Štokavsko narječje je uz kajkavsko i čakavsko, jedno od triju službenih narječja hrvatskog jezika. Još se naziva i štokavica i štokavština. Osim što se koristi u hrvatskom standardnom jeziku, ono je i temelj standardnog jezika Bošnjaka, Srba i Crnogoraca. Štokavsko narječje je naziv dobilo od odnosno-upitne zamjenice -što. Osim -što, javljaju se i druge kombinacije, kao na primjer -šta.
Od triju narječja hrvatskog standardnog jezika, štokavsko narječje je najviše rasprostranjeno. Područje na kojem se priča štokavskim narječjem posebno se proširilo nakon 15. stoljeća zbog migracija za vrijeme osmanskih osvajanja. Sve to dogodilo se na štetu kajkavskog i čakavskog narječja.
Glavne značajke štokavskog narječja su:
- upitna zamjenica što
- nenaglašene dužine
- obično se gubi slovo -h (primjer – ajde)
- pomaknut naglasak sa zadnjeg sloga
U nekim dijelovima štokavskih govora nakon 16. stoljeća razvile su se značajke zbog kojih su se ti govori nazvali novoštokavskima. Njihove glavne značajke su:
- umetanje završetka -ev i -ov u sklonidbi jednog dijela imenica u muškom rodu (primjer – putovi, krajevi)
- izjednačavanje nekih padeža u množini
- novo naglašavanje (nenaglašena dužina iza naglaska, zadnji slog naglaska, četveronaglasni sustav, na unutarnjim slogovima naglašeni su samo uzlazni naglasci)
Osim što se štokavsko narječje koristi u Republici Hrvatskoj, ono se koristi i u Bosni i Hercegovini gdje su Hrvati autohtoni narod. Uz to, štokavci žive i u Crnoj Gori, u Srbiji, Mađarskoj, Rumunjskoj te u Italiji.
Štokavsko narječje u Hrvatskoj se može podijeliti na četiri dijalekata, a to su:
- sjeverni dijalekt (slavonski, ikavsko-ekavski, staroštokavski, ekavski i šćakavski ekavski)
- južni dijalekt (dubrovački, novoštokavski jekavski, istočnohercegovačko-krajiški)
- zapadni dijalekt (novoštokavski ikavski, bosansko-zapadnohercegovačko-dalmatinski)
- istočni dijalekt (šćakavski jekavski, istočnobosanski, staroštokavski)
Prema refleksu jata, štokavski govori dijele se na:
- jekavske (uvijek)
- ekavske (uvek)
- ikavske (uvik)
Hrvati koji se koriste štokavskim narječjem najčešće su:
- ikavci u jednom dijelu Slavonije i Like, na Kordunu, u Bosni, Dalmaciji i u zapadnoj Hercegovini
- jekavci u Dubrovniku, u Konavlima te u dijelu Bosne i Hercegovine
- ekavci kojih je još jako malo, najčešće u Srijemu, oko Iloka te u dijelu Bačke.
Štokavsko narječje postalo je službenim jezikom u hrvatskoj književnosti krajem 15. i u prvoj polovini 16. stoljeća. Prvo se to dogodilo na jugu Hrvatske.
Prva djela napisana štokavskim jezikom pojavila su se u Dubrovniku i to od autora Šiška Menčetića, Marina Držića, Džore Držića i drugih. Njima su se uskoro pridružile i Dalmacija i Bosna, a u 18. stoljeću i Slavonija.
Proučavanje štokavskih govora počelo je 80-ih godina 19. stoljeća. Prva štokavska gramatika Institutionum linguae illyricae libri duo objavljena je u Rimu, 1604. godine, a objavio ju je Bartol Kašić.
Odgovori