Muljika obrađena lektira Dinka Šimunovića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Pročitajte cijelo djelo Muljika online >>
Analiza djela
Novela Muljika autora Dinka Šimunovića spada u jednu od najliriskijih pripovijedaka ikada napisanih u Hrvatskoj. Radnja se bavi opisom Manastir Drage i ljudi koji žive u tom mjestu. Ipak jedan je lik izdvojen. To je lik djevojke Boje, odnosno Muljike. Djelo je naslovljeno prema nadimku glavne junakinje, a autor nam je ispričao njezinu priču, život i sudbinu.
U djelu se može uočiti problematika kojom se autor bavi, a to je opis života na selu, seoskih ljudi i običaja koji vladaju u seoskoj sredini, a oblikuju se prema tradiciji. U noveli se može vidjeti opis života na selu, u kakvom je odnosu selo prema gradu, kako mještani gledaju na položaj žena u datoj sredini, na ljubav i junaštvo.
Autor na jasan način opisuje pojedine likove te uz pomoć lirike opisuje krajolike s idiličnim pastoralnim prizorima. Opisuje dijaloge Boje i Ilije te u konačnici i grob Boje.
U svim svojim djelima Dinko Šimunović prenio je svoje osjećaje prema prirodi i sjedinio ih u priče o svojim glavnim junacima. Događaje iz prirode na vjerodostojan je način sjedinio s ljudskim osjećajima.
Književni elementi
Vrsta djela: modernistička novela
Vrijeme radnje: početak 20. stoljeća, oko 19o5. godine
Mjesto radnje: Manastir Draga i sela koja ga okružuju
Tema djela: život i smrt mlade djevojke Boje koju su zbog njezinog svijetlog tena nazivali Muljika
Ideja djela: autor prepoznaje probleme života na selu toga doba te nam želi dati do znanja kako je život ne selu teži od onoga u gradu. Osim toga, spominje se težak položaj žena u zaostalim seoskim sredinama
Kratak sadržaj
Cijela je krajina znala za namastirčane kako su se zvali mještani Manastir Drage. Seljani svoje mjesto nisu zvala manastir, već namastir. Mjesto je brojalo pedeset stanovnika, imali su dvije crkve, od kojih je jedna bila malena i stara te nije imala zvonik, dok je druga bila nova, bijele boje, sa zvonikom.
Kod temelja manastira izlazi potok Sitnica, a dalje od njega nalazi se manje jezero za koje su mještani znali govoriti da ono nema dna. Vrbe su se naginjale nad vodu kao da su žedne i piju je, dok su u isto vrijeme radile sjenu i hladovinu.
Sam manastir i kuće u mjestu bile su od svojih temelja pa sve do polovine umotani u mahovinu. Mještani toga sela pucali su od zdravlja. Imali su puna, okrugla i crvena lica, prsa su im bila široka, mišići debeli, a noge pomalo krive, ali isto tako čvrste.
Djevojke u mjestu udavale su se jako rano, kada su imale 14 ili 15 godina, a nerijetko da je to bilo i malo ranije. Kada bi neka djevojka s 18 godina bila i dalje sama smatrala se usidjelicom. Djevojke s 30 godina smatrale su se već staricama, ali to nikome nije smetalo, glavno je bilo da su one mogle raditi.
U mjestu nije bilo liječnika. Musa je bio zadužen za liječenje rana kojih je bilo od raznih poslova, na primjer od noževa ili kolaca. Mještani nisu znali za druge bolesti. Musa se jedino nije razumio u bolest koju je imala djevojka Boja. Ona nije bila poput ostalih mještana, jedra, krupna, okrugla i crvenih obraza. Njezina koža bila je blijeda i žuta, a tijelo mršavo, odnosno vitko. Svi su nagađali je li bolesna, a zbog boje kože nazvali su je i Muljika po mekanom bijelom kamenu koji se u gradu nazivao mramor. Namastirčani su pričali da je i njezina majka tako izgledala.
U Manastir Dragi živio je davno jedan kaluđer koji je bio na samrti. Iz tog razloga došle su mu majka i sestra u posjetu, a kada je umro, majka nije htjela više nigdje ići. Ona je htjela ostati u mjestu kako bi mogla posjećivati njegov grob. No, ubrzo se i sama u njemu našla. Njezine kćerka ostala je kod mlinara, da bi se naposljetku i udala za mlinareva sina Jovišu. Njih dvoje dobili su kćerku Muljiku.
Muljika je bila jedinica i otac ju je u početku jako volio. Kasnije je dosta pio, često je bio pijan pa ju je nerijetko i tukao. Noći je provodio u obližnjoj krčmi.
