocrni) ili im očupaj perje, pa i’ pomišaj. Po čemu ćeš i’ razlikovati?… Rad, ponos, dika, poštenje- sve ti je to skupa. Eto, tako. Mi smo mi, a kad nismo mi, koji smo vrag, oprosti mi, Bože, što gada uzimljem u usta.”.
Kad je Vidurina umro, Mića je mnogo plakao te od toga trena nije prestao misliti na nedovršene opanke. Svakoga dana odlazio ih je gledati na tavan, ali nije ih dovršavao. S vremenom je prestao toliko često odlaziti, ali je još uvijek mislio na njih.
Markić je, pak, trošio svoj novac dok ga nije posve nestalo, a na to je utjecao i značajan pad dolara zbog kojega je došao u situaciju da nema novca za dovršiti radove na kući. Mića nije znao da je otac ostao bez novca, ali je primijetio da ga rjeđe šalje u trgovinu, ali i da je nije dobio nove cipele nakon što je poderao sve koje je imao.
Opet je otišao na tavan s namjerom da dovrši opanke, ali je odustao. Pri povratku je sreo oca kojemu je priznao da je bos te da je išao gledati stare djedove opanke. Markiću je nakon toga bilo izrazito teško te nije mogao zaspati. Istu noć ženi je predložio da se opet počnu baviti poljoprivredom, uzgajanjem konoplje i ketena (lana), a ona je primijetila kako se upravo za to Vidurina uvijek zalagao.
Kad je ujutro sreo Miću upitao ga je zna li izraditi opanke, a kad je ovaj odgovorio potvrdno, rekao mu je:
“Svrši didove opanke.”
E l’ vira?!
Antona Šarić postao je hajduk nakon što se jedne nedjelje zamjerio kapetanu Weiningeru. Antona nije podnosio teror i nasilje od strane austrijskih časnika pa je tu nedjelju, pomalo pripit, rekao kapetanu:
“I Turci su tu muštrali, pa i’ je odnije vrag, a Lika ostade Lika!”.
Dobio je batine te je nakon toga otišao u planinu i postao hajdučki junak. U selu Vraniku imao je ženu Jelu, ali i sina Ivana s nevjestom Kajom i četvero unučadi koje je jako volio te je često noću kriomice dolazio kući da ih zagrli i poljubi.
Jedne ga večeri tako pred kućom dočeka sin Ivan i kaže mu kako želi otići u vojsku jer se dobro plaća te da bi najbolje bilo da Antona traži oprost od generala. Antona se maši oružja, ali brzo se urazumi te ode teturajući od šoka.
Tri dana nakon toga Antona i hajduci dospješe u zasjedu blizu Tušica. Antona je teško ranjen te se skloni u šikaru. Jedan ga vojnik opazi i podigne pušku, ali ga je poštedio jer je to bio neki njegov susjed. Naiđe i drugi vojnik koji je skoro pao preko njega. Antona se pravio mrtav, ali ga je vojnik toliko snažno udario pod rebra da je ovaj morao pustiti glas. I ovaj je bio spreman poštedjeti ga ako mu Antona da novac. Antona mu baci vrećicu s novcem, a kad se ovaj sagnuo da je pokupi, Antona mu isprazni kuburu u glavu. Na taj zvuk došlo je nekoliko vojnika koji su kundacima zatukli Antonu na smrt.
Ivan Šarić postao je vođa jedne potjerne kolone, ali mu, kao ni drugima, nije najbolje išlo ubijanje i hvatanje hajduka. Jedne noći Ivan začuje kucanje na prozoru. Hajduci Tode i Perelja došli su da pridobiju Ivana za sebe. Prije nego što su ušli u kuću nekoliko su puta pitali Ivana: “E l’ vira?” što znači nešto poput: “Možemo li ti vjerovati?”, a Ivan se pravio kao da je još ponosan na svoga oca te da će ih bez problema primiti u kuću kao goste.
U jednom trenutku dok su sjedili za stolom, došao je iza njih praveći se da nešto traži te je ubio obojicu pucavši im u leđa. Selom se proširilo kako je Ivan ubio ljude “na viru” što je u narodu bio veliki grijeh:
“- Est, est – potvrđuje drugi. – Meni je ćaća reka’, da j’ dati viru, pa priviriti, kunda si ubije čovika, a čovika ubiti na viru, to ti je kunda si puca’ u dragog Spasitelja na propelu. Est, est. Moj ćako to zna. Za viru pravi čovik umire!”.
Ivan se odmah nakon toga sklonio sa svojom obitelji u drugo selo, a u zoru je otišao k Sv. Mihovilu da javi kapetanu što je učinio te da pokupi svoju nagradu. Ivan je jedva jahao jer je stalno razmišljao o Perelji i Todi i njihovim groznim ranama. Tako je skrenuo s puta i zašao u šumu gdje su ga zarobili hajduci.
Kad je pala noć, harambaša, vođa hajdučke čete, ispitivao ga je kako je mogao ubiti ljude “na viru”, a Ivan je samo šutio. Harambaša ga pljune i zamahne rukom kao da će ga udariti, ali povuče ruku te naredi hajduku Petru da mu britvom odreže spolovilo.
Nakon toga zavezali su ga za konja kojeg su potjerali prema Ivanovoj kući. Ivan je već bio mrtav kad ga je konj dovukao do kuće te neki dječačić predloži drugu da ga zakopaju s Pereljom i Todom, ali mu drugi odgovori kako su “razmeđili” jer “Ajduci na viru nikog ne ubiše”.
