Poslovica je kratka književna vrsta koja se definira kao sažeta i veoma poučna rečenica ili izraz koji je kroz dugi niz godina dobila svoje mjesto u tradiciji. Poslovica je zaključak koji uporište ima u životu, životnom iskustvu i kulturi, a u kulturi je ona i prepoznata i ustaljena. Ono što poslovica izražava, najčešće se smatra činjenicom ili istinom, ali samo zato što izražava mišljenje uvriježeno u nekom narodu, okolini ili društvenoj svijesti.
Poslovica po svom izrazu mora biti dovitljiva, nekada i duhovita, mora biti lako pamtljiva i većina se mora moći poistovjetiti s njenom idejom. Budući da često govori neku životnu istinu, poslovice se nazivaju i mudrim izrekama.
Poslovice po svojoj prirodi mogu biti retrospektivne i govoriti o mudrosti steknutoj iskustvom, ali mogu biti usmjerene i na budućnost, pa govoriti o nekim općenitim, nepromjenjivim zakonitostima. U tom slučaju one zvuče kao savjet ili preporuka koju je bolje prihvatiti, jer povijest dokazuje da je u pravu.
Poslovica je tako jedna od najstarijih poetskih izraza. Pronalazimo ih još u sanskrtskoj, hebrejskoj, starogrčkoj, skandinavskoj i germanskoj književnosti. Prve zapisane hrvatske poslovice potječu još iz 15. stoljeća, ali bile su zapisivane na latinskome. Zapisivao ih je i Šiško Menčetić u 16. stoljeću te nazivao “riječima odvijeka”, što potvrđuje da poslovica mora imati uporište u povijesti i tradiciji.
Neke poznate poslovice su “Tko rano rani, dvije sreće grabi”, “Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani”, “Puno baba, kilavo dijete”, “Po jutru se dan poznaje” i još mnoge druge.
Odgovori