Krčmar je imao šestero djece, od toga je tri kćeri udao i dva sina oženio. Sada mu se sin Ilija vratio iz vojske. Ilije po cijele dane nije ništa radio. Spavao je i uživao pijući vode iz Sitnice, a sa sobom je nosio ogledalo, češalj i mast kojom je mazao kosu i brkove. Dane je obično provodio šećući šumom sam…
Na jednoj od šetnju tako je ugledao Boju kako je čuvala stado ovaca. Bio je odjeven u svoje vojno odijelo, a sebe je nazivao Elias Kurtović. Na prvi pogled se zaljubio u Boju. Bila je odjevena u bijelu košulju, a kosa joj je bila predivna, smeđe boje. Sjedila je na obali Sitnice i Ilija je njome bio očaran.
Kada je Boja otišla zajedno sa svojim stadom, Ilija je ostao na livadi sam i tužan. Uskoro je stigla jesen, a običaj je bio da se tada momci iz sela žene. Ilija je htio za svoju ženu Boju, no i otac Petraš i majka Marta tome su se oštro protivili. Oni su za svoga sina imali drugu djevojku.
Muljika također nije bila oduševljena odabirom, kao ni njezin otac. Ipak, Petraš je bio došao kod mlinara dogovoriti prošnju, a Muljika mu je plakala da je ne da za Iliju.
Svadba se održala, svatovi su se veselili, pilo se vino, pjevalo se, a Draga je tutnjila pa se nakon toga stišala. Sitnica je nabujala i njezin šum čuo se sve jače, dok nije došlo do mećave koja je zavijala kroz Dragu.
Snijeg je zameo Dragu, a ona je opet oživjela jer se bližilo Božićno vrijeme. Kod Petraša krčmi orilo se po cijele dane, a navečer je ostala pusta tišina. Samo je Ilijin korak bio tih dok je koračao pognute glave.
Muljika je mjesec dana ležala u postelji. Nije se žalila da je nešto boli, samo nikako nije mogla iz postelje. Tek je povremeno uzela malo vode i popila. I Musu su bili pozvali da vide što joj je, ali niti on je nije mogao izliječiti. Svima je Muljika već išla na živce, samo je Ilija bio zabrinut i tu i tamo bi čak i zaplakao.
Petraš mu je bio govorio da ne brine i da Muljika neće umrijeti nego će samo ležati sve dok on ne ostari, ali neće ništa raditi. No, nije pogodio.
Dva dana nakon toga, u mračnoj sobi koja se nalazila iza krčme, Muljika je umrla. Sljedeći dan odnijeli su je u grob koji su iskopali iza stare crkve. Položili su je u smrznutu zemlju, a na njezin grob počelu su tiho padati pahuljice snijega.
Analiza likova
Likovi: Boja (Muljika), Joviša, Ilija, krčmar Petraš, Marta, mještani…
Boja – draga i dobra djevojka. Otac joj je bio mlinar Joviša. Imala je 14 godina i u potpunosti se razlikovala od svih ostalih djevojaka svoga kraja. Nije izgledala kao sve djevojke, nije bila crvena i jedra kao ostale djevojke. Nikada nije ležala, a hodala je hitro. Pogled joj je bio blag i bistar. Tijelo joj je bilo vitko, oči krupne, a njezini mještani su govorili da je žuta i suha i nagađali o tome je li bolesna. Iz svih tih razloga prozvali su je – Muljika. Naime, njezina koža bila je svijetle puti poput mekanog bijelog kamena muljike, odnosno u gradu bi to zvali mramor. Pričalo se da joj je i majka bila poput nje.
Joviša – Mlinarev sin koji je imao kćer jedinicu Muljiku. Pošto Muljika nije imala braće ni sestara, otac ju je za sve krivio. U početku ju je jako volio, no kasnije ju je znao i tući. Pogotovo kada bi bio pijan jer bi se napio u krčmi malo dalje od mlina.
Ilija – sin krčmara koji je bio u ono vrijeme stigao iz vojske. Po cijele dane nije ništa radio, samo je šetao šumom i nosio češalj, ogledalo i nekakvu mast. Mašću je mazao kosu i brkove. Nazivao je sebe Elias Kurtović i uvijek je bio odjeven u vojničko odijelo, preuske bijele hlače te modru majicu s crvenim resicama. Na glavi je imao crvenu kapu s dugačkim crnim resama. Lice mu je bilo crveno i okruglo baš kao što su imali svi mještani toga kraja.
Bilješka o piscu
Dinko Šimunović je rođen 1. rujna 1873. godine u Kninu, odrastao je u Koljanima pokraj Vrlike u Cetinskoj krajini, gdje je njegov otac bio učitelj. S obzirom na to da nije imao braće ni sestara, smatrali su ga jedinkom u obitelji, pa su mještani mislili da je zbog toga i dobio ime Dinko, što je bilo neuobičajeno tamošnjim mještanima.
Šimunović je završio učiteljsku školu u Arbanasima kod Zadra, a kasnije je radio kao učitelj u Hrvacama i Dicmu te kao nastavnik u Graditeljskoj školi u Splitu.