Pod gorom
Na velikom zemljištu živjela su dva brata sasvim oprečnih naravi. Dujam je bio “miran, mek, sanjar i pjevač”, a drugi, brat Jadre, “goropadan, razbijač, prvi igrač u kolu, kavgadžija i junak”. Imali su oni i svoje roditelje, ali nitko ih se više ne sjeća.
Dva su se brata zaljubila u istu djevojku, Mašu, kćer Jerka Miletića iz Gaja. Dujmina ju je prvi primijetio te je nastojao pridobiti njenu pažnju, a primijetili su to i drugi iz sela. Pažnju koju joj je pridavao Jadro svi su shvaćali kao ponašanje budućega djevera, ali Jadre se također zaljubio te je mnogo direktnije izražavao svoje simpatije.
“Jadre je posve drugog pletiva. Kad je on nešto osjetio i zamislio, onda je navirao i prodirao bez ikakva obzira i prema sebi i prema drugima, te je tako i u ovom slučaju postupao.”
Potpuno je drugačiji bio Dujmina:
“…koji je nije još nikada ni pogledao vragoljasto, a kamo li da bi je uštinuo. Bože, sačuvaj! On se vladao vazda kao djevojka, koja i može i smije biti zaljubljena, ali ne smije prva to nikom dati naslutiti. Vidjelo se, da se vole i ništa više.”
Jadre je tako Mašu prvo uštipnuo, a vrlo brzo joj je izjavio ljubav i poljubio je iako to drugi nisu znali. Počeo je i redovito dolaziti na prela kod Miletića, a Dujmini to nije bilo čudno jer je Jadre već od sedamnaeste godine cijelu jesen i zimu provodio po prelima.
Jednoga dana dok su radili ogradu kraj kuće, Dujam obznani Jadri kako želi oženiti Mašu, a Jadre mu prizna kako je u kontaktu s njom već deset tjedana. Zavladala je duga šutnja, obojica su oborili poglede, ali nastavili su raditi i komunicirati bez pakosti i gorčine.
Dujma je to ipak jako povrijedilo, a posebno kad mu je Jadre rekao da je “vazda zavezan sa stotinu uzlova”, odnosno da nikada ne govori što misli i osjeća. Pri povratku je vidio velikoga vuka, prošli su ga trnci i kosa mu se naježila, ali nije bježao nego je nastavio svoj uobičajeni put.
Braća su tako nastavila govoriti samo najbitnije stvari vezane uz kućne poslove, a u oči se nisu mogli pogledati.
Jadre je oženio Mašu, a Dujam mu je bio djever:
“Sve je to tako obavljeno lijepo i bratski, samo njih se dvojica nisu pogledali ni u svatovima.”.
Nakon svatova, Jadre i Maša otišli su živjeti kod ujaka u Slavoniju. Prije polaska braća su se izrukovala i poljubila, a Maša je plakala te je Dujmu rekla:
“Nemoj se, Drago, na nas ljutiti. Nismo mi ništa krivi.”.
Kad su otišli, Dujmu je bilo jako teško, kuća je bila pusta bez Maše. Vrijeme mu je prolazilo u teškome radu, a nakon dvije godine Dujam je oženio Iku Mateše Krpana, “najsitniju i najneugledniju djevojku u cijelom puku” koja je uskoro zbog kuštrave kose dobila nadimak “Knjiža”.
Unatoč tome, ona je bila puna različitih kvaliteta, izuzetno dobra domaćica i kuharica, uredna, ali i zanimljiva i domišljata. Bila je toliko dobra kuharica da su je ostali ljudi iz sela često zvali da priprema hranu za pireve, a na samim zabavama znala je svojim šalama zabavljati društvo. Jednom je tako jednoga kuma, Dujminu Klarića, zadirkivala, zbog čega se ovaj naljutio i dan poslije izjavio:
“Ovo je prvi put u životu, što odlazim s pira, a da se nisam ni naije, jer kuvarica nije valjala, ni napije, jer domaćice nije bilo!”.
Ika ga je tada uhvatila i odvela u sobu gdje je počela pred društvom s njime nazdravljati i govoriti zdravice. Kum je popio mnogo, ali odustao je prije Ike što je bila velika sramota. Dujam se nije previše petljao u sve to, ali mu je bilo drago kad je slušao priče te je bio izrazito zadovoljan svojom ženom.
Sve im je u životu išlo kako treba, i zemlja, i štale, ali djece nisu mogli imati. Jedno su se drugome zbog toga često jadali te su uskoro odlučili da pišu Jadri i Maši da im pošalju koje dijete. Uskoro su doznali da ni oni nemaju djece.
Približavala se starost, a Dujam i Ika su se voljeli i sami su s još nekoliko pomoćnika obavljali sve poslove. Dujam je gledao svoju veliku zemlju i blago i još uvijek tugovao što nema djece da popuni domaćinstvo, ali uskoro su se dosjetili da posine Ikinog sestrića Pavla Miletića. Na Ikinoj strani obitelji svi su imali mnogo djece te bi tako i Pavle, nakon što se oženi, djecom ispunio Dujmovo imanje.
Jednom su se mladi susjedi šalili s njima na prelu, izlazili su iz kuće i naizmjence vikali Dujmovo i Ikino ime, a oni su s veseljem prihvaćali šalu. Ipak, sjetili su se kako je tužno što oni nemaju mladih u kući pa da i oni imaju prelo. Tada su konačno odlučili da će pitati Ružu za Pavla.
Pavao je imao sedamnaest godina kad je došao kod Dujma i Ike, ali je izgledao “kao da je već vojsku odslužio”. Bio je izrazito jak i obavljao je bez prigovora sve poslove koje je trebalo. Čak se natjecao u bacanju kamena s momcima koji su bili stariji od njega. Ika je bila beskrajno ponosna, kao i Dujam, koji to nije toliko pokazivao. Dujam i Ika osjećali su kako im gospodarstvo cvate te kako imaju zbog čega živjeti i raditi.
Jedne večeri Dujam i Ika dogovorili su se kako je vrijeme da ožene Pavla jer uskoro ide u vojsku. Složili su se da to treba biti izuzetna djevojka čiji roditelji imaju mnogo djece (Dujam je htio biti siguran da će dobiti mnogo “unučadi”). Odlučili su se za nekakvu Janju iz Razbojina te su se dogovorili da će Ika s Pavlom odmah ujutro razgovarati i na lijep ga način nagovoriti da se oženi. Već su odabrali i praščiće i janjad koju će odvojiti za svadbu. Razočarenje je došlo ujutro, nakon razgovora s Pavlom. On je odlučio otići prvo u vojsku “pa Bog zna, što će unda biti”.
Došla je jesen i Pavao je otišao u vojsku. Ika je pri rastanku mnogo plakala, a Dujam ju je tješio. Otada su im dani opet prolazili vrlo sporo, a povremeno su dobivali vijesti o Pavlu koji je čak tri puta bivao promaknut. Došao je dan kad se Pavao trebao vratiti sa svojim vršnjacima, ali njega nije bilo. Navodno je otišao u goste nekome prijatelju u Slavoniju.
Nakon mjesec dana Pavao se vratio, Ika je glasno plakala od veselja, a Dujam je šutke gutao suze. Pavao je imao brkove i izgledao je već kao pravi muškarac. Obznanio im je kako je došao izvaditi dokumente u općini, oženio se i ide u Slavoniju živjeti kod žene. Ika i Dujam to su jako teško podnijeli. Dujam mu je na rastanku dao do znanja koliko je bitno imati potomstvo te je Pavao također zaplakao:
“Kad si tako, sinko, odabra, neka ti Bog da sto srića. Tako j’, valja, suđeno: Ovaj naš kamen i Lika sve naseli, a sebe ne raseli. Nego, sinko, čuje sam da j’ u Slavoniji slabo s narodom… tako, s dicom. Pogledaj i zapamti nas dva stara groba i gledaj i moli se Bogu da nikad ni ti ni iko tvoj ne dođete na naše grane, di ne želimo ništa, nego – koga bi iza sebe ostavili uz ognjište.”.
Godine su sporo prolazile, a Dujam i Ika već su ostarjeli i osjećali su da je smrt blizu. Ika je htjela da pozovu nekog rođaka koji će s obitelji preuzeti imanje i gospodarstvo, ali Dujam nije nikada o tome htio govoriti, samo je često ponavljao: “Ajme meni, jadan ti sam, ka’ i esam!”.
Nekoć veliko gospodarstvo smanjili su sada na nekoliko životinja. Jedne nedjelje stiglo im je pismo od Jadre i Maše koji su im pisali da su također sami te da čeznu za Likom. Odmah su Ika i Dujam otišli kod plovana i pisali Maši i Jadri da sve što imaju prodaju i da što prije dođu živjeti kod njih. U razgovoru s plovanom shvatili su da više ni ne znaju koliko imaju godina pa je plovan izvadio maticu krštenih i ustanovio da je Dujmu osamdeset i osam, Jadri osamdeset i sedam kao i Iki, a Maši je osamdeset i pet. Odmah su Ika i Dujam ponovo živnuli i počeli uređivati zapuštene stvari po imanju. Jadre je uskoro odgovorio da dolaze.
Desetak dana nakon što je stigao Jadrin odgovor, Ika se razboljela te je osjećala da će umrijeti. Prije smrti izrazila je žaljenje što neće vidjeti Jadru i Mašu te naročito zbog toga što im neće nitko “ostati na ognjištu”. Uskoro je Ika umrla. Žene su naricale nad njenim tijelom. Dujam je u početku samo šutio i gledao pred sebe, a na kraju je zaplakao, pomilovao joj kosu i rekao: “Ajde, ajde, zbogom, sida moja! – I ja ću brzo za tobom… Samo da dođe Jadre.”
Nakon Ikine smrti, Dujam je provodio dane sjedeći pred kućom i gledajući hoće li stići Jadre i Maša. Kad je izgubio gotovo svu nadu, ugleda ih u daljini kako pristižu kolima. Kad su stigli, svi su se snažno zagrlili. Maša je plakala, a Jadre se radovao vidjevši staru kuću. Podijelili su poslove te su nastavili zajedno živjeti, a Dujam je pronašao novu radost u druženju s mladim čobanima kojima je često pripovijedao.
Prošlo je tako i tri godine, a Jadre je oslabio te je osjećao kako će te jeseni i umrijeti. Jedan dan Jadre i Dujam pošli su gledati čupanje prosa. Mladi su se požalili kako zemlja ne valja, a Dujam im je govorio o tome kako je bitno imati potomstvo i kako “dice nikad dosta”:
“Ljudi, ljudi budite i rađajte što više dice, da bude i ljudi, pa se ne bojte.”.
Slušali su pjesmu mladih djevojaka i uživali, a onda su otišli kući. Nakon toga i Dujam se razbolio, a ni Jadre nije mogao ustati iako se nije tužio na bolove. Razgovarali su obojica ležeći, a Jadru je zanimalo kome ostaje imanje te gdje će biti pokopani.