Njegova književna karijera započela je pripovijetkom “Mjesec dana na vojničkim vježbama” (1903.), koja je objavljena u kalendaru “Bog i Hrvati”. Najpoznatiji je po svojim novelama, a stekao je književnu slavu objavom odlomka nedovršene pripovijesti Mrkodol 1909. godine u zadarskom Lovoru.
Novele su kraća prozna djela koja prikazuju isječak iz života likova i obično se fokusiraju na jedan događaj u kratkom vremenskom razdoblju. Dinko Šimunović je napisao sedamdesetak novela i smatra se majstorom te vrste književnosti. Sve su objavljene u književnim časopisima, a kasnije su sabrane u tri zbirke: “Mrkodol” (1909.), “Gjerdan” (1914.) i “Sa Krke i Cetine” (1930.).
Koristio je modernističke postupke, poput ispreplitanja stvarnosti i bajkovitog, te je naglasak stavljao na opise koji su povezani s psihološkim stanjima likova. Opisi su često lirski i osjećajno obojeni, a zaplet je usko povezan s prikazom unutarnjeg stanja likova.
Neke od njegovih najpoznatijih novela uključuju “Alkar” (1908.), “Muljika” (1906.), “Mrkodol” (1905.) i “Duga” (1907.).
Dinko Šimunović, kako je rastao, suočavao se s izazovima financijske stabilnosti, potičući ga da piše članke za različite časopise i priče temeljene na sjećanjima iz vlastitog djetinjstva i mladosti. Kroz zbirke poput “Mladi dani” (1919.), “Mladost” (1921.) i “Tragikomična autobiografija” (1926.), Šimunović je dijelio fragmente svoje osobne povijesti i razmišljanja. Njegova literarna karijera često je bila podložna financijskim teškoćama, što ga je potaknulo da neka od započetih opsežnijih djela prilagodi i preoblikuje u novele kako bi brže zaradio. Međutim, unatoč tim izazovima, uspio je ostaviti značajan doprinos hrvatskoj književnosti.
Šimunović je kao mladić bio duboko uronjen u književnost, posebno u ruske pisce poput Dostojevskog, Turgenjeva i Puškina. Njegovo čitanje i proučavanje njihovih djela obogatilo je njegov književni ukus i pomoglo mu da dublje razumije ruski realizam i romantizam, što je utjecalo na njegovo vlastito književno stvaralaštvo.
Iako je bio povezan sa svojim zavičajem, Šimunović se često osjećao kao stranac, s obzirom na to da nije imao svoju zemlju ili dom, već je često mijenjao prebivališta kao sin učitelja i kasnije kao sam učitelj. Ovaj osjećaj tuđinstva odražava se u njegovom romanu “Tuđinac” (1911.), gdje lik mladića simbolizira osjećaj nepripadanja i ovisnosti o drugima. Također, u romanu “Porodica Vinčić” (1923.), Šimunović istražuje temu odumiranja stare plemićke obitelji iz Dalmatinske zagore, što ukazuje na njegovu sposobnost portretiranja dubokih slojeva društvenih i emocionalnih tema kroz svoje književno stvaralaštvo.
Dinko Šimunović je iskusio niz tragedija u svom osobnom životu, uključujući smrt tri supruge i troje djece iz prvog braka. Unatoč tim teškim gubicima, imao je troje djece u drugom braku, koje je sam odgajao.
Tijekom dugog razdoblja bolesti, njegovi prijatelji, ugledni hrvatski slikari poput Vilka Gecana, Joze Kljakovića, Fran Kršinića, Omera Mujadžića, Vanje Radauša i Marijana Trepša, željeli su mu pomoći prikupiti novac za liječenje. Kako bi podržali Šimunovića, ilustrirali su i objavili posebno izdanje “Alkara” 1932. godine, koje je bilo lijepo opremljeno. Ivan Meštrović, poznati kipar, izradio je poprsje Dinka Šimunovića, koje se nalazilo na početku knjige.
Umro je u 3. kolovoza 1933. godine u Zagrebu nakon duge i teške bolesti i godinu dana nakon objavljivanja Meštrovićevog “Alkara”, ali gesta podrške koju su mu pružili njegovi prijatelji i poštovatelji njegovog rada, uključujući pomoć u organizaciji izdanja knjige, donacije tiskanja i poveza, organizaciju prodaje knjige i pretplate, imala je značajan utjecaj na njega i njegovu obitelj u tom teškom razdoblju.
Šimunovićeve pripovijesti prevedene su na nekoliko stranih jezika, uključujući njemački, talijanski, ruski, češki i druge. “Alkar” je čak preveden i na kineski jezik 1936. godine, što svjedoči njegovom međunarodnom priznanju i popularnosti njegovih djela.
Autor: M.L.
Odgovori