Jadre je umro, Maša je tiho zaplakala a Dujam je jedva ustao i sjeo na bratov krevet. Nakon toga ni Dujam više nije ustajao, a Maša ga je strpljivo dvorila, često satima sjedeći kraj njega. Govorio je sve rjeđe, a ponekad bi je samo pogledao i pružio joj ruku koju bi ona uhvatila i dugo držala.
Jednom se tako nagnula prema njemu i upitala ga je li mu još uvijek žao misleći na njegovu davnu ljubav. On je odgovorio:
“Ah, lipo moje, kad ni sa mnom ne bi dice imala…”
Zemljice, majko!
Priča počinje razgovorom četiriju momaka. Tri su momka domaća (Braco, Nidžan i Lukšan), a četvrti je “Kranjac” (“odnekuda iza Gospića”) Polde Lončar koji je došao prije dva tjedna kao pomoćnik (ordonanc) mjerniku, geometru gospodinu Staroveškom. Polde se odlično uklopio među lokalne momke i vrlo brzo je postao s njima prijatelj pa su mu oni i pomagali u njegovom poslu. Oni pričaju o zemlji, a Polde opisuje i hvali kraj u kojem se našao, Velebit i njegovo prigorje:
“Pogledaj, kako je kod vas: sve sami brežuljci kao bijele, kamenite kape, a među njima zelene dolinice, dolci i polja. Pa ovo prigorje pod Velebitom kao kad izgrćeš zemlju iz kola, a konje ne ustaviš! Onda Velebit: Sveto brdo, golo kao glava šećera, onda Trolokve kao kakav gaj, pa najzad se Halan uleknuo svojim bukvama kao lijepo gospodsko sedlo, kad bi preko njega prebacio kićeni biljac… Ljepše je kod vas, nego kod mene.”.
Mladići s ljubavlju govore o zemlji, a svojem stavu suprotstavljaju mjernikov kojemu je zemlja bitna samo jer od nje ima plaću:
“Nit on vidi kraj sebe ljudi, nit osjeća zemlje.”.
Razgovaraju i o njegovom požudnom karakteru, on se često nalazi sa ženama, a Polde mu je nedavno morao čak držati stražu dok se ovaj zabavljao s nekom ženom pod hrastom. Polde namjerno nije to obavio kako treba pa su mjernik i žena morali bježati kroz šumu.
Čim se pročulo da mjernik dolazi u selo, pojavile su se opet stare svađe i razmirice, a naročito među braćom Vojnović, Niklićem i Josipinom.
Niklić je bio boležljivi čovjek koji se tek prije nekoliko godina iz svijeta vratio u selo sa ženom Sejom i s dva bolesna sina. Nije se točno znalo zašto se vratio, ali pretpostavljalo se da je dobio otkaz jer je krao novce. Niklić je pušio cigarete i mnogo kašljao, a Seja je bila vrlo lijepa, ali isto mršava i slaba. S Niklićem se teško moglo dogovoriti, a Josipina je primijetio kako ovaj potajno pomiče međe.
Kad bi ih Josipina kasnije vraćao na svoje mjesto, Niklić bi ga optužio da ih on pomiče. Nekoliko je puta Niklić čak i nasrtao na Josipinu, ali s vremenom je odustao jer se u tučnjave uplitao Josipinin sin Nidžan.
Uskoro su Nikliću umrla oba sina, a kad se pročulo da dolazi mjerač, počeo je premještati međe upornije nego ikada. Josipina je pobjesnio i već je poletio na njega motikom, ali upleli su se Nidžan i Seja koji su spriječili nesreću. Seja je inače uspijevala smiriti Niklića, ali ona se rijetko zauzimala za sebe iako ju je on često tukao.
Žene nisu shvaćale zašto ona to dopušta sve dok im Sejina najbolja prijateljica nije u povjerenju ispričala Sejinu priču. Nju je, naime, Niklić još “u svijetu” uhvatio u preljubu s predstojnikom te joj je kleknuo na prsa i htio je zaklati nožem. Ona mu se izmakla i nekako ga smirila, ali otada ga se strašno boji.
Kad je došao mjernik, Niklić je s njim pričao na njemačkom pa ih nitko nije razumio. Kasnije je Nidžan upitao Poldu zna li o čemu su Niklić i mjernik razgovarali. Dogovaraju se da će si uzajamno pomoći. Polde ima brojnu obitelj, a imaju malo zemlje pa će mu Nidžan pomoći da oženi Ikicu, kći njegovog tetka Antića. Ikica je kljasta, ali osim toga je zdrava, a njen otac ima mnogo zemlje. S druge strane, Polde će pomoći Nidžanu i njegovu ocu u tome da podjela zemlje bude poštena. Pao je dogovor, a kasnije odlaze pogledati Antićevu zemlju. Polde je prvo zadivljeno gleda, onda se saginje, uzima zemlju u ruke i miriše je.
Niklić i Seja razgovaraju, a on joj objašnjava kako shvaća da se odnosi grubo prema njoj, ali i to da je siguran kako će uskoro umrijeti te da ne može podnijeti da mu netko otme najmanji komadić zemlje.
“… za sebe ja vidim, koliko je uri, ali ti?! E, nemoj tako. Kakav sam ja, da sam, i kakva si ti bila, da bila – ljudi smo, Sejo. I valja jednom umrijeti. Zdrava si ti još žena i eto, baš sada bi i živila, da imaš s kim. Sve ja to znam i – što ti ja znam… Eto što imaš od mene?! Batine. Jest. Batine. I to treba. I tući ću te, dok mogu nogom za nogu, ali opet, mladost je tu i tako, – ko ženstvo neko i čudesa neka. Znam ja to…”
“- Eto Sejo. Ja ću još, ja mjesec, ja dva, pa lopatom po meni, ali ne bih mogao umrijeti, kad bih znao, da je col moje zemlje netko oteo.”
Nakon toga objašnjava joj kako je podmitio mjernika. Obećao mu je da će Seja doći večeras kod njega dok Ruža (žena u čijoj kući je mjernik bio smješten) bude muzla ovce, kako ih nitko ne bi primijetio. Niklić je tijelom svoje žene potplatio mjernika. Seja je dugo plakala, a onda se počela uređivati i oblačiti.
Uvečer je Nidžan otišao do Ike i uspio je nagovoriti na udaju. Nećkala se jer je shvatila da je Polde želi uzeti zbog zemlje, ali pristala je kad je došao i sam Polde te joj rekao:
“Eto, Ikice. Tako mi Bog pomogao, kako je to istina. Volim te i uzimljem te draga i čista srca. Nego, jest ono, da ja tebi kažem ko pravi čovjek i graničar, da ti nemaš grunta, onda ja ne bih tebe uzeo. A i na što bih?! Reci sama. Ja nemam ni križa Božjega, a da nemaš ni ti, a bolesna si eto, ne baš bolesna, ali po Božjoj volji- tako. Što bismo mi onda počeli?! Ovakvu te uzimljem i neka mi svaki pošten čovjek pljune u brk, ako zbog mene požališ.”
Lukšan i Braco leže u voćnjaku (ranije su se dogovorili da će se s Poldom tamo naći) i promatraju prozor na mjernikovoj sobi. Vide dvije sjene kako se grle i ljube te oni pomisle kako je to Polde kod mjernika. Uskoro dolaze Polde i Nidžan i razrješuju nesporazum. Objašnjavaju ovoj dvojici da je unutra Seja.
Lukšan, vidjevši da se nije mnogo opirala starom mjerniku, potrči dočekati i zavesti Seju u trenutku kad bude izlazila. Obuhvati je oko struka, ali ona brizne u plač pa je Lukšan otprati do kuće. Ubrzo se smirila i oprostila je Lukšanu na njegovom ponašanju. Došla je kući, legla je i molila, a Niklić je mnogo kašljao i zadirkivao je govoreći joj da je uživala s mjernikom.
Prije konačnoga mjerenja, Nidžan je mjerniku dao do znanja da zna što se sinoć događalo u njegovoj sobi te ga je tako ucijenio pa je mjernik morao pošteno presuditi. Kad je Niklić to čuo, nasrnuo je na mjernika sjekirom, ali ostali ljudi koji su bili tamo uhvatili su ga za ruke te su mu oteli sjekiru.
Niklić je pao na zemlju, a krv mu je krenula na nos i na usta. Otada se njegovo zdravstveno stanje znatno pogoršalo, a Seja je kasnije otišla do Josipinine kuće tražiti od njegove žene Mande blagoslovljenu svijeću. Kad je došla kući i sve spremila, Seja legne. Niklić se u bunilu pridigao, upitao je spava li, a nakon toga rekao:
“Samo zemljice… Sve radi nje”.
Uhvatio u je i ugrizao za vrat. Ona je otrčala do Josipinine kuće tražiti pomoć, a kad su se vratili, Niklić je već ležao mrtav u krevetu.
Grgičine gusle
Grgicu Miškova svi poznaju. On je lokalni lakrdijaš i zabavljač koji uvijek hoda s guslama i zabavlja narod. Jedne večeri noćio je u kući Marka Stilinovića gdje se skupilo mnoštvo ljudi na prelu kako bi slušali Grgicu. Domaćinova kći Mara nosila je oko vrata dukate koje je Grgica ispod oka promatrao. Večer je prošla u šali, a Grgica se hvalio svojom pameću tvrdeći:
“Evo, tako mi moga svetoga Grgice, ako ne bih jal, ban, jal’ ministar, jal’ još što i veće! Na popove, na advokate i ovako ko predstojnike ne bih se ni okrenuo. Ne bih, ne. Eto!”.
Također, rekao je kako bi ukrao novac kad bi bio direktor neke velike banke. Tvrdio je da ljudi idu u zatvor samo za sitne krađe jer nemaju dovoljno kako bi napunili svima džepove.
Grgica je otišao prije nego su ostali ustali, a Marica je sutradan primijetila kako nema njezinih dukata. Svima je bilo jasno da ih je ukrao Grgica.
Žandari su ga brzo uhvatili i strpali u skupnu zatvorsku sobu da čeka suđenje. Tamo je bilo tridesetak ljudi, a jedan od njih, Todor Paripović, ubrzo ga je proglasio “cimerkomadantom” jer je bio najstariji.
Svi su se složili i zakleli na poslušnost. Grgica je tako za početak odlučio od svakoga saznati što su skrivili. Todor se kune da je nevin, odlučio se pobrinuti za napuštene volove na koje je nabasao, a kad ih je sutradan odlučio vratiti susreli su ga žandari i optužili za krađu. Mladi je Kosta Torbica džepar koji je priznao svoj zločin te se Grgica na njega jako naljutio kad nije znao odgovoriti na pitanje: “Zašto smo na svijetu?”. Čak je naredio Todoru da ga udari nogom što je ovaj i učinio. Grgičin odgovor je glasio:
“Na svijetu smo zato, da nas drugi zatvaraju, kad mi ne možemo zatvarati njih”.
Idući je na redu bio Joso Štimac, čovjek od tridesetak godina koji je pokušavao spasiti pokojnoga Maletu da ne padne među konje, ali ovaj je poginuo, a okrivljen je Joso. Grigica je ispitao i ostale zatvorenike koji su počinili razna nedjela, a opći Grgičin stav bio je:
“Nisu ovi pošteni ljudi krivi, što su živi i što je bog, sigurno, zabunom stvorio i žandare, koji obično nabasaju na pravednika i tamo, gdje ih ne bi trebalo.”
Na kraju zatvorenici upitaju Grgicu što je on učinio, a on slaže da je silovao djevojku.
Na dan suđenja Grgici su ostali zatvorenici htjeli posuditi ljepšu odjeću, ali on nije pristao. Također, zatvorenici su saznali za njegovu prošlost iako se Grgica pravio da je prvi puta u zatvoru. Na suđenju se konstantno nepristojno vladao i uporno se predsjedniku sudbenog stola obraćao sa “ti”.
Saznajemo kako je Grgica prije kažnjavan čak dvadeset i šest puta i to četrnaest puta zbog krađe. Nastavio je provocirati predsjednika i državnoga odvjetnika te je stalno tvrdio kako mu nije jasno zašto ga ovaj tuži kad mu nije ništa učinio. Na kraju je Grgica proglašen krivim, a zbog lošeg vladanja na suđenju dobio je i šest dana samice. U samici je Grgica probijao zid željeznom ručicom kreveta te je ubrzo uspio i pobjeći.
Zvonila su zvona na obje crkve, a u gradu je nastao kaos zbog požara. Gorjela je kuća državnog odvjetnika. Nakon što se ugasila vatra, odvjetnik je potražio čovjeka koji je prvi ugledao vatru i na vrijeme počeo zvoniti što je omogućilo da se kuća spasi. Taj mu je čovjek, pak, objasnio da nije on prvi vidio vatru nego neki “stari, čupavi odrpanac”.
Kad je ključar sutradan otvorio Grgičinu samicu, otkrilo se da je pobjegao.
Analiza likova
Vidurina – Markićev otac. Lički težak koji je navikao na mukotrpni rad i skroman život. Kad Markić dolazi iz Amerike s mnogo novca kojeg troši na odjeću i gostionicu, Vidurini se to ne sviđa i on mu često prigovara. On želi da se njegov sin nastavi baviti poljoprivredom te da novac ulaže u posao. Iako Vidurina često kritizira i iskazuje vlastito nezadovoljstvo, on nije grub i zlonamjeran. Ima potrebu ukazati na važnost tradicionalnih vrijednosti i mukotrpnog rada, ali navikao je na neslaganje, najčešće u obliku Markićevih podrugljivih komentara te se zbog toga pretjerano ne uznemirava. Moglo bi se reći da se u njemu osjeti mudrost i pomirenost iskusnoga čovjeka, a to je vidljivo i u načinu na koji tješi unuka prije vlastite smrti. Iz Vidurinina odnosa prema unuku vidimo njegovu nježnu stranu, a nakon smrti jasno nam je da je u obitelji bio voljen od strane svih članova:
“- Ne’ š ti još, ako Bog da – potvrdi Mića uzdrhtanim glasom i osjeti, da on toga svoga staroga, smežuranog i zamazanog dida voli i da će ga njegova smrt veoma rastužiti. Do sada to nije nikada osjetio. Živjeli su tako skupa pod jednim krovom, jeli iz jedne zdjele, s dana u dan upirali u iste terete, pa nisu ni dospjeli, da misle o čemu drugome. Vole se oni svi, i jedan bi za drugoga dao i svoj život, ali se o tome ne misli i ne govori, a osjeti se kao nešto osobito, istom kad se zbude kakav teži potres. Tada se bude u veličajnoj snazi ti zapreteni osjećaji, koji se inače ne pokazuju, jer graničarska duša nema vremena, da ih izlaže suncu i svjetlu.”
Markić – nakon dolaska iz Amerike postaje pomalo tašt pa i drzak, naročito u svome odnošenju prema Vidurini. Istina je da mu Vidurina često prigovara, ali to je uvijek u dobroj namjeri. Markić se odijeva kao gradski ljudi, često kupuje u trgovinama i posjećuje kafiće i gostionice:
“… kad je ono banuo iz Amerike kao iz oblaka, pa govorio, kako naš čovjek ne govori; hodao čudno i nekako zanosito; smijao se neobično; a što je bilo najgore: vazda psovao i rugao se i ocu i ženi i plovanu i učitelju i – eto, svakome.”
Nakon pada vrijednosti dolara, on ostaje bez novca, a Vidurinino predviđanje postaje stvarnost. Iako je često zauzimao podsmješljiv stav prema očevim savjetima, ni za Markića se ne može reći da nije volio svoga oca ili da nije mario za njega, primjerice on mu je htio svojim novcem platiti novu obuću.
Antona Šarić – lički je seljak koji je nakon izbacivanja iz vojske otišao u planinu i postao hajduk. On ima neke osobine narodnoga junaka, hrabar je i uspješan ratnik koji ne preza pred smrću, ali također ima i nježnu stranu koja se ispoljava u njegovoj ljubavi prema svojim unucima koje često posjećuje.
“Stari ljudi pripovijedaju, da je bio junak i krvolok bez premca, ali se nikada ne ogriješi o težačku ni muku, a kamo li krv. Nikada. Ratovao je samo protiv države i turskih begova.”
Antona voli i svoga sina Ivana te u trenutku kad mu Ivan obznanjuje da želi u vojsku s kojom hajduci ratuju, u Antoni dolazi do sukoba između časti i ljubavi prema sinu. On se lati pištolja, ali onda ipak odustane i odlazi teturajući od muke. Antona je izrazito častan i ponosan, njemu je nedopustivo tražiti oprost od generala.
Privrženost obitelji kod njega je prisutna kao i kod mnogih drugih likova Budakovih priča, ali ovdje se ljubav prema unucima kontrastira hladnim odnosom prema ženi Jeli za koju u svojim noćnim posjetima uopće ne pita.
Ivan Šarić – Antonin je sin koji unatoč očevoj hajdučkoj slavi odlazi u vojsku zbog dobre plaće. On ubija dvojicu hajduka “na viru” te brzopleto odlazi po novac. Zbog svega toga možemo zaključiti da mu očeva prošlost ne znači mnogo, da ne drži mnogo do “časti” i dane riječi te da mu je bitniji novac. Ipak, nakon dvostrukog ubojstva muči ga savjest te ne može prestati razmišljati u ubijenim hajducima.
“Ni konj mu ne ide kako bi trebalo. Neprestano posrće, zapinje o kamenje, nekako trza i zavaguje, a samar se naherio i oklapao, pa kako se nagne konj, tako samar odmah leti na drugu stranu, a Ivan samo gleda, kada će se strmoglaviti. Sve mu je nezgodno, neobično i neugodno, ali uza sve te neprilika ne može ništa okupiti njegovu pažnju i njegove misli osim Todinih i Pereljinih leđa.”
Dujam – zatvoreniji od Jadre i nije navikao iskazivati svoja razmišljanja i osjećaje iako su ga mnoge stvari često mučile.
“Nisu se složili. Samo njih dva brata na vrlo velikom i dobrom guntu, ali – bilo im je ipak pretijesno. Bili su posve oprečnih naravi. Dujam miran, mek, sanjar i pjevač, a njegov brat Jadre goropadan, razvijač, prvi igrač u kolu, kavgadžija i junak.”
Brat mu se u mladosti oženio za djevojku u koju je on bio zaljubljen, ali Dujam je pokazao stoički karakter, kao i u mnogim drugim situacijama tijekom života. Tom se prilikom osjećao povrijeđeno, ali nije se činilo da je to bratu kasnije zamjerao, kao ni Maši. On je oženio Iku prema kojoj je kasnije pokazao veliko poštovanje te iskrenu privrženost i nježnost, iako ona nije bila njegova prva ljubav.
Dujmu je jako teško padalo što ne može imati djece te je to obilježilo cijeli njegov život. Kasnije je posinio Pavla, nećaka s Mašine strane te je pokazao prema njemu pravu očinsku ljubav, a u njegovom odnosu prema malim čobanima pa i Jadri i Maši u stare dane, vidi se njegova potreba za ljudima i iskrenim interakcijama.
Jadre – impulzivniji, otvoreniji i odlučniji. Brže je Maši dao do znanja da mu se sviđa pa ju je na kraju i oženio.
“Jadre je posve drugog pletiva. Kad je on nešto osjetio i zamislio, onda je navirao i prodirao bez ikakva obzira i prema sebi i prema drugima, te je tako i u ovom slučaju postupao.”
Kao Dujam i Ika, ni Jadre i Maša nisu mogli imati djece te su se pred kraj života iz Slavonije vratili kod Dujma u Liku. Jadre je volio svoj rodni zavičaj te se veselio kad je nakon toliko vremena ponovno ugledao kuću.
Ika – Dujmova žena koja je detaljnije opisana od Maše, njegove prve ljubavi. Ika je bila prilično neugledna te je imala kovrčavu kosu zbog čega je dobila nadimak Knjiža. Unatoč svome izgledu, bila je žena za poželjeti, izvrsna domaćica i kuharica s posebnim talentom za zbijanje šala.
“Kao što je Dujam bio najviši među ljudima, tako je Ika bila najmanja među ženama. To međutim nije smetalo, da bude neobično čvrsta i marljiva kao pčelica.”
Ika je također žalila što ona i Dujam nisu imali djece te je toliko otvoreno pokazivala svoj ponos i ljubav prema posinku Pavlu da su ju zbog toga često i zadirkivali. S Dujmom se odlično slagala sve do svoje smrti.
Polde – mlad čovjek koji je došao kao mjernikov pomoćnik. Druželjubiv, otvoren i iskren. Brzo je pronašao nove prijatelje s kojima nema problem govoriti o vlastitim osjećajima i težnjama, a oni se povjeravaju i njemu.
“Polde je visok, crnomanjast i lijep seoski momak, rodom odnekuda iza Gospića, zbog čega su ga većinom zvali samo – Kranjcem. Za par dana sprijateljio se sa seoskim momcima pod Peršincem i s njima dijelio sve radosti, sve tuge, sve brige i huncutarije radinih seljaka u nabubreloj snazi i mladosti.”
Polde je također snalažljiv, iskorištava to što je blizak mjerniku kako bi pomogao Nidžanu, ali ne bez vlastite koristi. Traži uslugu zauzvrat te si tako osigurava zemljište. Teško je govoriti o tome koliko je Polde iskren u svome zanimanju za kljastu Ikicu. On joj priznaje kako mu je važna zemlja, ali joj govori i da je voli. Na početku pripovijetke saznajemo da Polde strogo osuđuje preljub te da osjeća divljenje i poštovanje prema zavičaju i zemlji.
Nidžan – Josipinin sin. Često ocu pomaže u sukobima s Niklićem, upliće se u tučnjave te ih smiruje. Na kraju, uz pomoć Polde, sprječava Niklićevu prevaru. Kao i Polde, izravan je i odlučan što se vidi iz njihovih razgovora i iz njegovog posjeta Ikici.
Niklić – Josipinin brat. U Liku se vraća nakon što je vjerojatno otpušten iz službe iz nepoznatog razloga.
“I Niklić je bio bolestan. Mučio ga je i jeo nekakav suhi kašalj, te je bio sav suh kao ražanj, vazda išao pognut kao starac i neprestano kašljao, držeći se rukom za grudi.”
Teške je naravi, razdražljiv je, agresivan i pohlepan. Sklon je svađama i tučnjavama, često tuče Seju, započinje tučnjave i s Josipinom te na kraju sjekirom nasrće na mjernika. Niklić je bolestan, mnogo kašlje i zna da će uskoro umrijeti. Zemlja mu je važnija od supruge čijim je tijelom spreman platiti prevaru. Prema Seji je izrazito grub, ali u jednom dijelu pokazuje lucidnost i svijest o svojem ponašanju.
Seja – vjerojatno najinteresantniji ženski lik cijele zbirke. Ona je mršava, krhka, ali vrlo lijepa i dopadljiva mlada djevojka:
“Seja je bila djevojkom vrlo lijepa i pristala. U licu joj je bilo nešto otmjeno, gospodsko, a u držanju, hodu i govoru nešto, što se svima veoma sviđalo, i što ni jedna druga žena nije mogla pogoditi. Tako – dopadljivo, milo, umilno, slatko, da bi joj najradije zagrizao u jagodice na obrazima.”.
Zbog njenog preljuba, Nidžan ju je htio ubiti te ga se ona otada strašno boji i trpi bez riječi njegove batine. Njoj je zbog toga teško s Niklićem, ali također zbog činjenice da je ona još uvijek mlada i zdrava za razliku od Niklića te da žudi za muškom pažnjom i nježnosti. Teško joj je zbog toga što mora spavati s mjernikom, ali iz razgovora momaka koji promatraju scenu saznajemo da se “nije mnogo otimala”. Ipak, u više navrata prije i poslije samog susreta mnogo je plakala te se može zaključiti kako su u njoj prisutni unutarnji sukobi i proturječna osjećanja.
Grgica – lopov i lakrdijaš te lokalni zabavljač i provokator, gotovo gradska luda. Ne živi konvencionalnim načinom života i nije vičan ustaljenim vrijednostima. Hoda gradom u dronjcima te često završava u zatvoru, najčešće zbog krađe. Grgica nije junak u pravom smislu te riječi. Blizak je vrsti lika koji se često naziva “intrigantom” ili “tricksterom” (varalicom), a jedan od poznatijih takvih likova u hrvatskoj književnosti jest i Šenoin Grga Čokolin koji je Grgici i imenom neobično sličan. Grgica je snalažljiv, lukav, provokativan, ali i neobično dosjetljiv i elokventan te spomenut za propitivanje moralnih, ali prvenstveno zakonskih aksioma i odredbi. U jednom dijelu on kaže:
“… kakvi su to zakoni i palivrazi, koji me uvijek progone, i svi mi se njima groze. Rekao je meni Jovo, da su ti zakoni došli iz Beča, a da nikoga kod nas nisu ni upitali, što je pošteno, što li nepošteno. Onda je jasno, da ti zakoni ne valjaju, jer gdje bi oni u Beču znali, što je ličko poštenje?! Zato i jest moguće, da mene evo ovaj gospodin državni odvjetnik goni već deset godina kao divlju zvijer, a da mu ja nisam nikad ništa nažao učinio.”
Bilješka o piscu
Mile Budak je bio političar, odvjetnik, romanopisac, novelist i pripadnik ustaškog pokreta. Rođen je 30. kolovoza 1899. godine u malom mjestu Sveti Rok u Lici u velikoj obitelji kao deveto dijete. Ime je dobio po ocu koji je umro samo nekoliko dana prije njegova rođenja.
U Svetom Roku je završio osnovnu školu, a potom je otišao u Sarajevo kako bi završio gimnaziju te u Zagreb da bi upisao studij prava. Prijavio se u vojsku za vrijeme Prvog svjetskog rata, ali nakon što je ranjen vraćen je s fronte te opet neizliječen poslan natrag u rat. Na kraju je završio kao zarobljenik u bolnici na srpskoj fronti.
Kao tadašnji srpski zarobljenik prešao je velik dio pješice i na kraju stigao u logor u Italiji. Tamo se zadržao sve do 1919. godine. Nakon što je izašao iz zarobljeništva i završio studij, otvorio je odvjetnički ured u Zagrebu te počeo djelovati kao član Strake prava.
Karađorđevićeva Jugoslavija ga je tada sumnjičila, zbog čega je 1932. godine na njega izvršen atentat. Godine 1933. je otišao u emigraciju, a vratio se 1938. godine. Samo tri godine kasnije postaje ministar nastave u vladi NDH, a od 1943. radio je u ministarstvu za vanjske poslove. Kako se kasnije nije slagao s Pavelićem odlučio se povući iz politike.
Godine 1945. pobjegao je s vladinim dužnosnicima iz Hrvatske, ali onda su ga 6. svibnja engleske vlasti predale partizanima. Izveden je pred vojni sud i osuđen na smrt pod optužbom za ratni zločin.
Najpoznatija djela Mile Budaka su: “Na Veliki petak”, “Pod gorom”, “Privor”, “Opanci dida Vidurine”, “Ratno roblje I, II, “Na ponorima”…
Autor: B.Č.
Odgovori